Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Antić

Zoran Antić

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, u ovom zakonu o civilnom služenju vojnog roka imamo činjenicu da kompletnu evidenciju, recimo, redovnog, vanrednog, nagradnog odsustva, eventualno disciplinske sankcije, sprovodi odgovorno lice u instituciji i ustanovi u kojoj vojnik služi civilno svoj vojni rok. Čini mi se da je takvo rešenje u zakonu jako loše i da s obzirom na to da imamo već organizovane teritorijalne organe na nivou jedne, dve ili tri opštine, sve zavisi od broja regruta koje imamo, da je makar te poslove trebalo da rade ti organi. Znači, teritorijalni organ mogao da vodi brigu o tome da li vojnici koji civilno služe vojni rok svoja zakonom data prava ostvaruju na pravi način i da li ima zloupotreba po institucijama i ustanovama.
Iz neke dosadašnje prakse imamo jako puno primera, gde su vojnici na civilnom služenju došli ujutru, prijavili se i otišli kući, odgovorna lica vrše jako slab nadzor, u samom zakonu, nadzor kada je u pitanju vršenje civilnog vojnog roka je jako slabo definisan. Mislim da ćemo imati jako puno zloupotreba na terenu, jer veliki broj tih regruta je u stvari iz te sredine, iz te opštine i direktori tih institucija i ustanova koji su najčešće odgovorni ne žele da ulaze i da se zameraju sa regrutima, tako da će ovo rešenje, ovaj institut koji je dat u zakonu omogućiti mnogobrojne zloupotrebe i omalovažiće na neki način civilno služenje vojnog roka. Mislim da je to veliki propust u zakonu i da je trebalo da imate više razumevanja za ovaj amandman. Hvala.
Evo, dame i gospodo, ovo je, mislim, poslednji amandman SNS. Čisto, ovako generalno, za kraj ove rasprave o amandmanima, da kažem da SNS smatra da je ovaj predloženi zakon i suviše liberalan, da ima jako puno nedostataka. Konkretno, ovaj amandman odnosi se na to da je u ovom zakonu potpuno isključen teritorijalni organ, a mogao je u mnogo čemu da doprinese da civilno služenje vojnog roka bude znatno kvalitetnije.
Prema tome, žao nam je što stičemo utisak da je na neki način favorizovano civilno služenje vojnog roka i što, nažalost, evo, u ovih nekoliko dana rasprave o zakonima koji se tiču bezbednosti i Vojske čini mi se da nismo dobili odgovor na ono osnovno pitanje – kakva je budućnost i perspektiva naše vojske? Šta se očekuje u nekom narednom periodu kada je u pitanju i broj regruta koji treba da služe sa oružjem, bez oružja ili u civilnom služenju vojnog roka?
Nadam se da ćemo u nekoj narednoj raspravi pojasniti neke teme koje se bukvalno odnose na budućnost naše vojske i na potrebu za služenjem vojnog roka. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre svega bih da iznesem generalni stav Srpske napredne stranke kada je u pitanju služenje vojnog roka bez oružja, da smo jako nezadovoljni kako je to rešeno u zakonu. Čini mi se da se preko toga prešlo u nekoliko članova i da ima jako puno toga što je nedorečeno u samom zakonu.
Ono što piše u Ustavu, naravno, da mora da se poštuje i neophodan je taj institut, pozdravljamo to što je ispoštovan Ustav, ali mislim da je u zakonu, kada je u pitanju služenje vojnog roka bez oružja, trebalo regulisati tako da se onemogući bilo kakva zloupotreba, da eventualni troškovi takvog služenja vojnog roka ne padnu na teret poreskih obveznika. Dakle, da se kroz neke prateće zakone onemogući da ljudi koji nisu služili vojni rok sa oružjem, eventualno, sutradan, mogu u nekim državnim institucijama da ostvare neko pravo, neko zaposlenje koje podrazumeva neko elementarno ili ozbiljnije poznavanje upotrebe i korišćenja oružja.
Amandman je i predložen sa tim ciljem. Svesni smo da je on delimično i kontroverzan na neki način i da svako ima pravo i da se predomisli u nekom narednom roku u svom životu da shvati da je pogrešio kada se odlučio za takav način služenja vojnog roka, ali i da je u zakonu moralo da se na neki način odvoji i da se destimuliše služenje vojnog roka bez oružja.
Mislim da je to generalno stav Srpske napredne stranke i svih narodnih poslanika. To je razlog zbog čega smo podneli ovaj amandman. Hvala. (Aplauz.)
U članu 38. imamo novu sankciju kada su u pitanju vojnici koji služe vojni rok pod oružjem. Malopre sam imao priliku da govorim o tome kako smo nezadovoljni sa kojom lakoćom se Ministarstvo odlučilo da, na neki način, bez neke dodatne zakonske regulative, vojnike koji služe bez oružja prepusti, faktički, da ne kažem same sebi, ali i jako sumnjivoj pravnoj regulativi.
U ovom članu 38. imamo pokušaj da se za vojnike koji služe vojni rok sa oružjem uvede jedna dodatna sankcija, koja podrazumeva – zabranu izlaska iz kasarne i to u trajanju od 15 dana. Dakle, sa jedne strane, imamo za one koji služe bez oružja dosta liberalne propise i zakonsku proceduru, a to se odnosi i na civilno služenje vojnog roka. Ja sam i u načelu govorio malo o tome – da vojnici koji civilno služe, em što služe u mestu odakle su, em osam sati dnevno služe, em imaju, nekih, 13 dana redovnog odsustva, recimo, u odnosu na vojnike koji služe sa oružjem, gde je redovno odsustvo 10 dana, em se vojnicima koji služe sa oružjem nameću neke dodatne sankcije.
Smatram da ako jedna pravila važe za vojnike sa oružjem, ista moraju da važe i za one koji su u civilnom služenju vojnog roka. Ako se pooštravaju sankcije sa ove strane, moraju da se poštravaju i sa one strane.
Čini mi se da ova dva zakona, kada su u pitanju sankcije, nisu usaglašena. To je razlog što smo kao poslanička grupa podneli amandman. Hvala.
Kao što rekoste, Poslanička grupa Napred Srbijo podnela je ovaj amandman i smatram da je ovaj amandman stvarno bio prihvatljiv za Ministarstvo, (ali, nažalost, jako malo amandmana je prihvaćeno) jer samo pojašnjava već diskreciono pravo, koje je ranije ustanovljeno, ministra i Ministarstva da eventualno odloži služenje vojnog roka naučnim radnicima, vrhunskim sportistima, ljudima iz kulture koji imaju težinu za samu Republiku.
Ono u čemu se mi razlikujemo od Ministarstva i ono što je suština našeg predloga, to je da se Ministarstvo obaveže da u nekom razumnom roku, mi smo predložili neki rok od osam dana od prijema tog zahteva, uz neku komisiju u okviru Ministarstva, odluči o tom zahtevu. Čini nam se da je to sasvim razumljivo. Toga nema u Predlogu zakona. Ubeđeni smo, mi iz SNS, da je to jedna manjkavost kada je u pitanju ovaj član i kada je u pitanju ovaj institut. Hvala.
Dame i gospodo i narodni poslanici, posle ovih replika pokušaću da se vratim na temu dnevnog reda, to je Nacionalna bezbednost, to je Strategija odbrane i da kažem da spadam verovatno među većinu onih poslanika koji nije direktno uključeni u poslove odbrane i koji je očekivao u ovim dokumentima koje smo dobili da prepozna neke smernice za budućnost ili za neki srednjoročni period koji je pred nama.
Moram odmah na početku da kažem da sam, nažalost, razočaran onim što sam mogao da pročitam u samom dokumentu, da sam potpuno svestan kao i većina građana Srbije, kao i srpska javnost …
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Dakle, da su mnogobrojni izazovi kojih su svesni i svi građani Srbije, da su se, nažalost, ti izazovi uvećali, kada je u pitanju bezbednost, u godinama tranzicije koje su iza nas i da i na globalnom nivou, činjenica je, da globalna ekonomija stvara velike socijalne razlike unutar samih naroda, čak i posebne socijalne grupe koje su na neki način izopštene i imaju jedan osećaj velikog nezadovoljstva, podstiče stvaranje uslova da se bezbednost u državama, i u svetu i u regionu, stavlja kao jedno od veoma važnih, kao najvažnije pitanje za same te države i za samu Srbiju.
Rekao bih da je danas očiglednije nego ikad da je rat protiv siromaštva na globalnom nivou neophodan i da on mora da prethodi i ovom ratu protiv terorizma i pokušaju da se umanje mnogobrojni konflikti širom sveta, bez obzira na činjenicu da su vojni sukobi na globalnom nivou sve manje mogući, veliki broj sukoba na lokalnom nivou, veliki problem oružja za masovno uništenje, pa i prekomerna eksploatacija energetskih resursa, bez sumnje, značiće povećan stepen nebezbednosti u nekom periodu koji je pred nama.
Mi u svom okruženju u regionu imamo veliki problem terorizma, imamo jako veliki broj istorijskih protivrečnosti koje su se gomilale u vekovima koji su iza nas, imamo dosta ekstremizma, ali imamo jako puno problema kada je u pitanju proces tranzicije, koji je potpuno neuspeo, koji nije uspeo da reši problem kriminala, problem korupcije, rekao bih da je veliki problem za naše društvo i problem narkomanije.
Što se tiče Srpske napredne stranke, u neku ruku, onaj osnovni zadatak koji ste i vi predočili, a to je problem suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, jeste i najveći problem, problem Kosova je najveći problem za SNS, ali je on u ovoj strategiji pomenut dosta ovlaš, bez nekih konkretnih rešenja, bez neke konkretne vizije kako Vlada, kako vladajuća struktura, kako ljudi koji su se prihvatili pisanja strategije vide rešenje tog problema u budućnosti. Očigledno da je nejasna politička platforma, partija koje danas čine vladajuću većinu bitno uticala da i ovaj dokument u mnogim stvarima bude nedovoljno konkretan.
Mislim da je važno da pomenem da je za Srpsku naprednu stranku jako bitno da se u Dejtonskom sporazumu sačuvaju, da se odbrane, i one odredbe koje štite sve konstitutivne narode u BiH, da to mora da bude jedan od važnih bezbednosnih rizika za Srbiju, da isto tako imamo veliki problem sa povratkom izbeglih, raseljenih, interno-raseljenih lica i da, kada je u pitanju sama Srbija, zaštita imovine i života postaje sve ozbiljniji problem; dovoljno je da pogledate dnevne novine, dovoljno je da pogledate, kao što rekoh, nivo kriminala i videćete koliko su se danas uvećali, usložili bezbednosni rizici u Srbiji.
Prema tome, konkretno govoreći o ovoj platformi, ona je po mom ličnom mišljenju i, uveren sam, po mišljenju skoro svih kolega iz Srpske napredne stranke, poprilično uopštena, sa nekim nejasnim pravcima delovanja i predstavlja niz konstatacija, rekao bih u jednom delu i spisak lepih želja kada je u pitanju ekonomska politika, gde je nabrojano šta bi ono Vlada volela da se ostvari u nekom narednom periodu, kada su u pitanju strane investicije, kada je u pitanju bruto domaći proizvod, privredni rast, kada je u pitanju strani dug, ali od svega toga jako malo imamo u praksi, naprotiv, imamo jako lošu ekonomsku situaciju, koja će umnogome da utiče na bezbednost građana, na bezbednost Srbije u regionu.
Socijalna politika koja je vođena u prethodnom periodu, periodu tranzicije, vođena je isto tako traljavo i to su po nama jako ozbiljni bezbednosni rizici, a kada je u pitanju regionalna nejednakost, tu je situacija katastrofalna. Imamo trenutno situaciju da se rubne opštine, opštine koje su na granici Srbije, bukvalno prazne. Imamo strahovite migracije, pre svega prema Beogradu i Novom Sadu kao velikim centrima. I, siguran sam da je ova strategija, s tim u vezi, morala dati neke konkretne naznake. Nažalost, toga nema.
Naši resursi sve su skromniji, mislim na ljudske resurse, na demografski potencijal koji je sve tanji i tanji, iz godine u godinu. To je više nego zabrinjavajuće, a očigledno, iz ovoga što sam malopre rekao, i materijalni resursi nisu na nekom zavidnom nivou.
Konkretno, govoreći o ovim strategijama, kao neki zaključak, pre bih rekao da ovo što ste nam pripremili, kada je u pitanju Strategija nacionalne bezbednosti i Strategija odbrane Republike Srbije, više predstavlja jednu informaciju o tome šta bi trebalo i kako stvari stoje u ovom trenutku.
U ovim strategijama nema skoro nimalo vizije svega onog što nas očekuje, kako te mnogobrojne probleme, koje sam nabrojao, misli da reši aktuelna vlast ili neke buduće vlasti, ne vidi se neki dugoročni pravac delovanja i zbog toga su, kada je u pitanju Srpska napredna stranka, za nas ove dve strategije neprihvatljive. (Aplauz.)
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama imamo objedinjenu raspravu za šest zakona, i čini mi se da smo o dva zakona, pre svega, o zakonu o upotrebi Vojske Srbije u multinacionalnim operacijama i o zakonu o Vojnobezbednosnoj i Vojnoobaveštajnoj agenciji imali sasvim jednu pristojnu raspravu. Nažalost, nije bilo dovoljno vremena, zbog obima i težine ove materije o kojoj danas raspravljamo, da i o ova četiri zakona koja su isto tako jako važna kažemo nešto više.
Mislim da pre svega treba uputiti jednu kritiku gospodi iz Ministarstva što posle dve godine mi imamo izmene i dopune Zakona o odbrani i Zakona o Vojsci Srbije i to, rekao bih, u čak nekih stotinak instituta. Kao Poslanička grupa SNS podneli smo veliki broj amandmana na te zakone i nadamo se da će uz jedan korektan odnos jedan deo tih amandmana i biti usvojen.
Ono o čemu bih želeo da govorim u ovom vremenu koje mi je na raspolaganju, to je, pre svega, o zakonu o civilnoj službi i zakonu o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi. Upoređujući ova dva zakona može da se dođe do jednog zaključka, čini mi se, da ovim predloženim zakonima vojno i civilno služenje nije izjednačeno, da je civilno služenje je u velikoj prednosti u odnosu na vojno služenje. Stav Srpske napredne stranke je da tu ne sme da bude razlike, da je vojno služenje i te kako potrebno Srbiji dok god se ne steknu uslovi da se profesionalizuje Vojska, a, i tada, videćemo kakve će biti potrebe za vojnim služenjem. Ali, o tom potom.
Očigledno je da ima velike razlike i ako mi dozvolite, pre svega, pozabavio bih se onim što je formalno, onim što u samim zakonima piše. Prvo, što se vremena služenja tiče: kada je u pitanju vojno služenje – šest meseci, kada je u pitanju civilno služenje – devet meseci. Svi znate da prilikom civilnog služenja obaveza traje osam sati u institucijama ili ustanovama u kojima se služi, da ima slobodan vikend. Kada uporedite sve te obaveze, prilikom vojnog služenja i civilnog služenja, videćete da je otprilike isti fond sati.
Imamo jednu banalnu stvar kada je u pitanju redovno odsustvo: u zakonu koji tretira civilno služenje imate redovno odsustvo koje je trinaest dana, a da kod vojnog služenja imate redovno odsustvo koje je deset dana. Nepotrebna razlika, čini mi se. Imate predviđeno u civilnom služenju i vanredno odsustvo, a nemate predviđeno kada je u pitanju vojno služenje.
Evidenciju o tome da li je iskorišćeno redovno odsustvo, vanredno ili neko nagradno, vodi odgovorno lice u instituciji u kojoj se služi, kada je u pitanju civilno služenje. Znate i sami kako to funkcioniše u Srbiji, što se civilnog služenja tiče. Najčešće se svodi na to da se javite i da vas odmah otpuste kući. Više im smetate nego što ste im potrebni, jer ste jednom zakonskom klauzulom obavezali odgovorna lica u institucijama i ustanovama u kojima služe, da regruti ne mogu da budu raspoređeni na poslove koji bi im eventualno značili, da morate nekog da otpustite iz te institucije, ili eventualno, da rade poslove za koje specifikacijom nije utvrđeno, odnosno utvrđeno slobodno radno mesto. Prema tome, oni su jako često nepotrebni u tim institucijama, pa i sama evidencija o tome da li su prisutni ili nisu jeste poprilično neažurna.
Imamo u zakonu o civilnom služenju mogućnost da u vreme redovnog služenja, znači, lice može da putuje u inostranstvo. Toga nemate kada je vojno služenje.
Imate činjenicu da, kada je u pitanju vojnička plata, imaju pravo i jedni i drugi. Lice koje je na civilnom služenju ima i putne troškove i ishranu. Kada je u pitanju disciplinska odgovornost, jedna stvar je krajnje nekorektna, da se te sankcije pojačavaju, kada je u pitanju vojno služenje, da je uveden institut zabrane izlaska iz kasarne petnaest dana, da, ukoliko vojnik bude kažnjen tom kaznom, to mu se ne računa u vojni rok, ali se zato vikend, koji je neradni, za onog ko služi u civilnoj službi, računa u vojni rok. Da je lice koje vodi disciplinski postupak prilikom civilnog služenja iz institucije ili ustanove u kojoj regrut služi. To isto tako daje velike mogućnosti zloupotrebe.
Činjenica je da ovim zakonom o civilnom služenju vojnog roka u potpunosti stavljen u drugi plan teritorijalni organ, koji bi trebalo da ima znatno veću ulogu i koji bi niz poslova, pre svega kada je u pitanju disciplinska odgovornost, kada je u pitanju redovno, vanredno, odsustvo, moglo da obavlja na jedan mnogo ozbiljniji način nego što će to biti rađeno u institucijama u kojima se služi civilni rok.
Kada je u pitanju regrutna komisija otvaraju se ozbiljne mogućnosti za zloupotrebe, ona je ovim zakonskim projektom spuštena na nivo opštine. Neophodno je za ona lica kod kojih je utvrđena nesposobnost za služenje vojnog roka da ima naknadnu proveru na nekom višem organu, i da za to ne treba, eventualno, inicijativu da daje teritorijalni organ, već da to ide po automatizmu. Ubeđen sam da ovaj centar za civilno služenje vojnog roka neće moći da obavi sve poslove, jer je on pri Ministarstvu odbrane. Obim tih poslova je veliki i sumnjam da ćemo imati jedan kvalitet koji je neophodan, kada je u pitanju civilno služenje vojnog roka.
Ja bih, s obzirom na to koliko mi je vremena ostalo, izneo još jednu zamerku. Mislim da je institut po kome diplomatsko-konzularna predstavništva treba da vode evidenciju i da prate naše regrute u inostranstvu, jako loše koncipiran i u jednom i u drugom zakonu. To je posao Ministarstva odbrane. Diplomatsko-konzularna predstavništva, eventualno, u tome treba da asistiraju, ali kompletnu evidenciju treba da vodi Ministarstvo. Ovako, ubeđen sam da ćemo imati jako puno problema, jako puno loše vođene evidencije.
Ono što bih još želeo da kažem, to je da je civilna zaštita koja je predviđena ovim zakonom i obaveza prilikom civilnog služenja vojnog roka dosta traljavo rađena u prethodnom periodu. Ako se izvrši jedna analiza, siguran sam da biste utvrdili da većina regruta i nije imala neku praktičnu obuku kada je u pitanju civilna zaštita, a i u samom zakonu dotaknuta je ovlaš.
Trebalo je mnogo više vremena posvetiti tom institutu. Ako se već ide na civilno služenje, mislim da bi obuka regruta koji služe vojni rok u civilnoj službi i te kako bila od značaja za celo društvo.
Na kraju, pozvao bih i poslanike vlasti i predstavnike Vlade da pogledaju amandmane koje je Srpska napredna stranka pripremila. Verujem da imamo veliki broj jako ozbiljnih amandmana i da bismo usvajanjem jednog dela tih amandmana mogli da izbegnemo ove nesimetričnosti, rekao bih čak i poniženje, na neki način, za regrute koji su se odlučili za služenje u kasarnama. Hvala vam. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, moj amandman se odnosi na učešće u upravljanju ustanovama kulture. Prelazimo na onaj deo u zakonu koji se odnosi na kulturu. Što se SNS Tomislava Nikolića tiče, mi smo potpuno saglasni sa ovom normom koju ste u zakonu dali, da nacionalni saveti mogu da imenuju jednog člana upravnog odbora.
Smatramo da je to jako dobra norma, ali u nastavku i u razradi ovog člana mislimo da je napravljen jedan ozbiljan propust, odnosno data je mogućnost svakom nacionalnom savetu da imenuje po jednog člana u upravni odbor neke kulturne institucije, za koju smatra da je od posebnog značaja, za koju ima interes.
Mislim da nas to u pojedinim sredinama stavlja u situaciju da ćete imati više članova upravnog odbora imenovanih od strane nacionalnih saveta nego od strane lokalne samouprave, odnosno neće doći do toga, jer će lokalne samouprave reagovati, menjaće statute, pa će imenovati veći broj članova upravnog odbora.
Sve u svemu, dolazićemo do jednog tela koje je jako glomazno, jako nefunkcionalno i smatramo da je ovaj deo u ovom članu 16. potpuno nepotreban, da jedan predstavnik nacionalnih saveta, onaj iza koga svi stanu, može u potpunosti da predstavlja sve nacionalne savete, a najčešće se radi o sredinama koje su višenacionalne, koje su kroz neki javni i politički život već afirmisale pripadnike nacionalnih manjina i oni se samim tim već nalaze u tim institucijama, pa nam se čini da ste možda sa nekim normiranjem preterali u ovom članu i da bi trebalo prihvatiti ovaj amandman.
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je prilika da kažem generalni stav SNS. Za SNS ovaj zakon je neprihvatljiv i rekao bih jako neozbiljan, jer u 19 članova rešavati probleme socijalnog stanovanja i probleme mnogobrojnih građana koji su u tranziciji ostali bez sredstava da imaju adekvatan standard kad je u pitanju stanovanje, mislim da je krajnje neozbiljno.
Mi smo mnogo više očekivali od Vlade kada je u pitanju ovaj zakon o socijalnom stanovanju.
Svesni smo da ima velikog interesovanja među građanima, među nevladinim organizacija i ovaj predlog zakona je trebalo da da odgovor na niz pitanja.
Pre svega, trebalo je da se vidi pravni okvir uređenja ove problematike, organizacija, nadzor prilikom sprovođenja zakona. Zatim uticaj ovog zakona na regionalni razvoj i činjenicu da se jedan dobar deo opština u Srbiji prazni i kakvu će politiku kada je u pitanju socijalno stanovanje da ima Vlada u nekom narednom periodu. Od toga nema ni reči u ovom predlogu zakona, niti u obrazloženju.
Isto tako, očekivali smo da nam Vlada makar naznači kakva će politika da bude cena stanova, zakupa tih stanova, kakav će, na kraju krajeva, kompletan koncept socijalnog stanovanja da ima na privredni rast, na kompletnu privredu Srbije.
Moguće je da taj koncept bude jako povoljan po privredu Srbije. Činjenica je da je stanogradnja zamajac svake privrede, prilika je da to bude zamajac i naše privrede.
I još niz pitanja, kao što je recimo - da li će Vlada prilikom realizacije stambene politike, odnosno politike socijalnog stanovanja, voditi računa o ciljnim grupama, nacionalnim manjinama. Šta će biti sa stambenom štednjom, eventualno koji će koncept Vlada primeniti kada je u pitanju mogućnost da građani delimično sufinansiraju ili zakup ili eventualno izgradnju nekih stanova, pa na kraju i visinu sredstava koja Vlada misli da opredeli u ovu oblast.
Prema tome, ostalo je jako puno nepoznanica. Ono što je definisano, definisano je i to u dva člana. Ova republička agencija za stanovanje definisana je uopšteno, za razliku od sledećeg zakona o fondu za zaštitu životne sredine, gde imate čitav zakon od 30 i nešto članova koji definišu tu oblast.
Došli smo u situaciju da se Vladi ostavlja diskreciono pravo da ona to osmisli onako kako misli u nekom periodu, bez nekih ozbiljnih i stvarnih rokova za realizaciju ove strategije koju najavljujete, ove nacionalne strategije i mogućnosti da se na nivou opština oformljuju različite neprofitne stambene organizacije, mogućnost da one deluju na teritoriji više opština, nedefinisanju njihovog značenja i mogućnosti, kao što malopre rekoh, da na nivou cele Srbije imamo sprovođenje ove politike.
Toliko, da ne bih suviše trošio vreme poslaničke grupe, biće prilike još da kroz par amandmana prekontrolišemo i ostale.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što sam malopre rekao, mnogo toga je nedorečeno u ovom zakonu, mnogo toga tek sledi, mnogo toga će tek Vlada da donese, pre svega - strategije, programe, mere, kriterijume, ali je Vlada u ovom zakonu odlučila da osnuje opštinske stambene agencije.
Stavila nas je u situaciju da ponovo sumnjamo u njene iskrene namere. Do sada imamo jako loše iskustvo kada su u pitanju pojedini zakonski projekti, gde nam se čini da problematika koja se tretira, tretira se neracionalno - da se prave veći troškovi, nego koristi koje imaju građani, koristi koje ima stanovništvo.
Pa je taj strah, strah od jednog birokratizovanja ovog sistema, od jedne neracionalnosti i to je razlog zašto sam podneo amandman - da bismo sačuvali onu osnovnu intenciju ovog zakona, a to je socijalna pravda koju on bez sumnje mora da ima.
Hteo bih u ovo malo vremena što mi je ostalo da kažem da, nažalost, stičem utisak da Ministarstvo vodi neku svoju posebnu politiku, ne vodeći dovoljno računa o činjenici da imamo i Ministarstvo za rad i socijalnu politiku, i da bi ovaj zakon u svakom slučaju morao, u ovom početnom stadijumu, bez sumnje da bude implementiran na neki način u sveukupnu socijalnu zaštitu. To se ne primećuje u ovom zakonu i to je ono što je još jedan od nedostataka ovog zakona.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji sam podneo na član 17. odnosi se energetsku efikasnost, jednu jako važnu ali zapostavljenu oblast u našem društvu. Iz malopređašnje razmene mišljenja između gospodina Stevanovića i ministra stekao sam utisak da ćemo u upravnom odboru imati i predstavnika iz Ministarstva energetike.
Prema tome, smatram da je moglo o ovom mom amandmanu da se porazmisli, jer nije bilo neophodno da se bukvalno prilikom korišćenja sredstava – prepisuju članovi iz Zakona o zaštiti životne sredine. Mislim da ima jako puno oblasti u kojima Ministarstvo životne sredine treba da poradi i da bude komplementarno kada je u pitanju energetska efikasnost i u praćenju, i u istraživanju, i u razvoju energetske efikasnosti, jer smo mi ne samo u odnosu na evropske zemlje, već i u odnosu na zemlje u okruženju – zemlja koja ima strahovito nisku energetsku efikasnost. Očigledno je da neka zaostavština iz prethodnog perioda moraće da se menja.
Čini mi se da je ovo bila i prilika da se direktno Ministarstvo obaveže, a sredstava ima sasvim dovoljno u Fondu za zaštitu životne sredine.
Dame i gospodo narodni poslanici, očigledno je da ovaj novi institut kućnog zatvora okuplja pažnju javnosti, da će biti dosta oprečnih komentara, mišljenja, ne samo prilikom donošenja ovog zakona, nego i kasnije prilikom primene.
Bez sumnje da ono što je kao cilj od strane Vlade, od strane Ministarstva, nama preneto, to je jedan humaniji tretman, to je praćenje standarda EU kada je u pitanju ova oblast, zaslužuje pažnju i ima razumevanje SNS Tomislava Nikolića.
Mislim da je bilo, nažalost, potrebno da se ovaj problem sagleda, rekao bih, mnogo šire, da je potreban jedan multidisciplinarni pristup, koga nismo imali. Čini mi se, nedovoljno se u javnosti govorilo o svemu ovome i nisu razrešene sve dileme koje postoje u vezi ovog instituta kućnog zatvora. Velika su ovlašćenja sudija. Nemamo jasan pravilnik o tome ko će moći da podleže ovakvoj krivičnoj sankciji i ovoj novoj krivičnoj sankciji.
Mislim da i svi građani Srbije nisu ravnopravni, jer je potrebno obezbediti tehničke uslove koje neće biti moguće obezbediti u svim sredinama. Neke sredine biće povlašćene, male opštine poput Rekovca, Despotovca, ima takvih na desetine širom Srbije, neće biti u mogućnosti da primenjuju ovaj institut. Tako da, mi smo pošli od toga da već ukoliko je Vlada i Ministarstvo preuzelo odgovornost i tvrdi da ovaj institut znači smanjenje troškova, a cilj SNS je uvek smanjenje troškova administracije i uopšte državne uprave, onda treba podržati ovu sankciju, ali je neophodno da i broj onih koji izvršavaju, odnosno koji će biti podložni ovoj novoj krivičnoj sankciji...
(Predsednik: Gospodine poslaniče, vaša poslanička grupa ima još šest i po minuta. Pošto ste prešli dva, hoćete koristiti i to vreme?) Samo dvadesetak sekundi. S obzirom na sve to, neophodno je i da broj onih koji budu podložni ovoj novoj krivičnoj sankciji bude adekvatan, da bi sam ovaj institut bio racionalan, da ne bismo troškove onih koji prate, eventualno privode osuđenike, bili veći od ušteda koje ova sankcija i ova nova krivična sankcija može da pruži. To je bio razlog za podnošenje ovog amandmana.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao što je gospođa Jorgovanka Tabaković rekla, za SNS Tomislava Nikolića ovaj zakon i ova oblast je od izuzetnog značaja. Mi smo zbog toga reagovali na predložene izmene i dopune zakona.
Konkretno u članu 2. imamo želju Uprave za sprečavanje pranja novca da, uz one službene legitimacije, dobiju i službene značke sa identifikacionim brojem. Smatramo da je ova želja Uprave za sprečavanje pranja novca nepotrebna, da nema potrebe za ovakvim značkama. Smatramo da Uprava za sprečavanje pranja novca treba da se bavi suštinom, a ne formom.
Čini nam se da, pre svega, od Uprave za sprečavanje pranja novca trebamo da dobijemo informaciju o njenom dosadašnjem radu. Istina, ona ima obavezu da Vladi dostavlja te izveštaje, ali u javnosti, među nama narodnim poslanicima, jako malo se zna o samoj toj oblasti.
Činjenica je da ova ustanova prati tokove novca i da u vremenu tranzicije u kome se nalazi naše društvo ima puno nezakonitosti i puno korupcije i kriminala. Sasvim je neprimereno da rezultati ove uprave ne budu znatno bolji i da o tome ne bude obaveštena javnost, i da se uprava bavi onim poslovima za koje je osnovana, a ne da se bavi time kako će izgledati službene legitimacije, da od Vlade očekuje da ona to uređuje i da dobija službene značke.
Mislim da je suština samog zakona drugačije osmišljena i da su očekivanja i narodnih poslanika i javnosti od Uprave za sprečavanje pranja novca nešto sasvim drugo.
U nizu amandmana Srpske napred stranke Tomislava Nikolića, koji su pre svega imali cilj da u potpunosti pojasne proceduru pod kojim se osumnjičeni izručuje Međunarodnom krivičnom sudu, nalazi se i moj amandman, amandman na član 27. i odnosi se na žalbu protiv rešenja po zahtevu Međunarodnog krivičnog suda.
Smatrao sam da je potpuno nedopustivo s jednom normom koja je nedorečena ići kada su u pitanju žalbe protiv rešenja. Isto tako sam i smatrao da je neophodno da se da rok u kojem se odlučuje po toj žalbi. U mom amandmanu predložen je rok od 15 dana. Vlada taj rok nema.
Smatram da je velika šteta da se na ovakav način odnosimo prema nekim amandmanima koji bi na neki način prema ovoj instituciji, instituciji Međunarodnog krivičnog suda, kod naših građana stvorilo poverenje. Kada je u pitanju ova oblast smatram da moramo da budemo posebno obazrivi. Izručenje naših građana nekim institucijama van zemlje je ozbiljna tema. To je tema ne samo pravne prirode, već i političke prirode, i svaka nejasnoća koja se nađe u tekstu zakona bitno utiče na sveukupnu klimu u našem društvu, pa prema tome smatram da ne samo ovaj moj amandman, nego i na amandman kolega, Vlada je trebala mnogo ozbiljnije da reaguje i sa mnogo više argumenata, eventualno, da odbije te amandmane. Hvala.