Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7175">Zoran Babić</a>

Zoran Babić

Srpska napredna stranka

Govori

Sram vas bilo! Sram vas bilo, da upoređujete narodne poslanike koje su izabrali građani Republike Srbije s vašim belim papirima, sram vas bilo!
Da upoređujete izbornu volju građana Srbije…
(Vladimir Pavićević, s mesta: Poslovnik.)
Gospodine predsedavajući, opomenite me, kaznite me, izbacite me, uradite šta god znate, streljajte me ispred Narodne skupštine, neću dozvoliti da iko vređa bilo kog narodnog poslanika. Neću dozvoliti da iko vređa koleginice i kolege narodne poslanike i drugih političkih grupa i iz SNS. Neću dozvolite, iako znam da su trpeljivi i strpljivi, iako znam da su u ovi skoro sedam godina postojanja SNS svašta doživeli, razne pritiske, razne ucene. Neću dozvoliti.
Molim vas, oduzmite mi ono vreme koje mi kolega Pavićević, mašući Poslovnikom, nije dozvolio da govorim.

Neću dozvoliti da se na taj omalovažava izborna volja građana Srbije. neću dozvoliti i reći ću – sram bilo svakoga ko se na taj način odnosi prema građanima Srbije.

Ako je krilatica krpež, još veća krilatica njihove vlasti i njihovog kriminalnog režima je trpež za građane, a drpež za njih.

&nbsp;
Ja se neću više javljati gospodine predsedavajući po ovoj mučnoj temi koja je nepotrebno skliznula u ovakav tok.
Član 107. povreda Poslovnika. Većina nas u ovoj sali smo roditelji, a onima koji nisu želim da to budu i da osete tu ljubav. Koliko puta sam mojoj deci, kada nešto urade što mi se ne dopada u tom trenutku, rekao – sram te bilo i niko se nije brecnuo, niko se nije štrecnuo i niko nije rekao - to je loše. Kada roditelj svom detetu, a još gore kolegi kaže – stoko jedna, mislim da je to loše, mislim da je to neprihvatljivo. Kada nas oni koji nas ovde u ovoj sali i vas, gospodine predsedavajući, prvenstveno, a na taj način i sve nas ostale narodne poslanike, na taj način i sve građane Republike Srbije, karakterisali i označavali sa – stoko jedna, sada su hipersenzitivni na sram te bilo. Sram te bilo zato što si narodne poslanike, zato što si ljude, zato što si kolege, zato što si građane Srbije uporedio sa tvojim belim listićima, sa tvojim eksperimentima. Ponovo ću reći, pa makar me oterali iz ove sale, da nikada više ne uđem, zato što je čovek za mene najveća vrednost, kolega i svaki čovek u Srbiji. Zahvaljujem se.
Zahvaljujem se mogućnošću na repliku zato što mislim da su ovi prihvaćeni amandmani pobeda parlamentarizma, pobeda jedne normalne demokratske komunikacije. Komunikacije koju neguje Vlada Republike Srbije koju vodi Aleksandar Vučić i SNS, da je to nešto što očekuje aplauz u jednom normalnom i demokratskom svetu, da je ovo pobeda i nas koji smo kritikovali bele papire, bele papiriće koji su nekada neki promovisali na izborima, bele papire koje su nam doneli i u Narodnu skupštinu Republike Srbije tako što su samo predlagali „briše se“.
Ovo je pobeda svih nas koji smo rekli – nema kreativnosti u „briše se“ od prvog do poslednjeg člana bilo kojeg predloženog zakona, a ja ću uvek prihvatiti i uvek razmisliti o smislenim amandmanima koje narodni poslanici ili grupe narodnih poslanika predaju.
Mislim da za ovih godinu dana nije označila i nije simbol ove godine dana 50 prihvaćenih amandmana ili na ne znam ti koliko predloženih amandmana. Simbol ove godine je više od 250 zakona koje je ova Narodna skupština usvojila na predlog narodnih poslanika ili na predlog Vlade Republike Srbije, da su to reformski zakoni koji donose boljitak našem društvu, a ako bi pogledali da je od tih 250 zakona prosečno 40 članova, mi smo usvojili negde više od 10 hiljada članova.
Tako da, sve ono što gospodin Pavićević predstavlja kao pobedu znači samo rad svakog narodnog poslanika, za šta smo i poslati u ovu Narodnu skupštinu od strane građana Republike Srbije, za šta smo na kraju krajeva gospodine Pavićeviću i plaćeni da to radimo.
Zahvaljujem se, gospodine Bečiću.
Mislim i mom prijatelju i predsedniku Vlade i predsedniku SNS ću predložiti da predlagača amandmana prihvati na radnom mestu Vlade Republike Srbije, na radnom mestu lektora. Mislim da bi taj posao veoma dobro radio. Mislim da bi to masom amandmana u kojima tako tekst upodobljuje sa našom i gramatikom i sa srpskim jezikom, da bi bio odličan na tom poslu.
Verujem da će predlagač amandmana, pošto se kvalifikovao za takvo lektorsko mesto, i prihvatiti i ubuduće moći da lektoriše tekstove predloženih zakona još u Vladi Republike Srbije, da se mi u Narodnoj skupštini bavimo ipak nekim ozbiljnijim stvarima kao što su predloženi zakoni i sve ono što ti predloženi zakoni donose.
Ispraviću i mog prijatelja gospodina Jovanovića. Mi u Narodnoj skupštini nemamo opoziciju. Kako možete, gospodine Jovanoviću, nazivati opozicijom nekoga ko vrši vlast u Vojvodini i to kako vrši vlast, silujući demokratiju sa nepunih 6% podrške? Zbog toga sve ove mere uspešnosti ili neuspešnosti, koje onako kao grogirani bokser, koji je izgubio meč, kome trener već ubacuje onaj beli peškir u ring, a on kaže – ma bolji sam ja od njega, e tako mi se čini kad neko ovde kaže – mi smo uspešniji od većine, od većine koja je usvojila više od 250 zakona, većine koja ima podršku od građana Republike Srbije, jer džabe što grogirani bokser već u debelom nokdaunu sebe hrabri da može da izdrži na nogama još, džabe kada građani Republike Srbije svoje opredeljenje i svoju podršku daju na izborima, a ti koji se hrabre su otprilike u podršci građana na nivou statističke greške.
Drago mi je što je Vlada prihvatila ovaj amandman.
Međutim, ovde se polemika vodi oko nekih drugih stvari koje nemaju apsolutno nikakvu vezu ni sa predloženim amandmanom, a ni sa predloženim zakonom.
Kada se govori o nerazumevanju „deliveri junita“, odnosno jedinica za isporuku rezultata, jedino šta ne poznaje i ne prepoznaje podnosilac amandmana, je ta ključna reč, rezultat.
E, vidite baš nas rezultat odvaja od vas, zato što ovu Vladu, ovu skupštinsku većinu zanima rezultat, rezultat koji Vlada pokazuje prema građanima Republike Srbije i tim neznanjem i tim nerazumevanjem potrebe za rezultatima pokazujete svoj odnos i prema građanima Republike Srbije.
S druge strane, morate da pitate i kolege koje sede ispred vas, zašto Bojan Pajtić ne osnuje te jedinice za isporuku rezultata?
Ima dve mogućnosti da ih organizuje, i za Vladu u senci i za ovu zvaničnu Vladu, koja vlada Vojvodinom, koliko već godina i decenija, i koja se isto nalazi u senci, jer nema rezultata. Zašto on, zašto Bojan Pajtić ne formira jedinice za isporuku rezultata?
Nema rezultata, dame i gospodo, nema čime da se pohvali, nema šta da kaže s čime će izaći pred građane koji žive u Vojvodini. Sa čime? Sa kojim rezultatima?
Zbog toga, mislim da je ovo apel i za vas, gospodine predsedavajući, ne zato što želimo ba bežimo od bilo kakve teme. Možemo govoriti, možemo organizovati posebnu sednicu Skupštine, kada su rezultati i ove Vlade u pitanju, ali i rezultati Bojana Pajtića, za zadnjih 20 i kusur godina, koliko je na vlasti, i kako građani Vojvodine žive sada od tih rezultata, a „deliveri juniti“ je ono što nas odvaja od vas. Rezultati, gospodine Pavićeviću.
Isuviše puta je rečeno da bih smatrao da je lapsus. Ne nadzire se objekat, zgrada, građevina, da li je registrovana ili ne registrovan, da li nadzirani nije objekat već subjekat, ali je isuviše puta izrečen u malopređašnjem izlaganju koleginice, da verujem da nije lapsus.
Što se tiče samog zakona, ali i predloženog amandmana, ono što mi je zasmetalo, a verovaću da nije loša namera, je rečenica – Vlada je imala dobru nameru kada je ovakav zakon predložila. Nisam sigurna ili nisam siguran za nameru predlagača amandmana. Kako može taj amandman nekog nesavesnog, ne tako dobrog predlagača amandmana da savesna i saglasna Vlada prihvati?
Ovaj predlog zakona je napisan i predložen u saglasju i nekako kada se govori o inspekciji u Srbiji, uvek postoje dve strane – država, odnosno inspekcija i subjekti koji su nadzirani, kontrolisani i svi oni ljudi koji u Srbiji rade. Nekako ta polarizacija nije dobra. Nije dobro plašiti decu babarogom i policijom, a privrednike inspekcijom.
Ovaj zakon je napisan, predložen u saglasju između inspekcije, države i privrednika, konačno svi na istoj strani. Ovo vam govorim iz jednog ličnog utiska koji sam imao u okviru često pominjanog kokusa kada su predstavnici privrede, ne svi, ali jedan dobar deo predstavnika privrede, imao takvo mišljenje o predloženom zakonu.
Jedna od glavnih zamerki do sada, glavnih zamerki na inspekcijski nadzor, je bio baš taj što su inspektori prolazili pored neregistrovanih subjekata, pored svih onih ljudi koje je muka, besparica, besposlica, gubljenje posla u tranziciji, muka je naterala gubitnike tranzicije, muka je naterala one ljude da izađu na ulicu i da u sivoj i crnoj zoni zarade novac da bi koliko toliko prehranili svoju porodicu i ja ih razumem, svako mora da se bori. Ako ne može da dobije posao, izneće neku kutiju, prodavaće negde nešto, pokušaće da na taj način obezbedi koliko – toliko, kakvu – takvu egzistenciju.
Da li je takvo stanje održivo? Ne, nije. Da li je stanje u kojem država žmurećki gleda na te ljude? Nije, a gledali smo i suviše dugo, kupovali na taj način socijalni mir, govorili – Da, u redu je, 25% nezaposlenih, neka oni zarađuju nekako na ulici, neka oni nešto rade u sivoj i crnoj zoni, manji bunt socijalni će biti. To je neodgovorna država, zbog toga do sada nismo ni imali Zakon o inspekcijskom nadzoru. Nismo imali krovni zakon koji će regulisati odnos inspekcija i privrednika.
Želimo da uredimo oblast. Želimo da ne postoje ljudi u Srbiji koji će prodavati na kartonskim kutijama bilo šta. Želimo da svako ima pravo da osnuje svoju firmu na osnovu svojih 10 prstiju, na osnovu svog znanja, svog rada, svoje energije, može da zaradi i za sebe i za svoje zaposlene i za svoju porodicu.
Ne želimo zemlju kartonskih kutija. Ne želimo zemlju sive i crne zone na koju će država da gleda blagonaklono samo zato što je to kupovina socijalnog mira. Isuviše dugo je tako nešto trajalo.
Nisam mogao da zaključim, iako sam pažljivo pratio, čak sam i komunicirao sa kolegama da li su shvatili da li je prethodni govornik za kontrolu ne registrovanih subjekata ili nije za kontrolu ne registrovanih subjekata. Nisam shvatio. Mislim da je neophodno inspekciji dati ovlašćenja da kontrolišu i registrovane subjekte ali i neregistrovane. Jer, svaki ne registrovani subjekat, svaki račun plaćen bez fiskalnog računa je manje škola u Srbiji, je manje bolnica, manje vrtića, manje puteva.
Da li možemo tako nešto i takvu vrstu nekog perpetum mobila da održavamo u našem društvu? Mislim da je tako nešto nemoguće. Neophodno je da inspekcija ima kontrolu kako registrovanih subjekata, tako naročito i neregistrovanih subjekata, pri čemu je ključ dati priliku i dati šansu svakome, pa i tome ko i dan danas, dok mi razgovaramo sada o inspekcijskom nadzoru, možda i dan danas prodaje na nekoj kartonskoj kutiji i na taj način zaradiće par stotina ili par hiljada dinara, dati priliku da ti ljudi mogu da registruju svoje radnje, da mogu da uđu u legalne tokove, jer mislim da je to bolje i za državu, jer će, naravno, većom naplatom poreza imati više mogućnosti da naše javne finansije ozdravimo što pre, naše javne finansije koje su drugi razboleli nemarnim odnosom i prema neregistrovanim subjektima, ali i prema onim registrovanim.
Na taj način će tržišna politika i tržišna utakmica biti značajno bolja i odvijaće se na osnovu kvaliteta, a ne na osnovu hrabrosti što će neko raditi u nelegalnoj zoni. To će biti dobro i za naše građane, jer na kraju krajeva, ono što budu platili kroz cenu, a to je porez na dodatu vrednost, biti im vraćen kroz mnogo bolje i izgrađenije i škole i vrtiće i puteve i sve ono na šta i o čemu država vodi računa.
Zbog toga mislim da je ovaj amandman dat sa dobrom voljom. Zbog toga je ovaj amandman i prihvaćen od strane Vlade sa dobrom voljom, kao što je i ceo Zakon o inspekcijskom nadzoru.
Gospodine predsedavajući, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman je apsolutno neprihvatljiv za SNS, a neprihvatljiv je i za sve one koji žele da čuju istinu. Istinu koju je predlagač u svom obrazloženju prenebregnuo, a to je sledeća stvar.
Ako pogledamo Zakon o utvrđivanju javnog interesa i posebnim postupcima eksproprijacije i ako pogledamo član 4. u kojem se kaže: „Određuje se Republika Srbija koju zastupa državnog pravobranilaštvo za korisnika eksproprijacije“, gde su tu stanovi Marka Miškovića, Janka Jankovića? Da, nije Marka Miškovića, izvinite. Gde su tu stanovi o kojima je pričao predlagač amandmana? Korisnik eksproprijacije je država Srbija, nikakvi stanovi, nikakvi privatni interesi.
Ja ću vam reći šta su privatni interesi. U ruci imam taj genijalni zakon iz 2009. godine o kojem predlagač amandmana nije želeo da govori, ali je glasao za njega. U tom zakonu koji je izglasan, u članu 2. se određuje privatna kompanija „Jugoros gas“ kao korisnik eksproprijacije. Direktno privatnu imovinu dajete privatnoj kompaniji, suprotno Ustavu, suprotno Zakonu o eksproprijaciji.
Zašto ne pogledate, umesto što se sada grčevito smeškate, Zakon o eksproprijaciji, član 8, koji kaže da „korisnik eksproprijacije može da bude država Srbija, autonomna pokrajina, grad, grad Beograd, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, firme koje osnivaju javna preduzeća ili kompanije koje su u većinskom vlasništvu države Srbije.“
Da li je „Jugorosgas“ u većinskom vlasništvu države Srbije? Nije, u vlasništvu je samo 25%, a i to kako smo izgubili onih 25% i o tome možemo da polemišemo sa predlagačem amandmana, ali mislim da mu se ta polemika neće dopadati.
Prema tome, ovde ste u vašoj režiji i autoprojekcijom privatnu imovinu dali privatnoj kompaniji. Zakon koji usvajamo i koji je neprihvatljiv u smislu prihvatanja amandmana, javni interes je da privatna svojina eksproprijacijom pređe u ruke i u korišćenje države Srbije. Čitajte zakon, biće vam jasnije i zbog toga nemojte da predlažete ovakve amandmane.
Vidite, u tome se ogleda razlika u našim politikama. Mi službene automobile prodajemo zato što želimo da smanjimo trošak, zato što ne želimo da se bahatimo, za razliku od stranaka bivšeg i sadašnjeg režima u Vojvodini, koji službene automobile koristi u privatne svrhe, za razno-razne druge stvari, naravno, o trošku građana Republike Srbije. Mi sa ponosom te automobile i taj vozni park rasprodajemo zato što želimo da smanjujemo trošak budžeta i trošak i namete na građane Republike Srbije.
Zahvaljujem se prethodnom govorniku zato što je to spomenuo, žaleći za vremenima kada je imao službene automobile i kada se u njima bahatio.
Sa druge strane, ono što sam davno prestao da radim, a to je da edukujem ljude koji ne žele da čuju, ali „Beograd na vodi“ je realnost, kao što je na žalost i realnost 400.000 ljudi koje su predlagači amandmana ostavili bez posla, ali je i realnost da će u tom „Beogradu na vodi“, ne u projektu, već u realizaciji se napraviti umesto svog onog otpada i šuta i smeća i nepokošene trave 242.000 m2 javnih površina, parkova, 14% celog prostora će biti parkovi za Beograd, za goste Beograda, ali i za ostale građane Srbije, biće i 62.000 m2 javnih sadržaja, vrtića, škola, ustanova kulture, socijalne i zdravstvene zaštite, sve ono što predlagač amandmana ne želi da vidi, jer nije video ni sada kada je na toj poziciji gde jeste, nije video ni onda kada je mogao takve stvari da gradi.
Prema tome, te stanove, kako je predlagač rekao, za Janka Jankovića, Marka Miškovića i te stvari, nisu nam interes, za razliku od njih. Za nas je interes grad Beograd, izgradnjom „Beograda na vodi“ da postane evropska i svetska metropola.
Po amandmanu, naravno, gospodine predsedavajući.
Otvoreno je mnogo tema i ja se zahvaljujem gospodinu Selakoviću koji je pokrenuo pitanje eksproprijacije i zakona koji je ova Narodna skupština usvojila 2009. godine.
Pomenut je i Koridor 11. Hajde da pričamo malo o eksproprijaciji zemljišta za Koridor 11. Hajde da vidimo kako se eksproprijacija vršila i država ugovorom obavezala da…
(Marko Đurišić, s mesta: Tema.)
Znam da nekome nije tema kada je šteta Republike Srbije koju su oni naneli. Znam da ne bi želeli da se govori o tome, ali za Koridor 11 država se obavezala da izvrši eksproprijaciju zemljišta za tri meseca, iako su znali da je takav posao i toliko obilan posao na toj dužini nemoguće obaviti za tri meseca. I samo dobrom voljom prijatelja ove države iz Azerbejdžana ti rokovi su produženi. Unapred su pravili ugovor i izvršili eksproprijaciju zemljišta za Koridor 11 i unapred pravili štetu za državu Srbiju, obavezujući se za rokove koje nisu mogli da ispoštuju. Šta je tu onda derogirano?
Šta je derogirano ugovorom za „Fijat“ protiv koga zaista nemam ništa i mnogo znači za budžet Republike Srbije, ali kada se traži kuka zašto su neki ugovori zaštićeni, a oni su zaštitili svaki član od prvog do poslednjeg člana ugovora o „Fijatu“, a sada se bune što su neki drugi ugovori zaštićeni, a oni su držali taj marker i crtali po tom ugovoru kako su hteli i želeli. Šta je onda tu derogirano?
Šta je derogirano kada se kaže – dve milijarde stranih investicija su doveli? Da li su tu mislili na Miškovićeve investicije i na Miškovićevu prodaju imovine „Maksija“ „Delezu“. Da li i to, da li time možda nije izvršen atak na privatnu imovinu ili ste se toliko zbližili da ste i Miškovićevu imovinu smatrali za svoju? Šta je tu derogirano i kako je moguće da se sliju toliko silne milijarde investicija stranih, kako ste rekli malopre dve milijarde, a 400 hiljada ljudi ostalo bez posla. Pa, gde su te investicije? Gde je novac? Da li se i on slio u privatne džepove? Čim nije bilo zaposlenja, onda nije bilo ni investicija. Inače, zašto bi neko investirao u Srbiju, osim da zaposli ljude i da zaradi? Zašto da ne.
Prema tome, ne baratate pravim podacima. Prvo vi stavite markere koje ste tako maskirali, ugovore i ono što ste radili, pa tek onda govorite o ovom poslu koji je čist kao suza.
Zahvaljujem se, gospodine predsedavajući.
Izvinite što mi je trebalo malo vremena, ali sam dobio podatke koji su mi bili interesantni. Malo pre povela polemika o demokratičnosti parlamenta u ovom i u prethodnom sazivu. Reći ću vam samo jedan podatak. Od kada je usvojen ovaj Poslovnik o radu, u prva dva meseca u osmom sazivu, od 2008. do 2012. godine, za dva meseca narodni poslanici, među kojima sam bio i ja, tražili su pravo na repliku 491 put. Znači, 491 put za dva meseca. Znate li, poštovane koleginice i kolege, koliko je ta demokratična i demokratska vlast u tom trenutku dala pravo na repliku? Pedeset puta. Svaki deseti put smo nekako uspeli da probijemo i da ubedimo predsedavajućeg da je povređen Poslovnik, odnosno da imamo pravo na repliku, za razliku od sada kada se i pomisli na repliku i podigne se ruka. Pa, naravno da je parlament mesto gde se debatuje. Toliko o praktičnosti parlamenta i poštovanju procedura.
Drago mi je što se na ovom zakonu pokazuje razlika između politika koje su vođene, politika koje se na neki silovit način, a vidim i u debati od pre nekoliko dana čak se preti i ulicom da bi se takva politika vratila nazad, i politike koja se sprovodi. Vidim da je nekim narodnim poslanicima u javnom interesu da je zgrada Beogradske zadruge trebala da ostane stecište narkomana, stecište ljudi koji rade neke nečasne radnje. Vidim da je nekima u javnom interesu bilo da ta zgrada, jedna od najlepših u Beogradu …
Ja sam se javio po amandmanu.
Ja sam se javio po amandmanu, ali ću završiti u dve rečenice, ako mi dozvolite.
Drago mi je što neko misli da je ta zgrada treba da ostane takva i da je to javni interes, kao što je i trebalo verovatno da 177 ha najboljeg zemljišta zaparloženog u korovu, u groblju brodova, među udžericama i među nehigijenskom i tamo gde su ljudi živeli na jedan nehuman i nehigijenski način, bio javni interes za bivši režim. Ne samo da im je bio javni interes, već su taj javni interes i podržavali jer čak ni kosu nisu uzeli da počiste, a kamo li bilo šta drugo.