Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Radojko Obradović

Govori

Zahvaljujem gospođo Kovač.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Mihajlović, danas imamo nekoliko izuzetno važnih zakona i kao što su prethodnici govorili, prvi na dnevnom redu je Zakon o garanciji akcionarskom društvu "Železnice Srbije". Drugi takođe važan, ja ću se samo na ta dva zakona osvrnuti, je zakon kojim se daje garancija gradu Subotici.
Vozovi u Srbiji danas putuju ili kreću se sporije nego pre 100 godina. Železnica Srbije je u ozbiljnim finansijskim problemima. Infrastruktura je razorena. Moj prethodnik, uvaženi kolega, govorio je o stanju u infrastrukturi na jugu Srbije. To nije sporno i za nas nije sporno da treba ulagati u infrastrukturu i da treba popraviti performanse jednog tako važnog infrastrukturnog sistema.
Nije sporno da u Srbiji u većini gradova su komunalni sistemi u izrazito lošem stanju, godinama nije ulagano, izraubovani su, kvalitet vode je izuzetno nizak. Nije sporno da i grad Subotica treba da dobije pitku vodu, kao što nije sporno da ni jedan drugi grad u Srbiji treba da ima u 21. veku sve te elementarne stvari koje pomažu da se kvalitetno živi. Mislim da u ovoj sali ne postoji niko, kao što ne postoji niko u Srbiji ko će reći da je sporno da jedan grad treba da dobije vodu i nije sporno da treba da se ulaže u železnicu, što zna svako ko je putovao železnicom poslednjih godina, a i onaj koji nije, ako prođe pored železničke stanice ili vidi kompoziciju koja putuje između dva grada, jasno mu je da treba da se u železnicu ulaže. To za nas nijednog trenutka nije sporno, ali da li ima nešto što je sporno osim te dve činjenice? Osim dve činjenice, da nije sporno da je železnica u lošem stanju i da nam treba pitka voda, sve drugo je sporno. Ne postoji nijedna stvar vezana za ova dva projekta koja nije sporna.
Ako pogledate kredit za "Železnicu", ovaj kredit od 95 miliona evra, ovaj kredit je na dve strane teksta. Svako ko je u Srbiji pokušao da uzme kredit od 1.000 evra da kupi frižider i zamrzivač, zna da mu treba ovakav spisak papira kojima dokazuje da je u stanju da taj kredit vrati, ovakav spisak papira da dokaže da on to može da servisira na vreme. Za 1.000 evra treba ovoliko papira, a za 95 miliona evra dve strane papira.
Pri tome, "Železnica Srbije", meni je strašno žao što, uz svo uvažavanje ministarke Mihajlović, tu nije gospodin Mrkonjić jer je on prava adresa za ovo pitanje, ako se ne varam. Mada, kako prolazi vreme, izgleda da je u prošloj Vladi sedeo samo Mirko Cvetković. Kako prolazi vreme, ispostavlja se da u prethodnoj Vladi nije bilo koordinacije. U prethodnoj Vladi smo saznali da nije imala u budžetu predviđene plate za "Železnicu Srbije", da je imala samo jedanaest plata umesto dvanaest. Mislio sam da dobro poznajem gospodina Mrkonjića, znamo se skoro 20 godina, znam da nema problem da kaže, znam da je vrlo rečit i čudi me kako na toj sednici Vlade nije rekao – ljudi, "Železnica" nema obezbeđena sredstva. Kako je on to zaboravio kada je glasao za taj budžet?
To je ta "Železnica" koja prima platu iz budžeta, dobija subvencije iz budžeta, a sada mi dajemo garanciju, Vlada Republike Srbije predlaže Skupštini da se da garancija "Železnici" da se taj projekat finansira. To je ta ista "Železnica" koja ima višak zaposlenih i potpuno neefikasno rukovođenje. Pogledajte samo izveštaj DRI, tu su stotine strana nedostataka procedura i raznih drugih stvari koje treba da budu u zakonu. Ta "Železnica" će sada ovaj kredit da efikasno iskoristi.
Nema ni jednog podatka o tome kako će se ova sredstva iskoristiti, ni jednog jedinog podatka, osim da će to biti garancije. Potpuno je jasna stvar da će ovaj kredit doći na teret budžeta, pre ili kasnije. Kad kažem budžet Republike Srbije, mislim na građane Srbije, da će ovaj kredit građani Srbije vraćati. Rezultat ovakvog zaduživanja, gde su u budžetu za 2012. godinu četiri milijarde dinara kamate na aktivirane garancije i 16 milijardi dinara aktivirane garancije, odnosno glavnice po aktiviranim garancijama. Znači, krediti se po automatizmu odobravaju, pošto ta javna preduzeća nisu u stanju da ih prate i pre ili kasnije to dođe na teret budžeta.
Drugi kredit o kome ću govoriti je kredit za Suboticu. Ista priča, čak još manja, pošto postoje neki standardni uslovi. To je kredit na jednoj strani. Objašnjeno je da Subotici treba vode. Isto objašnjenje, kada uzmete 1.000 kredita treba vam 100 strana razne prateće dokumentacije, a za 11 miliona evra je potrebna jedna strana. Budžet grada Subotice za 2012 godinu iznosi oko 4 milijarde i 800 miliona dinara. Mada, u Srbiji imamo dvovalutni sistem, pa sve treba preračunati u evre da bi bilo jasnije. To je 42 miliona evra. Godišnji budžet grada Subotice je 42 miliona evra.
Naravno, znamo u kakvim su problemima lokalne samouprave. Grad Subotica samo oko 900 miliona evra daje za plate prosvetnih radnika u predškolskom obrazovanju, osnovnom i srednjem obrazovanju. Praktično jedna četvrtina budžeta su samo plate prosvetnih radnika i sva druga davanja. Kada pažljivo pogledamo ovaj budžet, vidimo da je grad Subotica i te kako zadužen. Za kamate i glavnice ove godine trebaju da plate skoro 200 miliona dinara ili oko dva miliona evra. Mi im garantujemo za kredit od 11 miliona koji je jednak četvrtini njihovog budžeta. Nema ni jedne jedine procene da li će ovi krediti otvoriti jedno novo radno mesto u Srbiji, da li će BDP Srbije povećati za jedan dinar, da li će se realizovati, da li će imati bilo kakav pozitivan efekat na zaduživanje. Nema ni jedne reči kakve ovo efekte na zaduživanje ima. Nema gospodina Cvetkovića, ali znam da je glavna primedba na njegov rad bila da je sakrivao podatke o zaduživanju.
Da se vratim na početak, nemam ni jednu primedbu da treba ulagati u železnicu. Mislim da u Srbiji ne postoji ni jedan čovek koji će reći da ne treba ulagati u železnicu. Nema ni jednu primedbu da ne treba ulagati u snabdevanje vodom, ali isto tako, ako se složimo da je "treba" jedini kriterijum, onda mislim da ne postoji čovek u Srbiji koji će reći da su škole u dobrom stanju i da ne treba ulagati u obrazovanje. Mislim da ne postoji nijedan čovek u Srbiji koji će reći da ne treba ulagati u zdravstvo. Ako je kriterijum "treba", onda sigurno treba ulagati u gasifikacije, treba ulagati u puteve. Ako je kriterijum "treba", treba ulagati i u penzije, treba ulagati u socijalna davanja, a treba ulagati i u subvencionisanje novih radnih mesta. Ne bi bilo loše da se uloži i u trinaestu platu.
Da ne bude zabune, ne pričam sada o Srbiji, pričam o Grčkoj, jer je Grčka imala jedini kriterijum "treba", pa je danas najpoznatija zemlja u svetu, ali po svemu lošem. Vlada jedne zemlje nema pravo da ima jedini kriterijum "treba", jer u svakoj zemlji sve treba, ali zato Vlada treba da izabere prioritete, pa treba da kaže – ovo su prioriteti i prvo ćemo ulagati u ono što može sutra da nam vrati najveću korist, da bismo onda mogli da izađemo iz problema. To zna svaki seljak u Srbiji. Svaki seljak koji ima voćku, kada treba da reže voćku seče jedne godine onu granu koja će mu dati najviše ploda, pa sledeće godine seče neku drugu. Svaki seljak u Srbiji zna da izabere prioritet kada orezuje voće, a Vlada Republike Srbije nema prioritete. Zato smo za nekoliko godina od nisko zadužene zemlje postali veoma zadužena zemlja. Prema podacima Vlade Republike Srbije, 16 milijardi evra, a tu ne ulaze dve milijarde od Narodne banke, ne ulazi 500 miliona od lokalne samouprave i ne ulaze svi oni zaostaci koji se duguju preduzećima za izvršene usluge, pa to već stiže do 20 milijardi.
Očigledno je da "treba" nije dovoljan uslov i očigledno da treba da se napravi strategija javnog duga, ali poštena strategija koja će nam omogućiti da ne podelimo sudbinu koju u ovom trenutku ima Grčka i koju imaju, kako se već sada u literaturi zovu, "džipsi zemlje", pet zemalja EU koje su praktično na ivici ili su bankrotirale. To je naša primedba sa ovim zakonima. Ne može država da posmatra svaku stvar pojedinačno. Izvucite svaku stvar iz sistema, pa ćete imati jedne zaključke. Vratite tu stvar u sistem, pa ćete videti da li imate para za to ili nemate.
Ono što nas zabrinjava, to je da je potpuno isti princip koji je vladao i prethodne četiri godine, da se iz inostranih zaduživanja finansiraju projekti koje gura svaka stranka u Vladi, da očigledno ne postoji objedinjena politika vezano za izbor prioriteta. Naravno, još uvek nemamo dokaze, ovo su neki od prvih kredita koje imamo, to možemo samo da naslućujemo. Ali, na osnovu podataka koje smo dobili, na osnovu pratećih akata, nažalost, nemamo razloga da verujemo da će biti drugačije.
Insistiramo da se izmeni Zakon o javnom dugu koji će na jedinstven način utvrditi metodologiju, da se usvoji strategija upravljanja javnim dugom koja će jasno definisati koje su granice zaduženja i da Vlada izađe sa prioritetima, da bismo kod svakog novog zaduživanja i svakog novog projekta mogli da procenimo koji su to pozitivni efekti tog zaduživanja. U svakom drugom slučaju stvar će biti potpuno stohastičkog karaktera – može da bude, ali i ne mora. Nažalost, naše iskustvo iz prethodne četiri godine je govorilo da kad god je bilo može da bude, a ne mora, bilo je ne mora. Hvala.
Zahvaljujem na odgovoru. Naravno, da ozbiljna država ne može da pravi rez preko noći, ali isto tako svaka ozbiljna vlada mora da izađe sa prioritetima. Pa kaže naši prioriteti su ovo i ovo, a ovo su nasleđene stvari. Zatim, napravi potpuno jasnu razliku između onoga što želi i ono što mora da uradi.
Što se tiče ovih podataka vezanih za Suboticu i izvršenje budžeta i zakonskih ograničenja, duboko sam verovao da Vlada Republike Srbije dostavlja tačne podatke, a onda nas je ministar Dinkić ubedio da je prethodna Vlada frizirala podatke. Da to što piše na papiru, čak i kad stiže od Vlade, ne mora da bude tačno.
Što se tiče obustavljanja, obustave iz budžeta, ako pogledate budžet grada Subotice kada vidite da su tu plate prosvetnih radnika, troškovi za struju, telefon i ostalo, čisto sumnjam da će neka vlada baš uskratiti deci u školama grejanje. Ako je to tako, onda očekujem da će "Srbijagas" onda u narednom periodu isključiti sve one neplatiše, da će EPS isključiti one neplatiše i da će svi oni uvesti red. I vi, i ja vrlo dobro znamo da to baš ne može tako da funkcioniše.
Zahvaljujem gospođo Kovač.
Ovlašćeni predstavnik naše poslaničke grupe je rekao stav po određenim tačkama, a ja ću govoriti o pitanjima vezanim za izbor Saveta DRI.
Prošao je prvi mandat DRI, izabrani su 2007. godine i osnovno pitanje je da se oceni na koji je način DRI radila. Čini mi se da je to izuzetno važno.
Da li su uradili dosta? Jesu. Da li su mogli da urade više? Sigurno da jesu. Ako cenimo njihov rad, moramo da ih uporedimo i sa drugim institucijama u svetu. Našoj DRI fali još 245 godina pa da ima iskustvo Francuske, još 145 godina da ima iskustvo Velike Britanije, još stotinak godina pa da ima iskustvo Holandije i nekih drugih zemalja.
Slažem se da, kada se vratimo unazad, uvek nam je lako da govorimo i da nam se čini da smo neke stvari mogli da uradimo mnogo brže i mnogo volje, mnogo kvalitetnije i mnogo efikasnije, ali kada se malo udubimo u iskustvo koje su imale druge zemlje, u probleme koje su imale druge zemlje, onda moram da kažem da je u ovoj oblasti urađeno prilično za uslove u kojima radimo i probleme sa kojima se srećemo.
Ne možemo da se pohvalimo time da je Srbija poslednja zemlja u Evropi koja je dobila DRI. Pri tom, iako ti problemi mogu da izgledaju trivijalni i beznačajni, državi Srbiji je trebalo dve godine da im obezbedi adekvatan prostor, jer skoro dve godine su sedeli u jednoj od kancelarija u ovoj zgradi i radili svoj posao.
Neka druga pitanja koja izgledaju mnogo lakše rešiva takođe nisu rešena. Jedan kolega je govorio da u poslednjih 10 godina Skupština Srbije nije usvojila završni račun budžeta. Sada postoje uslovi, jer postoji DRI.
Ja lično i DSS od trenutka kada su oni formirani, koliko god smo mogli, u različitim uslovima, nekad smo bili vlast, nekad smo bili opozicija, ali smo im pružali punu podršku u parlamentu. Ono što jeste činjenica to je da svaka nezavisna institucija mora da se izbori za svoju nezavisnost. Postoje zakonska rešenja, postoje zakonske mogućnosti, zakonski preduslovi, ali svaka institucija je dobrim delom i sama kreator svoje nezavisnosti.
Zakon predviđa da DRI bira parlament, a da Odbor za finansije otvara proces kandidovanja i da poslanici ili poslaničke grupe predlažu kandidate. U toku izrade samog zakona, to je već pre mnogo godina, razmatrali smo koje su to sve mogućnosti, na koji način omogućiti da telo bude zaista nezavisno. Da li zaista nezavisna tela postoje? Čak iako se biraju na konkursu neko mora da izabere konkursnu komisiju, pa je onda pitanje da li je konkursna komisija nezavisna.
Nezavisnost se postiže na mnogo načina, ali ne postoji garancija nigde u svetu da će nezavisnost da se ostvari samo dobrim zakonskim rešenjima. Zavisi i od konteksta, zavisi i od ljudi i od mnogih drugih stvari.
Jedna od zemalja koja je najpoznatija po nezavisnim telima su SAD. Jedan od uzroka krize koja sada postoji je upravo rad nezavisnih tela, koja su očigledno bila vrlo nezavisna pa su pod svoju nezavisnost prilično urušili finansijski sistem.
Državna revizorska institucija je telo koje sigurno najviše pomaže u obavljanju posla Narodnoj skupštini. Narodna skupština tek sada, kada ima izveštaj državne revizije, može kvalitetno da govori o brojnim pitanjima.
Čuli smo da će pitanje javnog duga biti otvoreno u sledećih mesec ili dva dana. Predsednik DRI je rekao da se neće mešati u ovaj posao, čeka se da se izveštaj preda i da će o tome biti reči. Pažljivo čitanje izveštaja iz 2010, 2009. i 2008. godine takođe može da ukaže na te probleme koji su sa dugom postojali.
Druga stvar, javnost mnogo više pažnje posvećuje onome što govore nezavisna tela, nego narodni poslanici. U ovoj skupštini sam bar 50 puta govorio o problemu javnog duga. To nije ostavilo nikakvog traga jer to govore poslanici opozicije, a poslanici opozicije, po pravilu, ne podržavaju ništa što predlaže Vlada i onda se to tako tumači.
Dobro je postoji državna revizija, dobro je da su završili prvi mandat i dobro je što sada biramo drugi. Odbor za finansije je u proceduri koja je sprovedena u skladu sa zakonom. Možda postoji bolja, ali niko nije predložio izmenu zakona, niko nije predložio drugo, kvalitetnije i bolje rešenje. Odbor je sproveo proceduru u skladu sa zakonom. Bilo je osam kandidata i od tih osam kandidata odbor je predložio Skupštini pet.
Naša poslanička grupa nije imala primedbe na rad DRI. Institucija je izabrana pre pet godina. Imali su razne probleme u uslovima u kojima postoje. Sa problemima koje delimo svi u ovoj zemlji uradili su posao. Mi smatramo da sadašnji sastav treba da nastavi svoj rad. Dali smo podršku svim kandidatima koji su do sada taj posao radili. Odbor je delimično prihvatio naš predlog. Neki od kandidata koje smo mi predložili su predloženi od strane Odbora. Predloženi su i neki novi kandidati. Kako će oni raditi i na koji način će dokazati svoju stručnost i nezavisnost pokazaće vreme.
Nadam se da će Skupština Srbije imati mnogo više razumevanja za rad DRI, jer se stalno ističe kako je saradnja bila odlična u prethodnom periodu. Ta saradnja jeste bila odlična, ali ni jedan izveštaj, ni jedne preporuke nisu došle na dnevni red skupštinskog plenuma.
Državna revizorska institucija je u prethodnom sazivu uradila tri revizije budžeta. Odbor je ka Skupštini uputio nekoliko preporuka, ali o tome nije bilo rasprave, tako da se iskreno nadam da će ovaj saziv Saveta državne revizije kada bude izabran imati daleko veću podršku skupštinske većine, da ćemo ovde raspravljati o preporukama i da će te preporuke biti ugrađene u zakonska rešenja, jer jedino tako možemo da sprečimo da se sve ove stvari, o kojima je pričano u prethodna tri dana, u budućnosti otklone. To je najveća korist DRI.
U narednom periodu sigurno da državna revizija ne treba samo da se bavi pitanjima revizije i pravilnosti, nego baš treba da utvrdi reviziju učinka politika koje nam predstavljaju pojedini ministri i pojedina ministarstva. To je onaj suštinski posao kojim treba da se bavi državna revizija i da vidi da li politike koje se finansiraju iz državnih para daju rezultate s kojima se izlazi u javnost. To je taj posao koji je suština rada državne revizije. Iskreno verujem da će u narednom mandatu i to biti urađeno.
Naša poslanička grupa će podržati ovaj predlog.
Zahvaljujem.

Kao što je rekao ovlašćeni predlagač, ni mi iz našeg poslaničkog kluba se nećemo mešati u ovlašćenja predsednika Republike. Mi ne znamo ko će biti guverner. Kako gospodin ministar Ilić zna, to je drugo pitanje. Pitao sam kolege iz Nove Srbije kako gospodin Ilić zna, kaže – nije on rekao, on je samo citirao gospodina Palmu, ali, dobro.

Naravno da je ovo važan zakon i mi smo već istakli u načelnoj raspravi brojne primedbe na ovaj zakon. Ne mislimo da su sve te primedbe otklonjene predloženim amandmanima. Pohvaljujemo predlagača što je usvojio jedan od naših amandmana. Biće ih još, prilično važnih, pa u nastavku rasprave ćemo o tome govoriti.

Žao nam je što je guverner podneo ostavku i što nećemo imati priliku da se realizuje naš predlog da dođe ovde zajedno da članovima Saveta, da raspravimo o svim tim važnim stvarima o kojima je važno raspraviti zbog svih problema koji postoje. Nadležnost, samostalnost i nezavisnost Narodne banke, ne povećavaju se i ne umanjuju se uvođenjem uprave za kontrolu finansijskih institucija, samim uvođenjem tih uprava, nego načinom izbora, načinom na koji će ta uprava funkcionisati i načinom na koji će se realizovati njene funkcije. Na taj način može da se ugrozi nezavisnost i samostalnost Narodne banke.

Isitne radi, postojeći Zakon o Narodnoj banci koji je još uvek na snazi ima nekoliko odredaba koje se odnose na kontrolu finansijskog sektora. Ni jedna od tih odredaba se zakonom o kome mi sad, izmenama zakona o kome raspravljamo ne menja. Sve zakonske odredbe koje se odnose na kontrolu finansijskog sektora su sada na snazi. Veliko je pitanje, žao nam je što to nećemo moći da utvrdimo u skupštinskoj raspravi, zašto Narodna banka to do sada nije koristila.

Član 4. tačno definiše odredbe od četiri do sedam važećeg zakona. Utvrđuje tačne nadležnosti Narodne banke u kontroli bankarskog sektora, pa stav 4. člana 4. kaže – izdaje i oduzima dozvole za rad banaka, vrši kontrolu boniteta i zakonitosti poslovanja banaka. Član 5. utvrđuje da izdaje dozvole vezano za osiguranje.  Član 6. za lizing, član 7. za dobrovoljne penzijske fondove.

Ostaje otvoreno pitanje zašto Narodna banka do sada nije kontrolisala i koristila ingerencije koje je imala. Nadam se da će novo rukovodstvo to utvrditi. Dobra stvar je što je amandman usvojen, dobra stvar je što ne postoji dvovlašće u potpisivanju. Moj kolega je rekao da to ne postoji nigde. Naknadno sam se setio da je postojalo. Mi u našoj praksi imamo dvovlašće, a to je bilo u prelaznoj vladi između 5. oktobra 2000. godine i 27. januara 2001. godine, dvovlašće, odnosno trovlašće, u nekim ministarstvima dvovlašće a u vladi trovlašće. Ne mislim da je to nekakav period i nekakva uporedna praksa koju bi trebalo da primenjuju u budućnosti, osim ako se nismo vratili na početak.

Druga stvar, svaki saziv parlamenta ima neku od dominantnih tema. Očigledno je da ćemo u ovom sazivu mnogo raspravljati o tome šta je nezavisnost, šta su to nezavisna tela, da ćemo morati od početka da se vraćamo na koncept nezavisnih institucija – šta je njihov posao, kolika je mogućnost Skupštine da se upliće u njihov rad. Očigledno da postoji potpuno drugačije razumevanje koncepta nezavisnih tela u odnosu na ono koje je postojalo do skora.

Trenutno nema predlagača, molim da mu prenesu, izuzetno su važni amandmani koji se tiču izbora direktora uprave za nadzor, jer i te kako sam koncept uprave zavisi od načina izbora. Mislim da je nastala ozbiljna konfuzija za načinom izbora i načinom razrešenja funkcionera.

Odbor za finansije predlaže članove Saveta Narodne banke, predsednik Republike predlaže guvernera, guverner predlaže viceguvernera, a Odbor za finansije predlaže direktora uprave za kontrolu nad finansijskim institucijama. Razrešavaju se tako što Odbor za finansije utvrđuje odgovornost Saveta, a Savet utvrđuje odgovornost svih ovih funkcionera. To sigurno neće funkcionisati, neko drugi ko bude došao na vlast u nekom trenutku će morati ponovo da menja taj član zakona, ako bude hteo da promeni guvernera.
Potpuno podržavam ideju gospodina Petrovića da bi trebalo otvoriti raspravu o monetarnoj politici i o izlasku iz krize. Jedini problem za sve nas je, koji imamo pamćenje, mi lično, kao poslanička grupa, smo to predložili bar 20 puta u poslednje četiri godine. Problem je što se svaka vlast seti šta treba da uradi i šta treba da se radi tek kada ode u opoziciju. Žao mi je što za ove četiri godine nismo pričali ni o jednom ključnom problemu koji postoji, nego se tadašnja vlast ponašala slično, kao što vidimo da se ponaša vlast koja je formirana pre nekoliko dana.

Ono što je nesreća je da izmenama ovog zakona nisu stvoreni uslovi da se u ponedeljak ili utorak kada bude sednica sa izborom guvernera razgovara o bilo kojoj od ovih tema. U ponedeljak će se raspravljati samo o biografiji predloženog kandidata, ko god da to bude. Onda ćemo se opet čuditi – zašto se guverner ponaša vezano za kurs, tako i tako, zašto se ponaša za devizne rezerve, tako i tako, jer Skupština neće moći da se izjasni ni o jednoj od mera koje guverner Narodne banke predlaže Narodnoj skupštini.

Žao mi je što predlagači ovog zakona stavljaju veliko breme na pleća tog guvernera koji će biti izabran. Zemlja koja ima ovoliki deficit, čujemo da je on oko dve milijarde, zemlja koja ima ovoliku stopu nezaposlenosti, zemlja koja ima ovakav pad proizvodnje, teško da može da ima stabilan bankarski sektor i teško da može da ima stabilan kurs. Ono što je naš zadatak i naša obaveza, a to je da građanima kažemo istinu. Sve dok privreda ne bude počela da radi i sve dok nezaposlenost ne bude počela da se smanjuje, nećemo imati stabilan kurs. Stabilan kurs možemo da imamo samo tako što ćemo trošiti devizne rezerve dok ih ne potrošimo.

Svi smo ovde dovoljno mladi i dovoljno stari da se tih godina sećamo i sećamo se kako je to izgledalo. Sećamo se i genijalnih rešenja koja su imali u Brazilu, Argentini, Mađarska je takođe imala genijalnih rešenja, a rezultat je u svakom od tih slučajeva bio potpuno identičan. Mi smo to iskusili ne tako davno. Iskreno verujem da nećemo imati želju da primenjujemo takva genijalna rešenja. Mislim da ne treba da se zavaramo. Imamo strukturne probleme koji onemogućavaju, a sećate se gospodine Petroviću, baš kada je bila emisija, godinu i po dana onih deviznih obveznica da smo o tome vi i ja razgovarali u ovoj sali. Nažalost, to neće rešiti strukturne probleme ove zemlje kao što i 13. penzija neće rešiti ni jedan problem, nego će nam napraviti samo nove.
Predložili smo amandman kojim se briše član 10. Ranije smo već rekli da, zbog svih problema koji postoje, potpuno razumemo želju da se uvede uprava za kontrolu nadzora nad finansijskim institucijama. Član važećeg Zakona o Narodnoj banci se ne menja. Uprava bi samo bila posebna organizaciona celina u Narodnoj banci i imala bi sva potrebna ovlašćenja.

Brisanjem ovog člana, ta novoformirana uprava ništa ne bi izgubila, a dobili bismo otklanjanje svake sumnje da će biti zloupotrebe, jer kad pogledate ovlašćenja, ne uvodi se nijedno novo ovlašćenje koje već ne postoji, samo se otklanja svaka moguća sumnja da će ta uprava zloupotrebljavati poziciju kakvu ima Narodna banka i da će stvoriti lošu sliku i o državi i o našem finansijskom sektoru.

Važna stvar je da bi se brisanjem ovog člana  izgubio ili promenio način predlaganja. Potpuno je nelogično da Odbor za finansije predlaže direktora jedne organizacione celine u okviru Narodne banke. Narodna banka jeste važna, ali ovakvih uprava u Vladi imate koliko god hoćete, možda ne toliko važnih, a možda i važnijih. Uprava carina je verovatno podjednako važna kao uprava za kontrolu za finansijskim sektorom, pa skupština ne predlaže direktora Uprave carina itd.

Treća stvar na koju hoću da ukažem je mandat direktora uprave za nadzor, koji se ovde definiše trajanjem od šest godina. Uvodi se još jedna konfuzija, a to je trajanje mandata, jer  do sada je guverner imao mandat od šest godina, to ima i dalje, Savet je imao mandat od šest godina, sada se skraćuje na pet godina. Zašto se uopšte predviđa da mandat bude pet, šest, recimo Ustavni sud ima mandat od devet godina? Upravo zbog koncepta nezavisnosti tih institucija i nezavisnosti od aktuelne vlasti, jer je želja da ti mandati različitih tela, različitih institucija, budu duži nego što su mandati parlamenta, odnosno Vlade i upravo je ideja da u sistemu, u jednom trenutku u državi imamo predstavnike najviših institucija koje nije birala aktuelna vlast koja je pobedila na izborima.

Otvorilo se danas nekoliko puta, a otvorilo se i pre dva dana, pitanje nezavisnosti. Očigledno da će to biti dominantno pitanje o kome ćemo raspravljati  u narednom periodu, jer bojim se da imamo potpuno različita shvatanja o ulozi nezavisnih institucija. Nezavisna institucija mora da ima jasan mandat. Ako nema jasan mandat, onda smo mi, kao Narodna skupština, pali na ispitu, jer nam zakoni nisu dovoljno jasni i dovoljno precizni. Sva nezavisna tela nam dostavljaju finansijske planove i godišnje planove rada. Ako nismo zadovoljni onim što rade, opet smo mi, kao Narodna skupština odgovorni, jer nedovoljno dobro učestvujemo u postupku određivanja njihovih planova, njihovih programa rada, a nedovoljno dobro kontrolišemo njihove izveštaje, ali je nedopustivo da nakon formiranih izbora menjamo apsolutno svakog nezavisnog čelnog čoveka svake nezavisne institucije, predstavnika ili guvernera Narodne banke, jer se jednakost ciljeva ne postiže time što ćemo prilikom izbora glasati za nekoga, nego što ćemo jasno postaviti zadatke nekoj instituciji i jasno postaviti programe njihovog rada.

Time ćemo mnogo bolje realizovati nezavisnost, nego time što će nekakva većina, bilo u Skupštini ili na nekom drugom mestu, se izjasniti za određenog čoveka, tim pre što smo od pojedinih poslanika u ovoj raspravi slušali vrlo pohvalne ode o određenim kandidatima za neke nove funkcije. Pošto sedim prilično dugo u ovoj sali, sećam se istih tih rečenica, istih tih reči, samo što su bile upućene drugim ljudima koje su oni podržavali u tom trenutku. Mislim da svi znamo i o čemu pričam, i o kome pričam i šta pričam. To nas ne vodi nikud, jer uvek će se pojaviti neko ko će danas hvaliti mene, sutra vas, a prekosutra nekog trećeg, kao što je Borko Stefanović nekada odlično radio posao, a onda od istih tih ljudi koji su ga do juče ovde hvalili i na naše napade branili, onda sada dobija brojne kritike. Tu je, pa mi je zgodno kao primer, neće zameriti. Hvala.
Mi potpuno podržavamo predlagače amandmana na član 18, ali mislim da je, ako sam dobro pratio… Gospodine predsedniče, da li sada razgovaramo o članu 17. ili članu 18? Mislim da je član 17.

(Predsednik: Amandman na član 17.)

Tako je. Tako da, o članu 18. ćemo pričati tek kada dođe vreme.
Moje kolege su predložile amandman pa će kasnije obrazložiti detalje. Želja našeg poslaničkog kluba je bila da ukažemo na brojne nelogičnosti koje postoje oko finansiranja Narodne banke, oko netransparentnosti vezano za prihodnu, odnosno rashodnu stranu u Narodnoj banci i, po našem dubokom uverenju, potpuno neprimerene visine primanja koje imaju i članovi Saveta Narodne banke i guverner Narodne banke.

Nijednog trenutka ne sporimo da je funkcija guvernera Narodne banke izuzetno važna, da je funkcija viceguvernera izuzetno važna, ali je za nas neprihvatljivo da guverner ima pet ili šest puta veću platu od predsednika Republike ili predsednika Narodne skupštine. Ako bismo prihvatili taj rezon, a čuli smo više puta obrazloženja iz Narodne banke, da oni rade vrlo važan posao, mi to ne sporimo, ali ako bismo prihvatili takvo obrazloženje, onda bismo morali da prihvatimo da mi radimo vrlo nevažan posao i da predsednik Narodne skupštine radi prilično nevažan posao. Mislim da treba naći mnogo bolje obrazloženje od tog. Ako je sudeći po najavama iz vladajuće većine koja kaže da će se na potpuno drugačiji način regulisati pitanje primanja mi to podržavamo. Još pre dve ili tri godine predložio sam zakon o primanjima svih funkcionera koje bira Narodna skupština i po tom zakonu, nadam se da će u ovom sazivu ugledati svetlost dana i da će se o njemu raspravljati, predlog je da nijedan funkcioner koga bira Narodna skupština ne može da ima veću platu od predsednika Narodne skupštine. Mislim da je to u skladu sa principom odgovornosti.
Kao što sam već rekao, podržavamo prihvatanje ovog amandmana i podržavamo otklanjanje svake sumnje da će se devizne rezerve ili da će Narodna banka štampati novac. Ali isto tako treba obratiti pažnju, svi oni koji se bave finansijama, znaju da postoji mnogo načina da se novac bez pokrića stavi u opticaj. O tome ćemo ovde voditi računa.

Isto tako bih hteo da ukažem svi poslanicima, posebno poslanicima vladajuće većine da očekujemo da je ovo samo prvi korak. Pre, čini mi se, dve godine dok je ministar finansija bila Diana Dragutinović u izmenama Zakona o budžetskom sistemu, Vlada ima isto ovakav mehanizam i tada smo dugo raspravljali prilikom izmene tog zakona i tog člana - zašto Vladi dozvoliti istu ovakvu stvar.

Mislim da bi bilo dobro da jedan od sledećih zakona bude izmena Zakona o budžetskom sistemu, gde bi se, kako što to nismo dozvolili da uradi Narodna banka, i kada smo postigli konsenzus da to ne može da radi Narodna banka, da taj mehanizam oduzmemo Vladi Republike Srbije, odnosno direktno ministru finansija.
Ne javljam se kao ovlašćeni, nego tražim informaciju vezanu za Poslovnik. Po članu 152. Poslovnika, svi zakoni koji se nađu u proceduri, moraju da se upute Vladi, odnosno Narodnoj banci Srbije ili Zaštitniku građana, koji takođe po zakonu mogu da budu ovlašćeni predlagači zakona.
Da li biste bili ljubazni da mi kažete, pošto već krećemo u raspravu, da li je stiglo mišljenje Vlade i Narodne banke Srbije, jer bi to sigurno pomoglo da ova rasprava bude kvalitetnija?
Hvala, gospodine predsedniče. Raspravu o ovom važnom zakonu počeću citatom sa izbora guvernera od pre dve godine.
Na Četvrtom vanrednom zasedanju, 20. jula 2010. godine, imali smo tačku dnevnog reda – Prestanak funkcije guvernera Narodne banke i izbor novog. Svoje izlaganje na toj sednici završio sam sledećim rečima: "Ni jedan guverner od 2000. godine nije dočekao kraj mandata. Ili su bili smenjivani, ali su podnosili ostavke. Videćemo kada će se završiti ovaj šestogodišnji mandat". Nažalost, taj mandat se završio posle dve godine, jer je to više nego jasno.
Ovo je prvi zakon nakon formiranja Vlade i ovo je prvi put kada poslanici u Skupštini Srbije mogu da vide kako vladajuća koalicija, koja je upravo formirana, namerava da rešava probleme. Jedno je predizborna kampanja, jedno su obećanja, jedno su intervjui, ali jedino kroz zakone možemo da vidimo kako i kojim putem će krenuti vladajuća koalicija.
Prvo pitanje je – zašto je prvi zakon, koji usvaja ovaj saziv Skupštine nakon formiranja Vlade, Zakon o Narodnoj banci Srbije?
Zakon smo dobili juče pre podne, negde između 10 i 11 sati ujutru. Imali smo 24 sata da ga analiziramo, da pogledamo šta je tu važno, da bi danas o njemu raspravljali. NBS nije dostavila mišljenje. Predstavnici NBS iako su pozvani, nisu došli na Odbor za finansije i to posebno u svetlu, ako se ima u vidu da NBS po Ustavu takođe može da bude predlagač zakona, kao što mogu i narodni poslanici, kao što mogu i građani. U ovom slučaju, očekivano je da nisu došli. Bilo bi mnogo bolje da su tu i da sa njima raspravimo sve te sporne stvari. Za tako kratko vreme, nije ni čudo što nisu mogli da reaguju.
Poslednji trenutno važeći zakon je usvojen pre dve godine, u junu mesecu 2010. godine. Ovde u Skupštini ga je obrazlagao guverner koji je već podneo ostavku, guverner Jelašić. Tada je on rekao da je ostavku podneo iz ličnih razloga, a nekoliko godina kasnije smo čuli da je bio pod pritiskom, bar tako tvrde njegove kolege i prijatelji. Onda je izabran novi guverner, tako što na sednici na kojoj se bira, nažalost mog prethodnika, guverner ne podnosi ekspoze Skupštini. Nema prostora i nije promenjena ta odredba zakona po kojoj će, čovek koji se bira na tako važnu funkciju, izaći sa svojim programom pred narodne poslanike.
Po Zakonu o NBS guvernera predlaže predsednik Republike. Tada smo imali primedbu, a sada takođe imamo primedbu i nismo mogli da intervenišemo, jer po Poslovniku ne može da se interveniše na odredbe zakona koje se ne menjaju. Važno je da guverner izađe pred narodne poslanike i da kaže kakav mu je program rada. To je posebno važno ako uzmemo u obzir kakve su nadležnosti guvernera i kakva je važnost NBS za stabilnost našeg finansijskog sistema.
Često se raznim funkcionerima pridodaju nadležnosti, ili su oni spremni da u javnosti govore o mnogim stvarima koje nisu njihov resor, ali NBS je temelj finansijskog sistema. Nije u redu da glasamo samo za biografije. Nije u redu da samo glasamo za indicije šta će neko da radi. Jedno su indicije, jedno je biografija, a drugo je program koji treba da se podnese Narodnoj skupštini. Nekoga možete da kontrolišete, da proveravate njegov rad samo ako imate merljiva obećanja i merljive ciljeve koje bi on postavio u svom ekspozeu i prilikom izbora.
Meni je žao što tačka dnevnog reda nije rad guvernera, predlog za smenu guvernera ili šta drugo. Ova dosadašnja rasprava i sve ovo što je u novinama i javnosti bilo poslednjih dana pokazuje da je bilo puno materijala o kojima smo mogli da razgovaramo. Bilo je puno prostora da se razgovara o programu i onome što su NBS i guverner radili u prethodne dve godine. Nažalost, tačka nije ta, nego je tačka izmena Zakona o Narodnoj banci.
Predloženo je 29 članova koji se menjaju. Statut NBS se potvrđuje u Narodnoj skupštini. Naravno, nemamo ništa protiv toga. Do sada je to radio Savet. Ubuduće će to raditi Savet, ali ćemo mi u Skupštini moći da kažemo svoj stav o tako važnom aktu. Viceguvernera od sada bira Narodna skupština Republike Srbije na predlog guvernera. To takođe nije loše, ali biće ista situacija, glasaćemo za biografije, guverner će predložiti, ali je mnogo bolje da otvorimo raspravu o tome i da javno kažemo šta mislimo o pojedinim članovima, a ne da čitamo u novinama ko je postavljen za viceguvernera.
Mislimo da je dobro što se uspostavlja uprava za nadzor nad finansijskim institucijama. Mislimo da ta funkcija u NBS nije bila dovoljno snažna. Mislimo da NBS nije dovoljno dobro radila taj posao. Postavljanje, formiranje uprave i formiranje zakona, postavljanje direktora uprave, koga takođe bira Narodna skupština, dobra je stvar. Ali se bojim da možemo da uđemo u situaciju o kojoj u Srbiji pričamo relativno često.
Pošto u Srbiji neposredno biramo predsednika, neposredno biramo Parlament, onda postoji mogućnost da Parlament i Vlada, odnosno predsednik i Vlada budu iz iste stranke, a mogu da budu i iz dve različite stranke. Kada su iz iste stranke, onda nema problema. Ako su iz različitih stranaka, onda postoji problem i teoretske rasprave da li je to dobro za funkcionisanje sistema.
Po predloženom predlogu, Odbor za finansije predlaže direktora Uprave za finansijski nadzor. Sve druge funkcionere predlaže – predsednik Republike predlaže guvernera, guverner predlaže viceguvernera ili viceguvernere, Savet predlaže Narodna skupština, a direktora Uprave predlaže Odbor za finansije. To je sve super ako je sve u vlasti jedn stranke. A šta ako nije? Da li ćemo onda opet menjati zakon i izmišljati neki novi član 26, kojim ćemo regulisati to pitanje?
Čuo sam da je bilo različitih primedbi u vezi toga da li viceguvernera treba da bira Narodna skupština, da li Narodna skupština treba da bira neke druge funkcionere? U svetskoj praksi postoje različiti modeli. Postoje drugi modeli, a postoji ovakav model i ne vidimo ništa loše da se usvoji predloženo rešenje.
Interesantno je da se menjaju načini izbora funkcionera, a da način razrešenja ostaje isti. To do kraja nije dosledno, jer ako se menja način izbora, bilo je logično da se tome uskladi i način na koji se razrešavaju ovi funkcioneri. Naravno, slični član ovog zakona je član 26, kojim se propisuje da će se u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu izabrati svi organi NBS – guverner, viceguverner i Savet NBS.
Kada se pažljivo pogleda zakon, jasno je da, kao što je i ova rasprava, da danas vodimo u stvari dve rasprave. Vodimo raspravu o Zakonu o Narodnoj banci, ali vodimo i raspravu o razrešenju aktuelnog rukovodstva, ne samo guvernera, nego i svih drugih funkcionera. To ne mora da bude sporno, ali to treba jasno da se kaže. Danas u stvari imamo 28 članova zakona, plus jedan član zakona koji se tiče izbora rukovodstva. To je činjenica.
Još jednom naglašavam da je tačka dnevnog reda zahtev za smenu guvernera. Imali bismo i te kako materijala da o njoj razgovaramo, i sa zadovoljstvom bismo glasali za razrešenje guvernera, zato što mislimo da je loše radio svoj posao, ali ne mislimo da je ovo model rada. Sa druge strane, bilo bi jako važno otvoriti raspravu o radu NBS, baš zbog toga što ćemo u sledećih nekoliko dana izabrati novog guvernera i baš da bismo olakšali posao novom guverneru. To nije guverner ni vladajuće većine, ni pojedinih stranaka, to je guverner NBS.
Ceo finansijski sistem i stabilnost finansijskog sistema, pre svega, pored ostalih važnih parametara, zasnovan je i na utisku koji postoji. Ako mi stvorimo utisak da je kod nas sve na svom mestu, nećemo imati problem ni sa stranim investitorima, nećemo imati ni mnoge druge probleme. Ako stvorimo utisak da kod nas promenom jednog člana zakona, možemo da promenimo danas guvernera, sutra sudije, prekosutra nekog trećeg, onda ta slika nije dovoljno dobra.
Ustav Republike Srbije propisuje, govorilo se i u današnjoj raspravi na Odboru za finansije, da je Narodna banka samostalna. Zakon propisuje da je Narodna banka samostalna i nezavisna. Često se mešaju ta dva pojma, samostalnost i nezavisnost. Naravno da to nije isto. Navešću vam jedan primer.
Moja ćerka ima šest godina, ustaje svako jutro, sama se obuče, opere zube, zna da se umije, samostalno se hrani, zna da čita, zna sama da se vrati kući sa određenih tačaka. Ona je potpuno samostalna u svom funkcionisanju, ali ona nije ni malo nezavisna, jer zavisi od svojih roditelja, od mene i moje supruge. Nije svejedno da li je samostalna i nezavisna. Mora da bude i samostalna i nezavisna da bi funkcionisala.
Šta je glavni napad na nezavisnost Narodne banke? Ko najviše ugrožava nezavisnost Narodne banke? U svim zemljama nezavisnost Narodne banke ugrožava vlada. Bez obzira što izgleda da oni imaju iste ciljeve, kada se pažljivo posmatraju zemlje kao što je Srbija, Narodna banka i Vlada nemaju iste ciljeve, a to će pokazati u sledećih nekoliko meseci.
U ovoj skupštini ćemo raspravljati da će suprotstavljeni biti ciljevi koje ima Narodna banka po zakonu i ciljevi koji će sebi i svom programu koji je postavila Vlada.
Da se vratim na ključni član zakona, pošto na ostale članove nemamo ozbiljnije primedbe. Imamo nekoliko amandmana, o njima će se raspravljati u danu kada se bude raspravljalo o amandmanima.
Naša ključna zamerka je na član 26. Čuli smo i obrazloženje zašto je to tako. Za vas se postavlja pitanje da li je smena guvernera pitanje ličnosti, pitanje politike koju je sprovodila Narodna banka, ili je to pitanje lošeg rada trenutnog guvernera? To je ključno pitanje vezano i za budući rad Narodne banke. Šta od te tri stvari je najbitnije i šta je predlagača nateralo da predloži ovakvu smenu. Što se nas tiče nemamo ništa protiv ličnosti guvernera, njegova biografija je bila ovde pred nama, ali imamo ozbiljne primedbe na ono što je radio, imamo ozbiljne primedbe na rezultate njegovog rada. Kao što sam malopre čuo i oni koji su glasali za njega sada imaju ozbiljne primedbe na to što je taj čovek radio i način na koji je vodio Narodnu banku Srbije.
Kurs evra je od početka godine sa 103 otišao na 118 dinara. Čuli smo obrazloženje guvernera zašto je to tako. Ako je to tako, zašto se to nije desilo nekom drugom, ako je to tako zašto se to nije desilo pre toga? Koji to od problema koji postoji u Srbiji, u privredi Srbije, u finansijama Srbije je postao različitih u poslednjih nekoliko meseci, a da nije bio pre toga? To nije dovoljno dobro opravdanje.
Kao što svi oni izveštaji koje dobijamo redovno, pa i mi kao narodni poslanici, koji nas uveravaju da je bankarski sistem stabilan, da tu nema nikakvih problema i ispostavilo se da to baš nije tako. U izveštaju koji smo dobili krajem prošle godine, nijedna banka u Srbiji nije imala ozbiljne probleme, pa se ispostavilo da za početak jedna banka ima problem od 300 miliona evra. To je građane Srbije za početak koštalo 100 miliona evra, pa se ispostavilo da još tri banke imaju ozbiljne probleme pa je to Srbiju, republički budžet i građane Srbije koštalo dodatnih 100 miliona, pa se postavlja pitanje o deviznim rezervama, pa se postavlja pitanje o plasmanu tih deviznih rezervi, pa se postavljaju brojna pitanja.
Ne mislimo da o tim pitanjima treba raspravljati u medijima. Ne mislimo da se kroz njih razgovara kroz izjave i novinske članke. Zato smo predložili da se organizuje javno slušanje. Jadna od mogućnosti, jedan od modela koji može da se primeni u Skupštini Srbije, da se pozove guverner, da se pozove Savet Narodne banke i da se ukrste argumenti. Sve ovo o čemu pričamo danas, a na šta nemamo odgovor, jedini pravi odgovor možemo dobiti od Saveta i od guvernera. Ono što je činjenica, u ovoj sali postoje ljudi koji su glasali za izbor guvernera, koji su tada govorili sve ovo što sada govore samo u inverziji, sve obrnuto. Tada nisu imali ni jednu primedbu na njegov rad. Do pre nekoliko meseci nisu imali primedbe na kurs evra, nisu imali primedbe na neke druge stvari. Sada se ta priča malo promenila ili malo više promenila.
Kolika je verovatnoća da će Savet, a u Savetu Narodne banke postoje predstavnici svih stranaka koje su predložili iz svoje stranke, koji su do sada bili u vlasti. Koliko je meni poznato, Savet guvernera nije imao ni jednu primedbu na njegov rad. Na protiv, rekli su da je on radio dobro. Kolika je verovatnoća da će neko od tih ljudi biti i u novom Savetu Narodne banke? Mislim da je mala. Kako to da sada imaju ozbiljne primedbe, a do pre mesec dana su glasali bezuslovno za sve što je guverner predlagao. To sigurno neće pomoći novom guverneru.
Naši predlozi su upućeni kao pomoć novom guverneru. Ako ove stvari raspravimo u Narodnoj skupštini, ako o ovim stvarima govorimo u Narodnoj skupštini, onda sam siguran da će biti značajno lakši posao novom guverneru. Ovako ostaje potpuna nedoumica oko namera. Ovaj guverner će takođe otići u tišini. Sve ono što se sada stavlja kao problem će se natovariti novom rukovodstvu Narodne banke. Srbija ima više nego ozbiljne probleme koje je ostavila prethodna Vlada. Narodna banka ima više nego ozbiljan zadatak da te probleme rešava i nema potrebe da joj Narodna skupština nameće nove terete i nove zadatke kada nju čekaju više nego ozbiljni izazovi.
Mislimo da je pravi put da se pozove guverner, da se pozove Savet Narodne banke, da ovde raspravimo sva sporna pitanja, pa tek nakon toga da idemo dalje. Mislimo da je to pravilan redosled poteza i da ćemo jedino tako sačuvati stabilnost i finansijskog sistema i Narodne banke.
Gospodine predsedniče, današnja sednica je u stvari priprema za formiranje Vlade i na dnevnom redu su tri izuzetno važna zakona koja nam daju neke naznake oko toga kako će ta vlada izgledati, kako će izgledati njeni prioriteti i šta će ta vlada raditi.

Mi potpuno razumemo nameru predlagača koja se tiče izmene Zakona o Vladi. Sećamo se koliko je problema bilo da prethodna Vlada sazna kolike su, na primer, plate direktora javnih preduzeća, kolike su plate direktora agencija i nekih drugih tela. Sećamo se koliko je problema bilo sa raznim komorama koje postoje, koje takođe imaju javno ovlašćenje.

Smatramo da predložena izmena, koliko god izgledala tehnička, nije dovoljno precizna i da može da napravi ozbiljne probleme u primeni i da neki od amandmana prosto unose dodatna pojašnjenja i da bi njihovim usvajanjem zakon mogao da ispuni svoju svrhu, da bi i Vlada i Narodna skupština mogle da značajno pojačaju kontrolu u onim segmentima u kojima je nisu do sada imali, a da bi cilj takođe mogao da bude ispunjen.

Što se tiče Zakona o ministarstvima, njime se utvrđuje struktura ministarstava, broj ministarstava. Ona predstavlja na neki način izbor prioriteta Vlade i izbor onoga što će ta Vlada da radi. Lično smatram da bi taj zakon u perspektivi trebalo ukinuti, kao što ne postoji u velikom broju zemalja, iz prostog razloga što je sam način organizacije rada unutar Vlade unutrašnja stvar Vlade i da nas kao Narodnu skupštinu i građane naše zemlje pre svega interesuju rezultati te vlade, interesuje na koji način ona rešava probleme i ispunjava ciljeve, a da nije previše važno šta tačno radi koji ministarstvo.

Danas nije vaš popularno porediti se sa Grčkom. Svi hoće da ne liče na Grčku, ali parlamentarni izbori u Grčkoj su bili posle parlamentarnih izbora u Srbiji. Pošto nisu formirali vladu, ponovljeni su parlamentarni izbori, pa su vladu i nakon ponovljenih izbora dobili pre više od mesec dana, a mi tek danas raspravljamo o Zakonu o ministarstvima. Jasno je da nam je potrebno, ako pričamo o efikasnosti, treba da nađemo modele da u Srbiji efikasnije rešavamo probleme.

Upoređenje sa nekim prethodnim vladama u rasporedu resora nije baš uputno, jer ako se vratimo dovoljno daleko unazad naći ćemo sve moguće kombinacije u podeli resora. Nekad je državna uprava bila uz pravdu, a sada će biti uz regionalni razvoj. Nauka je bila sa zaštitom životne sredine, sa obrazovanjem, bila je samostalna itd. Tako da, u našoj praksi, pošto već Ustav ne definiše bliže kako će se organizovati vlade, kao što postoji u nekim zemljama, uvek postoji Zakon o ministarstvima kojim se definiše broj ministarstava.

Onda, prosto u Srbiji ne vodimo računa o tome da nakon svake promene Vlade, prošla skupštinska većina je imala dve, izabrala je dve vlade, vidimo koliki su troškovi promene samo onih natpisa na ministarstvima, vizit-kartama i memoranduma, sajtova ministarstava i svega onoga što sledi iz toga. Naizgled neke tehničke stvari iziskuju ogromne troškove o kojima mi ovde ne govorimo, a onda pričamo o uštedama koje je moguće postići na nekim pozicijama. Pokušajte samo da sračunate koliko kancelarija i prostorija imaju sva ova ministarstva i da ispred svakog od njih treba da stoji tabla sa nazivom ministarstva.

Za ovu vladu je predloženo da ima 17 ministarstava. Interesantno je pogledati Predlog zakona o kome je neko govorio u današnjoj raspravi pre mnogo sati. Kada je SNS bila opoziciona stranka predložila je sastav od 12 ministarstava. Dobro, koalicioni sporazumi, koalicioni dogovori, ali očigledno da su želje jedno a koalicija i koalicione želje nešto sasvim drugo. Efikasnost se ne postiže samo brojem ministarstava. Ako će broj zaposlenih da ostane isti, ako će se samo preseliti iz jedne kancelarije u drugu ili ako će samo promeniti tablu, to ništa ne znači.

Prethodna vlada je isto pod izgovorom efikasnosti i racionalnosti smanjila broj ministarstava, ali je broj ukupno zaposlenih povećan. Tako da, daleko od toga da je to proizvelo bilo kakve uštede. Postoje samo dobre i loše vlade. Postoje samo efikasne i neefikasne vlade. Ako je predloženo da ova vlada ima 17 ministarstava i četiri kancelarije, dobili smo uveravanja da nijedno od prava neće biti smanjeno, da ništa od nadležnosti neće biti umanjeno. Ako je to isto, zašto onda to nisu ministarstva? Ako je baš po zakonu isto ministarstvo i kancelarija, ne vidimo baš previše svrhe.

Pažljivo smo pogledali sastav predloženih ministarstava. Nismo još čuli kakav će biti program Vlade, to ćemo čuti u četvrtak na sednici koja je zakazana, ali na osnovu onoga što smo čuli u javnosti čini nam se da će prioriteti biti EU, Kosovo, strane investicije, privreda i departizacija. Nažalost, iz sastava ministarstava mi ništa od toga ne vidimo, jer ministarstvo za EU ne postoji, postoji samo potpredsednik Vlade koji će imati neku kancelariju. Ne postoji više Ministarstvo za Kosovo, nego postoji Kancelarija za Kosovo. Privreda i investicije su razbijene u nekoliko ministarstava i to će samo otežati put ka realizaciji tih investicija.

Od jednog ministarstva napravljeno je nekoliko ministarstava. Postupak dobijanja građevinskih i svih drugih dozvola će biti znatno komplikovaniji ako to nije u jednom ministarstvu. Ali, o tome ćemo detaljnije razgovarati u četvrtak, kada budemo čuli ekspoze. Međutim, na osnovu ovih naznaka, čini nam se da tu mogu da se očekuju problemi.

Naravno, ne znamo da li će biti ministara bez portfelja. Ako je tačno da hoće, onda potencijalni problem može da bude u Ministarstvu za regionalni razvoj i ministar bez portfelja koji će da se bavi regionalnim razvojem nedovoljno razvijenih područja. To ukazuje na mogući konflikt.

Prostorno planiranje obično nije zajedno u ministarstvu sa urbanizmom i građevinom. Prostorno planiranje je nešto drugo od urbanizma, ali je tesno povezano sa urbanizmom i građevinom. Mnogo je više povezano sa urbanizmom nego što je povezano sa prirodnim resursima i, čini i se, rudarstvom. Slična je stvar i sa Ministarstvom saobraćaja i sa Ministarstvom urbanizma i građevine. Jer, Ministarstvo saobraćaja se bavi izgradnjom saobraćajne infrastrukture, a Ministarstvo urbanizma i građevine kapitalnom infrastrukturom. Ja i ne znam da postoji druga infrastruktura osim kapitalne i saobraćajne.

Sve ovo ukazuje na moguće potencijalne probleme u funkcionisanju tih ministarstava. Ali, to može da se otkloni u samom radu Vlade. Možda to neće biti problem, to ćemo tek da vidimo. Mi imamo nekoliko amandmana. Naš odnos prema ovim zakonima u danu za glasanje će zavisiti od rasprave po tim amandmanima i nakon toga ćemo se izjasniti. Hvala.
Nisam baš razumeo da li je gospodin Vučić replicirao direktno meni, ali, javio se posle mene. Ja nisam rekao ništa od ovoga na šta se osvrnuo gospodin Vučić. Da se ja lično pitam, rekao sam na početku, mislim da je uređenje vlade unutrašnja stvar vlade. Po našim zakonima, mora da se donese zakon o ministarstvu. Ja se lično zalažem da takav zakon ne postoji. Neka vlada uređuje odnose kako god hoće. Mene interesuje koliko zaposlenih ima u sumi, koliko ta vlada dobro ili loše radi, kako će ona urediti poslove? Ko će da se bavi određenim stvarima, ko neće, to je stvar Vlade. Kada Vlada dođe u Skupštinu treba da raspravimo o njenim rezultatima. Pošto je zakon na dnevnom redu, ukazao sam samo na moguće probleme, na osnovu iskustva koje smo imali, ništa više od toga, o toj vladi ćemo suditi. Svaka vlada treba da dobije šansu, o toj vladi i o njenim zakonima, o njenim izveštajima ćemo raspravljati u Narodnoj skupštini pa ćemo onda pričati o konkretnim stvarima. Ovo je sam početak, treba da što pre dođemo do Vlade i da počnemo da rešavamo probleme kojih u Srbiji ima na pretek.
Zahvaljujem gospođo Đukić-Dejanović. Dame i gospodo narodni poslanici, poslednjih pola sata je priča o tome da li su amandmani pravno mogući i da je kompletna opozicija dostavila amandmane sa tekstom – briše se. Nije tačno, zato što naši amandmani i amandman na jedan od zakona ne glasi tako, nego su amandmani upravo koji unose neke ispravke i dopunjuju predloženi tekst zakona.
Kada je reč o Zakonodavnom odboru, vrlo je interesantno da se Zakonodavni odbor nije bavio potrebom ili opšte pravnim osnovom da se o ovim zakonima raspravlja. Kako?
Pre godinu i po dana je Narodna skupština usvojila izmene i dopune Zakona o budžetskom sistemu. Tim predlogom zakona, članom 92, uspostavljen je Fiskalni savet. Fiskalni savet ima obavezu da daje ocene, kao nezavisno telo koje direktno odgovara Narodnoj skupštini, vrlo kredibilno jer je sastavljeno od tri člana. Po jednog člana Fiskalnog saveta predlažu predsedik Republike Srbije, guverner NBS i ministar finansija u Vladi Republike Srbije. To telo je nezavisno i Narodnoj skupštini dostavlja izveštaje o fiskalnoj politici, o ispunjenosti fiskalnih pravila.
Postavljena su vrlo stroga pravila. O tome smo govorili kada je o zakonu bilo rasprave u Skupštini Srbije. Možemo da raspravljamo da li je 45% dobra granica ili ne za javni dug, ali Fiskalni savet je upozorio javnost i Narodnu skupštinu da je probijen javni dug i da javni dug je prešao zakonom dozvoljenu granicu na način na koji je definisan Zakonom o budžetskom sistemu. Zakon o budžetskom sistemu predviđa da u situaciji kada se probije zakonom definisana granica javnog duga, da Vlada hitno mora Narodnoj skupštini da dostavi mere za vraćanje javnog duga pod kontrolu, odnosno ispod granice od 45%. Fiskalni savet tvrdi da je ta granica probijena, da je javni dug daleko veći na način na koji se obračunava i pri tom upozorava da ni metodologija nije dobra, da je on daleko veći nego što bi trebalo da bude. Fiskalni savet nas je upozorio da je granica javnog duga probijena. Dobili smo apsolutno ni jednu reč od Vlade kako će se javni dug spustiti ispod granice od 45%.
Sa ovih 13 zakona zaduženje je oko 1,5 milijardi evra. Milijardu i po evra je 5% javnog duga. Ne samo da nas Vlada ne obaveštava kako će se javni dug spustiti ispod 45%, nego nama predlaže 13 zakona o kojima se raspravlja danas, sa kojima javni dug raste za još 5%.
Molim predsednicu Skupštine da Zakonodavni odbor zauzme stav, jer mislim da je to važno pitanje, kao i da Zakonodavni odbor da obaveštenje Narodnoj skupštini. Nemojte da i mi kršimo zakone na način na koji ih krši Vlada. To je u skladu sa Zakonom o budžetskim sistemima i to je naša obaveza prilikom formiranja fiskalnog saveta.
Zahvaljujem se gospođo Čomić, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, sve u ovom paketu od 13 zakona o kojima danas raspravljamo nedostaje jedna bitna stvar.

U amandmanu sam predložio da se svi ovi zakoni usklade sa Zakonom o budžetskom sistemu, jer ovim zakonima nedostaje analiza uticaja na javni dug i nedostaju svi oni ekonomski efekti, i pozitivni i negativni. Pozitivni – da li je predviđen bilo kakav rast zaposlenosti i rast BDP o zaduživanjima? Negativni efekti – kolike su ukupne kamate i koliki su ukupni troškovi zaduživanja kao i kako to utiče na javni dug. Amandman nije prihvaćen uz obrazloženja da to nije dovoljno jasno i da to nije potrebno.

Kada pogledamo ovih 13 zakona, odmah kažem da nedostaju efekti u pogledu na ekonomiju, i na radna mesta, a na ukupno zaduživanje. Mogu da zaključim samo jednu stvar, da Vlada na kraju svog mandata, kao i na svom početku nema nikakve prioritete. Praktično ovih 13 zakona predviđaju zaduživanja za svaku različitu oblast. Posmatrano pojedinačno, možemo da kažemo da je potrebno ulagati u zdravstvo, obrazovanje, građevinarstvo, elektro-energetski sistem, u izgradnju puteva, šta god hoćete. Osnovno je pitanje – da li država ima snage da se izbori sa tako nagomilanim obavezama i kakve su cene koje su rezultat toga.

Konkretno posmatrano, zakon koji predviđa zaduživanje EPS je jedan od retkih zakona za koji sam siguran da je rukovodstvo EPS obezbedilo i garantovalo vraćanje ovog duga. Mnogo je rečitije nego što je to u zakonu rečeno, je rekao direktor EPS. On je predvideo da cena struje u Srbiji treba da poskupi za 60%. Pošto će cena struje da skoči, praktično, 60%, jasno je da je to model za vraćanje duga.

Da li je to tako? Ako pogledamo poslovne rezultate EPS-a, za 2011. godinu još uvek nemamo, u 2010. godini EPS je imao gubitak od tri milijarde i 200 miliona dinara, 30 miliona evra. Ako neko ima gubitak, potpuno je jasno da on taj dug ne može da vraća, osim ako se ne predvidi podizanje cene struje. Dolazimo do pitanja - kolika je cena struje? Pričam naravno o Elektroprivredi Srbije, odnosi se na bilo koje javno preduzeće u Srbiji. Možemo da pričamo o ceni putarine, o ceni bilo koje usluge, jer cene se podižu na mala vrata. Javni prevoz je u Beogradu poskupeo za 7%. Kako? Karta je ostala ista. Karta košta 60 dinara, ali se sad primenjuje sistem "Bus-plus" i više ne možete da kupite pojedinačnu kartu, nego morate da kupite karticu koja košta 40 dinara i važi za 10 dopunjavanja. Svaka karta umesto 60 sada košta 64 dinara, iako je nominalno vama vožnja ostala ista, ali ta usluga košta.

Slična stvar je sa i Elektroprivredom Srbije. Elektroprivreda se setila jedne genijalne stvari. Kada pogledate račun za struju i kada pogledate izjave čelnika Elektroprivrede o ceni struje, one cenu izražavaju bez PDV, jer kažu to je naša cena, a mi nemamo mi ništa sa PDV, PDV je stvar države. To je genijalno, jer gorivo nije u stvari 140 dinara, gorivo u Srbiji je 65 dinara, jer su akcize i PDV 70 i nešto dinara. Slično je i sa hlebom, hleb nije 50 dinara nego 18% manje.

Druga stvar, nema Zorana Šamija, on je matematičar, ali je tu gospođa Čomić, ona je fizičar. Ovo je jedan tipičan račun za struju. Prosečna četvoročlana porodica iz Srbije. Cena više tarife je pet dinara bez PDV, cena niže tarife je 1,24. Niža tarifa važi od 00.00 do 08.00 ujutru. Svi oni računi koje sam ja kontrolisao imaju 10 puta veću potrošnju u odnosu na nižu tarifu. Pri tom je 350 kilovata granica između jedne i druge tarife, odnosno 1.500 za ove najskuplje. Ne znam ni jednu porodicu, ni jedan račun koji sam video koji nije probio, pričamo o gradskim porodicama koje imaju drugačiju potrošnju. Vrlo je teško u stambenim zgradama obezbediti grejanje na čvrsto gorivo itd. Naravno, u cenu se ne računa obračunska snaga, pa se ne obračunava naknada za merno mesto, pa kada sve to uzmete u obzir, pa kad dodata PDV, onda za taj prosečan račun od 500 kilovata vi dobijete da mu je cena 7,5 centi po jednom kilovatu. Kako su oni sračunali tih 0,5 to mi uopšte nije jasno. Kad pogledate cene na berzi, u Nemačkoj, kreću se 0,6 evro centi za jedan isti kilovat, naravno sa uključujućim porezima.

Ako mi struju proizvodimo od vode i od uglja. Voda je naša, ugalj je naš, ako radnici u EPS imaju značajno veće plate nego u privredi Srbije, ali je to daleko manje od radnika u Elektroprivredi Nemačke, kako to da je cena ista? Gde je taj doprinos domaćeg rada, cene i električne energije. Gde je doprinos i kako treba cena da poskupi 60%? Naravno, direktor EPS je vrlo vešto rekao da to neće biti do izbora, to će biti posle izbora. Do izbora nećemo da poskupimo, ali čim prođu izbori, taj sledeći neka vidi, naročito kada mu ostavimo ovih 300 miliona koje danas usvajamo kao kredit, a pri tom EPS pravi gubitak, a pritom je EPS jedna od najboljih firmi koju imamo.

Rekli ste – ovo neće vraćati građani, ovo će vraćati javna preduzeća. Vraćaju i ja. Podignite mi platu dva puta, pa da vidite kako ću lako da se zadužujem i kako ću da vraćam. Ovo će vraćati građani, kao što se spašavanjem javnih preduzeća, štiteći njihovu neefikasnost mi uništavamo radna mesta u privredi. U poslednje četiri godine je 400 hiljada ljudi ostalo bez radnih mesta, to su podaci kojima barata PKS. Za to vreme su javna preduzeća i javni sektor imali nova radna mesta. To je rešenje i za penzioni sistem i za sve druge sisteme.

U Srbiji danas, ono što je neverovatno, ovo je 21 vek, 2012. godina, ne znamo koliko Srbija duguje. Jednu metodologiju ima Vlada Republike Srbije, potpuno drugu metodologiju ima NBS, treću metodologiju ima Fiskalni savet. Vlada tvrdi da dug Narodne banke nije javni dug zato što će Narodna banka te dugove da vrati. To je tačno. Ako bude zapala u finansijsku krizu, onih 1,6 milijardi evra povučenih od MMF će se vratiti tako što će se emitovati novac. Tu postoji samo mali problem. MMF ne prima dinara, nego prima čvrstu valutu, a kad odete u banku ili menjačnicu da zamenite dinar za čvrstu valutu, onda vam se desi ono što se dešava danas, da kurs ide gore. Ko onda vraća te dugove, ako ne svi mi zajedno?

Druga stvar je sa ovim garancijama. Samo prošle godine je bilo sedam milijardi dinara koje su iz budžeta otišle na troškove aktiviranih garancija. Ne treba da gajimo iluziju. Putevi Srbije ne mogu da vrate kredite, naročito na ako posluju na način na koji posluju danas. Većina javnih preduzeća ne može da posluje, osim ako ne primene onu formulu kada nam objašnjavaju zašto su im plate toliko velike. Kaže – mi nismo na budžetu. Naravno da nisu na budžetu ako imaju javno ovlašćenje i ako imaju monopol u svojim sektorima, onda nisu na budžetu. Neće niko da bude na budžetu. Lako je ne biti na budžetu, ali odakle oni zarađuju ta sredstva i na koji način guše funkcionisanje privrede?

Samo poslednje četiri godine javni dug je povećan, što se tiče Vlade šest milijardi, što se tiče Republike Srbije osam milijardi evra, bez ovih 1,5 milijardi o kojima danas raspravljamo. Problem je nastao sa MMF zato što su garancije koje su usvojene u budžetu veće nego one što su definisane. Ovo je jedan od njih. Pošto Vlada nema prioritet, odnosno prioritet ima svaka od stanaka u koaliciji, kada pogledate ova zaduženja vrlo jasno ćete videti koje preduzeće pripada kojoj stranci. I stranke definišu svoje prioritete, je li tako gospodine ministre? Niste pričali o nekom drugom, nego ste pričali o preduzeću koje vodi vaša stranka. Reč niste rekli o drugim kreditima koji se tiču direktora koje su predložile neke druge stranke. Pričali ste samo o preduzeću gde je vaš kadar direktor. To nije sporno, ne mora da bude sporno, Vlada vas je ovlastila, vi o tome pričate. Hajde da ne bude nikakvih dilema. Osma milijardi evra je povećano zaduženje Srbije, zovite ga kako god hoćete. Budućnost ove zemlje je zajednička, i vaša i moja, i sve stranke koje ovde sede su bile ili vlast ili opozicija, ponovo će neki biti vlast, neki će ponovo biti opozicija, ali ćemo svi deliti zajedničku budućnost. Osam milijardi evra su uzete kao krediti, garancije, zovite kako god hoćete, podrška deviznim rezervama, čemu god hoćemo. To ćete vraćati vi, ja, vaša, moja deca.

Šta je rezultat tih osam milijardi evra? Četiri stotine hiljada radnih mesta manje u privredi i BDP koji je danas manji nego što je bio pre četiri godine. Ove godine ne da neće biti rasta od 1,5%, daj Bože da bude nula. U Srbiji se nova radna mesta otvaraju ako je rast veći od 5%. O takvom rastu možemo da sanjamo tek za nekoliko godina. Do tada ćemo gubiti radna mesta. Situacija, upoređujemo se sa Grčkom, upoređujemo se sa nekim drugim zemljama vezano za procenat javnog duga. Javni dug nije matematika i nije čisto matematička veličina. Stvar je daleko ozbiljnija. Da li postoje uslovi da 2012, 2013, 2014. godine deficit bude manji nego što je danas? Ne postoje. Samo za penzije iz budžeta ide skori tri milijarde evra. Tako će ići i ove godine i sledeći i ko zna još koliko godina unapred, bez šanse da se taj problem reši, jer problem penzionera u Srbiji se povećava po stopi od jedan do 1,5% godišnje, bez obzira što su penzije zamrznute i što se obezvređuju, ali to nije način da se taj problem reši.

Na način na koji je Vlada vodila politiku rešavajući samo probleme budžeta, troškovi servisiranja javnog duga su rasli iz godine u godinu. Samo ove godine je potrebno oko 600 miliona evra za servisiranje kamata. To je dva puta više nego što je predviđeno ovim kreditom kojim se EPS valjda stavlja na noge ili šta već, a da bi se glava držala iznad vode, Srbiji je potrebno da se zaduži šest milijardi evra ove godine da bi samo ostala na nuli. Toliko su one obaveze koje dospevaju, toliko je potrebno za refinansiranje postojećih obaveza i bilo čega.

Da li vi verujete da će privreda biti u stanju da sledeće godine omogući da se budžet puni više nego danas? Sigurno da ne, kao i cena struje. Šta će da se desi ako cena struje poskupi 60%? Šta će da se desi ako PDV skoči za nekoliko procenata? Da li u Srbiji postoji nekakav rezervoar finansijskih sredstava, pa svaka porodica onda uzima koliko je potrebno da bi se ta sredstva nadoknadila? Sigurno da ne i posledice neće biti jednoznačne. Ako se podigne PDV i ako se podigne cena struja, onda su to posledice koje nisu linearne i to nije linearna funkcija. Podizanje cene struje za 60% ne znači rast prihoda za 60%, to je valjda svakome jasno.

Onda je osnovno pitanje šta je rešenje? Da li rešenje postoji? Naravno da postoji, samo što je to rešenje prilično bolno. Nekada davno, kada je Nikola Pašić bio predsednik Vlade, Vlada je bila u krizi i, naravno, kralj ga je pozvao na konsultacije i, kada je saslušao kako je situacija crna, pitao ga je – gospodine predsedniče Vlade, ima li spasa? Predsednik Vlade je rekao – naravno, ima spasa, ali se nama ne izlazi. U tome je problem. Nisu hteli da napuste Vladu. Ima li spasa? Naravno da ima spasa, ali su spas sve one mere koje je neophodno napraviti da bi se situacija rešila.

Potpuno je jasno da je javni sektor preglomazan i da Srbija to ne može da izdrži. Potpuno je jasno da su brojne agencije potpuno usložile brojne procedure, napravile brojne parafiskalne namete, da su iskomplikovale funkcionisanje privrede i života uopšte. Potpuno je jasno da je javni sektor, možda je on neophodan ovakav, ali Srbija danas to ne može da izdrži. Potpuno je jasno da javna preduzeća u ovakvoj formi ne mogu da opstanu. Preduzeća su neefikasna, smenimo direktora. A šta radi upravni odbor? Upravni odbor je ta transmisija, ne treba direktor da odgovara Vladi. Valjda upravni odbor predstavlja osnivače i vlasnika u tom javnom preduzeću. Za šta je radio upravni odbor? Kako je dozvolio upravni odbor da o takvim stvarima pričamo?

Pogledajte samo izveštaj DRI. Državna revizorska institucija je napisala izveštaj za javna preduzeća, većinu ovih o kojima danas raspravljamo, i napisala je za neke lokalne samouprave. Kada čitate taj izveštaj, recimo, prosečan izveštaj ima 150 strana, na svakoj strani ima minimum po tri preporuke da se neke stvari rade loše. Pogledajte, boldovane su, zacrnjene su preporuke. Ti izveštaji su više crni nego što su beli. Dok god to bude tako, dok god ne budemo razgovarali jasno, jednostavno, stvari će se samo komplikovati.

Kako je moguće da ne znamo koliki je javni dug? Pa saberemo, na jednoj strani stavimo šta dugujemo, a na drugoj šta imamo, podvučemo crtu i vidimo. Pa nije to matematika, to su krediti koji moraju da se vraćaju. To je ovaj kredit. Ne postoji jedno slovo u ovom zakonu vezano za kredit Elektroprivrede koji kaže da li će taj kredit napraviti da Elektroprivreda funkcioniše efikasnije, da bude bolje, da otvori sto novih radnih mesta, da omogući da BDP poraste 0,1%. Ne, nema reči o tome. U situaciji kada imamo rast BDP od 0,5%, onda je svaki kredit za Srbiju skup. Nema tog kredita i nema te privrede koja može da pravi profitne stope od 10% ili 15%, ako je reč o legalnoj proizvodnji i o legalnoj privredi. To ne postoji.

Sa druge strane, direktno Vlada Republike Srbije potkopava bankarski sistem i potkopava privredu. Kako? Tako što Vlada Republike Srbije, da bi punila budžetski deficit, plaća kamate po 12, 13, 14, 15%. Poznato je da se zaduživanje kod države tretira kao najmanje rizično i za to nisu potrebne sve one rezervacije koje su potrebne za finansiranje privrede. Ako se Vlada finansira po 14%, onda privreda može da se finansira samo po 5% ili 6% većoj stopi. To onda znači dugoročno. Meni je potpuno čudno kako se pravimo da nije tako. Dok god ne bude govorili jasno i jednostavno, to će biti problem.

Zašto privreda da podigne cenu struje za 60%? Da bi vratila ovaj kredit. Da li mi imamo bilo kakvo obrazloženje? Ja sam građevinski inženjer. Kada dođete da konkurišete za neki posao u inostranstvu, za svaku cenu morate da napravite analizu cene i morate investitoru da pokažete kako ste došli do cene za bilo koju vrstu radova u građevinarstvu. Kolika je proizvodnja cena struje hidroelektranama i u termoelektranama u Srbiji? Da li imamo tu cenu? Da li je broj zaposlenih optimalan ili ih ima više? Tek nakon toga možemo da pričamo šta je pozitivno i šta je negativno zaduživanje.

Dok god je to tako, ovi krediti će biti usvojeni, to će se izglasati, preduzeća će i dalje ostati neefikasna, javni dug će da poraste, nećemo priznati da je toliki, reći ćemo da je manji, napravićemo novu metodologiju koja će da objasni da nije granica 45 nego je 75, kada stignemo do 75 napravićemo novu metodologiju koja će da objasni da je ta garancija porasla još, dok ne budemo u situaciji u kojoj je većina zemalja EU. Samo nemojte da kažete da to neće plaćati građani, jer sve o čemu mi raspravljamo plaćaju građani. Vlada nema svoje pare, nego su to pare svih nas koje se skupe na jedno mesto i Vlada ih troši na najbolji mogući način.

Nažalost, i na kraju mandata ne vidimo da je ova Vlada bilo šta naučila. Nažalost, svi ključni problemi i sva ključna rešenja ostaju za neke sledeće vlade, a od njihove spremnosti zavisi kako ćemo u budućnosti živeti.