Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Radojko Obradović

Govori

Zahvaljujem gospođo Čomić. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Đeliću, konačno počinjemo raspravu u pojedinostima. Prvo smo čekali da nam stigne mišljenje Vlade, pa smo onda čekali da nam dođe predstavnik predlagača, onda smo čekali da se napravi kvorum na Odboru za finansije. Sada valjda imamo sve uslove, samo da vidimo još kako izgleda taj amandman.
Podneo sam amandman na član 1. Član 1. rebalansa definiše strukturu budžeta, prihode, rashode, osnovne izdatke i način na koji se rešava pitanje deficita. Predložio sam da se doda stav 1. koji će da glasi da je budžet sveobuhvatni plan prihoda i rashoda utvrđenih posebnim zakonima i da Zakonom o budžetu ne mogu da se menjaju prava i obaveze utvrđene posebnim zakonima.
Uobičajeno je, bili ste ministar finansija, poznajete finansijske sisteme velikog broja zemalja, uobičajeno je da je budžet jedan specifičan zakon, da budžet praktično sabira prava i obaveze u svim posebnim zakonima, da budžet ne može da utvrdi ni jedno novo pravo, ni jednu novu obavezu, nego da svaki poseban zakon definiše koje su to obaveze za građane Srbije i koja su to prava, jer u suprotnom bi budžetom moglo da se uskrati bilo koje pravo. Zato je i uobičajeno da se zajedno sa budžetom dostavi set zakona kojima se regulišu prihodi i rashodi budžeta, ako ima izmena, bilo da su to poreski ili neki drugi zakoni i definiše se memorandum o ekonomskoj politici da se vide koji su to pravci ekonomske politike.
Budžet ne može da bude osnovni zakon koji postoji u jednoj zemlji. Jeste najvažniji, jer definiše politiku Vlade. Ono što je postalo praksa u mandatu ove vlade to je da se budžetom menjaju brojni drugi zakoni. Posebno je interesantno da se menja Zakon o finansiranju lokalne samouprave, jer poslednjih nekoliko godina se uskraćuju obaveze lokalne samouprave, prava lokalne samouprave izmenom zakona i stavljanjem van snage Zakona o finansiranju lokalne samouprave.
Moj amandman nije prihvaćen, jer je u obrazloženju rečeno da je budžet osnovni dokument kojim se regulišu rashodi i izdaci, ali da je to osnovni dokument ekonomske politike Vlade i budžetom se, polazeći od navedenog, ne mogu se planirati prihodi, primanja i rashodi ukoliko su suprotni sa utvrđenim fiskalnim pravilima. Fiskalna pravila se utvrđuju jednim članom Zakona o budžetskom sistemu. Ako su fiskalna pravila važnija od obaveza utvrđena nekim drugim zakonima, onda to i te kako uvodi nesigurnost za sve one koji su upućeni na planiranje vezano za budžet, jer idemo ka tome da budžet bude trogodišnji, idemo ka tome da se na nivou svih budžetskih korisnika potreba planiraju po nekoliko godina unapred. Ako je to tako, kako je onda moguće da se budžetom menjaju prava i obaveze.
I ovaj budžet uskraćuje prava lokalnoj samoupravi. Čekali smo amandman zato što je postavljeno pitanje amandmana vezanih za činjenice za finansiranje Vojvodine. To onda znači da budžetom možemo da promenimo bilo koji zakon, to onda znači da sve dok se ne usvoji budžet mi ne znamo kakva će biti prava i obaveze. To je onda potpuno suprotno od ovoga što ovde piše.
Mislim da je amandman trebalo da bude prihvaćen i da ako postoje problemi, a mogu da postoje uvek problemi u izvršenju i prihodne i rashodne strane budžeta, onda je potrebno da se promene svi potrebni zakoni i u ovom slučaju ako ne možemo da finansiramo lokalnu samoupravu onda je potrebno da promenimo Zakon o finansiranju lokalne samouprave i da za godinu ili dve odložimo primenu pojedinih članova. Slično je i sa drugim stvarima kojima se budžetom uskraćuju prava budžetskih korisnika.
Gospodine Đeliću, samo bih vas ispravio. To nisu formalna prava, neko su prava utvrđena zakonima. Ne postoji ni jedno pravo koje može da se pojavi u budžetu, a da ne postoji poseban zakonski osnov za to.
Prema tome, prilikom donošenja zakona, mora da se poštuje upravo ovo o čemu vi govorite. To je stvar na kojoj lično insistiram, kada god govorimo o budžetu. Hajde da razgovaramo koje su to stvarne i realne obaveze koje ova država može da ispunjava. Hajde da razgovaramo na tu temu.
To je pravo pitanje kada se razgovara o budžetu, kolike su realne mogućnosti zemlje. Onda, treba da razgovaramo i o svim projektima za koje nam govorite da su neophodnost. Da li su oni stvarno neophodni? Da li je neophodno da u budžetu svako ministarstvo i svaki budžetski korisnik ima posebne usluge po ugovoru? Znamo da je to javni sektor i da je u Srbiji najveći. Znamo da raste iz dana u dan. Ako ima toliko zaposlenih i ako ima toliko ljudi koji postoje u javnom sektoru, kako je moguće da onda javni sektor nije u stanju da uradi određene poslove, jer mora da angažuje ljude sa strane?
Ono što je izuzetno važno i ono što budžet mora da ispuni, mora da odslikava realnu snagu ekonomije zemlje, i po prihodnim i po rashodnim stranama. Isto tako, mora da bude pošten. Mora da te pare koje ima, rasporedi na pravilan i pošten način. To je obaveza budžeta.
Ako o tome razgovaramo onda treba da vidimo da li su te pare raspoređene na najbolji mogući način. Sve ako nije tako, onda uz budžet moraju da idu zakoni. Ako nije u stanju da se realizuje određena obaveza, onda je potrebno da to jasno kažemo i da onda promenimo zakon koji država Srbija u tom trenutku nije u stanju da ispuni.
Drugi put ste mi dali repliku.
Trebali ste da mi kažete, onda se ne bih javio.
Prvi put sam govorio kao ovlašćeni predstavnik. Drugi put sam koristio vreme predviđeno za repliku. Ne mogu da se javim dva puta po istom osnovu.
Zahvaljujem, gospođo Čomić, gospodine Cvetkoviću i dame i gospodo narodni poslanici, član 2. definiše visinu budžetskog deficita i načine na koji se popunjava deficit.        
Predložio sam amandman kojim se utvrđuje obaveza Vlade, da svakog meseca redovno obaveštava Skupštinu o realizaciji budžetskog deficita.
U obrazloženju mi je rečeno da se amandman ne prihvata iz razloga što Vlada, odnosno Ministarstvo finansija izdaje bilten javnih finansija, a podaci mogu da se nađu na internet sajtu – makroekonomski podaci.
Slažete se da se obaveštavanje Narodne skupštine o deficitu i nešto što se objavljuje u nekom internom glasilu, nije ista stvar. Da ne govorim o tome da bilten javnih finansija izlazi sa nekoliko meseci zakašnjenja u odnosu na tekući mesec. To su dve potpuno različite stvari. Jedno je obaveštavanje Skupštine, a drugo je prikupljanje informacija na sve druge načine.
Ono gde se otvara se pitanje, kada govorimo o članu 2. i deficitu, to je koliki je stvarni deficit, odnosno kolike su to obaveze koje je Vlada preuzela prema privredi i prema svima onima koji su izvršili nekakvu uslugu u odnosu na Vladu, ako im Vlada nije to platila? Mi taj podatak nemamo.
To takođe utiče na visinu deficita i to je takođe važno kada utvrđujemo kolike su obaveze. Druga stvar, ono što može da se primeti analizirajući član 2, to je način na koji se finansira deficit, a to je emitovanje hartija od vrednosti, bilo da su one prodavane na domaćem tržištu, bilo u dinarima, bilo u evrima, da li se prodaju na evroberzama, to je da iz godine u godinu taj iznos ve više raste. Ove godine je stigao do 550 milijardi dinara, što nije deficit, ali je potrebno naći izvore za 550 milijardi da bi uopšte bilo šta moglo da funkcioniše.
Druga stvar koja je uočljiva, to je da su troškovi finansiranja tog deficita sve veći i veći. Ove godine je to samo za kamate, znači bez glavnice i bez bilo čega drugog, 42 milijarde dinara. Treća stvar, to može da bude formalno i to jeste u skladu sa zakonom, ali niste nas uverili da je zaduživanje da bi pare stajale na računu opravdana stvar. Znači, jedno je aranžman iz predostrožnosti prema MMF u slučaju da se pogorša kriza, ali koje su to procene koje ste napravili, koje Vlada pretpostavljam da je napravila, da je potrebno da se zaduži? Krajem avgusta meseca na računu je bilo 67 milijardi dinara i još ovih emitovanih obveznica. Prema onome što smo dobili od fiskalnog saveta, to je otprilike 140 – 150 milijardi dinara, koliko će biti na računu. Na sve te pare se plaćaju kamate. To je pretpostavljam za izmirivanje deficita do kraja godine. Iz vašeg ministarstva smo dobili najavu da će sledećih nekoliko dana biti nova emisija zapisa opet od nekoliko desetina milijardi. Koja je to strategija? Na to nismo dobili podatke.
Kao ovlašćeni predstavnik samo ću se vratiti na član 1, pošto nisam hteo da se javljam kada je predsednik Vlade govorio o tome. Član 1. ne bi tako formalno posmatrao, gospodine Cvetkoviću, kao što ste posmatrali vi. Daleko od toga da je to rekapitulacija budžeta. To je upravo ono o čemu treba da razgovaramo. To je struktura budžeta. To je mnogo važnija stvar i to nije knjigovodstvena kategorija. To je suština o kojoj ovde treba da razgovaramo. Složićete se, kada pogledamo pojedinačne stavke, evo, da uzmemo vaše ministarstvo, Ministarstvo finansija, naknada za zaposlene – 50 miliona, subvencije privatnim preduzećima – tri milijarde i 700, zemljište – 645 miliona, i tu nema ništa od objašnjenja. Tu je rečeno 645 miliona. Za šta idu ta sredstva? Da li ćemo da razgovaramo onda o svakoj stavci?
Hajde da dođemo do situacija u kojoj su neki drugi parlamenti, gde se o budžetu na odborima raspravlja po nekoliko meseci, a ne samo na plenarnoj sednici i ne nekoliko dana pred budžet, nego nekoliko meseci se ide od stavke do stavke. Mi na žalost o stavkama ne možemo da raspravljamo, jer budžet ima nekoliko stotina strana, a obrazloženja imaju desetak strana. Ne bi bilo priče o broju zaposlenih da ste u budžet stavili tabelu koja je bila u prethodnim budžetima sa brojem zaposlenih. Onda bi bilo potpuno jasno, Vlada bi stala iza toga – u državnom sektoru, u Vladi radi toliko i toliko zaposlenih. Da li je manje, da li je više, da li je u skladu sa zakonom, nije u skladu sa zakonom, to piše u obrazloženju, ne treba da trošimo vreme na to.
Mi ovde treba da razgovaramo upravo o stvarima koje vi formalizujete. To su suštinske stvari, kao i ta fama o agencijama. Agencije nisu deo budžeta. Prenesite vi javno ovlašćenje, neka neko utvrđuje obavezujuće takse i obavezujuće naknade, pa nije na budžetu. Ne mora ni da bude u budžetu. Evo, neka neko dobije dozvolu da postavi rampu na Terazijama, neće nikada biti na budžetu. Neka naplaćuje prelaz preko Terazija, pa da vidite da li treba da bude na budžetu. To nisu tako pojednostavljene stvari, stvari su mnogo ozbiljnije nego što izgledaju.
Zahvaljujem gospođo Čomić.

Članovi 1, 2. i 3. Zakona o budžetu definišu član 1. definiše strukturu budžeta. Član 2. definiše visinu deficita i način na koji se finansira deficit i član 3. se odnosi na spoljni dug, na unutrašnje obaveze i direktne i indirektne odnose.

Predložio sam amandman da upravo kada se uzme u obzir koliko je visina spoljnog duga ubrzano rasla u poslednje tri godine. Kada se uzme u obzir da je Zakonom o javnom dugu koji je bio u proceduri pre jedno godinu i po ili dve dana, kojim je omogućeno da se lokalne samouprave na potpuno drugačiji način zadužuju i finansiraju, znači bez saglasnosti za svako zaduživanje od strane Skupštine. Zakon koji sledi posle Zakona o budžetu je promena Zakona o javnom dugu, gde se omogućava da jedinice teritorijalne autonomije, znači opštine, gradovi autonomna pokrajina mogu da se zadužuju emitovanjem hartija od vrednosti.

Predložio sam amandman u istovetnom tekstu, kao i moje kolege. Amandman glasi da Vlada svakog meseca dostavlja Narodnoj skupštini izveštaj o stanju javnog duga. To je potpuno prirodno iz razloga da bi Narodna skupština imala blagovremene informacije. Većina zemalja ima budžet, ima rebalans, pa prođe šest, sedam, osam meseci između jednog i drugog akta i zgodno je, naročito ako javni dug raste ovakvom brzinom da Skupština svakog meseca dobije informaciju o visini javnog duga.

Odgovorili ste mi da se amandman ne prihvata jer se to štampa u Biltenu kao i kod mog amandmana na informacije o deficitu. To se štampa u Biltenu javnih finansija i nalazi se na sajtu Ministarstva finansija. Dozvolite, to nije dovoljna informacija. Da ne bi došli u situaciju u kojoj se nalaze neke zemlje u okruženju i u Evropi sa ogromnim javnim dugom, moramo o tome da razgovaramo. Moramo da imamo jasnu sliku koliki je javni dug. Direktne obaveze, indirektne obaveze su ukupno 13 milijardi i 800 miliona, pri tom, naravno po metodologiji Ministarstva finansija. Da li se to računa? Kakav to uticaj i efekat ima na javni dug? Kada pogledate podatke Narodne banke, onda se ti podaci ne slažu za otprilike tri milijardi evra, 300 milijardi dinara u odnosu na podatke koje evidentira Ministarstvo finansija.

Kada pogledate koliko duguju pojedine opštine. Ovo je samo deo duga lokalne samouprave. Kada se sve to uzme u obzir onda je situacija prilično ozbiljna i prilično alarmantna. U delu javnog duga koji se odnosi na unutrašnji dug, treba napomenuti da se tu nalazi stara štednja, skoro tri milijarde eura, 300 milijardi dinara u deviznoj valuti. To je unutrašnji dug, ali defakto spoljni dug. Promena od samo 10%, promena kursa evra, da li će to biti za mesec dana, šest meseci ili godinu. Promena od samo 10% lošijeg kursa je povećanje javnog duga za 10%. To bitno kvari sliku i procente o kojima govorim. Da li 43%, da li je to 45%, to je najmanje važno. Mnogo je važnije kolike su obaveze u odnosu na javni dug i da li to Srbija može da uradi. To je jedna stvar. Druga stvar je, da li postoji sposobnost naše privrede, da li postoji Srbije, da narednih godina nema deficit. Ako pogledate projekcije gde su podaci gori nego što se pretpostavljalo pre godinu dana i projekcije tj. pretpostavke za 2011. godinu, projekcije za 2012. godinu, jasno je da narednih godina ćemo takođe imati deficit. Kada uzmemo u obzir zakon o restituciji i dvesta milijardi dinara koje su obaveze prema restituciji, potpuno je jasno da javni dug raste i da će te obaveze iz godine u godinu biti sve veće.

Već sam nekoliko puta u Skupštini govorio o tome. Obaveze koje republika i budžet republike imaju prema fondu PIO, prema penzionerima koji svake godine ima jedan do jedan posto više. To naravno nije ni unutrašnji ni spoljni dug, ali je to svake godina obaveza koja iz godine u godinu raste i to su nekakve obaveze koje moraju da se finansiraju iz budžeta. Kada govorimo o spoljnom dugu, to su elementi koje moramo da uzmemo u obzir o kojima moramo da razgovaramo. I tek kada utvrdimo kolike su obaveze na godišnjem nivou i napravimo projekciju za sledeću godinu videćemo da te obaveze iz godine u godinu rastu, bez jasne slike kako će se one finansirati u situaciji kada je privatizacija zaustavljena i kada u stvari nemamo šta da prodamo.

To je bio smisao i amandmana, to je smisao i ovog člana. Na žalost niste prihvatili amandman ali nas niste ubedili da javni dug neće biti u narednim godinama sve veći i veći. Dokle ćemo izdržati, to ćemo tek da vidimo. Pa kad se budete vratili onda ćete mi odgovoriti. Hvala vam.
Ovo je jedno očigledno vrlo neobična sednica, jer tačka dnevnog reda otvorena je juče pre podne. Juče smo pokušavali nekoliko puta da sačekamo predstavnika Vlade, predstavnik Vlade, uvaženi kolega Mrkonjić je danas došao.
Ovo je jedna od retkih situacija kada nismo čuli ni jednu jedinu reč predstavnika Vlade o tačkama koje su na dnevnom redu. Da li to znači da Vlada nema šta da nam kaže o ovim tačkama? Da li to znači da ne želi da nam obrazloži tekst zakona ili je to nekakva praksa gde ne moramo ni da imamo dvosmernu komunikaciju? I ranije se dešavalo da predstavnici Vlade pričaju ono što nije u zakonu, ali se ne dešava baš često da se ne kaže ni jedna reč u odbranu zakona o kojima treba da raspravljamo.
Danas su na dnevnom redu četiri zakona. Jedan je zakon o davanju garancije Građevinskoj direkciji u korist kod Komercijalne banke, drugi zakon je vezan za zaduživanje vezano za projekat socijalnog stanovanja, treći je zajam prema Savetu Evrope, četvrti je zajam EPS prema "Kolubari". To su četiri zakona po kojima se Srbija zadužuje za 200 miliona evra. Ako bismo posmatrali svaki od ovih predloga, a vi se gospodine Mrkonjiću slažete sa mnom u državi stvari ne mogu da se posmatraju pojedinačno, ako posmatramo pojedinačno – svaki od ovih predloga stoji i postoji potreba za svakim od ovih kredita, i kod Građevinske direkcije, i kod EPS-a i vezano za osiguranje i vezano za socijalno stanovanje. To onda nije država, to je zbir pojedinačnih interesa u svakoj oblasti. Zato i postoje vlade koje će imati svoju politiku, svoj program i koje će imati prioritete.
Kad god dođe novo zaduživanje predstavnik Vlade nam priča kako je to potrebno i kako je to neophodno za svaku od pojedinačnih oblasti, ali to samo dokazuje da ova vlada nema program, da je u stvari predstavljen od skupa stranaka, da svaka od tih stranaka ima svoj interes, svaka gura svoj neki projekat koji može da stoji ili da ne stoji, ali to onda zemlju vodi u situaciju u kojoj je ona danas.
Nijedan od ovih zakona nema nikakvu analizu efekata koje će zaduživanje proizvesti u Srbiji. Tu su navedene samo cifre kredita. U obrazloženju piše koliki će biti nekakvi troškovi, čak nisu navedeni svi, ali ne postoji analizi kakav će to rezultat imati npr. na zaposlenost. Kakva će zaposlenost biti kada ove garancije, ovi krediti budu ratifikovani? Da li će to otvoriti jedno novo radno mesto u Srbiji, da li će porasti BDP, da li će se rešiti neki od problema koji u Srbiji postoje? Na osnovu čega mi možemo da kažemo da je taj kredit dobar ili nije?
Svaki put kad dođemo u ovakvu situaciju volim da pomenem kolegu Čolakovića, mog prijatelja iz partije PUPS. Pretpostavljam da bi kolega Čolaković tražio da se zadužimo jedno 500, 600 miliona evra i da se time povećaju penzije. Sa aspekta penzionera to je potpuno opravdana stvar. Penzije su vrlo male, neće na kraju biti povećane ni dva ni jedan i po posto, nego 1,2%, što je zanemarljivo.
Sa aspekta milion i 700 hiljada ljudi koji primaju užasno male penzije bilo bi dobro zadužiti se da urade. Da pitamo prosvetne radnike i oni će reći – ajmo da se zadužimo da se poprave uslovi u prosveti, zdravstvo će reći – ajde da se poprave uslovi u zdravstvu, onda ne postoji država, onda ne postoji državna politika, onda je to sve skup pojedinačnih interesa.
Druga stvar je, ako pažljivo pogledate ove kredite, onda je jasno zašto niko nije došao da ih brani, onda je jasno zašto niko ne sme da stane iza toga. Kredit od 56 miliona evra za socijalno stanovanje. Ako pažljivo pogledate obrazloženje 13% tog kredita, odnosno, osam miliona evra odlazi u Ministarstvo za zaštitu životne sredine, da bi se oformila jedinica koja će da vodi taj projekat.
Znači, nije dovoljno što to Ministarstvo treba da brine o urbanizmu, o građevinarstvu, o prostornom planiranju, o zaštiti životne sredine, o rudarstvu, nego sad to ministarstvo počinje da gradi stanove i da vodi projekte po Srbiji.
Šta će da se desi sutra kada se to ministarstvo rasturi, kada dođe neki novi ministar? Da li će to ministarstvo onda da konkuriše na tenderima građevinskim firmama? Jel i to deo Vlade? Vi znate dobro da postoji npr. CIP u ovoj državi. Državna firma koju ste vi nekada vodili, koja jako dobro radi. Zašto ona ne može da vodi takav projekat?
Postoji građevinska direkcija Srbije, koja se takođe bavi vođenjem projekata? Od kada to ministarstva vode projekte izgradnje stanova? Od kada se to dešava? Pričamo o decentralizaciji. Usvojeni su brojni zakoni kojima su nadležnosti prenete AP Vojvodini, lokalnoj samoupravi. Da li je to dovelo do smanjenja jednog zaposlenog u državnoj administraciji? Nije. Na protiv, po ministarstvima ima još više zaposlenih nego što je bilo, iako rade manje poslova. Svaki novi zakon uspostavlja nekakvu novu agenciju.
U državi Srbiji postoji Vlada, postoje ministarstva, postoje uprave, postoje direktorati, postoje direkcije, postoje agencije, postoje razna druga tela, sada ministarstvo preuzima na sebe i za to troši osam miliona evra da počne da uči da vodi projekat i onda se čudimo zašto je administracija tako velika. Iz prostog razloga što pokušavamo da stvari postavimo na potpuno pogrešan način. To je jednostavno rešenje.
U Predlogu ovog zakona je vrlo jasno obrazloženje zašto je Srbija u ovoj situaciji? Zašto je javni sektor tako veliki i zašto imamo takve probleme. Ni jednom rečju nije dato obrazloženje koliki će biti javni dug nakon ova četiri zaduženja. Da li će on da raste, da li će da pada, kako ćemo ga vraćati, kolike su ukupne obaveze, šta se dešava? Često se govori o kriterijumu od 45% bruto društvenog proizvoda i kako je to daleko manje nego što je u zemljama EU, gde je 60%. Pri tom, se zaboravlja na elementarne činjenice na koji način je naša privreda uporediva sa većinom privreda EU. Da li bilo koja od tih razvijenih zemalja sa kojima volimo da se upoređujemo ima npr. obavezu da svake godine 240 milijardi evra ili 7% bruto društvenog proizvoda odvaja za Fond PIO? Ovo isto tako može da se tretira kao unutrašnji dug. Svake godine od sada, pa ko zna do kada 7/% bruto društvenog proizvoda odlazi na penzije. Pogledajte koliko posto iz budžeta Nemačke odlazi u njihov penzioni fond ili neke druge zemlje.
Kada pogledamo učešće kamata i učešće nekih drugih stvari, onda dolazimo do 10% bruto društvenog proizvoda već unapred potrošen na razne stvari. Onda treba da se pitamo da li je Srbija zadužena ili nije zadužena. Samo u poslednjih nekoliko godina, od kada traje ova Vlada, dug je povećan za 7, 8, 10 milijardi. Ne znamo ni dan danas tačno koliko. Kako onda možemo da pričamo o među generacijskoj solidarnosti? Šta će ova generacija da ostavi sledećim generacijama? Osim kamata, osim dugova i osim obaveza da vraćaju ono što se trošilo. To bi sve imalo smisla kada bi iza ove generacije ostale kapitalne investicije o kojima često govorite. Ali, većina ovih para ne ide u kapitalne investicije. Samo da se potroši u toku jedne godini ovo za kapitalne investicije Srbija bi imala infrastruktura koja je na nivou najrazvijenijih zemalja sveta, ali to nije tako. Većina toga ide u tekuću potrošnju i niko ne vodi računa o kamatama.
Šta su u stvari kamate? Kolike su kamate na ove kredite? Šta su kamate? Kamate u stvari treba da predstavljaju tu novu vrednost, koja će na određeni kredit, kada se stvori ta nova vrednost omogućiti da se taj kredit vraća. Da li bilo koji od ovih projekata uopšte može da vrati kamatu po kojoj te kredite uzima? Naravno, da ne može. Samo ona zaduživanja od pre nekoliko dana od milijardu dolara sa kamatom od sedam koma nešto posto.
Da li vi znate bilo koji posao u Srbiji koji može da donese profit od 7,5% na godišnji nivo? Pa ne postoji. Prema tome, jasno je da nismo u stanju da vratimo čak ni tu kamatu. I kada govorimo o efektima zaduživanja, da li postoji u Vladi bilo kakva analiza? Da li ste na bilo kojoj sednici Vlade razgovarali o efektima ovih kredita? Naravno, na državnom nivou ne mogu svi krediti da budu efikasni. Recimo, postoji politički razlog za usvajanje određenih kredita. Recimo, politički razlog može da bude zaustavljanje iseljavanja iz pojedinih teritorija Srbije. Pojedine teritorije Srbije su ostale potpuno bez stanovnika. Vi možete da usvojite razvojni kredit koji će omogućiti da se po potpuno netržišnim uslovima izgrade tamo, finansiraju preduzeća, izvode infrastrukturni određeni objekti a i da bi se zaustavilo stanovništvo i to je sa aspekta državnog interesa. Mi ovde ne vidimo ni jedno jedino obrazloženje. ni jedan razlog zašto se ti krediti uzimaju, nego pričamo pojedinačno.
Ajmo sada da pričamo o jednoj, drugoj, trećoj ili petoj stvari. To nas ne vodi nikuda. Vodi nas samo na dalje povećanje duga. Vodi nas ka tome da sve probleme ostavljamo nekim drugim vladama i vodi nas ka tome da Srbija i ekonomija Srbije se više propadaju i to je posledica. Znati i sami sa kakvim se problemima suočavate pri realizaciji velikih projekata. Koji od ovih velikih projekata su izvele te naše firme o kojima vi ja vrlo često razgovaramo? Koja je naša je firma u stanju da konkuriše u zemlji na velikim projektima? Šta ćemo uraditi da građevinarstvo postane, to je tema u koju se vi najviše razumete i to nije nikakva tajna, ali šta ćemo uraditi da naše građevinske firme ponovo mogu da budu najbolji izvozni proizvod koji Srbija ima? Tako, to je bilo pre 15 godina, najbolji proizvod koji ova zemlja imala, najbolji izvozni proizvod je bilo građevinarstvo. To su bile milijarde koje su se svake godine stizale u ovu zemlju. Na prste jedne ruke možemo da prebrojimo ozbiljna gradilišta koja danas postoje u svetu. To je zadatak i vaš, kao ministra i moj kao narodnog poslanika, ali nažalost za vreme ovog mandata, ni vi ni ja se nismo proslavili u pomoći građevinarstvu. Moja olakšavajuća okolnost je jer sam poslanik i to opozicioni poslanik. To je zadatak, a ne da pričamo hvalospeve o svakom novom zaduživanju, o tome kako sad ostavljamo budućim generacijama.
Predsednik Vlade nas je ovde slavodobitno obavestio kako ostavljamo budućim generacijama, odnosno sledećoj Vladi se ostavlja milijardu i po evra na računu. Pa to bi bilo lepo da su to zarađene pare, ali je to uzet kredit, emitovane obveznice sa kamatom od 14% u Srbiji, 7,5% evra obveznice i kaže, ostavljamo im to kao poklon od nas. Kakav je to poklon? Zadužiću se koliko god hoćete, pa ću vam to ostaviti da vi vraćate. To su naši zadaci. Nažalost, u obrazloženju nema ničega od toga, nema ni jedna rečenica kako ćemo da rešimo bilo koji ozbiljan problem u Srbiji, a znate i sami, da bi ste mogli da rešite problem treba prvo da budete svesni da problem postoji. Sve dok niste svesni da problem postoji, daleko ste od toga da se problem reši.
Žao mi je što kolege Mrkonjića nema trenutno ovde, ali molim gospodina Đelića da mu prenese. Od svih onih reči koje je gospodin Mrkonjić govorio ove poslednje tri godine od kada je ministar, ovih nekoliko vrpci koje je presekao su projekti koji su započeti davno, ali mogu samo da se duboko složim sa njim.
Sve njegove projekte će nastaviti sledeća vlada zato što on ni jedan projekat koji je započeo nije završio i to nažalost, kao i mnogi drugi problemi, ostaju Vladama koje dolaze.
Ovaj zakon je, kao što ste rekli, Predlog zakona o rokovima plaćanja obaveza korisnika javnih sredstava i državnih i javnih preduzeća. On je predat još 19. jula i danas ste pročitali bar dvadesetak zakona, jedino se ovaj zakon ne nalazi sajtu Narodne skupštine, iz meni potpuno nepoznatih razloga. Ima zakona koje je predlagala Vlada, ima zakona koje su predlagale druge poslaničke grupe, ali ovog zakona nema na zvaničnom sajtu Skupštine, tako da svi oni koji ovo gledaju, nažalost, ne mogu da vide šta u tekstu zakona piše.
Ideja zakona je da, pored toga što u državi postoji Zakon o budžetu, Zakon o budžetskom sistemu i Zakon o javnim nabavkama, da još jednom definiše rokove koje su obaveze za plaćanje svih obaveza koje država ima. Prema podacima zvaničnih institucija, država duguje privredi 108 milijardi dinara i to centralna vlast 10 milijardi, javna preduzeća 38 milijardi, gradovi i opštine 40 milijardi i lokalna komunalna preduzeća oko 20 milijardi dinara. To je jedan od osnovnih ili važnih razloga za brojna preduzeća koja su u blokadi.
Prema podacima Narodne banke Srbije, krajem maja meseca 64.500 preduzeća i preduzetnika je bilo u blokadi, dobrim delom i zbog dugova države. Smatramo da je ovo izuzetno važno pitanje, da može da reši brojne probleme koji postoje i da to pitanje može da se reši jedino zakonom. Nikakve uredbe, nikakvi drugi oblici za rešavanje ovako važnog pitanja i još jednom isticanje odgovornosti javnih preduzeća, države i državnih preduzeća prema svima onima koji rade, a država je najveći investitor u ovoj zemlji, moraju da se reše zakonom.
Gospođo Čomić, gospodine Cvetkoviću, dame i gospodo narodni poslanici, rebalans budžeta i budžet svake vlade, pa i naše, je daleko od toga da bude tehnički dokument, to je suštinski i najvažniji dokument koji se donosi svake godine. Budžet treba da definiše politiku vlade i da definiše šta vlada radi, jer reči su reči, obećanja su obećanja, a tek kada se to pretvori u budžet, u prihode i u rashode, onda možemo da vidimo šta je realna slika.
Vaše uvodno izlaganje, gospodine Cvetkoviću, je bilo veoma inspirativno. Sve teče po planu, nema nikakvih problema, očekuje nas rast, očekuje nas napredak. Očigledno, ne očekuju nas nikakvi rizici. Prema tome, građani Srbije, život nije onakav kao što vidite svakoga dana na ulici, u stvari, sve je mnogo bolje nego što vidite. To vrlo podseća na ono što ste nam pričali pre nešto malo manje od godinu dana, kada je usvajan budžet za 2011. godinu. Tada ste rekli da budžet predstavlja odraz ekonomske snage, da je realan, da je to jedan od stubova ekonomske politike zemlje, da je stabilan, da je 2011. godina godina šansi i godina realizacije novog ekonomskog modela razvoja.
Ako je budžet, taj koji je tada usvojen i ovaj sad, stub naše zemlje i svega ovoga što imamo, onda i te kako imamo razloga za brigu i imamo razloga za strah. Ovaj budžet očekuje milion i 700 hiljada penzionera, očekuje 750 hiljada nezaposlenih, očekuje 550 hiljada zaposlenih u javnoj službi. Od ovog budžeta zavisi život svih građana Srbije, direktno i indirektno. Građani ne očekuju od nas prazne reči, očekuju da čuju da li problemi postoje. Oni su birali poslanike, poslanici su birali Vladu, oni koji su za nju glasali, da dobiju rešenje za probleme, da čuju šta je to realno, šta nas očekuje. Niko nema koristi od iskrivljene slike i od zatvaranja očiju.
Ostavili ste nam tri nedelje da analiziramo budžet, to je tačno, ali nam niste dali nikakve podatke na osnovu kojih bi mogli da analiziramo budžet. Budžet za 2010. godinu je izgledao ovako. Rebalans je nekoliko puta tanji. Naravno da su sve one stavke ostale iste, nedostaju obrazloženja. Za razliku od vas, mislim da budžet koji ste nam predložili, odnosno rebalans budžeta ima tri karakteristike, potpuno drugačije nego što su vaše tri. Prva je da budžet, odnosno rebalans dokazuje da Vlada nema nikakvu politiku. Druga karakteristika je da ovaj rebalans predstavlja potpuno zatvaranje očiju pred realnošću. Treća karakteristika je da se nastavlja nerazumno trošenje daleko iznad mogućnosti. To su tri karakteristike ovog budžeta.
Rebalans mu dođe kao prolazno vreme u nekoj trci, vi krenete u trku, planirate vreme kada ćete stići na cilj, a rebalans vam predstavlja prolazno vreme. Tu vidite kakve su vam bile projekcije i kako stoje vaši planovi. Što se tiče našeg rebalansa, nema nikakvih analiza i potpuno je jasno da je izostao novi model rasta i da su planovi bili potpuno nerealni.
Kada pogledamo smanjenje projekcija rasta za ovu godinu sa 3% na 2%, 1% nije mnogo, ali sa 3% na 2%, složićete se, to je 1/3 smanjenog rasta, kao što je i za 2012. godinu smanjena projekcija. Kada pogledamo zemlje u okruženju, uključujući i članice EU, a to su Mađarska, Hrvatska, Rumunija, Hrvatska nije članica, nego Mađarska, Bugarska, Rumunija, uključujući i Hrvatsku, zemlje u okruženju, Albaniju, prema Izveštaju Fiskalnog saveta, naše projekcije su otišle najviše na dole. Da li vam to nešto govori? Očigledno da su naše projekcije najlošije i očigledno je da su naša predviđanja najdalja od realnosti.
Ako postoji ekonomska kriza, ona pogađa sve zemlje, pa i našu. Ali, kako to da su sve druge vlade, osim naše, imale mnogo realnije procene? Kako to da su svi mogli da predvide da postoje problemi, osim naše vlade? Vi ni danas ne priznajete da postoje problemi. Deficit je povećan sa 4,1% na 4,5%. To može da se komentariše na različite načine. Prethodnici su to komentarisali, svako na svoj način. Činjenica je da su prihodi manji nego što je bilo predviđeno, a rashodi su nešto povećani.
Obrazloženje za povećanje deficita je da će se time uticati na povećanje privredne aktivnosti i da će se time uticati na povećanje privredne aktivnosti i da će se time uticati na ne pogoršavanje ekonomskih aktivnosti. Zašto u Predlogu zakona ne postoji ni jedna analiza koja bi ovo potvrdila? To može da bude tako, a ne mora da bude tako. Vi ste u ove tri i po godine dokazali da nijedna vaša procena nije bila takva kao što ste nam govorili. Nijedna. Sve procene su bile na gore.
Uvek ste nam dolazili i govorili o tome kako će sve biti idealno, kako nas nijedna kriza neće pogoditi, a bilo nam je iz dana u dan sve gore i gore. To dokazuje da su vam procene potpuno pogrešne.
Ako hoćemo da pomognemo privredi, ako hoćemo da pomognemo privrednu aktivnost, zašto se onda budžetom najviše smanjuju kapitalni izdaci? Valjda se tako pomaže privredi? Na koji način drugačije možemo da pomognemo privredi, ako te investicije ne idu u privredu?
Praktično su sve stavke u budžetu smanjene. Prihod od PDV je drastično smanjen. Prihod od poreza, prihodi od doprinosa su takođe smanjeni. Samo trgovina na malo je 15% manja nego prošle godine. To dovoljno govori koliko je za godinu dana opao standard i koliko je opala kupovna moć, ako su prihodi od trgovine na malo toliko opali.
Naravno da raste rast nenaplativih potraživanja, jer više niko ne može da vraća kredite. To je realnost. Broj zaposlenih je samo u poslednjih godinu dana, prema zvaničnim Vladinim podacima, smanjen za 55.000. To je 55.000 novih ljudi koji ne rade u Srbiji. To su podaci koji treba da zabrinu svakoga od nas. To je daleko od toga da nema problema. Kada se ne prihvati ta činjenica, ako izostaju predlozi rešenja, onda možemo da očekujemo da će biti gore nego što je danas. Broj penzionera u Srbiji raste po stopi od 1-1,5% godišnje. Taj trend će se nastaviti.
Najveći uspeh ovog rebalansa, to piše i u Izveštaju Fiskalnog saveta i u budžetu, smanjena je masa penzija. Izabrali smo odličan model koji će penzije iz godine u godinu smanjivati i one će vremenom pasti ispod bilo kakvog ekonomski opravdanog nivoa i to je uspeh. Kakav je to uspeh? Sad vidimo zašto je brisana u zakonu odredba da penzije ne smeju da budu manje od 60% plate. Zato što su danas manje od 60% plate, sa tendencijom daljeg smanjenja. Kad odbijemo inflaciju, za koliko se povećavaju penzije? Kada odbijemo inflaciju, koja pojede sve, pa i rast penzija, penzije će ove godine realno da porastu za 1%. Morate priznati, drastično povećanje.
Naravno da je do kraja godine ostalo svega dva i po meseca. Mi sada raspravljamo o rebalansu, a za 15 dana treba da nam stigne budžet koji, naravno, neće stići ni ovoga puta na vreme. Šta možemo da očekujemo do kraja godine? Prihodi od PDV su i u ovom rebalansu precenjeni. Oni će biti manji nego što postoje. Prihod od akciza je precenjen. Videlo se u junu i julu da prihodi od akciza padaju, i na gorivo i na sve druge akcizne proizvode. To je takav proizvod da povećanjem cene ne možete da dobijete povećanje prihoda koje ide proporcionalno. Procene su da će to biti bar pet milijardi manje nego što procenjujete. Napravili ste uštede kojima hoćete da rešite problem. To samo pokazuje kakav je to nedostatak politike. Ad hok uštede neće dati nikakav rezultat. Na stavci na kojoj ne sme da se štedi, a to su kapitalne investicije, štedi se osam milijardi dinara. To se zove ušteda. Lokalna samouprava koja je, po Zakonu o finansiranju lokalne samouprave, dobila sredstva, opet je oštećena za dve i po milijarde od onoga što ste planirali pre godinu dana.
Ne može Zakon o budžetu da menja druge zakone. Za šta će nam onda drugi zakoni? Ajmo da se Skupština skupi jednom godišnje, to je najveća ušteda za državu, usvoji samo zakon o budžetu, tim zakonom se promene svi potrebni zakoni i onda nam ne treba ni jedan drugi zakon osim budžeta. Kako možete Zakonom o budžetu da menjate Zakon o finansiranju lokalne samouprave, pa onda važi član zakona koji je predložio vaš koalicioni partner, a ne važi drugi član zakona koji stoji u zakonu, pa sad kao lokalna samouprava dobija, a u stvari gubi? Da nismo menjali Zakon o finansiranju lokalne samouprave, samo da smo primenili 1,7% od BDP, lokalna samouprava bi imala više sredstava nego što dobija ovim zakonom.
S druge strane, znate da je samo za mandata ove vlade lokalna samouprava oštećena za 55 milijardi, osim onih privilegovanih koji dobijaju pare iz budžetske rezerve, ne plaćaju struju, vodu, sve druge dažbine. Sad kad dobiju povećana sredstva, koliko će ovih sredstava koje se prebacuju lokalnim samoupravama otići u kapitalne investicije? Vrlo malo, tako da će kapitalne investicije, koje se više ne finansiraju sa republičkog nivoa, vrlo malo biti finansirane i sa lokalnog nivoa, jer lokalna samouprava nema sredstava da to finansira.
Sopstveni prihodi su smanjeni za devet milijardi. To se predstavlja kao odlična stvar. Ne da nije odlična, to je izuzetno loša stvar. Zašto je loša? To govori samo o dve stvari: da su svi budžetski korisnici, koji imaju pravo na sopstvene prihode, očigledno planirali i dali velike namete privredi, da su ti prihodi nerealno visoki i da imaju višak sredstava. To može da bude jedno tumačenje. Drugo tumačenje je da oni, ako im oduzmete tih devet milijardi, neće moći da rade posao koji im je predviđen po zakonu. Kako će moći ako nemaju pare? Znači, ili je jedno ili je drugo, ali u svakom slučaju pokazuje da nema politike. Ako su dobili zadatak po nekom zakonu, moraju da ga sprovedu. Taj zadatak zahteva određena sredstva, ta sredstva moraju da budu u budžetu.
Vaša vlada je pokušala 2009. godine da uzme sopstvene prihode. Tada je bila ministarka finansija gospođa Dragutinović, ali budžet nije budžet ministarke finansija nego cele Vlade. Sećate se kako je prošao projekat uzimanja sopstvenih prihoda budžetskim korisnicima. Tu je gospođa Stojiljković, ona jako dobro zna kako je neslavno prošao taj projekat. Tako će proći i sada.
Što se tiče ovih stvari sa planom ušteda, ad hok preko noći odlučite da će to da bude štednja i to zovete efikasnom politikom. To nije efikasna politika, to je nedostatak bilo kakve politike. U budžetu počinju da egzistiraju agencije koje su ranije tretirane kao agencije koje se samofinansiraju, npr. Agencija za privatizaciju. Agencija za privatizaciju više nije u stanju da se finansira iz privatizacionih prihoda i Agencija za privatizaciju je sada deo budžeta. Trista miliona dinara ide za plate u Agenciji za privatizaciju.
Ono što jedan od najvećih uspeha vaše vlade, to je bujanje agencija, to su stotine agencija i direkcija. Njih nema u budžetu, jer svaka ima mogućnost da preko javnih ovlašćenja diktira namete privredi i građanima. To je jedino zapošljavanje koje postoji u Srbiji. dokle će to tako da traje, to ćemo videti.
Vaša vlada je, osim agencijama, obeležena zaduživanjem. Prema zvaničnim podacima vašeg ministarstva, pošto ste vi i ministar finansija, naš dug u trenutku kada ste preuzeli Vladu je bio oko 8,8 milijardi dinara. Danas je on pet milijardi veći. Za tri godine i četiri meseca – pet milijardi samo što se tretira kao dug, što hoćete da priznate da je dug. Ovde nema tri milijarde koje smo uzeli od MMF, ovde nema milijardu od obveznica, ovde nema novih kredita o kojima čujemo da pregovarate svakog dana, ovde nema seta kredita o kojima ćemo raspravljati sutra.
Osnovno je pitanje – ako je rezultat ovakvog zaduživanja ovako porazna ekonomska situacija u kojoj se nalazimo, onda je osnovno pitanje šta će uraditi sledeća vlada, koja više nema sposobnost da se zadužuje a kojoj ćete ostaviti probleme na svakom koraku? Samo ove godine Srbiji je bilo potrebno, da bi držala glavu iznad vode, da se ne bi udavili svi zajedno kao država, 550 milijardi raznih kredita, da budemo glavom iznad vode. Naravno da to nije kompletan dug, ali je bilo potrebno zadužiti se na raznim tržištima, skupljajući pare gde god stignemo, da bi preživeli. Zato banke nemaju želju da investiraju u privredu. Zašto bi investirali u privredu ako mogu da investiraju u državu?
Samo su troškovi kamata ove godine bili 42 milijarde. Šta ćemo kada pristignu drugi troškovi? Vi ste nam sa radošću vest da su prodate evro obveznice. Svako bi se na vašem mestu radovao. Ako se zadužite, planirate da potrošite te pare, a vraćaće ih neko za 10 godina, onda je to verovatno san svakog predsednika Vlade koji vodi ovakvu vladu kao što je vaša.
Da vas podsetim, kada Amerika emituje obveznice na 10 godina, oni plaćaju kamatu od 2%. Kada Srbija emituje obveznice, ona plaća 7,5%. To je nadnica za strah kada ulažete u Srbiju. To znaju svi investitori. O tome svi razmišljaju.
U šta će te pare biti uložene i šta može da donese rast od 7,5% na godišnjem nivou? To je tema o kojoj treba da pričamo, to je tema koja je sastavni deo budžeta. To da li je neko zadovoljan ili nije, to je njegova privatna stvar.
Šta će se desiti kada te devize budete prodali na domaćem tržištu? Šta će se desiti sa tom masom dinara? Kakve će probleme imati NBS sa tim pritiskom na inflaciju? Srbija i ovaj parlament su odobrili još 270 milijardi dinara raznih kredita koji ne mogu da budu povučeni zato što ne postoje projekti. Tu je i onih 800 miliona dolara, otprilike osamdesetak milijardi ruskog kredita, tu su neki kineski krediti, tu su krediti po vrlo povoljnim uslovima. Povukli ste samo kredite za budžet, sve drugo stoji. Kako pomažemo privredi ako ne možemo da povučemo kredite sa projektima, ako smanjujemo kapitalne investicije?
Vi ste potpuno zaustavili reforme. Reforme se ne mere brojem zakona. imamo odličan primer, a to je primer Grčke.
Grčka je već nekoliko decenija član EU. Ona je usvojila hiljade zakona, ali Grčka danas mnogo više liči na samu sebe od pre 30 godina, nego što liči na bilo koju zemlju EU. Kao rezultat svega toga je da je Grčka izgubila svoj suverenitet, svoj ekonomski suverenitet, dobrim delom. I to je dokaz da se reforme ne mere samo brojem zakona, nego se mere brojem dobrih zakona i brojem zakona koji se primenjuje.
Deficit postoji u svim zemljama, ali se deficit meri tako da godinama kada dobro ide vraćaju se dugovi, u godinama kada loše ide mogu da se naprave dugovi. Naravno, da se meri nekoliko puta zašta će svaki dinar biti uložen i postoji dobro zaduživanje. Svako zaduživanje u infrastrukturu, u projekte koji će sutra pomoći da se privreda razvije dobro zaduživanje. Svako zaduživanje koje ide u potrošnju je loše zaduživanje. Očigledno da su naša zaduživanja loša zaduživanja. Očigledno da je javni dug drastično porastao u vreme vaše Vlade. Ono što je zabrinjavajuće, to može da se meri procentima. Naravno, da je svaka zemlja u Evropi i svetu svoja na svoj način i ono što je za nekoga malo, za nekoga drugoga je mnogo. Ono što zabrinjava to je da ne postoji nikakva garancija da neće biti potreba za zaduživanjem i sledeće godine 2012. ni 2013. ni 2014. godine.
Ona priča o fiskalnoj odgovornosti, to su priče za nekoga ko ne gleda dokumenta koja nam dostavljate jer ono što govorite, to vrlo često ne piše, to vrlo lepo zvuči, ali ne piše u dokumentima. Jedva ste čekali da oborite stopu rasta da biste mogli da povećate deficit, a šta će biti 2012. godine, a šta će biti 2013. godine? Hajde da pitamo, nekog iz Irske, nekoga sa Islanda, nekoga iz Grčke šta o tome misli, hajmo da pitamo njih šta misle o deficitu i o zaduživanju? Da pitamo danas, jer sve ono što su lepo živeli nekoliko godina ili nekoliko godina unazad, vratićemo se u godinama koje slede. Može svako od nas svoje pare da troši racionalno i neracionalno, ali Vlada ima obavezu da racionalno vodi računa o svakom dinaru.
Ono što je za mene jedina nepoznanica, na kraju ove rasprave, pošto je vašoj Vladi ostalo još nekoliko meseci do kraja, sve drugo mi je poznato, ne mogu samo da procenim koliko ćete nas još zadužiti i ne mogu samo da procenim koliko će ljudi po vašom Vladom ostati bez posla i otići na ulicu. To su jedino dve stvari koje su mi nepoznanice.
Poštovani narodni poslanici, gospodine ministre, član 2. definiše odluke na osnovu kojih je imovina oduzimana, a koja će biti predmet vraćanja. Ono na šta smo mi ukazali ovim članom je da spisak ovih odluka ne obuhvata brojne odluke kojima je značajna ivovina oduzimana.
Postoje odluke iz 1944. godine, kojima je imovina oduzimana i to su odluke antifašističke narodnooslobodilačke Skupštine Srbije i predsedništva antifašističke Skupšitne Srbije. Dalje, postoje brojne odluke opštinskih skupština kojima imovina oduzimana. Zakon ne obuhvata slučajeve kada je imovina oduzimana pod prinudom bez ikakve odluke.
Postoje brojni dokazi da je imovina oduzimana kroz pravne poslove, ali pod pretnjom, daleko ispod tržišne vrednosti. Mi ne kažemo da je to lako dokazati, ali je zakon morao da otvori mogućnost da svi kojima je imovina oduzimana na takav način, vrlo lako mogu da dokažu da su bili vlasnici imovine do nekog drugog trenutka, da su onda prestali da budu, bilo da postoji odluka ili ne i u tim slučajevima je trebalo dokazivanje imovine ostaviti svim oštećenim strankama.
Druga stvar, zakon ima jednu ozbiljnu nelogičnost. Pre svega se odnosi na imovinu koja je oduzimana u periodu neposredno posle Drugog svetskog rata, ali je materija Zakona o eksproprijaciji, kojima je u stvari imovina kroz eksproprijaciju uzimana uz naknadu, jedino što je ta naknada bila daleko ispod tržišne vrednosti. Znači, ne obuhvata period posle rata, nego se u zakonu kaže do 1968. godine. To je drugi ozbiljni nedostatak. Godine 1968. su donete izmene zakona o eksproprijaciji, izmene i dopune tog zakona, ali je imovina nastavljena da bude oduzimana u slučaju građevinskih objekata, do izmene zakona iz 1999. godine, a u slučaju građevinskog zemljišta do 2001. godine.
Tek nakon 1990. godine u slučaju objekata i tek nakon 2001. godine u slučaju građevinskog zemljišta, plaćena je realna tržišna naknada za tu imovinu. Ne postoji ni jedan razlog, ako se već i materije zakona odnosi na Zakon o eksproprijaciji, da to ne budu 1990. i 2001. godina, jer je osnovna stvar za ovaj zakon da on bude pravedan, da ne napravi nove nepravde.
Drugi ozbiljan nedostatak na koji ukazujemo je taj da u velikom broju slučajeva, ljudi koji su ostali bez imovine, neće imati pravo na povraćaj, jer nisu obuhvaćeni samo ovim formalnim aktima.
Znači, sa jedne strane je sužen broj lica koji imaju pravo na vraćanje imovine, a sa druge strane, količina, drugim članovima zakona, brojnim izuzecima je praktično onemogućeno vraćanje u naturi.
Nažlost, Vlada amandman nije prihvatila, uz prilično uvredljivo obrazloženje. Isto obrazloženje se odnosi na 99% podnetih amandmana, da se amandman ne prihvata, jer su predložena rešenja bolja.
Kada bi poslanici podneli takav amandman, Zakonodavni odbor bi ga odbio kao pravno nepostojeći. Uvek možete da kažete u obrazloženju – moj predlog je bolji. Kakvo je to obrazloženje?
Molim da mi se vreme računa, gospođo Čomić, ja sam završio, ali ovih minut i po od ovlašćenog predstavnika.
Amandman na član 22, a član 22. predviđa koje se zemljište sve ne vraća, je vrlo sličan amandmanu koji je predložio poslanik iz SPO. Mi ćemo podržati i taj amandman.
Kada pogledamo šta sve može da bude izuzetak od vraćanja kada je zemljište u pitanju, onda je jasno šta je intencija zakona. Intencija je, u stvari, da vraćanje u naturi i ne bude. Jer, kako može planski dokument da bude osnov da se zemljište ne vrati? Planski dokument predstavlja samo plan u perspektivi šta će na nekom zemljištu biti i to ni na koji način ne može tuđom svojinom da se reguliše.
U državi se planski dokumenti i javne površine realizuju tako što se primeni Zakon o eksproprijaciji, pa ako je nešto predviđeno za javnu površinu, onda se to zemljište trebalo vratiti vlasniku, a kada se to bude privodilo nameni, onda kroz Zakon o eksproprijaciji, uz tržišnu naknadu, država može vrlo lako da realizuje taj posao.
Dalje je zakonom predviđeno da čak i neizgrađeno zemljište, ako je izdata lokacijska dozvola, a lokacijska dozvola je izdala na nečemu što očigledno nije svojina toga koji jeste, nego postoji bivši vlasnik, tako da ni to ne može da bude osnov. Dalje, uredbom o merama za podršku građevinskoj industriji - a na koji način država kroz tuđu svojinu ili tuđom svojinom može da rešava probleme u građevinskoj industriji?
Ono što mora da bude rezultat primene ovog zakona je, s jedne strane, otklanjanje nepravde koja je napravljena u našoj zemlji pre 60-70 godina, ali, druga stvar, da posledica primene ovog zakona bude da će od sada pa zauvek u ovoj zemlji privatna svojina biti poštovana, na svakom mestu i na svakom koraku. A to može da bude samo ako država radi svoj posao, a ne da kroz tuđu svojinu i nešto što je oduzeto nepravedno ljudima da se tako rešavaju problemi građevinske industrije, prostornog planiranja ili bilo čega drugog.
Gospođo Čomić, član 31. utvrđuje način na koji se određuje obeštećenje. Pre svega, mi predlažemo našim amandmanom da to bude tržišna naknada, jer ako bi ostao ovakav član zakona, on bi dovodio u duboko neravnopravan položaj sve one kojima će imovina biti vraćena u naturi i one koji neće biti u prilici, ne svojom krivicom, s jedne strane, oduzeta im je imovina a, sa druge strane, nema mogućnost da im se vrati u naturi nego će dobiti obeštećenje daleko ispod tržišne vrednosti.
Time zakon koji pre svega želi da otkloni nepravdu, uspostavlja novu nepravdu, jer oni koji će dobiti imovinu u naturi, dobiće je u punoj vrednosti, a ovi koji ne mogu, pošto ne stvarate mogućnost da se dobije zamena za imovinu, dobiće obeštećenje.
Određuje se da ukupna suma obeštećenja bude dve milijarde evra. Zašto dve milijarde, zašto ne milijardu, tri ili dve i po? Očigledno da je to stvar slobodne procene.
Treće, postoje brojni izuzeci i po pitanju osoba koje mogu da dobiju imovinu po ovom zakonu, kojima će imovina biti vraćena a, sa druge strane, izuzeci kada ne može da bude vraćena u naturi. To ukazuje da će obeštećenje biti osnovni oblik po kome će se realizovati vraćanje imovine.
Na koji način se utvrđuje vrednost obeštećenja? Tako što se utvrdi ukupna vrednost imovine, po proceni poreske uprave, pa se ta sumu dovodi u proporciju sa dve milijarde evra. Šta će da se desi ako ukupna procenjena vrednost bude jedna milijarda evra? To je realna mogućnosti, osim ako vi nemate procenu da je to daleko veći iznos od dve milijarde evra. Onda će svi korisnici dobiti sa koeficijentom dva vrednost svoje imovine, što znači dva puta veću vrednost nego što je realna vrednost njihove imovine za koju su oštećeni. To samo po sebi dovodi do toga da je ovako koncipiran član potpuno besmislen i očigledno dovodi u neravnopravan položaj osobe, sve one naše građane koji su oštećeni od strane države.
Sa druge strane, kada se utvrdi obeštećenje, biće u obveznicama. No, zakon će se tek doneti, stupio na snagu 2015. do 2030, odnosno za starije osobe će to biti kraći rok, čini mi se da je usvojen amandman LDP za osobe starije od 66 godina. Malopre ste rekli da su naše obveznice jako dobro prošle na međunarodnom tržištu. Poznata je stvar da, kad se kupuju državne obveznice da su to hartije od vrednosti koje se tretiraju kao prvoklasne hartije, koje na traže nikakva obezbeđenja.
U našim zakonima, čak i u Srbiji kada kupujete državne obveznice, onda ne morate da odvajate ni za obaveznu rezervu ni za sve ono drugo što odvajate po drugom. Sa druge strane, baš hvaliti se time da smo se zadužili juče milijardu dolara ili evra, nisam siguran koliko je to baš stvar za hvalu
Imam pravo na repliku.
Gospodine Petroviću, bilo bi dobro da je ovako uspešan rezultat zaduživanja razlog to što nam mnogo veruju u Evropi. Ovako uspešno zaduživanje rezultat je vrlo visoke kamatne stope. Jer, pogledajte ko danas može da kupi prvoklasne hartije od vrednosti po 7,3% na godišnjem nivou. Ako dobro računam, na milijardu evra to je 70 miliona evra dodatne kamate svake godine, koje će ići u inostranstvo. To baš i nije za pohvalu.

Whoops, looks like something went wrong.