Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Donka Banović

Govori

Poštovana predsednice, poštovani ministre, poštovane kolege narodni poslanici, na Odboru za evropske integracije sam izdvojila mišljenje i želim da iskoristim ovih pet minuta koje mi Poslovnik daje ili predviđa da ukažem ne na sadržaj pojedinih predloženih rešenja – o nekim rešenjima koja su dobra i o nekim rešenjima za koje DSS smatra da su loša govorićemo i u raspravi u načelu – u ovih pet minuta želim da ukažem na drugi problem, tehnički, kada je ovaj zakon u pitanju. To je da on vrvi od dugih i nejasnih rečenica i stavova.
Usklađivanje je bilo neophodno sa mnogim zakonima i strategijama, o kojima je iscrpno govorio ministar, dakle, novi zakoni sa kojima je ovaj predlog zakona usklađivan je Zakon o zabrani diskriminacije, Predlog zakona o ravnopravnosti polova, usklađivan je sa Ustavom, sa Zakonom o visokom obrazovanju, sa Predlogom zakona o sprečavanju mobinga ili zlostavljanja na poslu i sa nekim drugim strategijama.
Razumem da je neophodno bilo izvršiti tu vrstu usklađivanja, međutim, ne razumem da se to usklađivanje sastoje u tome da vi uzimate gotove rečenice i delove rečenica i to sve lepite jedno na drugo. Rezultat tih akcija, odnosno operacija "copy-paste", to učenici i deca znaju šta je i mi koji koristimo kompjutere, to je, prosto, ređanje pojedinih elemenata.
Opet kažem, rezultat su vrlo nerazumljivi i nejasni stavovi i cele rečenice. Svaki zakon koji stigne od Vlade kao predlog i svaki zakon koji ova skupština izglasa, bilo da je dobar ili loš, ili da ima dobra ili loša rešenja, mora da bude jasan i precizan.
Navešću nekoliko primera. Već u članu 1, ovde nije u pitanju nejasnoća nego neobični stav. Kaže – termini izraženi u ovom zakonu, u gramatičkom muškom rodu, podrazumevaju prirodni muški i ženski rod lica na koja se odnose. Mislim da smo imali još jedan zakon u kome je bio ovakav stav.
Molim vas, da li ovo znači da se svi zakoni koji danas važe, čak i ovi zakoni koji su danas na dnevnom redu ove vanredne sednice, koji ne sadrže ovakav stav, ne odnose na prirodni muški i ženski rod, odnosno, drugim rečima, da li žene u Srbiji treba da smatraju da ti zakoni ne važe za njih, pošto su imenice u gramatičkom muškom rodu? To je neobično.
Onda, recimo, u članu 4, gde su nabrojani ciljevi obrazovanja i vaspitanja, kaže tačka 15) – Cilj vaspitanja i obrazovanja su: razvoj i poštovanje rasne, nacionalne, kulturne, jezičke, verske, rodne, polne i uzrasne ravnopravnosti, tolerancije, nediskriminacije i uvažavanje različitosti. Što bi rekli učenici i deca, ova tačka vrvi od "bisera".
Onda imate imenicu koja u srpskom jeziku uopšte ne postoji. Imenica "nediskriminacija" ne postoji. Ovo je prevod sa engleskog. Naravno, postoje imenice gde dodavanjem prefiksa "ne" vi dobijate imenicu suprotnog značenja. Recimo – rad i nerad. Ali, nediskriminacija ne postoji u srpskom.
Hoću i molim ministra, znam, ali, eto, recimo, radi prosvete i javnosti, da svima nama objasni šta znači poštovanje rodne i polne ravnopravnosti? Kako će u školama ljudi praviti razliku kada budu čitali ove ciljeve?
U članu 15. imate tačku 2), gde se kaže da su ishodi i standardi obrazovanja, između ostalog, i da se nauče da uče. Znači, deca, učenici i odrasli, da se nauče da uče i da koriste svoj um. Da li je moguće da su do sada prosvetni radnici učili decu kako da koriste tuđi um ili da ga ne koriste? Ili, ako se, recimo, dogodi da neki nastavnik ne poštuje ove opšte ishode i standarde, da će to biti zbog toga što on uči dete da koristi tuđi um, a ne da koristi svoj um.
(Predsednik: Vreme.)
Mi smo, između ostalog, na ove neke tačke podneli amandmane i mislim da ovde ima prostora da se barem ovi stavovi i tačke poprave.
Hvala, gospođo Čomić. Naslov iznad člana 8. je „Saradnja sa policijom“. Ovaj član bi trebalo da reguliše saradnju između ove parapolicije ili šerifske službe i redovne policije. Međutim, to ovaj član ne čini.
Naime, član se sastoji od tri stava. Naš amandman se sastoji u tome da mi predlažemo da se stav 3. briše. Pročitaću taj stav: „Radi razvijanja međusobne saradnje komunalne policije i policije, gradonačelnik može sporazumno sa ministrom nadležnim za unutrašnje poslove da donosi odgovarajuće akte o saradnji i osniva koordinaciona tela od značaja za ostvarivanje zajedničkih ciljeva.“
Ovde se upotrebljava reč „može“, ne postoji nikakva obaveza da gradonačelnik ostvari neku formalnu vrstu saradnje kroz ta podzakonska akta, odnosno kroz odgovarajuća akta o saradnji. Čak ovde stoji – koordinaciona tela. Dakle, čak postoji i većina. Imate 24 grada, 24 gradonačelnika, znači da se tu mogu desiti 24 forme saradnje komunalne policije sa policijom. To, po nama, može da stvori priličan haos, 24 različita modela saradnje.
Ono što je neobično kod obrazloženja zašto je ovaj amandman odbijen... A to se vrlo često dešava, da nam predlagač zakona u nedostatku pravih argumenata pošalje, poslaniku ili poslanicima koji su podneli amandman, vrlo nerazumljivo obrazloženje. Pročitaću i to: „Amandman se ne prihvata. Predviđeno rešenje u članu 8. Predloga zakona je celishodno i u svemu suodnosno sa postojećim rešenjem iz člana 188. Zakona o policiji kojim je utvrđeno odgovarajuće ovlašćenje ministra unutrašnjih poslova. Konsekventno tome, postoje i zakonske garancije za najbolju praksu. Akti će biti dvostrani, neće zavisiti od nahođenja gradonačelnika, niti će napraviti veliku zbrku, kao što to nije slučaj ni sa dosadašnjom primenom člana 188. Zakona o policiji.“ Nisam ovde podnela amandman na Zakon o policiji, nego na Predlog zakona o komunalnoj policiji.
Dakle, upotreba reči kao što su „suodnosno“, „konsekventno“ itd. očigledno služi samo za to da zbuni one koji čitaju obrazloženje, tako da bih zamolila predlagača da ubuduće objašnjenja budu jasna, a ne da se traže objašnjenja obrazloženja. Hvala.
Hvala, gospođo predsedniče. Član 14. nalazi se u poglavlju V Predloga zakona, čiji je naslov Vremenski žig. U tom poglavlju imamo sedam-osam članova koji regulišu do u detalje sistem za formiranje vremenskog žiga, zahtev za formiranje vremenskog žiga, sadržaj strukture vremenskog žiga, vreme sadržano u vremenskom žigu, čuvanje vremenskog žiga itd.
Pretpostavljam da se predlagač ovog zakona oslonio donekle i na taj nacrt zakona o opštem upravnom postupku koji još uvek nije stigao; međutim, postoji važeći Zakon o opštem upravnom postupku, kao i Uredba o kancelarijskom poslovanju, tako da su neke obaveze i ovde sadržane.
Amandman se odnosi na stav 3. člana 14. gde se posle reči „ministar nadležan za informaciono društvo (u daljem tekstu: ministar)“ dodaju reči „u roku od 90 dana propisuje bliže uslove koje mora da ispunjava sistem za formiranje vremenskog žiga“.
Kao i ostale kolege poslanici iz opozicije koji su podnosili amandmane takođe ne razumem zašto Vlada nije prihvatila ovaj amandman, pre svega zato što smatramo da je potrebno odrediti rok. Ako se nisu složili sa rokom od 90 dana, možda je o tome moglo da se razgovara, možda da bude duži. U svakom slučaju, nije dobro da se ovako propiše obaveza, i to se propisuju bliži uslovi, a da tu ne postoji vreme za koje ministar (ili ministarstvo) tu obavezu treba da ispuni.
Dobro je što imamo ovaj zakon na dnevnom redu. Verovatno će biti izglasan, zato što je ovo korak dalje ka izgradnji zakonskog okvira ka uspešnijem, uređenijem elektronskom poslovanju u Srbiji, koje je u ovom trenutku na veoma niskim granama i može se slobodno reći da je veoma neuređeno i nerazvijeno.
Ovo je korak dalje. Prvi veliki korak je bio Zakon o elektronskog potpisu koji je donet još 2004. godine, ali svi znamo da su ljudi iz te oblasti veoma nezadovoljni kada je u pitanju primena tog zakona, koji je star već pet godina, zato što postoje problemi kod njegove primene. Tu se najviše zamera da ne postoje određeni zakoni koji bi uredili tu oblast još bolje, a i kasnimo sa usvajanjem podzakonskih akata.
Drugi veliki problem je da određeni sistemi nisu razvili svoje servise, odnosno usluge. Ovde se dosta govorilo o tome da zdravstvo nije razvilo taj sistem, nema svoj interni paket usluga koje bi bile dostupne građanima. Matične službe još uvek nisu ni počele ovo da primenjuju.
Spomenula bih još jednu mogućnost, o kojoj nije bilo reči, a to je mogućnost primene kvalitetne elektronske komunikacije u oblasti prosvete.
Naime, u nekim državama (mislim da to imaju i neke privatne škole u Beogradu) postoji tzv. sistem elektronskog dnevnika. To je praktično mogućnost roditelja ili staratelja da u svakom trenutku komunicira sa razrednim starešinom ili sa predmetnim nastavnicima, ne samo kada su ocene u pitanju. Možete u svakom trenutku da vidite da li ima promena kod vašeg deteta kada je u pitanju ocenjivanje, ali ne samo to, tu postoji mogućnost svakodnevne komunikacije sa predmetnim nastavnicima i razrednim starešinama.
Ovo nije tako daleko ili nemoguće, ako znamo da sve škole uglavnom poseduju kvalitetnu opremu. U svim školama imate nastavnike informatike. Imamo, uglavnom, opremu i imamo kvalitetan kadar; sledeći korak bi bilo potrebno napraviti. Tu vidim ulogu Ministarstva za telekomunikacije, koje tu može biti od velike pomoći.
Naravno, ne govorim ovo zato što smatram da ta vrsta komunikacije može zameniti razgovor u četiri oka, da može zameniti tu ličnu komunikaciju; svedoci smo da roditelji ne mogu da stignu, da nemaju vremena, da se vrlo često mesecima ne informišu o tome šta se dešava sa njihovim detetom, bilo u osnovnoj ili srednjoj školi. To je nešto što može da počne da se primenjuje u Srbiji, iako izgleda komplikovano, a u stvari imamo sve polazne osnove da se do toga može doći. Hvala.
Ovim amandmanom predlažemo da se reči „šest meseci“ zamene rečima „tri meseca“. Naime, član 24. govori o rokovima za donošenje svih podzakonskih akata. Gospođa ministar je praktično meni malopre i odgovorila; seća se da je Demokratska stranka Srbije podnela amandman kojim se taj rok skraćuje sa šest meseci na tri meseca. Ovde je pred svima nama rekla da Ministarstvo ima nameru da ovu svoju obavezu, kada je u pitanju donošenje podzakonskih akata, ispuni u roku od tri meseca, tako da ne vidim razlog zašto niste prihvatili ovaj amandman, ako ste čvrsto rešili da sve to uredite za tri, a ne za šest meseci. Hvala.
Hvala, gospođo predsedniče. Ovaj član 5. govori o javnosti u radu udruženja građana. Imamo dva kratka stava. Moje kolege iz DSS i ja predlažemo da se doda novi stav 3. koji glasi: „Svi podaci koje udruženja prikupe o svojim članovima ne smeju se, bez pismene saglasnosti člana udruženja ili njegovog zakonskog zastupnika, ako je član maloletan, davati na uvid ili korišćenje trećem licu.“ Mi predlažemo da ovaj treći stav postane sastavni deo člana 5.
U odgovoru Vlade, ministra, stoji da je ovo pitanje detaljno uređeno Zakonom o zaštiti podataka o ličnosti.
Sve ću vas podsetiti na situaciju koju smo imali krajem prošle godine, u decembru, kada je državni organ, Agencija za privatizaciju, našla za shodno da u jednom dnevnom listu u nastavcima objavljuje lične podatke čak 50.000 ili 60.000 građana Srbije koji nisu stekli uslove za onu famoznu dodelu besplatnih akcija. Da ne ulazim sada u priču o šarenoj laži i o besplatnim akcijama, naglašavam to što se Agencija za privatizaciju drznula da uradi.
Oni ne samo da su objavili imena i prezimena tih građana Srbije, objavili su i mesto prebivališta i, što je nedopustivo, objavili su i matične brojeve tih građana. Tada je Poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti reagovao, barem preko medija, a da li je u međuvremenu Agencija za privatizaciju kažnjena na neki način, ne znam, pa je ovo ujedno i pitanje za Vladu: da li je Agencija za privatizaciju zbog takvog strašnog kršenja samog Zakona o zaštiti podataka na neki način kažnjena ili do dana današnjeg odgovarala?
Dakle, mislim da u ovom zakonu treba posebno naglasiti činjenicu da svi podaci do kojih je udruženje došlo, a to su lični podaci članova tih udruženja, moraju biti i kroz ovaj zakon posebno zaštićeni. Hvala.
Hvala, gospođo Čomić. Skoro sat vremena smo izgubili ne raspravljajući o amandmanima. Da gospodin ministar, koji sada nije tu, a volela bih da jeste, nije krenuo da raspravlja sa nama o tome ko je autor ovog zakona još od 2006. godine i da se ljuti zato što podnosimo amandmane i da pokazuje da je, izgleda, emotivno vezan za ove članove, mi ne bismo izgubili ovoliko vremena i imali bismo, verovatno, urađenih 20 amandmana.
Znači, svako treba da radi svoj posao. On je ministar i ispred Vlade i svog ministarstva došao je, i potpisao zakon i ovde ga brani. Svi poslanici, ne samo poslanici opozicije, već i naše kolege u tzv. vladajućoj koaliciji, vrlo često podnose amandmane, rade svoj posao, tako što za dva minuta obrazlože amandman. Opet je na ministru da li će da prihvati ili ne. I tačka. Svako neka radi svoj posao i stvari će ići dobro.
Preći ću na svoj posao i govoriću o članu 11. U članu 11. u stavu 2. je nabrojano šta sve osnivački akt udruženja treba da sadrži. To je prilično detaljno razrađeno i, između ostalog, kaže se da osnivački akt mora da sadrži potpise osnivača i njihove jedinstvene matične brojeve građana kada su u pitanju osnivači koji su građani Srbije. Dalje u produžetku tog stava kaže – broj putne isprave i državu izdavanja putne isprave, za osnivače koji su strani državljani. Dakle, ukoliko je neko strani državljanin i hoće da bude osnivač nekog udruženja, mora tu da se navede i broj njegove putne isprave i koja je zemlja izdavalac te putne isprave.
(Predsedavajuća: Dva minuta.)
Koristiću i vreme poslaničke grupe. U čemu se sastoji naš amandman? U tome da se posle reči „koji su strani državljani“ doda „a koji imaju prebivalište na teritoriji Republike Srbije u kontinuitetu od godinu dana, što dokazuju važećim propisanim potvrdama“, koje se obično izdaju u MUP-u.
Mi smo ovde malo stroži, u smislu da strani državljanin koji želi da u Srbiji učestvuje u radu, odnosno osniva udruženje građana mora biti barem godinu dana u Srbiji i da to mora da dokaže. Hvala.
Hvala, gospođo Čomić. Član 30, na koji je podnet priličan broj amandmana, predviđa u kojim se situacijama i slučajevima odbacuje prijava za upis u registar. Ovde su nabrojane četiri situacije, odnosno taj stav 1. ima četiri tačke.
Poslanici Demokratske stranke Srbije predlažu da se doda tačka 5): „ako su aktivnosti udruženja suprotne odredbama člana 3. stav 2. ovog zakona“. To je ovaj prvi član, koji u stvari govori o tome šta sve jedno udruženje može da radi, šta mora da sadrži njegov osnivački akt, tako da mi smatramo da bi valjalo ovde da se precizira ovim članom 5. tačka 2) da je u naznakama, gotovo nejasno, to što mi našim amandmanom želimo precizno i jasno da kažemo. Odnosno, možda bi bio bolji amandman da tu piše „planirane aktivnosti“. Dakle – ako su planirane aktivnosti, koje se vide iz osnivačkog akta udruženja, suprotne odredbama člana 3. stav 2. ovog zakona. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Zamolila bih vas da proverite da ministar, s obzirom na to da putuje već dva sata do Skupštine, nije otišao u onu zgradu preko puta, u Kralja Milana, ušao u salu i sad čeka da svi mi dođemo. Zaista, to njegovo putovanje dugo traje.
Podnela sam amandman na član 63. Naslov iznad člana 63. je „Prijava za upis i upis predstavništva stranog udruženja u registar stranih udruženja“. Ovaj član je deo glave tri, koja nosi naslov „Strana udruženja“.
Dakle, u ovom delu su regulisane sve obaveze, prava i sve što se tiče registracije i prijave za upis stranih udruženja u Srbiji.
Sam amandman predviđa da se u članu 63. posle stava 3. doda novi stav 4. koji glasi: „Strana udruženja mogu se osnivati samo u skladu sa članovima 2. i 3. ovog zakona“. Mislimo da to nije dovoljno precizno regulisano u samom članu, ali ukoliko usvojite ovaj naš amandman i unesete ovaj novi stav 4, to će biti preciznije.
Recimo, pročitaću stav 2. ovog člana 3, koji glasi: „Ciljevi i delovanje udruženja ne mogu biti usmereni na nasilno rušenje ustavnog poretka i narušavanje teritorijalne celokupnosti Republike Srbije...“. Ide dalje taj stav, neću sve čitati, da ne trošim vreme.
Mislim da sada kada je preregistracija pred nekim udruženjima građana, ukoliko se agencija u kojoj će se registrovati ova udruženja građana bude držala slova ovog zakona, mnoge (i neke domaće) nevladine organizacije neće moći da budu upisane u registar.
Svedoci smo da je, recimo, pre otprilike godinu dana izašla jedna knjiga, čije je štampanje i izdavanje platila jedna domaća nevladina organizacija, a na naslovnoj strani te knjige je bila Srbija bez Kosova i Metohije. To je sasvim dovoljan razlog da se ta nevladina organizacija više nikada ne upiše ni u kakav registar. Hvala.
Poštovani gospodine predsedavajući, poštovana gospođo ministre i poštovane kolege narodni poslanici, gospođa ministar je verovatno primetila da su svi poslanici koji su govorili podsetili nas, građane i ministra da smo prvi zakon iz ovog seta zakona kojima će se urediti elektronsko poslovanje usvojili još daleke 2004. godine.
Na prošloj sednici je bio Zakon o elektronskoj trgovini, sada nam je na redu Predlog zakona o elektronskom dokumentu. Ima još nekih zakona koje će Narodna skupština morati da usvoji ako želimo da ovu oblast, barem što se zakonske regulative tiče, uredimo kako treba. No, ne mogu gospođi Matić da stavim na dušu da je ona jedina odgovorna zbog kašnjenja svih ovih ostalih zakona.
Dakle, 2004. godine je započeo proces razvoja tog pravnog okvira koji je neophodan za razvoj elektronskog poslovanja, a posebno postojanje u tom zakonu kvalifikovanog elektronskog potpisa, jer on predstavlja značajan segment elektronskog dokumenta. Ovaj zakon je korak dalje u tom pravcu. Što se tiče same oblasti elektronskog poslovanja, ona je u Srbiji, u čemu se svi možemo složiti, prilično nerazvijena, neuređena i do sada smo vrlo malo uradili na njenom razvoju.
Početkom ove godine, Društvo informatičara je organizovalo okrugli sto sa temom – Primena elektronskog potpisa u Srbiji. To je bilo, praktično, četiri godine nakon usvajanja Zakona o elektronskom potpisu. Učesnici te diskusije su se složili da ima još puno problema i nedostataka. Oni su, između ostalog, govorili i o nedostatku adekvatnih zakona, o tome da nisu usvojeni neki podzakonski akti, mada mislim da je od januara, ili marta, ne sećam se tačno kada je bio ovaj okrugli sto, tu napravljen pomak, usvojeno je nekoliko podzakonskih akata. To je bila prva zamerka sa tog okruglog stola.
Druga, s kojom se svi moramo složiti, jeste da sporo ide razvoj tih paketa servisa, kako se to naziva, odnosno paketa usluga u pojedinim sektorima. Dakle, jedno je kada postavite i donesete sve zakone i podzakonska akta koja su neophodna, a drugo je koliko pojedini sektori, odnosno grane razviju taj svoj unutrašnji paket servisa i usluga, odnosno koliko su oni sposobni da građanima i privredi omoguće komunikaciju ili poslovanje uz pomoć elektronskog potpisa.
Jedini svetao primer tu su možda banke, odnosno svima nam je poznat taj koncept E-banking, da su banke, uglavnom, iskoristile šansu i da se veliki broj platnog prometa ili tih transakcija, kada je o bankama reč, odvija i uz upotrebu elektronskog potpisa. Čak postoje podaci da neke banke 50% svog platnog prometa obavljaju koristeći, barem do sada, a sada će i ostale elemente koristiti, elektronski potpis.
Takođe, svakom ko prati ovu oblast ili ga interesuje, poznato je da je prošle godine Javno preduzeće PTT Srbija formiralo prvo javno sertifikaciono telo.
Na taj način se Pošta upisala u evidenciju Ministarstva za telekomunikacije kao prvo akreditovano telo za izdavanje kvalifikovanih digitalnih sertifikata, tako da je i u decembru prošle godine Pošta počela da dodeljuje te elektronske sertifikate i elektronske potpise.
Ovo je pitanje i za gospođu ministar, kada bude odgovarala na sva naša pitanja, a to je – koliko je do sada tih akreditovanih tela upisano, da li je ostalo samo na tome da je to jedino Pošta? Tu se postavlja i pitanje monopola, jer ako u bilo kojoj oblasti samo jedno telo, ili jedno preduzeće obavlja neki posao, onda se tu mogu otvoriti različiti problemi, može da bude u pitanju monopol; s obzirom na to da je taj paket u decembru koštao 6.500 dinara, što uopšte nije malo, ako bi bila veća ponuda, onda bi verovatno i cena mogla da bude malo niža.
Još jedan primer da pojedini sektori nisu razvili unutrašnje pakete servisa i usluga jeste upravo javna uprava. Uglavnom je u toku zamena naših starih ličnih karata novim ličnim kartama. Na tim ličnim kartama postoje oni čipovi, u čipovima postoji elektronski potpis, upravo zbog toga što će to moći da se koristi i građani mogu na taj način sebi da olakšaju život. Međutim, opet imamo slučaj da ti od kojih bi oni tražili te usluge nemaju razvijen svoj unutrašnji sektor.
Opet jedno pitanje za gospođu ministar – da li Ministarstvo za telekomunikacije, za koje smatram da je, ne mogu da kažem odgovorno, ali bi moglo da se nađe na usluzi i raznim sektorima, može da pruži pomoć, da li su planirane obuke, edukacije, kakvu vrstu pomoći Ministarstvo za telekomunikacije može da pruži?
O samom predlogu zakona je, uglavnom, bilo reči. To je da se ovim zakonom uređuje procedura postupanja s elektronskim dokumentima. Tu imamo definisano kako se prima dokument koji je u elektronskom formatu, kako se izdaje potvrda o prijemu elektronskog dokumenta, kako se čuvaju duplikati. Predviđeno je da se elektronski dokumenti čuvaju onoliko dugo koliko je za neku oblast predviđeno da se čuva dokument koji je do sada bio, možda će još uvek biti neko vreme, u papirnom obliku. Tako sam barem ja shvatila.
Međutim, mislim da to neće moći tako da funkcioniše. Ne znam tačno, mi imamo, nisam sigurna da li je zakon ili uredba o kancelarijskom poslovanju, zatim imamo Zakon o arhivama. Mislim da ti zakoni neće moći da uključe tek tako i postojanje elektronskih dokumenata i da će biti neophodno, barem, doneti i zakon o elektronskim arhivama, da bismo pratili i ove elektronske dokumente.
Zatim, u zakonu su i članovi koji govore o vremenskom žigu, i to prema obavezama koje proističu upravo iz te uredbe o kancelarijskom poslovanju i Zakona o upravnom postupku, zato što ima puno transakcija, da tako kažem, ili u tom poslovnom svetu mnogo toga zavisi od datuma.
Da li su predloženi članovi u Predlogu zakona sasvim dovoljni da zaštite da ne može da dođe do falsifikovanja datuma, odnosno da neko promeni vreme na kompjuteru, pa da vi kasnije zakasnite da reagujete itd.? Mislim da je svima jasno koliko je važno da ne dođe do falsifikata.
Ono što mogu da kažem, jeste da je ovaj predlog zakona prilično dobar. Poslanička grupa DSS-a je podnela nekoliko amandmana koji se tiču rokova. O tome će biti više reči kada budemo govorili o amandmanima u raspravi o pojedinostima. Moj kolega Milan Lapčević je izneo još neke zamerke, no o tome će biti reči kada bude rasprava u pojedinostima.
Nemam još mnogo vremena, ali htela bih da iskoristim ovu priliku, kad već govorimo o modernim tehnologijama, da lažem da su i naša deca i naši mladi ljudi u velikoj opasnosti kada je u pitanju način na koji koriste Internet. Prema anketama u nekim evropskim državama, 90% mladih, čak i dece, koriste Internet. Mi nemamo tako precizne podatke kada je reč o Srbiji, mada svi možemo da primetimo da iako je nizak standard, roditelji se veoma trude da nabave i kupe kompjuter, zato što je danas i odrastao čovek, ako nema tu osnovnu informatičku pismenost, nepismen, a kamoli deca koja se tek školuju.
O opasnostima nepravilnog korišćenja Interneta mislim da nikome od vas ne moram nešto posebno da objašnjavam. Dakle, imamo mlade koji tako koriste Internet, a bezbedonosna kultura kada je u pitanju upotreba Interneta je veoma loša, posebno kada su roditelji u pitanju, zato što naša deca mnogo više o tome znaju negoli roditelji. Ja imam dva dečaka u osnovnoj školi i što se tiče zaštite deteta od kompjutera, ona se svela na to da sam napravila šifru koju oni ne znaju, pa im ponekad uključim i ostavim im neko vreme da oni to koriste. To nije dovoljno.
Znam da je Ministarstvo 2009. godinu proglasilo godinom zaštite dece od Interneta, pa je to još jedno pitanje. Kako ta kampanja teče? Dakle, ovo je već šesti mesec, prošlo je pola godine. Cilj znam, dakle, edukacija i upozoravanje i mladih, i roditelja, i nastavnika, i svih koji koriste Internet na sve opasnosti i kako treba Internet koristiti sigurno.
Koje su aktivnosti do sada sprovedene? Koliko je škola, ako je to bilo predviđeno tom kampanjom, uključeno u sve to? Da li možda čekate sledeće polugođe? Koliko će uopšte, u ovom slučaju, školske dece biti obuhvaćeno?
Da li možemo, posle završetka te kampanje, ili projekta, da i mi u Skupštini od vas očekujemo neku vrstu izveštaja ili nalaza, gde biste nam rekli gde su danas naša deca i mladi kada je u pitanju Internet i koliko su u opasnosti?
Potpuno je jasno da tehnološke mere...
(Predsedavajuća (Gordana Čomić): Vreme koje je na raspolaganju poslaničkoj grupi je iskorišćeno.)
... dakle, potpuno je jasno da samo tehnološkim ili tehničkim merama ne možete da to uradite, da je tu potrebno mnogo toga drugoga uraditi. Hvala.
Hvala, gospođo predsedniče. Predlog zakona o kontroli državne pomoći je prilično kratak zakon, sastoji se od svega 25 članova, mada nam je svima poznato da je ovaj predlog zakona prilično dugo bio u izradi u Ministarstvu finansija, odnosno u Upravi za trezor.

Na sednici Odbora za evropske integracije predstavnici iz Ministarstva finansija su, kada su obrazlagali ovaj predlog zakona, možda više u šali, ali to mi se urezalo u sećanje, rekli da je ovo „najevropskiji zakon“ koji se nalazi na dnevnom redu ove sednice, pa su me te reči „najevropskiji zakon“ inspirisale da prokomentarišem u ovom delu sednice taj zakon.

Osnovna uloga instituta kontrole državne pomoći je u tome da se spreči narušavanje konkurencije i da se spreči narušavanje slobodne trgovine unutar zajedničkog evropskog tržišta do kojeg može da se dođe intervencijama različitih organa u jednoj državi, bilo da je to vlada, može čak i lokalna samouprava to da izazove.

Dakle, ovaj predlog zakona i Predlog zakona o zaštiti konkurencije, o kojem smo danas završili raspravu u načelu, u funkciji su stvaranja zdravog, jedinstvenog tržišta Srbije i tržišta EU. Tu se postavlja problem gde je to zajedničko evropsko tržište ili, da kažem, buduće zdravo evropsko tržište u kojem će i tržište Srbije učestvovati.

Izgleda da se to buduće zajedničko evropsko tržište nalazi u glavi predsednika Borisa Tadića i u glavi predsednika Vlade gospodina Mirka Cvetkovića.

Sve vas podsetiću da su u jeku predizborne kampanje prošle godine predsednik DS Boris Tadić i ministri iz DS u tom trenutku u Vladi Republike Srbije u Luksemburgu potpisali SSP, a sastavni deo tog sporazuma i jedan važan deo tog sporazuma jeste i Prelazni trgovinski sporazum. Prelazni trgovinski sporazum je jedan od instrumenata; međutim, kada je u pitanju tržište i priprema jedne zemlje koja želi da postane deo EU, pa i tog zajedničkog tržišta, to je instrument koji treba postepeno da pripremi tržite te države i kompletnu privredu te države, kako bi ona, kada ispune sve ostale uslove, postala deo tog zajedničkog tržišta.

Takođe vas podsećam na činjenicu da je Savet ministara EU, čim su završeni ti parlamentarni izbori u Srbiji i napravljena vlada po ukusu EU i nekih drugih, odlučio da blokira upotrebu, odnosno stupanje na snagu tog sporazuma.

Dakle, imate sporazum koji je Srbija potpisala sa još 27 članica zemalja EU, a posle nekoliko meseci vam kažu – znate šta, ovaj sporazum za nas više ne važi.

Za onoga ko hoće da čita i da razmišlja o toj poruci koja je poslata, to u prevodu znači da EU ne smatra da Srbija uopšte treba da priprema svoje tržište, niti privredu za to buduće zajedničko evropsko tržište.

To je podsećanja radi, a ja analiziram ove zakone iz te perspektive člana Odbora za evropske integracije, i uopšte kakva nam je poruka poslata. Ne sporim da će zakon o zaštiti konkurencije i ovaj zakon o kojem trenutno govorim, o kontroli državne pomoći, imati neke dobre efekte, ali što se tiče toga da je to isključivo u funkciji da Srbija jednog dana postane član ... (Isključen mikrofon.)

Znam da je bilo skoro pet minuta, ali ne znam da li ste greškom...

Dakle, kao član Odbora za evropske integracije imala sam potrebu da ukažem na ovaj element, ne sporeći da će ovi zakoni imati neke pozitivne efekte. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući. Smatram da imam pravo na ova dva minuta za obrazlaganje amandmana bez obzira na to što ga je Vlada prihvatila zato što Skupština nema mišljenje odgovarajućeg odbora, odnosno nemamo mišljenje Odbora za spoljne poslove. Sumnjičava sam jer, ako bude mišljenja Odbora za spoljne poslove, koji se očigledno neće nikad ni održati pa ga nećemo ni dobiti, ali u slučaju da se održi, onda ne znam kako će narodni poslanici glasati, da li će glasati po mišljenju Vlade ili po tom mišljenju Odbora.
Uglavnom, član 3. menja član 42. postojećeg Zakona o spoljnim poslovima i tu se, između ostalog, utvrđuje mogućnost ministra spoljnih poslova da bez sprovođenja konkursa može primiti u radni odnos na određeno vreme 5% zaposlenih u trajanju od četiri godine.
Već je neko spomenuo, mi ni do dana današnjeg ne znamo koliko je tih 5%. Dakle, da bismo mogli da odredimo koliko je tih 5%, pre toga bi nam bio potreban podatak koliko ima ukupno zaposlenih u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. To može da bude 20 ljudi, može da bude i 120 ili 1020 ljudi. To je prvi problem.
Drugi problem je što je ovo neka vrsta lex specialisa, ili u prevodu nekakav specijalni zakon i specijalni član. Zašto? Neko ko je već zaposlen negde na neodređeno vreme može na ovaj način da sklopi drugi radni odnos na određeno vreme u Ministarstvu spoljnih poslova do četiri godine. Dakle, imate neke supergrađane u Srbiji. Nisu to građani prvog i drugog reda, nego su to ekstragrađani, supergrađani, koji mogu da imaju zasnovana istovremeno dva radna odnosa, prvi je taj na neodređeno vreme negde i drugi na određeno vreme u Ministarstvu spoljnih poslova.
A podsećam vas da, po poslednjim podacima Nacionalne službe za zapošljavanje, u Srbiji imamo 20% građana koji su nezaposleni. Dakle, oni nemaju nijedno radno mesto, a ovde se pruža mogućnost nekim ljudima (opet kažem ne znam koji je to broj, to je možda i hiljadu građana), koji su supergrađani, da mogu da čuvaju radno mesto na neodređeno vreme, a mogu malo i da odu na izlet u Ministarstvo spoljnih poslova jer žele da se oprobaju u diplomatiji, pa ako im se to ne dopadne, mogu lagodno da se vrate na svoje staro radno mesto.
Podsetiću vas, svi imate u svojim gradovima i osnovne i srednje škole, znate kako se biraju direktori tih ustanova. Raspiše se konkurs, pa se onda školski odbor izjašnjava, a uzima se u obzir i mišljenje nastavničkog veća, dakle, tu ima jedna vrlo složena i ozbiljna procedura. U 99% slučajeva za direktore u osnovnim i srednjim školama se biraju osobe iz redova nastavnika. Izabere se nastavnik koji četiri godine obavlja funkciju direktora, i to za platu koja je veća, recimo, 20% od osnovne plate profesora. Taj čovek mora da raspiše konkurs za svoje staro radno mesto. Dakle, ako je bio profesor srpskog jezika, mora da primi u stalni radni odnos, znači na neodređeno vreme, novog profesora srpskog jezika, a on posle četiri godine ostaje bez posla. Ako ne postoje časovi, on se ne može vratiti na svoje staro radno mesto.
Neko ko obavlja možda mnogo odgovorniji posao od onog što će obavljati ovi ljudi za koje ni ne znamo šta će raditi u DKP, jer mi to iz ovog zakona ne vidimo, direktori škola, koji, naglašavam, obavljaju mnogo važniju i mnogo odgovorniju funkciju u ovoj zemlji, posle četiri godine direktorovanja, odnosno obavljanja funkcije direktora, mogu da ostanu bez radnog mesta.
Ti ljudi svesno ulaze u rizik zato što žele nešto da poboljšaju u svojoj školskoj ustanovi iako posle četiri godine mogu da ostanu bez posla. A mi ovde govorimo o možda 1.000 ljudi koji istovremeno imaju zasnovana dva radna odnosa. Ovo ne samo da krši Zakon o radnim odnosima, nego ova odredba treba, gospodo, da ide i na Ustavni sud, da vidimo da li je ovo uopšte u skladu sa nekim zakonom u ovoj zemlji ili je ovo jedan strašan lex specialis. Hvala.
Moje kolege su podnele amandman na član 3, a u članu 3. su definisani ciljevi u stočarstvu. Naime, amandmanom predlažemo da se tačka 14) i 17) brišu iz člana 3.
Tačka 14) predviđa da je identifikacija, obeležavanje i registracija domaćih životinja jedan od ciljeva u stočarstvu. Molim vas ovu je oblast veoma jasno i precizno, definisana u jednom drugom zakonu, odnosno u Zakonu o veterinarstvu.
Takođe, tačka 17) predviđa jedan od ciljeva zaštita ljudi pri gajenju domaćih životinja.
Molim vas i ova oblast zaštite na radu, a i između ostalog i ljudi koji se bave stočarstvom, veoma je dobro, precizno i jasno regulisana u Zakonu o zaštiti na radu, pa mi smatramo da nema potrebe da ove dve tačke budu pobrojane u ciljevima u stočarstvu.
Moje kolege su podnele amandman na član 88, a u toj glavi su kaznene odredbe, odnosno privredni prestupi.
Mi predlažemo da se tu briše tačka 5). Tačkom 5) je predviđeno da ukoliko vrši veštačko osemenjavanje, a nije upisano u Registar izvođača veštačkog osemenjivanja, to pravno lice bi bilo kažnjeno, odnosno bio bi u pitanju privredni prestup.
Zašto predlažemo brisanje? Zato što smatramo da veterinarskim organizacijama koje su registrovane za obavljanje veterinarske prakse nije potreban upis u Registar izvođača osemenjavanja. Oni svoja prava stiču po Zakonu o veterinarstvu i izdavanjem licence od strane Veterinarske komore Srbije i ne mogu im se ova prava sada ograničavati ovim zakonom, koji nije u skladu sa Zakonom o veterinarstvu, kao i sa već napred navedenim propisima.
Nije moguća retroaktivna primena ovog propisa kojim bi se ograničila već stečena prava veterinarskih organizacija. Iz ovih razloga smatramo da treba brisati tačku 5).
U članu 11. se govori o tome ko sve može da vrši obuku životinja, pa kaže: "Obuku životinja može da obavlja pravno i fizičko lice, odnosno preduzetnik koji je upisan u Registar lica za obuku životinja, koji vodi Ministarstvo. Pravno lice i preduzetnik upisuju se u Registar lica za obuku životinja ako ispunjavaju uslove u pogledu objekata za držanje životinja i ako imaju zaposleno najmanje jedno lice koje je obučeno za dobrobit životinja."
U ovom stavu se nigde ne spominje lice koje je obučeno za samu obuku, tako da se ovaj amandman, u stvari, sastoji u dome da se doda "i lice koje je obučeno za obuku životinja", zato što lice koje je obučeno za dobrobit životinja nije isto što i lice koje je obučeno za obuku životinja.
Dakle, mi smatramo da ovaj amandman treba prihvatiti i da je predlagač zaboravio ovu važnu kariku.
Poslanici DSS-a su podneli nekoliko sličnih amandmana na različite članove, a u pitanju je skraćivanje rokova. Naime, na nekoliko mesta se predviđa da određena procedura, brisanje iz nekog registra ili upis pak traje 30 dana. Mi smo na skoro svim mestima predložili da se taj rok skrati na 15 dana.
Član 33. govori o ogledima na životinjama, odnosno ogled na životinjama mogu obavljati pravna i fizička lica koja su upisana u registar za oglede nad životinjama i taj registar vodi Ministarstvo. Smatramo da treba skratiti rok kada se utvrdi da prilikom vršenja ogleda na životinjama dođe do nekog prekršaja ili se ne ispunjavaju uslovi koji su predviđeni ovim zakonom.
Dakle, rok od 30 dana treba skratiti na 15 i treba što pre to pravno ili fizičko lice koje se nalazi upisano u tom registru brisati iz registra.