Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Hvala, gospođo predsednice. Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, član 31. glasi ovako: "Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku RS", a odredba člana 5. ovog zakona primenjivaće se od 1. januara 2012. godine". Ta odredba člana 5. se odnosi na Nacionalni prosvetni savet i na Savet za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih.
Nama je bila ideja da mi rad ova dva saveta vežemo, ne sa kalendarskom nego sa školskom godinom. Poznato je da školska godina počinje 1. septembra. Na kraju krajeva, vi ste mi to isto obrazloženje dali kada sam pitala zašto se ovako hitno menja zakon u ovom kratkom intervalu. Rekli ste – počinje školska godina 1. septembra. Bilo bi sasvim logično da i ova dva saveta, koja i te kako imaju veliki uticaj na rad u prosveti i veliki značaj za ovu oblast, počnu da rade kada i škole.
Ono što ste vi meni obrazložili zbog čega ne prihvatate naš amandman, zapravo je bilo jasno i nama da se to ne može izvesti zbog toga što nema novca, što se planira na drugi način i što se sve vezuje za sredstva u budžetu početkom sledeće godine. Praktično, sledećim budžetom će se urediti da se za ova dva saveta novčane prinadležnosti, o kojima je govorio gospodin Poskurica, definišu i mogu izvesti tako da budu ti ljudi plaćeni.
Mislimo da nije u redu što niste uradili rebalans budžeta. Ovo je jedna od prilika da to što ste tada propustili nadoknadite i da, gospodine ministre, u procesu koji je vrlo važan, a to je vođenje prosvete, na svojoj strani imate i jedan i drugi savet, Savet za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih i Nacionalni prosvetni savet, naročito Savet za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih, koji je i te kako veliku ulogu imao ovih dana kada su poništene one mature u srednjim stručnim školama koje su na vrlo čudan način poništene i ponovo izvedene i rezultati pokazali nešto sasvim drugo u odnosu na ono što je bilo pre nekoliko dana.
Sve to zajedno pokazuje da ovi ljudi imaju veliku ulogu i da treba njihov rad da se plati od 1. septembra.
 Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, kada sam poželela da budem ovlašćeni predstavnik moje grupe za izmene i dopune Zakona o sistemu obrazovanja i vaspitanja, a nisam imala poima da ću imati sreću da govorim i o Zakonu o optičkim diskovima prosto zato što sam mislila da to nema nikakve veze. Zahvaljujući našem predlagačima dobila sam tu retku čast, da naučim šta su optički diskovi i kako zakon i država misle da urede ovu oblast.
Očigledno je da je ova oblast do sada bila ne uređena, pa država smatra da je trenutak da pravno uredi oblast proizvodnje, umnožavanja, prometa, uvoza i izvoza optičkih diskova i opreme za njihovu proizvodnju.
Zapravo ono što država želi, osim da pravno uredi tu oblast jeste da stavi tu oblast pod svoju kontrolu i to tako što želi da smanji pirateriju i, sa druge strane, da popravi stanje budžeta ubacivanjem drugog, svežeg novca u budžeta, koji takođe nije rupa bez dna, iako tako izgleda svima nama.
Sam zakon uopšte nije sporan. Ono što jeste cilj ovog zakona jeste da zaštiti intelektualnu svojinu. Ono što je prema mišljenju DSS sporno jeste spajati ova dva zakona i pronalaziti vezu koja je neverovatno i koja se zaista može na nivou bajkovitog prikaza svesti i pričati dalje.
Dakle, pošto sam želela da govorim o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, mada bih kao pedagog uvek volela da se ovaj zakon zove "vaspitanja i obrazovanja", jer zaista mislim da škole treba da vaspitavaju prvo i svim svojim ukupnim radom vaspitavaju, a onda i obrazuju, on se ipak zove izmene i dopune Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Dakle, kada je ovaj zakon došao u skupštinsku proceduru, došao je po vrlo hitnoj, ubrzanoj proceduri. Stigao je u petak, posle radnog vremena parlamenta. O tom zakonu niko ništa nije ni znao, da se spremaju izmene, sem onih nekoliko ne zvaničnih izjava sindikata. Nisu znale ni nezavisna regulatorna tela, jer smo imali sastanak u ponedeljak, pa smo o tom zakonu govorili, tada je bio predlog pred njima, niti su bili predstavnici mnogih škola upoznati, jer sam za vikend provela vreme tako što sam sa mnogim predstavnicima osnovnih i srednjih škola u mom gradu razgovarala o nekim rešenjima koje ste ovde predložili, tako da ni oni nisu imali pojma da će se to pojaviti.
Vrlo brzo se nekako sve ovo našlo na dnevnom redu parlamenta i samo mogu da postavim pitanje zbog čega, jer mislim da ovaj zakon donosi zaista mnogo ozbiljnih izmena i da samim tim treba pustiti da se ta stvar vrlo diskutuje i mislim da, pre svega, ta nezavisna regulatorna tela koja u jednoj demokratskoj državi i te kako doprinose boljitku zakona, treba da znaju šta se radi i da na vreme mogu da intervenišu kada su ovakvi zakoni u pitanju.
Pročitala sam obrazloženje koje ste vi napisali ovde, kaže: "Razlog za donošenje ovog zakona po hitnom postupku je činjenica da se njim uvode izmene koje bi trebalo da se primenjuju počev od školske 2011/2012. godine, pa bi se donošenjem ovog zakona po hitnom postupku obezbedile pravne pretpostavke blagovremene promene njegovih rešenja."
Znate kako, on bi se sigurno primenjivao u tom roku da ste ga predložili u martu. Znači, ništa nije sporno, samo je sporno vreme za koje može da se taj zakon ovde, zaista dobro, iščita i da se razgovara sa onima koji su zainteresovani za obrazovanje.
Dalje kažete: "Vlada se obavezala da će Predlog izmena i dopuna Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja biti završen i po hitnom postupku predat Narodnoj skupštini Republike Srbije na usvajanje do 31. avgusta 2011. godine."
Kome se Vlada obavezala? Kaže: "predstavnicima reprezentativnih sindikata u oblasti obrazovanja". Eto, sad znamo prave razloge zbog čega se žuri, ali još uvek, ministre, ne znamo zbog čega je on došao za tako kratko vreme. Mogli smo da se o njemu izjašnjavamo i da govorimo na odborima koji su i te kako bili zainteresovani da se o tome govore.
Moram da podsetim da ovo već postaje manir ovog ministra, a to je činjenica da smo pre dve godine, takođe, u vrlo hitnom postupku, takođe, u radnu subotu i nedelju u julu mesecu razgovarali o Zakonu o sistemu obrazovanja i vaspitanja. To nije uredu sa različitih aspekata.
Da li će poslanici da dolaze subotom i nedeljom, ja ću uvek doći zato što smatram da je ovo vrlo važan zakon, ali to nije način da se radi i mislim da ove stvari ne treba na takav način lomiti preko kolena.
Pomenula sam ovaj Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja iz 2009. godine, koji je donet u leto 2009. godine, znači, sada je otprilike dve godine kako se on primenjuje i pokazao je jako mnogo ozbiljnih nedostataka i to upravo u onim oblastima na koje su poslanici DSS, govoreći o zakonu, ukazali.
Moj kolega Poskurica je pomenuo da bi bilo zanimljivo pogledati amandmane koji su tada pisani. Spadam u poslanike koji jako vodi računa o onome što sprema kada piše amandmane i upravo sam pogledala te amandmane koji su tada bili na dnevnom redu koji, naravno, nisu usvojeni iz raznoraznih razloga, ali su upravo u onim oblastima koje vi sada menjate i mogu vam reći da su mnoga rešenja tada bila na pragu onoga što se vama pokazalo kao sistem koji je neodrživ u praksi. Zašto? Zato što su ih pisali ljudi koji su iz prakse.
Dakle, ono što je falilo Zakonu iz 2009. godine, to je neživotnost. U praksi je pokazao da ono što u teoriji zvuči sjajno u praksi ne može da funkcioniše, a mogu vam reći da od iste bolesti boluju i vaše izmene i dopune zakona.
Bilo bi dobro da nam odgovorite zbog čega su, kada uporedimo te amandmane tada i ono što danas pišemo, bačene praktično dve godine svih naših života u vetar jer, izvinite, u Srbiji ne postoji čovek koji je zainteresovan za obrazovanje, ili radi u njemu ili ima decu u njemu ili, prosto, na neki način je vezan za to, kao što sad nisam direktno u obrazovanju, ali obrazovanje i dan danas pratim.
Što se tiče mišljenja mnogih stručnjaka, a ne spadam u stručnjake, a mislim to iste, činjenica je da je školska godina bila neregularna. Celo drugo polugodište je praktično bačeno u vetar, u nadgornjavanju između vas i predstavnika sindikata – kad se radi, koliko se radi, da li će nadoknaditi časove. Nađeno je solomonsko rešenje – svaka škola će napisati predlog kako će nadoknaditi časove.
Pitam vas da li uopšte imate predstavu koliko časova je izgubljeno, koliko od tih časova je nadoknađeno, ne formalno, da je napisano da je nadoknađeno, nego koliko je zaista nadoknađeno?
Znam tehnike kojima su škole pribegavali na razno razne načine, da pišu časove, da se to radi sa jednim ili dva učenika koji hoće da poprave ocene ili se to radi neka radna subota, pa se piše tri, ali mogu da vam kažem da su učenici gubitnici tog celokupnog cirkusa u kome ste svoju ulogu imali vi i te kako veliku.
Najbolje na ovo što sam vas pitala mogu da vam kažu i da vam daju odgovor roditelji. Oni roditelji učenika koji su polagali ispit za prijem u srednje škole i oni roditelji učenika koji su polagali prijemni ispit za fakultete. Oni najbolje, u paru, mogu da vam kažu koliko je koštalo spremanje njihove dece, da nadoknade ono što od sistema nisu dobili. Oni najbolje mogu da vam kažu šta misle o tome kako se izdešavalo sve to sa štrajkom.
Kako se sav taj posao, ako mogu da nazovem to kao posao ili, kako već hoćete da vam kažem, završio? Tako što je navodno, ispit za osmake prošao sa fenomenalnim rezultatima rada, sa fenomenalnim rezultatima znanja. Kada smo već kod toga, moram da kažem još jednu činjenicu, ona proba prijemnog klasifikacionog ispita koja je bila u maju mesecu obavezna sa vašim dopisom za osnovne škole, kasnije se ispostavilo da nije obavezna. Pitanje je – kako se stvari tako bitno menjaju nekoliko dana? Znači, za škole je bilo informacija da je to obavezno da sprovedu, a u javnosti ste vi izjavljivali da to nije bila obaveza osnovnih škola.
Komentar toga kakvi su zadaci bili na tom klasifikacionom ispitu. Stručnjaci kažu da su bili ispod svakog nivoa. Zadatak tipa – koliko je, ako je udaljenost Beograda i Londona toliko i toliko metara, da to đak pretvori u kilometre, je nešto što se očekuje da uradi učenik mnogo nižeg uzrasta, nego učenik osmog razreda i da to, kada vi pravite pitanja tog tipa, uvek ćete imati fantastične rezultate o kojima ne bi trebalo da raspravljamo na ovaj način, jer i vi i ja, i svi oni koji su u školi znaju da su to rezultati koji treba da dokažu regularnost celog ciklusa obrazovanja.
Da sam u pravu, odgovorite mi – kako je moguće da su učenici u Kraljevu koji nemaju ni elementarne uslove za rad, postigli ona školska uprava je postigla najviši stepen znanja. Čudno. Po toj vašoj logici, kada deca ne idu u školu, postižu najbolje rezultate. Prosto, to ne razumem. Školski sam čovek i mislila bih uvek obrnuto, da kada idu u školu i pohađaju nastavu, postižu rezultate. Kako ste stvar izneli, ispalo je obrnuto.
Pošto vidim da je još jedan kolega dotakao zabranjenu temu, a zaista želim da je dotaknem, jer sam imala jedno istraživanje u rukama. Ta zabranjena tema se zove – privatno spremanje učenika u Srbiji. To je, mogu da kažem, stvarno zabranjena tema, jer o njoj ne govore sindikati, ne govori ni Vlada, ni vi kao resorni ministar ne govorite. Potpuno je taj deo, ta oblast privatnog spremanja učenika uvažena kao partner države, jer, kada vi razmatrate rezultate postignuća na prijemnom ispitu za fakultete ili za klasifikacioni ispit za srednje škole, vi ne razdvajate ono što su postigli privatnim spremanjem, od onoga što su postigli u sistemu obrazovanja. Prosto, nemoguće je to razdvojiti, ali verovatno postoje tehnike i verovatno bi se trebalo time pozabaviti.
Da li imate predstavu o tome kolika je količina novca koja se odliva iz džepa građana u džepove nastavnika koji spremaju učenike? Prema istraživanju koje sam imala u rukama, bilo mi je vrlo zanimljivo, pošto se uglavnom svi bave tom pričom i o tome pričaju, reč je o sumi od 7,5 miliona evra godišnje u Srbiji. Prema podacima koji oni u tom istraživanju navode, reč je o svakom četvrtom učeniku u Srbiji. To je ogroman broj i ogromna suma. Ta suma nije nikako kupovina socijalnog mira, kako se država ponaša prema nastavnicima koji imaju male plate, ali im omogućava da ćuti o tome, omogućava im tako što ćuti o tome da oni spremaju učenike da to rade. Izvinite, nastavnici su takođe ljudi i oni bi voleli da imaju normalne plate sa kojima mogu da žive, a da sa druge strane privatno vreme provode kako oni žele, sa svojom porodicom i sa svojom decom i da ulažu u svoju decu.
Budite sigurni, ne činite im uslugu. Ta tema se mora otvoriti. Vidim da se ona otvara u Evropi. I to je dobro što se ona otvara u Evropi. Praktično, te neke stvari su, očigledno javne i o njima treba govoriti. Mislim da bi trebalo o toj stvari govoriti. Prihvatila sam da nešto o tome kaže, ne bi li vas isprovocirala da i vi nešto kažete o tome.
Sada nešto da kažem o zakonu. Kako sam razumela zakon, vi ste najavili promene u nekoliko oblasti. Prva oblast je usaglašavanje sa drugim zakonima koji su u međuvremenu doneti. To je u redu i tu čovek zaista nema šta da komentariše, niti je to bilo šta loše. Ovde vidim da je u pitanju Zakon o visokom obrazovanju, da su preciznije utvrđeni uslovi za sticanje stručnih akademskih i naučnih naziva i korišćenja skraćenica. Moram da pitam – šta je sa dugom prema Univerzitetu koji država, očigledno, nikako neće da plati? Pominju se neke stotine miliona evra. Juče sam čitala intervju jedan koji o tome govori i bilo bi dobro da i vi nešto o tome kažete.
Takođe je način i možda trenutak da nešto kažete o tome – na koji način ste postigli dogovor sa Univerzitetom da upisnine ostanu na nivou od prošle godine, odnosno školarine, ne upisnine? Odgovorite mi na pitanje – šta je sa onim univerzitetima koji to nisu poslušali?
Drugi zakon koji je takođe zakon sa kojim se usaglašava, mada tehnika, a sada ću objasniti da je vrlo nenormalna – Zakon o udžbenicima. Zakon o udžbenicima je donet je donet posle Zakona o sistemu obrazovanja i vaspitanja, a ovo je sistemski zakon. Zakonom nižeg reda se usaglašava sa zakonom višeg reda, sistemskim zakonom, a ne obrnuto. Zakon o udžbenicima koji je donet kasnije, bilo je prirodno usaglasiti sa Zakonom o sistemskom obrazovanju. Vi sada radite nešto obrnuto, pa je to malo čudan postupak, mada vidim da postoje i govornici koji su se danas takođe pozivali, da se sistemski zakoni usaglašavaju sa zakonima nižeg reda. Po struci sam samo pedagog, pa prosto možda ne razumem stvari. Pravnici kažu da sam u pravu.
Pitanje na koje takođe tražim odgovor jeste činjenica da vi ovim zakonom uzimate pravo đačkom parlamentu da govori o izboru udžbenika. Doduše, i kada je donet zakon 2009. godine, zaista nije bio primeren izraz izbor udžbenika, zato što učenici trebaju da govore o kvalitetu izabranih udžbenika. Ako neko zna kakav udžbenik treba da bude to su sigurno učenici. Ako neko treba da govori o kvalitetu udžbenika, to su takođe učenici. Nema razloga da učenicima ne date to pravo.
Volela bih da čujem vaš razlog – zbog čega ste oduzeli to pravo učeničkim parlamentima? Imajući u vidu još jedno istraživanje, gde učenici govore o udžbenicima, gde kažu i i te kako hvala udžbenike stranih jezika koji su dobro napravljeni, savremeni su, prate trendove u učenju jezika. Mislim da oni to vrlo zrelo promišljaju i mislim da im ne treba oduzeti pravo na taj način.
Sad dolazimo do Zakona o zaštiti podataka ličnosti. Taj zakon je takođe vrlo važan za oblast obrazovanja. Mislim da je sasvim u redu da je konačno uvršćeno ovo usaglašavanje. Ono što ne razumem, moram da pozdravim vaše ministarstvo koje to radi na ovaj način, ima ministarstva koji neće na takav način da dožive. Pisala sam amandmane na mnoge zakone – Zakon o udruženjima građana, gde zakon daje pravo maloletnicima da se udružuju u udruženja građana, a vi ne dajete pravo maloletnicima da govore o udžbenicima iz kojih uče. Neke stvari mi nisu potpuno u skladu jedna sa drugom.
Kažete da ste sa poverenikom za informacije od javnog značaja radili ovaj deo. U mnogim stvarima je to očigledno. Ono što meni nije očigledno, to je potpuno nejasno – Zakon o zaštiti podataka o ličnosti sam daje procedure i on sam pravi postupke, daje postupke koji se moraju primenjivati kako bi se podaci zaštitili. To nikako ne može biti vaša nadležnost, gospodine ministre. U zakonu uvek piše – ministar obrazovanja će urediti način na koji će to biti. Ne može ministar to da uredi, jer to nije njegova nadležnost.
Pošto sam iz škole ja slučajno znam da škole već godinama, zaista vode elektronsku evidenciju o svojim učenicima, i to gomilu podataka, vrlo specifičnih podataka o roditeljima, o porodici učenika i da se vrlo često ti podaci šalju ministarstvu i pravi se ova baza, koja se na kraju na ovakav način ozvaničava. Ozvaničava se samo zaštita podataka iz te baze, s obzirom na činjenicu da je bilo ozbiljnih incidenata, ja moram da upozorim na onaj jedan kada je Sekretarijat za obrazovanje Vojvodine napravi, zaista veliki skandal vezano za to i kada taj sekretarijat je ukinut iako mislim da je obrazovanje vrlo važno. Ali, taj čovek koji je to napravio, sekretar, nije kažnjen nego je uznapredovao.
Dakle, vrlo je važno da se svi ovi podaci o učenicima, roditeljima i nastavnicima čuvaju, vode, usaglašavaju i šalju u jedinstvenu bazu, ali nije dobro da se svaki čas to traži od škola, jer kada su podaci već jednom poslati oni mogu samo da budu promenjeni u nekim delovima. Nema razloga da se svaki put kada je nešto potrebno ministarstvo to traži od škola. Kada već učenicima tražite, zaista veliku gomilu podataka, i mogu da razumem jer sam radila istraživa za to i praćenje učenika, dosijea i sve ostalo, ja vas samo molim da u taj dosije koji pratite elektronski unesete i podatke o učeničkom napredovanju, odnosno o pohvalama i nagradama. Njih nigde nema. Uvodite u sistem, to ako je dete kažnjeno, ali ne i ako je pohvaljeno i ako je nagrađeno. Slobodno unesite i taj podatak. Taj podatak motiviše decu.
Došli smo do baze podatka o licenciranim nastavnicima, stručnim saradnicima, direktorima i sekretarima škola. Vi ovde uvodite novinu da sekretari moraju da imaju licencu. U redu je, zaista mislim da je došlo vreme da prosveta i obrazovanju potpuno budu pokriveno licenciranim ljudima. Zaista mislim da je to nešto što svaki savremeni sistem u demokratskoj državi postiže na kvalitetu i dobija na kvalitetu. Vi ovde u ovim izmenama zakona kažete da taj podatak o licenciranim nastavnicima neće biti javan.
(Predsedavajuća: Dvadeset minuta.)
Nastaviću kasnije. Hvala vam.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, još jednom vas pozdravljam. Govoreći kao ovlašćeni predstavnik grupe, već sam navela neke načelne stvari na koje mi ukazujemo i zbog kojih mislimo da treba popraviti zakon, bar usvajajući naših 19 amandmana. Slušajući moje kolege koje su prethodno govorile, stvarno sam u velikoj dilemi, jer su oni otvorili centralno pitanje – ko su dobitnici sistema obrazovanja, da li su to učenici, nastavnici, roditelji? To slušam, recimo, kome je sistem naklonjeniji, pa ćemo malo ugoditi učenicima, kao u zakonu donetom 2009. godine, sada ćemo malo nastavnicima, pa ćemo ovima ukinuti prava. Prosto, školu ne gledam tako i plašim se, kao čovek iz škole i onaj ko će se u školu vratiti, ako je u pitanju disciplinovanje kao jedini metod da škola može da funkcioniše, onda smo mi, gospodo moja, na debelom i pogrešnom putu, jer između disciplinovanja učenika, sa jedne strane i nastavnika, sa druge strane, što je nudio zakon iz 2009. godine, a vi ga sada ispravljate, ima jedno veliko debelo more dogovora i pregovora, a to je jedino mesto i jedini način da škola funkcioniše, znači, zlatna sredina.
Još moram da prokomentarišem da sam ovde čula, upravo od onih koji su najstrašnije i na najbolji mogući način hvalili zakon 2009. godine, upravo u ovim oblastima gde su sada isto vrli zagovornici toga da baš to nije bilo dobro. Ne znam zašto se ljudi sami sa sobom toliko svađaju. Hajde da pričamo o zakonu.
Sada ću da se vratim na ovu sledeću oblast koju sam želela da pretresem, a to su prava deteta i učenika, obaveze i odgovornost učenika. Po meni je to oblast koju bih nazvala disciplinovanje učenika, jer to mu je smisao, kao što vidim. U samom obrazloženju zakona vi o tome govorite jako malo ili skoro nikako, u odnosu na ono što govorite o drugim oblastima, a mislim da je to jako važna oblast i da ta oblast nikako ne treba da ostane sa nekoliko rečenica koje ste vi ovde rekli.
Počeću od prve stvari, a to je broj izostanaka. Do zakona 2009. godine broj neopravdanih izostanaka mogao je da bude 25. Vi ste to popeli na 35, a sada vraćate na ono što je bilo pre toga. Pitam vas da li imate efekte tog čina koji ste napravili, tog povećanja broja neopravdanih časova? Rekla bih da su ti efekti bili pogubni, to kažu nastavnici u školama, to kažu profesori naročito srednjih škola. Mislim da treba da čujemo i vaš komentar o tome. Sa druge strane, vi to menjate i to je jedan od komentara koji može da bude.
Ko je stradao u ovom eksperimentu zvanom povećanje broja neopravdanih časova? Deca su stradala, iako tako na prvi pogled ne izgleda, iako izgleda da su nastavnici i profesori koji nisu mogli da održe časove i red u školi. Deca su stradala. Ona su po zakonu, gospodo, imala pravo da izostaju i oni su to pravo koristili, oni nisu dolazili na časove, dobijali slabe ocene, nisu pratili šta se radi. Neko je za to odgovoran.
Dalje, kad menjate ovaj broj izostanaka, vi kažete da će blagovremeno biti upoznat roditelj, blagovremeno će opravdati časove. Šta je to blagovremeno za vas, koji je to broj? Mi tu pravimo amandmane gde vam vrlo blagovremeno kažemo da to treba da bude u roku od 10 dana, u roku od 15 dana. Mislim da to poboljšava zakon. blagovremeno je za mene kao roditelja godinu dana, a za vas kao roditelja je to možda mesec dana, a za vas kao profesora je to tri dana. Hajde da nađemo šta je to blagovremeno.
Zatim, u zakonu dajete mogućnost učeniku da pravda časove. Bilo bi dobro da čujete šta vam kažu profesori srednjih škola. I roditelji su ti koji, zarad mira u svojoj rođenoj kući, pravdaju časove tamo gde im nema mesta, pa se škole dovijaju, traže lekarska uverenja i sve ostalo. Ovde je vrlo važno da roditelj počne da preuzima odgovornost, i tu pravu odgovornost za ono što se događa njegovoj porodici i njegovom detetu.
Zatim, sledeća oblast – ocena iz vladanja. Isto tako je najavljivano 2009. godine kao neverovatan pomak u ostvarenju dečijih prava, neverovatne psihološke razlike. I tada sam branila stav da je to potpuno neupotrebljivo u školi. I sada taj stav branim, branim ga amandmanski.
Vi predlažete da se od prvog do šestog razreda ocena iz vladanja daje opisno, a mi vam kažemo da je u redu da opisno bude od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, od petog do osmog razreda je potrebno da se daje brojčana ocena na polugodištu i na kraju godine i da ona ulazi u prosek uspeha učenika. Nejasno mi je zbog čega ste vi ponovo skinuli samo jedan razred tu opisnu ocenu. Koje su to famozne psihološke razlike deteta između šestog i sedmog razreda? Molim vas da mi to kažete, ako ste se već opredelili da u šestom razredu oni iz nekog razloga treba da budu opisno ocenjeni. Čini mi se da ste vi već dve godine u životu škole bacili, da je eksperiment već pokazao da nije dobar i da ove kozmetičke promene koje sada vršite, da li će da bude šesti ili sedmi razred, nisu u redu. Nema te psihološke razlike, tvrdim vam, a volela bih da porazgovaramo na tu temu zato što mislim da je kvalitetno kada se te stvari otvaraju.
Obrazlažući amandman prošli put kada sam o ovome govorila, dobila sam odgovor da je vrlo važno govoriti o tome da deca imaju psihološki napor u petom razredu, da se prilagode na peti razred, pa nije dobro da ih tada ocenjujemo brojčanom ocenom iz vladanja, što je koješta. Koji psihološki napor treba da učini svako od nas da bi bio pristojan? To je elementarno. Nemojmo da pravimo priču tamo gde je nema. Ne spadam u one koji će vam reći da su dečija prava iluzija, da deca ne treba da imaju prava i ne stidim se da kažem da sam zagovornik dečijih prava. Naravno, iza prava stoje obaveze, to svako normalan uči svakog čoveka i dete, jer pravo i obaveza je zapravo jedno, ali mislim da ovo što vi predlažete ne vodi ničemu.
Sada dolazimo do centralne priče člana 17. koji se samo ovlaš dotiče u obrazloženju, a to je disciplinski postupak.
Škole su javne ustanove i kao takve su dužne da disciplinski postupak sprovode po procedurama ZUP-a, odnosno upravnog postupka. Bilo je komentara i 2009. godine da to pretvara školu u sudnicu, ali je interesantno da je praksa pokazala da nema nijednog jedinog prigovora zaštitnika prava deteta na osnovu procedura koje su tada propisane. Procedure su bile jasne, imao je sled koraka, tamo gde su procedure bile neprijatne za dece postojala je i postoji još uvek psihološko-pedagoška služba u školi, stručna služba koja treba da osnaži dete. Na kraju krajeva, ta procedura čuva i školu i dete i štiti i prava nastavnika i roditelja i deteta.
Stvarno mislim da ne treba da odstupate od toga što ste 2009. godine tu napisali, a sada ću vam obrazložiti zašto to mislim. Zato što alternativa koju vi nudite ovde je jedna potpuno praznjikava i fluidna forma mešanja dva različita pristupa, što je očigledno bio nekakav dogovor između vas i sindikata, što opet znači da između toga kada želite da pravite ustupke morate da obrazlažete svoje postupke i oni. Očigledno je da ste se našli na pola puta ne obrazlažući postupke nijednih ni drugih.
Ta procedura koja je tada štitila dete mislim da treba da ostane, jer je vrlo važna u zaštiti deteta.
Sada se stepen zaštite prava deteta spušta. To nije evropski standard. To vam je rekla zaštitnica prava deteta na Radnoj grupi za prava deteta i trebali ste s njom da popričate pre ove sednice na tu temu. Ko će platiti ovaj novi izlet mešanja postupaka? Deca, uvek su plaćala deca, uvek će plaćati deca. To, ponavljam, nije evropski standard, naprotiv.
Dalje, vi kažete ovako – za 60 dana treba da se donese odluka da li će se pokrenuti disciplinski postupak. Vi imate decu vrlo osetljivog uzrasta pred vama i nije svako dete namerno napravilo neki postupak, dogodilo se, bio je u nekoj situaciji, dogodilo se. Zamislite 60 dana strepnje deteta koje očekuje da li će neko da pokrene postupak ili neće. Skratili smo vam mi amandmanom taj postupak upravo iz razloga psihološke sigurnosti deteta.
Zatim, pisana izjava deteta. Neko sam ko je radio u školi upravo na ovim poslovima. Najstrašniji deo procedure za stručnog saradnika koji treba da radi istraživanje i isleđivanje jeste pisana izjava deteta, čak i kada je dete maloletno, pa to bude roditelj, to je katastrofa i za onog ko sa njim to treba da prođe i za samo dete. Ako ćemo formalno, da ono nešto piše, to bude i svi se trudimo da to prođe što formalnije, da dete ne oštetimo. Zaista ne znam kako biste vi ovo mogli da izmenite. Mi smo vam napisali amandman u tom pravcu, ali imajte u vidu da se najozloglašeniji ljudi iz kriminalnog miljea u ovoj zemlji brane ćutanjem, a da naša deca nemaju prava koja imaju, recimo, zaštićeni svedoci u ovoj državi.
Zatim, imamo sledeću meru koju nudite, premeštanje deteta po kazni u drugu školu, kada je u pitanju učenik osnovnog razreda. Vi kažete – to je takođe ustupak i to je jasno, to je loš ustupak, rekla bih, kojim pri tom ne nudite način na koji može do kraja da se ostvari. Kažete da škola u koju dete treba da se premesti mora da se složi sa tim. Ako se ne složi, šta onda? Onda kažete da roditelj takođe treba da se saglasi sa tim. Ako se ne saglasi, šta sa tim?
Zamislite status tog deteta čiju ste proceduru premeštanja pokrenuli, pa je stala iz razloga što se ne znaju dalji koraci u proceduri, jer nije se saglasio roditelj ili se nije saglasila škola ili se jedan i drugi nisu saglasili. Meni se čini da će to pokazati još veću nemoć škole koja je pokrenula proceduru, a nije mogla da je sprovede do kraja.
Sa druge strane, i taj položaj, diskriminatorni položaj deteta u tom trenutku je nešto o čemu moramo da vodimo računa. Zato ponovo podvlačim – između toga da disciplinujete nastavnike, između toga da disciplinujete učenike, odnosno te ekstremne prilaze sa jedne i sa druge strane, imate čitavo polje da i jedni i drugi u toj zajednici, koja je u toj simbiozi koja se zove škola, izgrade sistem poverenja i da rade na korist i dobrobit i jednih i drugih. Ovako i jedni i drugi rade za sebe na dva razna pola i zato nijedni ni drugi školu ne doživljavaju kao svoju kuću.
Članovi 17, 18. i 25. su zaista izvor diskriminacije i iskreno vas molim da razmislite još malo o tome, pogledate amandmane koje smo predložili i pokušate da te stvari popravite, jer nije stvar u tome da ćemo vam mi reći – divno što ste naše amandmane prihvatili, prihvatite i druge ako su napisali istu stvar, pomozite deci i nastavnicima u školi da školu promene. Škola ne može da bude više ona zajednica koja je bila pre promena 2000. godine.
Dalje, Nacionalni prosvetni savet i saveti za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih moraju prema našem mišljenju da prođu proceduru i jedni i drugi ovde u Skupštini za to da Skupština odredi kolike će biti njihove prinadležnosti iz budžeta.
Kada smo već pomenuli Nacionalni prosvetni savet, imam jedno pitanje za vas – u članu 13. sastav Nacionalnog prosvetnog saveta, kaže se ko sve čini taj prosvetni savet, pa kaže u tački 5) – po jedan član iz reda nastavnika, vaspitača, stručnih saradnika, društva za strane jezike, društva matematičara Srbije, društava istoričara. Koje su to društva istoričara, gospodine ministre? Koliko znam, a informisana sam, postoji samo jedno jedino društvo istoričara koje preregistrovano u skladu sa postojećim zakonom. Postoji doduše veliki broj nevladinih organizacija, od kojih vi očigledno jednu koja se zove – Društvo istoričara Srbije "Stojan Novaković" skraćeno DIS hoćete da pretvorite u društvo koje treba da uđe u ovaj Nacionalni prosvetni savet.
Vrlo je važno da znate da je samo jedno društvo istoričara registrovano i da mi odgovorite da li je ovo nepreciznost koja se prosto dogodila kao slovna greška ili je to nepreciznost koja treba da dovede do priznavanja jedne nevladine organizacije koja treba da uđe u Nacionalni prosvetni savet?
Kaže jedno pismo, shodno ovom, precizno je u članu 13. navedeno koje članove za Nacionalni prosvetni savet, jedino kod istoričara neprecizno, naime, više društava. Shodno ovome, potrebno je da i za druge oblasti svoje predstavnike skupštine predlažu društva, a ne društvo ili da se precizira i za istoričare da to bude kao i do sada Društvo istoričara Srbije.
Izgleda da za istoričare, da nije samo u pitanju onaj udžbenik Predraga Simića, nego da postoji neki problem izgleda sa istoričarima generalno.
Još jedna stvar koja je vezana za zapošljavanje, to je još jedna oblast, vrlo važna u zakonu, zapošljavanje nastavnika i osim tih nekih tehničkih stvari koje se tiču fonda časova do 20%, što je u redu, preuzimanja nastavnika, to je u redu, jer škole zaista imaju taj problem, pogotovo škole u manjim mestima i škole gde ima više nastavnika koji rade na jednom prostoru, ali jedna stvar mi je zaparala oči. Kažete – zapošljavanje nastavnika, pa onda kažete da oni nastavnici koji prođu u uži izbor idu na ispitivanje u nadležnu službu za zapošljavanje, jer navodno kapaciteti nadležne službe za zapošljavanje nisu takvi da mogu sve nastavnike koji se prijave na jedan konkurs da prime i da prihvate.
Mislim da je tu obrnut red koraka. Upravo ta služba, ako je ona uopšte nadležna, zaklela bih se da bi bilo mnogo bolje da zaista postoji jedna komisija koja će se baviti kvalitetom i zdravljem, naročito psihološkim, govorim iz iskustva, jer bilo je jako mnogo problema sa nekim mladim ljudima koji su primljeni, a koji su imali svoju istoriju bolesti od pre, pa je bilo jako komplikovano zbog njih, pre svega, njima je bilo jako komplikovano da uđu u sistem i da iz sistema izađu ne ozleđeni. Mislim da treba da postoji jedna komisija koje bi se time ozbiljno bavila, ne ova komisija nadležne službe za zapošljavanje zato što je to kod njih jedan kratki proces koji je kao kad idete kod doktora da uzmete mišljenje lekara za vozačku dozvolu.
Prosveta je služba koja zaslužuje mnogo više nego dobijanje takvog jednog lekarskog pregleda, prosto jednog pečata lekara. Zašto sam to mislila? Obrazložiću, zato što nikad se na konkurs ne javlja 50 ljudi. Javi se pet, šest ljudi i upravo ovo može takvo jedno ispitivanje pokazati onog kandidata koji je najkvalitetniji. Tu ćete biti sigurni, jer može se dogoditi, radila sam takve poslove, znam sigurno da može da se dogodi da nam tu otpadnu mnogi kandidati za koje ste mislili da su vam najkvalitetniji.
Hajmo sledeću stvar, inkluzija. Znam da nije tema ovog zakona, ali se bojim da moramo da progovorimo nekoliko rečenica o tome zato što sam i tada, 2009. godine, bila zagovornik toga da ste u to ušli grlom u jagode, da niste bili spremni ni materijalno ni stručno ni ostalo. Stvari se odvijaju relativno dobro zahvaljujući ljudima koji na mišiće izvlače ono što sistem ne može da im pruži. Naš pododbor je primio grupu za podršku inkluzije i zaista sam videla o kakvim se kvalitetnim ženama radi, jer su sve bile žene.
Šta pokazuje taj veliki problem? Nedavno sam čula da je u Leskovcu u jednoj školi, gde inače gravitiraju Romi, koje pokušavamo da uključimo u sistem kako bi to moglo da bude inkluzija, mada inkluzija to nije, ali hajde da to tako nazovemo, u tom odeljenju isključivo uče Romi. Da li je to intencija inkluzije? Da li je to ono što želimo da postignemo? Mislim da smo potpuno promašili, neko sa manje odgovornosti, a neko sa više. Kad se to dogodilo, to pokazuje zapravo da celo društvo nije osvešćeno, da ona podrška zbog koje smo pričali, da inkluziju ne treba tako grlom u jagode uvoditi, je izostala, da tu zapravo problem postoji.
Molim vas da prokomentarišete šta sada raditi sa ovim. To je vrlo važno pitanje. Ako u tom prostoru živi više naroda, da ne kažem samo većinski narod, i ako oni na kraju svi svoju decu sklone i to ostane čisto romsko odeljenje, molim vas da to prokomentarišete. To je nešto što je za mene jako veliki problem.
Praktično smo sa 19 amandmana pokušali da ovaj zakon promenimo. Promenili smo i nešto što se vas direktno tiče. Sebi ste sa dve godine povećali broj godina za donošenje podzakonskih akata na tri. Prosto, ne mislim na vas lično, nego mislim na ministra obrazovanja, jer za tri godine će biti neki drugi ministar obrazovanja. Mislim da administracija mora da preuzme odgovornost i da se efikasno odnosi prema svojim poslovima.
Vidim da imate veliki tim. Ovde su dolazili mnogi ljudi i ranije na odbore i u poslaničke grupe i sve ostalo. Imate veliki tim i imate sigurno kvalitetne ljude. Izlaze zakoni. Sami ste rekli broj zakona koji je izašao pred nas. Mislim da ove stvari, kao što je pravljenje podzakonskih akata, koji i te kako znače za primenu zakona, to znači da taj postupak mora da se ubrza i mi smo, verovali ili ne, skratili na godinu dana. Eto, taman u vašem mandatu možete da ostavite trag i na podzakonskim dokumentima.
Ima još tu nekih stvari koje treba prokomentarisati, da li ste namerno izostavili Ministarstvo prosvete kod člana 6, ali to ćemo pričati kada te stvari budu došle na red, kada budemo govorili o amandmanima, a ne u načelu.
Molim vas da prokomentarišete pitanje inkluzije, da prokomentarišete ovaj problem koji sam navela, da prokomentarišete to o disciplinskim merama i naročito da prokomentarišete ovo o društvu istoričara, odnosno o društvima istoričara, kako ste vi ovde napisali. Ti ljudi gledaju ovaj prenos i jako im je stalo da čuju u kakvom statusu su oni. Hvala.
Gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, DSS je podnela 25 amandmana na Predlog zakona koji ima 29 članova. Očigledno je da mi koncepcijski imamo potpuno drugačije viđenje kako treba da izgleda zakon za mlade, od vas. Mi smo tu koncepciju izložili kada smo govorili u načelu.

Ovim amandmanima smo pokušali da popravimo ono što ste vi predložili, zato što smatramo da, kada bismo se borili za koncepciju koju smo predložili, mi bismo morali da izbrišemo sve ove članove. Naši amandmani idu u pravcu popravljanja ovog predloga koji ste vi nama predložili.

U članu 1. stav 1. koji glasi: "ovim zakonom uređuju se mere i aktivnosti koje preduzimaju Republika Srbije, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave, a koje imaju za cilj unapređivanje društvenog položaja mladih i stvaranje uslova za ostvarivanje potreba i interesa mladih", vi dalje kažete: "u svim oblastima koje su od interesa za mlade", a mi upravo brišemo ove reči.

Ne znam koje su to oblasti koje nisu od interesa za mlade. Mislimo da su mladi vrlo važna i ključna grupa, ako mogu tako da kažem, za ovo društvo, pre svega zato što smo mi još uvek dužni da o njima brinemo, bar u onom uzrastu kada su adolescenti, u smislu toga da pravimo državu koja ostvaruje njihova ljudska prava.

Nema te oblasti u kojoj njihova ljudska prava nisu ugrožena, ako država to ne uredi, počev od obrazovanja, počev od polja zapošljavanja, počev od zdravstvene zaštite, socijalne zaštite, sporta, slobodnog vremena.

Dakle, mi mislimo da ne postoji oblast za koju mladi nisu zainteresovani i zato mislimo da je u redu da sasvim izbrišete ovo "u svim oblastima koji su od interesa za mlade". Sve oblasti su od interesa za mlade. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, gospođa ministar mi je dala šlagvort za ovo što želim da kažem. Velika je dilema da li Srbiji treba zakon za mlade, ako smo odvojili sve ove oblasti u kojima treba zakon i država da štite opšta prava mladih, koja su inače definisana i u Ustavu. Naveli ste neke od zakona.
Imamo Zakon o osnovama sistema i obrazovanja koji će se sada menjati, pa Zakon o porodici, pa o zdravstvenoj zaštiti, pa udruženjima građana, ovaj zakon debelo ulazi u oblasti i udruženja građana, koji je već donet koji se već bavi ovom tematikom, pa o zabrani diskriminacije, o sportu, o radu, o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivično-pravnoj zaštiti maloletnih lica. Dakle, moramo da razlučimo dve stvari. Ovo su samo zakoni koji se odnose na odbranu onih opštih prava mladih ljudi, koji su definisani našim posebnim zakonima i Ustavom kao krovnim zakonom, ali ostaje još uvek položaj mladih i smatram da ovaj zakon treba da se zapravo bavi položajem mladih, ako već treba da bude donet u ovakvom obliku kakav jeste.
Dakle, to je ono pitanje koje smo otvarali u načelnoj raspravi, da li zaista Srbija spada u red onih država koje misle da se ovakvim jednim zakonom potpuno pokriva oblast zaštite mladih ljudi i ispunjavanje njihovih prava, poboljšanje njihovog položaja i učestvovanja u kompletnom društvenom životu ili treba da pogledamo i onaj drugi deo onih država koje su donele zaista veliki broj zakona, koji štiti prava mladih, ali sa druge strane nemaju jedinstven zakon koji se tiče samo mladih, koji se zove zakon o mladima ili slično kako su donele neke druge države.
Ali, da se vratimo na ovaj član 2. stav 3. koji je DSS podnela amandmanski. Vaš stav 3. u originalu glasi – omladinsku politiku u oblastima omladinskog sektora sprovodi ministarstvo nadležno za poslove omladine, u daljem tekstu ministarstvo, sprovođenjem strategije i drugih programskih dokumenata iz oblasti omladinske politike i koordiniranjem aktivnosti na njihovom sprovođenju, uz učešće organa nadležnih za posebne oblasti u omladinskom sektoru i svih drugih subjekata omladinske politike, u skladu sa ovim zakonom.
Prilično komplikovano. Mi smo pokušali to da drugačije kažemo – omladinsku politiku u oblasti omladinskog sektora sprovodi ministarstvo nadležno za poslove omladine, u daljem tekstu ministarstvo, u skladu sa strategijom i drugim dokumentima iz oblasti omladinske politike. Ministarstvo usklađuje aktivnosti u ukupnom sprovođenju, uz učešće organa nadležnih za posebne oblasti u omladinskom sektoru i svih drugih subjekata omladinske politike, u skladu sa ovim zakonom.
Prosto, mislimo da je ovo više u duhu zakona, ovog predloga kakav ste vi dali, i opet ostaje to otvoreno pitanje – da li se ovim zakonom ulazi, dakle, ako ostanemo na stanovištu da je on takav kakav jeste dat i potreban, da li se njim ulazi u oblasti zakona o udruženjima građana, jer ova oblast je, sećam se jako dobro, zato što sam pisala amandmane koji se upravo tiču zaštite dece i mladih ljudi, ova oblast je pokrivena kako-tako, ja nisam zadovoljna kako je pokrivena, ali je pokrivena u tom zakonu.
Ponovo ostaje pitanje, koje je gospođa Plećević otvorila, mi zaista kao društvo, u ovom zakonu i u zakonima koje smo doneli ranije, koji treba da se tiču bezbednosti zaštite dece od alkohola, narkotika, droge i svega ostalog, možda jesmo uradili posao time što smo ih doneli, ali se ti zakoni debelo ne primenjuju.
Imam kod sebe jedno istraživanje, koje je jako dobro i koje mislim da svako od nas mora da zna, to istraživanje kaže da jedna četvrtina školske dece uzrasta 16 godina, što je skoro 25%, 24,9% redovno konzumira alkohol, odnosno, navela je, da je u toku života 40 ili više puta pila alkohol. To istraživanje je evropsko istraživanje. Uradilo ga je Ministarstvo zdravlja i Institut za javno zdravlje Srbije. učestvovalo je 6.500 učenika prvog razreda srednjih škola iz gradskih i seoskih sredina. Dakle, neosporno ovom temom moramo da se bavimo. Vi kao resorni ministar koji se bavi omladinom i te kako mora da bude zainteresovan za ovu oblast. Pravo da vam kažem, gospođo ministar, od vas očekujem da kada god se ovakva istraživanja objave, vi učestvujete u tim raspravama i govorite u korist toga, da ova država mora da se pozabavi zaštitom svojih mladih. Hvala.
Replika.
Hvala, gospođo predsednice. Gospođo ministar, ne bi bila nekorektna kao što ste vi ovog trenutka i izvrtala vaše reči, jer sam vrlo precizno rekla da ostaje dilema – da li je potreban zakon u 21, 23. ili 25. veku, nema veze. Prosto, ovaj zakon ovakav kakav ste vi dali, svako bi se postideo. Ovo nije zakon za 21. vek, gospođo ministre.
Moje reči nisu bile da ne treba zakon, nego dilema da li ovakav zakon ima smisla ili nema. Ovakav zakon, ako već hoćete da vam kažem do kraja, ovakav zakon apsolutno ništa ne znači u životima mladih, niti taj podatak. Zašto ne znači? Zato što on ništa neće promeniti u njihovim životima.
Regulišete nešto što već postoji. Legalizujete nešto što već postoji. Postoji ova kancelarija za mlade. Postoji voluntarizam mladih, u nevladinim sektoru, partijskom sektoru i svuda. Vi samo legalizujete nešto i opisujete nešto što već postoji.
Sa druge strane, zagovaram da društvo zaista mora da bude odgovorno prema svojim mladim. Trudim se, a i moja poslanička grupa, da to vrlo precizno kažem. Mislim da me mladi razumeju. Mislim da treba da vodim računa o njihovoj nezaposlenosti. Mislim da me razumeju, jer oni znaju da su ona kategorija koja je najviše nezaposlena. Najmanje zaposlena kategorija su vam mladi.
Razumeju me kada im kažem da su im školarine ekstremno skupe, a da ne čujem Ministarstvo sporta da kaže – tako je, skupe su. Moramo svi zajedno da se potrudimo da budu jeftinije. Ne čujem vas kada govorite o tome. Ne čujem vas, imam ovde novinske članke o tome i nigde ne piše Ministarstvo sporta, piše samo Ministarstvo zdravlja. Ne čujem vas. To što ste se vi možda negde trudili, to ne piše. Ne piše, gospođo ministar, a i slabo se čujete.
Nemojte, molim vas da izvrćete moje reči, da ne bismo bili nekorektni – i ja prema vama, a i vi prema meni. Hvala vam.
Gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, Demokratska stranka Srbije je podnela amandman na član 9. koji inače glasi – mladi treba da aktivno doprinesu izgradnji i negovanju društvenih vrednosti, razvoju svoje zajednice, naročito putem različitih oblika volonterskih aktivnosti i da izražavaju solidarnost i posebnu brigu prema osobama sa invaliditetom.
Mi smo ovde dodali i "starijim osobama, pripadnicima nacionalnih manjina i svim drugim licima i društvenim grupama koje mogu biti u riziku diskriminacije, odnosno diskriminatorskog postupanja".
Dakle, mogli smo mi i razumeli smo da biste vi možda i stavili tu grupu starijih naših sugrađana u ovo, druga lica i društvene grupe, da ste ih jednostavno podveli, ali mi smo prosto želeli da izdvojimo grupu starijih osoba, jer oni takođe su delovi ovog društva i vrlo mi je simptomatično da se vrlo često spočitava upravo starijim osobama da ne treba da budu pre svega u ovakvom zakonu ni pomenute, ja ne mislim da je to tako.
S druge strane da su odgovorne zato što su samožive, zato što traže da im se povećaju penzije, kako bi imali dva obroka dnevno, umesto da se zadovoljavaju samo jednim, da ruše budžet, time i državu, ništa ne ostavljaju mladima, da eto rade do iznemoglosti i da nikada mladi neće doći u priliku da rade, što naravno onda upućuje podsvesno i fino, suptilno, preko medija veliku grupu javnosti i veliku grupu nezadovoljnih građana, da su eto ti stari ljudi krivi zato što se u ovoj državi živi loše, i zato što oni samo svoja prava pokušavaju da ostvare.
Kada je vlast loša i kada je nesposobna, ova je definitivno upravo takva i loša i nesposobna, kada nema rezultata rada, onda ta vlast upućuje jednu grupu svojih građana protiv druge grupe građana, optužujući upravo da je jedna kriva za to što druga nema svoja prava.
To je upravo jako dobro pogođeno, čak i u ovom zakonu, kao i u zakonima koji su slični prolazili ovde, jer gospođo ministar obraćajući se meni, povodom amandmana na član 3. rekla da ja objasnim mojim mladima zašto nema posebnog zakona, zašto se zalažem za šta ona misli da se ja zalažem, da zakon ne treba da postoji.
Nema gospođo ministar ni mojih mladih, ni mojih starih osoba u ovoj zemlji, ni vaših mladih, ni vaših starih u ovoj zemlji, dok god budemo pričali takvim jezikom biće strašno i za mlade i stare u ovoj zemlji.
Koliko sam ja stvari razumela, mi svi ovde govorimo sa jedne pozicije da omogućimo i mladima i starima ista prava i ono što država mora da im pruži. To su one visoke evropske vrednosti, za koje se moja stranka i te kako zalaže. Gledam u mladog kolegu koji reče da se mi kao Demokratska stranka Srbije ne zalažemo za evropske vrednosti, to je i ministar rekla, pogledala sam stenogram, tačno je tako rekla, ali nije tačno, ali mi različito izgleda razumemo šta su to visoke evropske, ja bih rekla univerzalne ljudske vrednosti, dobro neko voli da kaže da je Evropa jedino što ga interesuje, za mene je recimo visoka evropska vrednost, univerzalna vrednost da se devojke od 15 do 19 godina zaista imaju zaštitu zdravlja.
U načelu sam govorila o tome koliko naših mladih osoba od 15 do 19 godina, to su devojčice, to nisu devojke, tri hiljade godišnje imaju neželjenu trudnoću i namerni prekid trudnoće. Izvinite, za mene je visoki standard da se to ne događa, a čujem kolegu posle da je visoki standard da nešto što nije bilo legalno sad postane legalno. Prosto, različiti smo u tome i to poštujem za neke visoki standard i to da neko ima jednu jedinu politiku i jednu crtu u toj politici, da njegov ministar ima različito mišljenje od njegovog visokog funkcionera pa da se o tome spore u javnosti, ali to je dozvoljeno.
Dalje, ono što je takođe za mene visoka vrednost i mislim da je ovaj deo zakona je priča o tome, da mi ovim zakonom, popravljamo položaj mladih i da vodimo računa o njima. Pa šta je sa zemljama koje nemaju zakon? Hoćemo da kažemo da one ne vode računa o svojim mladima i da ne vode računa o tome da je njihov položaj tamo ugrožen jer tamo nemaju zakon. To nije to, ne zamenjujemo teze, hajde da popravljamo zakon ako je uopšte moguće da se popravlja. Povodom toga, recimo, za mene je potpuno ne bitno da li je prihvaćen amandman gospodina Vučkovića i Odbora za sport i omladinu, koji zapravo govori isto ovo što govori i DSS koja je malo ranije podnela amandman. Važno je da je amandman prihvaćen, pa makar i u takvom obliku i važno je šta je suština, šta će on doneti dalje. Hvala vam.
Hvala gospođo predsedavajuća. Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, u članu 11. stav 1. glasi – strategija se donosi na period od šest godina. Smatramo da ovaj period treba produžiti na deset godina. Zbog čega smatramo da treba da se produži? S obzirom da smatramo da je strategija vrlo važan dokument koji se donosi tako što ide jedna veoma široka javna rasprava koja verovatno dovodi do toga da se postigne neki društveni konsenzus, jer se ovde radi o nekim vrlo važnim temama, poput položaja mladih, popravljanja mladih, dalje navodi ciljeve, mere, resurse, mehanizme. Ti ciljevi su kratkoročni ako ih stavljate na period od dve, tri, četiri godine. Shvatam vašu formulaciju od šest godina, prosto da nadživi jednu Vladu, ali držim da ipak hoćemo da napravimo demokratsku državu koja treba da sprovodi jednu politiku prema određenoj starosnoj kategoriji, u ovom slučaju mladih, tako da smatramo da stvarno treba uvesti ovde period od 10 godina, da se strategije donose na period od 10 godina. Pogotovo što su neki prvi koraci napravljeni, nema razloga da sada stvari usitnjavamo. Mislim da treba da napravimo dugoročnije projekte i sve ostalo. To je ideja zbog koje smo podneli ovaj amandman.
Samo još jednu stvar da kažem, oko izveštaja koji podnosite, podnose i ostala ministarstva, nije to samo stvar toga da nas cenite, hvala na tome što ste rekli, ima mnogo onih koji to ne rade, ali prosto naša poslovnička obaveza je usvajanje izveštaja ministarstava. Znači, ministri, ministarstva su dužna da na odborima podnesu izveštaj o radu ministarstva. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, primećujem da nas je sve manje, jasno je da je tenis aktuelniji od mladih, toliko da se zna.
DSS, je na član 13. i to na stav 5. napisala amandman smatrajući da ovaj stav 5. treba da se briše. Šta piše u tom članu 5? "Mladi mogu da se udružuju u neformalna udruženja čiji su ciljevi ili oblast ostvarivanja ciljeva usmerenim na mlade u skladu sa ovim zakonom, a koja deluju u skladu da zakonom kojim se uređuje osnivanje i pravni položaj udruženja".
Dakle, mi smo smatrali da ovaj stav treba da se briše. Obrazložićemo zbog čega to smatramo. Ovo treće poglavlje zakona su, zapravo, udruženja koja sprovode omladinske aktivnosti. Mi zaista nemamo ništa protiv toga da ovim se zakonom uredi jedan deo te aktivnosti, ali ovaj zakon onda ulazi u oblast jednog drugog zakona koji je ovde nedavno donet, to je Zakon o udruženjima građana, koji takođe vrlo jasno propisuje sve što je potrebno da bi se osnovalo formalno ili neformalno udruženje, objasnio je da neka mogu biti u registru, a neka ne moraju biti u registru.
Mi razumemo vaš pokušaj, ovo je potpuno u redu jer pratite međunarodna dokumenta i Rezoluciju 64/134 UN, potpuno je u redu što ste uveli i kategorije neformalnog udruženja i volonterski rad i sve je to u redu potpuno, ali smatramo, kao što je rekao moj kolega Dimitrijević u prethodnom obraćanju, da ovde dva zakona ponovo dolaze u, mogu slobodno da kažem sukob, kao što je problem bio sa Zakonom o socijalnoj zaštiti i koji ne prati sva određenja koja prate neka druga dokumenta koja su doneta i zakoni koji su doneti u ovoj zemlji, tako će i ovde sada doći do problema.
Zašto biste vi sad, recimo, određivali mladima da mogu da se udružuju u neformalna udruženja, ako je to već određeno nekim drugim zakonom? Mi prosto smatramo da ne treba duplirati normu, postoje zakoni koji to regulišu, nema problema da ovaj vi ponavljate norme, kao što ste ponavljali na više mesta iz nekih drugih zakona, Zakona protiv diskriminacije itd, ali prosto mislim da to nije suština zakona.
Iz tih razloga smo mi komentarisali, kada smo govorili u načelu,da prosto ulazite ovim zakonom malo u ovu oblast, malo u onu oblast, i onda se pita čime se bavi zakon? Vi nas dovodite u tu poziciju da pitamo čime se bavi zakon, prosto zato što ovde ulazite u oblast nadležnog ministra Milana Markovića, koji ne znam kako je na Vladi, ako je zakon razmatran kako treba, prosto, kako je dozvolio da vi uređujete oblast koji njegov zakon već uređuje? Sa druge strane vi još dalje tražite da, recimo, vi vodite evidenciju i propisujete kako treba da izgleda omladinsko udruženje. Nema potrebe, već propisano. Doduše, vi ste u najvećem delu u saglasju sa ovim prethodnim zakonom, tako da to neće biti problem pratiti, ali ne vidim razlog zašto mi prepisujemo zakon jedni od drugih, prosto ne vidim razlog zašto se to radi. Hvala vam.
Potpuno razumem i podržavam vaš pristup, ali to već podržava i ovaj prethodni Zakon o udruženjima građana.
Dakle, i on ga je prepoznao i neformalno udruženje i formalno udruženje, i on ih je prepoznao i dao im je tu mogućnost. Nema razloga da im dupliramo tu mogućnost. Mislim, negde će oni dobiti nešto preterano mnogo, nego prosto već to postoji kao odrednica.
Gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, u članu 15. stav 2. alineja 5. koji se inače odnosi na evidenciju iz stava 1. i na to šta sve treba da sadrži ta evidencija u alineji 5. piše: "Lično ime i jedinstveni matični broj građana, odnosno broj putne isprave i država izdavanja putne isprave, zastupnik udruženja". Mi smo to zamenili, smatramo da to treba samo zameniti rečima, odnosno posle reči: "broj putne isprave" reči: "državu, izdavanja putne isprave zastupnika udruženja: "menjamo rečima: "Zastupnika udruženja koja je izdata u Republici Srbiji". Mislimo da je jednostavnije, znači isto, pa prosto smo smatrali da je mnogo jednostavnije reći sve to nego ovoliko nabrajati. Hvala.
Hvala gospođo predsednice, gospođo ministre, Dame i gospodo narodni poslanici, član 19. kaže da za realizaciju programa za mlade, a u skladu sa programima EU koji se odnose na mlade, može se obrazovati agencija u skladu sa posebnim zakonom. Naravno, ja bih obratila pažnju javnosti na dve reči "može" i na reči "u skladu sa posebnim zakonom". Prosto, moje pitanje je sa kojim zakonom?

Predložili smo amandmanom da se ovaj ceo član briše. Smatramo da ne treba osnivati posebnu agenciju. Sad ću navesti razloge zbog kojih to smatram. Dupliraju se poslovi, koji i te kako može da radi ministarstvo, i ovako je prevelika administracija i zaista imamo prevelik broj službenika. Upozoravaju nas iz EU da svedemo broj državnih funkcionera, da svedemo broj administracije i sve ostalo.

Naša državna administracije je prevelika. Neću prihvatiti obrazloženje da to nije državno, da to nisu državni službenici u pitanju. Ono što je treći argument, potpuno sam sigurna, znači možete da me držite za reč da onog dana kada se bude izglasao zakon, sutradan će se raditi na formiranju ove agencije. Dakle neće biti može nego će biti pitanje odmah radimo na tome.

Drugo, kada sam pročitala član, stvarno sam rekla – svašta. Onda sam shvatila da to svašta, jako mnogo košta građane Srbije. I to one građane Srbije koji nemaju posao, one građane Srbije koji ne znaju gde da se zaposle. Onih 750 hiljada koji žive ispod granice siromaštva. Milion građana živi siromašno, polovina građana nam se oseća siromašno. To su oni građani koji ne mogu da plate školovanje svoje dece, koji nemaju ni zdravstveno osiguranje. Mislim da u ovom trenutku u stanju u kome je država Srbija, a ja sam slušala vrlo pažljivo kada su poslanici jedne poslaničke grupe, koja je na vlasti, govorili o tome da je zapravo sve u ovoj državi dobro i da samo to poslanici iz opozicije prave pitanje oko toga koliko košta nešto državu.

Dakle, naše mišljenje je da zaista, u trenutku u kome smo mi danas, a to je da smo zaista u dugovima malo manje nego Grčka, a i to je pitanje da li smo malo manje, nema smisla osnivati agenciju. U nekim drugim okolnostima, pod nekim drugim uslovima, možda bismo pričali o tome. Ovog trenutka zaista mislim da je to preterano veliki luksuz za Srbiju. Jedna odgovorna država, jedna odgovorna vlada, naravno da mi je jasno da vi niste ta, bi dobro razmislila pre nego što bi u bilo koji zakon uvela ovakvu mogućnost, znajući u kakvom je stanju država. Hvala vam.
Gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, sada ste nam dali dve različite stvari. Sa jedne strane je Slovenija ta preko koje mi možemo da konkurišemo za evropske fondove u vrednosti od 885 miliona evra. Moje pitanje je takođe bilo, bila sam vrlo zainteresovana da vidim koliko smo to dobili sredstava, da bih mogla da uporedim koliko bi onda agencija imala smisla, a sa druge strane ste nam dali podatak da se ta sredstva povlače i sada vrlo nesmetano preko udruženja građana. Zar nije onda sasvim normalno da omladinske organizacije, omladinska udruženja, mladi na bilo koji formalni ili neformalni način koji žele da povuku sredstva preko projekata, mogu da naprave udruženja. Upravo voluntarizam na delu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ušli smo u deo koji se zove finansiranje i sufinansiranje programa i projekata javnog interesa u oblasti omladinskog sektora.
Ovaj član 21. upravo se odnosi na to, jer u stavu 3. on kaže – podnosilac programa i projekta od javnog interesa u oblasti omladinskog sektora koji se finansiraju i sufinansiraju u skladu sa odredbama ovog zakona ne može za finansiranje istih aktivnosti da koristi istovremeno sredstva iz republičkog, pokrajinskog i lokalnog budžeta.
Nas troje koji smo potpisali ovaj amandman smatramo da ovo nije u redu, zato što postoje programi koji su verovatno od interesa i za republički nivo, pokrajinski nivo, lokalni nivo, ili za bar jedan od ta dva. Najčešće jesu. Ti projekti mogu da budu vrlo specifični i da im je potrebno mnogo sredstava da bi mogli i da zažive i opstanu. Zato mislim da ovaj stav 3. treba brisati i treba omogućiti i pronaći modus da se takvi vredni projekti, oni koji jesu od interesa, a sigurna sam da mogu da budu, jer sada mogu iz glave da navedem pet, da se omogući, pod uslovima kontrole tih sredstava, da ne bude jedna organizacija, pa je politička pa prošeta kroz sva tri nivoa kao što se radi u oblasti zaštite životne sredine, nego uz strogu kontrolu dozvoliti mogućnost da neki projekat zaista bude finansiran iz bar dva izvora. Hvala.
Hvala gospođo predsednice.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, dakle, član 22. ima podnaslov "uslovi za finansiranje, sufinansiranje i sprovođenje programa projekata". Ono što smo mi primetili, a vidim primetile su i druge poslaničke grupe, jeste jedan isti otprilike metod koji ste upravo objasnili kada ste nam govorili što je EU ne traži od nas da napravimo agenciju, ali u stvari traži ako hoćemo da učestvujemo u uzimanju novca iz fondova. Tako se vi ponašate. Lepo ste nam prvo objasnili da kancelarije za mlade nisu obaveza lokalnih samouprava, i to može čovek da razume jer ima lokalnih samouprava preko 40% onih koje nisu u stanju ni osnovne svoje funkcije da zadovolje i zaista veliki problem predstavlja sve što stavljate pred njih, mimo onih osnovnih stvari. Ali, sa druge strane ni oni nisu krivi za to što njihovi građani ne mogu da učestvuju, kao u Jagodini, za ovo ili za ono, da šalju na more, da spajaju parove, da provodadžišu, da ovo da ono, da porodiljama plaćaju dobiti itd. Prosto, to nisu posla koja bi trebalo da radi lokalna samouprava, to je posao koji treba da radi Republika, to je centralni posao.
Dakle, vi ste dali mogućnost da se osnivaju kancelarije. Onda ste rekli ne mora i lokalna samouprava shvatila da ne mora. Ali, šta? Već u ovom članu 22. u stavu 2. vi kažete - ako nemaju kancelariju, oni ne mogu da učestvuju da ostvare sredstva za programe i za projekte. Da vas pitam sledeću stvar, a to smo mi ovde i predvideli kao mogućnost. Hajde da uzmemo i da su napravili kancelariju, hajde da uzmemo da su konkurisali za projekte, ali vi niste stavili osnovnu odrednicu za koju mi smatramo da je vrlo važna, a to je da nosioci planirane projektne aktivnosti, za koju je predviđena naknada, ne mogu biti zaposleni u državnom organu. Zašto to kažem? Vrlo smo smisleno ovo napisali. Zato što praksa pokazuje upravo obrnuto, da onaj ko je u državnom organu vrlo često bude nosilac projekta i nosilac posla. Napiše se nekoliko članaka u medijima, ispriča se ta priča na televiziji i nikom ništa, projekat ide dalje, nosilac projekta mirno radi u državnom organu, mirno radi u nekoj drugoj kancelariji za mlade i mirno uzima novac.
Evo vam primer pomoćnika direktora u železničkoj bolnici, koja je pomoćnik direktora u preduzeću, koje se zove "Železnice Srbije". Istovremeno ima privatnu firmu za lobiranje i lobira u pet projekata koje je Železnica odobrila. Ne čini li vam se da je to malo čudno? Naravno, zdravoj logici bi bilo potpuno apsurdno da pričamo o ovom, ali mi zapravo imamo probleme sa onim otuđenim pipcima partijske države, koji ispijaju gde god mogu i kakvu god svotu novca. Ovde se, naravno, u ovom primeru koji sam rekla ne radi o sitnim svotama novca, niti će se, verovatno, pretpostavljam, u ovim projektima raditi o nekim jako sitnim svotama novca. Ovo je ostavljena mogućnost za nekog ko će da dobije velike novce. Mislim da se razumemo i mislim da je prosto važno ovakve zloupotrebe, koje mogu biti očigledne i koje, ako im ostavite prostora, postaju očigledne, jednostavno sprečimo. Hvala vam.