Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

To se odnosi na član 12. zakona, poslednji stav, koji glasi – porez na imovinu ne plaća obveznik u slučaju kada ukupna osnovica za sve nepokretnosti tog obveznika ne prelazi iznos od 400.000 dinara. Naveli ste 400.000 dinara, a ranije je to bilo 250.000 dinara.
Vidite, 400.000 dinara je otprilike 5.000 evra, a nepokretnost čija je vrednost 5.000 evra i sami znate da je to mali iznos i da je to garaža, šupa, takav neki objekat. Međutim, šta da radimo sa građanima koji stanuju u objektima koji sigurno imaju veću vrednost od 5.000 evra, a nisu u mogućnosti da plaćaju. I samo postojanje tog objekta i njegovo svojinsko pravo na tom objektu ne pokazuje pravu sliku njegove ekonomske moći i materijalnog stanja.
Mi smo amandmanom samo tražili da se ovo 400.000 zameni sa 1.000.000 dinara. Zbog čega 1.000.000 dinara? To je oko 12,5 hiljada evra. Uzmite oglase i vidite šta se prodaje po toj ceni. Po toj ceni se prodaju sklonopadne kuće i garaže. Nema logike. Svi građani koji imaju rešeno stambeno pitanje izlaze iz okvira od 1.000.000 dinara, a do 1.000.000 dinara oni građani koji nisu u mogućnosti da plate, pa čak i one male iznose poreza na imovinu. Samo smo hteli da povećamo taj limit koji se praktično ne oporezuje.
A vidite i sami, 12,5 hiljada evra i zamislite kakav bi to morao da bude stambeni objekat, a još 12,5 hiljada evra za sve nepokretnosti jednog čoveka. Nije opravdano da se to oporezuje, jer kada čovek ima nepokretnost u toj vrednosti, znači njegov materijalni položaj nije sjajan i to treba osloboditi obaveze plaćanja poreza.
U tom smislu smo podneli ovaj amandman, a ne u smislu kao što može neko da protumači, sada štitimo nekoga ko mnogo ima. Ne. Štite se građani koji su u teškom materijalnom položaju. Država ne gubi, moram da kažem, jer dobro je što ste u onom članu, a mi tu nismo podneli amandman, a gde je ona vrednost, ne znam da li beše preko 30 miliona ili tako nešto beše, gde ste povećali stopu sa dva na tri posto. To je dobro. Ako čovek poseduje nepokretnost tako značajnu i tako skupu, znači da ima mogućnost da plati, i tu vas podržavamo.
Dajte malo i ovu sirotinju oslobodite, jer mi smo u obrazloženju naveli konkretne primere ljudi koji žive na prvi pogled u mnogo većim objektima, a materijalno stanje im je loše i zbog toga što su, kada su pre 30 ili 40 godina pravili kuće, morali takve kuće da naprave. U suštini, oni te kuće nikada nisu ni završili. Završeno prizemlje, suturen, a oni spratovi gore su prazni, ali pokazuje se kao velika vrednost i oni poplaćaju veliki porez, za njih veliki porez.
Sve što bi eventualno ovde izgubili, kod ovih ekstra dobijate. Samo sredite evidenciju sa ovim ekstra, krenite prema Lisičjem potoku i vidite tamo šta se pravi.
Prave se objekti oko 500 – 600 kvadrata i tu slobodno možete da zarežete sa porezom i neće oni da se naljute, znaju oni koliko imaju i znaju kako su zaradili. Tu slobodno zahvatite, imate podršku svih u Narodnoj skupštini. Ove ljude kojima iznos poreza predstavlja veliku smetnju, dajte oslobodite i nećete ništa da pogrešite.
Od kada je uvedena ova poreska stopa od 5% ima problema sa prometom nepokretnosti. Svi ljudi koji rade taj posao ili koji su suočeni sa tim problemom da nešto kupuju, nešto prodaju itd. prosto se iznenade kada na kraju vide obračun koliko treba da plate porez na promet, porez na prenos apsolutnih prava, u zadnjih sedam – osam godina se tako zove.
Naravno, mi ovim amandmanom ne diramo ono što je Vlada već promenila u članu 22. Predloga zakona, a tiče se člana 30. izvornog teksta zakona. Znači, ne diramo tačku 1), niti tačku 1a), niti tačku 1b), koju uvodite. Samo da podsetimo, za polovna vozila ste uredili da ta stopa iznosi 2,5%.
Za sva druga apsolutna prava iz člana 23. i 24. vi ste lepo naveli o kojoj se tu imovini radi. Mi predlažemo da umesto 5% stopa bude 3%. Budite sigurni da neće država mnogo da izgubi ili možda čak neće ništa da izgubi. Ako nam neko tvrdi da će smanjenjem stope da smanji prihode, onda morate da nam date neku analitiku i da kažete – u toku godine obavi se promet toliko i toliko, između toliko i toliko lica, vrednost objekata koji su u prometu je tolika i tolika, primena te stope je tolika i tolika, procenjuje se da sa neplaćenim porezom postoji toliko i toliko objekata, osnovica je tolika i tolika i država je uskraćena sa primenom stope sa toliko i toliko para. Ali, toga nema u obrazloženju. Obrazloženje je tekstualno i na dva mesta se samo pominju procenti, tako da mi sumnjamo u to.
Moram da vam kažem da članom 23. i 24, pogotovo članom 24, vi ste obuhvatili sve što bi moglo da se oporezuje. Moram da vas podsetim da ste tu dobro uradili jednu stvar – kod novoizgrađenih stambenih objekata, na njih se ne plaća porez na prenos apsolutnih prava, već se plaća porez na dodatu vrednost.
To je dobro rešenje, da se ne bi desilo da se izida ta cena 1:7, 1:10, u zavisnosti od toga da li neko poznaje Nenada Bogdanovića ili ove Anđelkoviće što haraju po Beogradu sa ovim dozvolama. Tu ste ih dobro sasekli. To što vrište - od 1. januara smak sveta, tu ste potpuno u pravu.
Ali, ovde se sada tiče stanova koji se nalaze u prometu, a koji nisu novoizgrađeni, koji drugi, treći, deseti, dvadeseti put menjaju svog vlasnika. Prilikom svake promene vlasnika taj porez je plaćen. Zato vam kažemo da skinete stopu sa 5% na 3%, imaćete i bolju evidenciju u katastru, imaćete bolju evidenciju u javnim knjigama.
U krajnjem slučaju, ovo je sve u skladu sa stavom poslaničke grupe G17 plus, koja je ovo zastupala kada su u pitanju kola, pa je rečeno – zašto ljudi da voze na neko ovlašćenje, smanji porez, da se ljudi legalizuju, da mogu da voze na svoje ime kola. Da li je tako bilo? Isto je i sa stanovima, smanji sa 5% na 3% i niko neće da bude u situaciji da prolongira i na drugi način izbegava plaćanje poreza. Pazite, onaj koji ima pare, on uvek plati, a ko malo prolongira – onaj ko nema. Onaj ko nema prolongira, pa pozajmljuje kod rođaka, prijatelja.
Ovde ste mi rekli da postoji sistemsko rešenje da se porez plaća na rate. Postoji, ali se ne primenjuje. To je problem, jer poreska uprava ima potrebu da što pre naplati to. Čim dobije ona obaveštenja, one ugovore, odmah se šalje ekipa, zna se procena, odrežu. Eventualno, neko vodi postupak po žalbi, ali opet mora da plati to. Neko ne zaključuje ugovor. Faktički se koristi, pa se čeka neko povoljnije vreme. Sa 5% skinite na 3%, ništa nećete da izgubite, jer država drugi, treći ili peti put ostvaruje prihod po osnovu iste nepokretnosti.
Kod novoizgrađenih ste pogodili, to je dobro rešenje. Izdržaće se to. Od 1. februara će sve da legne na svoje mesto, pašće cena stanova u novom stambenom prostoru. Ukoliko ne padne, znate i sami, kupuju oni koji imaju. Njih oporezujte. To je dobro, ali ovde popustite, budite sigurni da će da se povećaju prihodi i da će taj promet biti što legalniji.
Kada čovek sklopi ugovor, napravi neku kaparu, on će odmah da ide u sud i da overi taj ugovor, jer naši građani žele da ispune obaveze, ali je 5% visoka stopa. Svako ko se profesionalno bavi ovim poslom, nisam to izmislio, nego sam čuo od tih ljudi, to je najveći problem. Uostalom, i u drugim zemljama nije tako visoka stopa poreza na prenos apsolutnih prava.
 Ministar je otišao. Da je tu on bi verovatno prihvatio ovaj amandman. Dobro, ja vam kažem, a vi se smejete. Ali sada će da vam bude jasno kada se sve to lepo pročita.
Vidite, kada se pobrkaju babe i žabe, onda ispadne zakon. E, ispadne zakon, pa tako u članu 29. izmenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu Vlada je napisala da se donosi tj. ugrađuje novi član 38a i da se ne iznenadite, znači Zakon o porezu na imovinu, e oni su u taj zakon ugradili novi član koji kaže: "Upis prava na nepokretnosti u zemljišnim, katastarskim i drugim javnim knjigama ne može se vršiti bez dokaza o plaćenom porezu na prenos apsolutnih prava, odnosno o plaćenom porezu na nasleđe i poklon".
Šta je ovde akcesorno? Da li je akcesorno – plaćen porez, ili je akcesorno – upis u knjige. Ali, istina je da ni jedno od ova dva nije akcesorno, nego su i jedno i drugo nezavisna prava. Potpuno nezavisna prava. I, ne može poreskim zakonom da se regulišu uslovi na osnovu – ukoliko su ti uslovi ispunjeni može da se vrši upis u neku knjigu. Ne može. Babe i žabe ne mogu da budu na jednom mestu.
Da su oni eventualno ovim članom propisali neku obavezu komunikacije u obaveštavanju itd. to bi moglo da stoji, kao što vam to stoji u jednom od prethodnih članova koji se tiče suda, gde je sud pre overe imao neku obavezu. Ali, ovako nešto ne može da stoji u zakonu. Eto, i taj član 29. morate da izbrišete iz ovog predloga zakona jer njemu mesto nije ovde, a drugo prevazilazi se na ovaj način ovlašćenje koje država ima kada je u pitanju ova oblast.
Ne možemo mi sa ovlašćenjem da regulišemo poreze, zloupotrebimo to ovlašćenje kao Narodna skupština i regulišemo nešto što je regulisano Zakonom o katastru i drugim propisima koji regulišu jedno potpuno nezavisno pravo, koje nema obaveze sa porezom.
Evo, kojim slučajem da to ne postoji – poreska obaveza, vama bi opet ostala ova odredba gde postoji obaveza da neko dokaže da je nešto platio, a nije poreski obveznik.
Znači, morate da vodite računa kada nešto prevodite. Znam da postoji potreba – zgrabi pare, popuni budžet, smanji deficit, a 20 milijardi ove godine odlazi iz primarne emisije, one za koju ste se zaklinjali da je zabranjena. Da vi kada dođete na vlast nikada neće biti primarne emisije. Konverzijom kratkoročnih u dugoročne obaveze, koje građani Srbije preko budžeta izmiruju do 2010. godine, pogazili ste to, a evo ovde idete i dalje.
Ne može katastar da upiše ni jednu promenu vlasnika ukoliko nema dokaz vlasnika da je plaćen porez. Suštinski vaš zahtev je opravdan i vaš interes, ali ne može da stoji u zakonu. Ne možete vi poreskim zakonom da propisujete kako će da se ponaša organ koji vrši upis. Ne može. Vi ste po tom osnovu mogli da kažete – ne sme sud da overi potpise na ugovoru ukoliko ne postoji dokaz da je plaćen porez.
Šta je tu onda glavno? Da li i sud prežete da vrši naplatu poreza na posredan način ili je sud samo ovlašćen da utvrdi identitet i overi da su to autentični potpisi. Ako vi to hoćete, vi ste onda mogli u poreski zakon da ubacite i krivični zakon, i parnični, i upis u zemljišne knjige, i Zakon o menici i čeku, i Zakon o privatizaciji. Sve koknite u ovaj zakon, pošto je krenula manija, na početku godine određujemo dnevni red za celu godinu, spajamo raspravu, sve tačke u jednu i da onda spojimo sve zakone u jedan. Spojimo sve zakone u jedan i nemojte da se sekirate da li ćete da pogrešite. Sve je tu na istom mestu.
Ovo ne može. Zabranjeno je. Zabranjeno je poreskim propisima da se reguliše kako će neko da vrši upis. Zabranjeno je da se poreskim propisima utvrđuju uslovi na osnovu kojih se vrši upis u odgovarajuće javne knjige. Znači, babe i žabe, eksperti, napravite razliku i kada vežbate govor, vežbajte malo i znanje. Znanje malo vežbajte, političku nastavu savladajte, i ovo može i ovo ne može, i nemojte samo da vežbate na mikrofonu ko će lepo da izgleda. Nije politika samo to. Mora malo i struka.
Mi smo ovim amandmanom tražili da se u članu 30. brišu reči "osim u slučaju iz člana 39a ovog zakona". To je potpuno novi član koji se ugrađuje sledećim članom. Pošto su ovaj amandman i sledeći u direktnoj vezi, moram da obuhvatim ovaj sledeći amandman, da bi bilo jasno ovo što je prethodno.
O čemu se radi? Vi novim članom 39a propisujete sledeće: "Kada se prenos apsolutnog prava na hartijama od vrednosti vrši uz naknadu u novcu, u Centralnom registru, istovremeno se sa saldiranjem" itd, da ne čitam, pošto ima tri stava. Ali, suština ove vaše promene jeste što opet vi poreskim propisom propisujete obavezu Centralnom registru da izvrši obračun poreza, pa ste čak i ovim naknadnim članom, to je član 43, takođe propisali i kaznu za prekršaj. Ne možete vi Centralni registar da svedete da to bude poreska uprava ili ispostava poreske uprave.
Ukoliko prođe ovaj zakon i prođe ova odredba, onda Centralni registar nije samostalan, onda Centralni registar nije ono što stoji u Zakonu o tržištu hartija od vrednosti, onda je on poreska ispostava. Vi ste mogli da propišete obavezu Centralnom registru da obavesti poreski organ, pa na bazi tih podataka poreski organ donese rešenje, izvrši obračun i naloži uplatu poreza.
Kažete: "Centralni registar, za prenos hartija od vrednosti na koji se plaća porez na prenos apsolutnih prava, za svakog obveznika poreza.... u ime i za račun obveznika obračunava, obustavlja i uplaćuje na propisani račun javnih prihoda". To ne može da radi Centralni registar. Centralni registar ne može da bude ispostava poreske uprave. On samo može da obavesti poresku upravu šta je to urađeno, kakav je prenos izvršen u delu njegove nadležnosti i da, na bazi toga, nadležni poreski organ donese rešenje o porezu i naloži plaćanje poreza, a Centralni registar to ne može da radi.
Ovaj amandman i sledeća dva amandmana pričaju upravo o tome da Narodna skupština ne može ovim zakonom da menja suštinu i karakter jednog organa koji je formiran drugim zakonom. Ako se ovo ubaci u nadležnost Centralnog registra, onda on mora da promeni naziv, onda mora da se promeni Zakon o tržištu hartija od vrednosti. To bi, otprilike, bilo isto kao da se Ministarstvu unutrašnjih poslova, Zakonom o ekologiji, daje u nadležnost da obavlja neki posao – da li oni koji dolaze u Vladu imaju lakirane nokte. To je u toj ravni. Ne može, babe i žabe ne mogu da se mešaju.
Obavestite ministra, ukoliko mu je stalo da ova tri člana prođu, ova na koje smo mi podneli amandmane, odmah neka menja Zakon o tržištu hartija od vrednosti i neka gasi Centralni registar, već neka napiše – Centralni registar je ispostava Poreske uprave Republike Srbije, i onda to ima nekog smisla. Ovo nema nikakvog smisla.
Preko ovog amandmana na član 9. kojim unosite novi član 12a vi praktično uvodite akcizu od 9 dinara po litri piva. Mi smo amandmanom tražili da to bude 6 dinara, s tim što svako povećanje proizvođačke cene piva povlači i srazmerno uvećanje iznosa akcize, i pokušali smo da vam skrenemo pažnju da proizvođači akciznih proizvoda ne mogu da budu u različitom položaju. Proizvođači cigareta su zaštićeni, a proizvođači piva, vina i drugih proizvoda praktično strepe, jer vi od dana do dana menjate uslove poslovanja i ono sve što je karakteristično za njih.
Želim samo da vam pročitam neke podatke kada je u pitanju pivo. Od 1. aprila 2001. godine do 23. oktobra ove godine promenila se struktura maloprodajne cene, tako da je akciza učestvovala sa 15,9% 2001. godine, a sada sa 19,2. Ako uzmemo i uporedimo u odnosu na proizvođačku cenu, a to je sa 27,8% sada je učešće skočilo na 34,9%, a ukoliko uporedimo od 1. aprila 2001. do danas, odnos akcize i poreza prema proizvođačkoj ceni, to je sa 53,3% danas došlo na 62%. Danas kada se usvoji ova akciza, onda će to da bude još i više.
Moram da vam kažem da u 2003. godini pivare nisu izmirile obaveze po osnovu akciza prema državi. Navešću samo neke, recimo, Pančevo 6 miliona, Valjevo 52, a skoro 53, Zrenjanin 38, Jagodina 243 miliona, Bečej 127, Vršac 119, samo po osnovu akciza i poreza. Genijalna Vlada, moram da vam kažem, aprila meseca ove godine donela je odluku o odlaganju i plaćanju dela dospelih obaveza, a odnosi se na akcize, u "Službenom glasniku" broj 14/2004, pa, recimo, Beogradska industrija piva, Jagodinska i Vršačka, otpisala je država 50%, a da ne ređamo ove statistike, jer treba da se razlikujemo od onih akademika koje koristi Bogoljub Karić.
Dva su osnovna problema. Devet dinara akciza je nešto veći iznos nego što se sada plaća, a to je otprilike 60 para, ali ta akciza je visoka i ona opterećuje proizvodnju. Sve se svaljuje na teret proizvođačke cene, zato što kod proizvodnje piva postoji sasvim zavidna konkurencija na našem tržištu. Dobar deo naših pivara je privatizovan u prvom, drugom krugu, a neke su, bogami, otkupljene od stranaca.
Sada, stranac koji proizvodi pivo u našim pivarama ima lošiji položaj od onog stranca koji proizvodi cigarete, jer su oni zaštićeni pet godina. Ima neka dinamika kako se menjaju akcize, a ovde ne.
Kako sada ne bi bilo da mi predlažemo da se pivo ne tretira kao akcizni proizvod, mi tražimo da se smanji iznos akcize sa vaših predloženih devet na šest dinara, a u zavisnosti od promene proizvođačke cene i u toj srazmeri i povećava iznos akcize, i na taj način da se omogući da i ovi koji ne plaćaju akcize dođu u situaciju da plaćaju akcize.
Ovi koji uredno plaćaju da budu malo relaksirani, jer rade pod neravnopravnim uslovima. Imate pivaru koja ne plaća akcize i pivaru koja plaća. Treće, i najosnovnije, da im pokažemo da se i o toj proizvodnji vodi računa u ovoj zemlji i da smo nezadovoljni zaštitnim statusom koji je dat proizvođačima cigareta.
Pet godina su zaštićeni. To što su demokrate obećale, to neka oni rastumače, šta je prvo nastalo, amebe ili Demokratska stranka, i ko je njih ovlastio da oni nekome daju tu beneficiju. Ko je šta dogovarao, to će valjda neko nekada da raspravi, i pitanje Caneta, i pitanje ovoga, ovamo, Smiljkovog naslednika itd.
Ako ste zaštitili cigarete, zašto niste zaštitili i druge proizvode akcizne. Zašto su proizvođači akciznih proizvoda unutar proizvodnje istog proizvoda različiti. Dokaz za tu razliku evo vam kod pivara. Zašto se nekima otpisuje, a neki moraju da plaćaju. Ko je ovlastio državu da otpisuje? Ko je ovlastio? Zbog čega? Zbog prevelikog iznosa akciza. Nisam namerno čitao podatke o iznosima akciza, proizvođačkim i maloprodajnim cenama u našem ...
(Predsedavajući: Prekoračili ste vreme.)
... okruženju. Završavam.
Ovom politikom akciza vi ste našim proizvođačima odavde zabranili da izvoze, jer izgubili su bilo kakav ekonomski motiv. Kada pričate da pospešujete proizvodnju, trgnite se, trgnite se malo, razmislite, pogledajte malo te podatke i vidite da li je to baš tako.
Član 13. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o akcizama predviđa uvođenje jednog novog poglavlja, a to je režim odloženog obračunavanja i plaćanja akcize, to se odnosi na akcizna skladišta. To su dva nova člana 20a i 20b.
Mi amandmanom tražimo da se u novom članu 20b u stavu 5. reči "ministar nadležan za poslove finansija" zamene rečju "Vlada". Zbog čega? U stavu 5. je navedeno da uslove i postupak za dobijanje i oduzimanje akcizne dozvole, način i kontrolu otpremanja i dopremanja proizvoda u akcizno skladište i vođenje evidencije u akciznom skladištu propisuje ministar nadležan za poslove finansija.
Uvek kada se nešto tiče uslova, načina, postupka, to ne može da bude nadležnost ministra. Naprosto, on ne može da donosi opšti akt, podzakonski akt kojim bi ta pitanja uredio. Znači, uslov, način i postupak, ukoliko se regulišu podzakonskim aktom, onda to može biti samo akt iz nadležnosti Vlade Republike Srbije.
Ovo samo pokazuje da onaj ko je pisao tekst izmena i dopuna ovog zakona nije imao u vidu odredbe postojećeg, verovatno i budućeg Zakona o Vladi. Tačno se zna i u toj hijerarhiji opštih akata, a naročito podzakonskih akata, ko šta može da radi. Ne možete vi nekim pravilnikom i uputstvom da regulišete ova pitanja koja su uslovi, način i postupak.
Ovo evidentiranje koje je ovde navedeno moguće je da se reši podzakonskim aktom iz nadležnosti ministra, ali uslove i postupak za dobijanje i oduzimanje neke dozvole mora da uredi Vlada, i verovatno uredbom, sa približno sličnom sadržinom u nastavku – Uredba o uslovima i postupku za dobijanje i oduzimanje akcizne dozvole.
Znači, radi se o nedostatku koji zadire u zakonitost, odnosno ustavnost ove odredbe. Verovatno ste morali da napravite neke konsultacije sa Sekretarijatom za zakonodavstvo i da vam on ukaže na ovaj problem. Ne možete vi u jednom zakonu jednim članom da propišete nadležnost ministra i da je tako široko definišete, u pogledu ovlašćenja, da ministar preuzme ono što po definiciji pripada Vladi.
Imajte u vidu ovo što sam naveo kada budete glasali o ovom amandmanu. Ne radi se o tome da li neko ima simpatija ili antipatija prema ministru finansija, već naprosto radi se o tome što ovakvo rešenje iskače iz ustavno-pravnog položaja i režima u Republici Srbiji.
Ovaj amandman, ukoliko Vlada ne prihvati, a čudim se da nije prihvatila, jer je ovo sve na tragu ustavnosti i zakonitosti, trebalo bi poslanici da prihvate, jer mi kao zakonodavno telo moramo da vodimo računa i da štitimo Ustav Republike Srbije, najviše moramo mi da ga čuvamo.
Da se razumemo, ne branim amandman onoga ko je podneo ovaj amandman, već moram da ukažem na problem koji postoji i koji će verovatno da nas opterećuje. Neću da ulazim u druge nedostatke ovog Predloga zakona o fiskalnim kasama i o specifičnom monopolu koji je napravljen samom tom idejom da se da ovaj koncept zakona.
Amandman na član 3. otvara jedno pitanje načelne prirode. Da li podleže obavezi obezbeđenja i vođenja poslovanja preko te registar kase sa fiskalnom memorijom svako ko je obveznik poreza na dodatu vrednost ili se ta obaveza obezbeđenja tzv. fiskalne kase odnosi na sve učesnike u prometu dobara i usluga. Ako se obaveza obezbeđenja i vođenja poslovanja preko ove kase odnosi samo na obveznike poreza na dodatu vrednost, onda taj princip treba do krajnjih konsekvenci da se sprovede kroz sve odredbe ovog zakona. Ukoliko se odnosi na sve učesnike u prometu dobara i usluga, onda to zahteva drugo rešenje.
U članu 3. ste koristeći analogiju, a to je pogrešno ako se koristi, pokušali da ono što je duh zakona poreza na dodatu vrednost prebacite i prenesete na Zakon o fiskalnim kasama. Vi ste oslobodili obaveza oslobođenja i vođenja poslovanja preko fiskalne kase advokate, zdravstvene radnike, taksiste, autoprevoznike. Po toj logici stvari treba da oslobodite obaveza vođenja obezbeđenja i rada preko fiskalne kase i sve one koji su paušalno oporezovani.
U tom smislu imate i pritisak jedne grupe nametnutih učesnika u prometu, onih koji su zbog sankcija i zbog drugih stvari izgubili posao i postali trgovci na tim otvorenim tržnim centrima. Oni navode kvalitetnu argumentaciju, ne samo meteorološku, nego i drugu koja ukazuje da to za njih predstavlja opterećenje, a apsolutno sam siguran da taj promet može da se uradi i na drugi način. Jedan od tih načina je i ono što ste vi predložili, a to je da se prilikom carinjenja robe, ukoliko je oni obezbeđuju iz inostranstva, plati i porez, ukoliko se ona obezbeđuje od domaćeg dobavljača, da se kod tog dobavljača plati porez na dodatu vrednost. To su neka od mogućih rešenja.
Postoje neka druga rešenja, ali se plašim da stvaranjem ove obaveze ne nametnu tim ljudima nešto što oni ne mogu da ispune, a da ste pri tom zaboravili jednu stvar, da dobar deo njih plaća paušalno porez i da plaćaju velike takse zakupodavcima tog prostora u tržnim centrima, pijacama, a to je lokalna samouprava. To je problem, nametnut, ne voljom bilo koga odavde, nego objektivnim stanjem i okolnostima u kojima smo živeli.
Mislim da je potrebna, za početak, jedna fleksibilnost, ako je ovo tačan podatak da 120-130.000 ljudi na taj način obezbeđuje svoju egzistenciju i da još nekoliko članova porodice na taj način obezbeđuje egzistenciju.
Plašim se da ovim tvrdim stavom oko obezbeđenja te fiskalne kase ne prouzrokujete veći problem, a ne bih znao da im dam odgovor kada me pitaju - zašto advokati nemaju fiskalnu kasu.
Mogu da vam dokažem da dobar deo advokata ima nekoliko puta veći promet nego ti ljudi koji drže te tezge ili zdravstveni radnici koji pružaju usluge. Da ne upoređujem sa nekim drugim propisima, nije dobro da se pravi bilo kakvo upoređenje.
Što se tiče ostalih odredbi zakona o fiskalnoj kasi, vreme će da pokaže, ne bih voleo da sam u pravu.
Vlada je usvojila jedan amandman, ali nije usvojila drugi. Onda bolje da nije usvojila ni onaj prvi, tako ispada. Pošto od 1. januara više nema poreza na promet, onda nema ni poreske stope od 20% na premije osiguranja. Da bi se popunila ta rupa s pravom se donosi ovaj zakon kojim se oporezuje premija na neživotno osiguranje.
Članom 6. regulisano je na koje premije neživotnih osiguranja se ne plaća ovaj porez. Mi smo tražili da se to proširi i na osiguranje izvoznih kredita, da bude pomoć izvozno orijentisanoj privredi, na osiguranje kredita građana koje se plaća u ratama i na osiguranje poljoprivrednih kredita, pošto je to izostavljeno. Vlada je prihvatila ovaj amandman. Znači, kada se osiguraju ovi krediti, ne plaća se porez. Vlada je morala da prihvati i prethodni amandman, kojim mi tražimo da porez na premije osiguranja ne iznosi 5% nego 8%.
Obveznik tog osiguranja su osiguravajuća društva. Nama nije jasno, ako se ukida porez od 20%, osnovica gotovo da se ne menja. Mogu samo da vas podsetim šta je osnovica, da vas uputim na obrazloženje, gde Vlada lepo kaže - prema odredbama Zakona o porezu na promet, porez na promet usluga plaća se po stopi od 20% na usluge osiguranja i reosiguranja lica, a poresku osnovicu čini bruto premija osiguranja umanjena za iznos tehničke premije i doprinosa za preventivu.
Onda se kaže da smo usvojili ovaj zakon o porezu na dodatu vrednost i sada je između ostalog propisano poresko oslobađanje, bez prava na odbitak prethodnog poreza za usluge osiguranja i reosiguranja, uključujući i prateće usluge, i priznaje se da od 1. januara ostaje jedan deo koji nije oporezovan. Mi tražimo da ta stopa bude ne 18%, kao ona viša redovna stopa kod poreza na dodatu vrednost, niti ova izmišljena od 5%, nego da bude poreska stopa od 8%, jer ovo što sada uvodite je zamena koja treba da popuni rupu, pošto ovo nije obuhvaćeno porezom na dodatu vrednost.
Na ovaj način država ništa ne gubi, nego čak poboljšava svoj položaj, više ubira, i za pravni sistem je bolje kada postoji nekoliko unificiranih poreskih stopa 8, 18, eventualno 10 ili 14 kada se radi o porezu na prihod građana. Sada uvodimo neku novu stopu od 5%. Zašto se sada, tamo gde je evidentno da postoje sredstva, ide sa nižom stopom? Da li možda tu postoji neka veza između ovih osiguravajućih društava i nekih iz Vlade, iz nekih od stranaka koje su na vlasti?
Mi nismo dobili pravi odgovor zašto je bolje 5 a ne 8, a sasvim je evidentno da se radi o vrlo stabilnom poreskom izvoru, gde se uvek radi sa parama, gde pare nisu nikakav problem. Zašto sada neko tu uvodi treću stopu od 5%? Zato smatram da ova dva amandmana čine jednu celinu.
Ovo što se povećava ne tiče se onih stambenih kredita, poljoprivrednih kredita, izvoznih kredita, kredita građana koji plaćaju na rate. Tu se predviđa poresko oslobađanje, pa čak se i širi našim amandmanom, i zato treba obuhvatiti većom poreskom stopom tamo gde postoje sredstva. Predlažem da se ovaj amandman usvoji, jer onda ovo ima nekog smisla, a ukoliko se ne usvoji, onda je ovo na pola puta završen posao.
Sledeći put kada predložite spajanje tačaka dnevnog reda, onda koristite 31. decembar, pa napravite popis svih tačaka koje će u 2005. da budu i onda spojte to, i onda će mnogo brže i efikasnije da bude.
Znam da vam se žuri, da vam nije lako, da ste se posvađali oko raspodele ovih sredstava za opštine, ali to je vaš problem. Oduvek je to bio problem, ali nikada nije bio ovakav problem da sada poslanici, predsednici opština predlažu amandmane da se nekima tamo otima, da se ovamo daje, ali to je vaš problem.
Pošto ste spojili ovih šest zakona, prvo ću da krenem od ovih zakona koje niko ne komentariše, a koji su vrlo opasni za ono što nam sledi do 2010. godine. Tako bih prvo krenuo sa Predlogom zakona o izmirivanju obaveza Republike Srbije prema Narodnoj banci Srbije. Kada nas je zapljusnula demokratija 5. oktobra 2000. godine, mi smo sa ove govornice imali ministra Đelića koji je došao iz inostranstva, koji se iščuđavao svemu i svačemu.
Imamo jasno obećanje ovih koje protežira MMF da u Srbiji javna potrošnja neće da se finansira iz primarne emisije. Pre dve godine smo dobili nov zakon o budžetskom sistemu i epohalne stvari, i te epohalne stvari su smeštene u odredbama člana 52. do 60. Zakona o budžetskom sistemu, i tu jasno stoji da Republika može da se zadužuje kod domaćih i inostranih poverilaca, da može da zaključuje ugovor o kratkoročnim zajmovima itd. Ovlašćenje ministra, ovlašćenje Vlade, ali sve kratkoročno, što znači da mora da se izmiri obaveza do kraja tekuće godine, do 31. decembra.
Ovaj zakon, koji svi izbegavate, kaže da je obaveza Republike Srbije 19,7 milijardi dinara. Pa, vidite, 17 milijardi je kratkoročnih obveznica, koje je ministar izdao u 2004. godini, pa onda milijarda i 899 miliona, to su kratkoročne obveznice elektroprivrede, i nešto oko 802 miliona Direkcije za robne rezerve. Pošto država ne može da vrati, ona to pretvara u dugoročne obaveze i to postaje dug koji će Republika Srbija preko svog budžeta, manje ili više uspešno, a zavisno od toga kakve će biti nove vlade, da servisira sa datumima dospeća 31. decembar 2006, 31. decembar 2007, 31. decembar 2010. godine.
I sada ovo – epohalno se pretvorilo u primarnu emisiju. Nisu štampane pare, ali je štampan novac preko obveznica. Šta je to epohalno?
Bilo je dobro dok je bilo stranih donatora, ali znate i sami da se 35 posto svakog kredita izgubilo i stvarno postavljam pitanje – bili smo zasuti informacijama na medijima da sve ovo što se radi u elektroprivredi, ta rekonstrukcija, to su neki dugoročni krediti, to je pomoć iz inostranstva, a ovde sada vidimo da se to kreditiralo tako što je država emitovala kratkoročne obveznice i sada to prerasta u jedan malo veći dug Republike Srbije od skoro 20 milijardi dinara.
Znači, Vlada je videla i priznaje da je ekonomska politika pukla. Ona ne postoji. Politika javne potrošnje ne postoji. A ona ne postoji, moram da vam kažem, i zbog toga što je ova vlada nasledila ne samo prethodnu vladu nego i manir prethodne vlade, pa onda imamo paradoksalnu situaciju – ne mogu da se pokriju javni troškovi, a otvaraju se nova radna mesta i izmišljaju nove agencije u javnom sektoru. To su dva potpuno odvojena pristupa. Ne smanjuje se državna administracija, ne čini se ona efikasnom, ali se istovremeno otvaraju agencije, nova radna mesta.
To je onaj manir gospodina Dinkića, uđe sa čarapom u Narodnu banku, izbaci 400 ljudi i odmah zaposli 500 ljudi. Eto to je njegov skromni doprinos sređivanju stanja u Narodnoj banci. Slično je i u Ministarstvu finansija. Ne verujem da ovi poreski inspektori znaju šta treba da rade, ali dobro – to će njemu o glavu da ide, ali prikuplja se, da znate.
Znači, to je taj prvi zakon za koji mi nemamo pravo da glasamo. Nemamo pravo da glasamo iz jednog prostog razloga što mi te pare nismo videli, a za koje bi se Republika zadužila. To su neke obveznice kojima je on pokrivao tekući deficit budžeta za 2004. godinu. Verovatno da u tome ima i nečeg nasleđenog, prenetog, ali to je ta demokratska opcija koja je dala ove rezultate.
Sledeći zakon koji se poprilično izbegava ovde je zakon o porezu na premije neživotnog osiguranja. Takav nam je zakon potreban, jer zakon o porezu na dodatu vrednost nije obuhvatio jednu oblast koja treba da se obuhvati i treba da se oporezuje. Ali, tu smo nerešeno. Ministar je prihvatio jedan amandman, valjda je video da je nešto ispušteno, ali je morao da prihvati i drugi amandman.
Mi predlažemo da poreska stopa bude 8 posto, a ne 5 posto. A, evo zbog čega. Sve se nalazi u obrazloženju Predloga zakona. Vidite, sada se plaća stopa 20 posto. To je porez na promet. I, data je neka osnovica. Ovde mi ne vidimo da li je došlo do promene osnovice nakon donošenja novog zakona o osiguranju. Ne verujem da je došlo do drastične promene osnovice, ali je došlo do drastičnog pada poreske stope.
To verovatno treba tumačiti nekom vrstom ili nekim tipom blizine između ministra i osiguravajućih društava i tog patološkog interesa i žudnje za kontrolom svih novčanih tokova.
Zato bi bilo bolje da se to podigne na 8 posto, jer bi to otprilike možda bila neka ponderisana stopa, koja bi nadomestila to što se gubi od 1. januara smanjenjem sa 20 posto.
Dalje, interesantan zakon je, došao nam je kao produkt novih demokratskih tendencija, odnosno dobili smo turbo monopoliste. Naravno, kod akciznih proizvoda. Privatizovane su fabrike za proizvodnju duvana. Akcizna politika definisana je za pet godina unapred i sada postavljam pitanje – a zašto nije definisana akcizna politika i za ostale proizvođače akciznih proizvoda, pa bez obzira koji kriterijum da se koristi. Bez obzira.
U čemu je razlika, recimo, između vina i cigareta, ili piva i cigareta. Akcizni je proizvod i jedno i drugo. Pivare takođe otkupili stranci. Konkurencija sasvim zavidna postoji. Tu se dižu akcize, ali kod cigareta je sve zamrznuto. E sad, tu mora da se odgovori ko je to obećao, kada je obećao, zašto je obećao i verovatno koliko je uzeo.
Vlahovića nema, trenutno je odsutan, on nije ni pokušavao na ta pitanja da odgovori. Prošle godine je to pokušavao Đelić, ali mu je slabo išlo, nije nas ubedio. Doduše, ni ove godine nas Dinkić nije ubedio kada se menjao zakon o akcizama.
Sada, koliko država gubi, a koliko dobija. O tome ćemo da popričamo kada dođe vreme za amandmane, pošto je tu takođe nešto mešano, nešto se prihvata, nešto se ne prihvata od amandmana.
Kod zakona o porezu na imovinu, prosto sam zaprepašćen da nije usvojen amandman SRS koji ima za cilj da se pomogne jednoj kategoriji naših građana koji su nekada davno, dok su bili mladi, lepi, sposobni i mogli svojim radom da zarade sredstva za svoj život, zbog urbanističkih i drugih razloga bili u obavezi da prave dvospratne i trospratne kuće, a sada su sami u tim kućama. Zvrji im taj prazan prostor. Njima ste praktično ostavili osnovicu na onom niskom nivou, tako da su poreski obveznici poreza na imovinu za posedovanje tih nepokretnosti, što je potpuno neopravdano.
Mi smo predložili da se ta osnovica, čini mi se, sa 400 hiljada podigne na milion dinara. I, odmah smo rekli ministru – ministre, nemojte da se sekirate, povećanjem stope poreza sa 2 na 3 posto za onu kategoriju do 30 miliona, čija je vrednost imovine, vi pokrivate ovo. Ali, ovi ljudi nisu pravili tako velike kuće, u to neko vreme šezdesetih i sedamdesetih godina, ne zato što je to bila njihova želja, već zato što je to moralo tako da se radi. A, danas oni nisu u mogućnosti to da plate kao porez na imovinu, a nisu u mogućnosti ni da poslušaju savete Kori Udovički, Đelića i onih drugih koji su rekli – pa, prodajte kuće pa kupite manje stanove.
Teško bi nešto i uzeli kada bi prodavali, jer to je pravljeno, po pravilu, na nekim periferijama. Tu ne pomaže ni ono zoniranje, samo da vam kažem. Ali, kada ne postoji spremnost, volja da se neke elementarne stvari pogledaju, onda mi dolazimo do zaključka da, u stvari, ova naša vlada i nema neki ekonomski program.
Ono što je zajedničko za ovaj set poreskih zakona je upravo to da Vladi fale pare, pa pošto joj fale pare, daj da uzmemo gde možemo da skupimo. Da li tu postoji neki sistem u tom skupljanju – ne postoji. Pa evo, mi smo predlagali da se oslobodi obaveze plaćanja poreza premija dobrovoljnog penzijskog i invalidskog osiguranja, pošto je to ministar limitirao do tri hiljade dinara.
Zašto da se oslobodi? Pa, interes je države da se stimuliše dobrovoljno penzijsko i invalidsko osiguranje. Da bi čovek sam preuzeo brigu o svom socijalnom statusu, da ne bi bio sutra briga države. On kaže – mi smo zaključili da je tri hiljade dinara mesečno dovoljno. Preko toga nije dovoljno.
On verovatno ne zna da bi ti privatni penzioni fondovi, invalidski fondovi itd. gde čovek doprinosi svojoj socijalnoj sigurnosti i štedi za starost bili u suštini veliki investicioni fondovi. Sredstva bi se više puta okrenula u toku godine. Korist bi države bila neuporedivo veća. Jer, to bi bila sigurna sredstva, sigurni plasmani, jer onaj ko pruža osiguranje on mora da vodi računa da ne izgubi supstancu, jer te njegove obaveze sutra dolaze.
On je nama lepo odgovorio –seo sam i zaključio da je tri hiljade dinara mesečno sasvim dovoljno. Tako ne može. Tako ne može da se vodi država. Tako ne može da se vodi poreska politika.
Juče, ko je imao hrabrosti da ga sluša onih sat vremena, mogao je da čuje neke podatke, ali je veliki problem što ti podaci nisu sadržani u obrazloženju predloga zakona. Pa, da nas sa podacima ubedi ministar da to što menja je korisno, celishodno, dobro i da će da se prikupe sredstva, i da će to biti pravičnije i da će to da odgovara onom opštem načelu da svako plaća poreze prema materijalnim mogućnostima i ekonomskoj snazi.
On nas poslanike nije ubeđivao u obrazloženju, jer mi nemamo u obrazloženju gotovo ni jedan analitički prikaz, niti kakva je tendencija, niti koji su prihodi pri ovoj stopi, koja bi trebalo da bude stopa itd.
Što se tiče Zakona o porezu na dohodak građana, napokon moramo da pogledamo stvarnosti u oči i da kažemo, verovatno su oni Turci 500 godina bili bolji od ove naše dve vlade. Kod njih se znalo, 10% od svega i to pripada državi. Ovde dolazimo do zaključka da imamo različite stope poreza, a radi se o ličnom primanju.
S tim što kod zaposlenog to lično primanje se zove zarada, kod zaposlenog u administraciji je plata, a kod privatnika, jadnika, koji radi ili kod onog paušalca, to je, kažu, neki njegov prihod, neka njegova dobit.
To je lično primanje, njegova zarada i ne može stopa kod jednih da bude 14%, a kod drugih 10%, bez obzira kako vi matematički dolazili do osnovice na koju se primenjuje ta stopa. Stopa mora da bude ista. Verujte, bilo bi mnogo lakše i mnogo bolje da ste ovaj zakon o porezima na dohodak građana upravo ovako formulisali. Na sva lična primanja, sva gotovinska primanja i sva primanja preko računa koja su upućena pojedincu plaća se porez od 10%, ne bi bilo potrebe za najmanje 50 odredbi.
Moram da skrenem pažnju odsutnom Mlađanu Dinkiću i njegovoj ekipi. Mi imamo situaciju da nam se hvali jedan veliki biznismen, koji nam prodaje impulse i koji je zaokružio svoju imperiju raznim firmama i na taj način definisao troškove, on se javlja i kao finansijer, i onaj koji kao troši, navodno troši. Pa, iznajmljivanje kola, toliko i toliko hiljada, ćerke kada snimaju CD toliko i toliko miliona itd. To je zatvoreni sistem. To je država u državi.
To se uklapa u jedan NATO koncept, to je vlast bez vlade, paralelna vlast. Može biti u ovih 20.000 nevladinih organizacija, ali može biti i kod ovih deset finansijskih magnata. Jedan od njih se nedavno hvalio kako on svakog meseca 200.000 evra uzima kao zaradu i on to kaže da je zaradio. Meni nije jasno, pošto mi je jasno da poslanici imaju najveću platu u zemlji, zašto nešto niste uradili sa poreskom politkom kada su u pitanju ti garagani. Zašto nešto niste uradili? Onaj privatnik koji mesečno na ime ličnih primanja, zarade, troši 200.000 evra, on je ubeđen da to što prima nije njegovo, jer da je njegovo on bi ga čuvao, investirao, a on to kroz ličnu potrošnju investira i pere pare.
Kažite Dinkiću, ako već jedanput krene da napada nekoga, neka to radi efikasno, a ne da mu diže popularnost, ovako sam došao do zaključka da je on u koaliciji sa Bogoljubom Karićem. Od kada je on počeo da ga napada, Karić napravi stranku. Promenite tu poresku politiku, zavedite neki red. Selektujte to.
Onaj ko prima 200.000 mesečno na ime ličnih primanja, verovatno bi trebalo dva miliona evra da plati porez na prihod. Verovatno bi morao da plati. Nešto nije u redu, a za mene je to dokaz da se peru pare. Uzeo sam taj primer sa kojim se hvali, a ima još desetine hiljada primera koji se ne hvale, koji, onako, potuljeno ćute, malo finansiraju ovu stranku, malo onu, dok to progrmi.
Želim da pohvalim, ima jedna dobra stvar, napokon ćemo valjda da stanemo na vrat ovoj građevinskoj mafiji.
Znate, tri fizička lica obezbede lokaciju i dobiju dozvolu da prave osmospratnicu, niti luk jeli, niti luk mirisali, između pet i sedam miliona evra su stavili u džep. Ko im je omogućio? Onaj ko im je dao lokaciju.
Ovo vam pričam zbog zakona o porezu na imovinu. Mora neki red da se zavede. Kako bi se red zaveo, onaj ko misli da vlada, prvo treba da zna da vlada, prvo treba da zna da je na vlasti, prvo treba da ima osmišljen program, a ne da imamo vladu sa 15 premijera, svaki ministar je premijer. To je sve odvojeno.
Ako ovaj politički deo Vlade želi nešto da preduzme, onda ovaj ekonomski deo kaže, ne dolazi u obzir, nemam pare za to, ne dam pare za to. Ako ovaj ekonomski nešto želi da uradi, odmah se javlja ovaj drugi, politički. Znate, ne možemo mi da vas pomirimo ako ste vi mnogo posvađani, ne možemo nikako da uspemo u tome.
Vođenje države je ozbiljna i opasna stvar. U ovom setu poreskih zakona mi ne vidimo tu nit koja se provlači i koja treba da definiše ekonomsku politiku. Vidimo jednu stihiju, vidimo te pojedinačne mere kojima se krpe neke rupe i lepe neke nalepnice tamo gde se očekuje da će nešto da pukne. Osmislite sistem koji može da bude jeftin.
Drugo, nemojte da vodite dvojnu politiku, politiku zapošljavanja, otvaranja agencija, a ovamo posle kukate kako nema para, a kratkoročne obaveze prerastaju u dugoročne obaveze i tako selite vašu obavezu budućoj vlasti. Onda buduća vlast sada treba da kaže, to smo nasledili od prethodne, 20 milijardi je razvukao Dinkić do 2010. godine, a zakleo se da neće biti primarne emisije, a u članu tog zakona je naveo da će da se proknjiži na teret primarne emisije. Znate šta, cenite makar to što znamo da čitamo.
 Moram da upozorim predlagače da je ovo značajan amandman, jer je otvorio principijelno pitanje vođenja poreske politike od strane ove vlade. To što neko smatra da tražimo da se poreska stopa sa 14 smanji na 10, to je principijelne prirode, jer svako lično primanje koje ima karakter zarade treba da trpi istu poresku stopu.
Međutim, ono što mene stvarno zabrinjava to je odgovor koji smo dobili od predlagača. Kaže: "Amandman se ne prihvata jer ne postoji bilansni prostor za snižavanje stope poreza na zarade u ovom momentu". Kako onda postoji bilansni prostor za snižavanje poreske stope kada su u pitanju prihodi preduzetnika? Tamo se otvorio bilansni prostor, ovde ne postoji bilansni prostor.
Nije to razlog. Ovo je izgovor, tim pre što će se iz prihoda po ovom osnovu od 1. januara 2005. godine, posle uvođenja poreza na dodatu vrednost, u velikom delu obezbeđivati sredstva za finansiranje lokalne samouprave. Znači, lokalnim samoupravama se odvaja deo sredstava i zbog toga ne može da se smanji porez. Znači, Vlada kaže – mi moramo da imamo veliku stopu poreza, jer imamo skupu lokalnu samoupravu.
Dalje, ono što sledi u drugom stavu ovog obrazloženja, opet je Ministarstvo pobrkalo babe i žabe, i kaže: "Inače, u zemljama u okruženju, koje imaju tzv. sintetičko oporezivanje, u prvoj tranši progresivne skale..." Mi oporezivanje zarada i prihoda imamo po proporcionalnom sistemu, nemamo progresivni sistem. Zašto nam sada neko ubacuje progresivni sistem u odgovor, kada se ovaj amandman i ne tiče progresivne stope oporezivanja, pa nam još daje svetle primere iz nekog okruženja.
Znači, amandman je principijelne prirode. Ako ste članom 13, članom 14, članom 14a i članom 14b definisali šta je osnovica, odnosno šta je zarada i koja su sve lična primanja izjednačena sa zaradom, onda stopa poreza na zarade mora da bude numerički ista sa stopom poreza na prihode, poreza koji se primenjuje na prihode kod samostalnih delatnosti i kod preduzetnika. U svakom drugom slučaju ovde imamo instalisanu neravnopravnost, i to u sistemu proporcionalne stope. Vrlo prosto da se shvati, ne treba mnogo da se žuri, da se gomilaju zakoni ovde bez ikakvog smisla.
Znači, Vlada nema principijelni stav o poreskoj politici, nego kaže – imamo bilansnu rupu, gde da zagrabimo, ajde ovde da zagrabimo.
Koliko – đuture. Ovo kako je Vlada objasnila, ona je mogla da nam kaže da bi porez na plate za državne službenike, po njima, mogao da bude, recimo, 12%, porez na zarade zaposlenih u teškoj industriji 10%, porez na zarade u prehrambenoj industriji 17%. Upravo se borimo protiv toga.
Valjda svi moraju da imaju jednake uslove i jednake mogućnosti za rad. Valjda pod istim uslovima okruženja treba da organizuje proizvodnju, i onaj u rudniku, i onaj na polju i onaj u industriji. Ovde se instališe nešto što je zabranjeno Ustavom. Građani na ovaj način nisu ravnopravni i jednaki pred Ustavom Republike Srbije, zbog ovog zakona nisu jednaki pred Ustavom Republike Srbije, što im garantuje Ustav Republike Srbije.
Neozbiljno je kako smo dobili odgovor na vrlo važno pitanje. Zato sam pre podne i rekao – bolje da ste dali 10% stopu na sva lična primanja koja primaju ljudi. Uprostio bi se postupak, sigurnije bi se obezbedila sredstva i svi bi bili ravnopravni. Ovako, vi prouzrokujete neravnopravnost građana Republike Srbije, a ovo što ste napisali u obrazloženje je najobičniji izgovor, da su vam, navodno, potrebna sredstva i grabi šta stigneš.
To je još jedan u nizu amandmana kojima pokušavamo da popravimo ovaj zakon. Znate, mi dolazimo na vlast, pa nam je stalo da ovi zakoni na nešto liče, da ih mi što manje menjamo. Ali, vidim da ćemo morati sve ispočetka, jer ovo stvarno nema nikakvog smisla.
Ovim amandmanom je obuhvaćen član 9. Predloga zakona. Vi ste tim članom 9. promenili član 17. i otklonili nešto što ste ugradili pre nekoliko meseci. To su oni koeficijenti, kako se dolazi do osnovice za zaradu za ljude koji rade u inostranstvu, a koji su upućeni iz naše zemlje preko neke naše firme. Sada, da bi to izbegli, pošto se tamo množilo puta 10 itd. vi ste sada dali neku formulu ovde, i kažete: "Za fizička lica, rezidente Republike koji su upućeni u inostranstvo radi obavljanja poslova za pravna lica – rezidente Republike, osnovicu poreza na zarade čini iznos zarade koji bi, u skladu sa zakonom, opštim aktom i ugovorom o radu ostvarili u Republici". Mi sada dodajemo tu "kod pravnog lica, rezidenta Republike, koji ga je uputio na rad u inostranstvo".
Ovo što ste vi rekli "na istim ili sličnim poslovima" u praksi može da bude velika smetnja. Svakog knjigovođu da pitate kako će ovo da proknjiži, on ne bi znao šta ste napisali.
Šta da uzmete – kolektivni ugovor, nešto izmišljeno, različito od profesije do profesije, od stepena školske spreme do stepena školske spreme.
Valjda se osnovica utvrđuje prema rezidentu, prema njegovom stanju, prema onome što on isplaćuje, a ne prema imaginarnim zaradama. Vi imate čitave kategorije koje oporezujete na bazi aproksimacija. Vi ste rebnuli nekima, pogotovo kod onog paušalnog, uredili ste neku osnovicu, a ja vam tvrdim da ti ljudi tu osnovicu ne primaju, ne zarađuju.
Znači, videli ste da ste prošli put pogrešili, da koeficijent 10 ništa ne znači. Ako treba da se odredi osnovica, neka se određuje prema plati koju bi taj radnik primio u Srbiji, u firmi koja ga je uputila i sa kojom je on otišao da radi u inostranstvo.
To ima nekog smisla, to knjigovođa zna da proknjiži, to onaj ko vrši obračun može da napravi obračun poreza. Ovo što ste vi napisali je čista aproksimacija. Onda će nekom ministru da padne na pamet da pod zakonskim aktom ovo preuredi i pošto ne postoji, nije uređeno, primenjuje se ta i ta osnovica i onda opet ide neko određivanje da neće biti koeficijent 10 po zakonu, nego će kobajagi biti neki koeficijent daleko veći od ovog.
Ako ste ovde pošli od prezumpcije da on u inostranstvu zarađuje i da ta plata koju on tamo zarađuje odgovara plati koju bi ovde primio, onda je vežite za pravno lice gde je on u radnom odnosu i pravno lice koje ga je poslalo u inostranstvo. Ako vezujete za neke proseke, za neke imaginacije, onda nije ni trebalo ovo da menjate.
Moram da konstatujem da nam zakone pišu ljudi koji nikada nisu radili u privredi. Ko je proveo tri dana u privredi, ne bi ovo napisao. Prvo, povodom onog amandmana u evrima, idite pitajte računovođu, knjigovođu i svakog direktora i on će da vam kaže kakve muke ima sa obračunom dnevnica u dolarima, pa prevođenje na evro, pošto se to menja itd.
Kod ove naknade koja se prima za upotrebu sopstvenog automobila u službene svrhe, čuli ste dva primera - od Loznice do Beograda i od Beograda do Paraćina. To je 3.000 dinara. Sutra, prekosutra i u povratku sve je oporezovano. To je trošak poslovanja firmi i to je trošak na koji se opet platio porez, jer za gorivo se plaća porez.
Vi uvodite porez na porez. Onda kažete - oslobodili smo ovde, a ovde otežavate uslove poslovanja, terate ljude, nigde ne postoji javni prevoz. Terate da uzima renta-kar, da kupuje automobile službene, da zapošljava zbog toga što se neko uplašio da će možda neki privatnik da kroz troškove goriva izvuče gotovinu, prikaže kao trošak i to navodno bude neoporezovano.
Jutros sam pričao koji su to privatnici koji izvlače velike pare i peru pare kroz ličnu potrošnju. Ako želite da to zaustavite, limitirajte sa kilometrom po mesecu, po jednom vozilu, sa brojem puta, verifikacijom pravilnika koji reguliše te troškove, obaveznom servisnom knjižicom, kontrolom itd.
Ovakvo je besmisleno. Vi ste dali pravo i odmah ga sačekali da mu po drugi put naplatite porez. To je trošak poslovanja. To je isto kao da ste uveli porez na neku sirovinu koja je neophodna za proces proizvodnje. To je kao da ste uveli porez na vodu, porez na vazduh. Zbog čega ne postoji bilansna mogućnost i postoji mogućnost zloupotrebe. Videćete sami ko forsira te troškove, proverićete račune, videće se. Onaj ko vodi računa o poslovanju želi da bude uspešan, efikasan, da razvija svoje poslovanje, on neće da pravi ove troškove bezveze. Vi to možete da kontrolišete i to je pravo države, ali nije pravo države da taj trošak po drugi put oporezuje.
Ovi koji su radili zakon, da su malo gledali koja je to praksa, videli bi da postoje interni pravilnici koji regulišu ovo i retko ko priznaje 30% od najviše cene goriva, nego 19, 20, 25. I u Skupštini je 15. Ali ne, ovde se nešto napiše, ne znam koga konsultuju i kada im se ukaže na problem - ne dolazi u obzir. Posle šest meseci lupe glavom u zid i vraćaju. Ko šta radi, mi na šest meseci raspravljamo zbog toga što je neko tvrdoglav i ne želi da uhvati realnost već ruši sve - da izguram, imam kartice, imam 131. Šta to znači sutra u životu? Razmislite.
Pored ovoga što smo amandmanom hteli da se ispravi ovo o čemu je gospođa Radeta pričala, ujedno smo hteli da skrenemo pažnju Vladi kao predlagaču ovog zakona da nije dobro da nešto što stoji u Ustavu, ili ajde ako možemo da kažemo da je ta Ustavna povelja neki viši pravni akt od zakona, nije dobro da se prepisuju norme. Ovo je prepisana norma iz Ustavne povelje.
Ona svoj oblik i formu u Ustavnoj povelji ima i to je isto to, ali kada se to pretače u zakone Republike, onda to mora da ima drugi oblik. Osnovni prigovor koji se tiče člana 4. sastoji se u tome što na ovom članu u stvari vi pokazujete da idete izvan okvira materije koja treba da se uredi zakonom o državljanstvu Republike Srbije. Ovo sada spada već u nešto što je pravo koje izvire iz prava državljanstva.
Ovom članu nije mesto najmanje po dva osnova u ovom zakonu. Prvo, što prepisujete Ustavnu povelju, pa devalvirate ustavnu normu i, drugo, što suštinski ovaj član ne treba da bude u ovom zakonu, jer na ovaj način ste vi praktično otvorili jednu temu gde sa puno prava možemo da vas pitamo šta je sa drugim pravima.
Vi ste ovde samo prepisali zbog ovog dodatka verovatno izborno pravo, što u krajnjem slučaju možda i nije loše. Generalno posmatrano, sve slobode i prava garantovani Ustavom Republike Srbije nisu vezani za državljane Republike Srbije koji se u Ustavu zovu građani, već su vezani za sva ljudska bića koja borave ovde, pa čak i strance itd. To je ta osnovna primedba, što niste napravili jasnu crtu u pogledu suštine i sadržine ovog predloga zakona. Ovde ste ubacili nešto gde mu nije mesto. Ako bi se prihvatilo ovo, onda bi moglo da u ovaj zakon ubacujemo i neka druga prava koja izviru iz prava državljanstva.
Da se vratim suštinski na ovaj amandman. Kada se donosio Ustav SRJ takođe je bila neka ograda, pa tamo se pričalo republike članice, pa se računalo doći će neko vreme kada će biti pod tim generičkim pojmom obuhvaćeno sve i svašta, ovde takođe koristite jednu sintagmu iz Ustavne povelje, potpuno nepotrebno i nepravilno. Ta druga država članica je Republika Crna Gora i nema potrebe da se to kamuflira nečim što bi moglo da bude sinonim.
Mi smo podneli nekoliko amandmana, verovatno na pet-šest mesta se ovo isto pojavljuje, nema potrebe da povodom svakog člana to objašnjavamo, ali ovde treba jasno da stavite da se radi o Republici Crnoj Gori, upravo zbog one odredbe koja praktično ukazuje na to da građanin Republike Srbije ne bi mogao da ima državljanstvo Republike Srbije i državne zajednice i istovremeno državljanstvo Republike Crne Gore i državne zajednice.
Mi smo u načelnoj raspravi ukazali, nije problem toliko u shvatanju predlagača. Znam da i vi delite ovo mišljenje, ali je problem u tome što sa one druge strane, moram tako da kažem, nalazi se DPS, njihova vlast i njihova sklonost i spremnost da to što oni smatraju da zastupaju neke građane, da štite njihova prava, oni su zaštićeni kao međedi na celoj teritoriji državne zajednice.
Videćete kada se otvori pitanje poreske politike i kada se pravi analogija i poređenje između Republike Crne Gore i Republike Srbije u pogledu prava koja imaju neki građani. Nadam se da niko nije pogrešno shvatio ovo što pričam. Ovo što pričam nije u funkciji razdvajanja, nego u funkciji da vidimo, da se orijentišemo i da onemogućimo da neko bude ravnopravniji. Ravnopravnost znači jednakost u pravima. Pokušajte nađite način kako da sprečite neke zloupotrebe koje mogu da dođu.
Vrlo je loše kada se te zloupotrebe javljaju po pitanju državljanstva. Zato je bolje da prihvatite ovaj amandman, jer onda nema sintagmi, nema drugih zavrzlama, nema korišćenja nekih drugih reči, nego se jasno kaže - druga država članica je Republika Crna Gora. Ne treba da se stidimo, tako je napisano u Ustavnoj povelji.
Oni koji su stvarali Ustavnu povelju, tako su zamislili državnu zajednicu. To je naša realnost u koju ste nas ugurali.
Vrlo je prosto i jednostavno: nahoče koje je rođeno ovde, nepoznati su mu roditelji ili su roditelji bez državljanstva, jeste lice bez državljanstva, tako da vi u prvom stavu dva puta ponavljate jedno isto. Dobro, vi ste se izjasnili povodom toga.
Što se tiče amandmana koji je podneo gospodin Petar Jojić, taj ću amandman da vam obrazložim konkretnim primerom. Vi ste naveli ovde: dete koje je rođeno na teritoriji Republike Srbije, a radi se o situaciji iz prvog stava, bez državljanstva su roditelji, ili su nepoznati roditelji, ili su stranog državljanstva itd. sada kaže – "detetu može prestati državljanstvo Republike Srbije ako se do navršene 18. godine utvrdi da su mu oba roditelja državljani druge države članice (mi to kažemo Republike Crne Gore) ili strani državljanin".
Vi ovde to vezujete za zahtev roditelja. Znači, u trenutku rođenja deteta se nije znalo državljanstvo roditelja. U međuvremenu je to pitanje rešeno. Da li su oni primili državljanstvo ili se naknadno iščupalo njihovo državljanstvo, koje nije državljanstvo Republike Srbije, sa gledišta ovog člana nije bitno.
Mi amandmanom tražimo da, po automatizmu, i detetu koje je maloletno prestane naše državljanstvo. Zbog čega? Imaćemo nenormalnu situaciju: dete je rođeno ovde, roditelji su namerno prikrili svoje državljanstvo da dete ne bi dobilo to drugo državljanstvo, a kada su ostvarili pravo državljanstva deteta na srpsko državljanstvo, ono kao srpski državljanin koristi ta prava, a roditelji su posle nekoliko godina stranci, to dete uvažava i koristi kompletna prava, a njegovi roditelji nisu naši državljani i ne žele da budu naši državljani.
Mi ovim amandmanom samo želimo da sprečimo zloupotrebu, jer koliko procenjujemo, naša država ni u nekom redovnom postupku, da tako kažem, ni redovnim državljanima nije u mogućnosti da omogući ostvarivanje svih prava koja su propisana.
Znači, pitanje državljanstva, u ovom slučaju, nemojte samo da posmatrate kao pravo, nego posmatrajte ga malo šire i koja prava proizilaze iz prava državljanstva: školovanje, besplatno lečenje itd.
A da ne pričam o obavezama, da ne bismo došli u situaciju kada se koriste prava, a bogati smo za to iskustvo, na bazi onoga što se dešavalo i što se dešava na prostoru Kosova i Metohije, znači kad treba da se koristi, onda sam državljanin Republike Srbije, a kada ima neka obaveza, nisam, ja sam stranac.
Znači, ovaj amandman gospodina Petra Jojića shvatite kao amandman kojim se pomaže državi da se spreče zloupotrebe prava državljanstva. U potpunosti razumem Vladu koja je u drugoj rečenici stava 3. napisala – "od dana dostavljanja rešenja". Šta da radimo ako neko izbegava, ode u inostranstvo i neće tri godine da primi rešenje da mu je prestalo državljanstvo? Naravno, pričamo o situaciji deteta do 18 godina života. Praktično, izbegava, onemogućava da rešenje stupi na snagu, a za to vreme u diplomatsko-konzularnim predstavništvima Srbije i Crne Gore u inostranstvu koristi sva prava koja postoje, kao državljanin Republike Srbije.
Samo zbog toga smo podneli ovaj amandman, da vam skrenemo pažnju da ovo rešenje koje ste vi naveli u članu 13. stav 3. omogućava zloupotrebe prava državljanstva, a na ovaj način želimo da uvedemo red. Moram da vam kažem da ovo nije u suprotnosti ni sa jednom od ove tri konvencije koje regulišu pravo državljanstva, jer država je ovlašćena da štiti svoje interese u slučaju zloupotrebe ovog prava.
Ministre, u članu 14. stav 1. tačka 2), gde treba da podnese dokaz da će otpust dobiti, to je već sadržano. Nemate potrebe u stavu 2. da prepisujete ono što se nalazi u stavu 1. tačka 2). Vi ste samo okrenuli sa pozitivnog na negativno, sa negativnog na pozitivno. To je potpuno isto.
Vi ovde sad kažete – čime se dokazuje. To je isto. To možete u nekom vašem uputstvu da kažete - kao dokaz da će nekome biti odobren otpust iz stranog državljanstva, ako je to prethodni uslov koji treba da se ispuni pri prijemu u naše državljanstvo, koristite potvrdu Nemačke, gde se kaže – ukoliko Srbija želi da ga primi u državljanstvo, mi ćemo prethodno da ga otpustimo itd. Ovo nije materija koja treba da stoji u zakonu, tim pre što ovo što je tačka 2), vi ponavljate.
Drugo, nadam se da ste shvatili gospodina Koprivicu, to se odnosi na prethodni amandman, ali u pitanju je isti član. Vidite, za sve važi prezumpcija da su poslovno sposobni. Gubitak poslovne sposobnosti se dokazuje odgovarajućim aktom. Da li je naš interes da toliko liberalizujemo prijem u naše državljanstvo da nam, ne daj bože, dolaze poslovno nesposobna lica? Moramo da štitimo svoje interese. Ne možemo mi da dokazujemo otvorenost prema Evropi i prema svetu na taj način što ćemo svakoga da primamo u državljanstvo.
Drugo, kaže: "da mu nije oduzeta poslovna sposobnost". Ko mu oduzima poslovnu sposobnost, da li naša vlast ili tuđa vlast?
Ovde smo na materiji prijema, prijem u državljanstvo, on treba da donese neki dokaz da bi se primio u državljanstvo. Šta prihvatamo kao dokaz? Strani dokument ili naš dokument? Možda je on u inostranstvu lišen poslovne sposobnosti, a kod nas može da obezbedi neki dokument da je zdrav, da ima zdravstvenu sposobnost i da može da upravlja vozilom.
U tom smislu je gospodin Koprivica podneo amandman, da vam se skrene pažnja da u toj preteranoj otvorenosti, liberalizaciji uslova ne padnemo u jednu drugu krajnost. Ovde su moguće zloupotrebe. Samo ću da vas podsetim, vi to po dužnosti znate, nekada su se pasoši državljanstva prodavali po dve, tri, četiri, pet ili šest hiljada maraka, kao dokaz da je neko navijač nekog tima i tako bežali u inostranstvo. Jeste smešno, a uostalom, vi imate ovu aferu u Nemačkoj sa ovim konzulom.