Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, stvarno moram da se pozovem na član 107. Danas imamo na dnevnom redu tačno određen zakon, moja koleginica Donka Banović i ja smo pisali amandmane tačno na taj zakon i danas očekujemo da govorimo tačno o tom zakonu, jer vidimo ministra ovlašćenog tačno za taj zakon. Volela bih da naše kolege pišu amandmane ako hoće da govore mimo toga što smo mi danas na dnevnom redu imali, jer onda dovodimo u poziciju sve ovo što smo mi radili, da to nije važno. Hvala.
Hvala.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, član 38. je zajednički pokazatelj bezbednosti. U stavu 2. vi kažete sledeću stvar zbog koje mi intervenišemo: „Da bi se omogućila procena ostvarenosti zajedničkih ciljeva bezbednosti i omogućilo praćenje opšteg razvoja bezbednosti na železnici, Direkcija prikuplja informacije putem godišnjih izveštaja o bezbednosti upravljača i železničkih prevoznika.“
Pošto mi zaista raspolažemo nečim čime nismo zadovoljni, a to su recimo sledeći podaci – da imamo elektrificirano samo 32,7% pruge, samo 7% pruge ili 276 km ima dva koloseka, samo 45% pruga ima dozvoljeno osovinsko opterećenje od 22,5 tone, dok je na 30% pruga to opterećenje ispod 16 tona, dozvoljena brzina prelazi 100 km na svega 3,2% pruga, najveći deo pruga, oko 50%, ima maksimalnu brzinu do 60 km, a 16% pruga ima do 30 km, ima 320 mesta u ukupnoj dužini od 535 km koje predstavljaju tačke gde se vozi do 30 km na sat.
Imamo i sledeći podatak, da imamo otprilike 480 lokomotiva, 8,5 hiljada teretnih i 550 putničkih vagona koji su svi preterano visoke starosti preko 30 godina. Imamo podatke da, recimo, u Rakovici je voz ispao iz šina, iako je ograničenje 30 km. Zašto ovo govorim? Bebednost nam je generalno ugrožena i moramo da vodimo računa o našem sistemu. Naš sistem je takav. Zbog toga smatramo da je mnogo pametnije raditi makar prvih nekoliko godina sa polugodišnjim izveštajima.
Mi ništa drastično nećemo povećati kapacitet našeg sistema, niti bezbednost našeg sistema i moramo voditi računa o svakom mesecu koji prolazi. Zato mislimo da je mnogo pametnije raditi sa polugodišnjim izveštajima o proceni bezbednosti.
Dalje, u stavu 3. upravljač i železnički prevoznik dužni su da svake godine najkasnije do 30. juna dostave Direkciji godišnji izveštaj o bezbednosti za prethodnu kalendarsku godinu. Ponovo je naša intervencija u tom pravcu da dva puta godišnje dostavljaju izveštaj, pa smo pored 30. juna predvideli i 30. decembar. Smatramo da je potrebno našem sistemu. Zašto? Upravo sam rekla, kapacitet i kvalitet našeg sistema je takav kakav jeste. Drugo, mi jedino što imamo kao prednost i čime raspolažemo i što treba da unapredimo jeste naš ljudski potencijal, znači, oni ljudi koji rade na železnici.
Hajde onda da sve to podignemo na mnogo viši nivo i da od tih ljudi dobijemo maksimum koji možemo, jer očigledno na infrastrukturu ne možemo da se oslonimo. Hvala.
Hvala.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, naslov iznad člana 51. je – Izdavanje sertifikata o bezbednosti za upravljanje železničkom infrastrukturom. U stavu 3. kažete sledeće: „Sertifikat o bezbednosti za upravljanje železničkom infrastrukturom važi pet godina“.
Iz razloga koje sam malo pre navela, da ne ponavljam sve to, starost naše infrastrukture, stanje naše infrastrukture, pruga, vozila i sve ostalo, smatram da je zaista potrebno da se skrati ovaj rok i da se sertifikat izdaje na tri godine. Mislim da je to mnogo delotvornije. To bi podiglo bezbednost celog sistema. U to sam potpuno sigurna. Znam da to malo ubrzava celu priču, da se svake tri godine radi izdavanje sertifikata, ali mislim kada imate konkretno našu situaciju u vidu, a navodila sam malopre koliko pruga imamo, u kakvom su stanju, koliko nam je samo procenata elektrificirano, koliko ima dva koloseka, da to ne ponavljam svaki put. Vi to znate sigurno mnogo bolje od mene.
Mislim da je onda mnogo važno da sertifikat izdajemo na tri godine, jer onda mnogo više vodimo računa o bezbednosti celog sistema. Hvala.
Hvala.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, kao što vidite, mi smo uporne jer mi mislimo da zaista možemo da popravimo nešto u ovom zakonu.
U članu 64. koji ima naslov „Saobraćajna signalizacija, signali, signalne oznake i oznake na pruzi“, u stavu 5. koji glasi ovako: „Signalima i signalnim oznakama označavaju se opasnosti privremenog karaktera, naročito one koje nastanu usled iznenadnog oštećenja pruge i privremena ograničenja u zabrani saobraćaja. Ti signali i signalne oznake moraju se ukloniti čim prestanu razlozi zbog kojih su bili postavljeni“ i sad kad pročitamo ovo što smo mi napisali u našem amandmanu, možda i nismo bile sasvim u pravu, jer smo mi rekle da bi bilo dobro da se oni uklone u roku od 24 sata zato što sam više puta doživela da vidim da stoje, iako se saobraćaj normalno odvija, da oznake i signali stoje pored i da oni nešto predstavljaju, iako ne znate šta predstavljaju i onda predstavljaju samo zapravo opasnost.
Zbog toga možda to što smo napisali, kažem, i nije dobro, ali mislim da je potrebno dati neki rok i da je taj rok racionalno 24 časa, da se sve to skloni odatle i da se saobraćaj pusti. Hvala.
Hvala gospodine predsedniče.
Pre nego što postavim pitanje, hoću da podsetim i moje kolege ali i celokupnu javnost šta je to nikl.
Nikl spada među najotrovnije metale i u rangu je sa uranijumom, sa hromom, sa olovom, sa živom. Preterano izlaganje preteranim količinama izaziva alergije, autoimune bolesti, karcinome svih tkiva i svih organa.
Početak rada ove Vlade izazvan je, odnosno odmah od početka, pratila ga je afera izazvana odlukom Vlade da se ekonomski razvoj Srbije veže isključivo za eksploataciju nikla na njenoj teritoriji. Tada je izrečena čuvena rečenica da nećemo zauvek prodavati i proizvoditi sir i kajmak i paradajz, nego ćemo postati poznati po niklu. Tada je javnost dobila informaciju da je izvesna crnogorska firma „Srbija nikl“ koja u svetu nema referencu na ovim poslovima i nigde nije radila ove posle, dobila pravo da radi istraživanje nikla na teritoriji opština Aranđelovac-Topola i potez Vrnjačka banja-Trstenik i istovremeno Mokra Gora prema Republici Srpskoj.
Potpuno je bilo zanemarljivo što je ovo jedan od najgušće naseljenih delova zemlje. Bilo je zanemarljivo što su tamo poznata izvorišta vode, a voda je nafta 21. veka, bila je potpuno zanemarljiva čiljenica o brojnim, verskim i istorijskim kompleksima, bila je potpuno zanemarljiva činjenica da je to poljoprivredni kraj, a da je poljoprivreda prema strateškim dokumentima Srbije i te kako važna privredna grana.
Ovo pravo na istraživanje, da budem potpuno precizna 2009. godine je dala bivša vlada na čelu sa ministrom Dulićem, ali pošto je to pravo na istraživanje isteklo ovih dana, ova Vlada sa ministrom Bačevićem je konačno pokazala da nema raskida sa štetočinskom politikom u više navrata je to pokazala, ali i sada je to pokazala na ovaj način i proglasila je da je put Srbije, dakle dala je novo istražno pravo i proglasila je da je put napretka Srbije zapravo nikl napredak plus GMO napredak. To je skandalozno.
Tada se uznemirila javnost i stručna javnost na čelu sa Srpskom akademijom nauka koja je bila protiv toga, građani su bili protiv eksploatacije nikla, lokalne samouprave su bile protiv eksploatacije nikla, ali to naravno, nije dotaklo ministarstvo i gospodina Bačevića. Nije ga dotaklo ni to što smo potpisnici Arkus konvencije, ni to što su ga obavezivale odluke i članovi Zakona o zaštiti prirode, urbanističko planska dokumenta i slične stvari.
Sada je javnost sa pravom potpuno uznemirena. Dobili smo informaciju da će 17. novembra na području Opštine Trstenik, u selu Veluće krenuti novo istraživanje iste firme i da će tom prilikom morati da se iseli, ukoliko se uđe u eksploataciju, a eksploatacija je prirodan put istraživanja, 8000 hiljada ljudi iz 12 sela.
Tada je 17. novembra, lokalna samouprava sa zaista vrlo zainteresovanim građanima i celokupnom stručnom javnošću održala skup „Nikl ili zdravlje“. Potpuno je bilo jasno u kom pravcu vodi država, a u kom pravcu vode građani.
Da razjasnimo neke stvari. Firma je zaista dobila istražno pravo, dakle pravo da istražuje, ali istražno pravo prema zakonu znači pravo prvenstva eksploatacije i potpuno je jasno da firma koja navodno uloži 1,2 milijarde evra hoće da te novce vrati i oplodi. To jedino može eksploatacijom.
Sa druge stranke, moram da kažem još jednu stvar. Tadašnje jugoslovenske firme „Geo zavod“ i „Geo sonda“ su uradile potpuno istraživanje ovog terena i one su jasno snimile da tu postoji vrlo siromašan nikl. Zapravo, „Srbija nikl“ ne izvršava istraživanje, ona samo kupuje pravo na eksploataciju i to je potpuno evidentno.
Šta država dobija od ovog posla? Dobija 3% od rudne rente. Sve ostalo dobija firma koja radi eksploataciju. Šta još dobija Srbija? Dobija ogromna jalovišta, jer je ovo siromašna ruda i potrebno je jako mnogo rude da bi se dobio nikl. Ogromna jalovišta ostaju iznad toga, ta jalovišta su puna sumporne kiseline, kiša koja spada spira tu sumpornu kiselinu i zagađuje zemljište, podzemne i površinske vode. Dakle, Srbija dobija te zagađene vode.
Sa druge strane, iz tih ogromnih jalovišta isparava sumpor i sumporna jedinjenja zajedno sa kišom prave tzv. kisele kiše, tako da od Goča, Topole, Mokre Gore od turizma neće biti ništa. Dakle, Srbija dobija bolest, jer već sam rekla na početku kuda vodi izlaganje nikla.
Moje pitanje je za ministra Bačevića – zbog čega je prilikom novog izdavanja rešenja za istraživanje zanemario ono što misle građani, stručna javnost i lokalne samouprave, a na to ga je obavezivao zakon?
Drugo pitanje, koje mi iz DSS postavljamo 16 meseci gospodinu Bačeviću – gde postoji ta savremena tehnologija na koju se on poziva, gde je dala rezultate, tako da mi možemo da odemo, vidimo i kažemo – on je u pravu? Stručnjaci kažu, ne postoji takva tehnologija, sem naučna fantastika. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Podnela sam amandman kojim sam tražila da se ovaj član 4. stav 1. tačka 2. promeni i glasi – Viši sud u Valjevu, za područje Osnovnog suda u Valjevu, Osnovnog suda u Mionici, Osnovnog suda u Ljigu i Osnovnog suda u Ubu.
U obrazloženju ste mi rekli da to ne odgovara vašoj koncepciji i zbog toga niste prihvatili amandman. Ja sam zato i pisala amandman, zato što sam htela da promenite koncepciju.
Šta sam zapravo tražila? Tražila sam da postoji osnovni sud u Ljigu. Obrazloženje za to jeste u broju predmeta. Tamo postoje tri sudije i za period od devet meseci imali su 2.426 predmeta, odnosno 808 predmeta po sudiji, i to bez krivičnih predmeta koji su se sudili u Valjevu.
S druge strane, u Ljigu postoji renovirana zgrada. Govorili ste juče o elementima toga kako izgledaju sudovi u nekim drugim mestima. Tamo postoji zaista vrlo renomirani objekat koji može da koristi za to, sa nekoliko sudnica, sa zaista izvanrednim uslovima.
S druge strane, okolnost što se Ljig nalazi na Ibarskoj magistrali je i te kako značajna. Nalazi se i na koridorima budućih autoputeva, tako da su to sve elementi koje smo morali uzeti u obzir kada smo donosili odluku oko toga da li treba da postoji osnovni sud u Ljigu. Zbog toga sam smatrala da treba promeniti član 4. stav 1. tačku 2. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja znam da je danas petak uveče, da je sutra veliki praznik Đurđic i znam da je teniski meč, ali prosto želim da govorim o jednoj od tačaka, odnosno od tema koje su u ovoj objedinjenoj raspravi, a to je izbor zamenika Zaštitnika građana.
U svakoj državi koja želi da bude pravna i demokratska, jedna od najvažnijih institucija jeste institucija Zaštitnika građana i ona je podjednako važna i za državu i za njene institucije, kao što je važna i za građane.
Građane predstavlja Zaštitnik građana pred institucijama i brani njihova ugrožena ljudska prava i to je jedan kvalitet, jedna zaštita građanima da imaju svog predstavnika koji besplatno brani njihova ljudska prava, a sa druge strane, institucije takođe treba da znaju da njihov rad neko posmatra, da njihov rad neko meri i da ih tera da rade i zakonito i u skladu sa svim visokim standardima ljudskih prava.
Istina je da po zakonu, Zaštitnik građana ne može da naređuje niti da zabranjuje, njegove preporuke nemaju izvršnu snagu i nisu obavezujuće, ali Zaštitnik građana je u Srbiji izgradio zaista svoj autoritet, pre svega na argumentovanim, zaista dobro zasnovanim, pravno zasnovanim činjenicama i stvarima, odnosno njegovim preporukama, a sa druge strane, izgradio je i svoj autoritet na tome što nije vodio računa o političkim pripadnostima vlasti koja je tog trenutka bila aktuelna, prošao je od 2007. do danas tri praktično vlade, on je politički ostao neukaljan, što je veliki kvalitet i što nije čest slučaj i nije lako postići u ovim našim prostorima gde mnogi naši javni poslenici vrlo brzo zaborave čiju su političku opciju zagovarali, pa se okrenu posle nekoliko godina druge vlade, pa brane drugu i zaboravljaju da ih ljudi gledaju i pamte.
Rekla sam već da preporuke Zaštitnika građana nemaju obavezujući karakter, ali one imaju uticaj na ceo sistem. I vlade i institucije i mi poslanici ovde kada vidimo preporuku Zaštitnika građana na nekom dokumentu, kada vidimo šta je to što on preporučuje, što treba da uradimo ovde kada su u pitanju neki zakoni, predlozi zakona ili kada je u pitanju rad nekih institucija, gde su se ljudi žalili, za nas to ima jednu drugu notu i vrlo smo pažljivi kada to čitamo.
Kada to govorim, moram da kažem da pred poslanicima svake godine je izveštaj Zaštitnika građana koji je i te kako profesionalno urađen, koji je vrlo obiman i koji zaista predstavlja dokument za ugled mnogim institucijama koje nam šalju različite izveštaje u različitoj formi, ali ovo je izveštaj koji zaista može da bude primer.
Kada dobijemo taj izveštaj, mi jasno vidimo kakvo je stanje ljudskih prava u Srbiji, ali isto tako vidimo i one institucije koje ne rade svoj posao kako treba, koje su spore, koje se bahato odnose prema građanima, koje ne rade na korist građana i ne rade onako kako treba da rade u skladu sa zakonom.
Moram da kažem i ono što je u korist ovog autoriteta koji je izgradio Zaštitnik građana, a to je da broj građana koji mu se obraća iz godine u godinu je sve veći i zaista predstavlja problem to što Zaštitnik građana, kada imamo u vidu to koliki broj građana svaki put ima za 15% ili 25% povećan broj ljudi, može da bude zatrpan tim tolikim potrebama građana i da neće moći da odgovori svom zadatku.
To je velika opasnost i mi smo se više puta kao poslanici ovde obraćali i molili vlade, razne vlade da vode računa o tome da obezbede broj saradnika koji je tražio, da obezbede prostor u kome će raditi i da Zaštitnik građana zaista može da radi u korist građana ove zemlje.
U proteklim godinama, Zaštitnik građana, a naravno, kada to kažem, stoji iza njega njegov tim koji je vrlo profesionalan, tim koji je izgradio i timski rad i vrlo profesionalan odnos u svom radu, ima energiju i volju da taj posao radi.
Nije mala stvar kada se pred poslanicima nađe izbor Zaštitnika građana, ta tačka dnevnog reda, jer kada se nađe, a svi poslanici i jedne i druge strane sale i poslanici vladajuće koalicije i poslanici opozicije izglasaju Zaštitnika građana, onda je to još jedan autoritet, još jedna velika stvar kada i jedni i drugi imamo istu vrstu poverenja u to što je on radio.
Zbog toga danas kada je na dnevnom redu izbor zamenika, četiri zamenika Zaštitnika građana, moram da kažem nekoliko stvari, jer mi se čini da pred sobom i saradnicima moram da kažem, jer ovde imamo predlog Zaštitnika građana, a on po zakonu ima pravo da izabere svoje saradnike i tu ništa nije sporno.
Četiri imena se nalaze pred nama, a neki od ovih ljudi su radili već u njegovom timu i dokazali su se u nekim oblastima za koje su proteklih godina bili vrlo aktivni i vrlo kvalitetno radili, ali ima i onih biografija za koje sam ja iskreno iznenađena da su se našle ovde, gde je u biografijama velika stvar i preporuka stoji da je bila rukovodilac grupe za stambeno-pravne poslove JP PTT saobraćaja „Srbije“ je šef kabineta generalnog direktora preduzeća za telekomunikacije „Telekom“ Srbije, da je učestvovala u međunarodnoj konferenciji.
Za mene to nisu adekvatne preporuke, kada pogledam druge biografije u kojima zaista brilijantne preporuke, koje mogu da predstavljaju ponos i nas poslanika i institucije Zaštitnika građana.
Ovo govorim sa pozicije nekog ko se bavio dečijim pravima u Odboru za prava deteta i ko je sarađivao sa zamenikom za ovu oblast, mada po našem zakonu nisu direktno određene nadležnosti određenih zamenika i Zaštitnik građana ima pravo da odredi osobu koja će se baviti određenom oblašću.
Iz pozicije nekog ko je bio aktivan u Odboru za prava deteta, moram da kažem nekoliko stvari koje mene brinu, a brinu me zbog toga što se pred nama svima, pa i pred Odborom, nalazi Izveštaj o ostvarivanju opštih mera primene konvencije o pravima deteta u Republici Srbiji. Dakle, jedan vrlo ozbiljan dokument koje su radile međunarodne institucije i koje predviđaju sedam osnovnih prioriteta u svom delovanju – smanjenje siromaštva dece, kvalitetno obrazovanje za svu decu, bolje zdravlje za svu decu, unapređenje položaja i prava dece sa smetnjama u razvoju, zaštitu dece bez roditeljskog staranja, zaštitu dece od zlostavljanja, zanemarivanja, iskorišćavanja i nasilja, jačanje kapaciteta zemlje za rešavanje problema dece. Vrlo ozbiljan dokument, sa vrlo ozbiljnim nadležnostima i sa vrlo ozbiljnim poslovima koje država mora da uradi i parlament, na kraju krajeva, da uradi kako bi se prava dece u našoj zemlji popravila.
Ovo govorim i sa pozicije nekog ko je ovih zadnjih godina, naravno ne govorim o stanju u državi za ovih godinu i po dana od kada je ova Vlada, govorim o stanju prava dece i govorim o tome da se u proteklom periodu i izveštajima Zaštitnika građana apostrofiralo jako mnogo problema kada su u pitanju prava dece, pa siromaštvo, nemogućnost lečenja, Zaštitnik građana je bio vrlo aktivan kada su u pitanju ove knjižice, juče smo imali zakon, završni ispit, afera koja je na kraju školske godine potresala celu Srbiju, problemi sa inkluzijom, problemi sa nasiljem i vršnjačkim i nasiljem nad decom, problemi dece bez roditeljskog staranja, zaštita podataka o deci. To su sve vrlo važne stvari kojima se Zaštitnik građana, odnosno njegov zamenik bavio u ovom proteklom periodu i to je uradio na vrlo kvalitetno i profesionalno. Mogu samo da imam pohvale za to što je rađeno.
Moja briga je to što među ovim kandidatima, koji su ponuđeni ovde, ne vidim nekog ko se bavio ovom materijom u prethodnom periodu, ne vidim nekog ko bi mogao da se bavi ovom materijom, a ne znam ni način zbog čega se na toj listi ne nalazi onaj ko je profesionalno radio tolike godine.
Za mene to predstavlja problem, jer smo u proteklom periodu, kada smo govorili o Izveštaju Zaštitnika građana govorili o tome da bi možda bilo potrebno razmišljati o tome da postoji poseban zaštitnik prava dece. Tada smo rekli da je to nešto što je možda za bogatija društva. Mada kada to govorim, recimo iskustvo Hrvatske koja ima zaštitnika prava dece, iako nije mnogo bogatija od nas, ali ona je to ostvarila. Tada smo konstatovali svi da ekonomski nismo dovoljno jaki da pravimo nove institucije i da je dobro da u okviru onoga što imamo pokušamo da napravimo najbolje moguće, a to je onda ispalo da imamo jednog čoveka koji će se baviti pravima dece.
No, problem je bio to što po zakonu nije potpuno opredeljeno da se imenuje takav čovek, imenom i prezimenom, koji bi taj posao radio.
Za mene ostaje nejasna još jedna stvar koja se priča i koja nikako da se razjasni, a to je pismo 40 nevladinih organizacija koje su uputile Zaštitniku građana, gde traže možda slična objašnjenja. Pismo nisam nigde videla, samo znam da postoji. Bilo bi dobro da to svi dobijemo kao informaciju. Mislila sam da će danas gospodin Janković biti ovde kako bi smo to razjasnili, jer mi se čini da nije dobro, ni za koga, da na ovaj izbor pada senka i jako mi je žao što ja to doživljavam kao senku. Volela bih da sam mogla da dobijem odgovore kako bih mogla da opredelim svoje glasanje u pravcu da li da glasamo ili da ne glasamo za ovo što je predloženo. Hvala.
Gospodine predsedniče, predlagaču zakona, dame i gospodo narodni poslanici, počeću od nečeg što je vrlo zanimljivo i što bi trebalo da poslanici pogledaju, a to je poslednji Izveštaj UN o perspektivama stanovništva na planeti. Oni kažu u tom izveštaju, do 2015. godine istočna Evropa i Balkan će biti prostor na kome će doći do enormno velikog pada stanovništva. Očekuje se da će pad stanovništva iznosi u Srbiji do 2015. godine 0,5% godišnje. To je ogroman pad stanovništva, ali ono što je interesantno, naši demografi se u potpunosti slažu sa ovom procenom. Kada se ukrste dve vrste podataka, jedno je natalitet, koji je u Srbiji očigledno na vrlo niskoj stopi, i, sa druge strane, očekivane migracije, koje su takođe u velikom broju prisutne na ovim prostorima, jer su posledica socijalnih, ekonomskih, političkih parametara, onda dolazimo do toga da zaista ova prognoza jeste crna, ali je i vrlo istinita.
Kaže, ova prognoza, naši demografi tvrde, da će do kraja praktično 2053. godine u Srbiji biti dva miliona stanovnika manje, a da će do kraja veka u Srbiji živeti samo četiri miliona stanovnika. Ako pogledamo da je sada praktično druga decenija ovog veka, mi ćemo za 80 godina izgubiti više od tri miliona stanovnika. O tome zaista moramo da vodimo računa.
Prvi razlog za ovo jeste negativan prirodni priraštaj i on jeste jako nizak, a naročito posle 90-ih godina. Do 90-ih godina, on je bio negde 2,1%, stopa rađanja je bila 2,1%, a sada je on ispod 1,6%. To je ono da prirodna prosta reprodukcija ne može biti zadovoljena.
Druga stvar jesu, rekla sam, te migracije. To je vrlo ozbiljna tema da bi sada o tome pričala. Mislim da je to tema za neku drugu sednicu. O tome ću kasnije govoriti.
Podatak kaže da 93% opština u Srbiji ima negativan prirodni priraštaj, odnosno imaju demografski staro stanovništvo. Zašto to govorim? Zašto počinjem, kada govorim o ovom zakonu, predlogu ovog zakona, na ovaj način?
Prvo, htela bih da upozorim sva nas, koji smo ovde u Skupštini izabrani od naroda ove zemlje, da vodimo računa o opstanku ovog naroda. Drugo, da obratimo pažnju na one mere podsticanja rađanja koje su postojale i do sada, ali očigledno kada uzmemo sve u obzir one nisu dale rezultat. Tada dolazimo do teme ovog zakona, a to jeste zdravstvena zaštita dece.
Prvo ću pohvaliti predlagača da konačno poštuje definiciju određenu Konvencijom o pravima deteta šta je to i ko je to dete? Mi u našim zakonima, nažalost, imamo različito tumačenje čak i godina koga predstavlja dete.
Moram da kažem još jednu stvar, neću je prvi put reći, moj prethodni govornici su rekli mnogo o tome, materija ovog zakona je zapravo već uređena. Ona je određena Zakonom o zdravstvenom osiguranju i delimično Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, ali praksa pokazuje da sistem ne funkcioniše, da iako je ona uređena, ona zapravo ne može biti realizovana u praksi.
Prema našim zakonima, ovim koje smo pomenuli, moram da pomenem Ustav u članu 68. koji takođe garantuje vrlo široka prava na zdravstvenu zaštitu ovim kategorijama. Dakle, zdravstvenu zaštitu dece do 18 godina, trudnica i porodilja je garantovana ako imaju overenu zdravstvenu knjižicu. Problem nastaje ako knjižica nije overena, a nije overena zbog toga što neko treći, poslodavac u ovom slučaju, ne ispunjava svoju zakonski propisanu obavezu da mora da uplati doprinose kako bi ove kategorije mogle da se leče. To znači u praksi da porodica koja nema overenu knjižicu, a najčešće je jedan član porodice zaposlen, a na osnovu njegove kategorije zaposlenosti ostvaruju pravo na zdravstvenu zaštitu drugi članovi porodice, oni, ako treće lice, poslodavac ne uplati te doprinose, ne mogu da se leče.
Ovde se očigledno radi o tome da su te najranjivije kategorije, dakle deca, trudnice i porodilje u poziciji da apsolutno ne mogu da ostvare svoje zakonom i Ustavom garantovano pravo.
U ovom trenutku više od 50.000 radnika i njihovih porodica ne može da ostvari to pravo. To je jako velika armija ljudi, građana naše zemlje, naših sugrađana.
Uprkos brojnim najavama da ćemo problem rešavati, jer svi vidimo da problem postoji, nažalost, ovo je prvi put da o tome otvoreno govorimo i ovo je prvi put da sem nekih rasprava na Odboru za zdravlje na ovaj način možemo na plenumu da govorimo o ovoj temi.
Moram da kažem još jednu stvar. Propusti su, iako je najavljeno da će ti propusti biti regulisani izmenama pravilnika koji bi trebalo da reši pitanje upravo ovih kategorija, a da knjižice nisu overene, nažalost, ti propusti nisu ispravljeni. Ostao je jedan deo te ranjive kategorije, dakle, i dece i porodilja i trudnica, onih koji su ostali praktično bez doprinosa uplaćenih od poslodavaca posle tog graničnog datuma 9. avgusta 2011. godine. Dakle, sad oni ponovo ne mogu da budu lečeni.
Moram da kažem da u ovom pravilniku imamo još jednu kategoriju koju je vrlo važno da definišemo. To su samohrani roditelji i nezaposleni. Oni takođe imaju pravo na overu zdravstvene knjižice, takođe i socijalno ugrožena lica. U praksi to ne izgleda tako.
Moram da kažem da je jedno od prvih obećanja ministarke zdravlja Slavice Đukić Dejanović, bilo da će se upravo baviti ovom temom i da ćemo upravo rešiti i ovu kategoriju, da ćemo upravo omogućiti pravo ovim ljudima da se leče. Međutim, desilo se to što se desilo. Mi danas prvi put o tome raspravljamo. Sve je trebalo da se reši tim potvrdama koje bi trebalo da reguliše zavod, ali očigledno te potvrde u praksi ne funkcionišu tako jednostavno.
Pomenula sam taj pravilnik koji je donet u novembru 2012. godine i koji je trebalo da reguliše ovo pitanje, da reguliše zapravo da ove kategorije, ako nisu u mogućnosti da overe svoju zdravstvenu knjižicu, dobiju potvrdu o tome i da se leče, ali taj pravilnik je napravio tu selekciju, mogu da kažem, i diskriminaciju, jer je napravio presek sa datumom 9. avgust 2011. godine. Dakle, oni poslodavci koji nisu uplaćivali doprinose do tog datuma su na neki način pomilovani. Treća lica, odnosno deca, porodilje i trudnice na osnovu toga mogu da dobiju potvrdu i da se leče, ali je ostala ova kategorija, da oni poslodavci koji ovo u međuvremenu od 9. avgusta 2011. do danas nisu uplaćivali doprinose, sada su diskriminisane porodilje, trudnice i deca onih zaposlenih kod tih poslodavaca, koji ne mogu sada da ostvare svoje pravo.
Pripremajući se za ovaj zakon, ja sam pogledala još jedan dokument. To je Izveštaj Zaštitnika građana za prošlu 2012. godinu. Kada su u pitanju prava dece na zdravstvenu zaštitu, Zaštitnik građana je u postupku kontrole utvrdio da Fond krši prava deteta na zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu kada decu ostavlja bez overene zdravstvene knjižice, zbog toga što treće lice, a rekla sam već poslodavci, nisu izvršili svoju zakonsku obavezu uplate doprinosa. Ono što je najvažnije što on konstatuje, kada se pravo na zdravstveno osiguranje ne ostvaruje po drugom osnovu, dete ima zakonom uspostavljeno pravo da bude zdravstveno osigurano po osnovu činjenice da je dete. Ponovo se vraćamo na Ustav, član 68. koji lepo kaže i vrlo jasno kaže – da ako knjižica nije overena, dakle, ako ne može da ide na teret poslodavca lečenje, ono ide na teret javnog budžeta. To je ono o čemu mi treba da govorimo.
Dakle, mi imamo uređeno ovo pitanje zakonima, ali se iz nekog razloga to pitanje stalno ne rešava i krši. Hajde da pogledamo kakvo je stanje u drugim zemljama u okruženju. Sve zemlje u okruženju govore o tome da deca, porodilje i trudnice, ove vrlo ugrožene kategorije i vrlo ranjive kategorije, imaju pravo na povećanu pažnju
zajednice i, pre svega, pravo na zdravstvenu zaštitu. To govorimo kada govorimo i o nekim drugim zemljama, pa hajde da pomenemo i zemlje visokog standarda: Švedsku, Norvešku i druge zemlje, zaista vrlo visoku zdravstvenu zaštitu, ali je očigledno da to u Srbiji ne funkcioniše na taj način, iako imamo sve osnove u zakonu jasno određene.
Ponovo komentar Zaštitnika građana, pa da deca ne ostvaruju prava iz zdravstvenog osiguranja kao članovi porodice osiguranika, bez obzira na to što su tako prijavljeni. Ispunjen je zakonom propisan uslov za primenu alternativnog osnova za osiguranje, a to je pripadnost posebno osetljivoj grupi, a to su deca. Zato je i preporuka Zaštitnika građana bila Fondu da overu zdravstvene knjižice deci i u slučajevima kada poslodavac nije uplaćivao ove doprinose. Deca nikako ne treba da budu žrtve jednog, da kažem, i vrlo bahatog odnosa nekih trećih lica.
Sada meni ovde nije jasno, kada sve ovako lepo piše u zakonima, kada to imate počev u vertikali od Ustava, pa u ovim zakonima, kako je moguće da Fond, taj koji treba da radi posao koji je propisan zakonima, taj posao ne radi, nego nailazimo na neverovatna tumačenja kada su u pitanju neke elementarne stvari koje se odnose na zdravstvenu zaštitu i na zdravstveno osiguranje.
Fond u poslednje vreme tumači da treba da se van sistema napravi jedan humanitarni fond za lečenje dece. Ne može da bude van sistema bilo šta. Sve mora da postoji lepo napisano u sistemu.
Onda imamo skaradno tumačenje da Ustav ne dozvoljava promenu pravilnika i da Ustav ne dozvoljava da se deca leče u inostranstvu, što je potpuno smešno. Ne znam kako ste vi, predsedniče, upravo u obrazloženju našli tumačenje u Ustavu da ovo sve lepo u Ustavu stoji i da u Ustavu mora da se omogući lečenje dece.
S druge strane, posle izmena i dopuna tog pravilnika o kojima sam govorila, o ispravi i zdravstvenom osiguranju, posebno o ispravi za korišćenje zdravstvene zaštite, rekla sam već, ostala je jedna grupa dece, porodilja i trudnica kojima zdravstvene knjižice nisu overene posle 9. avgusta 2011. godine, potpuno diskriminisana. Ona ovog momenta ne može da se leči i ovaj zakon bi mogao da se primeni, recimo, upravo na ovu kategoriju. Ovaj zakon zapravo reguliše pitanje cele populacije u jednom vrlo dugom vremenskom periodu, neograničavajući se na neki poseban period, neograničavajući se na neki poseban presek koji zapravo nigde nije ni dokazan kao racionalan presek, da znamo da je baš tog datuma bilo nešto, pa eto, tada možemo da ga napravimo kao presek.
Očigledno je potreba da se i ovaj problem reši trajno. Očigledno je dobro što imamo ovakav zakon, mada je moja dilema, ako već imamo regulisao ovo pitanje i jednim zakonom, kako će onda to izgledati u praksi? Vidimo da Fond pronalazi razne načine da se ogradi od svojih obaveza, onda očekujem da će se on pozivati na onaj Zakon o zdravstvenom osiguranju. Vi kažete da je ovo leks specijalis. Ima logike da zakon koji je kasnije donet bude primenjivan, ali ja se bojim da to nakaradno tumačenje koje nam Fonda stalno servira neće biti u korist ovih kategorija i da ćemo opet dolaziti do toga da ćemo morati ovde u Skupštini da rešavamo pitanje, profesor Korać je pomenuo, osoba sa invaliditetom, da ćemo na neki drugi način pokušati da rešimo pitanje poljoprivrednika. Volela bih da to uredimo jednim zakonom, a to već negde imamo i da se taj zakon konačno i primenjuje.
Naši zakoni inače formalno pružaju snažnu podršku materinstvu i deci, ali je vrlo česta situacija da se u praksi to ne dešava na taj način. Imamo problem i što građani ne znaju svoja prava do kraja, naročito žene, naročito
marginalne grupe i žene iz marginalnih grupa ne znaju svoja prava i jednostavno nisu u situaciji ni da traže da ona budu ostvarena, a i oni koji svoja prava znaju, dolaze u situaciju da ne smeju da se zamere poslodavcu, jer će biti sankcionisani, jer će izgubiti posao u ovim vremenima, a to je vrlo neodgovorno ponašanje što se poslodavaca tiče, jer poslodavci neprekidno ističu obaveze zaposlenih, a nigde ne ističu svoju obavezu da plaćaju doprinose. Mada, kada pogledam s druge strane kakva je situacija, ni firme više ne mogu da opstanu sa zakonima koje mi ovde u Skupštini donosimo.
S druge strane, meni to pokazuje da i građani nemaju poverenja u državu ako nisu u stanju da se bore za svoja prava. Izveštaj Zaštitnika građana u ovom drugom delu, koji se odnosi na ugrožavanje zdravlja i ugrožavanje zdravstvene zaštite, neispunjavanja zdravstvene zaštite zakonom osigurane za kategoriju trudnica i porodilja, takođe pokazuje primere kršenja i takođe pokazuje da Fond tumači vrlo kreativno svoje obaveze, pa tako, recimo, preventivne preglede karcinoma materice i dojke, koji su zakonom određeni da budu jednom godišnje, Fond plaća jednom u tri godine.
Sada da kažem konačno nešto o samom zakonu. Demokratska stranka Srbije će glasati za ovaj zakon. Podneli smo jedan broj amandmana i jesmo zaista izrazili jednu otvorenu sumnju kako će biti primenjivan samo specijalno ovaj zakon i da li ćemo morati sada da pravimo nove zakone za nove kategorije.
S druge strane, ti amandmani i jesu, o njima ćemo govoriti kada dođe vreme, kada budemo govorili o amandmanima, negde terminološki možda u nekim delovima, a negde smo proširivali vreme za koje neke kategorije stanovništva mogu da ostvare svoja prava. O tome ćemo kasnije govoriti.
Podržaćemo zakon. Moramo samo da otvorimo još jedno pitanje – zašto kao predlagač niste otvorili pitanje kategorije žena koje rađaju treće dece, do koje granice će to vremenski njihovo pravo biti omogućeno?
S druge strane, zaista moram da kažem da je vrlo tužno da uopšte govorimo o tome da trudnicama i porodiljama ograničavamo pravo na zdravstvenu zaštitu godinu dana, 12 meseci po rođenju deteta, a govorimo o potrebi natalitet u državi povećamo, govorimo o potrebi da se pažnja društva konačno posveti i nekim drugim grupama. To me negde ljudski jako boli i mislim da bi to trebalo otvorimo kao temu i da o tome razgovaramo.
Ono što je moje veliko pitanje su sredstva. Vi ste rekli i piše u obrazloženju da je direktor Fonda Babić rekao da su sredstva pronađena u okviru postojećih sredstava Fonda i da će se raditi o sredstvima od 500 miliona i da neka druga sredstva neće morati da se traže, ali pronašla sam izjavu gospodina Babića koji je rekao da su sredstva za tu kategoriju pronađena u okviru postojećih, iako će onda možda biti umanjena i rebalansom budžeta, jer ovde se govori o izjavi koja je išla nakon onoga što ste vi u junu mesecu rekli, da ćemo mi o ovom zakonu raspravljati u julu, pa nismo. Eto, sada je novembar. Znači, izjava je iz tih vremena. On kaže da će sredstva možda biti umanjena i rebalansom budžeta, tako da će i na godišnjem nivou za ovo biti potrebno izdvojiti neka dodatna sredstva.
Stvarno nisam pogledala budžet u tom delu. Videću da li su odvojena ta sredstva, ali prosto mi se čini da je vrlo važno da ta sredstva budu i opredeljena ako ćemo se već opredeliti da glasamo za ovaj zakon. Dakle, DSS će glasati za ovaj zakon.
Hvala gospodinu predlagaču.
Kada sam govorila o tome da pravilnik jasno određuje da taj datum jeste presek, govorila sam na osnovu … ne znam kako bih nazvala skup koji je bio u maloj sali i kome ste predsedavali i vi povodom predloga zakona gospodina Zaštitnika građana, gde su bili samohrani roditelji, pa i dece sa invaliditetom, gde smo mogli da dobijemo ovu informaciju da to nije tako, da zapravo neki od njih nisu mogli da ostvare svoje pravo posle tog datuma, jer je taj datum bio nekakav presek koji ni jednim racionalnim razlogom nije opredeljen.
S druge strane, ono što meni kao poslaniku strašno smeta jeste da je, recimo, ako pogledate taj pravilnik na koji se pozivam uporno, donet u novembru 2012. godine, on u potpunoj koliziji sa zakonom na osnovu kojeg je donet. To je onda priča o tim podzakonskim aktima koji ne prate zakon, nego prate neku svoju logiku. U tom smislu je moja vrlo otvorena sumnja u to kako će ovo tumačiti Fond.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Pošto ministra nema, ostaje mi samo da sanjam da je ministar ovde, da bih mogla da mu kažem primedbe koje sam ja napravila.
Ne, u redu je. Ja ću da radim svoj posao. To što drugi ne rade svoj posao, to nije moj problem.
Ova skupština je u više navrata govorila o stanju železnica. Imali smo pre nekoliko meseci, tačnije u januaru 2013. godine, Konvenciju o učešću srpskih železnica u međunarodnom saobraćaju, pa smo imali nekoliko zakona koji se tiču usvajanja kredita za železničku infrastrukturu. Ovog puta pred nama je jedan veliki zakon i zato sam želela da govorim o Zakonu o železnicama pre svega, iako se, ovo kako se moderno u parlamentu kaže, upakuje u paket, pa imate svega po malo, a ni o čemu zapravo ne možete da govorite.
Misleći da je mnogo i vrlo važno govoriti o bezbednosti železničkog saobraćaja i govoriti o tome šta treba da radimo u budućnosti, jer takođe spadam u one koji vole da sanjaju ali volim da imam i brojeve ispred sebe, pa kada imam brojeve onda bogovi ćute i ja na osnovu toga planiram.
Hoću da kažem da ovaj zakon jako i po mnogo čemu liči na zakon iz 2005. godine. Zakon iz 2005. godine, stručnjaci kažu bio je vrlo dobar. On je najavio reforme, pokušao je da podeli sistem, pokušao je da unese u sistem jako mnogo elemenata modernih železnica, ali ono na čemu je on pao i na čemu će da padne i ovaj zakon jeste to što je nerealno planirao. Jeste to što se nije oslanjao na činjenice sa kojima raspolaže naš sistem i nije stvar u tome da li neki sistem želi da se menja. Ni jedan sistem po zakonima fizike ne želi da se menja dok ne pukne. Ali, prosto mi se čini da je vrlo važno kada planiramo i kada hoćemo da unapredimo nešto vodimo računa o onom čemu smo mi sada.
Moj utisak, a ne samo moj utisak, nego i vrlo stručnih ljudi koji su samnom radili na ovom zakonu, jeste da zakon kao da je pisan za neku drugu zemlju, za neki drugi sistem u nekom drugom svetu.
Hoću da kažem nekoliko parametara od kojih bi volela da počnem, pre nego što počnem da kritikujem. Danas železnica imaju 3.809 kilometara železničke mreže, 1.708 kilometara su magistralne pruge, elektrificirano je samo 32,7%. Ne čini li vam se da je to malo? Jeste, to je jako malo. Samo 45% pruga ima dozvoljeno osovinsko opterećenje od 22,5 tone, dok je na 30% pruga jako veliki procenat. To opterećenje ispod 16 tona. Samo 7% pruga u Srbiji ima dva koloseka. To je 276 kilometara. Samo 3,2% pruga, na toliko posto pruga vozovi mogu da voze 100 kilometara na sat, sanjali ne sanjali, toliko mu dođe i najveći deo pruga preko 50% su one gde vozovi mogu da razvijaju brzinu do 60 kilometara. Na 16% mreže vozovi maksimalno mogu da voze brzinom od 30 kilometara. To je 535 kilometara. Na tih 535 kilometara naše železnice su morale da proglase tačke, 320 tačka gde se vozi laganom vožnjom. Šta vam je lagana vožnja? To je ona vožnja do 20 i 30 kilometara. To vam je ono što se u Srbiji zove 21 vek, a ono što se u evropskim železnicama zove rani 19.
Ako izuzmemo dva pravca, to je Beograd – Šid i Velika Plana – Niš, koji su i elektrificirani i imaju dva koloseka, na svim ostalim delovima mi te brzine od 100 kilometara ne možemo da razvijamo, sem u snu. Moram da kažem, čak i na ova dva pravca imamo tačke gde se vozi ispod 30 kilometara.
Zašto ovo govorim? Ovo su realne činjenice, a mi u ovom zakonu u prvim članovima od 3. do 5. govorimo o nekim komercijalnim brzinama i te brzine su od 200 kilometara, te brzine su od 250 kilometara. Izvinite, gde možemo mi da se uklopimo u taj sistem na našim prugama? Prosto, to nije naš sistem i mi u taj sistem ne možemo da uđemo tek tako. Naročito ne možemo da uđemo tek tako ako smo za 10 godina u modernizaciju infrastrukture utrošili 168.000.000 evra, odnosno remontovali samo 136 kilometara pruge.
U Srbiji se kvare čak i ruske lokomotive o kojima je neko danas pokušao da govori na vrlo pežorativan način, ne nije problem u tome što smo mi uzeli loše lokomotive, nego je problem što one mogu da voze ispod 50 kilometara, a na našim prugama se vozi ispod 50 kilometara i zbog toga se one kvare. O kom mi sistemu možemo da govorimo ako su ovo parametri koje sam ja ovde iznela? Da li mislimo da će taj sistem da podigne svoj kapacitet ako usvojimo ovaj zakon, ovakav kakav je? Samo od sebe će se dogoditi.
Moram da vam kažem od 1957. godine EU, odnosno Evropa praktično pravi svoju jedinstvenu saobraćajnu politiku. Danas može da govori o brzinama o kojima govori preko 200 kilometara itd. i to samo pojedine zemlje. Mi mislimo kada usvojimo zakon, da ćemo odmah iskoračiti i da ćemo odmah krenuti na te visoke evropske standarde, za nas previsoke evropske standarde ili mislimo ako usvojimo direktive preporuke i sve ostalo stvari će same od sebe da se odvijaju. Neće. Ima mnogo stvari koje moramo sami da uradimo i zato pozdravljam to što kažete – hajde da radimo i slažem se hajde da radimo, ali moramo da napravimo strategiju šta hoćemo i moramo da napravimo zakon koji će biti primenljiv na sistem o kojem mi govorimo.
U članu 62. koji se odnosi na signalno sigurnosni uređaj i tehničke uslove, takođe potpuno nerealno planiranje. U tačkama 2, 3. i 4. govorite ponovo o srpskim prugama neviđenim brzinama od 100 do 160 kilometara na sat i navodite da će naši sigurnosni signalni uređaji takođe pratiti ovo. Naravno neće, jer naši sigurnosti signalni uređaji su za brzine od 40 do 60 kilometara, najviše do 80 kilometara i mi tu treba da se zadržimo. Šta ćemo da radimo sa tim signalnim uređajima? Kako ćemo obezbediti ove ako nam ljudi ginu na pružnim prelazima, ako su nam pružni prelazi neobezbeđeni?
Nemam tačan podatak, ali dolazim iz Valjeva, tamo svake godine imate bar četiri ili pet žrtava na pružnim prelazima. Prosto, hoću da vam kažem, hajde da vidimo sa čim raspolažemo, a onda ćemo da sanjamo. Lako je sanjati, ali morate nešto i da uradite u međuvremenu.
Još nekoliko podataka pre nego što dalje komentarišem. „Železnica“ zvanično ima 480 lokomotiva, i 8500 teretnih i 550 putničkih vagona. Tu se uglavnom radi o starim i vrlo nepouzdanim vozilima u kojima je leti vrućina, zimi ledeno. Pominjale su se i neke nesreće, ne bih dalje da ulazim u to, ali prosto se radi o vozilima sa kojima moramo da uđemo i da realizujemo ovo što ste napisali u ovom zakonu.
Ne mogu da poverujem da će nam baš ovakvi vagoni koje sam navela, a moram da kažem da, recimo, studentski voz tzv. Beovoz iz Beograda do Valjeva vozi tri i po sata, kada ima idealne uslove tri sata 100 kilometara. To je neverovatno.
Šta će se promeniti i kako ćemo konačno početi da poštujemo vozni red? Kako ćemo konačno početi da nam vozovi idu onda kada piše? To mi je neshvatljivo iz ovog što ste napisali.
Kažete onda u članu 79. – uređaj i oprema putnih kola i navodite šta sve treba da imaju. Kažete da treba da imaju uređaj za osvetljenje, uređaje za grejanje, verovatno i za glađenje, pa to ne podrazumevate, sanitarno higijenske uređaje. Ne znam da li su se poslanici ovde skoro vozili našim vozovima, ali građani sigurno jesu. Sanitarne uređaje imaju vozovi, ali nisu higijenski i to je ono sa čim se prvo susrećete kada uđete u voz.
Ne znam da li sada kada ste sve ovo naveli šta sve treba da poseduju ta vozila, da li ćete isključivati iz saobraćaja one koji to nemaju? Bojim se da ćete onda ostati sa strašno malo vagona i da ćemo imati probleme.
Zatim, članovi od 84. do 88. su uslovi koje moraju ispuniti železnički radnici i to su članovi gde se govori o stručnoj osposobljenosti, naročito u članu 88. gde govorite o redovnim proverama stručne osposobljenosti koja se do sada vršila za železničke radnike dva puta godišnje. Sada predlažete da to bude jednom godišnje. Moja procena i procena ljudi koji su godinama u struci jeste da ovo predug rok, da će se ljudi opustiti i da je vrlo značajno da se stručna osposobljenost zaista proverava makar jednom godišnje. To kažu oni u sistemu, drži tenziju i to znači da će se ljudi zaista osposobljavati da bi zadržali svoje poslove. To je vrlo važno.
Drugo, ono što mi ostaje nejasno, iz zakona nisam uspela da to vidim, govorite o centrima koji će se od sada baviti stručnim osposobljavanjem i navodite da će to biti privredna društva, druga pravna lica. Nudite naravno i uslove koje oni moraju da ispune da bi se time bavili.
Meni se čini da vi zaboravljate da imate resurs i da je taj resurs unutar železnice i da su to ljudi koji su u sistemu godinama i koji jako dobro znaju šta treba da znaju ljudi zaposleni na železnici i zaboravljate da koristite taj resurs. Ovde mi se više čini kao mogućnost da neko drugi sa strane dobije taj posao, a uvek se pokazalo u praksi da je ono što se dobija u sistemu potpuno adekvatno znanje i potpuno primenjivo znanje.
Svi smo znači, i vi i ja sa ove strane, potpuno svesni toga da je obučenost ključ uspeha, da su obučeni ljudi vrlo važni za sistem, pa bih volela da dobije odgovor kako je moguće da recimo direktor unutrašnje kontrole na železnici bude gipser koji je završio neki sportski menadžment i zaposlio se na tako vrlo, vrlo odgovornom i važnom mestu, direktora unutrašnje kontrole? Da li i za njega važe isti uslovi zaposlenja? Da ne nabrajam ostalih 174 novozaposlenih za vreme ove vlade.
Poglavlje koje nosi naziv – Istraživanje nesreće i incidenta za istrage, to su 119. do 127. članovi. To je za mene bio važan i vrlo ključni deo, naročito član 119. on je ključni član za ovo. Za nas su to važne stvari jer kad dođe do ovakvih situacija, do incidenata, do nesreća vrlo je važno imati unapred potpuno jasne procedure i znati na koji način treba da se reaguje. Vrlo je važno definisati na koji način treba da se reaguje.
Meni ostaje nejasno kod ovog tela za istragu, pa bih molila prosto, da neko pokuša da odgovori - ko formira telo za istragu? Govorite da će, u stavu 8. tog člana, da će imati velike resurse. Ja pitam – ko obezbeđuje te resurse? Odakle dolaze ti resursi? Zatim, koliko članova ima to telo? Kog su profila, vi govorite samo o jednom, da će to biti glavni istražitelj, i to čak, govorite u kondicionalu - da bi trebalo da to bude čovek koji se tim bavio, ne govorite da to mora, a to je vrlo važno.
Dalje, u članu 120. stav 2. kažete – da oni ne treba da iznose pretpostavke. Pa to se valjda podrazumeva da ne treba da iznose pretpostavke. Njihov posao su činjenice. Vi tu u tom članu 19. imate toliko mnogo stvari koje su potpuno mutne, a za mene su to ključne stvari, i mislim da je važno da ih razjasnite. Kaže – obim istrage i postupak u postupak u sprovođenju tih istraga utvrđuje telo za istrage. Znači, telo koje ste osnovali samo određuje šta će da istražuje. Pa nije valjda? Valjda dobije neki zadatak. Neću dalje o tome jer ću gubiti vreme, a volela bih da govorim o tome kad budemo o amandmanima govorili.
Vrlo besmisleno zvuči sledeći stav. Kažete - u članu 125. odnosi se na obaveze upravljanja železničkog prevoznika pri istrazi nesreće ili incidenta. Znači sada i železnički prevoznik takođe osniva komisiju, telo koje će se baviti ovim, i sad pazite, u stavu 1. kažete da je njegov zadatak - sve što nije telo za istragu uradilo treba da uradi ova komisija. Pa prosto ne razumem koliko ćemo mi puta ići, koliko tih stvari treba da se po istom tragu ove stvari odigravaju. Prosto mi je neverovatno. Ali, mislim da ovde treba da razjasnimo i mislim da je dobro da dobijem odgovore na ovo.
Da dalje ne detaljišem, ali hoću da kažem moj osnovni utisak o zakonu i hoću da kažem šta ja mislim da treba uraditi da bi železnički sistem konačno bio sistem koji ide napred zato što smo tako zacrtali, zato što smo uložili u njega, zato što smo dobro planirali, a ne zato što tako piše u zakonu pa će se samo od sebe dogoditi. Dakle, vrlo je važno doneti zakon koji je primenjiv, koji će pomeriti sistem i koji će ga uvesti u reforme. Moj utisak je da ovaj zakon nije primenjiv. On priča neku lepu priču, ali nije primenjiv i mi smo, DSS, podneli preko 30 amandmana na ovaj zakon, nadam se da ćemo o tome moći da razgovaramo kasnije.
Dalje, treba uskladiti propise sa EU i vi to konstantno radite, ali pre toga morate da osavremenite sistem. Sistem mora da bude savremen da bi smo mogli da ga usklađujemo. Ne razumem kako ćemo uskladiti ovakav sistem sa standardima o kojima smo govorili. Prošli ministar mi je rekao - pa dobro, ali mi to hoćemo da uradimo, to ćemo uraditi, ići ćemo napred. Ništa se nije dogodilo u međuvremenu.
Zatim, u železnicu treba uložiti značajna sredstva i ovi krediti jesu jedan deo toga, ali treba još sredstava i treba pronaći način da se ona osavremeni.
Ono što je zaista za mene ključno, stručni ljudi treba da rade u Železnici i da vode Železnicu. Ne možemo mi svi da radimo u Železnici. Ja za sebe kažem da ne mogu. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.
Gospodine ministre, žao mi je ako ste pogrešno razumeli. Samo sam vrlo jednostavno rekla, ja ću da radim svoj posao onda kada me je prozvao predsedavajući. Prosto nema razloga da se povlačim i stavljam od svog rođenog posla za koji sam se prijavila da radim.
Hajmo da se vratimo na telo za istrage. Kažete biće uređeno nekim drugim zakonom, nekim drugim pravilnikom. To je ono što mi se čini da ne valja. Mislim, a to piše i ovde u zakonu, i to sam naravno pročitala. Ali, mislim da je mnogo bolje da takvu stvar uredimo ovde i na odmah, jer tu ne treba puno, dva člana rešavaju sve ovo zašta sam postavila pitanje i našta ste vi pokušali da odgovorite. Pravilnici prvo kasne. Drugo, kasne i godinama. Mogu da vam navedem zakone za koje po šest godina nije urađen pravilnik i ne može zakon u punom kapacitetu da se primenjuje.
Drugo, onda javnost i poslanici nemaju uvid kako je to regulisano u Poslovniku, a bilo bi jako dobro da 250 ljudi ovde danas sa vama može da razgovara i vašim saradnicima o tome da li je to adekvatno, manje adekvatno i da na to može da interveniše.
Tako, da mislim da bi bilo jako dobro, da je to regulisano ovde i vrlo jednostavno regulisano. Znam da i sada postoje komisije, da prevoznici imaju komisije raznog stepena, raznog ranga koje treba da budu upućene i da rešavaju i da razrešavaju situacije koje su akcidenti, incidenti, nesreće i slično. Mislim, moj je utisak da su to dve potpuno različite stvari i mislim da te dve paralelne stvari nema potrebe da teku na isti način i dvostruki resursi da se troše. Imate telo za istrage. To telo za istrage treba da se bavi tim. Ono treba da daje preporuke za bezbednost jer će utvrditi razloge zbog čega će se dogoditi nesreće ili teža nesreća. Mislim, da bi bilo dobro da svi ovde možemo da se izjasnimo. Hvala.
Gospođa ministar da odgovori, ali u redu, ako sam ja na dnevnom redu.
Moram da počnem sa svojim stvarno velikim čuđenjem. Meni prosto nije jasno kako je nekome palo na pamet da u ujedinjenoj raspravi spoji hemijsko oružje i robne rezerve, i doda im još nekoliko ugovora. Prosto nisam uspela da pronađem ni jednu jedinu vezu, iako sam se vrlo ozbiljno spremala i radila na ovim zakonima. Ali, pošto je u obrazloženju kada smo glasali za dnevni red, prećutani argumenti kako se spajala ova tačka, volela bih da ih čujem, da proširim svoje znanje. Sigurna sam da će argumenti biti vrlo kreativni.
Moram da počnem od Zakona o robnim rezervama, jer mislim da je to jedan od najvažnijih zakona za svaku zemlju, pa i za Srbiju. Njegov zadatak je da obezbedi sigurnost snabdevanja tržišta, odnosno građana, u krajnjoj liniji, osnovnim životnim namirnicama, zatim lekovima i medicinskim sredstvima za humanu upotrebu, mada ja vidim da se ovde na ovom polju jako razmišlja, uopšte šta je strateški antibiotik, recimo za Srbiju, pa kako to obezbeđujemo. Zatim veterinarskih lekova i sredstava, zatim industrijskih proizvoda, pošte, železnice i ono što je novost u ovakvom zakonu, a novost je u svakom slučaju od 1992. godine, to je sigurnost snabdevanja energentima, što je naravno jako važno i što je tema u mnogim zemljama, ali i što je nas iniciralo i direktno proizašlo iz toga što smo potpisali Zakon o ratifikaciji Ugovora o osnivanju energetske zajednice i Direktivu 2009/119, koja je direktno u vezi sa uspostavljanjem sistema obezbeđivanja rezervi nafte.
Šta je sada ono što mene ovde zbunjuje? Zbunjuju me sredstva u budžetu predviđena ovo. Stvarno ne vidim koliko smo mi onda ozbiljni u svojoj nameri ako smo obezbedili to sredstava samo za ovu oblast koja je izuzetno skup.
Naravno, ovo nije pitanje samo iz oblasti energetike, ovo zadire u oblast životne sredine, a onda najviše zadire u onu oblast koja se tiče svih građana i njima na leđa prebacujemo cenu energenata koji će poskupeti. Ne mogu da ne kažem da je ovaj zakon došao u trenutku, nešto posle ove velike letnje afere koja je otvorena sa pokradenim robnim rezervama, kada smo otkrili, kada je cela Srbija otkrila da je iz robnih rezervi nestalo 80.612,18 tona žita i od toga 49.909,55 tona merkantilne pšenice, a ostalo, kukuruza.
Šta hoću da kažem kada to pretvorimo u novac, a svi smo ovde vrlo zainteresovani da to pretvorimo u ono što je opipljivo i o čemu možemo da razgovaramo, jer država zaista jeste u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji, to je šteta koja je otprilike vrednosti 20 miliona evra.
Istovremeno, poražavajuće je da Makedonija otvara ovu priču i kaže da je i njeno tržište ugroženo, time što je na to tržište ušla jedna velika količina jeftinog brašna, koja je negde otprilike kada uporedite, upravo koliko iznosi, šteta koja je od pokradenog kukuruza i pšenice i onda se pitam, da li je ovo što se kod nas tretira kao prekršaj, a kao prekršaj je krivično delo, jer to što su pokradene robne rezerve, da li je to na isti način tretirano kao što je tretirano u nekim drugim zemljama tipa Francuske, Švedske, jer oni to tretiraju kao terorizam.
Izvinite, podrivanje bezbednosti države, a to je cilj robnih rezervi, sa jedne strane i ovo sve što se u Srbiji dešava, jeste dovođenje u pitanje međunarodni ugled Srbije.
Sada kada vam se otvori ta priča u Makedoniji, vi nemate odgovor tu.
Gledam gospodina Ljajića koji se kao ministar sa Makedonijom bori za svaku trgovinsku razmenu, za razne probleme koji se pojavljuju u trgovinskim razmenama u oblasti poljoprivrede, u nekim drugim oblastima, a sa ove strane vi nemate odgovor na ovo jednostavno pitanje, ko podriva bezbednost države Srbije i zašto je to tretirano tako kod nas na takav način.
Kada pogledamo naše zaštitne mehanizme, vidim da se oni u ovom zakonu nisu mnogo popravili, nisu ni mnogo efikasniji, ni delotvorniji, oni su slabi i ne mogu da budu primenjeni. Toga se bojim kada govorim o ovom zakonu.
Stvarno mi je žao što nemam vremena da se više bavim tim načelnim stvarima kada je o zakonu reč, govorićemo o amandmanima, ali to su načelne stvari koje su vrlo važne za jednu zemlju poput Srbije.
Hoću da govorim i o ovom drugom zakonu – Predlog zakona o izmenama Zakona o zabrani razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebi hemijskog oružja i o njegovom uništavanju. Mnogo mojih kolega je reklo danas da je to jako važna oblast, iako ona ne deluje tako na prvi pogled, pitajte naučne institute koji moraju da rade sa ovim materijama, pitajte vojne institute, pitajte velika privredna društva, fabrike, pogone, odeljenja koja se bave i funkcionišu po ovom zakonu i kojima zaista predstavlja problem to što moraju da na određeno vreme izveštavaju nadležno ministarstvo odnosno nekada agenciju za hemikalije.
Druga važna stvar o kojoj moramo da vodimo računa kad govorimo o tome je da je nekadašnja SFRJ bila zaista država, tako je i apostrofirana, koja je imala kapacitet da proizvodi hemijsko oružje, a na samu pomen Sirije, recimo, u ovom slučaju, moramo da kažemo koliko je važno da je Srbija prihvatila Konvenciju 2000. godine i donela zakon kojim je jasno prihvatila pravila igre i ogradila se od hemijskog oružja.
Mi smo se obavezali da uspostavimo verifikacioni režim za pojedine otrovne supstance koje se nalaze u Aneksu konvencije na listama 1, 2. i 3, kako bismo imali uvid u proizvodnju, preradu, korišćenje i skladištenje ovih supstanci, zapravo da bismo imali uvid da se one koriste u svrhe koje su dozvoljene, u miroljubive svrhe i da ne idu u nekom drugom pravcu.
Obavezali smo se da ćemo formirati dva mehanizma i jesmo ih formirali. Prvi mehanizam je izveštavanje. To znači da ćemo kao država redovno izveštavati organizaciju u Hagu u stanju u ovoj oblasti u našoj zemlji. Drugi mehanizam je saradnja sa međunarodnom inspekcijom i to je jako važan mehanizam jer smo se mi obavezali da ćemo na nacionalnom nivou formirati i uspostaviti pravni režim kontrole. I jesmo ga uspostavili time što je Vlada formirala Komisiju. U toj Komisiji se nalaze ministri i predstavnici mnogih oblasti, spoljnih poslova, trgovine, zdravlja, zaštite životne sredine, Uprave carina itd. Znači, jedno vrlo široko telo.
Zbog toga je moje pitanje za gospodina ministra Ljajića – zbog čega u prethodnom zakonu, a sećate se jako dobro amandmana o kome smo govorili, u Zakonu o uvozu i izvozu robe dvostruke namene, gde se vrlo jasno u mom amandmanu kaže šta su naše obaveze po ovom međunarodnom ugovoru, po ovoj konvenciji. Rekli ste tada – ovo je sve u redu, samo ćemo ga doneti u nekom drugom zakonu. Ja pitam – u kom je to zakonu? Vrlo mi je važno da znam, zato što je to nešto što ćemo mi kao država morati pred međunarodnom zajednicom da obrazložimo. Vrlo je važno reći da Srbija ispunjava sve svoje obaveze i to je najvažnije.
U čemu se onda sastoje ove izmene? Izmene su zapravo nastale zbog toga što je Konferencija država članica donela neka inovirana uputstva i ta inovirana uputstva su zapravo usaglašavanje sa ovim što mi danas radimo. Tu su preciznije određene koncentracioni limiti za pojedina pravna lica koja su obaveza da dostavljaju izveštaj nadležnim ministarstvima iz Liste 2A. Druga izmena se tiče usaglašavanja terminologije, recimo, šta je to diskretna organska supstanca. Kad sam kod usaglašavanja, odmah moram da kažem da je Odbor podneo jedan amandman koji je takođe usaglašavanje, ali u ovom slučaju između jednine i množine koja se pojavljuje u tekstu, što je Vlada prihvatila i hvala joj na tome.
Za sprovođenje ovog zakona bila je nadležna Agencija za hemikalije, koja je u onom nesrećnom potezu kada je uništen Fond i kada su uništene još dve agencije praktično prestala da postoji. Sve se tiču zaštite životne sredine i to je ono što mene najviše boli. Tada je bilo rečeno – mi ćemo silne agencije skloniti, nećemo ih finansirati, nažalost, samo se ispostavilo da su agencije u oblasti zaštite životne sredine i te kako smetale. Zato mislim da je ova agencija nama danas neophodna i sada tek vidimo zbog čega je ona nama bila toliko potrebna. Hvala.
Hvala.
Evo ja ću pokušati da počnem od ovog poslednjeg. Zaista je teško da i očekujem da se sećate amandmana, ja se sećam jako dobro zato što znam šta sam htela tim amandmanom, ali dobro, videćemo kad bude taj vaš zakon koji najavljujete. Ovde se nije radilo o ubacivanju tog termina „hemijsko oružje“, ali hajde sad da ne širimo tu priču.
Ono sve što sam ja govorila o toj priči sa Makedonijom i sa sličnim pričama, gde mi ne možemo da utvrdimo da li je to tako baš bilo ili nije bilo, jeste zapravo prvo materijalna šteta Srbije, zatim narušavanje ugleda Srbije, a cela moja priča koncepcija jeste bila zaštitni mehanizmi koje mi kao država moramo da napravimo da bi smo mogli da kontrolišemo sve što se dešava u ovoj vrlo važnoj oblasti, jesu ono što je suštinsko.
Pomenuli ste inspekcije, pomenuli ste mnogo što šta, mislim da je mnogo važno da ove zaštitne mehanizme ojačamo, onda možemo da govorimo o tome, da slaboj Srbiji svako će koristiti priliku da uzme ono što može da joj uzme.
Da se vratimo na ovo što je gospođa Mihajlović rekla, naknade od dva dinar po litru goriva nisu one naročito velike, naročito kada ih uporedimo sa ovim povećanjem plata, onda će ljudi taman to što dobiju kao povećanje plata moći da daju za ta dva dinara po litru.
Ono što meni strašno smeta jeste da će građani sami finansirati svoju energetsku bezbednost. Meni se to čini prebacivanje na nejaka pleća, zaista istrošena pleća, materijalno pre svega istrošena pleća, na građane koji zaista mislim da to ne treba sami da finansiraju, mora država tu na drugi način da se postavi. Hvala.
Da završimo. Potpuno razumem šta govorite, govorimo u stvari istu stvar. Naravno da će kompanije da plaćaju. Da li mislite da kompanije neće prebaciti to na građane? Hoće. Kad povećate PDV, to prvo osete građani u prodavnicama. Na kraju krajeva, sve se svali na leđa građana. Meni se čini da je to ono što mi treba da izbegnemo kao država, zato što stvarno mislimo, ovo je vrlo važna oblast, i hajde da otvorimo konačno priču kako ćemo da postignemo energetsku bezbednost, a da to ne plati svaki od onih najsiromašnijih građana, bar.