Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Vi iz Vlade nemate pravo po Ustavu i zakonu da finansirate Demokratsku stranku. Nemate pravo, i pošteno da vam kažem, razmišljam se da podnesem i krivičnu prijavu, ako prođe ovakav budžet.
U okviru razdela 2, na funkciji 133 nalazi se Demokratska stranka. Tu se nalaze svi savetnici i eksperti, Đelićev kalibar. Za tri godine ne može da se ispravi ono što su oni napravili. Zato imate mali popust. Teško da može neko da ispravi Đelića, on je pao sa Marsa i počeo da izmišlja nešto ovde.
Vi ste ovde predvideli nešto što niste predvideli ni za jedan organ. Šta da uzmemo kao kriterijum - broj zaposlenih, važnost posla, funkcije koje obavljaju, nadležnost? Bilo koji kriterijum da uzmemo, doći ćemo do zaključka da ste ovde primenili nešto u odnosu 1:1000. Kada se pogleda šta to tamo preko puta stoji, koje poruke odatle dolaze, to je centar za mentalne manipulacije, centar za razvoj i održavanje mržnje u Srbiji i srpskom narodu. To je ova kancelarija preko puta. Tu se nalazi jedan žuti, ne znam kako se zove, u njihovim krugovima treba da bude budući predsednik vlade, neki Đilas, znam da je žut.
Nemate prava to da finansirate. Nemate prava da nam podmećete ovo da narod misli da finansira svog predsednika. Ne finansira svog predsednika. On finansira predsednika Demokratske stranke zahvaljujući ovoj i ovakvoj vladi koja nije imala hrabrosti da kaže ne. Niste imali hrabrosti da mu kažete ne, ne može ovo da se finansira.
Da biste to malo bolje razumeli, ja ću da vam kažem da je ovo što ste napisali u budžetu, u razdelu 2, što se tiče predsednika Republike, gore nego što su te iste demokrate napisale u Zakonu o finansiranju političkih stranaka.
Kada ste došli za ministra uhvatili ste se za glavu šta je napisano u onom zakonu, a uhvatili su se za glavu i svi predstavnici stranaka kad je trebalo da protumače šta je neko smislio i napisao. Taj koji je napisao taj zakon, koji nikada nije učestvovao na izborima, sada je savetnik preko puta. To je ista grupa ljudi koja je samo prešla preko puta i odatle izigrava paralelnu vladu, i to je faktor nestabilnosti u Srbiji.
To ne sme da se finansira, to ne može da se finansira. To što je neko predsednik Republike ne znači da je nedodirljiv. Mi smo Republika, to znači da su svi dodirljivi. To znači da svi moraju da poštuju zakon. To znači da svi moraju da poštuju birače, moraju da poštuju građane i moraju da vode računa o pravima svih građana.
Što gospodin Tadić ima problema, a ima velikih problema, rekao je, kada on bude izabran za predsednika Republike, neće niko biti isporučen Hagu, sudiće se ovde.
Naravno, od toga ništa nije ostalo. Sinoć je izmislio i rekao - oni koji su pozivali da se ne ide na glasanje na Kosovu i Metohiji omogućili su da Haradinaj bude predsednik, kao da Šiptare baš briga da li će Srbi da glasaju ili ne glasaju, oni će da izguraju svoga koga hoće, ali on mora mentalnu manipulaciju da napravi, on mora da bude zrno razdora.
Kada se ovde postigne politička stabilnost oko nekog pitanja, kada se svede politički život u parlament Republike Srbije, onda medijski i mentalni manipulatori krenu, onda je čitava kamarila potplaćenih novinara, agencija i taj tamo centar koji kreće, ne protiv vas na vlasti, ne protiv nas iz opozicije, nego protiv građana Republike Srbije. Zato su oni juče napustili sednicu.
Ako ste primetili, amandmanom Dušana Petrovića, oni kažu da je njima malo i ovo. Niko se sa demokratama nikada i ni oko čega nije dogovorio. I da im ovo sve usvojite, opet će da vas prevare. Ja vas upozoravam, prihvatite amandman, pisaću vam krivične prijave.
Članom 15. Predloga zakona je uređeno kako će da se koriste sredstva iz razdela 4. koji se odnosi na pravosudne organe. U tom razdelu se nalazi Ustavni sud, Vrhovni sud, svi sudovi, tužilaštva itd. Članom 15. vi ste predvideli da je ministar nadležan za poslove pravde naredbodavac za izvršenje ukupnih izdataka iz razdela 4, da je odgovoran za preuzimanje obaveza, izdavanje naloga za plaćanje, izvršavanje zadataka itd.
Ova odredba zakona o budžetu je u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije, jer na ovaj način se dovodi u pitanje nezavisnost pravosudnih organa u Republici Srbiji. Takođe, u ovom Đelićevom Zakonu o budžetskom sistemu postoje neke odredbe kojima se kamuflira to stanje, tako da je interesantna odredba člana 2. tačka 7), gde se navode indirektni korisnici budžetskih sredstava, pa se nabraja da su to pravosudni organi, ustanove osnovane od strane Republike, odnosno lokalne vlasti. Znači, naši sudovi su ustanove, u rangu ustanova. Nisu samostalni organi koji vrše sudsku vlast, jer se nalaze u zavisnosti od izvršne vlasti koja odlučuje, jer je naredbodavac kada će da se plati i koliko će da se plati.
Samo da vas podsetim, sve stranke koje su zastupljene u Narodnoj skupštini Republike Srbije, barem deklaratorno se zalažu za punu samostalnost i nezavisnost sudstva u Republici Srbiji i odavno se vodi akcija, pokrenuta inicijativa da se napravi poseban pravosudni budžet, na koji izvršna vlast ne bi mogla da ima nikakvog uticaja.
Jer znate i sami ko je koliko samostalan sa parama, toliko samostalno može da vrši svoju funkciju.
Vlada je našla neki izgovor da ne može da prihvati ovaj amandman upravo zbog ovog člana 2. tačka 7), ali moram da kažem da u članu 10. ovog Đelićevog lošeg Zakona o budžetskom sistemu stoji – poseban deo budžeta obuhvata finansijske planove direktnih korisnika budžetskih sredstava prema principu podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku.
Ukoliko većina smatra da prilikom donošenja ovog budžeta treba da se prekrši Ustav i osnovni principi samostalnosti i nezavisnosti sudstva, odnosno smatra i dalje da pravosudni deo budžeta treba da bude u ovom budžetu i u rukama ministra kada je u pitanju isplata, vi ćete to da izglasate, ali vas upozoravam da je to u suprotnosti sa Ustavom, pa pošto smatrate i vi da je nešto potrebno da se uradi, predložite promenu Zakona o budžetskom sistemu. Ovaj Đelićev ništa ne vredi. Ovaj Đelićev Zakon o budžetskom sistemu je neupotrebljiv.
Možda ne znate kako su se donosili zakoni ovde. Kada je donošen Zakon o finansiranju političkih stranaka dva puta je u formi ispravke, koju je potpisao sekretar, pretrpeo falsifikate. Sličan falsifikat se desio sa zakonom o lustraciji. Ona izmena zakona, to je bio falsifikat.
Da ne bismo dolazili u situaciju da budemo suočeni sa falsifikatom i da ne bismo došli u situaciju da zakon i tajne uredbe Božidara Đelića budu razlog za svađu između ministra i Vrhovnog suda, dajte pravosudni budžet kao samostalan budžet koji pripada pravosuđu. Kako će sutra taj sudija Vrhovnog suda da sprovodi pravdu ako mu okrivljeni u žalbi napiše – kako može da mi sudi sudija za koga je budžetska inspekcija utvrdila da je nezakonito potrošio sredstva. Nezakonito je potrošio zato što je omogućio Đelić jednom anonimnom i ilegalnom uredbom.
Znači, ovo nije stvar oko koje ljudi treba da se smeju, nego treba malo da razmisle i da prihvate ovo. Ako ne možete da prihvatite amandman, onda dajte hitno da se promene propisi kako bi se obezbedila finansijska samostalnost sudova, a moram da vam kažem i Narodne skupštine.
Ne može Narodna skupština pod punom snagom da vrši zakonodavnu vlast ako zavisi od ministra finansija kada će i koliko da isplati. To je princip. Da li se to nekome sviđa ili ne sviđa, to je druga stvar, ali u svim poveljama o ljudskim pravima i u svim međunarodnim dokumentima to su standardi. Primenite to.
Ovim amandmanom smo hteli da skrenemo pažnju pre svega predlagaču da među mnogim odredbama koje slede takođe postoje neke slične odredbe. Samo bih vas zamolio da pogledate šta ste napisali. To je član 7. odeljak drugi. Naziv odeljka je – Osnivanje.
Znači, ovde se reguliše osnivanje privrednih društava. Ako se privredno društvo osniva ugovorom između više lica, bez obzira koji je tip, ili odlukom pojedinca, kao vlasnika kapitala, onda za ove druge ugovore koje ste vi naveli u stavu 5, koji verovatno treba da postoje, mesto za njihovu regulaciju nije u ovom članu. To je jedna stvar.
Drugi, centralni problem ovog i ovakvog člana jeste što vi nemate u odredbama obaveznost da se ovakav ugovor priloži registru i da bude dostupan javnosti. Vidite, vi ste predvideli ugovor, pa ste još vrlo neprecizno ovde u stavu 5. naveli između koga i unutar koga: ortaka društva – onda se verovatno misli na ortačko društvo; društva sa ograničenom odgovornošću i ugovor članova društva – verovatno kada kažete "članova društva" mislite na društvo sa ograničenom odgovornošću; akcionarsko društvo i statut – pogledajte vašu odredbu za akcionarsko društvo, pa, vi gotovo da nemate odredbu o statutu.
Odredbu o statutu imate kod društava sa ograničenom odgovornošću. Kod akcionarskog društva vi nemate odredbu o statutu, nemate. Znači, ako postoje neki ugovori kojima se reguliše upravljanje, poslovođenje, međusobni odnosi, makar ih obavežite da su u obavezi čim zaključe taj ugovor da ga prilože registru, jer sve što je u registru postaje javno.
Ja vam tvrdim da ovim dodatnim ugovorima koje zaključuju oni mogu da promene suštinu i smisao osnivačkog akta. Mogu da promene, a da treće lice ne zna. Znači, tri primedbe. Ovoj odredbi nije mesto u odredbama o osnivanju, jer se regulišu neke druge stvari tekućeg poslovanja društva.
Druga stvar, obavežite da čim zaključe taj ugovor odmah daju registru, kako bi sva treća lica mogla da znaju da postoji takav ugovor.
Pre nekoliko meseci, ministre, mi smo vas upozorili da će ovo da se desi i desilo se. Uzmite Zakon o registraciji privrednih subjekata i pogledajte šta stoji u članu 3. Član 3. tačka 1) piše "javnost", a tačka 2) kaže "istinitost i savesnost". Pošto je taj zakon stupio na snagu, mi smo obavezni da prihvatimo to što je tu napisano. Ako se uporedi to što stoji u članu 3. ovog zakona i ovo što ste napisali u članu 10, onda moram da vam kažem da je u ovom prethodnom zakonu kvalitetnije i bolje napisano, a radi se o potpuno istoj materiji.
U članu 10, pogledajte, svaka odredba vam počinje sa "smatra se", "smatra se", "ako je"; a čim se kaže "smatra se" podrazumeva se da je u pitanju neka prezumpcija ili pretpostavka. Sada vi ovde dajete neke prezumpcije i pretpostavke, suprotno onome što stoji u zakonu koji je prethodno donet. Ova materija vezana za pretpostavku tačnosti i istinitosti nalazi se već u Zakonu o registraciji privrednih subjekata i ovde je nepotrebna.
Da ste naveli u okviru ovoga "primenjuje se odredba ovog zakona" ili da upućujete na ovu odredbu zakona, to bi bilo sve u redu, jer mora neka veza da postoji, mada ova dva zakona po prirodi stvari imaju vezu.
Pošto sam već izašao ovde, da vam kažem da je slično i sa članom 11. Član 11. je obuhvaćen već odredbom člana 69. Zakona o registraciji privrednih subjekata, ne potpuno, ali deo onoga što stoji u članu 11. i onoga što stoji u članu 69. bi predstavljalo kompletnu odredbu. Morate nekako da definišete, ili ćete celu oblast da rešite jednim zakonom, ali ako idete na dva zakona, pa još na suprotan način, postoji velika greška.
Kada sam se već javio, pošto su ova dva člana stvarno u vezi, ovo što je neko tražio da se briše u stavu 2. tačka 5) - ne postoji pravna sposobnost svih osnivača. Mislim da ste to prihvatili, pa ste još ubacili poslovnu sposobnost, ne samo pravnu. Pravna sposobnost kod fizičkih lica se stiče rođenjem. Kako neko može da izgubi pravnu sposobnost – neko umre. Pogledajte malo te termine, pogledajte nešto da ovi ljudi koji treba da primene ovaj zakon mogu da ga primene, jer ovako vam tvrdim da će ovaj zakon verovatno da se primenjuje, ali tek na bazi niza različitih tumačenja, da bi se protumačilo šta je šta.
Kako će neko... U ovom zakonu piše – firma, ovde kaže – poslovno ime. Da ne ređam dalje. U Zakonu o upisu u javni registar kaže: "Prilikom podnošenja registarske prijave podnosi se...", pa tačno navedeno šta se sve podnosi. Ako već pravite neku vezu, pa ubacujete u zakon o privrednim društvima, onda makar prepišite, nemojte drugačije da regulišete. Vi ste kod zakona o privrednim društvima to potpuno drugačije regulisali.
Kako će sada da se ponaša službenik, odnosno registrator kada dobije registracionu prijavu? Stranka kaže - ja sam po zakonu o privrednim društvima podneo, a ovaj kaže - molim vas, prema Zakonu o registraciji privrednih subjekata treba da dostavite još to, to i to. I šta onda? Šta je tu starije?
Opasno je kada se promeni redosled prilikom donošenja zakona koji čine neku celinu, kada dva, tri zakona čine jednu celinu i napravi se greška u redosledu. Jer, ja vam tvrdim da će ova tri zakona, o stečaju, o registraciji privrednih subjekata i ovaj zakon, morati verovatno u roku od šest meseci ponovo da dođu pred Narodnu skupštinu. Ako već radite nešto po hitnom postupku, zašto pet puta jedan isti zakon da razmatramo.
Kada se donosio Zakon o preduzećima, dve godine se radilo na tom zakonu. Četiri puta je Savezna skupština imala sednice na kojima se razmatrao zakon. Prvi put nacrt, pa primedbe, pa jedan predlog, pa je on skinut sa dnevnog reda, pa treći, pa tek je četvrti put donet.
Poštujte neku proceduru. Ovde dolazimo u situaciju da za sve i svašta pišemo amandmane. Mi smo napisali 10% amandmana od onoga što realno ima potrebe da se piše. Plašim se da ste i devalvirali kvalitet nekih odredbi. Drugi deo zakona je mnogo kvalitetniji od prvog.
(Predrag Bubalo, sa mesta: Setite se načelne diskusije i videćete kakve su ocene svih prisutnih u ovoj sali.)
Ako mi koji drugačije razmišljamo ne smemo da kažemo... Ja sam u načelnoj diskusiji pričao o tome da mi ovde imamo jednu praksu. Pomenuo sam i Božovića; on je rekao - ako 70 ljudi digne ruku, zemlja je četvrtasta.
Ovde je sa 126 sve rađeno prošle godine, sve je moglo da se uradi ovde. I iz Bodruma, i iz Soluna, odakle god hoćete, sve je moglo da se radi. Ako vam je to glavni argument za kvalitet zakona, onda je to isto.
Ministre, ovo što ste pričali nije tema ovog amandmana i ovog člana. Moram da vam objasnim jednu stvar. U članu 12. reguliše se odgovornost osnivača i drugih lica, pa ima podnaslov – Odgovornost za obaveze pre registracije društva.
Znači, kada dva lica sednu da prave dogovor da li će da prave ortačko društvo, društvo sa ograničenom odgovornošću ili akcionarsko društvo, dogovaraju se itd., i obaveste javnost - napravili smo preduzeće. Dok su pravili to preduzeće, napravili su određene troškove za sebe, možda su na zajam uzeli nešto, možda su ostali dužni nekome ko je trebalo da obezbedi geološko istraživanje itd.
Usput, kada je to već materija osnivanja, moram da vam kažem da vi gotovo i nemate odredbu o troškovima osnivanja. Vi tu računate da postoji nešto u Zakonu o računovodstvu. Vi niste ni naveli šta predstavlja realni trošak osnivanja. Ali, i da to preskočimo.
Ako ja, kao treće savesno lice, treba da znam da osnivači nisu solidarno odgovorni, jer su možda zaključili sa nekim ugovor, onda se postavlja pitanje kakav sam ja učesnik u pravnom prometu. Znači, vi ne možete da promenite nešto što je standard. Osnivači solidarno odgovaraju. To što će ugovorom sa trećim licem da se dogovore, pa će jedan ortak da plaća ovo, a ortak dva nešto drugo, to je pitanje ugovora, ali mu nije mesto u ovoj odredbi. Kada se nalazi u ovoj odredbi, to mene zbunjuje, jer kada ja sad treba da poslujem sa preduzećem koje je osnovano, ja ću da kažem - molim vas, dajte da vidim da li imate neki ugovor sa nekim da ste isključili solidarnu odgovornost.
U tom smislu je naša intervencija. Nije naša intervencija da ne mogu ugovorom da se regulišu neki odnosi, naravno, na način propisan zakonom. Ne možete vi da isključite solidarnu odgovornost zato što je neko zaključio ugovor, a ja - treće lice, ne znam za to. Ovde se radi o troškovima osnivanja nekog društva. Trošak osnivanja nekog društva jeste: elaborat, istraživanje tržišta, obezbeđenje lokacije, izgradnja, geološka istraživanja itd. Vi to niste specificirali u ovom zakonu, nego ste rekli da ih snose osnivači, a mogu da ugovore da će biti trošak kada se osnuje društvo, pa još ubacujte odredbu kojom isključujete solidarnu odgovornost.
Izvinite molim vas, vi ne možete jednim zakonom da isključite solidarnu odgovornost osnivača bilo kog oblika privrednog društva. Ne možete, zabranjeno je. Čak mislim da smo mi možda na Zakonodavnom odboru morali da intervenišemo i da ukažemo da ovo ne može ovako.
Ovo može kao poseban stav u nekom drugom članu gde se poštuje sloboda ugovaranja lica, ali ne može da bude pravilo u okviru solidarne odgovornosti, jer ja kao treće lice neću da sumnjam.
Formirano je društvo sa ograničenom odgovornošću, postoje neki troškovi pre formiranja. Ako sam ja poverilac za te troškove, ako ne mogu da se naplatim od akcionara, od člana jedan, onda ću od člana dva. Kažem vam da će u praksi biti problema sa primenom ovoga. Niko neće da ga protumači kako ste vi rekli.
Što se tiče "Zastave", otpisivanja itd., to nije ova tema, nije tema ovog člana i ovog zakona. To je nešto sasvim drugo. Promašili ste primer. Kao savesno lice, uzdam se u zakon i nemam potrebe da preispitujem da li su osnivači sa trećim licem isključili solidarnu odgovornost. Pitanje je da li može solidarna odgovornost da se isključi. Ja mislim da solidarna odgovornost ne može da se isključi.
Mi smo pokušali ovim amandmanom da uredimo član 25. koji se odnosi na zastupanje i ovlašćenja zastupnika; da ne ulazim u to ko koje društvo zastupa. U prvom delu ovog amandmana tražimo da se briše stav 3, a vidite, vi ste u stavu 3. napisali da "ograničenja ovlašćenja iz stav 1. ovog člana..."; to su neka ograničenja koja postoje za zastupnika, vezana možda i za poslove i za vrednost poslova ili za nešto drugo, nije bitno, ali ta ograničenja postoje, da li u osnivačkom aktu, da li u statutu, da li u nekom drugom aktu, ni to nije bitno za ovaj član.
Ali, bitno je da postoje neka ograničenja kod zakonskog zastupnika privrednog društva. Vidite, ta se ograničenja upisuju sa upisom ovlašćenog lica, da upotrebim onu staru terminologiju. Vi sada kažete ovde u stavu 3: "Ograničenja ovlašćenja iz stava 1. ovog člana privredno društvo ne može isticati prema trećim licima..."
To znači da u slučaju spora privredno društvo ne može da se poziva na to da je direktor prekoračio svoja ovlašćenja, osim ako ne dokaže da je treće lice znalo za ova ograničenja ili je prema okolnostima slučaja za njih moralo da zna.
Tako nešto ne može da stoji u zakonu. Ako je neko lice upisano u registar kao zastupnik neke firme i ono zastupajući firmu sklopi neki pravni posao, zašto vi sada pravo druge ugovorne strane vezujete za prekoračenje ovlašćenja lica koje zastupa privredno društvo. Zašto?
Ako sam ja u registru video da je Janko Janković ovlašćen da ga zastupa, ja sam s njim zaključio taj ugovor, postignuta je saglasnost volja između dva preduzeća. Što bih ja sada morao da znam koja su njegova ograničenja?
U tom smislu je dobar stav 5. To moram da pohvalim, ali samo prva dva reda: "Objavljeni podaci u vezi sa licima koja su ovlašćena da zastupaju društvo obavezuju društvo i kada postoje nepravilnosti u njihovom izboru." To znači i kada je onaj spor oko izbora, znate, pa sud upiše jedno, pa taj nije, ovaj drugi nije. Ne, ovo je dobro. Svako ko je bio upisan u registru da je ovlašćen, njegov potpis znači da je firma preuzela obavezu.
To je dobro, ali ovaj ostatak, to je ta nepreciznost u našem amandmanu. Videli ste, nepreciznost u našem amandmanu koja se odnosi na ovu drugu rečenicu. To što smo mi hteli u drugom delu odnosi se na ovo iza zareza "a na to se mogu pozivati i treća lica". U tome se, između ostalog, ogleda čitav niz naših primedbi koji kaže da vi ne štitite savesnog poverioca; ako je znao, ako je morao da zna, ako je mogao da zna.
Kako stoji u stavu 3 – "za njih moralo da zna". Odakle ja moram da znam ko zastupa neku firmu i koja su njegova ovlašćenja. Zašto ja to moram da znam? Zašto štitite društvo preko poverioca? Ovo što ste naveli u stavu 3. i ovo u stavu 5. iza zareza, ovo "a ...." itd, to je više materija za materijalnu odgovornost, pa bogami i krivičnu odgovornost nekog lica.
U tom smislu vi ne pružate zaštitu savesnom poveriocu. Što bih ja morao da znam? Ako za svaki pravni posao, za svaki komercijalni ugovor koji jedna firma hoće da zaključi sa drugom firmom ta firma ima obavezu da prethodno ode u registar, pa da proveri sve, pa tek onda da zaključuje ugovor, onda ovaj zakon nije u smislu ubrzanja poslova robnog prometa, nego u smislu sputavanja poslova pravnog prometa. Jer, sada svaki poverilac treba da ima dodatnu zaštitu. Ne znam, vi kao da ste ovo pravili za neke advokatske kancelarije, neke konsalting kuće koje treba da vrše procenu.
Posebno ću da vam kažem u onom delu kako neko dolazi do zaključka. Pa, zašto emotivno stanje jednog lica kako dolazi do zaključka unosite u zakon i to isključuje njegovu odgovornost. Mnoge odredbe imate gde se analiza, neko stanje, agencijska neka usluga pojavljuje kao uslov, znači papir da postoji isključena je odgovornost.
Kod člana 31, 32, 33. itd, gde smo takođe obuhvatili, to je slično. U tom smislu ja vama kažem – savesni poverilac ne uživa zaštitu, jer ovo će sudovi nakaradno da tumače. Oni će uvek ovo da uzmu zato što je ovo specijalni zakon u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i on derogira neke odredbe Zakona o obligacionim odnosima, što nije dobro. Nije dobro.
Ne znam u kojoj ćete formi i kako ćete ovo da rešite, ali vaš koncept prokure je strahovito preširok i on može da bude potpuno legalan put gde će mimo akcionara, mimo članova društva sa ograničenom odgovornošću da se rastura imovina, a da akcionari i članovi naknadno saznaju da se to desilo.
Kada je 1996. usvajan Zakon o preduzećima išlo se na ograničeno viđenje prokure, da je to jedno relativno trajno ovlašćenje koje se daje nekom licu iz društva ili van društva, da bi u poslovima iz delatnosti društva, a to su pre svega komercijalni poslovi, to mogli da budu trgovački putnici i oni koji rade u nekim distanciranim delovima privrednog društva, da mogu brzo i efikasno da zaključuju ugovore.
Prokura je u funkciji ubrzanja poslova robnog prometa, a ne u funkciji sputavanja poslova pravnog prometa. I ona, ako mogu da upotrebim tu laičku terminologiju, malo više ide ka komercijalnim poslovima, nego ka poslovima raspolaganja imovinom i sredstvima.
Verovatno prihvatate da treba da se izbaci ovo "sudskih i vansudskih poslova", jer je to preširoka formulacija, ali ovo što stoji u stavu 4. početak rečenice je dobar – ograničenja ovlašćenja prokuriste nemaju dejstvo prema trećem licu. Vi štitite treće lice. Treće lice ne mora da ulazi u to koliko je ovlašćenje prokuriste. Sve što prokurista uradi obavezuje onoga ko mu je dao prokuru. Ukoliko je on zloupotrebio prokuru, vi ovde sada u nastavku kažete - osim ako privredno društvo ne dokaže (a svako društvo ima interes da dokaže) da treće lice zna za ova ograničenja ili je za njih moglo (opet ono - mogao) da zna.
To bi otprilike sada značilo, kao, prokurista i poslovni partner dogovore se da učine nešto, neki kriminal, zloupotrebi ovaj prokuru, iznad ovlašćenja zaključi pravni posao, ovo treće lice znalo za to, ali to je materija krivičnog prava. Zašto vi isključujete odgovornost privrednog društva? Privredno društvo je odgovorno zato što nije vodilo računa koga je odredilo za prokuristu.
Ne pričam vam ovo zbog ovih konkretnih lica, prokurista i ovoga koji je sa njim saučestvovao, ja vam pričam ovo zbog trećeg savesnika i ovog akcionara koji u jednom trenutku mogu da shvate, nema, kapital ne postoji, raspolagao prokurista, ko je on, daleko je od firme, niko ga ne kontroliše, niko ne zna o čemu se radi. Znači, ne ovo lice, nego neko drugo, treće, četvrto, peto, šesto lice je izigrano. Prokurista se lepo uhvati, napusti inostranstvo, završi posao.
Molim vas, to su te osnovne primedbe, gde nema zaštite savesnih poverilaca, gde nema zaštite akcionara. Ako za svaki posao mora svaki poslovni čovek da zove privredni registar, da vidi šta je upisano, kako je upisano, onda ja moram da vam kažem - i neka on u granicama ovlašćenja uradi neki posao, on može da unakazi firmu.
Prokurista - direktor društvene firme. Kome oni odgovaraju? Pojedini? Ima i savesnih ljudi. Šta rade direktori društvenih firmi? Koriste društvenu firmu za svoje lično bogaćenje. Ne razlikuju se od prokuriste uopšte. Ko kontroliše njihova ovlašćenja? Prokurista tu još gore može da bude.
 Amandman na član 39. bi morao da se prihvati u svim varijantama. On ima takav nedostatak da ugrožava sve moguće koncepcije zakona. To mora da se kaže. Ne vidim ko bi branio ovaj član, da li bi neko smogao hrabrosti da izađe i da brani ovaj član.
Na stranu to što u Zakonu o radu, koji će verovatno da trpi neke promene, postoji odredba o arbitraži, kao o jednom obliku mirnog rešavanja sporova koji nastaju, pa bez obzira da li su kolektivni ili tzv. individualni radni sporovi. Vi ste sada u članu 39. napisali da se izbor miritelja i arbitara vrši putem javnog oglasa koji objavljuje agencija. Tu robujete onoj floskuli od pre tri-četiri godine "transparentno". Da li shvatate šta znači ako se javno pozove neko da konkuriše za mesto miritelja ili arbitra?
Postoje tranzicione vrednosti društva, ali moram da vam kažem da u razvoju nekih društava, svi ovi socijalni partneri su poprilično ličili na krivične sekte. Zna se fenomen. Sindikat lučkih radnika u Americi, to je držala mafija. Da vam ne pričam koje su sve druge asocijacije držale određene sindikate. I kod nas ima određenih sindikata koje drže poslodavci, kao što imamo i Udruženje industrijalaca, a čovek prodaje impulse. Kakve veze ima sa industrijom? Naziv ne odgovara njegovoj delatnosti. Ali, kod nas sve može. To je taj problem tranzicionih vrednosti.
Pošto je neko tamo rekao da tranzicija podrazumeva transparentnost, da to sve bude jasno, onda robujući tom principu, ovde je napisano nešto što mora da se kaže da je besmisleno, ali besmislenost ima svoj kontinuitet, pa se kaže – "izbor između prijavljenih kandidata vrši komisija za izbor miritelja i arbitara". To je, otprilike, kao ona komisija koja odlučuje o javnom tenderu, kao neka konkursna komisija.
U opštem kolektivnom ugovor nema države, već ima sindikata i poslodavaca, ali kod komisije: dva predstavnika vlade. Što bi Vlada bila zainteresovana ko će da bude miritelj? Vlada nam je pokazala da nije zainteresovana da primenjuje zakon, kako ne bi došlo do spora, ali je sada zainteresovana da vidi ko će da bude miritelj, odnosno arbitar. Potpuno nepotrebno.
Onda kaže – "reprezentativnih sindikata osnovanih za teritoriju Republike Srbije, dva predstavnika reprezentativnih udruženja poslodavaca osnovanih na teritoriji Republike Srbije"; pa onda kaže – "predstavnike Vlade imenuje Vlada, a predstavnike sindikata i udruženja poslodavaca imenuje socijalno-ekonomski savet". To je ona prethodna tačka, koja je takođe, kao savetodavno telo Vlade, izmeštena u poseban paradržavni organ.
Nama ovaj i ovakav zakon stvarno ne treba, jer ovo je zakon protiv mirnog rešavanja sporova. Klima i uslovi da ovakav ili sličan zakon zaživi u Srbiji ne postoje. U zemlji Srbiji, čovek koji radi kod privatnika mora da grca, da trpi i da saučestvuje sa svojim gazdom kada dođe inspekcija rada. Ne sme da se buni kada je u pitanju godišnji odmor, plaćeno, neplaćeno odsustvo. Pružite mu zaštitu preko inspekcijskog nadzora i osnažite njegova prava, a nemojte da pišete ovo što ne može da se sprovede.
U ovoj skupštini sve može da se proglasi zakonom, samo ukoliko postoji 126 kartica. Uskoro će da se pojave i optužnice za taj višak kartica. U onoj tamo Skupštini bio je jedan Radovan Božović, koji je rekao – ako vidim 70 ruku u vazduhu, proglasiću da je zemlja četvrtasta. U ovoj skupštini je donet Zakon o lustraciji, koji nikada neće da stupi na snagu, niti će se ikada primeniti.
Uvedeno je vanredno stanje. Svašta je rađeno, svašta je brljano, ali je vreme pregazilo, ne mora ni Ustavni sud, vreme je pregazilo nešto, priroda i društvo gaze nešto. Ovo će priroda i društvo da odbace. Žali bože što trošimo tri dana na nečemu što je stvarno besmisleno.
S obzirom na to da je podnet veliki broj amandmana, verovatno će u toku rasprave ministar da nas obavesti da li je nešto prihvaćeno ili nije, da znamo da diskusiju usmeravamo tamo gde nisu usvojeni amandmani.
U ovom prvom javljanju iskoristiću priliku da pričam o onim odredbama predloženog zakona koje SRS nije obuhvatila amandmanima, jer najveći broj naših amandmana je pravno-tehničke prirode i ima svrhu da pojasni neke odredbe kako se ne bi javili problemi u primeni ovog zakona.
Na početku moram da istaknem da se prosto nastavlja praksa da dobijamo nekompletne ili vrlo loše tekstove zakona. Kada se pročita ovaj zakon, gotovo da možemo biti sigurni da onaj ko je pisao ovaj zakon nije imao u vidu da su pre nekoliko meseci ovde usvojeni Zakon o registraciji privrednih subjekata i Zakon o stečaju, tako da se vidi ne samo terminološki, pojmovno, nego i u čitavim poglavljima da je promašena tema. Verovatno je to neki nasleđeni tekst neke ekspertske grupe, koji je, sudeći prema onome što ste naveli u obrazloženju, morao da prođe po hitnom postupku, pošto je vezan sa nekim terminima sa kojima Vlada barata.
Sada na početku moram da vam kažem, potpredsednik zakonodavnog odbora francuske skupštine Xavier de Roux ima običaj da svim predstavnicima zemalja u tranziciji jasno saopšti da ukoliko je njihova zemlja kandidat za Evropsku uniju, onda ta država ne treba da prepisuje nečitljive evropske zakone (to je njihov osećaj kakvi su njihovi zakoni), već te države koje su u tranziciji sve to treba da pojednostave.
Dakle, ne samo zbog gramatičkog značenja, nego iz prostog razloga što ukoliko se neko susreće sa nečim novim i nekim novim institutima, onda ti novi instituti treba da budu razumljivi na njegovom maternjem jeziku, a ne na jeziku koji bi značio da dok čitate treba da držite rečnik ili možda da koristite neke druge knjige.
Ako se posmatra pojmovno i pravno-tehnički, ovaj predlog zakona je ispod nivoa postojećeg Zakona o preduzećima.
Dakle, ovde ne postoji tako jasna razlika šta su društva lica, šta su društva kapitala i pošto ne postoji ta jasna razlika, onda se javljaju i promašaji prilikom definisanja pojedinih tipova, odnosno kako se sada ovde kaže – pravnih formi privrednih društava. Pri tom moram da kažem da se koriste pojmovi kao što je "ogranak". Za one koji se malo razumeju u ovu oblast, to su poslovne jedinice preduzeća, dislocirane, i sada je to ogranak. Znate, on nije do kraja razrađen u ovom predlogu zakona. Verovatno velika primedba može da se stavi zbog toga, mada u jednom članu postoji neka naznaka, ali to je ipak samo naznaka da je nešto zabranjeno.
Ovaj zakon ne sprečava zloupotrebe pravnog lica, a to se naročito odnosi na članove 14. i 15. koji su nedorečeni, a zloupotrebe pravnih lica u ovim statusnim pitanjima privrednih društava su i posledica i uzrok nekih pojava koje mi svakodnevno imamo prilike da vidimo, ako ne na ulici onda da pročitamo u novinama, ili da čujemo od komšija kako je nezadovoljan skupštinom akcionara, ili odlukama upravnog odbora u ovom, do kraja nezavršenom, sistemu privatizacije.
U članovima 104. i 194. Predloga zakona vi ste potpuno neopravdano podigli maksimum članova društva sa ograničenom odgovornošću i akcionarskog društva. Mi smo pokušali na Zakonodavnom odboru da objasnimo da nema potrebe da se to povećava sa 30 na 50, odnosno sa 50 na 100, pogotovo kada se nalazimo u ovom periodu prelaska sa jednog sistema na drugi.
Ali, povećanje tog minimalnog broja članova nekog od tipova društva može da bude uzrok zloupotreba. Tome svakako treba dodati i odredbu kojom ste kod udela i akcija velike vrednosti sasvim nepotrebno podigli to na 30%. Sa 20% u Srbiji se dobija većinski paket, kontrolni paket se dobija sa 20%, pogledajte samo naša preduzeća koja su se privatizovala, a uzmite i ova preduzeća koja su novonastala kao akcionarska društva, videćete i sami da kontrolni paket ima praktično onaj ko ima 20 posto akcija.
Nemojte da vam kao reper služi "Knjaz Miloš", "C market" i ovi drugi. Najveći broj tih tipova privrednih društava nema potrebe da ima tako veliki broj članova.
Dalje, što bi moglo da se stavi kao načelna primedba, u članu 131. stav 2. praktično ne postoji nijedna odredba kojom se sprečava situacija kakva je bila, recimo, u Americi, ovo društvo "Enron", kada je na osnovu netačnih finansijskih izveštaja napravilo milijarde gubitaka, nezakonito su korišćena sredstva i akcionari su ostali praznih ruku.
Mislim da je vrlo značajno da posle ovih uvodnih kritika ovog predloga zakona treba izneti principijelan stav o tome šta ovaj zakon treba da zadovolji kao minimum.
Ovaj zakon kao minimum treba da omogući lako, brzo i kvalitetno organizovanje svih onih koji smatraju da su sposobni da obavljaju neku privrednu delatnost. Ali, ovaj zakon mora da omogući i da svaki član društva, ili ortak, ili akcionar, ima onaj minimum zaštite, pre svega njegovih svojinskih prava u jednom od ovih tipova privrednih društava.
I, verovatno najvažnija stvar – mora da sadrži odredbe kojima se primorava akcionarsko društvo, društvo sa ograničenom odgovornošću, ortačko društvo, komanditno društvo i preduzetnik da održava svoj kapital, kako bi mogao da servisira obaveze prema poveriocima; da se ne desi da tokom trgovine svojim udelima i akcijama poverioci koji su imali dobru veru u podatke koji su upisani u odgovarajućem registru ostanu nezaštićeni.
Smatram da u mnogim odredbama vi ne pružate tu garanciju, kako na relaciji unutar društva, tako i garanciju koja bi važila prema poveriocima.
Nezavisno od ovih naših amandmana moglo bi još da se primeti da imate i odredbe o isključenju članova društva sa ograničenom odgovornošću, a to je član 189. stav 2, gde je vrlo proizvoljno dat jedan od razloga za isključenje člana iz tog društva.
U tom smislu, može da se uputi primedba i na član 203. stav 4. koji se tiče odlučivanja, jer u takvoj formulaciji koju ste vi naveli, praktično, zloupotreba je moguća u svakom trenutku.
Šteta što se ovaj zakon donosi po hitnom postupku. On nije usklađen sa zakonima o registraciji privrednih subjekata i o stečaju, a mi smo vas upozoravali na redosled kada su se donosili ovi zakoni, prvo ide zakon o privrednim društvima, pa onda idu ova dva zakona, ili istovremeno idu sva tri zakona, jer oni predstavljaju jednu celinu.
Tako je kod Zakona o stečaju ostala – firma, a sada u zakonu o privrednim društvima imate – poslovno ime. U Zakonu o registraciji privrednih subjekata i dalje postoji naziv – firma, a ovde takođe postoji – poslovno ime. Zakone nije pisao isti čovek. Kao da su stranci pisali ovaj zakon, koji ne može nikako da se uskladi.
Povezivanje privrednih društava regulisali ste samo sa dva člana. To su član 366. i 376. a u stavu 7. člana 366. samo se deklarativno navodi da se sprečava monopol. Jeste, potreban je drugi zakon, antimonopolski zakon, ali i ovaj zakon mora da sadrži odredbe o tim tzv. unutrašnjim monopolima, koji se mogu pojaviti, a neki to čak nazivaju i sukobom interesa.
Što se tiče imovine velike vrednosti, mislim da ste napravili grešku što ste to povećali na 30 posto. Bolje da je to ostalo na 20 posto. To je u postojećem Zakonu o preduzećima tako regulisano.
Jedna od najvećih primedbi odnosi se na ono što ste naveli u članu 14, a to provlačite kroz članove ovog zakona, kada se regulišu pojedini tipovi privrednih društava, a to je da članovi društva samostalno procenjuju vrednost kapitala, vrednost udela, nenovčanih uloga u vidu robe, usluga i nekog rada.
To otprilike znači kao da se skupe ortaci i kažu – ovo što imamo ne vredi petsto nego dve hiljade, i to se lepo upiše tamo, a pod tom verom treće lice ide u poslovni odnos sa tim društvom i kasnije se ispostavi da nema ni tih 500 dinara, a kamoli one dve hiljade. Mislim da ste tu morali malo rigoroznije pristupiti i da, u krajnjem slučaju, ako je bilo potrebno i ponovite neke odredbe iz zakona o računovodstvu i reviziji.
Verovatno niko neće razumeti odredbu člana 391. a to je oblik spajanja bez odluke skupštine društva. Kako je moguće spajanje jednog privrednog društva sa drugim bez odluke skupštine privrednog društva koje se spaja? Tu ste napravili neku varijantu koja je, verujte, neprihvatljiva.
Toliko ima nedostataka, ministre, a siguran sam da ste vi to dali nekim stručnjacima da rade, ali moram da vam kažem da kod komanditnog društva postoje komplementari i komanditori. Komplementari treba da budu fizička lica koja odgovaraju celokupnom svojom imovinom, a komanditori mogu da budu i fizička i pravna lica koja odgovaraju samo u visini svog udela. To u svakoj enciklopediji komanditnih društava postoji.
Vi ste napravili potpunu zbrku. Napravili ste zbrku i kod ortačkog društva. Ne znam kako ortačko društvo može da postoji između pravnog i fizičkog lica. Ortačko društvo postoji samo između fizičkih lica. Da li je to neko namerno uradio, ili je to prilikom čišćenja teksta tako ostalo ne znam, ne znam o čemu se radi, ali ovako nešto ne postoji.
Znači, pored preduzetnika kao pojedinca koji obavlja neku privrednu delatnost, postoje ova dva tipa društva lica, a to je ortačko društvo i komanditno društvo. Ortačko društvo, gde su samo fizička lica sa jednakim udelima, a komanditno društvo kao jedan prelazni period, gde postoji prelazna varijanta koja daje neku širinu da mogu i fizičko i pravno lice sa različitim pravima da se ujedine radi poslovanja pod zajedničkim nazivom, i onda idu društva kapitala, kao mnogo odgovornije organizacione forme privrednog društva.
Minimizirali ste značaj statuta kao jednog od akata, prenaglasili ste značaj internih ugovora koje zaključuju gotovo u svakom tipu privrednog društva članovi tog društva, a pri tom ste zaboravili da ukoliko ne postoji obaveza da se taj ugovor priloži registru, onda čini mi se da u takvim internim ugovorima mogu da se regulišu i neke stvari, pa neka to bude i u formi odlučivanja, u formi raspodele dobiti i u formi poslovođenja, koje bitno utiču na kapital tog oblika društva, pre svega u pogledu njegove odgovornosti prema trećem savesnom licu.
U potpunosti se slažem da se ugovoru treba dati obavezna snaga. Svaki ugovor obavezuje, svaki ugovor je zakon za one strane koje su potpisnici i ugovor treba da se štiti pred zakonom, odnosno i sudovi treba da štite ugovor i slobodnu volju ugovornih strana. Ne može treće lice da trpi zbog toga.
Država, kada reguliše ovu oblast, mora da vodi računa o tome da svako ko ulazi u privredni odnos sa nekim privrednim društvom mora da zna koje su poznate vrednosti, koje su poznate veličine. Nizom odredbi postoji mogućnost da se zaokrene taj kapital, da se fiktivno poveća, fiktivno prikaže da ga nema; mnogim odredbama, pogotovo onom odredbom, mislim da je to član 123, da društvo sa ograničenom odgovornošću finansira udele svojih članova i svog kapitala. To je potpuno neprihvatljivo.
Što se tiče onih odredbi koje se odnose na akcionarsko društvo, mislim da ste i suviše veliki značaj dali finansijskom poslovanju akcija, tim pre što postoje najmanje još dva zakona, osim Zakona o hartijama od vrednosti, koja takođe regulišu ove oblasti. Mislim da ste tu prenaglasili značaj i to otprilike može da stvori zabunu kod učesnika u privrednom životu.
Što se tiče SRS, ova podela akcionarskih društava na otvorena i zatvorena koju vršite potpuno je promašena. U to budite sigurni, ona je potpuno promašena.
A, kod likvidacije koju ste naveli, verovatno je to neka greška, mada možda i nije. Vi praktično krećete u likvidaciju, na bazi onog člana kako je to tamo napisano, pošto se zaključi likvidacija, odnosno registruje prestanak preduzeća likvidacijom. Prosto ne mogu da shvatim da takva greška može da se napravi, jer to je nešto praktično nemoguće.
Da biste lakše razumeli ove amandmane kojima smo pokušali da vam pomognemo, ja ću samo da iskoristim priliku da vam ukažem na neke odredbe Zakona o registraciji privrednih subjekata koje uopšte nisu poštovane kada je u pitanju ovaj zakon o privrednim društvima, a morale su da budu prisutne, ne kompletne odredbe, ali logika i sadržina tih odredbi morala je da ima neki logički sled u ovom zakonu.
Tu bih vam samo radi primera naveo članove 53, 54, 70. Ovde tačno stoji šta sve treba da se priloži uz registracionu prijavu. Vi za tu dokumentaciju koja se prilaže čak i nemate odredbe u zakonu o privrednim društvima, a da ne pričam o onome što je suprotno u odnosu na ovaj Zakon o registraciji privrednih subjekata.
Mi ne možemo da glasamo za ovaj zakon u načelu, a svesni smo i situacije da se on našim amandmanima bitnije ne može popraviti. On se ne može popraviti, jer je fundamentalno pogrešan. Ovaj vaš predlog zakona je skup normi kojim je trebalo da se zadovolji samo forma, da se od svega pomalo reguliše, nedovoljno, pa čak i suprotno postojećim zakonima koji nas obavezuju. Mi možemo da pričamo o Zakonu o registraciji privrednih subjekata, a vi znate da smo mi to napadali, ali on je stupio na snagu. Ako on obavezuje privredne subjekte, građane, valjda obavezuje i ministarstvo kada piše neki zakon koji se nastavlja na taj zakon. Mi ovde to ne primećujemo.
Iskoristim i ovaj amandman na član 11. kao priliku da ukažem predlagaču, doduše nema ga, da povuče i ovaj predlog zakona, jer predlagači ovog zakona i onog zakona koji je bio 1. tačka dnevnog reda, očigledno "ne razgovaraju", oni su "u svađi". To nije isti predlagač.
Članom 11. ovog predloga zakona navedeno je da, ako je predlog podnela jedna od strana u sporu, agencija dostavlja predlog i dokumentaciju drugoj strani u sporu i poziva je da se u roku od tri dana izjasni da li je prihvatila mirno rešenje spora.
U okviru 1. tačke dnevnog reda ove naše sednice, imali smo Predlog zakona o parničnom postupku. Srpska radikalna stranka je predložila jedan amandman da se izbriše čitavo jedno poglavlje. Nije ni bitan naziv tog poglavlja, ali je bitno da postoji šest ili sedam članova koji regulišu postupak mirenja, poravnanja. To se u Predlogu zakona o parničnom postupku naziva medijacija. Tamo su kao medijatori navedeni advokat ili sudija, koga odredi postupajući sudija u nekom predmetu.
Ovo sve pričam zbog toga što individualni radni spor, pa neka budu i samo ove dve grupe sporova povodom otkaza i povodom minimalne zarade, takođe predstavljaju spor iz sudske nadležnosti.
Znači, sud ima mogućnosti, ako se usvoji zakon o parničnom postupku, da uputi na mirno rešenje tog spora, da postignu čak i sporazum koji će dobiti snagu izvršne isprave onog momenta kada podnesu zapisnik postupajućem sudiji i on rešenjem to konstatuje.
To nije dovoljno ovom drugom predlagaču, pa on predlaže neustavni zakon. Ta neustavnost se vidi, pre svega u članu 11. gde planira posebnu službu, odnosno agenciju za mirno rešavanje radnih sporova. (Sada su i pomoćnici otišli, pošto očigledno nešto nije u redu sa Predlogom zakona.)
Onaj ko je predložio ova dva zakona, on ne zna da postoji Zakon o radu. Ukoliko ima nameru, pošto se usvoje ova dva predloga zakona tek onda da ide na izmenu Zakona o radu, onda je napravio stratešku grešku. Zakon o radu ne izvire iz ova dva zakona.
To što je ova materija po pitanju mirnog rešavanja radnih sporova, (pa da li su u pitanju kolektivni ugovori ili individualni radni sporovi) takođe, regulisana Zakonom o radu sa nekih 20 ili 30 odredbi. Moram da kažem da je u Zakonu o radu za ovu situaciju predviđena arbitraža. Naveden je čak i postupak kako se formira arbitraža.
Možda će neko pametan da se seti pa da kaže - u izmenama Zakona o radu koje pripremamo, mi ćemo to da izbacimo, jer postoji ovaj zakon.
Sada moram da konstatujem, ovo što je sada u Zakonu o radu u pogledu arbitraže, to je za dve klase bolje regulisano nego ovo ovde. Ako se ima u vidu da postoji i Predlog zakona o parničnom postupku, koji ćete da izglasate, onda nam ovo uopšte nije potrebno. Ne znam, neko se poigrava sa Narodnom skupštinom i daje ovakva rešenja, koja su praktično neodrživa.
Ustavni osnov za ovakav zakon ne postoji. Zakon o radu priča o arbitraži. Molim vas, i Konvencija Međunarodne organizacije rada, pa čak i te neobavezujuće preporuke, kojima vi dajete obavezujući značaj, takođe, govore o arbitraži, ne govore o agenciji. Ovde je nastao prosto jedan talas pomodarstva da se sve može nazvati agencijom, direkcijom ili savetom, izgubljeno u vremenu i prostoru.
Zašto agencija?
Mi smo samo ovim amandmanom hteli da ukažemo da je ovo što se predlaže, nebulozno.
Agencija za mirno rešavanje radnih sporova, a u Zakonu o radu, ako baš ima potrebe da citiram, citiraću član 153. u poslednjem stavu, kaže da, se sastav i način rada arbitraže određuje kolektivnim ugovorom. Ako se radi o sporovima povodom kolektivnog ugovora, a ako se radi o individualnim sporovima, onda imate odredbu člana 121. gde se kaže, zaposleni i poslodavac mogu sporna pitanja da iznesu pred arbitražu, ne agenciju, nego arbitražu. Arbitražu sami definišu i oni njoj daju neki značaj.
Mi imamo iskustva sa arbitražama. Postoji spoljnotrgovinska arbitraža, dakle, kada se pojavi međunarodni element.
I član 12. i ovaj amandman, iskoristiću da ubedim ministra i predsednika Vlade da povuče ovaj predloga zakona, jer ovo ništa ne valja.
Vidite, vi ste članom 12. propisali određivanje miritelja, odnosno arbitara. Miritelji, to su mirotvorci, to nam je poznato, i inostranstvo je hvalilo mirotvorce i tako dalje. Miritelj je potreban za kolektivno ugovaranje, a arbitar je potreban za individualni radni spor.
U poslednjem stavu se tvrdi da, ako strane u sporu sporazumno ne odrede miritelja, odnosno arbitra, određuje ga direktor agencije.
Molim vas, ovo je u suprotnosti sa vašim članom 5. Predloga zakona. Tu ste rekli, načelo dobrovoljnosti, a ako nema dobrovoljnosti, ako nema saglasnosti stranaka u sporu oko zajedničkog predstavnika koji će da učestvuje u tome, onda nema tog postupka. Ne može nešto sporazumno i mirno kada se nekome neko nametne. Tu nema logike.
Dakle, ako ste hteli da primenite nešto što postoji već dve godine u našem zakonodavnom sistemu, onda ste mogli malo da pogledate odredbe Zakona o radu. Stalno vas podsećam na odredbe Zakona o radu, zato što je neka druga vlast donela taj zakon, rekla je da je svetski priznat, najbolji, mada je tekst iz 1848. godine. Lagali su nas ovde kako je Međunarodna organizacija rada dala neki papir gde podržava zakon, što takođe nije tačno. Kod kolektivnog ugovora, to je jedna nova tvorevina u odnosu na 1848. godinu.
Vidite, ovde kod kolektivnog ugovaranja vi ste imali situaciju, recimo, član 153. stav 2 kaže vako: "Sporna pitanja u primeni kolektivnih ugovora rešava arbitraža", ne agencija, ne mirotvorac, nego arbitraža, a obrazuju je učesnici kolektivnog ugovora. Imamo tri učesnika u kolektivnom ugovoru. Dakle, u roku od 15 dana od dana nastanka spora. Kod vas je sporno zaključenje, postojanje i primena, jer ste to naveli kao razlog zbog čega mora da se traži posredovanje.
Dakle, zaključenje, izmene i dopune ili primena kolektivnog ugovora. Kod vas je sve sporno kada je u pitanju kolektivni ugovor. Da li on postoji i da li se primenjuje i sve dalje.
U Zakonu o radu, vi ste rekli, ovo što sam naveo, rešava arbitraža koju obrazuju učesnici u roku od 15 dana.
Sledeća stvar, odluka arbitraže o spornim pitanjima obavezuje učesnike, a obavezuje ih samo ukoliko je prisutna dobrovoljnost i ukoliko se svi učesnici u kolektivnom ugovoru saglase da arbitraža reši ovaj spor koji je između njih nastao.
Sastav i način rada arbitraže (sada se dolazi na temu ovog vašeg predloga zakona) uređuje se kolektivnim ugovorom.
Molim vas, mi smo na Zakonodavnom odboru bili prevareni ili nismo posvetili dovoljno pažnje. Morali smo da kažemo da ovaj zakon ne korespondira sa ovim zakonom, jer ima potpuno suprotna rešenja. Zakon o radu je ipak osnovni zakon u odnosu na ovo što vi neustavno pokušavate da progurate kao zakon o mirnom rešavanju radnih sporova. Zašto ovo pričam?
Ako vam je ideja da menjate Zakon o radu u ovim odredbama, trebalo je prvo ovo da uradite i zatim krenete sa ovim rešenjima koja su ponuđena.
Vi idete obrnutim putem. Ne smete da se uhvatite promene Zakona o radu. Ne smete, jer neko ko finansira iz inostranstva, baš želi ovakav Zakon o radu i potpuno obespravljenje svih zaposlenih.
Povodom sledećeg amandmana objasniću da je ovo nemoguće da se primeni pogotovo kada su u pitanju privatna preduzeća. Da vidim tog ko radi kod privatnika ko će da pokrene mirno rešavanje spora, a da mu gazda prethodno ne kaže – izvolite radnu knjižicu. Vi na ovaj način izbegavate da primenjujete zakon. Zbog toga mi podnosimo ove amandmane, da skrenemo pažnju svima. Imate zakone, primenjujte ih, nemojte da donosite nove zakone kojim odlažete rešavanje problema.
Član 13. je dobar povod da se razmotri jedna situacija, a javnost treba da zna da su te situacije moguće.
Bilo bi interesantno da predstavnici Vlade i predstavnici većine u Narodnoj skupštini koji podržavaju ovakav Predlog zakona izađu za govornicu i objasne građanima Srbije kako to zamišljaju da sprovedu ovaj zakon ukoliko su u sukobu privatnik koji je gazda, direktor nekog preduzeća, pa neka bude preduzeće i sa 20 i sa 200 zaposlenih i jedan zaposleni koji ima problem sa tim svojim gazdom, a problem je na relaciji, odnosno u okviru ovoga što ste vi dali kao predmet mirenja kada je u pitanju individualni spor, a to je otkaz ugovora o radu ili isplata minimalne zarade.
Kako ćete vi kasira iz jedne samousluge da mirite sa njegovim gazdom. Da li on može u ovim uslovima danas u Srbiji da razmišlja o tome da pokrene radni spor. Može da razmišlja da ode kod gazde, da uzme radnu knjižicu i ode kući. Svako ko tvrdi da je drugačije neka dokaže. Gde ovo može da se koristi? Može da se koristi kod javnih preduzeća od republičkog značaja: elektroprivreda, železnica, PTT, NIS, kod zaposlenih u državnim organima, tu je već problematično, ne bih mu preporučio ni tu da traži nekog miritelja ili arbitra da ga miri sa ministrom ili direktorom Direkcije.
Zašto ovo pričam? Ovo pričam zbog toga što ne postoje ta prava. Od kada je donet Zakon o radu ne postoje individualna prava zaposlenih.
Drugo, kada pričamo o nedostatku ustavnog osnova za ove zakone, moram da vam kažem da je individualno ljudsko pravo rad, radni odnos i sva prava koja proističu iz rada. Nemate vi prava da nekoga gurate da mirno rešava spor, da država pravi pokriće kako imamo institucije, to je ovo pravimo institucije da bi nastala država.
Ne prave se institucije na ovaj način, vi odlažete rešavanje svih pitanja svih problema. Uzeo sam primer, spor oko minimalne zarade. Možemo da licitiramo da kažemo koliko stotina hiljada zaposlenih može da pokrene taj spor. Ako hoćemo nešto kod kolektivnog ugovora, onda je zaključenje izmena i dopuna i primena kolektivnog ugovora. Vi sada u članu 13. vašeg Predloga zakona navodite., pogledajte šta se tu sada navodi, kaže: "Agencija dostavlja predlog i dokumentaciju u vezi sa predmetom spora miritelju".
Oni nisu zaključili kolektivni ugovor, koju dokumentaciju da dostavi, nema dokumentacije. Neće gazda da zaključi taj pojedinačni kolektivni ugovor.
Odnosno arbitru koji je određen za konkretni spor. Koju dokumentaciju? Malo je privatnika. Hajde zaštitite ove ljude koji rade i subotom i nedeljom u privatnim velikim preduzećima, motorima, lokomotivama našeg razvoja, da ne pominjem nazive tih firmi. Svi znate, niti postoji godišnji odmor, niti postoji topli obrok, rade subotom i nedeljom, uvek im se izmišljaju neki popisi po nekim tamo prodavnicama itd. Zašto inspekcija rada ne zaštiti te ljude?
Vi u Zakonu o radu imate odredbe gde je inspektor rada ovlašćen da vrati čoveka privremeno na posao dok se ne reši pred sudom spor. Vi sada ubacujete kukavičje jaje. Socijalni dijalog, socijalni partneri - kakvi socijalni partneri! Ovaj nema, a gazda došao da, ako može zakajmači, još više da uzme.
Privatizacija, vidite i sami kakva je. Na tenderu, na aukciji uzme imovinu, po ugovoru ima mogućnosti da proda 10% imovine, on proda 40% i isplati sve umesto šest godina i ostalo mu je 60% čiste zarade, niti luk jeo, niti luk mirisao. Jedina mu je prednost ta što je znao nekoga u Agenciji i imao nekog bankara koji će da mu da garanciju. U tim uslovima vi pričate o nekoj zaštiti prava radnika i o mirnom rešavanju sporova. To je vrhunski cinizam koji može da se ponudi građanima Srbije u ovom trenutku.
Član 16. ima naslov - Učešće miritelja u kolektivnom pregovaranju. Za početak da kažem da smo nekada imali zakon o kolektivnim ugovorima koji je regulisao i ovu situaciju, takođe neuspešno, ali kao predmet spora i razlog zbog čega treba da se uključi mirotvorac koga odredi agencija je ono što stoji u članu 2. stav 1.
Znači, predmet spora je zaključenje, izmena, dopuna ili primena kolektivnog ugovora. Ostvarivanje prava na sindikalno organizovanje i štrajk. Ostvarivanje prava na sindikalno organizovanje je Ustavom zajamčeno pravo i oko toga nema mogućnosti da se bilo šta pregovara i dogovara. Pravo na štrajk je regulisano drugim propisom i takođe je ustavna kategorija, ona je zagarantovana.
Vi ste ubacili u članu 16. - "učesnici u zaključivanju kolektivnog ugovora". Imamo tri nivoa kolektivnog ugovaranja. Na svakom od tih nivoa postoje tri strane, odnosno kasnije dve strane koje učestvuju u zaključenju kolektivnog ugovora i sada mirotvorac treba da se pojavi da ove tri strane natera da zaključe kolektivni ugovor, a oni ne žele da zaključe kolektivni ugovor. Znači, kolektivni ugovor ne postoji.
Spor je kod njih oko neke izmene, neke od odredbi kolektivnog ugovora i treba da se uključi mirotvorac. Spor je primena odredbi kolektivnog ugovora. Da vidimo šta bi sve mogao po vašim propisima da sadrži kolektivni ugovor.
Ako pođemo od Ustava Republike Srbije onda član 35. pominje reči "kolektivni ugovor" i to kaže da zaposlenima može prestati radni odnos protiv njihove volje pod uslovima i na način utvrđen zakonom i kolektivnim ugovorom. To je prvi put gde se pominje kolektivni ugovor. Drugi put u članu 38. gde se navodi da pravo na ograničeno radno vreme, na dnevni i nedeljni odmor, plaćeni godišnji odmor i odsustvo u skladu sa zakonom, odnosno kolektivnim ugovorom.
Donosilac Ustava je kolektivni ugovor definisao praktično kao dodatni instrument kojim mogu da se regulišu prava koja zakon poznaje ili da se omogući jedan viši nivo prava od onih koja su zakonom propisana.
Međutim, vi ste u članu 131. Zakona o radu, koji verovatno menjate, a možda ovu odredbu baš i nećete, ali ove druge o rešavanju sporova sigurno, kaže "uređuju se prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa". To je dato široko. "Postupak zaključenja kolektivnog ugovora, međusobni odnosi učesnika kolektivnog ugovora i druga pitanja od značaja za zaposlenog i poslodavca. Kolektivni ugovor zaključuje se u pismenom obliku". Jedino tako i postoji. Pobrkana tema, promašeno sve. U Zakonu o radu u članu 153. govorite o arbitraži, a ovde o miritelju koga određuje agencija.
To samo potvrđuje onu osnovnu tezu da se na ovaj način grade čvrste institucije preko kojih se neće primenjivati zakon, institucije u funkciji izbegavanja zakona.
Moram da iskoristim ovu priliku, a o tome ću i kasnije da pričam, ova vlada ne zna šta je sadržina kolektivnog ugovora. Opet potenciram, ono što je najvažnije za taj opšti kolektivni ugovor, to je cena rada. To treba da bude jedno sidro ekonomske politike. Imaćemo memorandum o ekonomskoj politici, imaćemo budžet. Vlada mora da izađe sa svojim ekonomskim programom, mora da ima konzistentnu politiku plata i zarada, ali ne samo u pogledu visine, nego i efektivne isplate toga i zarađivanja sredstava po osnovu rada.
Vi izbegavate sve to što je obaveza Vlade, preko ovakvih institucija, preko mirotvoraca, arbitara i na drugi način. Vi ne želite da koristite inspekciju rada, ne želite da koristite sudove, ne želi Vlada da ispunjava svoje obaveze, a njena je najosnovnija obaveza da sprovodi zakon. Pošto to sve nećete, onda nam nudite ove stvari – postoji institucija, ali nije rešeno.
Pokušaću da ubedim narodne poslanike da treba da se prihvati ovaj amandman, jer ću početi sa izlaganjem kako bi to u praksi izgledalo kada bi se primenio član 17. Predloga zakona.
U ovom članu je napisano da miritelj, mirotvorac u postupku kolektivnog pregovaranja, a on nije strana u kolektivnom pregovoru, kaže: "prisustvuje pregovorima". Pošto prisustvuje pregovorima, Boško Ristić nema potrebe da se sekira, jer to znači da postupak neće biti preko video-linka, niti sa zaštićenim svedocima, niti sa izmenjenim glasom ili likom.
Znači, miritelj mora da bude prisutan na "n.n." mestu i moraju sve tri strane koje se nisu dogovorile oko kolektivnog ugovora da budu prisutne.
Dalje, on ukazuje učesnicima na predloge koji nisu u skladu sa zakonom i drugim propisima. Sada će da se pojavi problem jednog pojedinačnog kolektivnog ugovora jedne velike firme, gde zaposleni moraju i subotom da rade.
Recimo, sindikat pokrene postupak da se zaključi kolektivni ugovor, poslodavac – gazda insistira da svi radnici moraju subotom da rade, da prelazi 42 časa, tera to na 70 časova nedeljno i sada miritelj treba njih da upozorava. Pazite, vi ste ubacili socijalističko samoupravljanje i dogovaranje u nekoj oblasti gde je zakon.
Ovde nema pogađanja. Kako neko može da pomiri radnike koji ne žele subotom da rade, jer probijaju fond časova, a gazda ih ne isplaćuje, i da pomiri gazdu, kome je interes ne da rade osam sati dnevno, nego, ako može, jedno, 23 časa dnevno?! On bi opet bio nezadovoljan!
Kako sad taj miritelj može između njih da posreduje, da ih natera da se dogovore da li će zakon da se primeni na kilo, dva ili na pola kilograma. Naravno, vi ćete to da opravdate time da je to sve dobrovoljno.
Jeste dobrovoljno, ali će biti i obavezno kada oni, koji moraju da podignu glas zbog nekih nepravdi i nezakonja, dođu na vaša vrata, a vi im kažete – molim vas, to je složeno pitanje, pošto mi hvatamo priključak prema Evropi, vi kao socijalni partneri napravite socijalni dijalog, država će da vam pomogne u toj socijalnoj raspravi i vi se dogovorite oko toga, sedite i završite posao.
Treće, kaže: "pruža stručnu i drugu pomoć učesnicima". Ne znam kako je moguće da neko ko je na čelu arbitraže bude stručna služba i jedne i druge strane. To je nešto nemoguće. Ili, ukoliko je to tendenciozno namešteno, pa s obzirom na to da ga direktor postavlja, u slučaju da ne mogu zajednički da odrede miritelja, onda se unapred zna koja će strana da završi posao.
I pored velikog napora da se nešto prepiše i napravi i pored velikog napora da se ovde održi rasprava i da se ovo donese, budite sigurni, posle ove naše diskusije i ove naše rasprave, najveću grešku će napraviti oni sindikati, oni zaposleni i oni pojedinci koji se budu upustili u ovu ekskurziju koja se zove mirotvorci, mirovnjaci, arbitri, agencija, direktor, budžet, socijalni dijalog, socijalni pregovor.
Izmislite još neku reč koja ništa ne znači kod nas. Mi imamo taj problem što vi pričate o nečemu kao da postoji, a toga nema. Juče reče neko, kako da se dogovore kako da podele jednu pomorandžu, oni su je presekli na pola, a sestra je kasnije rekla, ja sam bila zainteresovana za koru a ovaj drugi kaže ja sam za sok. Problem je u tome što vi radite nešto a nema ni pomorandže.
Član 19. na najbolji način pokazuje da predlagač zakona smatra da nama država nije potrebna. Deluje možda malo grubo, ali kada čujete činjenice koje potvrđuju ovu početnu tvrdnju biće vam potpuno jasno.
Vidite, u članu 19. je rečeno da, u delatnostima iz člana 18. - a to su, otprilike, 50% svih delatnosti i usluga koje se dešavaju u zemlji, samo bih nabrojao: elektroprivreda, vodoprivreda, saobraćaj, radio-televizija, čiji je osnivač Republika Srbija, autonomna pokrajina ili jedinica lokalne samouprave, PTT usluge, komunalne delatnosti, proizvodnja osnovnih prehrambenih proizvoda, zdravstvena i veterinarska zaštita, prosveta, društvena briga o deci i socijalna zaštita.
Ovaj skup delatnosti je izvučen na bazi neke analogije koja je prisutna u Zakonu o štrajku. To su delatnosti od posebnog interesa, gde je i štrajk moguć pod odgovarajućim uslovima, da se obezbedi minimum procesa rada i obavljanja tih delatnosti, jer su te delatnosti nezamenljiv uslov života i rada skoro svih građana.
E, vidite, ako nastane tu kolektivni radni spor, opet da se vratimo na to šta se podrazumeva pod kolektivnim radnim sporom, to je ono iz člana 2. stav 1. To je spor oko zaključivanja izmena i dopuna ili primene kolektivnog ugovora, ostvarivanje prava na sindikalno organizovanje, znači i samo pravo na sindikalno organizovanje, može biti sporno i onda je potreban miritelj ili pravo na štrajk.
Očigledno je da, kada su pisali član 19. mislili, su na štrajk. Sasvim je evidentno - mislili su na štrajk. E, vidite, ako se pojavi ta sporna situacija, onda je država u vidu Vlade na čijem je čelu Vojislav Koštunica našla dobru formulu. Rešenje spora mirnim putem ide preko miritelja. Da se ne bi desilo da država nema nikakav odnos prema ovim delatnostima ona se ogradila, pa kaže - kod ovih delatnosti svi su oni dužni da zajednički podnesu predlog.
To bi, otprilike, značilo da ako uzmemo oblast prosvete: ministar prosvete i sindikat prosvete zajednički upute predlog. Znači, neko treba da miri državu sa svojim službenicima. Hoćemo li da uzmemo neku drugu oblast? Elektroprivreda, znači spor između rukovodstva elektroprivrede i zaposlenih u elektroprivredi, povodom štrajka treba da se reši preko miritelja, ali jedna i druga strana moraju zajednički da podnesu predlog.
Pitanje je, da li je ostala dobrovoljnost, podsećam na načelo iz člana 5. - to je načelo dobrovoljnosti, nešto može da ide samo ukoliko su strane saglasne, ali ovde kaže - mora, dužna je, u obavezi je. Pa onda kaže - u roku od tri dana od dana nastanka spora. Kada je nastao spor? Ako nema zaključenog kolektivnog ugovora - kada je nastao spor?
Dalje, u drugom stavu - ako strane u sporu ne podnesu predlog dužne su da o tome obaveste agenciju. Oni ne mogu da se dogovore oko elementarnih stvari i sada treba da se dogovore oko toga kako će da obaveste agenciju! Ako se to i ne uradi, ako direktor agencije pročita novine pa čuje da je negde bio neki spor, onda će on po službenoj dužnosti da aktivira rešavanje, dobrovoljno rešavanje spora. Po službenoj dužnosti, dobrovoljno rešavanje spora, jer to tako proizilazi kada se pročita ovo što su napisali.
Znate, bolje je da se povuče ovaj predlog zakona nego da se ministar stalno slika. On se stalno slika. On voli da se slika, voli televizijske emisije. Povucite vi ovo i izbegnite socijalni dijalog, socijalne partnere i ove floskule koje ništa ne znače. Skoncentrišite se na ono što je osnovni zadatak Vlade, a to je, da vi možete da obezbedite sprovođenje zakona. Da obezbedite poštovanje zakona. Ne može zakon na kilo, zakon na dva kilograma! Ne možete tako da primenjujete propise i ne možete da izmišljate neke nove institucije kao temelj neke nove države. Nije temelj agencija, zapamtite!!