Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Antić

Zoran Antić

Srpska napredna stranka

Govori

Kao što rekoh, na član 5. Poslanička grupa SNS podnela je amandman. Član se odnosi na stepen nerazvijenosti i smatramo da najmanje što je Vlada trebalo da uradi jeste da u obrazloženju zakona naznači zbog čega se ide na ove izmene. Predlog koji imamo trenutno, to je, da se opštine dele na one koje imaju više i koje su ispod proseka BDP i one koje su ispod proseka BDP.
Pre toga imali smo raspodelu regiona na one koji imaju preko 75% BDP i motivi za sve ovo jesu ono što interesuje SNS i zbog čega je i podnela ovaj amandman – da li se na ovaj način stvara mogućnost da neki regioni koji, po našem mišljenju, spadaju u nerazvijene regione postanu zahvaljujući snižavanju ovih kriterijuma razvijeni. i zbog čega se u obrazloženju nije tačno navelo koji su to regioni koji su nerazvijeni, a koji su razvijeni? Imamo pet regiona u ovom predlogu zakona. Mislim da je trebalo makar u obrazloženju to da navedete, ako niste želeli u tekstu zakona.
Ministarstvo ima podatke o BDP za svaku opštinu, za svaki okrug i smatram da ova nejasnoća može da bude dopunjena, na kraju krajeva, i kroz izlaganje gospođe ministarke. Šta je bila svrha ovog novog predloga?
Iskoristio bih priliku da podsetim da postoji velika razlika u razvijenosti između regiona, da što se tiče nekog privrednog rasta preko četiri petine, 80% privrednog rasta, manje-više, zavisi od godine do godine, ostvaruje se Beogradu i Novom Sadu, a svojevremeno i u Nišu, koji je uspevao da ih prati, ali poslednjih nekoliko godina je bitno posustao. Da, od dosadašnje tranzicije, od tog ukupnog privrednog rasta skoro polovina Srbije nije imala nikakve koristi. To je uglavnom centralna Srbija, odakle ja dolazim. Smatram da građanima treba dati egzaktne podatke, ako ih već nema Zavod za statistiku ili ti podaci nisu dovoljno prisutni u javnosti, onda to mora da odradi Ministarstvo.
Da se razumemo, sa ovakvom ekonomskom politikom ovaj zakon ne znači ništa. Ako imate ekonomsku strukturu u kojoj dominiraju pre svega usluge, dakle, finansijske usluge, ako se kompletan ekonomski sistem zasniva na uvozu robe i ako se na uvoz vezuje trgovina i saobraćaj, sve će to biti skoncentrisano u Beogradu i Novom Sadu, jer su tu i najveća tržišta. Dok god se ne povede računa o industrijskoj proizvodnji, dok god u Srbiji imamo deindustrijalizaciju, dok god imamo gubitak radnih mesta u prerađivačkoj proizvodnji, a to su radna mesta pre svega iz unutrašnjosti, iz naših opština, neće biti ništa ni od ujednačenog regionalnog razvoja i ovaj zakon sam po sebi neće značiti ništa.
Uz ovaj zakon potrebna je drugačija ekonomska politika, ekonomska politika koja će da se bazira na proizvodnji, na industrijskom razvoju da bi smo mi iz unutrašnjosti, koji smo najteže pogođeni dosadašnjim tokom tranzicije koji je izazvao veliko osiromašenje građana iz centralne Srbije, pa i iz centralne Vojvodine, mada prosek Vojvodine u ovom slučaju vadi Novi Sad, da bismo imali koristi od ovog i ovakvih zakona. (Aplauz)
Član 11. se odnosi na registar mera i podsticaja regionalnog razvoja, koje vodi Agencija za privredne registre i intervencija SNS bila je usmerena u tom pravcu da Narodna skupština ima mnogo bolji uvid u mere koje su preduzete, naravno, i u efekte tih mera, jer smatram da je to obaveza svih nas narodnih poslanika, bez obzira da li smo iz vlasti ili opozicije. Verovatno 80% nas dolazi iz unutrašnjosti i ovaj zakon se pre svega odnosi na delove naše države, na unutrašnjost naše države, jer je tu veliki zaostatak u razvoju, pa sam smatrao da je interes svih nas da imamo češće, potpunije informacije, kao i da je to zadatak nas narodnih poslanika.
Zbog toga je i predloženo, i te kako je važno da imamo uvid u to kako se raspodeljuju sredstva, kako se raspodeljuju sredstva i kada su u pitanju nacionalni fondovi, kako će se ubuduće raspodeljivati sredstva iz fondova EU, kako napreduju projektni predlozi, ima tu dosta pitanja za koja smo svi mi narodni poslanici zainteresovani. Verujem, da bi usvajanjem ovog amandmana svi dobili na kvalitetu rada i mnogo bolje i mnogo potpunije bi odgovorili obavezama koje pred nas stavljaju sredine koje su nas i birale za narodne poslanike. To je suština ovog amandmana. Žao mi je što nije bilo razumevanja u Vladi. Nadam se da će moje kolege, bez obzira da li su u vlasti ili opoziciji, prepoznati potrebnu i usvojiti ovaj amandman. Hvala vam. (Aplauz)
Dame i gospodo narodni poslanici, s obzirom na stanje u privredi, standard građana i preko 120.000 otpuštenih radnika u toku prethodne godine, očekivao sam da na ovom redovnom zasedanju imamo znatno ozbiljniji dnevni red od ovog koji je predložila skupštinska većina.
Smatram da je na dnevnom redu, pre svega, trebalo da budu zakoni koji bi pomogli privredi da prebrodi ovu tešku ekonomsku situaciju u kojoj se nalazi, a ne zakoni koji, kao što je carinski zakon, faktički nastavljaju s politikom liberalizacije trgovine, s carinskom politikom koja je započeta još 2000. godine.
To, naravno, ne znači da SNS ima nešto protiv liberalizacije trgovine, potpuno smo svesni da je ona danas neizbežna, da je neophodno da se uključimo u međunarodnu podelu rada, ali je za SNS u ovom trenutku od nastavka liberalizacije trgovine bitnije da se, pre svega, prilagodi brzina kojom se krećemo ka liberalizaciji i da se sinhronizuje sa formiranjem novih institucija koje bi omogućile našoj privredi da, uz takvu liberalizaciju, i preživi.
Znači, želeo bih da kažem da je, čini mi se, bilo mnogo važnije od ovog carinskog zakona da se ispravi sve ono što je do sada loše urađeno (ima toga dosta u procesu liberalizacije spoljnotrgovinskog režima) i da se sve ono na šta ukazuju ljudi od struke, a što se odnosi na propuste i loše strane što ekonomske politike, što same liberalizacije, analizira i s tim izađe pred poslanike.
Jer, obrazloženje koje ste dali nakon ovog carinskog zakona je izuzetno šturo. Rekao bih da čak i ne sadrži neke ozbiljne razloge zbog čega se zakon koji smo usvojili 2003. godine u 2010. godini menja i rekao bih da je potrebna ozbiljna analiza dosadašnje politike liberalizacije spoljnotrgovinske razmene.
Zahvaljujući toj politici, ali i, pre svega, politici kursa koja je vođena od 2000. godine naovamo, dobar deo izvozne privrede smo uništili. Danas nismo u situaciji da možemo da se pohvalimo da imamo ozbiljan izvozni sektor, da smo u procesu tranzicije faktički izvršili deindustrijalizaciju Srbije. Jako smo loše odradili posao kada je u pitanju struktura naše privrede i nivo razvoja srpske industrije nije ni približan onom koji smo svi očekivali, a pre svega onom koji ste vi obećavali kada ste dolazili 2000. godine.
Imamo, a imali smo i pre ove ekonomske krize, jako malu industrijsku proizvodnju. Ta industrijska proizvodnja doživela je pad naročito u ovoj 2009. godini. Veliki je problem prerađivačka industrija. Tu imamo pad oko 17%, što znači da se vrši kontrakcija srpske privrede i da ulazimo u dosta neizvesnu 2010. godinu, bez obzira na sve optimističke prognoze koje stižu od strane Vlade.
Mislim da broj izgubljenih radnih mesta treba, pre svega, da pokrene jednu ozbiljnu akciju, ozbiljnu izmenu ekonomske politike s kojom Vlada treba da izađe pred građane. Kao što rekoh, preko 120.000 radnih mesta je izgubljeno u 2009. godini. Samo u Pomoravlju smo u 2009. godini izgubili 4.782 radna mesta. To je oko 8% u odnosu na ukupan broj radnih mesta, što uopšte nije zanemarljivo.
Kakvo je stanje u srpskoj privredi i kakva je ekonomska politika vođena u prethodnom periodu, mislim da najbolje možemo da vidimo kroz indeks konkurentnosti, koji je dat u 2009. godini i po kome se Srbija nalazi na 93. mestu od 133 zemlje koje su uzete u razmatranje, da u Evropi lošije mesto od nas ima Albanija, na 96. mestu, i Bosna i Hercegovina, na 109. mestu.
Kada je u pitanju efikasnost tržišta, zauzeli smo katastrofalno 112. mesto, zahvaljujući, pre svega, ozbiljnim monopolima koji postoje na našem tržištu, zahvaljujući, dobrim delom, jednom uvozničkom lobiju, koji je i te kako krojio ekonomsku politiku i utiče na politiku i Narodne banke Srbije, znači na ukupnu monetarnu politiku, pre svega politiku kursa, nastojeći da neke profite, neke rente koje je ostvarivao u nekom prethodnom periodu, od 2000. godine naovamo, i dalje zadrži.
Kada su u pitanju problemi srpske privrede, možemo najbolje da vidimo kroz indeks konkurentnosti da to, pre svega, jesu korupcija, politička nestabilnost, pristup finansijskim sredstvima i neefikasnost državnog aparata. Iza svih tih problema, koji bitno utiču na ekonomsku situaciju u Srbiji, stoje država i neuspešne reforme.
S obzirom na to da mi vreme ističe, dozvolite samo da kažem da mi se čini da ste ovim zakonom, koji ste predložili Narodnoj skupštini, faktički nastojali da se dodvorite delimično EU, delimično uvozničkom lobiju i da, nažalost, sam zakon neće ništa dobro i ništa bitno doneti privredi u nekom narednom periodu. Hvala.
Mislim da je važno da u ime Poslaničke grupe Napred Srbijo izrazim stav, dakle, amandman je potpuno istovetan kao što je i amandman naših kolega iz G17, i drago mi je da je vlast uočila da ovaj institut uopšte nije u interesu parlamenta, da na neki način omalovažava i same nas poslanike, jer ukazuje na to da smo neodgovorni u vršenju svoje funkcije.
Mi se potpuno saglašavamo i sa ostalim strankama, rekao bih da sve stranke u opoziciji imaju taj stav, da je nedopustiv institut zamenika člana odbora, da generalno utiče na kvalitet rada, a time, sasvim sigurno ne bismo dobili ništa, ni kada je u pitanju autoritet narodnog poslanika, ni Narodne skupštine. Naprotiv, značilo bi da sve ono nezadovoljstvo koje osećamo od strane građana Srbije ima i neko svoje opravdanje, opravdanje o nekom našem ponašanju, o nekoj našoj neodgovornosti.
Prema tome, u svakom slučaju, glasaćemo za ovaj amandman koji smo i sami predložili. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji je podnela SNS odnosi se na institut zamenika generalnog sekretara. Koliko svi znamo, pre nekoliko meseci imali smo priliku da smanjujemo broj zaposlenih u državnoj administraciji. Činjenica je da će više hiljada ljudi ostati bez posla, a, evo, već prvim zakonom posle Nove godine uvodimo zamenika generalnog sekretara, tj. uvećavamo broj zaposlenih, po mišljenju SNS sasvim neprimeren, nepotrebno, pa čak, rekao bih,  i nemoralno, s obzirom na to kakvo je stanje u oblasti javnih finansija, na neophodno smanjenje javne potrošnje.
Mislim da je obaveza svakog poslanika, bez obzira da li je on u vlasti ili u opoziciji, da se založi da se javna potrošnja smanjuje, da se rastereti privreda, da se rasterete građani i da na svaki mogući način omogućimo da troškovi i ovog parlamenta, kao jedne i te kako važne institucije, ali institucije koja zahteva izvesne izdatke od strane građana i privrede, budu što manji.
Nalazim da je amandman na mestu i da o njemu vladajuća većina treba i te kako da porazmisli i, eventualno, da odluči da se ovaj institut zamenika generalnog sekretara ukine.
Hvala. (Aplauz.)
Ne sumnjam, gospođo, da vi imate argumente kada je u pitanju zamena generalnog sekretara, ali smatram da i ovi argumenti koji su izneseni nisu bili toliko loši.
Takođe, smatram da, bez obzira na položaj koji ima generalni sekretar, nema razloga da neko iz stručne službe ne bude u situaciji da ga zamenjuje i da taj posao obavlja privremeno, da može biti ovlašćeno od strane generalnog sekretara.
Prema tome, ne nalazim da je ovaj amandman toliko loš i da je neprimenjiv u praksi. Hvala. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, činjenica je da u ovih godinu dana imamo situaciju u kojoj su oni koji su najsiromašniji, sa nižim stepenom obrazovanja, radnici u proizvodnji, podneli teret ove krize, da je najveći broj izgubljenih radnih mesta, pre svega, u prerađivačkoj industriji, kada su u pitanju proizvodni radnici, da se zaposlenost na neki način nadomestila povećanjem broja radnika zaposlenih u administraciji, da imamo jako lošu situaciju kada je u pitanju privatni sektor, znatan gubitak radnih mesta, naročito kada je u pitanju preduzetništvo, po nekoj proceni, videćemo to u januaru.
Već u toku ove godine izgubljeno je negde blizu 150 hiljada radnih mesta, što zaposlenih kod preduzetnika, što samih preduzetnika. Sve to ukazuje da je privatna privreda, ono što treba da bude neki moto razvoja, ono što puni budžet, jako loše prošlo u ovih godinu dana, u odnosu na ekonomsku politiku koju je vodila Vlada.
Bilo je sasvim razumljivo da i državna administracija i Vlada teret ove krize, teret ovih nedaća preuzmu delimično i na sebe.
SNS je podnela niz amandmana koji u suštini imaju u ovom trenutku samo želju da naglase kako se ova vlada i dalje ponaša rasipnički. Nažalost, i u budžetu za 2010. niste izmenili svoj odnos kada je u pitanju reorganizacija i smanjenje troškova Vlade, smanjenje broja ministarstava, smanjenje broja potpredsedničkih mesta.
Ovim amandmanom koji sam podneo, a odnosi se na jedno od potpredsedničkih mesta i na uštedu od nekih 40 miliona dinara, smatram da to nije malo, smatram da smo bar na taj način mogli da na neki način, i gospoda iz Vlade, ukažu i pokažu solidarnost sa privredom i privatnim sektorom.
Nažalost, nemate političke volje, ali siguran sam da, bez obzira na to kako skrojili ovaj budžet za 2010, jer ovde razgovaramo o rebalansu, faktički, o onome što je već urađeno, tu izmeniti nešto nije moguće, bez obzira kako skrojili budžet za 2010, hteli ne hteli, s obzirom na stanje privrede, s obzirom na nebrigu koju već dugi niz godina imamo od strane ove vladajuće strukture kada je u pitanju privreda, moraćemo jako brzo u rebalans.
Nadam se da će ovi amandmani i ovaj stav SNS makar da podstaknu javnost da izvrše jedan ozbiljniji pritisak na Vladu da se ide u smanjenje javne potrošnje i da se ovo rasipništvo, koje karakteriše ovu vladu, najzad privede pameti.
Dame i gospodo narodni poslanici, SNS podnela je par amandmana na ove izmene i dopune Zakona o krivičnom postupku. Konkretno, amandman o kojem govorim odnosi se na član 3, odnosi se na zabranu prisustvovanja određenim sportskim priredbama.
Što se tiče ovog predloga člana, smatramo da je ova materija, sankcija koja je predviđena, nije u dovoljnoj meri razrađena. Isto tako činjenica da je predviđena zatvorska kazna od 30 dana do 3 meseca poprilična i da je kao takav i taj oblik kazne razrađen u Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija.
Prepoznali smo mesto o ovoj sankciji baš u tom zakonu, da je konkretno u članovima 279. i 280. već predviđena ta sankcija i da je neophodno, ako ste se već opredelili za to, da se nakon izvršenja neke zatvorske kazne nekom učesniku, počiniocu, zabrani prisustvo određenim sportskim priredbama, da je neophodno da se makar vodi evidencija o sportskim priredbama za koje taj izvršilac ima zabranu.
Isto tako, da bi, eventualno kroz izmenu Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, bilo neophodno da se taj počinilac javlja policijskim upravama, da se to evidentira, kontroliše, da se uredi način kada bi se od te obaveze odstupilo, da se, sve u svemu, odrede okolnosti i uslovi pod kojima bi ova sankcija trebalo da se izvrši. Ovako je ostalo poprilično toga nejasno. Ostavljeno je sudijama i tumačenje zavisno od situacije do situacije, što je, po mišljenju SNS, neprihvatljivo.
Dame i gospodo narodni poslanici, radi se o postupku po tužbi i predlogu SNS da se na neki način ubrza taj postupak. Smatramo da danas kako se to dešava po sudovima da to traje čak i po dve godine, pa i duže, i to nije u interesu građana, a često ni u interesu privrede, a, na neki način, i podstiče korupciju u sudstvu.
Mi smo amandmanom hteli da obavežemo sudove da sporove rešavaju u roku od šest meseci. Znači, nakon uredno podnesene tužbe, želeli smo da obavežemo sud da u roku od tih šest meseci postupak okonča.
Smatramo da bismo došli do jedne delotvorne žalbe, naravno, mora ta žalba da se reši u nekom adekvatnom roku, u roku koji je, kao što rekoh, u interesu građana i nalazimo da je i te kako bilo razloga da u nizu novih prava, kada su u pitanju sudstvo i sudije, neka prava dobiju i građani, a jedno od osnovnih prava je pravo da se njihova tužba reši u jednom razumnom roku. Žao nam je što niste imali razumevanja za ovaj amandman.
Još jedan amandman SNS koji je, verujem, u interesu građana. Odnosi se na presude donete u sporu zbog ćutanja uprave. To je u našoj praksi jako čest slučaj. Ćutanje uprave i donošenje rešenja u zakonskom roku je najveći problem građana danas u Srbiji, bar mi to tako vidimo.
Što se tiče ovog člana 44, mi smo dali jedan potpuno novi član koji unosi i neke nove institute, neke nove obaveze, obaveze kada je u pitanju sud, znači, da u roku od 15 dana donose rešenje kojim se nalaže organu koji je napravio grešku da u roku od isto 15 dana donosi odgovarajući akt. Znači, želeli smo rokovima da obavežemo i sud i organe uprave da moraju da se na adekvatniji način odnose prema građanima, da moraju da budu ažurniji.
Isto tako, predvideli smo i mogućnost, odnosno obavezu da se odgovorno lice u organu uprave koje nije postupilo na osnovu ovog naloga suda kazni sa nekih 50.000 dinara. To je danas isto tako jedan veliki problem – da odgovorna lica ne snose nikakvu odgovornost ukoliko ne poštuju prava građana.
Smatramo da bi ovo znatno ubrzalo postupak, da bi, jednostavno, postupak učinilo i bitno efikasnijim i da bi uz pomoć ova dva nova instituta koja su predložena građani Srbije mogli da pravo koje zbog ćutanja administracije ne mogu da ostvare ostvaruju znatno efikasnije.
Dame i gospodo narodni poslanici, na Zakon o prekršajima, na deo koji bitno uvećava visinu kazni, bez ikakvih argumenata po nama, eventualno skraćuje rokove plaćanja, SNS je podnela niz amandmana, u tom prvom delu zakona.
Smatramo stvarno da bi poslanici mogli da prihvate ove izmene i dopune zakona, potrebna je jedna znatno ozbiljnija analiza, jedna analiza koja je morala biti dostavljena poslanicima, da bi se na osnovu te analize, broja prekršaja i eventualno ponavljanja prekršaja, kretanja broja izvršenih dela, moglo da dođe do nekog zaključka da li su ove drastične promene u visini kazni potrebne.
Konkretno u članu 1. vi dajete, po nama, jednu jako problematičnu mogućnost, dakle, da se spajaju kazne zatvora i novčane kazne. Mi jesmo do sada imali to na neki način regulisano, ali samo u onim težim delima, delima koja se odnose na eventualno život, imovinu. U svakom slučaju, nije se ta kazna često primenjivala.
Ovim predlogom zakona na neki način suprotno nekim opštim načelima i opredeljenjem kada je u pitanju kaznena politika, bar opredeljenjima koja smo imali do sada, dok nismo dobili ovaj zakon pred nama, vi dajete neke mogućnosti što se tiče novčane kazne, a ujedno se kažnjava čovek i novčano i kaznom zatvora.
Sama odredba koja je data u članu 1. je poprilično nejasna. Nejasno je da li je neophodno da te dve kazne idu skupa i da to bude neko kumulativno kažnjavanje ili se ostavlja alternativa da čovek bude ovako kažnjen ili kazna zatvora ili novčanom kaznom. Smatramo da je tu napravljen veliki propust.
Isto tako u definisanju samog člana, kao što malopre rekoh, smatramo da visine kazni koje su predviđene ovim zakonom i koje iznose do nekih 150.000 dinara i mogućnost da neko bude kažnjen sa 60 dana zatvora, u situaciji kada je prosečna plata 30.000, u suštini su male. Ukoliko je neko kažnjen i maksimalnom novčanom kaznom od 150.000 dinara, a faktički ide i zatvorska kazna sa tim paralelno, nekog i pre svega nečiju porodicu kažnjavate i te kako drastično, trebaće meseci i rada i odricanja da bi se ta kazna isplatila.
U ovakvoj situaciji, u situaciji i u vremenu u kome živimo i te kako je teško doći do posla, u kojoj su primanja mala, stičem utisak da ste ovim predlogom zakona u stvari želeli, pre svega, da obezbedite administraciju, da obezbedite prihode za sudove i da ste ponovo na ovu srpsku sirotinju prebacili izdržavanje sudova u nekoj meri koja je neprimerena, bez obzira što i sami znate koliki je deo poreskih opterećenja u odnosu na plate i dohodak građana i privrede.
Ovo je neki dodatni namet, dodatna kazna, nekritički uvedena i rekao bih generalno za SNS neprihvatljiva. Mi ćemo kada krenemo po ovim amandmanima pre svega, zbog javnosti, po par rečenica o svakom ovom zakonskom predlogu koji je pred nama, kako bi građani bili jednostavno upućeni u to koliko ste na jedan bezočan način osmislili kažnjavanje kada su u pitanju prekršajne sankcije. Podsetio bih da društvena opasnost od prekršaja nije ni približno, ubeđeni smo, tako velika u odnosu na kazne koje ste predvideli ovim zakonom.
Zbog javnosti, u članu 3. imamo vaspitne mere rada, predlog da se one uvećaju za dva puta. Ono što je elementarna nelogičnost, to je da na osnovu Zakona o radu one mogu da iznose samo dva sata dnevno, što znači da se bitno i poskupljuje trošak kompletne administracije. Ne znam gde ste ovo našli. Potrebno je da bi se, recimo, maksimalno ovakva kazna odradila nekih 120 radnih dana, što najbolje govori koliko je u stvari ovaj predlog, na neki način, besmislen.
Još jedan amandman koji trajanje kazne zatvora produžuje u odnosu na neko ograničenje  koje smo imali dosad u postojećem zakonu i ujedno u sledećem stavu ukida ukupnu dužinu kazne. Znači, visina ukupne dužine kazne ograničenja, koju smo imali tim povodom, što znači da se na ovaj način, rekao bih, građani stavljaju u nepovoljniji položaj nego što je to bilo do sada.
Već sam pomenuo, nije problem za nas poslanike da prihvatimo kaznenu politiku koja je u interesu građana i koja je plod neke ozbiljnije analize, ali donositi ovakve predloge, bez ikakve analize, i očekivati da poslanici, pre svega, opozicionih stranaka prihvate, mislim da je nerealno. Žao mi je što se na ovaj način uopšte i predlažu ovakvi zakoni.
Na kraju krajeva, mnogo toga bih rekao da iskoristim priliku. Sudovi za prekršaj treba da urade u vlastitoj kući, ne da se sve svaljuje na leđa građana. Danas i ako platite kaznu koju vam propiše sudija za prekršaje, sa uplatnicom, fotokopijom, morate da odete ponovo kod tog sudije za prekršaje, da dokažete da ste platili. Ukoliko ne dostavite kopiju uplatnice, moraćete ponovo da platite kaznu. Naravno, ako ne sačuvate vlastitu kopiju.
Tolika je neažurnost u prekršajnim sudovima. Tolika je nesposobnost da oni ne mogu da evidentiraju niti kazne koje se naplate, a mi dolazimo, odnosno vlast i Vlada dolazi pred poslanike sa jednim zakonom koji bitno otežava položaj građana, a skoro da nema građanina Srbije koji nije u situaciji da plaća kazne. Naročito kada smo u pitanju mi vozači, dešava nam se možda i češće nego što bi trebalo, ali i ako treba da budemo kažnjavani, to treba da bude primereno i mogućnostima i stanju privrede i standarda danas u Srbiji.
Dame i gospodo narodni poslanici, realizacija ovog budžeta u svakom slučaju zavisi od ovog zakona. Mislim da, pre svega, treba da izrazimo jedan principijelan stav SNS da je žalosno što smo došli u ovu situaciju, da je privreda u tako lošem stanju da su transferi u penzioni fond tako mali da ovoliki deo budžeta moramo da prenesemo u penzioni fond da bismo mogli da isplatimo ove penzije. Nažalost, čini mi se da neki to zloupotrebljavaju, okrivljuju penzionere za situaciju u kojoj se nalazimo danas, a situacija je sasvim drugačija.
Iz ovakvog stanja kada je u pitanju penzioni fond i visina penzija, pre svega, stoji jedna loša ekonomska politika koja je vođena od 2000. godine naovamo, za malo toga su krivi sami penzioneri. Penzioneri bez sumnje nisu krivi što u ovoj godini imamo pad industrijske proizvodnje od 15%, penzioneri nisu krivi što je izgubljeno negde preko 200.000 novih radnih mesta, pre svega kada je u pitanju preduzetništvo, kad je u pitanju proizvodnja, kada je u pitanju prerađivačka industrija. Tu je najveći gubitak i tu se stvara nova vrednost, a to je baš mesto gde imamo i najlošije rezultate ove vlade u prethodnih godinu dana.
Penzioneri nisu krivi što je od 1997. godine do danas broj zaposlenih u javnoj upravi povećan sa nekih 360.000 na 430.000, a potrebno je i sasvim je dovoljno negde oko 300.000. Sve to bitno opterećuje budžet, sve to bitno opterećuje javne finansije. Nisu krivi ni zato što sa nekih 680.000 zaposlenih u prerađivačkoj industriji danas smo posle desetak godina spali samo na 330.000, a trend je da iz godine u godinu sve više opada taj broj zaposlenih.
Prema tome, žalosno je da se mi danas nalazimo u situaciji da od milion i 800.000 zaposlenih samo 570.000 radi u delatnostima u kojima se stvara neki opipljiv dohodak.
Žalosno je da industrijska proizvodnja danas je ista kao i 1998. godine. Deset godina tranzicije upropastilo je kompletnu privredu, onemogućilo da danas imamo veći priliv doprinosa u penzioni fond i da ne budemo u ovakvim problemima u kojima jesmo danas na nivou javnih finansija.
Znači, činjenica je da kao posledica jedne loše politike danas imamo situaciju da je Fond za penzije u odnosu na Fond za zarade uvećan sa nekih 45% na 54%, ali mislim da, bar kada su u pitanju siromašnije sredine, treba potpuno da budemo svesni da će na smanjenje penzija i lošiji položaj penzionera bitno da utiče standard svih građana, a pre svega u siromašnijim sredinama, jer smo mi danas nažalost došli u situaciju da imamo preko 80 opština u kojima imamo veći broj penzionera nego što imamo broj zaposlenih, da imamo dvadesetak opština, po nekoj evidenciji do koje sam i ja došao 26 opština u kojima je fond za penzije veći nego fond za zarade.
To su, pre svega, opštine i sredine u centralnoj Srbiji, u unutrašnjosti Srbije i delimično u unutrašnjosti Vojvodine. Kada pogledate te podatke i upredite fond zarada u odnosu na fond penzija, shvatite zbog čega nema velike brige u Beogradu i Novom Sadu zbog pada penzija. Kad uporedite fond penzija i rada u Novom Sadu, odnos je 1:3, a kada siđete na jug Srbije videćete da je odnos još malo 1:1. Imate drastične razlike da pojedine sredine u potpunosti zavise od toga koliki je penzioni fond.
Prema tome, smatram da je neophodno u nekom narednom periodu hitno popravljati ekonomsku politiku ukoliko nećemo sledeće godine da dođemo u istu ovakvu situaciju da nema dovoljno sredstava za penzije, da penzioneri sasvim sigurno nisu krivi za to.
One koji govore da bi eventualno žrtvom penzionera došli u bolju ekonomsku situaciju samo da podsetim, u ovih deset godina imamo preko 80 milijardi evra i nikad Srbija nije imala više para koje su ušle u Srbiju što kroz izvoz, što kroz zaduženja, a jako malo toga je ostalo privredi.
Jako malo toga je moglo kroz doprinose da se vrati penzionerima i da bez jedne promene ekonomske politike, koja je potpuno nakaradna i oslonjena na uvoz, oslonjena na tuđu akumulaciju, nećemo moći da računamo na bolje dane za sve nas, pa i za penzionere, pa ćemo nažalost sledeće godine biti u istoj situaciji.
Dame i gospodo narodni poslanici, član 6. i intervencija SNS kada je u pitanju naknada zarada, o tome je već govorio moj kolega Mićo Rogović, ovde se radi o roditeljskom dodatku. Znači, ovim članom vi definišete da roditeljski dodatak, pre svega majke, naravno, mada postoji mogućnost da to budu i očevi, imaju pravo na roditeljski dodatak za prvo, drugo, treće i četvrto dete, naravno, uz neke uslove.
Ono što je intervencija SNS, a u cilju popravljanja demografske slike Srbije, koja je jako loša, s tim ćemo se svi složiti, ali na čemu se jako malo radi, bar po mišljenju opozicionih poslanika iz SNS, kamo sreće da smo izašli sa nekim zakonom koji bi tretirao populacionu politiku i brigu o deci, o natalitetu u nekom dugoročnom periodu jer stvarno situacija je tu izuzetno loša.
Predlog je da se odnosi na svako dete i nama jednostavno nije ni jasno zbog čega se predlagač ograničio na prvo, drugo, treće i četvrto dete. Ionako imamo jako malo porodica koje imaju troje ili četvoro dece, a kamoli petoro ili šestoro i više dece i da su ionako te porodice izuzetno socijalno ugrožene, pa nije bilo razloga, po nama, da se ovo ograničenje stavlja u ovom članu zakona.
Pre bi možda bilo logičnije da za prvo dete eventualno se odustalo od roditeljskog dodatka, a da se porodicama koje imaju više dece omogući to pravo, veće bi i uštede bile, a čini mi se da bi bilo i pravičnije, pa samim tim smatramo da je ovaj amandman trebalo da ima znatno više razumevanja od strane Vlade, da je mnogo razumniji i da rešenje koje je predloženo je znatno bolje od onog koje imamo u Predlogu zakona.