Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Ovim amandmanom na član 28. pokušali smo da skrenemo pažnju da ovaj predlog zakona ima toliko nedostataka i felera da je praktično neprimenjiv.
Članom 28. je propisano da se postupak mirenja, a u pitanju je neka od tema i odnosi se na kolektivni ugovor, znači, postupak mirenja okončava se pred odborom, ako strane u sporu zaključe sporazum o rešenju spora u roku od 30 dana od dana otvaranja rasprave. To bi trebalo da bude neki krajnji rok u kome sporno pitanje treba mirnim putem da se reši.
To bi trebalo to da znači, međutim, ako se ima u vidu da predmet spora je tako širok da obuhvata smo zaključenje, samo postojanje kolektivnog ugovora, ako se ima u vidu da su kao predmet spora pridodata i pitanja koja se tiču slobode sindikalnog organizovanja i prava na štrajk, onda onaj ko je pisao ovaj član, on je imao jednostrani pogled na moguće odluke i rokove u kojima bi nešto moglo da se završi.
Naravno, sve u okviru principa dobrovoljnosti koji je problematičan, kako se dalje nalazi u ovom zakonu.
Tome svakako treba dodati i prethodni član gde se u drugom stavu kaže: "Na predlog miritelja Agencija može da objavi preporuku i razloge za neprihvatanje preporuke u sredstvima javnog informisanja". To je centralno pitanje zbog koga se donosi ovaj zakon.
Ovaj zakon se nudi upravo zbog toga da bi se svi oni koji izbegnu mirno rešavanje spora u skladu sa ovim zakonom javno kritikovali, kritikovao njihov čin i skrenula pažnja sa suštine spornog odnosa koji postoji. Ovome svakako treba dodati i da država više nije jedan od učesnika u opštem kolektivnom ugovoru. Pošto država nije jedan od učesnika u opštem kolektivnom ugovoru, onda sve ovo što se radi, radi se nepotrebno.
Na ovaj način država je oprala ruke, nju ništa ne interesuje. Kada bi je nešto interesovalo, nikada se ovaj spor ne bi pojavio, niti ovakav način rešavanja sporova.
Vrlo su problematične odredbe, verovatno će neko pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom u pogledu pravnog značaja preporuke, ali u ovom članu 28. vi ovde kažete - postupak pred odborom, a u prethodnom članu navodite agenciju. Kada pogledate sve ove odredbe, ovde nema jasne crte gde počinje odbor, gde počinje miritelj, gde počinje agencija.
Dakle, sve sa ciljem da se izbegne, da se nigde ne vidi sud, kao da drugačije ne može da se reši neki spor, već ovom medijacijom koja treba da kupi vreme, da odloži problem, a ovde je dat rok navodno od 30 dana. A kako rok od 30 dana povodom nečega što je spor, a tiče se slobode sindikalnog organizovanja?! To je nemoguće.
Kako kasnije mislite kod individualnih radnih sporova, jer vi ste izvukli samo iz dve oblasti, otkaz ugovora i minimalna zarada. To je lično pravo.
Kako možete nekoga da uterate u to kada je jedino sud ovlašćen da rešava te sporne odnose? Kao da ste pisali zakon za neku drugu državu, a to je ovde nemoguće da se primeni. Nađite jedno privatno preduzeće koje će ove stvari rada da radi ovako. Da se sada ne bi tumačilo da neko plaši ovde nekoga, mi generalno imamo problem sa radnicima, sa pronalaskom dobrih radnika, kvalitetnih radnika.
To je problem društvenog sektora, državnog sektora i privatnog sektora i nećemo imati dobrog radnika i kvalitetnog radnika sve dok ne postoji zakonska garancija minimuma njegovih prava, prava koje efektivno može da ostvari, što kod poslodavca, što kod inspekcije rada, što kod suda. Manite ove skrivalice sa nekim mirovnim većima, arbitražama, pa sa nekim novim izrazima, nema od ovoga efektivne zaštite, ovde samo postoji EPP i ništa više.
Mi tražimo da se ovaj član izbriše jer on u stvari ništa ne znači, on samo podstiče i pojačava besmislenost celog zakona. Da bi se to najbolje videlo, evo, ja ću da vas podsetim šta ste naveli u članu 26. Kaže se ovako, nalazimo se na terenu kolektivnih sporova, znači ne individualnih sporova. U članu 26. ste povodom preporuke napisali: "Ako strane u sporu prihvate preporuku, zaključuju sporazum o rešavanju spora. Ako je predmet spora kolektivni ugovor, sporazum postaje sastavni deo kolektivnog ugovora."
Kada je kolektivni ugovor vi ste, kod člana 2. stav 1. rekli da je, ovaj spor moguć ukoliko nije zaključen kolektivni ugovor, ukoliko je problematična izmena i dopuna kolektivnog ugovora, i četvrta situacija, ukoliko je u pitanju primena kolektivnog ugovora.
Kako ovo možete da primenite na ovo što je materija, predmet, neće biti jasno ni ovim licenciranim miriteljima. Samo bih vas podsetio da ste tu naveli da je to sastavni deo kolektivnog ugovora. U stavu 3. - "Ako predmet spora nije kolektivni ugovor" onda je to ono što ste, takođe, naveli u članu 2. stav 1. i onda je to ostvarivanje prava na sindikalno organizovanje i na štrajk. To su materije koje su uređene Ustavom i zakonom. Nema mogućnosti mirenja oko prava na sindikalno organizovanje.
Vi ste u Zakonu o radu rekli ukoliko firma ima do 50 zaposlenih, ukoliko ima više od 50 zaposlenih, pa ste dali desetak odredbi o tome kako se ceni koji je sindikat reprezentativan. Tu ste sve pobrkali. Došli ste u situaciju da uređujete zakonom nešto što ne može da se uredi zakonom ili je uređeno nekim drugim zakonima.
Ovo vam pričam zbog toga što ste u članu 29. rekli: "Ako se postupak ne okonča u smislu člana 28." a to je u roku od 30 dana, "miritelj raspušta Odbor i nastavlja postupak mirenja", sam. Zašto vam onda odbor i treba? Ako je neko po principu dobrovoljnosti prihvatio da se miri na ovaj način preko ovog miritelja, on je računao na to da ima svoje predstavnike, svaka strana ima svog predstavnika i miritelj dođe kao treći. Ukoliko u roku od 30 dana to nije urađeno, onda miritelj ostaje, ovi ne trebaju i kupuje se vreme. To je besmislen zakon.
Verovatno ćete primetiti koje su to besmislice kada pogledate način i postupak mirnog rešavanja tzv. individualnih radnih sporova. Videćete svu besmislenost, da ste istrošili toliko vremena da uredite nešto na šta niste ovlašćeni. Štrajk je uređen Zakonom o štrajku, sindikalno organizovanje uređeno je drugim propisima. Kažem da su to ustavne kategorije. Ustav garantuje to. Kako možete da pomirite nekoga oko prava na štrajk? Kako možete da pomirite nekoga ako je u pitanju, kako ste ovde naveli, ostvarivanje prava na sindikalno organizovanje? Neće valjda miritelj da tumači da li imate pravo na sindikat u preduzeću ili nemate pravo na sindikat u preduzeću.
Sve ove nedorečenosti, nešto što je nemoguće stavite u kontekst da ovo možete samo da primenite tamo gde su javna preduzeća, a tamo gde su privatna preduzeća nema spora. Čim se pojavi spor ljudi gube radni odnos. Gde je rešenje? Rešenje je da primenite Zakon o radu.
Ne samo ova, nego i ona prethodna Vlada nije rešila problem rada na crno, nije rešila problem radnog vremena, nije rešila elementarne stvari iz oblasti rada, a vi ćete sada da rešavate mirno rešavanje nečega što ne može da se reši drugačije.
Ljudi ne smeju ni na sud da idu. Kada se pojavi inspektor rada, pa i onaj čovek koji radi na crno izbegava da svedoči jer zna da će izgubi posao i taj posao na crno. Vi se ovde pravite kao da to nije kod nas, to je negde u inostranstvu, to je u Zimbabveu, obala Slonovače, kod nas je sve u redu, ostalo je samo još mirne sporove da vidimo da ne treba da se ide na sud.
Izađite sa ovim predlogom zakona pred građane elektronske industrije, mašinske industrije, "Lole" i ovih drugih firmi, pa im objasnite kako mirno da reše spor. Objasnite u nekom preduzeću koje je privatno vlasništvo, kako da reše mirno spor.
Nemate hrabrosti nego ovde sa nekim floskulama izigravate, hvatate priključak prema nekoj Evropi.
Na početku ove rasprave moram da istaknem da u Ustavu Republike Srbije ne postoji ustavni osnov za ova dva zakona. Predlagač je naveo da je ustavni osnov pronašao u članu 72. stav 1. tačka 12. da se zakonom mogu urediti i drugi odnosi od interesa za Republiku Srbiju, u skladu sa Ustavom.
To je jedna opšta formulacija, ali kada se kaže u skladu sa Ustavom onda se, pre svega, misli na one odredbe koje se tiču sloboda, prava i dužnosti čoveka i građanina, pa ako je već veza trebalo da se traži i da se traži neki ustavni osnov onda su morale da se imaju u vidu odredbe članova 22, 35. i 38. Ustava Republike Srbije. Član 22. zbog ravnopravnosti svih građana pred zakonom, a članova 35. i 38. kao dva člana u kojima se pominje reč "kolektivni ugovor".
Da krenemo redom, pošto je očigledno da će prigovor nedostatka ustavnog osnova malo biti od uticaja prilikom ove rasprave i donošenja ovih zakona. Ovim prvim zakonom, o socijalno-ekonomskom savetu, predlagač traži od Narodne skupštine da uredi nešto što je interna stvar Vlade.
Naime, smatraju da treba da podignu ekonomsko-socijalni savet na nivo institucije koja bi imala savetodavni karakter da jednostavno dostavlja mišljenja i predlaže Vladi Republike Srbije.
Ako je to pre svega funkcija ovog socijalno-ekonomskog saveta onda ste to mogli da uredite zakonom o Vladi, koji je takođe na ovoj sednici. Ranije je to bilo uređeno Poslovnikom Vlade Republike Srbije, pa su postojali neki saveti koji su pomagali Vladi u razmatranju nekih vrlo značajnih pitanja, a vezano za izvršavanje zakona i za onu funkciju Vlade da predlaže zakone.
Ovaj stav se ne može popraviti ni nekim odredbama - da socijalno-ekonomski savet ima svojstvo pravnog lica, jer ako je pravno lice treba da bude nosilac prava i obaveza da može efektivno imovinom da odgovara i da ispunjava svoje obaveze. Međutim, ovaj socijalno-ekonomski savet ne radi upravne poslove. Savetodavno telo koje je podignuto na nivo zakonske regulative i stvarno deluje čudno odredba člana 12. stav 4. – predsedavajući socijalno-ekonomskog saveta zastupa socijalno-ekonomski savet, zaključuje pravne poslove, raspolaže sredstvima u ime i za račun itd.
Potpuno nepotrebne odredbe iz domena načina kako se formuliše politička volja izvršne vlasti. Kako će političku volju da formuliše izvršna vlast to je pokriveno odredbama o nadležnostima Republike Srbije koja vodi unutrašnju politiku, izvršava zakone. Verovatno treba da ima kontakte sa sindikatima i sa svim drugim zainteresovanim subjektima, ali ne na nivou zakona već na nivou politike.
Što se tiče drugog zakona, o mirnom rešavanju radnih sporova, moram da istaknem da se stiče utisak da predlagač ovog zakona ne zna da postoji Zakon o radu. Samo bih naveo neke odredbe koje predlagač nije imao u vidu. Prvo bih naveo odredbu desetog poglavlja koje se naziva – Ostvarivanje i zaštita prava zaposlenih, član 120. Ko odlučuje o pravima i obavezama u pravnom licu, kod preduzetnika, pa onda zaštita pojedinačnih prava.
Opštim aktom ili ugovorom o radu može se predvideti postupak sporazumnog rešavanja spornih pitanja između poslodavca i zaposlenog. Zaposleni i poslodavac mogu sporno pitanje da iznesu pred arbitražu. Sastav arbitraže i postupak za arbitražom uređuje se opštim aktom. Kada se kaže opšti akt, misli se na opšti akt poslodavca. Odluka arbitraže je konačna i obavezuje i poslodavca i zaposlenog, kada se radi o individualnim pravima zaposlenog, a kada se radi o kolektivnim ugovorima to je čitavo poglavlje od člana 131. pa skoro do člana 155.
Samo da skrenem pažnju, od pogrešnog koncepta, šta sve treba da obuhvati kolektivni ugovor - mi imamo jedno široko tumačenje u našem zakonu koje bi sve oblasti trebalo da se regulišu kolektivnim ugovorom.
Nekada davno sam pričao da osnovna stvar kolektivnog ugovaranja treba da bude najniža cena rada.
Oko drugih stvari nema šta da se pregovara, jer sve drugo u radno-pravnom statusu su oblasti koje moraju da se urede imperativnim propisima, pre svega zakonom: godišnji odmor, zaštita na poslu, zaštita prava, način zasnivanja, prestanak radnog odnosa. Tu nema sporazumevanja, dogovaranja, nema mogućnosti nešto drugo, ali ono što je najznačajnije sa gledišta opšteg značaja jeste utvrđivanje najniže cene rada koja bi bila osnovica za sve drugo i iza toga bi morala da stoji država, pre svega, poslodavci i sindikati.
Ovde se govori o obliku kako se zaključuju kolektivni ugovori, kako se rešavaju sporovi. Za rešavanje sporova član 153. – sporna pitanja rešava arbitraža, ko su učesnici itd. Imamo dva potpuno nepotrebna zakona koja, pre svega, imaju za cilj da kada neko ne želi da sprovede zakon, a takvih je danas poprilično, onda on sve nezadovoljne upućuje na neke druge adrese, a ne na adresu onog koji sprovodi politiku u ovoj zemlji, ko izvršava zakone. Na ovaj način Vlada je delegirala dežurnog krivca i na nekoliko mesta u ovim zakonima se potencira da onaj ko nije učestvovao u pregovaranju, ko nije učestvovao u mirnom sporazumevanju, javnost ćemo da obavestimo itd.
Uostalom, da ovo i nisu zakoni najbolje pokazuje što nema nijedne odredbe o kaznama. Kada nema odredbe o kaznama onda to nije materija koja treba da se uredi zakonom. Zakon o radu bi možda trebalo da se dopuni sa nekim odredbama koje bi se ticale kolektivnog ugovaranja.
Što se tiče SRS mi zastupamo potpuno drugačiji koncept kolektivnog ugovaranja, i preporučujemo Vladi da povuče ova dva predloga zakona, jer tu ne postoji ustavni osnov. Rešenja su pogrešna. Nisu u cilju da se reše problemi. Nisu, jer ako nisu mogli, kako vi to kažete, socijalni partneri, to je čista demagogija, novi izrazi, pretnje sa nekim preporukama i nekim drugim stvarima koje uopšte ne stoje, koje uopšte ne treba da budu razlog da mi o ovome i na ovaj način rešavamo.
Ovaj način troslojnog formiranja mesta gde treba da se rešavaju ovi sporovi deluje tragikomično kada se pogleda da Vlada Republike Srbije nije u mogućnosti da ispuni ni one obaveze koje je ona potpisala. Na ovaj način sve to se pomera u stranu da ne bude gužve ispred Nemanjine, već da se gužve prošire po gradovima u Republici Srbiji, da se svi prozivaju, a osim toga da vas podsetim na one vaše odredbe u Zakonu o radu o reprezentativnim sindikatima. Verovatno više i ne postoje pošto su imali ograničeno dejstvo. Verovatno ste to zaboravili.
Ako već idete na ova dva zakona, a pogotovo o mirnom rešavanju radnih sporova, onda ste makar mogli da stavite van snage odgovarajuće odredbe Zakona o radu.
Ovako imamo sukob odredbi i moram da vam kažem pridika da se sporovi mogu mirno rešiti samo na ovaj način. Apsolutno nije tačno. Svaki spor može da se reši dogovorom, a uostalom čemu nam onda sudovi ako treba ovakve zakone da donosimo.
Pokušaću da poslanicima pomognem da shvate da ovakav zakon nama nije potreban. Iskoristiću priliku, s obzirom na to da je podnet amandman na član 2. tačka 1) ali pre nego što krenem na amandman, moram da vas podsetim da u članu 1. stoji da se ovim zakonom "uređuju osnivanje, registracija, delokrug i način rada, finansiranje i druga pitanja značajna za rad socijalno-ekonomskog saveta". Ako neko misli da je socijalno-ekonomski savet ovde dat u jednini - greši, jer je  dat u množini.

Međutim, ono što predlagač sebi nije smeo da dozvoli a to je da ne može on da "naloži" izvršnom veću AP i izvršnom organu lokalne samouprave. Pravilnije se kaže - lokalnog samoupravljanja, jer lokalno samoupravljanje nije vlast, to mora da se potencira, ali vi ovde nalažete njima da formiraju socijalno-ekonomski savet pokrajinskog i lokalnog nivoa.

Vi nemate to pravo, tim pre, što iz člana 1. iz svih odredbi ovog zakona ne može jasno da se zaključi koja je statusna uloga socijalno-ekonomskog saveta.

Da li je on paradržavni organ, da li je državni organ, da li je savetodavni organ?! Vi ste samo rekli da je to pravno lice, da ima svog predsedavajućeg koji raspolaže sredstvima i daju neka mišljenja Vladi Republike Srbije. Po nekoj logici ovi na nižem obliku organizovanja daju svoja mišljenja izvršnom veću pokrajine i izvršnom organu jedinice lokalne samouprave.

Vi ste ovim zakonom ušli u nešto što se tiče nepovredivosti lokalnog samoupravljanja u Republici Srbiji koja je Ustavom garantovana. Vi terate lokalno samoupravljanje, koje ima nadležnost u pogledu razvoja mesta, gradskog saobraćaja, prigradskog saobraćaja, vodovoda, kanalizacije, da rešava socijalno-ekonomska pitanja koja su u potpunoj nadležnosti države Republike Srbije. To je ono što sam na početku rekao, ovo je sve "neustavno" što radite.

Vi ste ovde, koristeći ove moderne nevladine floskule po socijalnim partnerima, socijalnom dijalogu i ono što sve ide uz to, usvojivši tu neku novu terminologiju zaboravili na jednu stvar da država nosi svoju odgovornost. Država nosi odgovornost, odnosno vlast nosi odgovornost po Ustavu i zakonima. Ne može nijednim zakonom da se ona razvodni.

Ovim amandmanom smo hteli da vam skrenemo pažnju da socijalni partneri ne nalaze se samo na ovim stranama. Vi još trpite onu aktivnu socijalnu politiku, da je najbolja socijalna politika kada je najviše ljudi zaposleno i radi.

Vaš problem je taj što milion ljudi ne radi! Vaš problem je taj što još u perspektivi ništa neće ni da se pokrene! Vaš problem je to što ste doneli Zakon o stečaju, a to je novi oblik privatizacije svih ovih društvenih firmi u jednom ubrzanom postupku preko licenciranih stečajnih upravnika. Vi ste svesni toga da se otvara socijalni problem, ali vaši partneri za socijalna i ekonomska pitanja nisu u ovim relacijama.

Reprezentativni sindikat, neću vas podsećati na Zakon o radu, gde imate 7,8 odredbi kojima pokušavate da definišete šta je to reprezentativni sindikat. Neću da vas podsećam ko bi to mogao da bude poslodavac, ali moram da vam kažem da se socijalno ugroženi nalaze izvan ovih kategorija pregovarača.

Da vas podsetim na nešto: nekada davno u ovoj zemlji su postojale rezolucije o društveno-ekonomskom razvoju, gde se na kraju godine dogovarale osnova i neka ekonomska politika. Vi sada ulazite u nešto što je ekonomska politika i što je ekskluzivno pravo samo Vlade Republike Srbije. Vi širite broj onih koji bi mogli na neki način da utiču, a toliko širite, da čak idete i na lokalno samoupravljanje. Čak idete na lokalno samoupravljanje, kao da će ovi sindikati i ovi poslodavci na lokalnom nivou nešto da reše i da se popravi socijalni položaj. To će svaki predsednik da vam kaže da je ovo nemoguće što vi radite.

Ovaj zakon nema ustavnog osnova, ono što je čista politika završavate ga na političkom nivou, ali nemojte da pravite institucije, jer te institucije neće da reše probleme, već ćete na pogrešnu adresu da uputite ljude koji neće biti zadovoljni.
I ovim amandmanom na član 2. stav 2. želimo da pomognemo ministru i Vladi da shvate da su se uhvatili pogrešnog posla. Stvarno lepo zvuči kada se kaže socijalni partneri, socijalni dijalog itd, to su reči koje mnogo obećavaju, ali samo obećavaju a ništa ne znače.
Naravno, mi ne znamo ko zastupa socijalno najugroženije kategorije. Ako neko misli da su to predstavnici Vlade, ovi u ovom savetu, on greši. Ovi koji su ispred Vlade u tom socijalno-ekonomskom savetu, oni zastupaju vladajuću koaliciju koja je prisutna u Vladi.
Da li ta vladajuća koalicija ima svoj socijalno-ekonomski program, to je drugo pitanje. Verovatno imaju neki. Ne koristim sada situaciju da uporedim sa ovom vladom, ali i svaka vlada koja bi nasledila ovakav zakon, našla bi se u čudu.
Ovim amandmanom želimo da skrenemo pažnju da nešto nije u redu sa tim socijalnim partnerima. Nije u redu, jer o pravima "nekih" odlučuju drugi. Verovatno su najugroženiji oni koji primaju socijalnu pomoć, koji se nalaze u stanju socijalne potrebe i oni koji nisu rešili svoj radno-pravni status, nalaze se na nekoj evidenciji kao nezaposleni. Njih ovde nema.
Mogu da se složim da to ne odgovara nekim intencijama u Evropi, ali u konvencijama Međunarodne organizacije rada i preporukama nisu zaobiđeni oni koji čekaju zaposlenje, koji se nalaze na evidencijama. Upravo ono što sam malopre naveo, ovde se najbolje odslikava kao problem na ovim nižim nivoima tog organizovanja socijalno-ekonomskog saveta.
Član 4. kaže da socijalno-ekonomski savet na nivou republike ima svojstvo pravnog lica. Ako ima svojstvo pravnog lica on treba da se upiše u neki registar. Ovde se ne vidi koji je registar. Ali, ako su u pitanju socijalno-ekonomski saveti pokrajinskog i lokalnog značaja, oni se ne formiraju zakonom nego sporazumom.
Kao što je ovde navedeno u jednom od ovih članova, taj sporazum se dostavlja ministru za rad koji vodi evidenciju i upisuje to. Pošto su ovaj savet ili ovi saveti iz člana 2. stav 2. nadležni da rešavaju o pitanjima iz člana 9. da vidimo kako bi to izgledalo na primeru opštine Crna Trava. Ona je do pre nekoliko godina u statističkim podacima uzimana kao pandan nečeg suprotnog za Novi Sad, Beočin i Beograd. Po svim statističkim pokazateljima, Crna Trava je bila najslabija, najniža.
Kaže se – socijalno-ekonomski savet Crne Trave razmatra pitanja razvoja i unapređenja kolektivnog pregovaranja. Ko će tamo kolektivno da pregovara? Dalje, uticaja ekonomske politike i mera za njeno sprovođenje na socijalni razvoj i stabilnost – koje su to mere ekonomske i socijalne politike koje sprovodi lokalno samoupravljanje? Ima jednog dela, ali on se tiče centra za socijalni rad i dodatnih prava iz socijalnog osiguranja, ali ono najznačajnije, što je u okviru lokalnog samoupravljanja, je nešto drugo.
Da li to znači da taj savet treba da predloži predsedniku opštine kao predsedniku tog izvršnog veća tamo da privredu oslobodi komunalne takse da građani ne plaćaju vodu? Neće, ne može.
Zatim, politike zarada i cena – koju politiku zarada vodi neko u opštini Crna Trava?
Ako postoje dva poslodavca, dve stolarske radnje, tri-četiri organizacije, politika zarada nije u nadležnosti tog poslodavca nego bi morala da bude limitirana, ako ničim drugim, onda opština kolektivnim ugovorom o najnižoj ceni rada.
Dalje se kaže, konkurencije i produktivnosti, privatizacije i druga pitanja – kakve veze tu ima privatizacija? Mi imamo organe koji su zaduženi da sprovode privatizaciju.
Nadalje kažete, strukturna prilagođavanja, zaštita radne i životne sredine – to je regulisano zakonom, a ako se govori o radnoj sredini, tu nema pogađanja. Moguće su samo inovacije za poboljšanje kvaliteta, ali zakonski minimum mora da se poštuje.
Kažete, razmatra pitanja obrazovanja i profesionalne obuke. Molim vas vratite ovo, ovo je stvarno neozbiljno, trošimo dragoceno vreme na nekim stvarima što Vlada ne može sama sa sobom da izađe na kraj!
Pošto je ova tema ovim predlogom zakona banalizovana, povodom ovog amandmana ću da postavim pitanje, a nema ministra - šta Vlada planira, kada će da nam pošalje predlog o savetu za industriju, pa poseban zakona o savetu za poljoprivredu, pa poseban zakon o savetu za unutrašnje poslove, o savetu za elektroprivredu, o savetu za građevinarstvo? Otprilike, to je taj kriterijum koji je rukovodio Vladu Republike Srbije kada je ovo radila.
Mi pokušavamo da vam skrenemo pažnju da član 3. treba da se popravi, jer stvarno nešto vređa. Vidite šta su napisali u članu 3. Kaže se: "Socijalno-ekonomski savet se osniva u cilju uspostavljanja i razvoja socijalnog dijaloga". Ako se ima u vidu ko su članovi ovog socijalnog saveta, onda su to predstavnici države, predstavnici poslodavaca i predstavnici zaposlenih.
Treba da bude učtiv njihov dijalog. Njihov dijalog verovatno može da bude učtiv u nekoj prostoriji, ali kakva "vajda" za nezaposlene i one u stanju socijalne potrebe od te učtivosti?
Hoću da vam skrenem pažnju da ovde nigde nema odredbe koja kaže da učesnici u tom tzv. socijalnom dijalogu istrajavaju na poštovanju zakona, da se Vlada obavezuje da poštuje odredbe zakona i ispunjava svoje obaveze, da Vlada preuzima obavezu da garantuje da će poslodavci da ispunjavaju obaveze. Nema tih odredaba.
Šta dalje kaže: "U pitanjima od značaja za ostvarivanje ekonomskih i socijalnih sloboda i prava čoveka". Ne samo ekonomske, nego sve slobode i prava čoveka su nabrojane u Ustavu i svi zakoni ovu oblast regulišu. Nema zakona koji tu oblast ne reguliše. Ko je taj ko ima ekskluzivno pravo da njih troje sednu na jedno mesto i da oni pričaju? Čemu onda Narodna skupština?
Dalje: "Materijalnog, socijalnog i ekonomskog položaja zaposlenih i poslodavaca i uslova njihovog života i rada, razvoja kulture pregovaranja".... Kultura pregovaranja je u osnovi ovoga, ne rešavanje socijalnih potreba. "Podsticanja mirnog rešavanja kolektivnih radnih sporova". Ovo ne sme da stoji u zakonu, ovo ne sme da bude norma!
Ovo može da bude politički program, može da bude čak i politički pamflet. Može da se koristi u razgovorima, dogovorima, pregovorima, o obliku i načinu kako onaj koji je odgovoran za sprovođenje zakona dolazi do svoje ekonomske politike.
Vi ćete verovatno za mesec dana imati i predlog zakona o budžetu za 2005. godinu. Tamo se nalazi neki memorandum. Sastavni deo tog predloga zakona treba da bude konsolidovani bilans javne potrošnje. To je ekonomska politika ove vlade. Da li mi onda treba da postavljamo pitanje predsedniku Vlade - da li je pre štampanja predloga zakona obavio konsultacije sa socijalno-ekonomskim savetom ili savetom za industriju, savetom za poljoprivredu itd?
Zašto nam Vlada na ovaj način pokazuje da ne želi da vlada, već želi krivca za ovo stanje da nađe na drugom mestu i sve nezadovoljne uputi na druga mesta. Ne želi Vlada, ne želi ovaj ministar ispred svoje kancelarije gužvu.
Mi samo postavljamo pitanje zašto se ne sprovode zakoni? Sve što je Vlada tražila ovde jeste da se urede zakoni, kako se to ovde kaže, da budu valjani da bi mogli da se primenjuju.
Zašto se zakoni ne primenjuju? Kada bi se zakoni primenjivali, onda ne bi postojala ni potreba da se formira "nadorgan".
Sedite i razmislite zašto nemamo zakon o savetu za industriju, zašto nemamo zakon o savetu za poljoprivredu? Još nisu isplaćene neke robe koje su otkupljene. Šta, kada se pojavi problem, onda ćemo da donesemo zakon o savetu za poljoprivredu, pa ako nešto treba, izvolite, nemojte u Nemanjinu, nego idite tamo, oni su pravno lice i neka vam oni reše.
Mi vas podstičemo da kolektivno pregovarate i razvijamo kulturu dijaloga, a u nastavku i štampanje, čak i publikacija.
Ovim članom se uređuju troškovi izvršnog postupka. Smatram da postoji puno opravdanih razloga da se ovaj amandman prihvati, iz jednog prostog razloga što izvršni postupak je druga strana jedinstvenog postupka u kome čovek preko suda rešava sporni odnos i ostvaruje svoje potraživanje utvrđeno sudskom presudom, pod uslovom da dužnik dobrovoljno ne pristupi ispunjenju svoje obaveze. U krajnjem, svi troškovi izvršnog postupka svaljuju se na dužnika.
Smatramo da nije celishodno da poverioca koji je imao troškove dok je dobio presudu uslovljavamo sada da predujmi troškove izvršnog postupka, a te troškove će kasnije morati da plati u svakom slučaju izvršni dužnik, kako se to sada po ovom predlogu zakona zove.
Zato je mnogo bolje i jednostavnije rešenje koje mi predlažemo amandmanom, a to je da troškove izvršenja snosi uvek i samo dužnik, osim u slučaju neosnovanog predloga za izvršenje i povlačenje predloga za izvršenje koje nije prouzrokovano ispunjenjem obaveze dužnika, kada troškove snosi poverilac.
Znači, u slučaju zloupotrebe ovlašćenja od strane poverioca on bi morao da plati troškove, jer je neosnovano inicirao postupak prinudnog izvršenja. U svakom slučaju treba da stoji da je dužnik dužan da izmiri sve troškove izvršenja, a da se poverilac oslobodi obaveze bilo kakvog predujma tih troškova.
Tim pre što je on dokazao svoje pravo u parničnom postupku, rešen je sporni odnos u njegovu korist i on samo traži da država potvrdi to što je odlučila ispunjenjem obaveze.
Stičem utisak da ukoliko se ne prihvati ovaj amandman, onda će predujam troškova izvršenja i neizvesnost da li će doći do kvalitetne naplate tog potraživanja, da odvrati mnoge poverioce, da ne mogu da ostvare svoje pravo koje više nije samo njegovo, nego je pravo koje mu garantuje država na bazi prethodno donete presude u parničnom postupku.
Zato je potrebno da se ovaj amandman prihvati. Dužnik će uvek sve da plati, a poveriocu treba dati mogućnost da ne postavlja sebi pitanja što je vodio parnični postupak, kada sa još većim troškovima može da naplati, odnosno da uđe u postupak neizvesnosti, i da li će uopšte da naplati, a praktično finansira sud i njegove troškove. Zato je dobro da se prihvati ovaj amandman i da država još jednom potvrdi ono što je odlučila u parničnom postupku.
Mislim da se ovde radi o nekoj grešci prilikom prekucavanja ovog teksta Predloga zakona jer ovo što je propisano u članu 61. stav 4. ne može da stoji. Radi se o situaciji kada sud odluči i o predlogu za dozvolu protiv izvršenja. Samo radi uvoda da navedem da je to situacija kada je sprovedeno izvršenje. Poverilac je ostvario to svoje potraživanje ali se naknadno ustanovi da je ili poništena ta pravosnažna sudska presuda na osnovu koje je utvrđeno to potraživanje ili je u međuvremenu, u postupku izvršenja, izvršni dužnik dobrovoljno namirio svoju obavezu prema poveriocu, a sud nije o tome bio obavešten, pa je sproveo izvršenje.
U takvim situacijama se donosi rešenje kojim se nalaže izvršnom poveriocu da vrati izvršnom dužniku ono što je u postupku izvršenja od njega uzeto. Stranke u postupku moraju da budu u istom pravnom položaju i ako se prilikom donošenja rešenja o izvršenju izjavi žalba koja nije odlagala izvršenje, onda ista sudbina žalbe treba da bude i u postupku protiv izvršenja. Ne može u postupku protiv izvršenja sada žalba da odlaže protivizvršenje. Ona može da se izjavi ali ne utiče na sam postupak protiv izvršenja, faktički čin vraćanja onoga što je oduzeto.
Ovako praktično imamo neravnopravne učesnike u postupku. Jedan je ostvario potraživanje sudski. Drugi je, takođe u sudskom postupku, stekao pravo da mu se to vrati. Ne može žalba onog prvog da ne odlaže izvršenje, a ovog drugog, kada je izjavi u potpuno identičnoj situaciji, da ne odlaže izvršenje.
Zato kažem da je možda ovde falila reč „ne” ispred ovog teksta, da je to propušteno, pa je izašlo ovako nelogično i pravi dokaz neravnopravnosti stranaka koje učestvuju u izvršnom postupku. Tako nešto do sada nije postojalo. Šteta što ministar nije tu, verovatno bi uveo da ta reč „ne” fali i onda se otklanja ovaj problem.
Predlagač treba da preispita čl. 65. i 66. Predloga zakona. Ovde se, praktično, najdirektnije izigrava izvršni postupak. Pročitaću kako se nazivaju ti članovi „Odlaganje izvršenja na predlog izvršnog dužnika” i „Odlaganje izvršenja u slučaju upućivanja izvršnog dužnika na parnicu ili drugi postupak”.
Ne možemo mi da prihvatimo da se u izvršnom postupku, kada se donese rešenje o izvršenju, da sada sud upućuje izvršnog dužnika da pokreće parnični postupak i da u nekoj formi dovede u pitanje pravosnažnost presuda u parničnom postupku.
Ako ovo stoji u Zakonu o izvršnom postupku, onda nama pola zakona o parničnom postupku ne treba jer se sa pravom postavlja pitanje: „A zašto sam vodio postupak?” Kada izvršni sudija, pojedinac, može da uputi, nezavisno od toga, mogao bih da budem i tolerantan kada su u pitanju treća lica, ali samo kada je u pitanju oblik, način i sredstvo izvršenja, ali ako se neko upućuje povodom činjenica koje se tiču osnovanosti potraživanja koje je više pravosnažno utvrđeno, onda ovim odredbama zakon o izvršnom postupku negira parnični postupak.
Negira se pravosnažnost. Negira se pravna sigurnost i jedan sud dovodi u pitanje autoritet dugog suda bez razloga.
Ovi amandmani koji se tiču ovog učešća drugog lica, trećeg lica, nepravilnog izvršenja, greške sudskog izvršitelja, protiv izvršenja, predstavljaju samo logički nastavak onih naših amandmana koje smo dali na uvodne članove ovog predloga zakona. Sa pravom će se postaviti pitanje zašto vodimo parnični postupak. Kakva je sudbina sudski utvrđenog potraživanja? Kakva je sudbina sudski uspostavljene obaveze?
Znači, tu se ne radi ni o ugovoru ni o zakonskoj obavezi nego o obavezi koju je utvrdio najveći autoritet u toj oblasti. Sada neki drugi autoritet dovodi u pitanje to upućivanje.
Smatram da ukoliko ove odredbe ostanu u predlogu zakona onda, iako znam da postoji intencija da se učini što efikasnijim ne samo parnični nego i izvršni postupak, one padaju u vodu. Ovo će ići samo ka odugovlačenju. Biće situacija da komšija može da se pojavi, rođak može da se pojavi, ali ne da osporava oblik, način i sredstva izvršenja, nego postojanje potraživanja, jer navodno on nije učestvovao u parnici, a ovo izvršenje se tiče nekih njegovih prava.
Mislim da je ovo potpuno identična situacija ministre. Ovde se sada javlja treće lice, predlog trećeg lica. Potpuno je identična situacija. Molim vas, dok smo imali do 2000. godine neke slične odredbe u Zakonu o izvršnom postupku, znate i sami da su izvršne sudije gotovo jedva čekale da se pojavi treće lice sa nekim svojim pravom.
Molim vas, da ne bude zabune, mi želimo da potenciramo odredbe ovog zakona koje se tiču protivizvršenja. Ako treba, dogradite tu oblast sa još preciznijim odredbama koje štite izvršnog dužnika u slučaju kada naknadno, po vanrednom pravnom leku, padne izvršna isprava. Dajte to. To nije nikakav problem.
Da me pogrešno ne shvatite, to ne znači doneto rešenje, zabetonirano, mora da se sprovede, ne uvažava se ništa što se naknadno desi. Mora da se uvaži, ali opet ukoliko onaj autoritet u parničnom postupku odluči. Vi ćete imati realnu opasnost, ukoliko izvršne sudije restriktivno primene onu odredbu člana 29. tačka 13. oko izjave o imovini, da poverilac i nije u mogućnosti da sazna na čemu bi mogao da ostvari svoje potraživanje. Da, ne bi znao na čemu može da ostvari potraživanje.
Uostalom, to je nedostatak i parničnog postupka. Znate i sami, kada tužilac ne zna da precizira svoj tužbeni zahtev, a neki tužbeni zahtevi su direktno vezani sa budućim predmetom izvršenja, to je problem i za jedan i za drugi sud.
Znači, ako je potrebno dajte da dogradimo odredbe o protivizvršenju, da damo još veću sigurnost izvršnom dužniku u slučaju ako po vanrednom pravnom leku padne izvršna isprava. Tu se u potpunosti slažemo. Načelo pravičnosti nalaže da tako nešto bude.
Ali ako dozvolimo da se kao treće lice javi svastika, komšija, kolega sa posla, firma, odrednice o izvršenju u nekom predmetu, on kaže: „Pa, molim vas, to nije moj predmet, frižider nije moj” – doduše frižider baš ne može, ali nije bitno – „Regal nije moj, ne on je u mom stanu, čuvam ga, a to je komšije Pere”. Imaćete takve situacije.
I onda se postavlja pitanje zašto smo mi vodili postupak. Pojačajte odredbe o protivizvršenju da bi dali garanciju izvršnom dužniku da i on ima sigurnost, ali u onim slučajevima kada padne izvršni nalog. A ovako, samo vam skrećem pažnju, da ne pričam imena, ima sudija koje jedva čekaju da se javi neko kao treće zainteresovano lice i on lepo odloži predmet i kaže: „Pokrenite vi parnicu, ostvarite vaše pravo”. Da li će biti izvršna ili izvršna tužba nije bitno, završićete svoj posao. To nije u funkciji efikasne zaštite prava građana.
Problem poznat i radi se o davanju tačnih podataka kada očigledno dužnik krije imovinu i na taj način skrivanjem imovine praktično osujećuje postupak izvršenja. Sud je ovlašćen da traži od njega obaveštenje o mestu nalaženja stvari, a prethodno poverilac mora da učini verovatnim da izvršni dužnik izbegava, odnosno da na taj način krijući stvari onemogućava sprovođenje izvršenja.
Amandmanom Petra Jojića traži se da se dodaju reči: „koja se netačna izjava sankcioniše krivično-pravnom odgovornošću za davanje lažnog iskaza pred sudom”. U potpunosti shvatam da možda ova formulacija nije adekvatna, ali smatram da ima mesta da Ministarstvo i Zakonodavni odbor pronađu neku adekvatnu formulaciju za ovu situaciju, da to bude još jedno od sredstava kojima se utiče na dužnika da mora tu svoju imovinu da učini dostupnom sudskim organima.
Ne može izvršni dužnik da bude u istom položaju kao tuženi u parničnom postupku. Ko misli da su oni u potpuno istom položaju pravi veliku grešku. U parničnom postupku tuženi raspolaže svojim zahtevima. U izvršnom postupku on takve zahteve nema. Može samo da ima zahteve kojima utiče na obim, način i sredstva izvršenja. Ako je sasvim očigledno da on krije imovinu onda mora na neki način država u vidu izvršnog suda da ga natera da tu imovinu stavi na uvid, da ona bude na raspolaganju i da može da se sprovede izvršenjem.
Ovaj amandman je u vezi sa, čini mi se, članom 96. Predloga zakona, jer se ovo tiče popisa, a 96. se tiče posledice davanja nepotpunih ili netačnih podataka, pa i člana 95. ovog postupka. Iskoristiću priliku, pošto sva ta tri amandmana čine jednu celinu. Sporno je malo oko krivičnog postupka. Nisam siguran da ste vi ovde napravili dobru insinuaciju na elemente bića krivičnog dela koje liči na davanje lažnog iskaza.
Drugo, krivična dela se utvrđuju samo krivičnim zakonom. Zato predlažem da možda treba pronaći neku formulaciju za ova tri člana. Otprilike, na isto mislimo, delimo isto mišljenje da je potrebna ta ozbiljnost.
Predlažem da, u krajnjem slučaju, Odbor za zakonodavstvo pronađe neku formulaciju koja bi zadovoljila ovo, da postoji izražena ozbiljnost, da dužnik zna da ne može da krije, da ne može da se šali sa sudom, jer to više nije stvar njega i poverioca. Između njega i poverioca je bilo u parnici. Izvršni je kako je pokrenuo predlogom poverioca. Ono na dalje, mahom ide sve po službenoj dužnosti, uz garanciju prava jedne i druge strane, koja zakon propisuje.
Znači, već postoje odredbe koje diktiraju neku rigoroznost, ali da ne budemo nedorečeni u tome. Kada se donese ovaj zakon, svaki izvršni dužnik mora da zna koje su posledice ukoliko krije imovinu, na drugi način želi da osujeti izvršenje, zloupotrebljava neka svoja prava da bi skrenuo izvršni postupak prema trećem licu ili na neku drugu stranu itd. On mora da zna da i za to trpi neke sankcije, sankcije u delu obaveze na imovini, a druge sankcije u smislu nepoštovanja suda i, da kažem, procesne nediscipline.
 To je član koji propisuje posledice davanja nepotpunih ili netačnih podataka. Gospodin Šarović je tražio da se ovaj član dopuni novim stavom 3. koji bi glasio: „U slučaju da dužnik da nepotpune i netačne podatke u izjavi o imovini, sud će primeniti odredbe člana 46. ovog zakona”,  one novčane kazne.
Ponovo se otvara pitanje da li je moguće primeniti ova sredstva prema izvršnom dužniku, i pošto se citiraju odredbe, male povelje i poziv na neke odredbe Ustava Republike Srbije, nemam nameru da komentarišem, tačno je pročitano. Međutim, to se odnosi na nešto drugo. Lice nije dužno da daje iskaze koji bi bili na njegovu štetu i može da se brani i ćutanjem. To je sve karakteristično za neke postupke, pre svega krivični, mada je opasno kada se analogija koristi u pravu i u parničnom postupku, ali kod izvršnog to ne važi.
Ako već koristimo pogrešnu analogiju, onda Zakon o izvršnom postupku analogiju nalazi u Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija. Na žalost, ako se pogrešno pozivamo na analogiju, ovamo je osuda ličnosti na kaznu zatvora ili novčanu kaznu, a ovde je osuda ličnosti na njenu imovinu. Znači, nema direktne osude po imenu i prezimenu, ali se obaveza proteže samo do imovine.
Kažem, pogrešno je pozivati se na analogiju, uvek se u pravu izbegava analogija, jer se onda prave greške, jer ne može da se poistoveti imovina i fizičko lice. Ne mogu lica i stvar da budu u istom košu.
Ovde smo u onoj fazi kada je stranka iskoristila sva ta prava, štitila svojim interesima i zakonom zasnovana u parničnom postupku. Sada se više postavlja pitanje autoriteta, fizičke mogućnosti da stranka koja je uspela u parnici, ostvari to što je autoritet priznao. Naravno, vodi se računa o tome, ali ovo su odredbe gde se sprečava osujećenje izvršenja. Izvršenje se sprovodi, pre svega, na imovini, a ima i onih izvršenja koja su vezana za činidbu i delovanje konkretnog lica, da ne pominjem sve oblike i načine izvršenja i vrste obaveza koje mogu da postoje.
To što ste pričali da se odnosi na ličnost važi u krivičnom, parničnom postupku, ali analogno ne može da se primeni u izvršnom postupku. Mogu da se primene ostale odredbe iz korpusa ljudskih prava koja govore da je dužan da poštuje dostojanstvo ličnosti, da pribegava korišćenju sredstava koja će sa najmanje štete po dužnika da se sprovede u izvršenju, a da se zadovolji potreba poverioca itd.
To je sve prisutno, to je ipak prisutno u ovom zakonu. Ove mere kažnjavanja, obavezivanja da se da izjava, molim vas, ona nije u funkciji zaštite prava da li postoji ili ne postoji pravo, ovde je funkcija izjave da se omogući izvršenje. Znači, ako ste malo pre pravili analogiju sa krivičnim postupkom, ako ste pravili sa parničnim postupkom....
(Slobodan Vučković, sa mesta: Sa poreskim postupkom.)
... poreski postupak je sasvim nešto drugo. Posle ovih Đelićevih izmena Zakona o poreskoj administraciji, poreskom postupku, takođe postoje neka ovlašćenja, ali moram da kažem da ta ovlašćenja idu toliko daleko da u nekim slučajevima i preventivno se zapleni kompletna imovina, pa mu nije potrebna izjava, jer je on već zaplenio, poreski organ je zaplenio. Nemojte samo oko poreskih organa.
Opština Vračar je zakupninu naplaćivala preko poreskih organa zakupcima, pa je posle dve godine sve palo u vodu. Ako pravite analogiju izvršnog postupka sa poreskim postupkom, opet se pravi greška. Što se tiče svakog poverioca, on bi voleo da se njegovo izvršenje sprovodi u poreskom postupku, upravo zbog te efikasnosti.
 Molim vas, u postupku izvršenja niko ne svedoči protiv sebe, jer dužnik nije u poziciji da svedoči. Njegova izjava je samo potrebna da  bi se identifikovala imovina, odnosno gde se ona nalazi. Nije to svedočenje. Valjda znate kako se svedoči. Ne svedoči se izjavama, svedoči se na zapisnik pred organom, pred sudom, ovde se traži izjava. On samostalno daje izjavu, nemojte da brkate neke stvari.
Zar vi hoćete da izvršni poverilac stane ispred kuće izvršnog dužnika i popisuje ko ulazi, a ko izlazi, da se raspituje kod komšija gde mu se nalazi imovina, da mu probuši gumu, da kola ne pomeri dok dođe sudski izvršitelj? Ako hoćete to, dajte da neka detektivska agencija završi prinudnu naplatu. Tako bi ispalo po vama. Valjda je ispravnije i humanije da dužnik da izjavu i da dužnik na neki način učestvuje u postupku izvršenja. Nije njemu sasvim svejedno, više voli da mu se proda regal, nego garaža.
Zašto izbegavamo to? Ovo je vrlo specifičan postupak. Stvarno vam skrećem pažnju da ovde poverilac upozorava predlogom i traži da dužnik nije dobrovoljno izvršio obavezu na koju je bio obavezan po sudskoj presudi, traži da sud sprovede svoju odluku, ono što je odlučio i ja se slažem sa vama. Ne možemo ceo izvršni postupak da preselimo kod poreskih organa, kod uprave, možemo i tamo, takva rešenja postoje.
Čitajte one knjige šta kažu, izvršenje krivičnih sankcija ne sprovodi sud nego zatvor preko organa uprave, pa niko ne kaže da je neustavno i nezakonito. Ako bi sud sprovodio svoje odluke, izvršavao svoje odluke, krivične, onda bi naši sudovi bili dobri, i istražnog, pa i zatvora okružnog, zatvora kao zavoda za izdržavanje krivičnih sankcija.
Znači, ta izjava koja se traži od dužnika nije izjava koju daje on na zapisnik da svedoči sam protiv sebe, nego u onoj meri učestvuje koliko da se definiše oblik, način i sredstvo izvršenja. To je interes države da se sprovede, jer država je garantovala svakom građaninu da, kada pokrene postupak i dobija u sudskom postupku, ona će da mu omogući da to njegovo potraživanje i efikasno ostvari. Nema tu kršenja nikakve slobode. Ne možemo da dozvolimo da se poverioci nađu ispred kuće dužnika, buše gume od kola, da čekaju da dođe izvršitelj i da kažu: „To mu je ta imovina”. Nećemo valjda to da dozvolimo.
To što vi kažete da ako mu se zapreti kazna ona može da ide u nedogled, ma koliko da je limitiramo. I ovde postoji jedna od onih odredbi koja kaže da ukoliko ne postoji imovina, neće se sprovesti izvršenje. To je neki minimum da se vodi računa o dužniku.
Drugo, izuzete su neke stvari od izvršenja, neke stvari koje su elementarno potrebne za ljudski život. Ne dozvoljavamo da neko sakrije imovinu i onda ispadne smešna država. Vodila postupak, dala presudu, a ne može da se izvrši. Mislim da to ni advokatima ne odgovara.
Sva ova tri amandmana su u direktnoj vezi jer regulišu način izvršenja na štednom ulogu na računu, a vidite član 206. se tiče deviznog računa izvršnog dužnika. Uvid u devizni račun izvršnog dužnika može da ima samo sud prema Zakonu o bankama. To su podaci za koje se garantuje tajnost. Da ne bi došla situacija da čovek ima sredstava na svom deviznom računu, a ovamo se predstavlja da nema sredstava, ovim amandmanom, kao i sa ova prethodna dva, praktično se omogućava sudu da ubrza postupak i da ne dovodi u situaciju poverioca da on traga po ličnim podacima izvršnog dužnika.
Sud svojim nalogom obezbeđuje podatke o sredstvima na štednoj knjižici, na računu i na deviznom računu. To treba da bude funkcija suda. Ne bi bilo dobro da poverilac obilazi banke, nagađa, raspituje se u komšiluku ili na drugi način obezbeđuje podatke, kao što ne bi bilo dobro da se predstavlja da nema sredstava na kojima bi se sprovelo izvršenje, a ustvari ima sredstva i krije ih. Zbog toga su podneta ova tri amandmana, da bi se izvršni postupak učinio efikasnijim.
Ovo je možda treća tačka na kojoj se odslikava problem ovog predloga zakona. Naravno, neću pričati i neću koristiti razloge koje je moj prethodnik koristio, jer je to njega motivisalo da podnese amandman, ali bih ukazao da, ako se već nešto prepisuje iz nekog zakona, onda to treba prepisati do kraja, u punom tekstu, da bi to imalo nekog smisla.
Profesori koji su radili ovaj predlog zakona prepisali su to iz člana 71. onog zakona koji su koristili i taj član 71. je potpun, kreće se u obliku onog sistema koji promoviše taj inostrani zakon, a ovde imamo jedan miks iz koga se praktično ne vidi pravna priroda odgovora na tužbu.
Zašto kažem da je ovo treća uporišna tačka o kojoj mora nešto da se kaže? Pričam zbog amandmana na član 285. i neminovne veze koja postoji sa članom 338.
Vi ovde dajete jednim podneskom koji se zove odgovor na tužbu obaveznu snagu, da je to obavezan podnesak. Ukoliko njega nema, tuženi preuzima gotovo apsolutni rizik da se parnica okonča na njegovu štetu samo zbog toga što nije podneo odgovor na tužbu. To je u suprotnosti sa nekim osnovnim načelima na kojima se temelji ovaj predlog zakona.
Ne može pasivna odbrana tuženog da bude zakonski razlog za donošenje neke presude kojom će on biti osuđen, odnosno presuda će biti na neku činidbu. Znači, pravna priroda odgovora na tužbu je tako strogo postavljena. I zato što ste to strogo postavili naveli ste sve zahteve koje mora da ispunjava odgovor na tužbu.
Formalno-pravno odgovor na tužbu treba da ispunjava još neke zahteve, ali to što se navodi trebalo bi da bude u zakonu kao instrukcija, kao preporuka, kao nešto što treba da sadrži odgovor na tužbu, da bi se ubrzao postupak u smislu pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu. Vi ste to ovde postavili kao zakonski uslov, jer onda ceni sudija da li je odgovor na tužbu uredan, neuredan, potpun, nepotpun i praktično pasivnost jedne stranke koja čak i nema obavezu da dokazuje. Zašto bi tuženi dokazivao nešto? Zašto bi dokazivao svoju nevinost? Valjda tužilac dokazuje osnov i postojanje činjenice i daje dokaze da je njegov tužbeni zahtev osnovan. Da li će tuženi da brani svoje interese? Kako će da ih brani? To je njegova dispozicija.
Cenim to što ste hteli da se u fazi pripreme rasprave, i u fazi pripremnih radnji do pripremnog ročišta što više raščiste stvari procesne prirode, obezbede dokazi, navedu koje činjenice treba dokazivati itd. Ja to cenim i to je u funkciji ubrzanja i efikasnosti jednog sudskog postupka, ali vi ste prekoračili tu crtu. Ovde ste onemogućili tuženog da se brani.
Tuženi može da se brani ćutanjem, jer tužilac treba da dokaže da je njegov tužbeni zahtev osnovan. Ovde preuzima rizik tuženi ako nije dostavio odgovor na tužbu, i to ćete videti kada dođemo do člana 338. On je izgubio parnicu. Znači, ako ste prepisivali, onda ste trebali da prepišete član 71. tog zakona iz inostranstva, pa i član 182. i ove druge, jer taj zakon i ima neku logiku, a ovo što su vam profesori napravili to je običan miks koji ne vodi ničemu.