Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Mirjana Dragaš

Mirjana Dragaš

Socijalistička partija Srbije

Govori

Još jednom, hvala na ovakvoj raspravi i vama na ovakvom doprinosu. Prijatno.
Poštovani, uključila bih se u ovu raspravu da podržim ovaj predlog, kao što je dat predlog Vlade, odnosno ministarstva, da se sam amandman ne podrži iz razloga što on takođe u nastavku kaže da se ovim zakonom predviđa i dalje bliže uređivanje uslova i načina prikazivanja i upućivanja na određenu robu/uslugu, žig, itd, što pokazuje i obavezu ministarstva, o čemu sam ja u načelnoj raspravi govorila, da druge podzakonske akte mora da razradi u međuvremenu kojim bi neke stvari bile više precizirane.
U ovom delu ću ukazati znači na taj deo. Dakle, da je to jedna od obaveza koja će bliže regulisati ove stvari, ali lično smatram da sama ova predložena formulacija kao što je u Predlogu zakona ne utiče negativno na potrošače i u tom smislu možemo podržati i Predlog Vlade i predlog zakona. Hvala.
Hvala vam.
Podržaću i da se zahvalim Ministarstvu i gospodinu ministru što je prihvatio ovaj predlog koji je dao naš poslanik Srđan Dragojević. Upravo u članu 36. kaže da ukupno vreme trajanja TV oglašavanja i TV prodaje u jednom punom satu emitovanog programa ne uračunavaju se pa se onda nabraja šta – novi pojam sadržaja u sopstvenom programu, sporedni proizvodi, neposredno, zašto iz programa obaveštenje o sponzoru, plasiranje proizvoda i tako dalje.
Amandmanom koji je predložio poslanik Srđan Dragojević je dodata tačka 9. koja kaže da se takođe u oglašavanju ne smatra i obaveštenja o proizvodima savremenog kulturno-umetničkog stvaralaštva i drugih sadržaja iz oblasti kulture koje je finansijski podržalo Ministarstvo nadležno za poslove kulture ili koje je odobrio Nacionalni savet za kulturu. Time smatramo proširuje oblast kulturnog uticaja, proširuje se oblast koja daje jedne kulturne informacije i širenje kulturnih sadržaja. Mislim da je dobro što je i sam Srđan Dragojević ovo uočio i predložio ovakav amandman i zahvaljujemo se ministarstvu što je ovaj predlog usvojilo. Hvala.
Uključila bih se u ovu raspravu pre svega da kažem da podržim stav ministra koji je pre svega rekao da kada bi po ličnoj volji i ličnom opredeljenju se opredeljivao da bi u svakom slučaju zabranio oglašavanje ovih štetnih proizvoda.
U tom smislu bih se složila i sa komentarom prethodnih poslanika, pre svega Bradića, ali i Nikolića koji su takođe govorili da štetno oglašavanje alkoholnih pića, duvana, itd. može negativno da utiče naravno na zdravlje.
Međutim, ja ću sada da skrenem pažnju na nešto drugo, da je u svakom slučaju u ovom predlogu zakona data su bolja rešenja nego što su bila, da sve ne možemo regulisati samim slovom zakona i izmeniti ukupno ponašanje bilo populacije ukupne, bilo dece. Da su potrebne i druge mere da se primenjuje.
Ja ću ovde podsetiti da je u Beogradu postojala zabrana prodaje alkoholnih pića maloletnicima i ta zabrana koliko god je bila u Beogradu dugo trajala, ona, koliko je istraživanje pokazalao nije dala odgovarajuće rezultate.
Dakle, nije samo stvar u zabrani, nije samo stvar u restriktivnom jednom odnosu koji bi bio napisan u zakonu, nego u ukupnom odnosu i u porodici i u društvu i u vaspitanju i u odnosu prema mladima, itd, tako da ovo jeste, kažem, pomak, a opet bih se takođe osvrnula i na onaj drugi deo.
Dakle, moguće je regulisati ili dalje precizirati neke stvari i podzakonskim aktom i složila bih se, moguće i sa analizom koja bi bila u nekom narednom periodu, pa u doglednom periodu da se ide na promenu pojedinih delova zakona.
Istina je da se razvija kampanja protiv upotrebe duvana, protiv upotrebe primene alkoholnih pića. Naročito bih skrenula pažnju naravno na štetne posledice upotrebe alkoholnih pića kod mladih i izazivanja saobraćajnih nesreća, što zaista predstavlja veliki problem kod nas.
Smatram dakle da se sve ne može regulisati i do pozitivne tačke dovesti samo na način kako je to u zakonu upisano. Postoje druga sredstva i mi treba da ih primenjujemo. Hvala.
Hvala.
Iskoristiću ovaj amandman, ako dozvolite poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre da kažem dve stvari. Slažući se sa predlogom kao što je dat u ime ministarstva, u stvari da na neki način istaknem da kod donošenja ovog zakona je vrlo precizno bilo, jasno naglašeno u našoj diskusiji da je kod donošenja Predloga zakona obavljena javna rasprava, da su i stavovi pozicije i opozicionih stranaka u ovom parlamentu podjednakim aršinom merena, usvajana itd. i da su postali sastavni deo zakona i da je ostvaren jedan veoma pozitivan parlamentarni duh da dobijemo jedan korektan zakon, dobar zakon koji ide u pravcu unapređivanja ovih odnosa kod oglašavanja i posebno skrećem pažnju na veliki broj amandmana koji su usvojeni, koji skreću pažnju na zaštitu dece i njihovog položaja u čitavom ovom korpusu pitanja.
Najzad da kažem da davanje podrške Vladi, odnosno ministarstvu sa naše strane takođe po meni daje jedan odnos pozitivne konekcije i da u tom smislu mislim da ništa nije loše kada mi poslanici ukazujemo na takav jedan stav koji podrazumeva da je Vlada razumela naše inicijative, da je ministarstvo predložilo takođe da u sastav zakona dođu naše inicijative i ja ću tu praksu pozdraviti i ubuduće. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, gospodo narodni poslanici, pred nama su danas dva zakona. Zakon o oglašavanju i Zakon o informacionoj bezbednosti. Ovi zakoni regulišu različite oblasti, ali ipak imaju nešto zajedničko. Jedan se odnosi na trgovinu, odnosno promociju proizvođača i proizvoda i iznalaženja najboljeg puta do građana, odnosno potrošača.
Drugi, da se zaštite svi koji su korisnici internet usluga u uopšte informacionih komunikacija. Njihova zajednička tačka su novi modeli informacionih komunikacija, lako i brzo prenošenje informacija i znanja, pružanje usluga, različite vrste dostupnosti roba i proizvoda, ali i dostupnost različitih podataka i o ličnosti, kao i o državnim poslovima.
Dakle, nalazimo se u novom vremenu, u 21 veku, veku novih odnosa i komunikacija što od svih nas traži nova znanja, poštovanje novih pravila, odnosno to je komunikativnost, široka informisanost, brzina reagovanja u zaštiti podataka koje su od posebne važnosti.
Tako su zajednički i ovi zakoni, oba se oslanjaju na nove tehnologije, donose nova pravila, s obzirom na brzinu njihovim promena, brzo se moraju menjati zakoni i prilagođavati uslovima u praksi i onome što postoji u međusobnim odnosima.
Prvi Predlog zakona o oglašavanju, predstavlja vid promovisanja privrednih subjekata, ali tako da ne naruše pravila otvorene tržišne komunikacije, oglašavanje, uvek i svuda, mora da podleže određenim pravilima, da objektivno prikazuje proizvod razlike između pojedinih, ali tako da se održi ravnopravna tržišna utakmica i omogući dolazak pravih proizvoda do krajnjih kupaca, odnosno potrošača.
Subjekti i učesnici u ovom procesu, kao što vidimo iz ovog zakona, ali što možemo da osetimo i vidimo u životu i u praksi su veoma različiti i dosta ih ima u tom lancu, i to su, proizvođač, prenosilac oglasnih poruka, oglašivač, distributer i potrošač koji je u suštini krajnji cilj.
Cilj oglašavanja je, kao što smo rekli podsticanje tržišne utakmice, pravna sigurnost, poboljšani standard potrošača. To je danas jedna kreativna industrija i ja bih rekla da je to danas umetnost, od oglašavanja korist imaju svi proizvođač, potrošač, ali i država na osnovu poreza koje prikuplja.
Predstavljanje proizvoda, odnosno oglašavanje mora da podleže određenim pravilima koji će obezbediti objektivno, isticanje kvaliteta određenih roba i usluga i isti odnos prema svima, održivost poštene borbe na tržištu, našta ovaj zakon upućuje i što reguliše. Oglašavanje koje je počelo veoma davno, možemo reći pre jednog veka, obično su bile ranije reklame ili smo ih tako zvali, a danas je došlo do vrlo razvijene dinamične industrije koja raznim, pisanim i audiovizuelnim sredstvima nalazi put do potrošača, „sa ciljem da im poveća standard“.
Ja ću tu staviti čak i znake navoda, s obzirom da su razne zloupotrebe, informacija koje dolaze do potrošača, pa se onda može postaviti objektivno pitanje da li je uvek svuda i kod svakoga proizvođača i prenosioca usluga, cilj da se poveća standard potrošača ili je cilj profit koji proizvođač želi da ostvari.
S obzirom na otvorenost tržišta i komunikaciju, ova regulativa je vrlo dinamična i zato ne treba da čudi što se stalno menjaju pravila, donose novi zakoni koji moraju biti usklađeni sa stanjem oglašavanja na tržištu, ne samo sa modernim zakonima koji su propisani u EU, kojima se usklađuje naše zakonodavstvo u procesu pridruživanja istoj.
Ovaj zakon je vrlo razuđen i preko svojih 80 članova pokušava da reguliše sve objekte, stanja i odnose na tržištu, u procesu oglašavanja i borbe potrošača. Ja bih rekla da su za mene dva najvažnija poglavlja, poglavlje koje reguliše opšta pravila i to su članovi zakona od četiri do 20, kao i posebna pravila koja se odnose na specifične situacije, oblasti zaštite, specifične subjekte kao što su deca, mladi itd, koji se moraju zaštiti, i treće poglavlje koje nam privlači posebnu pažnju je vrlo značajno, to su u stvari kaznene odredbe.
Bilo bi idealno kada bi se sam život odvijao po pravilima i onako kako je napisano. Tada bi nam reklame, kako ih popularno zovemo bile lakše u mnogim situacijama, prihvatljivije, imali bi u njih više poverenja, isto tako i u robu koju dobijamo kao i u proizvođače, u deklaraciji o kvalitetu i sastavu robe, o roku trajanja određenog proizvoda, zemlji porekla, uslovima prodaje robe, ceni, uslovima na tržištu itd.
Sve je to važno. Sve ovaj zakon dotiče u cilju sticanja što većeg profita, a nažalost novac je danas kod mnogih i jedini Bog, vrlo je prisutno da se odnosi na tržištu, nažalost ne poštuju, da se ne poštuju pravila, profesionalna etika, kao i pravo kupca, odnosno potrošača na tačno, pošteno i celovito informisanje.
Zato je, ono što je dobro ovim zakonom, utvrđivanje pravila, odgovornosti, ali i kazne, šta što ovaj zakon definitivno i čini? Čini mi se da je ovde data i precizna kaznena politika, jasne mere, što je takođe poseban značaj ovog zakona. Međutim, s tim da se posebnim uputstvom ili nekim drugim podzakonskim aktom mora precizirati kada se izriče najniža, a kada najviša kazna, da se ne razvije praksa da je najniža kazna najprihvatljivija i ona koja se u najvećoj meri primenjuje, a onda za oglašivača, ona ispada mnogo manja šteta nego što donosi korist od pogrešnog, lošeg oglašavanja, odnosno ne poštovanja ovog zakona.
Posebno ću se osvrnuti, u stvari, na značaj članova 7, 10. i 11, na primer, u kojima se jasno kaže da je zabranjeno obmanjujuće oglašavanje, da se to odnosi na sve što je prethodno rečeno, a što postoji u reklami, a što u stvari sve nas, odnosno potrošače opredeljuje da kupimo određenu robu.
Isto tako postoji potpuna zabrana oglašavanja roba i usluga koji su zabranjeni zakonom, na primer, kao što su alkohol i cigarete. Ja bih to naročito pozdravila. Sa cigaretama je u praksi dosta već i razvijena kampanja o nemogućnosti njenog konzumiranja na javnim mestima, zabrani njenog reklamiranja itd. Mislim da je mnogo kod nas značajna zabrana reklamiranja alkoholnih pića, s obzirom na sve negativne posledice koje alkohol sa sobom nosi, na njegovu dostupnost generalno u prodaji, čak i mladim licima, a posebno sa aspekta bezbednosti, bezbednosti u saobraćaju, mislim da tu kazne za zloupotrebu ovoga moraju da budu vrlo jasne i sa svim primerene.
Istaći ću posebno deo zakona koji skreće pažnju na zabranu podsticanja ponašanja koja utiču loše na zdravlje i bezbednost primaoca oglasne poruke. Ovde je bilo zloupotreba u praksi i u međunarodnoj evropskoj zajednici, naravno nismo ni mi izuzeti od toga i dobro je što ovaj zakona zabranjuje, odnosno sada posebnu pažnju pokazuje na odnosu na ovu pojavu. Dakle, jasna zabrana propisana ovim zakonom, visoka kazna i insistiranje na poštovanju ovog zakona, garant su boljeg kvaliteta proizvoda i bolje zaštite potrošača.
Mnogi nesavesni trgovci neće se lako odreći benefita i koristi koja ostvaruju zloupotrebom i nepoštovanjem zakona. Zato kažem da je kazna bitna, u nekim slučajevima možda je mogla da bude i oštrija, ili drugačije gradirana. No, rasponi koji su dati nude i najmanje i najveće kazne, one od 300 hiljada do dva miliona. Zato je važan rad inspekcije, njena prisutnost i odgovornost na terenu koja će propisivati te kazne u skladu sa prekršajem, štetom, a na koncu i u skladu sa namerama.
Važan je broj i inspekcija koja mora da bude uvek obučena, mora da joj bude dostupna stalna edukacija i inovacija znanja, što je vidim sve više prisutno i zahteva se u mnogim strukama, mislim da i u radu inspekcijskih službi takođe je taj zahtev stalnim inovacijama i sertifikatima za obavljanje tih poslova, takođe treba da bude prisutno i samim tim će onda i ukupna zaštita potrošača biti bolja i veća.
No, pored ovog zakona, ja bih u tom smislu, dakle podržala mere koje ovaj zakon u sebi donosi i predlaže.
Drugi zakon o kojem danas raspravljamo, Zakon o informacionoj bezbednosti, o njemu je danas bilo dosta reči. Njegovo predlaganje bi posebno pozdravila, jer će sigurno doprineti većoj sigurnosti informacija i podataka bilo o ličnosti, ili pravnim licima, odnosno državnim organima.
Informaciona bezbednost u ovakvom rastućem svetu komunikacija je sve značajnija. To je jedan od preduslova za stvaranje i razvoj informacionog društva, što je zacrtano strategijom razvoja informacionog društva do 2020. godine.
Postojeći zakoni, a kao što je u uvodnom izlaganju ministra rečeno, bilo ih je preko osam, koji tretiraju pitanja iz ove oblasti, nisu obuhvatali na odgovarajući način i na jednom jedinstvenom mestu sva pitanja i odgovarajući potreban pravni okvir, te se u tom smislu zaista može pozdraviti i donošenje i predlaganje ovakvog jednog zakona.
Evropska zajednica je 2013. godine donela strategiju bezbednosti IKT sistema EU, gde su date određene smernice razvoja. Ovaj zakon iz te oblasti jeste i naše celovito usklađivanje sa EU, ali on, kao što ja to volim da istaknem, nije važan zbog EU, on je važan zbog nas i uopšte svi takvi poslovi moraju da imaju, pre svega cilj, naše ustanovljavanje jedinstvenog, dobrog i kvalitetnog sistema državne uprave, odnosa prema građaninu i naša bilo pojedinačna zaštita ličnosti ili zaštita u ovom slučaju sistema.
Ovde, pored uvođenja jasnih mera i osnivanjem regulatornih tela, postoje i različiti organi po nivou organizovanja koji se organizuju i ja bih njihovo formiranje, naravno pozdravila i istakla njihov značaj upravo po vertikali organizovanja, kako bi svaki od njih mogao da prati razvoj informacionih tehnologija, bezbednost i zaštitu u pojedinim od ovih oblasti.
Ono što je posebno značajno, istaći ću, je formiranje nacionalnog CERT-a, odnosno nacionalnog centra za prevenciju bezbednosnih rizika u IKT sistemima. Njegov zadatak bi bio da se obezbedi koordinacija između činilaca zaštite i praćenja pravilne primene propisanih mera zaštite, kao i inspekcijski nadzor u oblasti informacione bezbednosti.
Ono što je važno, predviđeno je da ovo ministarstvo, odnosno Ministarstvo za telekomunikacije, bude nadležno za bezbednost IKT sistema i uopšte ceo postupak u daljem razvoju ovog sistema praćenja i razvijanja svih budućih mera zaštite koji će neosporno biti potrebni.
Ovi svi poslovi zadiru, kao što smo videli iz predloga zakona, kao što i znamo iz prakse, u razne delove sistema državne uprave, organizaciji i njene organizacije i u one oblasti koje su od posebnog značaja za bezbednost i sigurnost države. Znači, to se odnosi na organe odbrane, MUP, spoljnih poslova, pravde i sve službe bezbednosti, njihova koordinacija, njihov zajednički rad, ali i formiranje ovakvog jednog jedinstvenog nacionalnog centra, mislim da će unaprediti bezbednost i zaštitu koja nam je neophodna, a u prethodnoj raspravi su pomenuti već primeri koji postoje i u našoj praksi, u međunarodnoj zajednici gde se upad u bezbednosne sisteme posebno zaštićenih poslova, ima velike štete i na šta se mora obratiti posebna pažnja.
Naravno, kada se govori o ovoj regulaciji, mora se istaći značaj RATEČ-a, odnosno regulatorne agencije za elektronske komunikacije i poštanske usluge i takođe zahtevati i prilagođavanje njihovog rada i obaveza u skladu sa novim odnosima u ovom sistemu.
Predlog zakona sadrži posebnu glavu, koja se odnosi na kripto-zaštitu, a to su kripto-bezbednosne mere i zaštite od kompromitujućeg elektronskog zračenja.
Radi efikasnije primene potrebno je obezbediti adekvatan inspekcijski nadzor i u ovoj oblasti i nadzor preko inspektora, učiniti dostupnim u svakom području svoga rada.
Imajući u vidu značaj poslova i širinu, neophodno je i slažem se sa tim, obezbediti odgovarajuća sredstva koja su neophodna za tehniku, opremu i ljudske resurse. Ona su potpuno opravdana, ostvaruju svoj cilj i sigurna sam da ćemo u ovoj oblasti, naročito u narednim godinama imati još dosta promena, još dosta stvari koje ćemo morati da poradimo u smislu obezbeđivanja i lične pojedinačne zaštite, ali i zaštitu svih ukupnih državnih organa.
U svakom slučaju, lično pozdravljam donošenje oba zakona, smatram da je naročito značajan iskorak kod ovog drugog i želim da istaknem da će poslanička grupa SPS u danu za glasanje oba zakona podržati i glasati za njih.
Sigurna sam da naredna kampanja za nove republičke, odnosno ukupne izbore u državi neće u velikoj meri ometati rad službi koje su neophodne, koje će raditi na primenjivanju i stvaranju uslova da se ovi zakoni primene u neposrednoj budućnosti. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodo ministri, gospodo poslanici, u setu zakona iz ekonomske sfere koji se u današnjoj raspravi nalaze pred nama, tu se nalaze zakoni o privatizaciji, o tržištu kapitala, poreskom postupku, poreskoj administraciji, porezu na dobit pravnih lica ili na dohodak građana, o privrednim komorama, zadrugama, donose se i zakoni koji utiču na unapređenje konkurentnosti i zapošljavanje u vidu sporazuma o zajmu za realizaciju važnog cilja, a to pre svega zapošljavanje nezaposlenih lica.

Isto tako, pred nama je i Predlog zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje. Setom ovih zakona reguliše se niz pitanja, uređuju se na nov način ili se izmenama i dopunama popravljaju, a svi imaju za cilj promenu klime i uslova za razvoj ekonomije, povezivanje privrednih subjekata preko novog uređenja privredne komore, organizovanje zadruga itd, koje sve neposredno doprinose stvaranju novih radnih mesta, zapošljavanju ljudi i primeni raznih podsticajnih mera koje u svakom slučaju treba da ojačaju privredni milje u kojem se Srbija nalazi, povezivanje svih subjekata, razvoj malih i srednjih preduzeća, dovođenje stranih investitora, a sve to kao rezultat da ima povećanje broja zaposlenih.

Danas u Srbiji ima veliki broj nezaposlenih lica. Ističem grupe obrazovanih, mladih žena. U toku prethodnog perioda, perioda koji smo zvali tranzicijom ili zovemo tranzicijom, svi smo se nadali da će taj proces unaprediti privredu i preduzeća i da će se bolje živeti. Prodaja preduzeća po svaku cenu, orijentacija na usluge i druge sporedne delatnosti doveli su do toga da se preduzeća, ali bogami i domaće banke zatvaraju, radnici otpuštaju, imovina preduzeća razvuče i uništi, a radnici ostave bez posla. Poznate su i mnoge tragične posledice toga.

To je nažalost bila nužna, sasvim neophodna i prirodna posledica svih prethodnih mera koje su dovele do tako tragičnog stanja. Došlo se do toga da skoro jedna trećina radno sposobnog stanovništva u Srbiji bude bez posla. Stariji bez mogućnosti da se zaposle, mlađi koji završavaju škole i fakultete bez mogućnosti da dođu do prvog posla ili bilo kog drugog validnog radnog iskustva.

Nužna posledica toga je gubljenje nade i perspektive, dugo siromašenje pojedinaca i porodica i najzad veliki odlazak mladih i stručnih ljudi na rad u inostranstvo.

Na taj način Srbija je svake godine gubila jedan grad, a jedan grad i po osnovi nedovoljnog obnavljanja stanovništva koja sa svim ovim ekonomskim uslovima ima naravno neposrednu i nužnu posledicu. U svim tim procesima žene su bile posebno ugrožene.

Unazad godinu-dve dana, čini se da su ovi procesi zaustavljeni mada ne dovoljno. Problem je što Srbija još uvek nema dovoljan broj radnih mesta u skladu sa onim što se traži na tržištu, a to znači da nema dovoljno preduzeća, dovoljno investitora, ni malih ni srednjih preduzetnika koji bi pružali nove šanse u potrebnoj meri.

Zato su mere koje su ovom prilikom predložene od velikog značaja upravo u ovoj oblasti. Naime, posebno ću istaći ovaj projekat za unapređenje konkurentnosti zapošljavanja. Njegov je cilj unapređenje, kako kaže, delotvornosti i koordinacije odabranih javnih programa, radi ublažavanja prepreka koje postoje pri zapošljavanju. Cilj je promovisanje investicija, rada i zaposlenosti, izvoza, inovacija i u celini obnavljanje tržište rada i bolje obezbeđivanje korisnika socijalne pomoći, pre svega, prelaskom na formalne poslove i time izlaženje iz same zavisne socijalne sfere.

Podršku ovom projektu daje Međunarodna banka za obnovu i razvoj u vidu kredita, pod vrlo povoljnim uslovima. O tome se donosi, povodom toga, jedan poseban zakon.

Šta je ovde važno i šta je specifično? Sporazum o zajmu potpisan je 7. oktobra 2015. godine i odobren je Zakonom o budžetu Republike Srbije za 2015. godinu. Iznos kredita je stotina miliona američkih dolara, odnosno 89 miliona i 500 hiljada evra. Cilj je jasno definisan, kao i dinamika i pravila za povlačenje sredstava. Period trajanja zajma je 25 godina, sa grejs periodom od 10 godina. Kamatna stopa je šestomesečni euribor plus varijabilna marža, koja je trenutno 0,73%. Ovaj dug Srbija će vratiti u 30 uzastopnih polugodišnjih rata 1. marta i 1. septembra meseca u godini.

Iz ovoga se može videti da su uslovi kredita vrlo dobro i jasno definisani, ciljevi i rokovi precizirani, jasne su mere, a iza toga je prirodno da se očekuje i vrlo jasan rezultat. Projekat je fokusiran na određeni set reformi, posebno o osposobljavanju i širenju i novoj dinamici tržišta rada.

Novo zapošljavanje je veliki prioritet Vlade i ono interesuje sve građane. Ceo projekat se fokusira na delotvornije traženje postojećih sredstava, a ne na povećanje rashoda države.

Ovaj projekat treba da se realizuje u periodu od naredne tri godine, a direktan efekat je, naravno, veće zapošljavanje i bolji život, odnosno da se socijalno ugroženom stanovništvu omogući aktivna uloga na tržištu rada, a ne samo pasivna, korišćenjem socijalnih programa i obezbeđivanja, nažalost, života u siromaštvu. Bolje je razvijati zapošljavanje, a time i psihičku sigurnost i stabilnost, nego armiju siromašnih, zavisnih od socijalne pomoći.

Isto tako, u cilju obezbeđivanja uslova za sprovođenje sveobuhvatne reforme poslovnog okruženja i stvaranja uslova za priliv investicija, zapošljavanje i privredni rast, predviđene su mere za dalje rasterećenje privrednih subjekata. Zato se i predlaže poseban zakon o promeni doprinosa za socijalno osiguranje, a to znači, predlažu se nove olakšice prilikom zapošljavanja radnika.

Ovom merom i dalje će se podsticati legalno zapošljavanje, smanjivanje rada na crno, smanjivanje ukupnog broja nezaposlenih, a time i povećanje socijalne sigurnosti građana. Predloženo zakonsko rešenje, pored postojeće olakšice za zapošljavanje novih radnika, predstavlja još jednu meru vezano za dalje zapošljavanje novih lica i kod malih privrednika, ne samo onih kojima i stoji više zaposlenih, nego sada vidimo i kod onih koji imaju jedno, odnosno dvoje i više zaposlenih.

U svakom slučaju, poslanička grupa Socijalističke partije Srbije i u skladu sa svojim programom, podržava sve mere i predloge zakona koje idu u smislu razvijanja tržišta rada, razvijanja novog zapošljavanja i time obezbeđivanja socijalne sigurnosti građenja i njihovo izlaženje iz pasivne u aktivnu sferu rada.

Isto tako, poslanička grupa Socijalističke partije podržava predložene zakone iz ovog seta i glasaće za njih. Hvala.
Poštovani predsedavajući, zahvaljujem.
Poštovani gospodine ministre, gospodo poslanici, zdravstvena zaštita stanovništva je jedna od temeljnih oblasti u uređenju jedne države koja se tiče ukupnog stanovništva.
Po tome kakva je zdravstvena zaštita i samo zdravstveno osiguranje, znamo da li je i u kojoj meri država demokratska, zdravstveno i socijalno odgovorna, savremena, usmerena prema građanima, a posebno prema osetljivim delovima populacije.
Sistemski zakoni koji definišu ova pitanja su Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o zdravstvenom osiguranju o kojima i danas diskutujemo, i ako znamo da se prvim uređuje opšti interes, društvena briga, organizacija zdravstvene službe, prava i obaveze pacijenata i lečenje naših građana u inostranstvu, ali isto tako i lečenje stranaca ovde kod nas, onda znamo koliki je njegov značaj.
Već po samoj definiciji vidimo da država mora ravnomerno, prema potrebama, naravno i prema mogućnostima da razvija sve nivoe zdravstvene zaštite, primarnu, sekundarnu i tercijalnu, a ovaj nivo je najviši, najsofisticiraniji i kadrovski i tehnološki.
Naša država, odnosno Jugoslavija u kojoj smo živeli, imala je vrlo razvijen sistem zdravstvene zaštite, besplatan, dostupan svim građanima, bilo u gradu ili u selu, u fabrici i u školi.
Doživeli smo nažalost njegovo urušavanje i osiromašenje, a brutalna privatizacija državnog i društvenog kapitala urušila je dobar sistem zdravstvene zaštite.
Danas, odgovorna politika u ovoj oblasti mora racionalno da koristi i uveže sve resurse, što ministarstvo čini, i da ih unapređuje.
Jedna od takvih mera je i stavljanje pod direktnu kontrolu i upravo svi kliničko-bolničkih centara kojima je osnivač lokalna samouprava, odnosno grad, a koji, kao što smo iz prethodnih godina, iz prethodnog iskustva videli nema dovoljno mogućnosti, kapaciteta, da ove centre razvija u skladu sa potrebama građana i savremene medicine.
Da bi se ovi resursi maksimalno iskoristili i unapredili, ovo dakle, smatramo da je nužna mera.
Podizanjem kliničko-bolničkih centara na republički nivo, Ministarstvo je u prilici da ulaže i nova i veća sredstva, oprema ove centre, bira i postavlja direktore ukupne i njihove organe, ali onda i neposredno utiče na njihovu organizaciju, delatnost i poslovanje.
Sve ovo možemo samo pozdraviti, podržati, glasati za ove promene iza toga očekivati da su sutra, ovi kliničko-bolnički centri razvijeniji, bolje opremljeni, kadrovski obnovljeni i unapređeni u korist svih nas.
Međutim, ono što je važno, a sada ostaje van fokusa, smatram da su lokalne samouprave i domovi zdravlja i apoteke koji se u njima nalaze.
Na samom Odboru za zdravlje smo čuli da, lokalne zajednice u proseku troše kažu oko 0,8% svog budžeta za zdravstvene ustanove kojima su osnivači i onako mali fondovi, sa još manjim ulaganjima u osiromašenim sredinama napravili su od domova zdravlja dosta zapuštene, sa smanjenim kapacitetima, skoro zatvorene institucije, a isto tako i u lošem stanju sve apoteke, koje se u malim centrima nalaze.
Opasnost je da sve one budu sve više zatvarane, zbog svoje neodrživosti sta stanovišta finansiranja i ekonomske isplativosti. Zato smatram da je budući korak u radu Ministarstva upravo stavljanje akcenta na primarni nivo zdravstvene zaštite.
Ministarstvo za zdravlje, mora da radi zajedno sa lokalnim samoupravama, kako bi se značajnija sredstva usmeravala prema primarnom nivou zdravstvene zaštite.
To je, smatram jako važno, ako znamo da je oblik zaštite najbliži stanovništvu da mora da pruži prvi i najjednostavniji nivo dijagnostike i lečenja, ali još važnije da razvija sve oblike preventive.
Razvoj nauke, nova znanja, informisani sistemi, šira saznanja o značaju zdravog načina života i ishrane, higijene, o štetnim dejstvima i raznim materijama, važnosti očuvanja zdrave životne sredine su važni da budu neposredno prisutni i dostupni svim građanima.
Da bi uštedeli zdravstveni dinar potrebno je lečenje, ali ga značajnije moramo ubuduće ulagati u preventivu u sve vidove ranih pregleda, savetovališta, sistematskih godišnjih pregleda, ali i razvoj godišnjih specijalističkih kampanja, pregleda pluća, mamografije i sistematskih pregleda dece itd. Vezano za ovo napraviću samo jedan primer i ilustraciju.
Dok je ministar zdravlja bila gospođa Slavica Đukić Dejanović, jedna od mera koja je doneta jesu redovni sistematski pregledi mamografije.
Bila sam lično u prilici da mi u domu zdravlja bude ponuđen takav pregled. Međutim, desilo se da je dom zdravlja meni dao obaveštenje da ću tek posle tri meseca dobiti informaciju o tom pregledu, da se nažalost to nije desilo u roku od godinu dana.
To je jedan detalj koji ukazuje da na osnovu toga građani gube, odnosno svi mi gubimo poverenje u naše zdravstvo što mislim da nije problem da se ispravi, a da je vrlo neophodno kako bi u stvari i domove zdravlja učinili respektabilnim institucijama u kojima ćemo se sa poverenjem obraćati i vrlo, vrlo brzo dobijati dijagnostičke rezultate. Zašto je ovo važno? Zato što smo kao nacija stariji, bolesniji, siromašniji i najzad sve nas je manje.
Svake godine u Srbiji umre jedan grad, ali se novi ne rodi. Svake godine iz Srbije se iseli jedan grad, a odlaze lekari, inženjeri, profesori, naučnici, talentovani učenici.
Ovde u ovom slučaju otvara se pitanje kakvo je stanovništvo Srbije danas, kako će biti sutra, ko nas danas leči, a ko će nas lečiti sutra, zato je, bar se meni tako čini, zadatak Ministarstva za zdravlje da projektuje razvoj sistema zdravstvene zaštite, aktivira i poveže sve moguće resurse i kapacitete, materijalne i ljudske da ih razvija, da prima kadrove i osposobljava mlade lekare, omogućavajući im i redovni i dopunski rad, kao što je to već predloženo da se dobijaju i obnavljaju licence na najbolji mogući način i u korist samog nivoa zdravstvene zaštite, znanja koje se tu primenjuje ili ova usluga koju mi kao građani dobijamo.
Na ovaj način Ministarstvo će utemeljiti zdraviji zdravstveni sistem važan i u skladu sa zahtevom vašeg predsednika, našeg predsednika, da naš rad danas mora da stvori stabilne temelje uređene evropske Srbije.
Po energičnosti koju imate, po energičnosti i preduzmljivosti koju ima danas ovo Ministarstvo zdravlja nalazite se na nivou da možete na taj odgovor i izazov da odgovorite i time ćete obezbediti da upravo u ovom vremenu, ovo Ministarstvo u ovom sastavu, odnosno čitavo zdravstvo bude na najbolji način utemeljeno u onom smislu da građani imaju poverenja u njega.
Elita Srbije pre dva veka stvarana je i radila je za novu, modernu, tek oslobođenu državu Srbiju, te iz tog doba imamo Dositeja, Vuka, Nikolu Teslu, Milutina Milankovića, Mihajla Pupina.
Danas opet ove generacije, odnosno svi mi, u prilici smo da ponovo utemeljimo državu Srbiju sa njenim najboljim tradicionalnim, ali i modernim vrednostima.
Ja ću još povodom ovog seta zakona da se osvrnem na Predlog zakona o zdravstvenom osiguranju, koji se tiče osiguranja žena, vezano za održavanje trudnoće.
Naime, kao što smo već čuli ubuduće će žene na održavanju trudnoće ukupnu nadoknadu zarade dobijati od poslodavca bez obzira odakle su ti izvori, da li iz direktnog fonda PIO, odnosno iz budžeta Republike, jer će Fond PIO kao što je predloženo, direktno poslodavcu uplaćivati i ovaj drugi manji deo.
Na ovaj način cilj je da budu prevaziđeni problemi u pogledu isplate zarade kako se ne bi ispunjavali dupli obrasci, dvostruka papirologija i u celini kašnjenje postupka.
Ali, koliko razumem, zamišljeno je da poslodavci ženama isplaćuju 100% zarade, ali ovde se otvara pitanje isplate i dinamike sredstava iz Fonda PIO po prvoj, odnosno drugoj osnovi, jer su sredstva iz budžeta do sada kasnila i do dva, tri meseca, pa, smo čak imali, i drago mi je što čujem da će ovaj problem o kome i javnost govorila, o kome su žene govorile imati problem da plaćaju i solidarno porez na deo koji je faktički neoporeziv.
Ali, ovde možda ima deo obaveza i kod Ministarstva finansija, odnosno Ministarstva privrede da uredi takav pravni sistem da poslodavci ne smeju sebi da dozvole da kasne sa isplatom zarada radnicima, što smo do sada imali slučaj, jer ne zaboravimo, vreme u kojem živimo danas je kapitalizam.
Kapitalista, privatni vlasnik u dosadašnjom našoj praksi imao je taj problem sa isplatom zarada što u narednom periodu, ja se nadam u izgradnji moderne evropske Srbije u skladu sa pristupnim pregovorima koje imamo, ovaj problem, dakle, mora da reši.
Hoće li poslodavac isplatiti nadoknadu u celini, bez obzira na vreme i kada je sredstva od države dobio? Možda bi dodatno moglo da se vodi računa da eventualno nekim podzakonskim aktom, ili nekim drugim aktom Ministarstva, na ovo pitanje bude poslodavcima ukazano.
U svakom slučaju, ideja je dobra. Važno je da se što pre u ovim uslovima i za vreme održavanje trudnoće obezbedi redovna, blagovremena i cela nadoknada. Do duše, možda bi Ministarstvo, a ko bi drugi ako ne Ministarstvo za zdravlje, takođe moglo da predloži neke nove, makar male, podsticajne mere koje bi bile prava pomoć ženi, majci u cilju podsticanja rađanja.
Nisu to samo kozmetička sredstva, ohrabrenje, ne teranje, ne može da bude rešenje, ne može da bude pravi put, ali podsticaj nešto što možete temelje i korene, toga da uradite, mislim da to ovo Ministarstvo može da uradi i to bi zaista bio jedan veliki demografski poduhvat. Hvala.
Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani poslanici, uključila bih se u raspravu povodom amandmana o kojem je sada reč upravo sa stanovišta jedne ocene da nemam osećaj da je bilo koji deo Predloga zakona o budžetu i čitava rasprava koja je usmerena u ovom predmetu nacionalno opredeljena.
Dakle, doživljavamo budžet kao jedno finansijsko planiranje prihoda i rashoda ravnomerno raspoređeno na sve delove Republike sa ciljem da se ne razvija na poseban način bilo koji deo Srbije, bilo da je reč o Beogradu, bilo da je reč o Vojvodini ili da je o bilo kom drugom delu Srbije.
Ono što je nastojanje, kako ga ja doživljavam, jeste razvijanje Srbije na jedan kvalitetan način na osnovu objektivnih mogućnosti, sa jasnim ciljevima iz kojih sredstava pojedine stavke mogu da se troše, da se koriste, kao i na način na koji one mogu da se stvaraju.
Kada je reč o razvoju nerazvijenih područja u Republici Srbiji, ne mogu da prihvatim da se Preševo, Bujanovac i Medveđa posebno zapostavlja, zato što je tamo naseljena albanska nacionalna manjina, a da se s druge strane, recimo, forsira jug ili istok Srbije, u kojima je drugi deo stanovništva sa, takođe, pripadajućim drugim nacionalnim manjinama.
Dakle, ono što je nastojanje Vlade jeste da sav kompletan taj južni deo Srbije jednako bude zapostavljen. Ja bih u ovom slučaju, uz posebno uvažavanje i poštovanje prema poslanicima i poslaniku koji je prethodno govorio i svim poslanicima iz tog kraja, prosto zamolila, da ta sva ukupna njihova energija bude usmerena ka zajedničkim ciljevima u razvoju države Srbije i ostvarivanju svojih interesa i svojih prava u tom domenu i da se jednako traže rešenja i za druge nacionalne manjine, jer mi druge države osim države Srbije nemamo.
Ako se tako postavimo, onda će albanska nacionalna manjina doživljavati državu Srbiju kao jedinu svoju državu u kojoj se ostvaruju sva njena prava i istovremeno, svojim ponašanjem i načinom rada poštovati do kraja sve državne zakone.
Kada je reč o toj proceni broja stanovnika u ove tri opštine, problem je, koliko se sećam, proizašao iz neprihvatanja popisa stanovništva. Ako se vratimo da se stvarno obavi popis stanovništva, neće biti potreba bilo koje vrste procene. Dakle, ako jedan takav način prihvatimo svi, onda će sasvim sigurno postojati i ostvarivanje onih drugih ciljeva države Srbije, a to je unapređenje odnosa sa svim državama u okruženju, stvaranje na ovom čitavom balkanskom predelu ravnopravnih i dobrih odnosa, kao i ostvarivanje boljeg suživota sa svim nacionalnim manjinama naroda Srbije u našoj državi, a preko 20 ih ima, to sigurno znam.
Najzad, moram da kažem i da se osvrnem da potpredsednik Vlade govoreći o ostvarivanju prava nacionalne manjina Albanaca nije interpretirao, nije slobodno govorio, nego je govorio upravo na osnovu jasnih činjenica, jasnih podataka. One mogu da se podupru vrlo jasno i vrlo dobro opravdaju. Zato to još više podrazumeva i obavezuje sve nas da danas, a i sutra, državu Srbiju izgrađujemo na transparentan način, na takav način da se svi jednako uvažavamo i poštujemo i da ne upotrebljavamo, ja npr. nisam za te izraze koji niti su u Ustavu zasnovani, niti postoje, kao što su Sandžak, kao što je Preševska dolina, koji kao geografski predeli ne postoje.
Završila sam. Zahvaljujem.
Hvala vam poštovana predsednice, gospodo ministri, prosto kada je reč o ovom amandmanu, smatram da nije dovoljno dobro argumentovan, nije dobro obrazložen, nije zasnovan na činjenicama i mislim da smo juče čitav dan imali prilike da slušamo od ministra privrede, da smo od drugih ministara pojedinačno po oblastima, mogli da slušamo pojedinačna i precizna obrazloženja o načinu planiranju sredstava, njihovom prinosu, kao i njihovom trošenju i načinu njihovog korišćenja.
Moram da kažem da smo bili u prilici, takođe, da slušamo predsednika Vlade, koji je ovde govorio tri sata, pokušavajući da građanima i svima nama, na vrlo konkretan način i brojkama, jasno i precizno kaže i tačno, da ne kažem i prstom pokaže, kako se to troše sredstva, kako je planirano.
Ono što je značajno u ovom budžetu, jeste po meni, što je on racionalan, što je on pre svega zasnovan na realnim mogućnostima. Svi bi želeli da može više i to ja mislim da nije sporno i sam predsednik Vlade i potpredsednik i svi ministri i svaki pojedinačni resor smatram da bih hteo da bude više. Ali, pitamo se da li treba trošiti ono što je nemoguće.
Ponavljam i sada ono što smatram objektivno, ako se ponašamo korektno prema sebi i sopstvenom budžetu i ne trošimo više od onoga što objektivno imamo, da li je dozvoljeno da u državi trošimo ono što nemamo i dovedemo stanje države i svih građana do takvog duga iz koga se prelazi u dužničko ropstvo?
Mislim da ova Vlada to neće, nema za cilj i upravo takvom jednom odgovornom potezu je i EU procenila poteze Vlade, njeno planiranje i ukupnu njenu ocenu o njenim planovima za naredni period.
Prosto, evo da kroz jedan ili dva primera kažem. Zar ministru zdravstva ne bi više odgovaralo da ima više sredstava za uređenje, za opremu bolnica, za širenje zdravstvene zaštite?
Ali, vrlo odgovorno i racionalno za niz poteza koji su i mali i veliki i time smatram da je velika stvar vašeg opredeljenja i postupka koji vodite.
U Ministarstvu za privredu gde je jasno rečeno šta su planovi u razvojnom smislu, te da ne govorim, recimo, putnoj privredi itd, gde su prosto metrom merljivi dužina puta koja se radi i niz takvih drugih ministarstva koja su obrazložili, pokazuju da su jasni ciljevi, da su jasni zadaci i da se radi na tome da sledeće i narednih godina upravo bude više, na zadovoljstvo i pojedinih oblasti, gde su građani korisnici usluga, gde su oni u većoj meri zaposleni, gde imaju veću i bolju socijalnu i zdravstvenu zaštitu i gde su u svakom pogledu oni u situaciji da žive u boljoj i organizovanijoj državi čemu svi težimo ulaskom svih postupaka u EU, u sve vrste pregovora koja su sada pred nama. Segment po segment se uređuje i u zakonodavnom smislu, a ovo je nešto što u finansijskom sigurno prati i zato smatram da je Vlada u ovom slučaju upravu za njenim predlogom. Hvala.
Hvala vam poštovani predsedavajući.
Poštovani ministre, vezano za ovaj član, prosto imam potrebu da ukažem na raspravu koja se povodom ovog zakona vodi već par dana i da ukažem na ocenjivanje pojedinih njegovih članova i celine ovog zakona koji su i sa stanovišta vladajućih stranaka i sa stanovišta opozicionih stranaka ocenjen kao veoma dobar, kvalitetan i sveobuhvatan zakon. On je u nekim svojim segmentima možda neobičan, jer on pojedine segmente koji se tiču drugih nekih zakona koji rešavaju neka druga pitanja, tipa, zaštite na radu, zaštite životne sredine, tangira malo sveobuhvatnije, malo šire nego neki drugi zakoni koji su specifični, ali se ne dotiču regulative koja se odnosi na ta pitanja, npr. zaštite na radu ili zaštite životne sredine.
Ovaj zakon upravo to pokazuje da je on toliko sveobuhvatan, značajan i obuhvata jednu široku oblast u kojoj mora da bude više segmenata zaštićeno, više segmenata obuhvaćeno i na specifičan način regulisano, pa se to odnosi jednako i na ovo pitanje štrajka za koji podržavam ovaj stav apsolutno, da mora da bude preciznije regulisan. S obzirom da su važni uslovi u kojima se rad odvija, da su važni specifični uslovi u kojima je i dato pravo na štrajk, mora da bude regulisana i imovina i mora da bude regulisan život ljudi. Toliko i hvala vam.
Hvala vam poštovani predsedavajući.
Gospodine ministre, kolege poslanici, već ova debata koja je bila oko ovog predloga amandmana pokazala je naše zajedničko veliko interesovanje, u stvari, i za sam ovaj amandman, odnosno rešavanje ovog pitanja, ali i u celini i za čitav ovaj Predlog zakona koji je pred nama.
Samo kratko bih se uključila, potaknuta prethodnim diskutantima, da napomenem da smo svi kao građani bili dugo godina svedoci urušavanja odnosa stanja i pozicija u oblasti zdravstva, što je sve imalo velike posledice i uticaj i na ostvarivanje prava pacijenta i položaj nas koji smo korisnici svih tih zdravstvenih ustanova. Ali, prosto moram da kažem da je neko zaustavljanje tog lošeg odnosa nekako bilo i u vreme kada je, to moramo reći istine radi, dr Slavica Đukić Dejanović postala ministar. Da podsetim sve poslanike da smo mi ovde u Skupštini zdušno glasali za predloge zakona koje je ministarstvo u to vreme donosilo i usvajalo.
Pre svega ću pomenuti Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o socijalnom osiguranju, koji je utemeljio neke nove odnose koji su bili u svakom slučaju proevropski, ali su isto tako ustanovili neke odnose između institucija primarne, sekundarne i tercijalne zaštite. Sećam se rasprave koja je u to vreme bila vrlo zastupljena ovde, o značaju koji ponovo dobijaju domovi zdravlja, kao i institucije koje su najneposrednije okrenute građanima. Vraćen je njihov ugled i značaj tih institucija, naročito u razvijanju preventive, i unapred, što kažu, tih preventivnih predloga, na čemu sam sigurna da ćete i vi nastaviti da radite. Zakon u to vreme je donet o pravima pacijenata, koji je prosto otvorio neke nove pozicije, kao i novi prvi put donet Zakon o pravima pacijenata sa mentalnim smetnjama.
Ovde bih naglasila da je sve ono što je rađeno u tom periodu i vaše ministarstvo sada nastavilo jeste, u stvari, sređivanje i ukupne evidencije u oblasti zdravstva, sređivanje sve te, što kažu, dokumentacije u celini, što stvara jednu zdravu osnovu da se u samom sistemu zdravstvene zaštite ide dalje u ozdravljenje, u jačanje njihove pozicije i njihove uloge, raspodele njihovih funkcija. Ono što je najvažnije, o čemu danas diskutujemo, jeste o odgovarajućem vrlo pažljivom i sa poštovanjem odnosu prema mladim lekarima koji sutra treba da nastave vaše današnje aktivnosti i vaše delo, čime ćemo mi obezbediti da zdravstveni sistem bude, kako sam u svojoj prethodnoj raspravi govorila, sistem u koji ćemo mi, kao građani, imati veliko poverenje. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, kolege poslanici, želim da se uključim u ovu raspravu o današnjem Predlogu zakona o zdravstvenoj zaštiti, mada nisam lekar. Prosto ne mogu da se složim sa tim o ovom i sličnim zakonima, mogu da imaju svoje mišljenje i treba da imaju svoje mišljenje, u raspravi učestvuju samo lekari, iz prostog razloga što se mi kao političari bavimo svim apsolutno pitanjima, pratimo pojedine oblasti.
Ja sam, na primer, kao sociolog bila u prilici da radim i u Ministarstvu zdravlja, u zdravstvenoj ustanovi itd, i smatram se, a posebno kao pacijent, kao korisnik medicinskih i zdravstvenih usluga, vrlo pozvanom da dam svoje mišljenje o stanju u zdravstvenoj struci i uopšte u pružanju zdravstvene zaštite.
Kada je reč, danas, o Predlogu zakona koji je pred nama, želim da apostrofiram nekoliko stvari, koje su za mene bile vrlo značajne. Pre svega, želim da podržim, naravno, kompletan Predlog zakona, ali posebno, recimo, da se osvrnem na položaj apoteka, da podržim inicijativu i predlog da se apoteka kao, mogu reći, jedan vid zdravstvene ustanove, naravno, pretvori u pravi centar za pružanje onih pravih supstanci, lekova i drugih potrebnih sredstava koji su u zaštiti zdravlja pacijenata, odnosno svih stanovnika, a da ne bude, kao što je to u mnogim prilikama, to možemo da vidimo danas, jedan maltene trgovački centar, kao što smo i do sada iz drugih diskusija bili u prilici da čujemo.
Kada je reč o apotekama, mislim da je takođe značajno, što treba da ima odgovarajuću pažnju ministarstva, da se prati mreža apoteka koja se nalazi na terenu, jer se sa jedne strane, možemo videti, mnoge privatne apoteke nalaze u centru gradova, pored velikih trgovačkih centara, na mestima koja su vrlo prometna itd, dok se, na primer, uz puno poštovanje u uvažavanje i potvrdu toga da je to jako važno i neophodno, u mnogim selima pored zdravstvenih centara uglavnom nalaze državne apoteke.
Sa stanovišta njihove održivosti, sa stanovišta njihovih materijalnih uslova u kojima one funkcionišu, ne možemo da kažemo da su one u istoj poziciji kao i one privatne apoteke koje se nalaze u okviru velikih gradskih centara i mislim da ministarstvo u odnosu na njihovu poziciju, položaj, njihovu održivost, koja je veoma važna, mora da pruži odgovarajuću podršku, pažnju i da ih podrži u njihovom budućem radu i njihovom opstajanju.
Kada je reč o samom sadržaju apoteka, samo ću pomenuti nešto što je postalo aktuelno i u prethodnih nekoliko dana u javnosti, sigurna sam da ministarstvo tome poklanja veliku pažnju, a to je ponuda lekova koja se u sistemu zdravstvene zaštite kod nas nalazi, sa stanovišta upotrebe i primene inovativnih lekova, koji se nalaze na svetskom tržištu, i njihove dostupnosti u našem sistemu lečenja. Verujem da je to u velikoj meri, kada se radi o starim oblicima lekova itd, nešto što se nasledilo u velikoj meri, nešto što ne možemo brzo da izmenimo, ali sam sigurna da jednom ovakvom politikom ministarstva da će se novi lekovi ubuduće sve više nalaziti u našem zdravstvenom sistemu.
Želim da naglasim ovom prilikom da je Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o socijalnom osiguranju, koji su krovni zakoni za ovu oblast rada, su pre nekoliko godina doneti, kada je ministar zdravlja bila dr Slavica Đukić Dejanović, i oni su postavili taj sistem na jedan noviji način. Cilj je on imao da unapredi taj sistem i da ga osavremeni u skladu sa modernim savremenim evropskim tokovima i onim sistemima kojima želimo da uredimo i naš zdravstveni sistem. U ovom vremenu prave se u okviru tog sistema sve noviji i noviji kvalitetniji koraci. Kada danas govorimo o ovom predlogu zakona, neko je rekao – mali je zakon, zakon predlaže devet članova i sa stanovišta njegovog obima, odnosno broja članova koji se menjaju, on ne predstavlja neko njegovo značajno mesto, ali sa stanovišta sadržine i onoga što on donosi jeste veliki, jeste značajan i u tom smislu ga i lično podržavam, a sigurna sam, kao što je ovde bilo reči, i naša kompletna poslanička grupa SPS, kao, smatram zaista, i sve druge poslaničke grupe u parlamentu.
Ovde je, ono što posebno želim da naglasim, meni od velikog značaja to što u predlogu ovog zakona i pojedinih njegovih rešenja postoji jedna inovacija, koja je i do sada bila malo teže ostvariva, a to je višeresorska saradnja da bi se rešila pojedina pitanja, u ovom slučaju sektora za zdravstvo, obrazovanje, lekarske komore, Srpskog lekarskog društva i svih drugih stručnih udruženja i oblika organizovanja koji pokazuju da kompletna struka, u ovom slučaju zdravstva, oblici njegovog organizovanja, kao i struka obrazovanja moraju da budu uključene da bi ozdravili kompletan naš zdravstveni sistem, da bi obezbedili potreba broj lekara, da bi obezbedili sve struke neophodne u zdravstvenom sistemu i obezbedili njegov odgovarajući kvalitet.
Ono što smatram da je u ovom predlogu zakona takođe važno jeste izjednačavanje rada lekara, stomatologa i farmaceuta, odnosno njihove prakse, i prethodne i ukupne, da bi mogli da obezbede svoj rad, jer time oni stiču jednake uslove da budu na tržištu i u pružanju zdravstvenih usluga, kao i veoma dobro uređivanje odnosa između zdravstvenih ustanova i fakulteta zdravstvene struke.
Ono što je ovde s pravom izazvalo veliku pažnju, pa i moju, jesu u stvari ti famozni bodovi. Bodovanje u toku rada, odnosno sistematska zdravstvena edukacija, obnavljanje znanja nešto je što je zaista neophodno u svim strukama, u medicini naročito osetljivo, jer kao što vidimo, poslednjih godina taj sektor znanja je vrlo dinamičan, menja se i ne možemo ni u jednoj profesiji da kažemo, u ovoj posebno, da imamo jedan odnos – naučio sam jednom za svagda to što trebam da znam i to mi je dovoljno.
Dakle, moramo da se neprekidno usavršavamo, a tu smatram da je velika uloga onog kako ćemo obezbeđivati bodove, kako će se računati ta edukacija, kroz koje forume rada i kroz koje sadržaje sticati bodove. Po meni, pored Ministarstva, mora da bude velika uloga i Lekarske komore.
Zašto to kažem? Dakle, u ovom predlogu zakona čuli smo da veliki broj, znatan broj lekara nije obezbedio dovoljan broj bodova. S druge strane, sigurno da Ministarstvo i Lekarska komora imaju uvid u to kakva je prostorna raspoređenost tih lekara koji nisu stekli odgovarajući broj bodova da bi mogli da nastave sa radom u normalnim uslovima, već iz toga možemo da vidimo u kojim delovima Srbije nije možda adekvatna i zdravstvena zaštita. Jer, ako se lekar stalno ne usavršava, stagnira i pružanje njegovih usluga.
Kad čovek uđe u ordinaciju, tu se između pacijenta i lekara ostvaruje ona čudesna magija velikog poverenja. Jer, dolaskom u ordinaciju gde srećem čoveka u belom mantilu, ja mu pružam informacije o sebi i sopstvenom zdravlju, u najdubljem uverenju, i očekujem da će isto tako, sa najvećim nivoom znanja i struke, on da mi pruži pomoć. Kada ostvarimo da to funkcioniše, onda neće i sticanje bodova i kontinuirana edukacija da bude doživljavana kao formalna potreba za sticanjem bodova, ali će istovremeno, bilo Lekarska komora ili neko drugi, da prepozna da kada lekar završi četvorogodišnju specijalizaciju, to mora da bude prepoznato sa velikim brojem bodova. Koliko sam od nekih mladih lekara čula, oni posle četvorogodišnje specijalizacije dobijaju ili vrlo mali broj bodova ili ih ne dobijaju uopšte. Posle seminara koje imaju ili posebnih stručnih specijalističkih kurseva, tipa ultra zvuka, koji traju možda po nekoliko meseci, pitanje je koliko dobijaju bodova, a pri tome za neke druge oblike kongresa ili neke druge stručne edukacije, koliko sam čula, ti bodovi se dobijaju intenzivnije, drugačije, itd.
Prosto, taj stepen specijalizacije, koja traje četiri godine, dobijanje lekara specijaliste, jeste nešto što smatram veoma značajnim, što treba podržati, što treba i kroz bodove obezbediti i da to traje, nastaviti, kao i ove sve druge. U tom smislu, mislim da kompletan taj odnos sticanja bodova treba apsolutno dovesti u jednu mnogo aktivniju, fleksibilniju ulogu, sa prepoznavanje potrebe za stalnim sticanjem novih i kvalitetnih znanja.
Ono što ovde želim da kažem, jeste da smo se opredelili za uređenje odnosa ovim svim delovima ovog zakona, ali ovom prilikom želim da iskoristim inicijativu Ministarstva, inicijativu samog ministra, koji je pre nekoliko dana u medijima plasirao zahtev, potrebu, obavezu svih zdravstvenih institucija da se urede prema potrebi dostojanstvenog života čoveka, da ne kažem u najbuklvanijem smislu uređenja čišćenja i krečenja, što je elementarna stvar higijene. Sam taj čin takođe ostvaruje nadu u ozdravljenje čitavog sistema zdravstva. Jeste banalan s jedne strane, ali jeste veoma značajan.
Dakle, podržala bih u svakom slučaju i ne bih smatrala da je kao sitnica, ili da je to nešto što je manje važno. Dakle, podržala bih apsolutno jednu ovakvu politiku Ministarstva, njegovo promptno reagovanje na svaku situaciju koju prepozna, makar ona bila i najmanja ili najveća, da bi obezbedio da taj sistem funkcioniše, da imamo poverenja u naš zdravstveni sistem, da on bude dostupan svima, na korist građana, na korist nas pacijenata, a na ponos lekara koji su zaista predani i kvalitetni ljudi koji su posvećeni u najboljem smislu reči svom poslu. Hvala vam.
Poštovani predsedavajući, gospođo Mihajlović, poštovani saradnici, poštovani poslanici, u danas vrlo obimnoj raspravi o više zakona različitih po tematici, želim da se uključim samo na kratko jednom opaskom koja će iz drugačijeg ugla da komentariše ovaj Predlog zakona o prijavljivanju i evidentiranju zakupaca na neodređeno vreme u stanovima i svojini građana, zadužbina i fondacija.
Pre svega, povodom tog zakona želim da istaknem ono što sam ja zapazila i smatram veoma važnim da će se prvi put na jedinstven način napraviti registar zakupaca, što će biti od velike pomoći građanima koji žive u ovakvim stanovima koji su zadužbinsko vlasništvo ili fondacija. Na određen način država će imati vrlo jasnu evidenciju o njihovom broju i biće u prilici da može da rešava njihov status, kao i status tih stanara u mogućem budućem odnosu sa vlasnicima, odnosno sa zadužbinama i fondacijama, što smatram da je za same te građane od velike važnosti.
Međutim, ono što je meni posebno privuklo pažnju i ono na šta bih gospođi ministarki htela da skrenem pažnju i da na neki način izrazim zahvalnost što će se kroz ovaj registar zakupaca prvi put doći, koliko ja shvatam, i do evidencije svih onih objekata, stanova, zgrada i drugih oblika imovine koje je u vlasništvu zadužbina i fondacija.
Ja ću samo da podsetim da, nažalost, iz onog socijalističkog vremena, smo ugasili zadužbine, prestale su sa radom, ogromna imovina koja je prethodnim generacijama sticana i predavana sa određenim zadatkom da imaju zadužbinski karakter, u smislu ostvarivanja opšte koristi i interesa, prekinula je sa radom. Ta imovina data je u druge svrhe i za druge ciljeve i korišćena je, mnoge su u državnom vlasništvu, odnosno državne institucije se u njima nalaze, ali mnoge se i na drugi način koriste.
Ja koliko sam razumela, ovu registraciju sada, ona će omogućiti da dobijemo tu registraciju. Možda se moglo predložiti amandmanom ili na drugi način da se ovaj dobar potez iskoristi, da se napravi registar imovine zadužbine, ali prosto može i u okviru ovog jedinstvenog registra da se izdvoji deo, jer skrećem pažnju da posle 50, 60, 70 godina, kada je država potpuno anulirala tu imovinu, kada je bio zakon pre 90-tih, prosto bih ga nazvala provizorijum zakon, koji se odnosio na rad zadužbina, da mi sada imamo Zakon o zadužbinama, nije on u vašoj nadležnosti, nego Ministarstva za kulturu, ali jedan zakon koji nije predvideo da se o ovoj važnoj imovini vrši kontrola i da se zna njegovo mesto, njegova uloga i njegovo poreklo.
Ovo sada tumačim kao veoma značajno i neka se kao matična registracija nalazi kod vas, ali to mene upućuje na potrebu da vaše ministarstvo ipak sugeriše i sada gospođo Mihajlović vas da zamolim kao potpredsednika Vlade, s obzirom da možete da imate tu ulogu, da pokušamo sa Ministarstvom kulture u budućoj promeni Zakona o zadužbinama razmotrimo ovaj momenat i da se u tom zakonu skrene pažnja na to.
Samo ilustracije radi ću da napomenem da je, recimo, 1945. godine, čini mi se, kada je prvi put u Srbiji usvajan Zakon o zadužbinama, nad imovinom zadužbina direktnu kontrolu u to vreme je imao kralj. To podrazumeva da i u ovo vreme kada hoćemo da vratimo, kada ova Vlada hoće da vrati odnos poštovanja prema tradiciji, prema istoriji, prema korenima našim, da iskoristimo prema zadužbinarstvu i filantropiji, vratimo taj odnos poštovanja iz više razloga. Prvi, da sačuvamo tu imovinu. Recimo, da ja samo komentarišem zadužbinu Nikole Spasića, pola Knez Mihajlove ulice, Igumanovu palatu, Kolarac koji je na poseban način iskorišćen, ali ima niz takvih institucija i sve one, po mom dubokom ubeđenju, mogu da budu u okviru posla koji im je zadat, da nemaju pojedinci mogućnost da sitnim propustima u razlici između pojedinih zakona iskoriste prazninu i da posle tu imovinu pretvore u korišćenje radi privatnih svrha ili privatnih zadataka, gde smo u pojedinim slučajevima u prethodnim godinama imali priliku to da vidimo.
Na ovaj način bi se obezbedilo da ta imovina bude u funkciji države, odnosno poštovanja tradicije. Ono što ćemo na taj način uspeti jeste da oživimo nešto što danas ne postoji. Mi razvijamo privatni kapital, podstičemo da on u mnogim formama i mnogim oblicima rada zaživi u različitoj meri, ali na žalost ne postoji odnos, ni kultura da taj privatni kapital u određenom delu bude u funkciji razvoja države, u funkciji razvoja kulture. Filantropija ne postoji trenutno, ali ako znamo i obezbedimo da ova imovina bude zaštićena ona će poslužiti kao primer da se i u budućem vremenu sa poštovanjem odnosimo prema onim ljudima koji će deo danas ili sutra svoje imovine zaveštati državi zarad ostvarivanja opštih državnih interesa.
Zato pohvaljujem jedan pristup koji će moći da obezbedi ovu registraciju, da ga proširimo i molim vas da vašim autoritetom, energičnošću i ulogom koju imate obezbedite da se u promeni Zakona o zadužbinama i o ovom važnom segmentu posveti odgovarajuća pažnja. Zahvaljujem se.