Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Hvala, gospodine predsedavajući.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, bila sam iznenađena kada ste u prošlom zakonu, kada smo govorili o brzini donošenja podzakonskih akata, rekli da to što ćete napisati na papiru, a skratiti rokove, ne znači da ćete to moći ispuniti u praksi.
Gospođa Banović i ja smo u našem amandmanu insistirale da se taj rok za donošenje podzakonskih akata ubrza.
Vi kažete u članu 31. Podzakonski akti za sprovođenje ovog zakona biće doneti u roku od šest meseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Naravno, potpuno mi je jasno da su rokovi vrlo važni, ali mi je takođe vrlo jasno da bez podzakonskih akata zakon ne može da se primenjuje u punom kapacitetu, kako to vole da kažu pravnici i zato smo smatrali da je mnogo uputnije ubrzati proceduru donošenja podzakonskih akata.
Mi smo ponudili tri meseca. Možda je to kratak rok, ali definitivno moramo svi da shvatimo da administracija mora da mnogo brže radi svoje poslove, jer neće moći država da funkcioniše ako svaki put prolongiramo donošenje podzakonskih akata, a naročito ako prekršimo taj rok koji donesemo u zakonima. Ja mogu da vam navodim pola sata zakone u kojima podzakonski akti nisu doneti na zakone iz 2006, 2009. godine i slično. Hvala.
Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, moram da vas pitam - da li je malo nelogično da ja govorim o ovom amandmanu i da ovaj amandman uopšte postoji ovde kada, kada ste čitali amandmane i poslanike koji su ih podneli, niste pročitali da smo gospođa Banović i ja podnosili amandmane. Mi jesmo podnosili amandmane, pa vas molim, ako postoji mogućnost, da to popravite. Mi jesmo podneli amandmane, oni su evidentirani i zato mogu danas da govorim o njima.
Šta smo gospođa Banović i ja želele da postignemo ovim amandmanom na član 8? Prethodni zakon, čije se izmene i dopune sada nalaze pred nama, predvideo je mogućnost da, ukoliko stranka u postupku nije bila zadovoljna odgovorom, ima pravo na žalbu, na taj zaključak i ako smatra da je njeno pravo povređeno na bilo koji način, ima pravo da se žali. To je demokratsko pravo, demokratski institut u svim državama u svetu, pa i u Srbiji, i zato smatramo da nije trebalo isključiti mogućnosti i isključiti njeno pravo na žalbu.
Smatramo da razlog koji ste naveli ovde i koji ste sada naveli, da je u pitanju ekonomičnost, da su stranke u postupku bile u situaciji da se žale beskonačno puta i da je to onda gubilo smisao, mi smatramo da to što se ukida demokratski institut, a da se to pravda ekonomičnošću, zapravo ne može ni da doprinese boljitku ove zemlje, ni boljem korišćenju, ni boljoj primeni ovog zakona, niti će dovesti do ubrzanja celog postupka.
Naravno, jeste brzina bitna i svi govorimo o skraćenju nekih procedura, ali je vrlo važno da tu brzinu prate i sve druge demokratske procedure i svi drugi demokratski instituti. Mislim da pravo na žalbu jeste pravo svakog građanina i svake stranke u postupku i treba da ostane ovde. Mislim da je bolje rešenje bilo u prethodnom zakonu. Hvala.
Hvala  gospodine predsedavajući, nije vaša greška. Greška je službe koja je to napisala, ali nije tako strašna greška, moguća je ispravka, samo kažem da smo podnosile amandmane.
Mi smo takođe smatrali da ovaj član 9. treba da se briše i opet kažem da je ružno da se ukidaju demokratski instituti kao što je pravo na žalbu. Svako ko misli da su povređena njegova prava, ima pravo da se žali, a postupak treba drugačije koncipirati, da traje kraće i sve ostalo, ali da pravo na žalbu ostane.
Doduše, vi nudite mogućnost, i o tome ste govorili kada ste gospođi Popović obrazlagali, da ukoliko stranka u postupku nije zadovoljna zaključkom, može da se žali predsedniku komisije. Čak ako nije zadovoljna njegovim zaključkom, ima pravo da se žali i žalbu uputi Savetu, koji o njoj odlučuje.
Smatram da je to dalje u radu, da je drugi deo sasvim u radu, ali da ovaj prvi deo, koji je predviđen ukidanjem ove žalbe u članu 8, nije dobar i da treba vratiti ono što su stranke u postupku imale pravo. U redu je zaštiti rad komisije, u redu je ubrzati rad komisije, ali se mora pronaći modus da se i ubrza rad komisije, s jedne strane, ali da se ne ukine demokratsko pravo svakog da se žali na povredu svojih prava. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, moram da prokomentarišem samo nekoliko stvari koje su ranije izrečene, a u vezi su sa ovim amandmanom.
Kolega poslanik reče da su u Bugarskoj, pa i u Makedoniji glasali za zakone koje nisu čak ni prevodili, da su se oni pokazali sasvim dobri. Nisu se pokazali u praksi sasvim dobri, nisu se čak pokazali dobrim uopšte, tako da uvek se zalažem za to da mi vrlo ozbiljno na svom jeziku razmatramo sve zakonske predloge i da onda o njima ovde govorimo.
Pominjali smo i u članu 15. u kome smo imale gospođa Banović i ja amandman komisiju i problem sa nekim procedurama koje su očigledno veći problem, nego što je sam personalni sastav te komisije.
Mislim da, vi kažete da je sastav komisije bio sporan, možda je bio sporan, možda oni zaista nemaju kapacitet jer u tom pravcu rade, ali gradeći institucije mi pokušavamo da sagradimo instituciju komisije, mi moramo da im damo, pre svega jasne procedure, a i kod izbora, onda preuzimamo odgovornost da ti ljudi onda ne mogu da ispoštuju procedure i da prate ono što smo mi hteli od zakona.
Sa druge strane, takvoj komisiji koju smo evidentno, ovde svi zaključili, podaci sami i istraživanja kažu da ta komisija ne može da odgovori onom za šta je napravljena, mi joj sada dajemo veća prava, podižemo joj kapacitete, a svesni smo da ona ne može, pa čak i ako je promenimo personalni sastav, zaista sam vrlo skeptična da je to samo jedini razlog. Ona neće moći da izađe u susret ovim pravima koja smo joj dali i obavezama koja joj ovim zakonom dalje namećemo.
Vi kažete da obaveza komisije je bila da shodno odredbi člana 62. stav 4. Zakona, donese rešenje u roku od tri meseca od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, inače se smatra da je koncentracija odobrena.
Uočeno je da je rok od tri meseca previše kratak i naročito kažete da je kratak u situaciji kada se koncentracija može odobriti samo uslovno, pa stranka može sama da predloži posebne uslove, koje je spremna da prihvati da bi koncentracija bila odobrena.
Zbog toga vi smatrate da je u interesu stranke da se rok od tri meseca produži na četiri meseca. Mi ne smatramo da je to dobro rešenje. Mislimo da treba ostati u onom roku od tri meseca i da prosto svi akteri u ovom procesu moramo da se naučimo da i mi kao država, kao parlament, da se naučimo da radimo efikasno, da radimo odgovarajućom brzinom i da zaista vodimo računa o tome da trošimo pare poreskih obveznika svi zajedno, da moramo da za to koliko novca dobijemo uložimo u nekakav rad, pa predlažemo da prosto ovaj rok ostane u onom okviru koji je bio u prethodnom zakonu, dakle, tri meseca.
To je u interesu stranke, po mišljenju Demokratske stranke Srbije.
Hvala gospodine predsedavajući.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, razlika između prevođenih zakona i prepisivanih zakona je velika. Reagovala sam na ono da se ne prevođeni zakoni usvajaju u parlamentu, a u tome da se prepisuju to smo imali prilike da vidimo u prethodnih 10 ili nekoliko više godina, prepisuju se ti zakoni, a kako se onda oni implementiraju u naš pravni sistem, i to smo imali prilike da vidimo, zato i imamo izmene i dopune svaki drugi dan je ovde pred nama.
Takođe, mislim da je uvek mnogo bolje napraviti jedan sistemski zakon i onda o njemu ozbiljno razgovarati u parlamentu, nego skratiti postupke rasprave u parlamentu, pa onda vršiti izmene i dopune redovno.
Nego, da se ja vratim na ovaj član 21. na koji smo gospođa Banović i ja podnele amandmane. Ovde se preciziraju rokovi za postupanje u sudskom postupku po tužbi u upravnom sporu protiv akata komisije i ovde vi kažete – sud će doneti odluku u stavu 4, rok za dostavu tužbe po prilozima komisije na odgovor je 15 dana od dana prijema u sudu, a rok za davanje odgovora je 30 dana od dana prijema tužbe na izjašnjavanje.
Mi smo skratili ovaj rok rukovodeći se pre svega dinamičnošću prilika na tržištu i potrebom da se uspostavi efikasan i odgovoran sistem rada. Takođe, smo skratili i rokove u sledećem stavu 5. sud će doneti odluku po tužni najkasnije u roku tri meseca od prijema odgovora na tužbu, odnosno od proteka roka za odgovor na tužbu. Mi smo ta tri meseca skratili na 30 dana, smatrajući da to ne radimo neozbiljno, nego da to radimo zaista s potrebom da se konačno uspostavi red u državi i konačno rade posao na korist građana.
Takođe, ono što ste u stavu 7. napisali – da Vrhovni kasacioni sud će doneti odluku o vanredno-pravnom sredstvu najkasnije u roku od tri meseca od prijema odgovora na vanredno-pravnom sredstvu, odnosno od proteka roka za ovaj odgovor, to ne može da bude predmet ovog zakona, pravosuđe ima svoje zakone i rokovi su predviđeni tim zakonima, tako da ovaj zakon ne može da reguliše rok u kome će Vrhovni kasacioni sud da donese svoju odluku. Hvala vam.
Hvala.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, zakon predviđa da lokalne samouprave konkretnije određuju cene legalizacije i da odrede ove popuste pri legalizaciji. Takođe, predviđa i mogućnost da, s obzirom na materijalne uslove u kojima živi većina građana, dozvole i mogućnost da se dozvole plaćaju na više rata, pa je do 20 ovde predviđena mogućnost. To je jedna pogodnost koja je u odnosu na građane sasvim korektno određena, jer se radi o zaista vrlo visokim ciframa.
Stručnjaci kažu da, recimo, za legalizaciju jednog stana od 50 kvadrata treba otprilike da se uplati 5.600 evra. To kada podelite i neka bude 20 rata i dođe da je rata 280 evra. To je prilično u odnosu na platežnu moć većine građana. Bojim se da je to ona ograničavajuća okolnost zbog koje ovaj zakon neće zaživeti.
Još skuplje će, recimo, proći do 100 kvadrata, oni koji hoće da legalizuju objekat, jer oni moraju da plate ratu otprilike čak i na 20 rata ako to plaćaju 550 evra, što je takođe mnogo. To je otprilike oko 11 hiljada evra ukupno. Na osnovu svega toga, bojim se da će praktično objekte legalizovati samo oni koji imaju novca, a to nisu oni građani koji su gradili objekte do 100 kvadrata za svoje stambene potrebe.
Meni se čini da je bilo dobro razdvojiti te dve stvari, znači, razdvojiti one koji su gradili do 100 kvadrata, jer to možemo smatrati da jesu zaista njihove stambene potrebe te vrste, gradili su za sebe i za svoju porodicu i one koji su gradili na veliko, koji su gradili velike, ogromne, grandiozne objekte, jer su oni očigledno u mnogo povoljnijem položaju. Ovog trenutka oni su stavljeni u isti položaj.
Ono što je u ovom amandmanu važno, a što je i u sledećem na koji smo gospođa Banović i ja podnele amandman, jeste da je dobro da se ta mogućnost da lokalnim samoupravama, ali s druge strane, postoji niz otežavajući okolnosti koje lokalne samouprave imaju, koje ću govoriti kasnije kada budem govorila o drugom amandmanu, jer one zaista neće moći da izađu svojim građanima u susret, iako im zakon daje mogućnost. Nisu svi u poziciji Beograda i nisu svi u poziciji da imaju sredstava, nego će svoje prazne budžete gledati da nadoknade na drugi način, najčešće kao što je to radila i ova i bivša Vlada, sve će prebaciti na leđa građana. O tome ću kasnije govoriti. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Gospodine ministre, zapravo sam već počela priču u tom pravcu.
Dakle, ono što je započela prošla Vlada, nastavila je ova Vlada i ima potpuno istu politiku prema lokalnim samoupravama. Budžet im je sve prazniji, jer im ne daju dovoljno sredstava za one poslove za koje imaju nadležnosti. S druge strane, nadležnosti im nisu oduzete nego su im dodate nekim drugim zakonima i još su povećane.
Lokalni prihodi su već značajno smanjeni poslednji put u ovoj godini za 15%. To je bio rezultat prethodnog smanjenja poreza na zarade. Zatim, prošle jeseni ukinut je niz taksi koje su takođe bile prihodi budžeta lokalnih samouprava, a od januara 2014. godine ukida se i naknada za korišćenje građevinskog zemljišta. To je, takođe, jedan od značajnih prihoda lokalnih samouprava.
Osim toga, osim smanjenja budžeta na drugoj strani, oni imaju obaveze usled rasta prihoda od finansijske decentralizacije opštine su u prethodnom periodu dobile nove obaveze, nove nadležnosti. One sve traže da imaju dovoljno finansija da ih ispoštuju.
Recimo, sad sam upravo razgovarala sa čovekom koji je iz opštine i kaže da imaju problem kako će sprovesti ono što im je nametnuto Zakonom o osnovnom obrazovanju, inkluzivno obrazovanje da plate iz svog fonda.
Vi zaboravljate, gospodine ministre, da je ova vlada koja je zagovornik tog evropskog puta. Praktično 70% svih obaveza iz agende evropskog puta je prebačeno na lokalne samouprave. Sedamdeset posto obaveza one moraju da izvrše. Recimo, kvalitet vode je stvar lokalne samouprave, upravljanje otpadom. Eto, pomenula sam i inkluziju.
Najveći broj lokalnih samouprava nije u poziciji velikih gradova, nije u poziciji Beograda. Pa i drugi veliki gradovi ne mogu da ispoštuju, ali, recimo, Beograd mnoge stvari može da ispoštuje kada su u pitanju trudnice, kad su u pitanju penzioneri, porodilje, deca. Bilo bi super da sve lokalne samouprave to mogu da ispoštuju, jer to bi onda bio ravnopravan odnos prema svim građanima, koji nam Ustav garantuje.
Nažalost, mi koji dolazimo iz drugih sredina, koje nisu najveći grad, naši penzioneri, naše porodilje, trudnice, deca nisu u poziciji da dobiju ista prava i obaveze, a onda dolazimo do toga da se zapravo vrši diskriminacija.
Dobro je što ste vi u zakonu predvideli ovu mogućnost, ali vas upozoravam da ide novi budžet. Molim vas, vodite računa o tome da ovo što je mogućnost lokalnih samouprava može lokalna samouprava da izvede ako bude dobila sredstava iz budžeta Republike. Hvala vam.
Hvala gospodine predsedniče.
Mislim da svako u ovoj sali deli užas samnom kada pročita naslove tipa – učenik od 18 godina u Novom Pazaru nožem izbo oca drugog učenika, u Aranđelovcu petaci pretukli prvaka i teško ga povredili, u Novom Sadu osnovci pretukli čoveka koji je sedeo u parku, u Leskovcu trinaestogodišnjak ima 136 krivičnih prijava, da ne ređam dalje.
Nedavno su objavljeni podaci da je za manje od godinu dana u Beogradu bilo jedno ubistvo, tri pokušaja ubistva, 16 nanošenja teških telesnih povreda, 65 krivičnih dela nasilničkog ponašanja, a učinioci su bili deca do 18 godina, dakle, maloletnici. Sumnja se da su maloletnici takođe odgovorni za 121 razbojništvo, 724 teške krađe, 683 krađe, 31 krađu automobila, 22 stavljanja u promet opojnih droga i 114 krivičnih dela držanja opojnih droga. Ovo sam namerno navela kao činjenicu, to se sve događa u Beogradu za godinu dana. Učinioci su maloletnici.
Problem koji je direktno povezan sa maloletničkom delikvencijom je svakako i vršnjačko nasilje. Jedno istraživanje u Srbiji kaže da je 65 učenika tokom svog školovanja bar jednom bilo izloženo nekom od oblika agresivnog ponašanja, a sa druge strane, jedno drugo regionalno istraživanje kaže da 70% učenika podržava nasilje prema ženama i prema vršnjacima.
Očigledno je da je nasilje fenomen koji debelo drma naše društvo, ali je takođe očigledno da se ovim fenomenom baš niko ne bavi. Svi stavljaju glavu u pesak, svi stavljaju problem pod tepih i problem ne otvaraju. Naravno, i sama država ume i te kako da bude nasilna. To smo imali prilike da vidimo juče i neki dan u Ljigu, kada je država, držeći se formalnih razloga, jednostavno izručila dete od tri godine ocu nasilniku, praveći ustupke ne znam kome i nepoštujući odredbe konvencije koja kaže – u najboljem interesu deteta. O tome ću kasnije govoriti, vratiću se maloletničkom nasilju.
Nasilje i kriminal među maloletnicima u Srbiji su u poslednjoj deceniji narasli tri puta, a nauka kaže da je potpuno dokazano da je vrlo bliska veza između vršnjačkog nasilja i virtuelnog nasilja. Potpuno je jasno, a i nauka kaže takođe da je glavni problem zbog koga se sve ovo dešava zapravo degradirajući položaj porodice. Ova Vlada je takođe, kao i prethodna, svu nesreću i svu muku teških i ekonomskih uslova svalila na leđa porodice. Porodica se bori da fizički opstane i da preživi, da zaposli svoje članove i nema vremena da se bavi razvojem svojih maloletnih članova.
Sa druge strane, one institucije koje je država napravila da se bave takođe vaspitanjem i da brinu o vaspitanju mladog pokoljenja, mladih ljudi, one ne rade svoj posao. Imali smo prilike da gledamo Zakon o osnovnim školama koji kaže da se škola ne bavi vaspitanjem, nego samo obrazovanjem.
Zatim, imamo problem i sa neadekvatnim korišćenjem vremena mladih ljudi, gde takođe sve košta roditelje. Baviti se nekim sportom, učešće u nekom klubu, nekoj kreativnoj radionici, to sve košta i roditelji ne mogu da isprate potrebe svoje dece. Uz to imamo i jedan negativan uticaj sredstava masovne komunikacije. Imamo „Farmu“ koju deca gledaju, imamo medije koji pretvaraju u glavne likove polusvet i ljude sa one strane zakona.
Interesantno je da sve institucije koje su napravljene peru ruke i kažu da one nisu direktno odgovorne za ovaj problem, nego je neko drugi odgovoran. Meni je neki dan, prateći u novinama šta se dogodilo u Novom Pazaru, zaista zasmetala izjava direktora koji je izjavio – nisam odgovoran, to se desilo dva metra od ulaska u školu. Znači, apsolutno svi peru ruke od ovog. Mi imamo problem sa tim da imamo jedan vrlo blag Zakon o maloletničkoj delikvenciji, koji jako blago sankcioniše one koji su izgrednici.
Da ne širim priču dalje, smatram da bez sistemskih mera, bez jasnog stava ko, šta i kako radi, ovo ne može da uspe. Zato pitam premijera – kada će se konačno pozabaviti statusom porodice? Kada će konačno Vlada početi da se inter-resorno bavi problemom nasilja? Pitam ministra prosvete – kada će škole početi da se bave vaspitanjem, odnosno kada će se promeniti koncept da škola postane i vaspitna i obrazovna ustanova? Kada će razni projekti, poput „Škole bez nasilja i razmene nasilne komunikacije“, zaista postati dostupni svim školama, a ne samo pojedinom uzorku?
S obzirom da je nemoguće jednom kampanjom uraditi nešto mnogo za ovaj problem, prosto pitam ministra kulture - na koji način će se on uključiti u rešavanje ovog problema? Pitam i ministra pravde – kada će biti donet novi zakon o maloletničkoj delikvenciji? Na kraju, pitanje za ministra sporta – kada će besplatan sport konačno ući u osnovne škole i srednje škole ove zemlje?
Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa DSS takođe će glasati za ove dve konvencije, ali ja ću svoju diskusiju bazirati upravo na njih dve zato što mislim da su one jako važne između ove četiri tačke koje su objedinjene. Zaista mislim da je mnogo važnija priča o međunarodnom usvajanju dece i priča o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i porodici, nego ove dve stvari koje jesu važne, o socijalnoj sigurnosti, Sporazuma između Republike Srbije i Kanade i Srbije i Velikog Vojvodstva Luksemburg. Stvarno mislim da su ove dve stvari vrlo važne i mislim da o njima treba mnogo govoriti zato što vrlo obazrivo treba pričati o njima i mislim da im treba dati prostor.
Počeću od Haške konvencije o zaštiti dece i saradnji u oblasti međunarodne saradnje. Moramo da pođemo od nekoliko činjenica koje treba imati u vidu kada govorimo o ovoj konvenciji i onome na šta se ona odnosi, odnosno materiji koju ona obrađuje i o tome moramo vrlo vrlo oprezno da govorimo. Upravo tako nam preporučuje komitet. Ovo je zaista vrlo jedna pipava materija koja treba da bude jako dobro razmatrana u parlamentu kako bi mogli da se odlučimo.
Nekoliko činjenica, a prva od njih je da smo mi praktično u naše porodično zakonodavstvo već utkali odredbe ove konvencije. One se već nalaze unutar porodičnog zakonodavstva. Naše osnovno načelo i naš osnovni princip jeste najbolji interes deteta. To je ono što traže konvencije i to je ono što mi u našem porodičnom zakonodavstvu imamo.
Srbija se obavezala da će do 2015. godine svu decu starosti do tri godine izmestiti iz socijalnih ustanova, deinstitucionalizovati. Mi imamo praktično dve godine da svu decu do tri godine, koja se sada trenutno nalaze u socijalnim ustanovama, smestimo u hraniteljske porodice, damo na usvojenje ili, ako je moguće, a vidim da država nekako najmanje razmatra tu mogućnost, vratimo u biološke porodice.
Ja ću ponuditi model kako je to moguće, pa prosto ću otvoriti diskusiju. Nadam se da će druge kolege učestvovati u tome i komentarisati.
Posle 2015. godine mi nećemo stavljati decu starosti do tri godine u socijalne ustanove i to je ono što je najvažnije i mislim da je to jako dobro. Izuzetak su ona deca kojima je potrebna intenzivna medicinska nega i nekako sada dolazimo na teren i na materiju ove konvencije, nekako su upravo deca koja imaju problema u razvoju, koja zaostaju u razvoju, deca koja imaju mentalne ili fizičke probleme, deca koja su bolesna, deca kojima je potrebna intenzivna medicinska nega upravo ona deca koja idu na međunarodno usvajanje.
Odmah ću zatim da se bavim malo profilom onih koji žele da usvoje decu. Profil naših potencijalnih usvojitelja je takav da oni žele da usvoje beloputu decu, starosti do sedam godina, što mlađu to bolje i decu koja su zdrava. S druge strane, međunarodni usvojitelji, oni koji bi usvojili decu su zapravo oni koji su spremni da usvoje decu koja su bolesna, koja imaju probleme u razvoju, kojima je potrebna medicinska nega i medicinski nadzor.
Još jedna stvar ih razlikuje, naravno i romsku decu, jer oni su spremni, mada sve više i naši potencijalni usvojitelji hoće da usvoje romsku decu, to je pomereno, a pomereno je zbog toga što je rađena kampanja i mislim da je kampanja jedan od načina koji ću ja predložiti kasnije.
Još jedna zanimljivost u vezi sa ovim profilom. Strani usvojitelji imaju svoju decu već a spremni su da usvoje još dece i da se bave njima a naši usvojitelji potencijalni zapravo usvajaju prvo dete jer ne mogu da ostvare svoje pravo na roditeljstvo na drugi način. To je jako velika razlika i možda bi trebalo razmišljati o tome jer mi postupamo u interesu deteta i mi zapravo detetu tražimo roditelje i ne roditeljima dete. To je razlika i mislim da je to ono prema čemu se treba vrlo obazrivo odnositi.
Naravno, meni je potpuno jasno da, kada nemamo kada iscrpimo sve svoje mogućnosti možemo da krenemo i taj korak dalje, da dete damo na međunarodno usvajanje, ali ja mislim da počnemo prvo od Konvencije o pravima deteta. Naravno, Konvencija o pravima deteta je tu vrlo jasna, ona kaže da dete ima pravo da bude zbrinuto u svojoj zemlji, da ima pravo da bude vaspitavano u duhu svoje mere i u duhu svoje nacije. Mislim da nema nikog kome bi to bilo sporno u ovoj sali. Međutim, to naročito ističem zato što mislim da nisu iskorišćene sve mogućnosti i svi kapaciteti koje mi kao društvo imamo i da se mi nekako olako odričemo svoje dece u tom pravcu da kao eto iscrpeli smo sve mogućnosti pa idemo korak dalje.
Mislim da zapravo, ono što sam malopre napomenula, to je biološka porodica jeste kapacitet koji mi moramo da koristimo mnogo više. Naravno, apsolutno bih volela da me ne shvatite pogrešno, ovo ne govorim zbog toga što je hraniteljska porodica loša varijanta, ona je mnogo manje loša varijanta nego što je dom, nego što je socijalna ustanova, ali je biološka porodica ono što je detetu najpotrebnije. Zbog toga smatram da kada bi se država opredelila da se biološkom porodicom mnogo više bavi, da im pomogne materijalno makar onoliko koliko pomogne hraniteljskoj porodici, da joj pomogne savetodavno, da uvek imate socijalnog radnika koji će da bude uz porodicu, da država podigne jedan broj servisa koji će pomoći porodici da se bavi svojim hendikepiranim detetom i detetom koje ima probleme u razvoju, onda bi zaista i porodica biološka bila u stanju da se brine o svom članu, kao što bi i onda kada bi zaista i drugi ljudi u ovoj zemlji koji hoće da budu potencijalni usvojitelji znali da sve to postoji, dakle da postoje servisi, da je zaista država se pobrinula da pomogne svakom roditelju koji žele da podiže dete koje ima probleme u razvoju, oni bi se takođe radije opredeljivali za decu koja imaju probleme u razvoju ili su bolesna i usvajali ih. Mislim da te kampanje ovo društvo nažalost ne vodi. Nekako smi mi digli ruke od toga a meni se čini da bi to bio pravi način da se zaista pomogne i biološkoj porodici i deci koja se nalaze u problemu i nalaze u situaciji da se traži porodica za njih.
Ono što ja vidim jeste da se država radije opredeljuje nekako za hraniteljsku porodicu i jedan veliki broj dece, moram da budem vrlo precizno, tražila sam podatke i podaci se kreću o tome koliko je dece u hraniteljskim porodicama od 4.000, 4.500 do 6.500. Prosto je neverovatno da su toliko različiti podaci koji se tiču dece koja se nalaze u hraniteljskim porodicama. Neka to bude 4.000, da kažem da je to najmanji broj i negde se ministarstvo operiše sa tim brojem, ali to je jako veliki broj dece, to je jako veliki broj hraniteljskih porodica, a ono što hraniteljstvo čini zapravo, što se mene tiče i što se razvoja deteta tiče, nepovoljnim jeste što je to trenutno stanje. Znači deca nisu data u hraniteljsku porodicu pa će imati status koji će biti trajan, to je trenutno stanje, stanje koje će kratko trajati da se dete pripremi za usvajanje i sve ostalo. Znači, ono će ponovo menjati porodicu. Uvek sam razmišljala da je možda mnogo bolje i jeftinije na kraju krajeva za državu, mada ne volim da poredim te dve stvari, odnos porodice koja treba da gaji dete i da li su plaćeni ili nisu, znači uvek sam razmišljala da hraniteljstvo zapravo jeste jedan kratki korak koji država treba da učini što kraćim, kako bi se našlo trajno mesto za dete i kako bi dete imalo prostora da se razvija.
Sa druge strane, moram da pomenem problem, a pominjem probleme upravo zato što mislim da treba da govorimo o svojim institucijama vrlo ozbiljno i analitično da bismo znali da li smo spremni da uradimo korak kao što je usvajanje ovih konvencija. Dakle, hraniteljstvo jeste pod znakom pitanja u mnogim situacijama, mnogi govore o tome da su hraniteljske porodice krenula u hraniteljstvo zbog novca koji država daje, što ne bih volela da sada ja procenjujem. Imam situacije kao narodni poslanik, da nam se obraćaju roditelji koji žele da usvoje decu, dakle, usvojitelji, ne roditelji i da nailaze na razne situacije. Hraniteljske porodice nam se obraćaju.
Ono što hoću da kažem, volela bih da se negde analizira rad hraniteljskih porodica, šta smo postigli konceptom hraniteljstva, bez toga da ja procenjujem i da o tome vrlo ozbiljno razgovaramo, gde su nam teškoće, problemi, šta ćemo sa time, šta treba da uradimo. Mislim da je trenutak da se o tome razgovara, jer već jedan broj godina radimo na tome i mislim da je uredu.
Interesantna stvar jeste da ovog trenutka 887 dečaka i devojčica starosti do 10 godina se nalazi u hraniteljskim porodicama i čeka usvojenje. Sa druge strane imate podatak da 780 parova čeka decu na usvojenje i još 60 onih koji su iz inostranstva takođe čekaju na usvojenje. Šta se događa sada, zašto su u nesrazmeri ova dva broja i da li ćemo nešto da promenimo kao društvo? Da li ćemo da radimo na edukaciji svojih potencijalnih usvojitelja ili ćemo da ispunjavamo želje? Da kažemo – znate, treba nam dete sa plavim očima, visine te i te, parafraziram neke stvari koje sam pročitala, ali ostavile su mi mučni utisak.
Mislim da treba raditi na edukaciji usvojitelja i treba rešiti proces koji očigledno stoji. Izvinite, između ta dva broja koja su vrlo bliska postoji nesrazmera koja se prvo, odnosi na materijalne resurse države koji se troše u tom smislu, a na drugoj strani, onoj koju zaista zagovaram, jeste da su ta deca u poziciji trenutnoj da ne znaju svoj status. Tek trebaju da budu usvojena.
Hoću da kažem da je dobro što ćemo konačno pričati o ovoj konvenciji upravo zato što ona reguliše trajno odnose između država one iz koje se usvaja dete i one u koju dete ide, jer je do sada bilo nelogično da sa agencijama kao država imamo odnos, jer su agencije u inostranstvu bile te koje su bile zadužene za usvajanje naše dece.
To je dobro i to rešava stanje stvari prilično dobro. Mislim da ova konvencija nije sama po sebi sporna, ali volela bih da razgovaramo šta možemo da uradimo da što manje naše dece ide u međunarodno usvojenje, da ostaju ovde. Za mene je bilo porazno kada ste rekli, ovde sam čula i na odboru – njima je tamo bolje, jer se njima tamo neko bavi. To dovoljno govori o nama, a to ne valja što govori o nama. Jer, ako se neko tamo bavi, a mi se ovde ne bavimo, a posao nam je da se bavimo, onda to nije dobro.
Druga konvencija o kojoj hoću da govorim jeste Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. To je vrlo značajna stvar i mislim da je to stvar kojom se i ženska mreža ovog parlamenta i te kako bavi i želi da se bavi do kraja, ali moja poslanička grupa se vrlo ozbiljno bavi ovom temom i smatramo da je dobro što se ova konvencija našla pred nama, jer se fenomen nasilja i porodičnog nasilja zaista progresivno umnožava, a kod nas je samo u nekoliko godina 20% ili 30% više nasilja, povećano u odnosu na prošlu godinu.
Konvencija se odnosi na preuzimanje vrlo preciznih i zahtevnih obaveza države, kako bi se sprečilo nasilje nad ženama i nasilje u porodicama. Određeni članovi te konvencije se odnose i na nasilje nad decom, što je sasvim prirodno jer je situacija takva, da tamo gde je nasilje nad ženom ili majkom, dete je to koje ili direktno trpi to nasilje ili je ono kao posmatrač nasilja zlostavljano.
Usvajanje ovog dokumenta je međunarodna obaveza Srbije i naročito posle Izveštaja Komiteta za borbu protiv nasilja vrlo važno da o ovome razgovaramo. Kada sam govorila o prethodnom, mi zapravo pravo stanje porodičnog nasilja i nasilja u Srbiji nad ženama ne znamo. Imamo gomilu različitih podataka. Država raspolaže jednim, civilni sektor drugim. Moram da govorim o tome jer se civilni sektor zaista ozbiljno bavi ovom temom i godinama se bavi i jako dobro radi.
Tako da ono što čitamo u medijima jeste strašno. Recimo, 2011. godine je ubijeno 29 žena, 2012. godine 24, a samo u prvih osam meseci ove godine, podatak koji sam našla, je 42. To dovoljno pokazuje kako se progresivno umnožava nasilje u porodici.
Srbija ima strateška dokumenta. Srbija zaista ima Nacionalnu strategiju za borbu protiv nasilja. Srbija ima akcione planove. Srbija ima jako dobar zakon poput Porodičnog zakona koji treba da se u nekim delovima renovira, ali mora da se promeni Krivični zakon, ali su nam zakoni generalno prilično solidni. Srbija ima institucije, ali je nasilje nad ženama i nasilje nad decom i dalje prisutno i, ponovo kažem, ono raste. Mi smo imali situaciju da je nasilje, recimo, nad ženom bilo čak i u sigurnoj kući. To je retko, vrlo retko, ali je kod nas bilo i to moguće.
Prvo istraživanje o rasprostranjenosti i karakteristikama nasilja nad ženama u centralnoj Srbiji urađeno na reprezentativnom uzorku moram da kažem je ono istraživanje koje je urađeno između 2009. i 2012. godine u okviru Projekta programa UN za razvoj i Uprave za rodnu ravnopravnost. To istraživanje pokazuje da je 54% žena bilo u jednom trenutku zlostavljano, a 38% žena i dalje je zlostavljano u ovoj zemlji. Podaci govore da najčešće zlostavljač bude muž, bivši muž ili intimni partner i ono što je najstrašnije da je za ženu najopasnije mesto njen dom. Porodični dom je najopasnije mesto za ženu.
Pročitaću jednu rečenicu koju nisam izgovorila ja, ali je ona vrlo značajna i ako zvuči kao da je izgovara opozicija – iako država govori da je uradila mnogo na zaštiti žena i sprečavanju nasilja nad njima, uopšteno gledajući nema većih poboljšanja. Ta poboljšanja se mogu videti u individualnim slučajevima. To što je 42 žene smešteno u Sigurnu kuću i nisu ubijene da nisu tamo smeštene, u kojima su žene uspele da ostvare svoja prava i izađu iz kruga nasilja ili su ih institucije zaštitile. To je izjavila žena iz Autonomnog ženskog centra, Jelena Keserović.
Šta je glavni problem, govorim o našim institucijama, u zaštiti žena od nasilja? To su nepovezan sistem, nepovezan rad institucija, nepraćenje svih postupaka i procedura koje su propisane, blage kazne i na kraju nedostatak evidencije o broju žena izloženih nasilju. Neko kaže da su brojevi naduvani, jako su veliki. Neko kaže da su jako mali. To pokazuje da mi pravu meru ne znamo, a da sa druge strane država propisuje mere a ne zna koje kapacitet ima, ne zna prema čemu propisuje te mere. Zapravo, idemo u maglu i to ne valja.
Podaci kažu da je bar jedna institucija uvek znala da je nasilje nad ženama vršeno i da je pretnja smrću izražena, ali ipak nije reagovala, nije smatrala dovoljnom opasnom tu situaciju i onda je najčešće došlo do tragičnog ishoda, odnosno žena je ubijena. Šta je problem prilikom prikupljanja podataka i njihovog tumačenja? To što neredovno dostavljaju institucije tražene informacije, nesistematično se vode podaci i ne možemo da pratimo pravu situaciju u nasilju. Drugo pitanje, pitanje centara za socijalni rad je pokrenulo njihovu značajnu ulogu koju im je dao Porodični zakon i oni imaju, kada govorim o toj ulozi, ovlašćenja da po službenoj dužnosti podnose tužbe za nasilje u porodici, da traže donošenje privremenih mera zaštite od nasilja. Nažalost, žrtve ukazuju da upravo ovo zbog čega centri za socijalni rad treba da im pomognu ne dobijaju, ali dobijaju savete sa pokretanjem određenih postupaka, davanju informacija o smeštaju.
Moram da kažem da se najčešće policija i centri za socijalni rad vade, da tako kažem, i kažu – znate, žrtva nije sarađivala. Međunarodni standardi, dobra praksa kaže da žrtva i nema potrebe da sarađuje i da nije realno očekivati da žrtva pokreće te postupke. To treba da rade oni koji su za to zaduženi od države.
Sledeći problem su blage kazne i tu bih pomenula ovaj slučaj koji sam već pominjala, u Ljigu, a to je kako se odnosi naša država prema tom problemu. Problem SOS telefona u mnogim sredinama je ugušen. To je dvostruki standard koji je bio u nekom trenutku dostignut, a sada je pao. Da ne pričam dalje, nećemo imati te SOS telefone u mnogim lokalnim sredinama.
Zbog čega ovo govorim? Zbog toga da vidimo da li su naše institucije pripremljene da mogu da ispoštuju sve ovo što piše u ovoj konvenciji, da li naše institucije u članu 57. mogu da obezbede besplatnu pravnu pomoć. Zatim, da li naša država može da se obezbedi, da li ima instrumente da recimo svi podaci seksualno zlostavljane dece budu tajni kada imamo priliku da pratimo u medijima, samo što nema slika i ime deteta, sve podatke komšije, ulice, škole. Sve piše, samo ne piše ime deteta. Dakle, to su podaci koji moraju biti tajna za nas. Dalje, ono što je najvažnije, imamo li mi kao država instrumente da pratimo implementaciju konvencije koju hoćemo da usvojimo ili mislimo da će ona ostati mrtvo slovo na papiru a mi ćemo pričati da smo mi to usvojili i podići ćemo standard svojih usluga i, ko veli, govoriti o tome? Mislim da je neozbiljno da o tome govorimo ako imamo u vidu da naše institucije nisu spremne za ovo.
Demokratska stranka Srbije će glasati za obe konvencije. Smatramo da su one potrebne. Smatramo da su one jako moćni instrumenti u rukama države, ali mislim da mi nismo spremni za njih. Hvala.
Vrlo pažljivo sam slušala, volela bih da ste čuli gospodine predsedavajući, da zamolite kolegu da se drži činjenica, ovde prisutne dame su verovatno čule da smo manipulativne i seksualno manipulativne, pa sam nekako našla za shodno da prosto ili to razjasnimo o čemu se radi ili da vidimo da li je povređen Poslovnik.
Ovo je zaista ugrožavanje dostojanstva svih nas ovde prisutnih.
Hvala.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, stvarno sam vrlo strpljivo čekala prvi deo naše današnje sednice da govorim o amandmanu na član broj 1, zato što smo se nekako bavili svim drugim, a najmanje smo se bavili onim što piše u zakonu. Vrlo pažljivo sam pratila odakle su kretali neki narodni poslanici, dokle su dolazili, do Ozne i 30-ih godina. Stvarno sad moram da se bavim ovim što jeste.
Da bismo konačno došli do zakona, moram da prokomentarišem ono što je više ljudi prokomentarisalo, a to je da su ove izmene i dopune zakona praktično dvočlane, kako bih rekla, imaju dva dela, potpuno nezavisna jedno od drugog i ministar je više puta govorio upravo o ovom delu koji je vrlo važan i zbog koga su ove izmene i dopune navodno i pravljene, a to je da se broj poena koji je potreban za upis u novu akademsku godinu spusti sa 50 na 48 i drugi deo, da se broj rokova za polaganje ispita poveća sa pet, koliko je bilo u prethodnim izmenama i dopunama, na šest, koliko se sada predlaže. To je, što se nas tiče, vrlo prihvatljivo. To je jedan deo zakona.
Drugi deo zakona, potpuno nakalemljen na ovo i na ovu preku potrebu da ove izmene i dopune po hitnom postupku razmatramo, taj deo se nekako provlači i nekako je u senci. Tek se danas otvara jedna malo šira slika svega toga i iza toga da je potrebno da izađemo u susret studentima, prođe i nešto što nema nikakve veze sa tim studentima i o čemu narodni poslanici danas govore.
Taj drugi deo se odnosi na to čuveno formiranje akademije strukovnih studija za nacionalnu bezbednost. Što se nas tiče, ima puno stvari o kojima treba da govorimo. Prva stvar koja je potpuno nejasna, ako se u ovom članu 1. isključivo kao nadzorni organ, neko ko kontroliše rad ove akademije, pojavljuje MUP, zašto ga onda Ministarstvo prosvete predlaže, ako nisu deo jedinstvenog sistema, ako zapravo obrazovni sistem nije jedinstveni sistem? Ne vidim zašto je onda potrebno da ga predloži ministar prosvete? Otkud u ovom zakonu, ako ne treba ni da ga nadzire?
Potpuno je smešno očekivati da ministar prosvete na jedan način predlaže zakon, a onda nema nikakve veze sa tim delom obrazovanja na koji se odnosi ovaj zakon.
Drugo, danas pominjasmo da su neki vladali uredbama i istina je, ali moramo da kažemo da je i ova škola koja postoji od aprila meseca formirana uredbom ove Vlade. I ona je nekom uredbom formirana. Ali, ono što nedostaje i svima nama to ovde nedostaje, jeste javna rasprava, da se otvorila pre toga i da se kaže da li je ona nama potrebna, koliko je to nama kadrova iz oblasti nacionalne bezbednosti potrebno, kako to projektujemo, šta ćemo da radimo sa onima, recimo, ove godine ćemo ih upisati 30, pa hoćemo li sledeće godine da zatvorimo školu? Nećemo, nego ćemo imati novih 30 ili ne znam koliko. Biće ih jako mnogo.
Pri tom, zaboravljamo da Fakultet za bezbednost već školuje nekih 2.200 studenata koji su i te kako u oblasti bezbednosti kompetentni. Verovatno su mnogo kompetentniji. Uporno gledam kako se ovde odvija diskusija i nekako se stalno govori – ovi ljudi će ovom akademijom imati potrebnu struku, oni će dobiti potrebna znanja. Fakultet će mu dati mnogo veća znanja, a u vreme vrlo visoke tehnologije, i te kako je potrebna ta vrsta znanja, te vrste kompetencija. Ne razumem da su potrebna tako niska znanja za tako vrlo važnu oblast kao što je nacionalna bezbednost.
Onda ta dodatna znanja koja jesu specifična, jer je oblast specifična, ona se daju na neki drugi način, nekim studijskim programima koji se stavljaju na taj fakultet ili na neki drugi fakultet kao što je pravni fakultet ili na Kriminalističko-policijsku akademiju takođe možete takav jedan deo da stavite, jer već postoji i ona je specifična. Na kraju krajeva, i Teološki fakultet je specifičan, a ipak je deo Beogradskog univerziteta. Ne možemo da kažemo, svaki fakultet je vrlo specifičan za sebe, ali imaju nešto zajedničko što čini jedan zajednički sistem.
To je neka naša ideja da je mnogo bolje da u okviru Fakulteta bezbednosti formiramo podgrupu - studijski program koji će se baviti ovim. Iz jednostavnog razloga, prvo, visoko obrazovanje, koje je itekako važno, a drugo, mnogo je jeftinije. Ove godine će se dati devet miliona, sledeće 35, one tamo 36, kad pogledamo to, mi koji promovišemo štednju, koji govorimo o racionalnosti nečega, onda moramo da imamo u vidu itekako važnu činjenicu da će to da košta. Koga će da košta? Građane Srbije će da košta.
Što se DSS tiče, mi nismo ti koji žele da se više građanima ruka u džep zavlači. Govorim o tome da je studentima potrebno, zbog ekonomske situacije izaći u susret i pomoći im da prevaziđu ove probleme koji su nastali, da upišu akademsku godinu sa 48 poena, ali ne govorimo o tome da li će njihovi roditelji moći ove godine da ih školuju ako su recimo, profesori lekari ili nekog drugog zanimanja kojima je oporezovan dohodak 20%, pa još moraju da plate PDV na kompjutere, na hranu, na sve ostalo. Znate, mi s jedne strane činimo uslugu, s druge strane ne činimo uslugu nego im onemogućavamo i ono što je dovoljno teško bilo za njihove roditelje.
Ono što je suština ovog amandmana, o čemu zaista treba da govorimo. Upravni nadzor na rad ove škole ne može da vrši samo Ministarstvo unutrašnjih poslova i nadležni državni organ, kako vi ovde kažete, za poslove nacionalne bezbednosti. Za nas bi možda moglo da se kaže da može da vrši samo Ministarstvo prosvete, a da dobije, recimo, saradnju tog nekog drugog ministarstva. To drugo ministarstvo ne može da vodi proces obrazovanja u ovoj zemlji, ma kako on bio specifičan. Najbolji dokaz da sam u pravu je to, što vi ministre prosvete predlažete ovaj zakon, a ne ministar unutrašnjih poslova, ili vojni ministar.
Mislim da je ovo možda pokušaj da se ta mistifikacija koja se pravi oko ove škole, ta mistifikacija koja se pravi od specifičnih zanimanja za ovo ili za ono, molim vas pogledajte, pročitajte desetak knjiga koje su napisali neki naši bivši čelnici tajnih službi. Imate gomilu stvari, gomilu podataka, ne treba vam uopšte ništa da išta kopate po tome, sve vam je na dlanu. Drugo, čitajte naše novine, imajte policijske dnevne novine koje vam vrlo jasno daju pregled svega toga. Mislim, ne treba mistifikovati tako nešto. To je naravno vrlo specifično, vrlo odgovorno, vrlo važno, ali sa druge strane mistifikacija tipa, niko neće znati gde se nalazi škola, koje programe uči i ostalo, ne stoji. Ne stoji zaista.
Mislim da je ista stvar i kod statusa onih koji će predavati u ovoj školi. Ne mogu da budu mimo zakona. Ne mogu. Taj zakon je isti za sve. Znači, sada ja da poželim da predajem na Filozofskom fakultetu, jako dobro poznajem filozofiju, možda bih mogla da predajem. Ne mogu, zakon me koči, moram da imam i neke akademske titule, osim toga što jako želim i što sam dobra u tome, kažu. Ne može mimo zakona. Mogu to da rade oni koji rade, koji su zaposleni u organu državne uprave nadležnom za poslove bezbednosti, ali da ispunjavaju Zakonom obrazovanja neke druge uslove. To je moje mišljenje o tome. Te neke vrste uskih, specifičnih stvari kao što su, metode ili slične stvari, da ne licitiram, mogu da predaju i ljudi zaposleni u organu državne uprave, ali stručni za to. To je moje mišljenje, skromno doduše, nisam kompetentna rekli bi neki. Hvala.
Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, takođe želim da podržim ovaj naš amandman zato što mislim da je vrlo smislen.
Sećam se da je prošli put kada smo govorili o izmenama i dopunama ovog zakona ovde bila vrlo žustra diskusija upravo oko ovog našeg amandmana, jer on zaista ima svoju težinu i mislim da je vrlo, vrlo, efikasan u sistemu.
Nesporno je da ćemo mi podržati studente, jer nisu oni krivi za ovo stanje u kome se trenutno nalaze, naravno, moram odmah da budem jasna, ne iz razloga što studenti prete štrajkom, nego iz sasvim drugih razloga.
Moram da kažem i da iskoristim vreme moje poslaničke grupe da apelujem i na vas i na sve moje kolege danas ovde da se otvori jedna vrlo široka debata o tome šta se dešava sa nama kao državom, sa našim visokim obrazovanjem, šta se dešava sa procesom koji želimo da uspostavimo, šta se dešava sa problemima koji nastaju, koji su to problemi, kako ćemo ih prevazići. Zašto to govorim? Pa, da li je moguće da mi godinama stojimo na 48 bodova za upis i da je famoznu granicu od 50 bodova nemoguće prevazići kao država? Nedostižna nam je. To pokazuje da mi zaista imamo određen broj problema i da očigledno stojimo u mestu. Oni su stalni očigledno i mi nikako da pređemo tu granicu i nikako da razrešimo te svoje probleme.
Mora da se kaže da zaista ima jako mnogo problema. Molili su nas mnogi ljudi da na te probleme ukažemo, jer to je jedina prilika da se ukaže na te probleme.
Generalno, mi imamo sve manje znanje na svim nivoima obrazovanja. Konstatujemo na razne načine sve manje znanje koje nose učenici, a kasnije srednjoškolci i studenti.
Recimo, analize pokazuju da broj onih koji završe fakultet, recimo, u odnosu na poslednji popis taj broj visokoobrazovanih se skoro udvostručio. S druge strane, broj doktora nauka je itekako otišao zaista u nedogled.
Mnogi su skloni da kažu, ja se još ustručavam, ali moći ću brzo to da kažem da u Srbiji nije doktorirao u poslednjih nekoliko godina samo onaj ko nije imao novca da doktorira ili nije imao ambiciju da doktorira, jer za 205 godina beogradskog univerziteta 8500 ljudi je doktoriralo, a za nekoliko godina, od kako imamo privatne fakultete, na dva privatna fakulteta u poslednjih nekoliko godina doktoriralo je 200 ljudi i da je, recimo, broj doktoranata u poslednjih pet godina sa 1000 povećan na 5500. To su dramatično povećane brojke.
S druge strane, imamo sve niži i niži kriterijum, pa čak i u Vladi traže stručnjake sa strane, jer smatraju da ovi naši očigledno nemaju znanja koja mogu da se na taj način bore sa stvarnošću i sa savremenim problemima.
Očekujem od vas da dobijem informaciju o tom PISA testiranju, jer posle 12 godina Srbija očigledno 2015. godine neće prvi put biti u situaciji da ovaj test bude primenjen na njenim petnaestogodišnjacima. To je vrlo važno testiranje, iako mi ne postižemo neke bog zna kakve rezultate, ali sećam se 2006. godine kada je rezultat koji je dobijen na PISA testiranju zaista šokirao javnost kada smo dobili podatak da je polovina naše dece funkcionalno nepismeno. Naravno, ne govorim – nepismeno, nego – funkcionalno nepismeno. To je šokiralo javnost i to je uzburkale duhove i nešto se pomerilo. Nismo se mi dramatično popeli na lestvici, ali je istina s druge strane i to da smo jedna od zemalja koja je najviše napredovala između dva testiranja. To je važno zato što testiranjem na takav način mi dobijamo podatke gde se mi nalazimo u sistemu.
Strašno bi bilo da Srbija ne bude 2015. godine u ciklusu testiranja, ali s obzirom da je proces prilično izmakao i da ne verujem da će stići da uđe, čak i ako uplate tih 122.000 evra. Bojim se da smo ostali i apelujem na vas da pokušate da se svi podaci saberu i da mi nekako pokušamo da pratimo cikluse, jer je to vrlo važno za naš obrazovni sistem.
S druge strane, imamo još gomilu problema koji su vezani za proces nastave. Vi znate da studenti često govore da su mnogi profesori, mnogi predmeti koji su bili dvosemestralni, spakovani praktično samo u jedan semestar i nikom ništa. znači, apsolutno nefunkcionalno je urađeno to.
Zatim imamo problem sa udžbenicima koji će takođe poskupeti ovom odlukom Vlade, koji su komplikovani za studente. Vrlo ih je teško nabaviti. Mnogo resavske škole ima kod toga. To su sve problemi, ali još dva problema koja želim da kažem su sledeći.
Jedan problem je to da neki studenti koji dolaze, završe fakultete u Republici Srpskoj, a mi imamo Zakon o specijalnim vezama sa Republikom Srpskom i kada dođu ovde kod nas, naš obrazovni sistem prepoznaje. Radi se, pre svega, o farmaciji.
Konkretan slučaj. Devojka je završila farmaciju. Došla je ovde. Normalno je dobila staž. Kada je trebalo da dobije licencu, ona više nije mogla da dobije licencu jer je Farmaceutska komora odbila da joj da licencu bez nostrifikacije diplome, a nostrifikacija je kao problem dalje.
Veliko je pitanje da li je moguće da Komora krši zakon koji postoji? Imate Ministarstvo prosvete koje kaže - nema potrebe da se nostrifikuje diploma, imate jasan zakon i imate Komoru koja kaže – ne, mi nećemo da poštujemo zakone ove zemlje. Opet, imate prosvetnu inspekciju za visoko obrazovanje koja, takođe, kaže – nas ne obavezuju zakoni koji se donose u Skupštini, a radi se, recimo, o devojci koja nema prohodnost koja je zakonom regulisana za studente magistarskih na doktorske studije FASPER. To je, naravno, isti fakultet. Žena kaže da je prosvetnu inspekciju obavestila o tome da ne može da izvede, iako je to zakonom dozvoljeno. Prosvetna inspekcija za visoko obrazovanje je rekla da ona apsolutno nema nameru da poštuje zakone koji se donose u Skupštine. Naravno, tužila ih je, ali to je sada već druga priča.
To su sve problemi. Rekla sam, nostrifikacija je kao jedan od vodećih problema. Zaista moramo da otvorimo tu debatu i molim vas da je što pre otvorimo. Što je pre otvorimo imaćemo konkretnije razloge da menjamo zakone, ali kada te zakone menjamo onda će ti zakoni zaista služiti svrsi da poprave određeni problem i da prevaziđemo kao država konačno to tapkanje u mestu.
Ove godine ćemo izaći u susret studentima. Ja ne znam iduće godine šta će se dešavati. Vi najavljujete izmene novog zakona. Bilo bi dobro da te izmene i dopune zaista imamo ranije, da možemo o njima da se izjasnimo, da razgovaramo, zato što mislim da su to problemi koji su problemi svih nas.
Definitivno, sva društva koja žele da izađu iz krize, ulažu strašno mnogo u obrazovanje. To je put da se izađe iz krize. To je investicija za budućnost. Nažalost, mi nismo u toj poziciji. Mi, kao država, prvo malo odvajamo za obrazovanje, drugo što stalno posmatramo obrazovanje kao trošak, a treće je to što sami sebi stavljamo nogu u okove sa kojima treba da preskačemo prepone. Način na koji ove izmene ovde stavljate pred nas su okovi, koje poslanici treba da nose dok preskaču prepone. Hvala vam.
Hvala.
Ja bih u odbranu onoga što sam htela da kažem. Nisam spominjala humane odnose među polovima jer nisam načisto šta gospodin misli pod tim humanim odnosima među polovima.
Ono što smo mi vrlo precizno rekli, jeste da mi smatramo da univerzitet, odnosno fakulteti posebno imaju pravo, njihova veća i studenti kao partneri tih istih veća, da kažu šta je specifičnost njihovog fakulteta. Ni manju, ni veću, nego što je specifičnost koju nudite za ovu akademiju. Šta je to što je njima potrebno? Nekom će biti dovoljno četiri, a nekom će biti dovoljno šest. Da ne govorim da ne pratite analize koje kažu da veliki broj rokova dovodi do manje efikasnosti, iako treba da očekujemo drugačije. Tako kažu analize. Ne znam da li su one nameštene ili nisu, ali takvo je stanje kako jeste.
Dalje, vrlo mi je zanimljivo da čujem kako se oni koji su glasali za ovo što danas menjamo i tada bili žestoki zagovornici toga danas bacaju pod noge studentima objašnjavajući im kako su oni sada zagovornici nečeg drugog i pominju evropske vrednosti, za koje se inače kao stranka zalažu i kojima teže, da su oni sad da mi nemamo te evropske vrednosti. Ne, mi imamo te evropske vrednosti, ali mi imamo neke druge uslove koji su problematični.
Podsetiću vas da sam vrlo jasno rekla da su roditelji zakinuti. Naravno da su zakinuti ako će im sve poskupeti, ako podižete PDV. Recite, da li danas postoji dete koje nema kompjuter ili koje ne traži kompjuter? Znate li koliko će da poskupi kompjuter, gospodine Atlagiću? Nisam ja izmišljala ove činjenice, one su juče stavljene na sto. Iz tih činjenica proizilazi ovo što ja danas govorim. Ništa niti izmišljam, niti dodajem.
Pomenuli ste problem tzv, kako vi kažete, bauk profesora. Da li se zalažete da oni ne predaju na fakultetima? Da oni nisu kompetentni, kažete, pa da ne treba da predaju na fakultetima? To su pitanja na koja ovde treba da odgovaramo. Je li tako?
Šta kažete dalje? Navodite problem privatnih fakulteta koji imaju 10 rokova. Kako je moguće ako postoji zakon koji se odnosi i na njih i na državne fakultete?
Vrlo su komplikovane stvari koje vi navodite, ali nikako ne pratite ono što mi pišemo u amandmanu. Molim vas, recite šta je u našem amandmanu sporno, pa da vam to objasnimo. Pustite te široke priče za narodne mase. Glasali ste prošli put da imaju 50 poena, niste omogućili da imaju uslove da ispune 50 poena i sada prihvatite da ste krivi za to. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, nisam govorila o bukvarima, zato što sam govorila o mom amandmanu. U mom amandmanu nema bukvara, nego samo rokovi kao mogućnost od četiri do šest. Kada budem prešla na bukvare, pričaću o bukvarima. Za sada ću se zadržati na amandmanu.
Kada mi govorite o tome šta su humani odnosi, zahvaljujem se, potrudiću se da pronađemo te pedagogije iz šezdesetih godina, pošto su tada tako to zvali, istina je, ali mislim da nisam kompetentna kao vi, naravno, jer vi ste doktor nauka, a ja sam samo jedan pedagog.
Naravno da je Bolonja fleksibilan proces koji menja ono što se pojavi kao problem, ali mi nigde ne konstatujemo šta nam je problem. Mi se zato i zalažemo da ovde otvorimo priču šta je problem. Zašto ne prelazimo famoznih 50 poena? Zašto nikako da ih dostignemo? Zašto studenti ne mogu da nam dostignu znanje koje treba da imaju? Zašto ne stižemo do šezdeset, a kamoli da pedeset famoznih pređemo? To je ono za šta se mi zalažemo.
Mi vrlo precizno govorimo o svom amandmanu i, naravno, tražimo da se o tome, kao o fleksibilnom procesu, ovde razgovara, da se konstatuju problemi, da taj fleksibilan proces, kako vi kažete, ne bi svaki put u septembru bio ovde pred poslanicima, da idemo korak napred, korak nazad. Ako to podrazumevate pod fleksibilnošću, da glasate čas jedno, čas drugo, čas suprotno, onda ste fleksibilni. Hvala vam.
Hvala, gospodo predsedavajuća.
Ovo stvarno postaje smešno. Bauk profesore nisam pomenula ja, nego vi. Ja sam se držala onog što piše u mom amandmanu. Bauk profesori ne stoje u mom amandmanu i ja ih nisam mogla pominjati. Vi ste ih pomenuli. Nemojte od mene da tražite da ja procenjujem čija je potreba da rešava problem bauk profesora. Vi ste ih pomenuli, vi ih i rešavajte.
Drugo, to što vi niste čuli, izgleda da ste malo zaboravili. Vraćam vas na onaj 25. jun, kada smo govorili o onom setu zakona. Upravo su amandmani DSS bili da se dodaje vaspitanje svuda i upravo sam ja u načelu govorila o tome, ali vi ste zaboravili. Izgleda da ste fleksibilni. Hvala vam.