Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Antić

Zoran Antić

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj član na koji smo podneli amandman, odnosno gospodin Marković, odnosi se na ponudu za preuzimanje najproblematičnijeg dela u Zakonu o tržištu hartija od vrednosti. Vlada je dala sebi za pravo da izuzme pojedine akcije iz postupka za preuzimanje, boreći se na taj način da za te akcije dobije povoljniju cenu i da budžet Republike popuni što je moguće bolje.
Sasvim je nemoralno da je potpuno zaboravila male akcionare koji, zbog ponude za preuzimanje i nemogućnosti da se cena tih akcija na koje se ponuda odnosi verifikuje kroz tržište, ne mogu da dođu do prave cene, nego se njihove akcije po budžacima, po fabričkim krugovima otkupljuju. Neophodno je da se i te akcije nađu u sklopu Predloga izmena i dopuna ovog zakona, jer se radi o blizu 700 hiljada malih akcionara i, po nekoj proceni, o kapitalu od blizu tri miliona evra.
Ukoliko se Vlada bori da na što bolji način postigne cenu za akcije, što je sasvim u redu, bilo je moralno da se to omogući i malim akcionarima.
Nažalost, ovaj kompletan predlog izmena i dopuna Zakona o tržištu hartija od vrednosti je u pravom smislu reči nekorektan, da ne upotrebim neki grublji izraz, jer je i ovaj Zakon o tržištu hartija od vrednosti nametnut iz Savezne skupštine.
Republička skupština nikada nije imala prilike da o njemu diskutuje i ono što je do sada trebalo uraditi, to je sasvim sigurno, da se predloži novi zakon o tržištu hartija od vrednosti. Imam utisak da je pitanje da li će se ići na novi, da li će biti izmene i dopune postojećeg, to još uvek nije usaglašeno među ljudima koji bi taj zakon trebalo da donesu, a pre svega u Ministarstvu za finansije.
Mi smo danas došli u situaciju da nemamo dovoljno investicija u privredi, da se privreda finansira skupim kreditima, a da se finansijsko tržište u potpunosti ne razvija. Ne samo da nemamo zakon o tržištu hartija od vrednosti, mi nemamo ni zakon o investicionim fondovima, o samom tom tržištu, pa u neku ruku i o računovodstvu i reviziji, gde bismo imali mnogo bolje bilanse, na osnovu kojih bismo eventualno mogli da računamo na strane investicije, jer su investicije najveći problem naše privrede trenutno.
Želeo bih još jedanput da kažem da je neophodno da se hitno donese zakon o tržištu hartija od vrednosti, da bismo na taj način došli u situaciju da se borimo za privredu, za nova radna mesta, a ne da se pre svega Ministarstvo finansija bavi poreskom politikom. U redu je i to, potrebno nam je i to, ali su nam mnogo potrebnija nova radna mesta i mogućnost da naši građani žive pristojnije nego što je to danas.
Dame i gospodo narodni poslanici, malo sam iznenađen da je ova rasprava krenula ovako blago. Mislim da su građani Srbije mnogo nezadovoljniji stanjem u privatizaciji danas nego što je iz ove dosadašnje rasprave moglo da se čuje.
Uveren sam da ono što je predloženo u ovom zakonu nije ni 10% od onoga što je trebalo da uđe u izmene i dopune Zakona o privatizaciji. Više od godinu dana aktuelna Vlada imala je prilike da izvrši izmene.
Sa tim obećanjem dobila je jedan broj glasova i nažalost ove izmene koje ste predložili ocenjujem više kao kozmetičke. Smatram da, gledajući unapred, čak i proces restrukturiranja ovim izmenama može da postane jako problematičan u narednom periodu. Govoriću o tome malo kasnije.
Čini mi se da sve ono što je trebalo privatizacija da reši u ove tri godine koje su iza nas, pre svega priliv kapitala iz stranih investicija, nove tehnologije, otvaranje novih tržišta, pa i preduzetničkog znanja, mi nemamo danas ili u najvećoj meri nemamo i da skoro u svakoj od ovih oblasti možemo da konstatujemo da je ovaj zakon i sam proces zakazao.
Ono što je možda najveći problem, to su nova radna mesta, koja su obećavana kada smo ulazili u proces privatizacije, to su veće plate, veća produktivnost, a i veća proizvodnja, a u privatizovanim firmama svega toga danas nema i veliko je nezadovoljstvo među građanima Srbije.
Istina, nije samo privatizacija sama po sebi kriva zbog lošeg stanja u srpskoj privredi i velikog nezadovoljstva građana, već i loša ekonomska politika, pre svega, u makro-ekonomskom delu, fiskalna, monetarna, pa i kreditna; prevelika, a i nepotrebna liberalizacija tržišta, uvoz svega i svačega, dodatno su opteretili našu privredu i doveli nas sve u situaciju da iz dana u dan živimo sve lošije i da smo sve nezadovoljniji.
Vlada i Ministarstvo za privredu trebalo je da izađu pred poslanike, pre svega, sa kompletnom analizom svega onoga što se do sada izdešavalo u procesu privatizacije. Nažalost, ona je izostala.
To je trebalo da bude pre svega kvalitativna analiza, koja procenjuje koliko smo izgubili radnih mesta u toku procesa privatizacije, a ne koliko je firmi do sada privatizovano. Broj privatizovanih firmi nije toliko bitan. Ako se pogledaju i finansijski efekti, ni oni nisu bogzna kakvi.
Privatizacija nije ni smela da se vrši radi popunjavanja budžeta, kako se ona danas odvija, već pre svega da bismo dobili, kao što malopre rekoh, nova radna mesta, eventualno novu tehnologiju i povećali proizvodnju u odnosu na onu koju smo imali.
Previše se, kada je reč o privatizaciji, govori o kvantitativnim pokazateljima. Jako malo se govori o onima koji pokazuju pravu sliku privatizacije. Na osnovu teorije analize, sa kojom je u svakom slučaju trebalo da izađe Vlada, mi tek na osnovu te analize mogli smo da govorimo o novom konceptu i izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji.
Možda i o novoj strategiji, jer do sada je, po meni, nije ni bilo, pa i na taj način da se vrati poverenje u privatizaciju, koja je očigledno izgubljena kod građana Srbije.
Od svega onoga što je trebalo da uđe u ovaj predlog zakona, a rekoh da po meni ni jedna desetina toga nije ušla, rekao bih da je pre svega trebalo, i pre nego što smo ovim izmenama krenuli brže u restrukturiranje preduzeća, da po predlogu SRS prepoznamo ona preduzeća koja su od strateškog značaja za srpsku privredu, koja bi trebalo da budu kičma srpske privrede i dugoročno gledano amortizer u procesu tranzicije. Do toga nije ni došlo.
Mi smo predlagali da se od tih strateških preduzeća u privatizaciji samo 49% ponudi tog kapitala.
Radi se možda o desetak, dvadeset preduzeća, a normalno nismo mislili na veći broj preduzeća, ali ta preduzeća su jako bitna za naučni i tehnološki razvoj, i makar da sačuvamo ove tehnološke i naučne kapacitete koje trenutno imamo.
Rekoh već, da je bilo dobre volje, Ministarstvo bi izašlo pred poslanike sa jednom potpunom analizom, sa rang listom ili po odeljcima bismo mogli da vidimo koje su privatizacije, od do sada izvršenih oko 1.200, uspešno sprovedene, koje su neuspešno.
Trebalo je Ministarstvo da onima preduzetnicima, onim vlasnicima koji su unapredili rad preduzeća, omogući možda i povoljnije kredite, privilegovani položaj kod Fonda za razvoj, da im omogući da kao dokazani privrednici uvećaju broj radnih mesta, jer kvalitet i uspeh privatizacije hitno treba da merimo brojem novih radnih mesta, a ne finansijskim učinkom u samom procesu privatizacije.
Mi do sada nismo imali nikakav uvid u to ko su naši kupci, kakva je namera tih kupaca prilikom njihovog prijavljivanja na aukcije i tendere. Očigledno je da je kroz ovo novo zakonsko rešenje morao da se nađe neki način da ti kupci makar prilažu biznis planove, ukoliko ih je teško obrazlagati, ukoliko ih je teško vrednovati. Trebalo je na neki način da budu primorani da pokažu dobru volju, da sačuvaju proizvodnju u tim preduzećima.
Mislim da su Agencija za privatizaciju, a i samo Ministarstvo, u potpunosti stavili sa strane sindikate. Sindikati su mogli da imaju ozbiljnu ulogu u procesu kontrole dosadašnje privatizacije. O kontroli bih kasnije par reči.
Mislim da je ona u potpunosti preskočena u ovom zakonu, a to je najbitniji segment zakona i predstavlja ono što smo mi iz SRS očekivali da ćemo pre svega da vidimo u izmenama i dopunama ovog zakona. Kupac bi trebalo, po našem mišljenju, da sve zaostale obaveze, bez reprogramiranja, i obaveze prema državi, obaveze prema radnicima, izmiri u prvoj godini nakon kupovine. Toga nemamo do sada.
Radnici su jako često prevareni. Dajete mogućnost da se preduzeće kupi na šest rata. Kupac isplaćuje prvu ratu i zatim često vrši otuđenje imovine, kao što je primer "7. jula" iz Kuršumlije. Još uvek ne možete kupcu da uručite sudski poziv, a on svakodnevno upada u po jednu prodavnicu, prodaje je, rasparčava to preduzeće i novac naravno stavlja u džep. Pokupiće se, otići će onog trenutka kada bude napunio džepove, a vi još uvek nećete uspeti da mu uručite sudski nalog za prvo ročište. Trebalo je izbeći ovu kupovinu na šest godišnjih rata, jer nemate nikakvu garanciju da pred sobom imate ozbiljne kupce ili je trebalo tu mogućnost da im date kroz eventualnu kontrolu dosadašnjih kupovina.
Veliki su problemi aukcije koje se ponavljaju po tri-četiri puta, a tvrdite da radničko akcionarstvo nije dalo rezultate. Čini mi se, kada bismo stvarno izvršili potrebnu analizu dosadašnjih aukcija, da veliki deo vlasnika ne bi zasluživao da se nazove savesnim kupcem i da ova vaša konstatacija ne stoji.
Veliki je problem sa bankarskim garancijama. Kupci zalažu novokupljena preduzeća, odnosno nazovikupljena preduzeća, jer vlasnici postaju i uvode se u posed posle prve plaćene rate, zalažu ih pod hipoteku i na osnovu toga dobijaju bankarske garancije. Zatim, rad trgovinskih sudova, ali biće prilike o tome, govoriće se i kasnije.
Rekao bih na kraju ono što je najbitnije u vezi ovog zakona, a to je kontrola. Do sada nismo imali nikakvu kontrolu. Vi tu kontrolu niste ni na koji način tretirali u Predlogu ovog zakona, u izmenama i dopunama. Kontrolori iz Agencije za privatizaciju u potpunosti zavise od kupca, od novog vlasnika, i ceo taj proces kontrole svodi se na to da odete kod kupca, sednete preko puta njega i on vam izdiktira ono što njemu odgovara, a vi nemate pravi uvid u stvarno stanje u tom preduzeću, a jako je loša saradnja sa preostalim inspekcijama koje bi mogle da pomognu kontrolu same privatizacije.
Očigledno je da do sada niste pokazali volju da izvršite ozbiljniju kontrolu u ovih godinu i nešto, od kada je nova Vlada preuzela Ministarstvo za privredu i preuzela odgovornost za proces privatizacije. A ono što je možda najveći problem u ovom zakonu, to je činjenica da ste kod restrukturiranja dosta mogućnosti ostavili budućim kupcima da dođe do zloupotrebe, jer niste rešili problem revizije, revizorskih kuća koje dostavljaju lažne izveštaje.
Ukoliko uzmemo u obzir da se iz godine u godinu, kako odmiče privatizacija, sve veći procenat od cene u stvari izvršava kroz investicije, mislim da je u 2004. godini negde oko 70% cene urađeno kroz investicije, ostavlja se velika mogućnost zloupotreba, jer uz ovaj predlog zakona trebalo je da ide zakon koji rešava probleme, zakon o računovodstvu i reviziji. Nažalost, niste ga predložili i ukoliko ga hitno ne predložite imaćemo priliku da vidimo još jednu pljačku društvene imovine kroz restrukturiranje.
Biće prilike da kroz amandmane govorim o ostalim zakonima, o tržištu hartija od vrednosti i Akcijskom fondu. Sve u svemu, na kraju moram ispred poslanika SRS da kažem da je ovo što je predloženo stvarno minimum, da je nedovoljno i da bitno neće popraviti kvalitet privatizacije koja je do sada izvršena.
Dame i gospodo narodni poslanici, koliko sam ja iz štampe saznao, zakon o javnim agencijama predstavlja deo strategije reforme državne uprave.
Nažalost, mi poslanici nismo imali prilike da se upoznamo niti sa obrazloženjem te reforme državne uprave, niti sa samom strategijom državne uprave, niti sa akcionim planom koji prati tu strategiju.
Da smo imali priliku da se upoznamo sa tim dokumentima, verovatno bi bilo manje nerazumevanja između, pre svega, poslanika SRS i ministarstva. Možda bismo bili manje kritični, možda bismo prepoznali viziju koju je imalo Ministarstvo u donošenju Predloga ovog zakona. Ostaje nam da ovaj zakon doživljavamo, pre svega, kao izmenu forme, a ne kao promenu sadržine u radu državne uprave, kakvu imamo danas.
U svakom slučaju, SRS, kao i sve ostale stranke, smatra da treba da idemo na depolitizaciju državne uprave, da nam treba profesionalnija državna uprava, racionalnija.
Ali, ono što je problematično, sa naše strane, to je decentralizacija, jer smatramo da se još uvek nisu stvorili uslovi za samu decentralizaciju, da još uvek nemamo nosioce javnih funkcija, zaposlene koji se odgovorno odnose prema svojim obavezama; znači, ta lična odgovornost nije na tom nivou koja bi garantovala da ćemo decentralizacijom da dobijemo jednu kvalitetniju državnu upravu.
Isto tako, mislim da zaposleni u državnoj upravi nisu u dovoljnoj meri profesionalni, da nema dovoljno poslovne etike, ličnog morala kod nosilaca javnih funkcija, da ima previše ličnog interesa, egoizma i uskogrudosti i da je to razlog zbog koga moramo da sumnjamo u eventualnu decentralizaciju, da sumnjamo da bi to značilo nešto bolje za našu državnu upravu.
Kada bi prelaskom na agencije mogli da se reše svi problemi državne uprave, bilo bi to jedno relativno prosto rešenje i sigurno da bismo se svi za to založili. Sumnjam da je moguće tako prosto rešenje. Da bismo došli do jednog kvalitetnog kadra koji mora da nosi državnu upravu potrebno nam je vreme, potrebne su godine i potrebno je da u tu decentralizaciju idemo polako, korak po korak, onako kakve su i naše mogućnosti.
Kada je u pitanju depolitizacija, mislim da ovim predlogom zakona Ministarstvo i Vlada nisu bili dosledni. Istina, u članu 4. garantovana je samostalnost u radu svim agencijama koje će eventualno da se osnuju. Zatim, u članovima 16, 24, 31. i 41. imamo upliv Vlade u imenovanje upravnih odbora, direktora, razrešenje tih istih direktora, postavljanje vršilaca dužnosti, pa čak Vlada ide tako daleko da daje i saglasnost na akta koja se odnose na prava, obaveze i odgovornost zaposlenih. Ukoliko Vlada utiče na sve organe tih agencija nema govora o depolitizaciji, a depolitizacija nam je i te kako potrebna.
Kada je u pitanju racionalizacija, samo uvođenje agencija sasvim sigurno će značiti veće opterećenje i za našu privredu, koja je poprilično slaba, i za sve građane. Agencije koštaju. Lična potrošnja nam je prevelika, odnosno javna potrošnja, pre svega, a u okviru nje lična potrošnja. Ona se uvećava i ovim predlogom zakona i nizom zakona koje smo imali prilike da usvajamo prethodnih meseci; ona stalno raste i ozbiljno preti da naša privreda, ionako nelikvidna, uđe u još veće probleme.
Šta Vlada dobija ovim zakonom? Čini mi se da dobija jedno fiktivno rasterećenje budžeta. Imaćemo priliku da će se verovatno ministar finansija hvaliti kako je smanjio budžet, imaćemo možda smanjenje zaposlenih u organima državne uprave za onih famoznih 10%, koliko nam je obećano, ali zato ćemo te ljude da vidimo u okviru agencija, tako da bi se to narodski reklo "presipanje iz šupljeg u prazno".
Sve to ne rešava naš problem. Moći će Vlada da prebaci odgovornost na agencije, ali mislim da je mnogo bitnije za nas da se bavimo suštinom, a ne formom, i to sigurno neće da reši mnogobrojne probleme građana Srbije.
Beda, siromaštvo i očaj koji danas vladaju u Srbiji neće se promeniti Predlogom ovog zakona, zbog svih ovih nabrojanih nedostataka i nedoslednosti koje smo mi prepoznali u Predlogu ovog zakona. Smatram da Srpska radikalna stranka ne može da glasa za ovaj zakon i nastaviće i dalje da se bori protiv uvećavanja državne uprave, jer to direktno utiče na standard građana i na stanje naše privrede. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, samo par reči da kažem o ovom amandmanu koji je za nas izuzetno bitan. Mislim da je ključna reč u našem društvu uopšte poverenje i da od poverenja zavisi uspeh tranzicije, a pre svega privatizacije koja je najbitnija u samoj tranziciji.
Poverenja, nažalost, danas nema dovoljno između institucija: između Vlade s jedne strane i zaposlenih, pa i poslodavaca s druge strane, i razlog zbog čega je SRS podnela ovaj amandman je baš da se to poverenje pospeši. Od poverenja, od međusobnog razumevanja zavisiće ubuduće i uopšte uspeh tranzicije.
Mi danas nažalost nemamo udruženja koja su u potpunosti legalna, ta udruženja nisu imala dovoljno vremena da se izgrade, pa i oko sindikata čini mi se da postoje neke nepoznanice. Ukoliko imamo pregovarače koji nisu dovoljno utemeljeni, sasvim je razumljivo da se pojavljuje Vlada kao garant tog ugovora. Imamo dosta primera iz oblasti privatizacije, gde se socijalni programi ne poštuju, gde postoji veliki konflikt između poslodavaca i zaposlenih.
Ovo je još jedan dodatni razlog da SRS traži i zahteva da Vlada bude jedan od potpisnika, jer, očigledno, kada, s jedne strane, već imamo jednu instituciju vlasti, Agenciju za privatizaciju, a s druge strane poslodavce, ne postoji dovoljna ozbiljnost kod tih poslodavaca i tu instituciju dovoljno ozbiljno ne shvataju. Nadam se i verujem da bismo potpisivanjem od strane Vlade dobili znatno bolju situaciju i znatno više poverenja između ove dve strane. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 126. nastavlja se i oslanja se na član 125. On bliže određuje naknade za one radnike koji nisu iskoristili godišnji odmor, ne svojom krivicom, i odnosi se na otpremnine prilikom odlaska u penziju, i gde isto tako imamo ozbiljno ograničenje i smanjenje prava na naknade i otpremnine radnika.
Činjenica je da je Zakon o stečaju povlašćeno mesto obezbedio za radnike, da su predlagači Zakona o stečaju imali dosta razumevanja za radnike i činjenicu da veliki broj njih ostaje bez posla, i smatram da je neprimereno da se u zakonu u radu ta prava radnika umanjuju. Sam amandman zahteva da se umesto 1/2 minimalne zarade makar jedna minimalna zarada isplati radnicima koji svojom greškom nisu iskoristili godišnji odmor i isto tako da se umesto tri minimalne zarade prilikom odlaska u penziju isplaćuje pet minimalnih zarada, jer sama po sebi minimalna zarada je znatno manja od prosečne zarade u Republici. Pretpostavljam da će se u nekom narednom periodu ta razlika bitno uvećavati.
Neprimerena je sama želja podnosioca zakona da prava radnika, odnosno da njihove zarade umanjuje, da se na taj način štedi, dok u isto vreme država, tačnije vlast jako malo radi na racionalizaciji kompletne državne uprave, na racionalizaciji svih javnih preduzeća. O tome se govori samo kada je neophodno da se predstavi neki zakon, na tome se u stvarnosti jako malo radi.
Pozivam vas da u danu za glasanje podržite ovaj moj amandman.
Dame i gospodo narodni poslanici, moj amandman se odnosi na postojanje agencije i saveta i sa par reči pokušao bih da objasnim ekonomski aspekt ovih amandmana i zalaganje SRS da se stvarno prekine sa uvećanjem javne potrošnje.
Vlada je prilikom usvajanja budžeta obećala da ćemo da smanjujemo javnu potrošnju, međutim očigledno da zakonima koje nam dostavlja to i ne radi. Ne samo što javna potrošnja utiče direktno na standard građana, već i indirektno preko inflacije, a to danas tvrde svi ozbiljniji ekonomisti u ovoj zemlji, utiče na privrednu aktivnost. Likvidnost naših preduzeća je na dosta niskom nivou.
Kao ilustraciju ovoga o čemu govorim reći ću da i platni promet kod banaka, kada su u pitanju privredna društva, znatno opada iz meseca u mesec, što najbolje govori u prilog tvrdnji da ubuduće možemo da očekujemo još slabiji standard građana, pad kupovne moći i verovatno nedostatak novih radnih mesta, koja su ovoj zemlji i te kako potrebna.
Generalno govoreći, krajnje je vreme da Vlada pređe sa reči na dela, da prestanemo sa uvećanjem javne potrošnje i da pokušamo da građanima, odnosno da Vlada pokuša da građanima Srbije ostvari ono što je obećala, a to su nova radna mesta, bolji standard. Ovim putem se ne ide, uvećanjem javne potrošnje sigurno se ne ide ka tim ciljevima.
Čini mi se da, što se agencije tiče, imaćemo priliku da vidimo da će onaj višak i ono restrukturiranje samog ministarstva, odnosno reorganizacija ministarstva, koja je najavljena, u stvari znači da će zaposleni iz ministarstva, koji su višak, preći u agenciju, tako da mislim i na ovaj način obmanjujemo građane i stvaramo samo privid reformi kojih stvarno nema.
Dame i gospodo narodni poslanici, posle gospodina Momira Markovića stvarno je teško nešto reći. Tu energiju koju on ima retko ko od nas ima. Ipak, da kažem, što se ovog zakona tiče, dosta toga je već rečeno.
Osnovni razlog za donošenje ovog zakona je, bez sumnje, ukidanje monopola, i sve to stoji. Tržišna konkurencija to je ono što treba da zaživi u pošti i bez sumnje poslanici SRS žele i nastoje ovim izmenama i amandmanima koje su predložili da se kvalitet i cena poštanskih usluga dovedu u neku normalu, da to bude što pristupačnije građanima Srbije, i nadam se da u to ne sumnjate.
Ipak, čini mi se da želja predlagača neće biti uslišena tako brzo. Mislim da zemlja nije u takvoj situaciji, niti da je ovo tržište toliko veliko, niti je finansijski jako da može eventualno da zainteresuje nekog od javnih operatera koji bi konkurisao javnom operateru na nivou države, i da još jedno izvesno vreme nećemo imati onu pravu konkurenciju koja bi eventualno mogla da dovede do sniženja cene i povećanja same konkurencije.
Mislim da sam zakon ima dosta nedorečenosti i, od onoga što moje kolege nisu rekle ili bar nisam čuo, prepoznao sam nešto u članu 11. i u članu 18. To su odredbe koje se ne poklapaju sa stavovima predlagača da se bore protiv monopola.
Konkretno, u članu 11. imamo mogućnost da javni poštanski operater sklapa ugovore sa eventualno novim operaterima, pri čemu on nudi poštansku mrežu, tehničko-tehnološka rešenja, bazu podataka i čini mi se da je to jedan od velikih nedostataka ovog zakona, jer je trebalo da regulišemo imovinu, javnu, državnu imovinu, imovinu od javnog interesa za sve eventualno buduće operatere i da tu konkurenciju, koju želimo, utemeljimo u samom startu.
Isto tako smatram da je ovaj član nedorečen i da pravo na to da ugovara ili da iznajmljuje infrastrukturu i poštansku mrežu treba da pripadne ovoj agenciji, ako ste je već formirali.
Ona je trebalo da kontroliše i ona je jedina mogla da eventualno onemogući monopol koji će u svakom slučaju da se javi, jer će javni poštanski operater iskoristiti tu privilegiju da je vlasnik infrastrukture i nametnuti ugovor koji će ovog drugog operatera staviti u nepovoljniji tržišni položaj.
Što se tiče člana 18, mislim da niste u potpunosti ispoštovali mogućnost da isto tako agencija izvrši podelu dostavnih područja jedinica poštanske mreže. Ostaviti to javnom poštanskom operateru znači da eventualno ne dobijamo onaj kvalitet usluge za koji smo se zalagali predlažući ovaj zakon.
Smatram da su i ti poslovi, s obzirom da su od javnog značaja, od značaja za svakog građanina, jer se u tom članu reguliše koliko će puta eventualno poštar da zakuca na naša vrata, da li će to biti svakodnevno, dva puta nedeljno i samo jedanput nedeljno.
Znači, mislim da su to izuzetno osetljiva pitanja. Tu je agencija trebalo da reguliše ta pitanja i da korisnici imaju jedan kvalitet kakav mi kao društvo u ovom trenutku možemo da im pružimo s obzirom na finansijske mogućnosti.
Rekao bih samo par reči o agenciji. Potpuno bih se složio sa mojim kolegama da je sve poslove moglo da radi i ministarstvo koje je nadležno i zaduženo za ove poslove, da smo dobili jednu nepotrebnu instituciju.
Nadam se da ćete voditi računa, mislim na agenciju, ubuduće i o svim ljudima koji su u specijalizovanoj školi, znači u PTT školi osposobljeni za ove poslove. Oni su, sticajem okolnosti, u situaciji da zavise od pošte i eventualno smanjenje broja radnih mesta pogodiće ih poprilično.
Nadam se da će prilikom davanja licenci agencija zahtevati i da ta nova infrastruktura bude kadrovski potkovana i da svi stručnjaci koji izlaze iz te škole nađu sebi posao. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u svakom slučaju složio bih se sa mojim prethodnicima koji su nezadovoljni ovim predlogom zakona. Očigledno je da kriterijumi nisu oni koji je trebalo da budu prilikom raspodele ovih sredstava. Očigledno je da isto tako republički budžet ima ozbiljnije povećanje nego što to imaju budžeti lokalnih samouprava i predlagač zakona je morao da izjednači lokalne samouprave i lokalne budžete sa republičkim budžetom, jer čini mi se da bi to bilo pošteno.
Ovako, lokalnim samoupravama ostaje da znatno uvećaju svoje prihode, ukoliko žele da ostanu u tom nekom planu prihoda kako je ministar izložio ovde svima nama, a da bismo do toga došli, najverovatnije moraće da idu sa višim cenama, što će u narednoj godini, koja je ovako inflatorna, jako loše da se odrazi na privredu tih gradova.
Moram kao i moje kolege par reči da kažem o Pomoravlju, pošto dolazim iz Pomoravlja, da kažem da je očigledno da su ovi veliki gradovi, Jagodina i Paraćin ovim planom zapostavljeni, odnosno da se za njih izdvaja nešto manje sredstava nego što bi po republičkom proseku bilo potrebno, ali sticajem okolnosti i Svilajnac je u ovom predlogu oštećen, jer po meni ne spada u razvijenu opštinu.
Ako se već išlo na to da razvijene opštine potpomažu nerazvijene ili slabije razvijene opštine, onda nije bilo razloga da se, kada je u pitanju Svilajnac, ide sa nešto nižim budžetom nego do sada, s obzirom da su u tom gradu demokrate na vlasti i u prethodne četiri godine u potpunosti upropastile privredu.
U vezi ovog kriterijuma rekao bih da, hteli mi ili ne, kriterijume moramo da menjamo. Očigledno, ovde se pominje neki 15. mart kao datum kada treba izvršiti neki rebalans ili neku kontrolu i sve je to u redu, mislim da poslanici to podržavaju, ali ono što je činjenica, a to je da ovim nerazvijenim opštinama ta izmena kriterijuma, eventualno neka nova sredstva koja bi se revizijom obezbedila za te nerazvijene opštine neće mnogo da pomognu.
Mislim da je uvećanje sredstava nerazvijenim opštinama bežanje Vlade od odgovornosti koju mora da ima prema nerazvijenim opštinama, a mi smo takvu politiku imali decenijama iza nas i pokazalo se da sam novac nije dovoljan da bi neka opštine iz statusa nerazvijene prešla makar u status srednje razvijene.
Potrebno je mnogo toga dodatno uraditi, pre svega, imati jednu strategiju regionalnog privrednog razvoja.
Mi tu strategiju nemamo. Nažalost, nemamo uopšte strategiju privrednog razvoja, jer već četiri godine se bavimo monetarnom politikom, privatizacijom, makroekonomijom, a o razvojnoj politici, o razvoju naše privrede, nema ni reči.
U želji da zainteresujemo Vladu da problem siromašnih, nerazvijenih opština ozbiljnije sagleda, želim da kažem da je ova demografska slika u nerazvijenim opštinama jako loša, uopšte demografska slika u svim opštinama Srbije je jako loša.
Mi imamo samo nekih 25% naseljenih mesta u kojima imamo porast stope prirodnog priraštaja, ali to se jako loše odražava na nerazvijene opštine. Za nerazvijene opštine je veliki problem i obrazovanje. Oni nemaju dovoljno obrazovnih kadrova koji bi mogli da pokrenu te opštine, a i nebriga prethodne, a i ove vlade i kada je u pitanju poljoprivreda nerazvijene opštine dovela je u dosta težak položaj.
Većina tih nerazvijenih opština živi od poljoprivrede ili od prerade koja prati tu poljoprivredu i loše stanje u poljoprivredi dovelo je do toga da imamo velike migracije iz tih opština. Imali ste priliku da i u dnevnim novinama čitate da imamo veliku migraciju iz svih pograničnih opština, a i iz svih nerazvijenih opština u razvijene centre.
Bez ozbiljne strategije regionalnog razvoja sasvim sigurno nećemo pomoći tim opštinama. Bez stimulativne poreske politike, bez transfera znanja i kapitala u te nerazvijene opštine, nema rešenja za njihov privredni razvoj, a to je, siguran sam, i od nacionalnog interesa - da svi građani u Srbiji budu u situaciji da imaju približno isti standard, bez obzira u kojoj opštini žive.
Moj apel, na kraju, bi bio u svakom slučaju za Vladu i resorno ministarstvo da se mnogo više posvete razvoju nerazvijenih opština, da ne bežimo od odgovornosti, da ne olakšavamo svoju savest eventualno uvećanjem budžeta. To sigurno neće da reši problem nerazvijenih opština i ne budemo li to što sam naveo uradili u narednom periodu bićemo u situaciji da se u narednoj godini dana preganjamo i presipamo iz šupljeg u prazno, da budemo nezadovoljni raspodelom sredstava, a to, sasvim sigurno, ne bi trebalo da bude cilj ovoj vladi.
Kolegama se izvinjavam što sam pre podne kasnio iz opravdanih razloga. Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj set zakona koji je predložila Vlada ocenio bih kao dosta drzak i rizičan predlog. Razlog za to je jako jednostavan. Znate i sami da nas od nove godine očekuje uvođenje poreza na dodatu vrednost.
Svesni ste svi toga da PDV obično znači i ozbiljan udar, odnosno ozbiljnu inflaciju, tako da smatram da, s obzirom na sve to što nas očekuje u narednom periodu prilagođavanja i prelaska sa poreza na promet na PDV, treba da računamo na stanje koje je realno u našoj privredi.
Naša privreda je bez osnovnih sredstava i biće primorana ovim izmenama koje nas očekuju od nove godine da traži dodatna sredstva, pre svega u bankama, što znači da uz velike kamate koje te banke imaju, može da računa na dosta uvećane troškove poslovanja. Najverovatnije će ih prebaciti na teret cena i, sve u svemu, onako kako se to već i dešavalo u nekim drugim zemljama u tranziciji, možemo da očekujemo ozbiljniju inflaciju.
Vlada je, istina, pokušala ukidanjem čekova ili postepenim ukidanjem čekova građana i smanjenjem kreditiranja građanstva da eventualno te inflatorne udare, ta inflatorna očekivanja umanji, ali s obzirom na stanje kakvo je u našoj privredi mislim da stvarno pred sobom imamo par dosta teških meseci za sve građane Srbije i nije bilo razloga da se ide sa ovim setom zakona koji će dodatno da opterete građane i samu privredu naše Republike.
Ono što nas u narednom periodu čeka je u svakom slučaju pad kupovne moći i pad privredne aktivnosti, pa sam zbog toga uzeo sebi za slobodu da ovaj set zakona koji je pred nama i ovako ocenim, kao dosta drzak i rizičan predlog, za koji, na kraju krajeva, verovatno nije ni bilo neke preke potrebe u ovom trenutku.
Istina, pojedini zakoni su neophodni i potrebno je usaglašavanje, zbog prelaska sa poreza na promet na PDV, ali Ministarstvo za finansije je iskoristilo tu činjenicu da dodatno optereti građane, što će, kažem, izazvati velike finansijske poteškoće svim građanima.
Što se tiče zakona o porezu na dohodak građana mislim da nas je ministar Dinkić u tom obrazloženju prilično obmanuo. Istina je da se neke poreske stope smanjuju, ali smanjuju se kod onih poreza gde i do sada nije bilo nekog ubiranja, uz znatno ozbiljniju kaznenu politiku. Računa se na to da tu, gde već i nije bilo nikakvog prihoda, ipak ubere ministarstvo neke prihode za budžet. Mislim pre svega na autorska prava, a i sam ministar je rekao da tu, do sada, takoreći nije ni bilo nikakvog prihoda, pa prema tome nema govora o smanjenju.
Ako ćemo da govorimo o nekim apsolutnim pokazateljima, biće to verovatno uvećanje od 100, 200 pa i 300 puta u odnosu na do sada ubrana finansijska sredstva.
Što se poreza na dodatu vrednost tiče kod poljoprivrednika, i u prethodnim zakonima, gde god se pominju poljoprivrednici, dele se na one koji su registrovani i na one koji nisu.
Želim samo da obavestim narodne poslanike i javnost da je svega nekih 15 posto trenutno registrovanih poljoprivrednih proizvođača, i to onih koji su najbogatiji, onih koji od poljoprivrede ostvaruju neki dohodak, i da svim ovim zakonskim rešenjima, kojima favorizujemo te proizvođače, mi faktički one najsiromašnije stavljamo u nepovoljniji položaj i njihov ionako težak finansijski položaj dodatno otežavamo.
Što se tiče zakona o porezu na imovinu, kod prenosa motornih vozila, hvalio se gospodin Dinkić kako se i tu smanjuje stopa. Tačno je, smanjuje se sa 5 na 2,5 posto, ali i do sada je većina građana svoje automobile uglavnom vozila uz neko ovlašćenje, uz neko sudsko odobrenje ili već kako se tačno zove.
Smanjenje na 2,5 posto je pokušaj da se od građana ubere još neki dinar za stavke, odnosno za konto na kome ionako do sada nisu legala sredstva. A rekao bih i par reči o porezu na imovinu kod ovih bogatijih građana, pre svega na nepokretnosti. Tu je povećan porez sa 2 na 3 posto.
Taj potez bih mogao da pozdravim i da u tom smislu ohrabrim i ministra i ministarstvo da dalje nastave tim putem, jer je za vas jedan podatak jako ilustrativan – u vezi popisa stanovništva. Po zadnjem popisu stanovništva imamo jako mali skok broja stanovništva, ali zato imamo negde oko 20 posto više stambenog prostora u odnosu na prethodni popis od pre 10 godina, što pokazuje da građani pre svega investiraju u nepokretnosti, u stambeni prostor, a jako malo u privredu.
To je ono što i te kako fali Srbiji u ovom trenutku. Svaka stimulacija i ulaganje u privredu su dobro došli.
Što se tiče zakona o akcizama, mislim da je on kukavičije jaje koje je umetnuto u ovaj set zakona. Uglavnom, u svim stavkama znači povećanje i veće opterećenje za građane Srbije. Moje kolege su već govorile o akcizama na pivo, a do sada ih nije bilo. Ona će bitno da uveća iznos akcize kod alkohola. Podsetio bih vas samo da akcize u budžetu učestvuju samo sa dvadesetak procenata od ukupnog poreskog prihoda, odnosno od ukupnog prihoda budžeta, što znači da su sve ove stavke, sva ova povećanja bitna i da bitno opterećuju budžet svakog građanina ponaosob.
U ovom predlogu zakona nije pravljena razlika između domaćih i stranih pića. To ne može ni biti, jer se nepotrebno sklapaju ugovori o slobodnim trgovinama, kojima naša zemlja nema nikakvu korist, jer, nažalost, iovako imamo jako slabu proizvodnju i pre svega trebalo bi da povedemo računa o proizvodnji, a tek kad imamo proizvodnju mogli bismo da imamo i ugovore o slobodnoj trgovini, čime bismo to svoje tržište širili.
Zakon o fiskalnim kasama, a moj kolega iz Jagodine je nešto govorio, ne znam sa kim je to ministar Dinkić razgovarao i pregovarao, ali siguran sam da većina pijačnih prodavaca iz Jagodine ne deli mišljenje ministra Dinkića i da samo uvođenje poreza na dodatu vrednost znači da već oporezujete kod carinjenja robe, kod veleprodaje te robe i mogli smo nekim paušalnim porezom da to rešimo na znatno pragmatičniji način, ali ministarstvo je istrajalo na tome, pa se to uklapa u moju tvrdnju da su ovi predlozi zakona poprilično drski, a rekao bih i rizični kada je u pitanju standard građana.
Na kraju, s obzirom na vreme, a rekao bih očigledno da ministarstvo ulaže veliku energiju u ove poreske zakone i da je dobar njih poprilično doteran, ispeglan i usklađuje se sa poreskim izmenama, ali da bi bilo mnogo bolje kada bi ministarstvo malo uložilo u razvoj privrede, jer bi situacija bila znatno bolja. Činjenica je, nažalost, da ministarstvo sa nekog makronivoa, odozgo gleda na stanje u srpskoj privredi, a bilo bi znatno bolje da se spusti na nivo, neki mikronivo, svakog potrošača i građanina Srbije i da mnogo više poradi na njihovom stanju. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, imali smo priliku da u prepodnevnom delu, a bogami i u petak popodne, čujemo od poslanika dosta pritužbi na rad lokalnih samouprava i dosta problema u njihovim sredinama kada je u pitanju životna sredina.
Očigledno je da lokalne samouprave nisu spremne da u potpunosti sprovode niti ovaj prethodni Zakon o zaštiti životne sredine, a čini mi se da je i ovim zakonom dato preveliko ovlašćenje lokalnim samoupravama i da se previše od njih očekuje. Možda je to ono što će biti najveći problem prilikom implementacije ovog zakona u praksu. Činjenica je da lokalne samouprave, prema Predlogu ovog zakona, stvarno imaju velike obaveze da u roku u narednih godinu dana dosta posla urade da bi ovaj zakon stvarno mogao da zaživi.
Lokalne samouprave imaju obavezu, nabrojao bih, da prostor urede, prostorno-urbanistički plan, da izvrše stratešku procenu uticaja, da uvode posebne mere u slučajevima neposredne opasnosti, proglašavaju stanje ugroženosti, donose planove, lokalne, akcione i sanacione planove, obezbeđuju kontrolu i praćenje stanja životne sredine, da obezbede finansijska sredstva. Veliki broj obaveza pada na teret lokalnih samouprava i mislim da ovakve kakve su neće biti u mogućnosti da odgovore tim obaveza.
U svakom slučaju, želeo bih da pozdravim činjenicu da je Ministarstvo, uz ovaj Zakon o zaštiti životne sredine, pripremilo i tri prateća zakona, a to će umnogome doprineti prevenciji i ukazati na put kojim ministarstvo ubuduće namerava da ide, ali čini mi se da u samom zakonu nedostaje ono što je bitno: nadzor ministarstva nad lokalnim samoupravama će umnogome da oteža rad na terenu.
Bićemo u prilici da za godinu dana proverimo efekte ovog zakona. Čini mi se da će biti mnogo manji nego što se u ovom trenutku čini. Ono o čemu sam još želeo da kažem u ovom svom petominutnom izlaganju, mislim da je napravljena ozbiljna greška kod naknade za zagađenje životne sredine. Mislim da je gospodin Blažić imao jako dobro rešenje, koje je podrazumevalo jednu kliznu skalu koja bi bila znatno stimulativnija za privatne preduzetnike.
Ono što ste u članu 85. izmenili, čuo sam da ste prihvatili jedan od amandmana da lokalnoj samoupravi pripadne 60% sredstava od nadoknade, što je sasvim u redu, s obzirom na obaveze koje lokalna samouprava ima u implementaciji ovog zakona. Ali, ono što je jako loše, to su u članovima 86. i 87, diskreciona prava kako Vlade tako i lokalne samouprave da samovoljno određuju način plaćanja i eventualnim olakšicama, kriterijume obveznika plaćanja propisuje jedinica lokalne samouprave.
Što se tiče Vlade manje-više računam da će biti korektna, ali kada je u pitanju lokalna samouprava, stvarno dolazimo u situaciju da se ovakvim odredbama podstiče korupcija i da privatni preduzetnici ili preduzeća ne budu u istoj situaciji, i mislim da ovakve odredbe ne bi trebalo da stoje u zakonima, jer su u suprotnosti sa opredeljenjem da se borimo protiv korupcije u svim institucijama.
Mislim da je i sam zakon prepun institucija. Uspeo sam da nabrojim osam. Znači, Agencija za reciklažu, Uprava za zaštitu životne sredine, Agencija za zaštitu životne sredine, Fond za zaštitu životne sredine, Ministarstvo, Vlada, lokalna samouprava, previše je institucija, njihove nadležnosti i obaveze nisu jasno definisane ovim zakonom.
Baš Agencija za zaštitu životne sredine i Fond za zaštitu životne sredine, a bogami i Agencija za reciklažu su mogli da potpadnu pod jednu instituciju. Na ovaj način stičem utisak da je Ministarstvo kada je u pitanju zaštita životne sredine loše organizovano i da ne doprinosi jasnom konceptu zaštite životne sredine.
U vezi kaznenih odredbi rekao bih samo par reči, da je skoro neverovatno da ste u članovima 119, 120. i 121. novčanom kaznom od pet do 20.000 ili kaznom zatvora od 30 dana kaznili prekršaj fizičkog lica za razaranje flore i faune, razaranje staništa. Isto tako, u članu 120. akreditovanog ocenjivača koji ne dostavi podatke o postupku sprovođenja i proveravanja sistema EMAS, kao i kazna za prekršaj odgovornog lica u nadležnom organu.
Mislim da su kazne premale i da na neki način stavljaju prekršioce u situaciju da i nisu kažnjeni. Kaznena politika je trebalo da bude znatno oštrija i da kroz kaznenu politiku dođemo u situaciju da se niko svesno ne upušta u kršenje zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman je u skladu sa zakonom, odnosno takvo je mišljenje u SRS da ovaj zakon treba da se pojasni.
Konkretno, u članu 18. radi se o sertifikacionim telima i o uslovima koje mora da ispunjava sertifikaciono telo.
Znači, u prvom stavu, u pitanju je tačka 10), kaže se: "da ne čuva i ne kopira podatke za formiranje elektronskog potpisa za lica u čije ime pruža tu uslugu".
Smatramo da je ova tačka poprilično nedorečena i u koliziji je ovaj deo koji se odnosi na čuvanje podataka. Što se tiče kopiranja, tu je sasvim normalno, ali ne treba ih kopirati zato što mogu da budu zloupotrebljeni, ali čuvati je nepotpuno. Dakle, kažem da je u koliziji sa nekoliko članova prethodnih, počevši od člana 5, 7, 8, 9. i 17. Mislim da je to najočitije u članu 5. koji kaže da lica koja čuvaju elektronske dokumente koji su elektronski potpisani dužna su da čuvaju podatke i sredstva za proveru elektronskog potpisa.
Znači, navedeni stav iz člana 18. i član 5. su koliziji, kao i član 7, gde se kaže, da se za kvalifikovani elektronski potpis zadovoljavaju sledeći uslovi, pa se ovde nabraja, pa sledi: 4) direktno je povezan sa podacima na koje se odnosi, i to na način koji nedvosmisleno omogućava uvid u bilo koju izmenu izvornih podataka.
Znači, očigledno je da ova tačka nije dorečena i da su neophodne izmene da bi zakon bio jasniji.
Dame i gospodo narodni poslanici, na kraju smo rasprave o budžetu. Čini mi se da se od poslanika koji podržavaju Vladu čini dosta optimizma prema ovom budžetu i ne bih mogao da delim taj optimizam, jer mi se čini da ono što najviše smeta ovom planu budžetu to je inflacija, a inflacija od 9% je prevelika, ona je blizu dvocifrene inflacije i u svakom slučaju u toku naredne godine očekuju se teški trenuci u našoj privredi, za naše građane, jer je neminovno da na opasnost od inflacije reagujete restriktivnom monetarnom politikom.
To sigurno znači pad privrednih aktivnosti, to sasvim sigurno znači pad kupovne moći i mislim da je jedan od razloga zbog koga ste prilive u budžet u odnosu na PDV dosta skromno projektovali baš to što se očekuje velika nelikvidnost u privredi i što će priliv u budžet biti manji od onoga što bi trebalo očekivati, s obzirom da PDV treba da znači znatno bolji, sigurniji i veći priliv u budžet.
Od onoga što bih, uz inflaciju, izdvojio kao loše rešenje u predlogu ovog budžeta, to je u svakom slučaju smanjenje subvencija. To nije trebalo da dođe u ovom trenutku, jer za subvencije u privredi pre svega mislim da je kriva Vlada, Ministarstvo za privredu, eventualno Agencija za privatizaciju, a razlog za to je usporeno restrukturiranje velikih društvenih preduzeća.
Vi ste u svom ekspozeu obećali da ćete znatno da ubrzate restrukturiranje tih preduzeća, ali imali smo i do sada ta obećanja. Nisu se ostvarila i ta velika preduzeća, pre svega greškom Vlade a ne menadžmenta, jer on i nema interes, izgubio je interes za ta preduzeća onog trenutka kada smo ušli u proces privatizacije, dakle ta preduzeća neminovno propadaju i u situaciji smo da, ukoliko imamo manje subvencije iz budžeta, možemo da očekujemo da dosta njih ode u stečaj, što bi bila velika šteta za te velike kolektive, jer pojedini gradovi takoreći žive, zavise od tih preduzeća.
Kada je u pitanju poljoprivreda, mislim da ste i tu poprilično oštetili ovim planom budžeta poljoprivredu. Sredstva koja izdvajate su uvećana samo za onoliko kolika je inflacija predviđena ovim planom budžeta.
Podsetiću vas da ste rebalansom budžeta već smanjili izdatke za poljoprivredu za nekih milijardu i 500 miliona dinara, a poljoprivreda je i u prethodnoj godini poprilično potpomogla da imamo ovoliki rast proizvodnje. Imali smo dobru godinu iza nas i trebalo je sredstvima iz budžeta podstaći prerađivačku industriju i omogućiti veći profit u poljoprivredi. Smatram da je to veliki propust u predlogu ovog budžeta.
Javna preduzeća ste pomenuli i obećali da ćemo imati ozbiljniji odnos Vlade prema broju zaposlenih, prema troškovima, znači da ćemo imati ozbiljniju uštedu po tom pitanju, odnosno kada su u pitanju javna preduzeća, ali jako malo ste govorili o javnim opštinskim preduzećima, a mislim da i ona moraju da uđu u taj proces smanjenja troškova.
Za zapošljavanje je izdvojeno malo novca, premalo je to, s obzirom da će privredna situacija u narednoj godini biti dosta teška i da je to možda bila prilika da se eventualno reaguje i sačuva broj zaposlenih koje imamo u ovom trenutku.
Sve u svemu, ovaj budžete nastavlja sa starom praksom, gde se ipak lična potrošnja stavlja u prvi plan, gde nema dovoljno investicija. Koliko sam video i na mašinama, i na ulaganju u institucije poprilično ste uštedeli. Ovaj budžet u suštini i nije razvojni, što se od nas očekuje, i smatram da SRS s razlogom neće glasati za ovaj budžet.
Dame i gospodo narodni poslanici, moj amandman podrazumeva brisanje člana 10. i u potpunosti je usaglašen sa diskusijom u načelu članova SRS-a koji smatraju da je ovaj zakon u nekim odredbama preširoko pisan, da je nedovoljno koncizan.
Konkretno, ovaj član za koji predlažem da se briše u stvari ima naslov: "Dejstvo registracije i objavljivanja u odnosu na treća lica". Smatram da je obaveza trećeg lica da poznaje registracione podatke i da ga ti registracioni podaci obavezuju u okviru nekog sudskog procesa, u okviru neke parnice, nepotrebno je da se nalazi u ovom tekstu zakona, a da bi bilo možda primerenije da se nađe u Zakonu o obligacionim odnosima, eventualno u Zakonu o registraciji privrednih subjekata.
To prepuštam pravnicima, ali smatram da nepotrebno opterećuje ovaj zakon i pozivam vas na ovaj način da u danu za glasanje prihvatite ovaj amandman, a predstavnika Vlade da ovaj član uvrsti u neki od pomenutih zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja mogu da se usaglasim sa gospođom Vjericom, smatram da ovaj zakon nije bio toliko bitan i prioritetan. Na Odboru za privatizaciju bili smo u prilici da postanemo svesni da ima dosta zakonskih rešenja koja su bitnija i hitnija Srbiji u ovom trenutku, i to su zakoni koji prate ovu privatizaciju.
To su izmene i dopune Zakona o privatizaciji, antimonopolski zakon, jer je očigledno da se kroz proces privatizacije javlja sve više monopola i ti monopoli biće i već su jako štetni za privredu Srbije i u nekom doglednom periodu onemogućiće nam da stvorimo proizvod sa kojim ćemo moći da izađemo na svetsko tržište.
Mislim da ima dosta propusta i kod Zakona o tržištu hartija od vrednosti; više puta pominjan instrument o preuzimanju akcija, dakle, dovodi naše građane u situaciju da budu pljačkani, pa i oni slučajevi u vezi sa "Knjazom Milošem", "C marketom" pokazuju da je taj zakon nedorečen. Ukoliko je prioritet našeg društva da se privatizacija završi, mislim da je Ministarstvo trebalo da se pozabavi tim problemima, a da ovaj zakon ima svoje mesto i da mora biti kičma privrednog sistema, odnosno da se na njemu zasniva kompletno preduzetništvo i kompletna ekonomija Srbije.
Ja sam, nažalost, zaboravio ovaj tekst zakona, ali imam nešto pribeleženo od onoga što sam uspeo u ovom kratkom roku, a stvarno je neprimereno da se ovaj zakon stavlja kao tačka dnevnog reda za nepunih deset dana; neprimereno je zato što je preobiman, ima oko 450 članova, a mi obično razmatramo zakone od 40 ili 50 članova, a on je desetak puta veći nego što su ti zakoni. Neprimereno je da se ostavi tako kratak rok za pripremu. Zbog toga sam ja, kao i većina poslanika koji su izašli za ovu govornicu, bio u situaciji da prelistam ovaj zakon.
Ono što mi je ponajviše zasmetalo, to je odeljak koji se tiče preduzetništva; čini mi se da je preuzet, odnosno da nije posvetio dovoljno pažnje, možda ponajviše stav po kome se poljoprivrednici ne tretiraju kao preduzetnici. Mislim da je to velika greška i da, ako ne u ovom zakonu onda u nekom novom zakonu, privatnom preduzetništvu to treba ispraviti.
Krajnje je vreme da se poljoprivrednici koji imaju deset ili više hektara tretiraju kao preduzetnici. Na taj način spasili bismo ih od onih koji njihov profit otimaju, od trgovačkih organizacija, od nakupaca. Oni bi taj profit i taj dohodak koji ostvaruju svojim radom mogli sami da iskoriste za lični napredak.
Mislim da u članu 52. koji govori o prekidu delatnosti ima nedorečenosti, da se insistira na kratkoročnoj zabrani u obavljanju delatnosti. Preduzetnicima su naneta velika zla tim instrumentom i došlo se u situaciju da budu dvostruko kažnjavani, prvo novčano, zatim i kroz zabranu delatnosti.
U zakonu ima dosta članova koji regulišu rad upravnih i nadzornih odbora, pa i samog direktora. Mislim da je to jedan kvalitativan napredak, ali čini mi se da se u pojedinim članovima otišlo predaleko, da su preopširni i nepotrebni i da je uopšte ceo zakon pisan dosta konfuzno, rekao bih i nečitko.
U delu koji se odnosi na akcionarstvo, na male akcionare, koliko sam mogao da vidim, ima prevelikih limita koji se odnose na male akcionare, a s obzirom na našu malu akcionarsku kulturu, trebalo bi te limite smanjiti.
Siguran sam da će se poslanici SRS, govoreći o amandmanima, truditi da se ti limiti koji onemogućavaju male akcionare da se izbore za neka prava smanje. Kao primer naveo bih da je za stručnog poverenika, koji se tretira u članu 334, potrebno 20% kapitala malih akcionara, i to je preveliki limit za male akcionare.
Rekao bih da nedostatak onih pratećih zakona stavlja uopšte pod znak pitanja i vrednovanje kapitala malih akcionara, jer mi nemamo razvijeno tržište novca, tako da i prodaja i vrednost samih akcija jesu problematične; dok god se ne uspostavi tržište novca, dok ne profunkcionišu berze, mi nećemo imati pravu vrednost akcija. Na taj način, smatram da su mali akcionari dovedeni u nelagodan i nepravilan položaj. Toliko o zakonu.
Dame i gospodo narodni poslanici, moj amandman glasi da se član 18. iz ovog zakona briše. Smatram da je sasvim neprimereno da se ovaj član koji tretira pravo zaposlenih na štrajk nalazi uopšte u ovom predlogu zakona, jer on bitno ograničava pravo zaposlenih na štrajk. Predstavlja jedno kukavičje jaje u ovom zakonu i ne samo da na jedan drzak način ignoriše postojeći Zakon o štrajku, već i ovlašćenja data ovim članom, ovlašćenja kojima se onemogućava da zaposleni stupe u štrajk, preširoka.
Razlog je zbog toga što se ugrožava život i zdravlje ljudi i nanosi šteta većih razmera i nabrajaju se delatnosti. Videćete koliko su brojne te delatnosti i da se faktički svako drugi ili treći zaposleni u Srbiji stavlja u situaciju da izgubi pravo na štrajk.
Znači, elektroprivreda, vodoprivreda, saobraćaj, radio-televizija, PTT usluge, komunalne delatnosti, proizvodnja osnovnih prehrambenih proizvoda, zdravstvena i veterinarska zaštita, prosveta, društvena briga o deci i socijalna zaštita, delatnost posebnog značaja za odbranu i bezbednost i poslovi neophodni za izvršenje međunarodnih obaveza Republike Srbije. Samo u zdravstvu radi oko 120.000 zaposlenih, koliko radi i u ovim ostalim delatnostima.
Verovatno blizu milion ljudi ostaće bez prava na štrajk. Ovo je jako ozbiljan član koji bitno umanjuje prava zaposlenih. Ukoliko je već Zakon o radu ta prava zaposlenih sveo na minimum, smatram da ovo dalje zadire u njihova prava i da je neophodno da se ovaj amandman prihvati.

Whoops, looks like something went wrong.