Dame i gospodo narodni poslanici, dozvolićete mi da i ja napravim jedan kraći uvod. Prošlog radnog dana preložio sam da zbog patriotske zabrinutosti jedne poslaničke grupe raspravljamo o Kosovu, da to dovršimo. Interesantno je da je ta patriotska grupa to odbila. Tom prilikom je rečena jedna neistina, da mi nismo bili zabrinuti za Rezoluciju 1244. Mislilo se na bivši saziv Narodne skupštine i na grupu od tri poslanika Koalicije Vojvodina. Ja sam dužan da podsetim da smo na toj čuvenoj ratnoj sednici bili uzdržani i da smo rekli da Vojvodina neće da potpiše kapitulaciju za Kosovo, da to nije sporazum, već kapitulacija. Tek da podsetim one koji su bili u prošlom sazivu. Postoji stenogram i to se da utvrditi.
Ja bih odmah predložio, radi efikasnijeg rada, da se poslanici koji su osporavali ministra pravde lepo izvinu i povuku predlog. Glavne optužbe koje su iznete kao krivica ministra su, otprilike, nedostatak nacionalne svesti. Njih je izneo bivši dugogodišnji student prava na Kragujevačkom univerzitetu koji nije položio ni nacionalnu istoriju kod profesora koji je član njegove partije.
Dva osnovna razloga su navedena iz opozicinih krugova, pored ovih, zašto bi gospodin Vladan Batić, ministar za pravosuđe i lokalnu samoupravu trebalo da da ostavku ili da bude razrešen dužnosti. Jedna je prinudna uprava, a druga je Hag, koliko sam ja to razumeo. Što se tiče prinudnih uprava, ja ću podsetiti - u prošlom sazivu prinudna uprava na primeru opština Titel i Inđija je trajala po tri godine. Ovde je upravo naveden primer Titela, kako je tamo skupština konstituisana na vreme. To što je izabran predsednik SO, ne znači da je opština konstituisana, to znači samo da je dobila predsednika, sekretara i nešto drugo nije dobila.
Kada smo već kod prinudnih uprava, dužan sam da kažem da se te prinudne uprave uvode po Zakonu o lokalnoj samoupravi, koji je donet u bivšem sazivu. Na taj Zakon o lokalnoj samoupravi ja sam predložio 50 amandmana, koji su se upravo odnosili na izbore, da se izbori vrše po proporcionalnom principu i drugo, da se prinudne uprave ne mogu tako lako uvoditi. Bivša vlast, a sadašnja opozicija, svih 50 amandmana je odbila, ne želeći da ih prihvati i na kraju se ispostavilo da su to uradili u korist svoje štete. Zakon o lokalnoj samoupravi koji su oni pravili, pravili su tako, misleći da će oni biti centralna vlast i da će se taj zakon primenjivati na nama, a ne na njima. Sada, kada mač koji su sami kovali seče njih, onda to njima nije pravedno, ali ih ja razumem. Sami su krivi, jer su takav zakon doneli.
Oko Haškog suda važne su dve činjenice. Prva je da Narodna skupština Republike Srbije ne odlučuje o isporučivanju gospodina Miloševića, koga nerado spominjem. Sve što sam imao da mu kažem, rekao sam pre nego što je pao sa vlasti, a ja nisam od onih koji mrtvom vuku rep mere. Dužan sam da kažem da Narodna skupština Republike Srbije neće odlučivati o tome, pa je glupo da vodimo neku raspravu u vezi toga.
Druga stvar vezana za Haški sud je ono što je pre neki dan, čini mi se, gospodin Gvozden Jovanović rekao, a to je: ko će se pobrinuti o vama. On je zaradio opomenu, a ja mislim da Narodna skupština Republike Srbije duguje izvinjenje gospodinu narodnom poslaniku Gvozdenu Jovanoviću, jer se ispostavilo da je on bio u pravu.
Moramo da priznamo da mi ovde pokušavamo da zaštitimo, što se Haškog suda tiče, gospodina Miloševića od njega samog. Znači, gospodin Gvozden Jovanović je bio u pravu. Zašto mi moramo da štitimo gospodina Miloševića od njega samog? Iz prostog razloga što je taj isti gospodin Milošević potpisao u Dejtonu Dejtonski sporazum i, u vezi s tim, saradnju sa Haškim tribunalom. To se odnosilo na gospodina Krajišnika, na gospođu Plavšić, to se odnosi na gospodina Ratka Mladića, na Karadžića.
Dakle, gospodin koji je potpisao Dejtonski sporazum (ili drug) mora jednom da nauči šta potpisuje, a drugo mora da nauči da odgovara za ono što je potpisao. Sada smo mi došli u nezgodnu poziciju da odgovaramo za nešto što je on potpisao, odnosno da pokušavamo da sprečimo isporučivanje Haškom tribunalu čoveka koji je potpisao saradnju sa tim istim Tribunalom.
Po mom mišljenju, ministar pravde i lokalne samouprave je kriv za dve stvari. Kriv je, odnosno odgovoran je zato što pravosuđe nije primenilo zakone, iako su to možda loši zakoni. Nije primenilo zakone koje je donela bivša vlast. Govorim o Zakonu o političkim strankama. To je član 12. Zakona koji je objavljen u "Službenom listu" 1990. godine, a kaže da se političke organizacije brišu iz registra, odnosno zabranjuju ako šire versku, rasnu i nacionalnu mržnju ili šire netrpeljivost.
Ovde postoje makar dve političke organizacije kojima je to i običaj i pravilo i koje bi trebalo, po tom istom zakonu koji su maltene one donele, da budu zabranjene.
Ako je gospodin Batić za nešto kriv, kao ministar pravde i lokalne samouprave, kriv je zbog toga što nije doslovce primenio zakone i to zakone koje su doneli oni, i na njih je trebalo da primeni te zakone.
Druga stvar zbog koje je kriv, time ću i završiti, dao je izjavu u "Večernjim novostima" da će Centralni zatvor uskoro raditi kao dragstor. Nije kriv, po mom mišljenju, što je tu izjavu dao, već je kriv za to što Centralni zatvor nikada neće proraditi kao dragstor.