Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, član 10. se odnosi na jedan podnaslov, posle člana 24. dodaje se naslov – Agencija za obrazovanje i vaspitanje, član 24a novi uređuje, objašnjava kako agencija funkcioniše, šta je to agencija, kakvo svojstvo ima, koja su prava i dužnosti itd.
Stvarno se ne bih javljala po ovom amandmanu, da se danas u više navrata nismo uverili da Ministarstvo obrazovanja i vaspitanja ima jako velikih problema sa finansijama i da te finansije stoje na putu i srednjoškolskom obrazovanju koje treba da postane obavezno, da imaju problema sa finansijama zbog toga što broj odeljenja nije adekvatan, što broj učenika u odeljenju nije adekvatan, što investicije ne mogu da se sprovedu i ja potpuno razumem, stvarno to ne sporim. To su sve činjenice o kojima treba razmišljati, ali sam ja samo govorila o tome da se zaista mora uzeti u obzir šta dobijamo a šta gubimo, ako nam je to logika. To je sirotinjska logika i tu ne može mnogo da se popravi, ako stalno tako razmišljaš.
Ne znam koliko puta je danas u toku dana, kada smo govorili o ovim stvarima, pomenut budžet i rebalans budžeta. Hajde, i to mogu da uvažim, ali sada se pojavljuje ono zbog čega stvarno ne mogu da prihvatim da su sve ove stvari o kojima smo govorili, a koje su vrlo stručne i koje su metodološki i pedagoški zaista stvari o kojima treba raspravljati kada govorimo o zakonima o obrazovanju, na svu tu sirotinju, na svo to siromaštvo, ministarstvo koje ima 23 uprave, savete, zavode, jednu prilično veliku i razgranatu mašineriju, odlučuje da napravi i agenciju za obrazovanje i vaspitanje. Na stranu to što u nadležnosti te agencije ima jedan zavod, ali Ministarstvo smatra da 2016. godine, kada je reklo da će osnovati ovu agenciju, će biti sredstava i tada će ta agencija zaživeti i zaista uraditi velike stvari za obrazovanje.
Demokratska stranka Srbije smatra da zaista nema mesta, to je razbacivanje za nas. Za nas je racionalnije ulaganje u obrazovanje, koje se i te kako isplati, a ovo je zaista razbacivanje i to nepotrebno razbacivanje. Mislimo da ovde nema mesta osnivanju agencije i da se ovaj član briše.
Ne mogu a da ne kažem da je jedno od izbornih obećanja bilo da će se ukidati agencije i da će se ukidati nepotrebna tela. Sada vidim da će se neke nove osnivati. To nije bilo u priči.
Ne mogu da zaboravim da su se u ovom parlamentu ukinule agencije, jesu i počelo se sa velikim elanom, ukinulo se sve ono što se odnosi na zaštitu životne sredine. Apsolutno više ne postoje nikakve agencije za zaštitu životne sredine, to je u početku uništeno, a onda se stalo, ostale su bile potrebne. Ovog trenutka imamo ponovo preko 130 agencija i opet imamo najavu, ministar energetike govori o tome da će ukidati nove agencije, ali njih nema. Mi sada imamo osnivanje novih agencija.
Moram da vas zamolim da zaista budete ozbiljni. Ukoliko ste dosledni u tvrdnji da more stvari ne možemo da uradimo u obrazovanju upravo zato što smo siromašni, da onda budemo dovoljno ozbiljni i da kažemo – znate šta, preraspodelićemo sopstvene snage, a ima ih, bogami, pa ćemo pokriti nadležnosti agencije i raditi taj posao u okviru ministarstva. Ako za ovaj narod jonizujuće zračenje, hemikalije i sve ostalo što im preti opasnost, zaista nisu nužne i nisu važne, onda mislim da agencija za obrazovanje i vaspitanje apsolutno nije važna, čak i ako će da izdaje testove za polaganje prijemnih ispita nije važna i ne treba da postoji. Zato mislim da treba naš amandman prihvatiti. Hvala.
Da malo ostavimo po strani to kako se bivši bračni partneri koji su učestvovali u bivšoj vladi odnose jedni prema drugim, to najbolje pokazuju sami. Ono što sam ja razumela iz ovoga što je gospodin rekao, jesmo mi rasterećeni te brige jer smo dosledni pa se borimo za stvar za koju smo se borili i ranije, ali, koliko sam ja razumela, agencija treba da postoji zato što je to evropski standard i EU to od nas traži. Ali, ako EU bude procenila da nam ne treba ta agencija, mi je nećemo ni osnivati.
Pošto smo mi za Evropu, mi moramo da glasamo za ovo, pa šta košta da košta. A da košta – košta. I zbog toga nećemo imati odeljenja sa 25, nego ćemo imati sa 30 i više, zbog toga ćemo imati grupe odraslih ne sa 10 nego sa 15, 20 itd. Mislim da je konačno trenutak da vodimo računa o interesima zemlje, a ne o interesima nekih drugih koji nas neće. Hvala.
Jako sam zadovoljna kada vidim da ministar prosvetne radnike doživljava kao izuzetne, izuzima ih iz Zakona o radu zato što smatra da Zakon o radu nije dovoljno dobar za prosvetne radnike.
Zakon o radu nije loš, ali mislim da prosvetni radnici treba da imaju ista prava i iste obaveze kao i svi drugi radnici u ovoj zemlji. Ne tražim za njih posebna prava, kao što je tumačeno ovde više puta, tražim samo potpuno ista kao i za sve ostale.
` Zašto bi samo prosvetni radnici u penziju morali da idu ako se ispuni jedan uslov – godine staža ili godine starosti? Zato da se smanji broj prosvetnih radnika. To je to. Svi ostali radnici imaju druga prava. Oni imaju neka izuzetna.
Ne govorim o pravom amandmanu, jel?
(Predsedavajuća: Da.)
Zamolila bih vas da malo sporije govorite. Prvo, ovde se ništa ne čuje i, drugo, ne razumemo šta govorite. Ja se izvinjavam.
Izvinite, čula sam 34.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pročitaću kako glasi član 13, pa ću posle pročitati šta smo mi to ispravljale.
Član 13. se odnosi na školu i kaže ovako: "Prema programu obrazovanja i vaspitanja koje ostvaruje, škola može da bude nacionalna škola ili strana škola."
Mi kažemo: "Škola, prema programu obrazovanja i vaspitanja koji ostvaruje, može da bude nacionalna škola ili strana škola." Dakle, to je isto, samo malo drugačije rečeno.
"Nastavni plan i program donet na osnovu Zakona ostvaruje nacionalna škola", kaže ministarstvo, a mi kažemo "Nacionalna škola ostvaruje nastavni plan i program donet na osnovu Zakona".
Ministarstvo kaže: "Strani program u skladu sa Zakonom ostvaruje strana škola", a mi kažemo "Strana škola ostvaruje strani program u skladu sa Zakonom."
Može se reći šta smo mi to htele da uradimo i zbog čega smo menjali ovo. Pa, moram da kažem, gospodine ministre, da srpski jezik ima određene pravila, ima svoju gramatiku, ima svoj pravopis i na osnovu toga se formira rečenica. Kada vi rečenicu formirate ovako kako piše u zakonu, to zaista nije jasno. Zamislite, ovo treba neko da protumači?
Kaže: "Nastavni plan i program donet na osnovu zakona ostvaruje nacionalna škola". Prosto, zna se u gramatici kako se gde postavlja glagol, kako se postavlja imenica, šta je subjekat, šta je predikat.
Smatram da vi kao Vlada i mi kao nacionalni parlament zaista moramo da vodimo računa o jeziku. Smatram da se jezik neguje. Neguje se poštovanjem pravila koje propisuje gramatika i pravopis. Poštuje se i neguje tako što ga institucije poput parlamenta koriste na pravi način i podrazumeva se da Vlada i ministarstva, naročito Ministarstvo obrazovanja, na isti način koriste taj jezik. Na to nas obavezuje Ustav. To lepo piše u članu 10. Ustava, ali na to nas obavezuje pre svega i položaj na kojem se vi kao ministar i mi kao poslanici nalazimo.
Zašto ste vi nama rekli da ne prihvatate amandman? Amandman se ne prihvata iz razloga što se formulacijom u ovom članu Predloga zakona akcenat stavlja na kriterijum, odnosno na nastavni plan i program prema kojem razlikujemo nacionalnu školu ili stranu školu.
Možete stavljati akcenat na šta god hoćete. To stavljate na jedan drugi način, ali poštujete pravila jezika i poštujete gde se šta stavlja. Zamislite da neko treba da tumači ovo što ste vi stavili? Molim vas, nikakvu vrstu izmene niti smo akcenat promenili u smislu šta je to što ste želeli da postignete ovim članom. Ništa, samo smo pokušali da to dovedemo u red u odnosu na gramatiku koju moramo da poštujemo.
Potpuno je jasno. Pazite, nacionalna škola ostvaruje nastavni plan i program donet na osnovu zakona. Ništa nije nejasno i ništa nije suprotno onome što ste vi napisali, samo ima početak, sredinu i kraj. Ništa se nije promenilo. Nikakav akcenat koji vi stavljate u ovom članu mi nismo promenili. Mi smo samo promenili samo ono što mora da se promeni da bi bilo ko ko čita zakon mogao da ga razume.
Bojim se jedne druge stvari. Stalno govorimo da se zakoni tumače. Zakoni nema potrebe da se tumače. Onaj ko ume da čita, on mora da razume šta je napisano u zakonu, mora da bude jednostavnim jezikom rečeno. Ovde nema nikakve visoko stručne politike. Ovo je jednostavno jednu stvar koju svako ko u školi želi da bude načisto šta treba da ostvaruje, uzme i pročita i to je u redu.
Ako treba da tumači šta ste hteli da kažete i gde ste hteli da stavite akcenat bojim se da smo promašili zadatak. To je moje mišljenje. Zaista se trudim da ovde govorim onako kako nas obavezuje ono što smo u školama koje smo pohađali učili i za šta smo dobili neke ocene na kraju krajeva.
Ne vidim šta je sporno u amandmanu da ga prihvatite? Više takvih stvari smo pokušali u sledećim amandmanima, da se vidi šta je početak, šta je sredina, šta je kraj, ko šta radi, subjekat, predikat i slične stvari, da podsetim na to gradimo. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, član 18. se odnosi na škole za obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju. Mi smo predložili da se stav 1. u ovom članu 18. briše. Reći ću zašto. Pogledajte ovu definiciju. U školi za obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju školuju se deca bez obzira na vrstu smetnje.
Dakle, moram da ukažem na nekoliko stvari koje iz ovoga zakona idu. Znači, inkluzivni sistem ovog trenutka izgleda ovako. Imamo u osnovnoj školi inkluziju, imamo inkluzivnu školu, inkluzivna odeljenja. Još uvek, i zakon to ponovo komentariše, dakle, zakon predviđa specijalna odeljenja u okviru određenih škola. Očekivala sam, da budem krajnje iskrena da ona više neće postojati u ovom zakonu, iako je realnost da ona u nekim školama još uvek postoje, zato što mi se čini da je to korak u nazad. Na kraju, postoje škole za obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju.
Sad, kad pogledate vašu definiciju, u školi za obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju školuju se deca bez obzira na vrstu smetnje. To znači da mi zapravo nemamo inkluziju, da se u ovim školama školuju sva deca koja imaju sve smetnje u razvoju. Dakle, vi negirate da mi imamo inkluziju u školama, što nije tačno. Naravno da inkluzija u školi postoji i naravno da smo mi u tome odmakli jedan korak, ali mi se čini da ga pravimo ovim zakonom u nazad, ali nema veze, ona postoji i o tome ne možemo da komentarišemo.
Ovo je prilično trapava definicija i to je problem sa ovim. Naravno da apsolutno poslanička grupa DSS nema ništa protiv inkluzije, što vi meni imputirate i kada mi napišete ovako neverovatno obrazloženje. Kažete ovako – amandman se ne prihvata iz razloga što je član 18. stav 1. Predloga zakona u skladu sa koncepcijom inkluzivnog obrazovanja i vaspitanja Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Upravo vam kažem da vam nije u skladu. Vi u ovom zakonu kažete da mi imamo inkluziju u školama, a ovde kažete da samo u specijalnim školama imamo inkluziju, zapravo, da imamo samo specijalne škole gde se školuju deca koja, normalno, treba da idu u inkluzivnu školu.
Još kažete da je ovaj amandman protiv ovog zakona i protiv Strategije razvoja obrazovanja u Republici Srbiji do 2020. godine. Šta da vam kažem? Upućujem vas da vi imate to u sistemu. Vi napićete trapavu definiciju i još meni imputirate da ne prihvatam inkluziju. To u obrazloženju piše. Vi mene upućujete da ste vi zakonom predvideli inkluziju koju vam ja branim. Dakle, jedini komentar koji mogu da kažem na ovo je – o, Bože. Stvarno nemam drugi komentar. Hvala.
Repliku na ovo.
Zahvaljujem se gospodinu Mihajloviću što želi da se uključi u ovo, jer mislim da je ovo vrlo važna tema i svi smo se negde opredelili, kada je prošli zakon donet, da se zaista odredimo kao inkluzivno društvo i da inkluziju uključimo u redovno obrazovanje.
Prvo se ne bih složila da je to odrednica, zato što je to vrlo važan stav koji kaže da mi nemamo inkluziju. Molim vas, čitajte. U školi za obrazovanje učenika sa smetnjama u razvoju školuju se deca bez obzira na vrstu smetnje. Znači, više nema potreba da interresorna komisija određuje vrstu smetnje i gde će da usmeri dete. Znači, sva deca, bez obzira na vrstu smetnje, idu samo u ovu školu, što nije tačno i nije u skladu sa našim sistemom. Samo je trapava definicija.
Naravno da sada mogu da govorim o tome šta interresorna komisija radi, ali nije to suština mog amandmana, gospodine Mihajloviću. Suština mog amandmana je trapavost definicije. To nije odrednica, nego je zaista vrlo važno i trapavo postavljena definicija jer, na osnovu toga, neka manje odgovorna interresorna komisija će vrlo jednostavno reći – lepo piše član 18. stav 1. dete ima smetnje u razvoju, ima invaliditet, upućuje se samo u ovu školu. Ne. Ne treba da bude tako.
Na kraju krajeva, da sam u pravu potvrđuje komentar UNICEFA na ovu istu definiciju. Znam da smo na Odboru o njoj razgovarali. Zaista mislim da se ovde samo nije dovoljno promislilo i nije se dovoljno definisalo šta smo u stvari hteli da kažemo ovom odredbom. Zato smatram da je bolje izbrisati je, jer na osnovu ove odredbe mi ćemo isključiti inkluziju u našem obrazovanju. Tako zvuči. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Izvinjavam se ako nije dovoljno vidljivo to što sam podigla Poslovnik.
Reklamiram član 107. stav 1: govornik na sednici Narodne skupštine je dužan da poštuje dostojanstvo Narodne skupštine, ali misli - i našeg celokupnog društva.
Izvinite, molim vas, ovde se svakakve kvalifikacije izriču. Ovde se govori na način kako nije primereno Narodnoj skupštini i pri tom se ne poštuje ni elementarna činjenica da je ovo 21. vek i da je nauka pedagogija naročito, ja sam takođe pedagog, jako napredovala u međuvremenu. Hvala vam.
Prosto, moram da reagujem. I to ću da reagujem na način kako su drugi reagovali kada sam ja rekla rečenicu ili stav deca sa posebni potrebama. Nisu oni ni sa kakvim posebnim potrebama, oni imaju iste potrebe kao mi, samo iz zadovoljavaju na drugi način, i ja vas molim da koristimo pravilno.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je amandman na član 21. koji se nalazi u trećem poglavlju zakona – Ciljevi i ishodi osnovnog obrazovanja i vaspitanja i odnosi se na ciljeve osnovnog obrazovanja i vaspitanja.
U tački 1. kažete da je jedan od ciljeva pun i usklađen intelektualni, emocionalni, socijalni, moralni i fizički razvoj svakog deteta i učenika, a u skladu sa njegovim uzrastom, razvojnim potrebama i interesovanjima. Moja intervencija je tu bila pre svega zbog toga što vi tu uvodite dva pojma – dete i učenik, čime zapravo zbunjujete one koji budu ovaj zakon čitali i trebali da ga primenjuju. Vaše obrazloženje u tom delu mogu da razumem jer govorite i o tom tzv. nultom razredu, koji je takođe deo ovog sistema obrazovanja i iz tih razloga, zbog uzrasta tog deteta, koristite pojam dete.
Vi u članu 54. ovog zakona kažete da dete upisom u prvi razred stiče svojstvo učenika. Moja intervencija je bila u tom pravcu, s tim što mogu da razumem ovo što ste u obrazloženju napisali, kao nešto što je u redu i suprotno je onom što sam ja tražila amandmanski.
Ali, sada nailazim na zid ćutanja kada je obrazloženje u pitanju, a tiče se drugog dela ovog mog amandmana.
Pod tačkom 11, ciljevi osnovnog obrazovanja i vaspitanja, kažete da je jedan razvoj svesti od značaja i održivog razvoja zaštite i očuvanja prirode i životne sredine, ekološke etike i zaštite životinja. Zbog ovog "zaštite životinja", ja naročito ne bih napadala ovo što ste napisali, jer mi se to dopada, ali negde se terminologija u ovoj oblasti zaštite životne sredine se strašno menja u odnosu na širinu pojma.
Gospodin Radović bi me, možda, i podržao u ovom amandmanu i zbog toga smo mi, a na osnovu i toga kako nam se zove ministarstvo koje se bavi tim, intervenisali i smatramo da ta tačka treba da glasi, znači 11. – razvoj svesti o značaju zaštite životne sredine, održivom razvoju i racionalnom korišćenju prirodnih resursa. Pod tim je sve ovo što ste vi ovde napisali, samo je malo drugačije napisano.
Znam da ovde u Vladi nema baš mnogo razumevanja za ovu oblast. Vidim da će se u onom delu, gde se govori o rebalansu, naročito štedeti u ovoj oblasti. Ne znam šta će se štedeti kada je propisano 0,2% budžeta, ali barem da uđe u obrazovanje da ćemo naše učenike učiti ovome, a ne, kako ste rekli ovde, zaštiti i očuvanju prirode i životne sredine, pa i priroda je deo životne sredine. Moram da vas ispravim, gospodine ministre. Hvala.
Htela bih da se zahvalim što ste prihvatili naše amandmane. Bilo bi bolje za decu, za učenike, za roditelje, za nastavnike, za ceo obrazovni sistem da ste prihvatili još nekoliko amandmana, ne samo naših.
Ovo je trenutak da kažem nešto što me vrlo interesuje, a nekako se zanemaruje. Mi sedimo u ovoj sali i govorimo o ovome što jeste jako važno, ali deo tog istog jeste to što se događalo ovih dana sa testovima koji su se pojavljivali ranije. Sada, ministre, imate u medijima vest da u osnovnoj školi "Svetozar Marković" nude materijalni dokaz toga da su testovi iz srpskog jezika bili dostupni učenicima pre polaganja ispita. Zanima me, ne govorim to pežorativno, da li će i oni biti poništeni, kao što je matematika, jer je nađen materijalni dokaz, ili ćemo prisustvovati nekom novom obrtu? Vrlo je važno to što mnogi roditelji zovu i traže, komentarišu taj deo ispita iz srpskog jezika, gde je bilo mogućnosti za neku decu da dođu do toga, a da neka deca rade na osnovu onoga što su naučila. Mogli bismo da čujemo taj komentar zato što imamo poziva oko toga. Hvala.
Hvala.
Izgleda da se vi i ja ne razumemo. Vi mi kažete da ne sumnjate da su rezultati validni zato što su loši, da to što je nešto loše pokazuje da je ovaj sistem funkcionisao, to ne znači to. Ako ljudi u nekim školama tvrde da postoje materijalni dokazi i to javno objave, onda oni verovatno stoje iza toga.
Drugo, kada sam govorila i o regularnosti, govorila sam i o tome da vam je, recimo, u Pirotu rađen drugi test od onoga koji ste vi pročitali na televiziji. Da li je regularno onda i to? Da li i to spada u oblik regularnosti? Prosto ne razumem, pošto se tu onda pojavljuju različite stvari. Znači, svaka školska komisija može da čuje ono što ona želi, da radi taj test. Tu ima mnogo neregularnosti, pa smo zbog toga hteli da te neregularnosti razjasnimo.
A to što su rezultati loši, to pokazuje mnogo što šta i o tome ćemo govoriti kasnije, kada budemo govorili o nacionalnim testiranjima i ostalim stvarima i našim amandmanima. Rezultati su loši zato što im priznamo jedne godine da se Jovan Jovanović Zmaj piše malim slovom, rezultati su loši zato što tražimo izgovore da nešto nije pisano ili pismeno, kako želite da kažete. Zato su rezultati loši. Moramo da stavimo tačku i da kažemo šta je sada, kako ćemo od danas raditi, da bi rezultati bili bolji.
Slušam moje kolege koje mnogo puta govore danas ovde - prosvetni radnici su izneli ovo, prosvetni radnici su izneli ovo. Jesu, najveći broj prosvetnih radnika je izneo mnogo što šta, ali to što su prosvetni radnici izneli pokazuje da sistem ne funkcioniše, jer da sistem funkcioniše, onda svako u tom sistemu imaju svoj zadatak koji, kad ne ispuni, imao bi odgovornost za to.
S druge strane, neko sam ko je obilazio škole koje ste nam vi dali kao predloge da bismo videli kako se inkluzija sprovodi u mnogim škola, dakle i one koje su primeri dobre prakse i one koje imaju jako mnogo problema. Mogu da vam kažem da sam čula takve strašne stvari koje javno ne bi smela da izgovorim, od istih tih kolega. Hvala vam.
Samo ću kratko odgovoriti. Napravićemo javno slušanje, kao što smo napravili i prvi put, gde će biti pozvani predstavnici svih ministarstava koji treba zajednički da sprovode inkluziju i onda ćemo predstaviti rezultate tog našeg malog tima.
Sa druge strane, izgleda da me niste najbolje razumeli. Ovo što sam konstatovala, nisam želela da izazovem da vi sada pričate o štrajku, o prosvetnim radnicima i ostalom. To traži ozbiljnost, to traži jedno objektivno ocenjivanje tog dela sistema koji se zove – nastavnici. Tražim od vas ozbiljnost, gospodine ministre, o tome gde je vaša uloga u tome što mi recimo dan danas, iako smo trebali da pričamo o tome kako će se sprovoditi mala matura po nekim drugim programima, odlažemo to pitanje za neko drugo vreme. Tu je vaša odgovornost.
Sa druge strane, moram da vam kažem da postoji odgovornost kada su u pitanju loši rezultati, a slučajno je to moja materija, pa sam vrlo pedantno gledala kako izgledaju svi ti testovi. Ako pogledate kako izgleda gradimo u osnovnoj školi iz srpskog jezika, vidite da preko 60% jeste gramatika, a da je književnost u tom delu mnogo manja. Ako stavite u test u tom odnosu 17 pitanja iz književnosti da prepoznaju, znajte da ćete dobiti rezultate koji nisu adekvatni. Vrlo je ovo ozbiljno i delikatno pitanje o kome treba stručno razgovarati i zaista sve stvari staviti na svoje mesto, pa onda da vidimo šta su nam uzroci, a šta su posledice. Hvala vam.
Hvala.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, član 31. se odnosi na nastavu. U zakonu piše da su pored redovne nastave škole dužne da organizuju dopunsku, dodatnu i pripremnu nastavu.
U stavu 4, što je za svaku pohvalu, da su konačno prepoznati talentovani učenici, učenici sa posebnim sklonostima i interesovanjima, kažete sledeće – za učenike od četvrtog do osmog razreda sa posebnim sposobnostima, sklonostima i interesovanjima za pojedine predmete, škola organizuje dodatnu nastavu. Ali, nigde ne kažete ko će opredeliti ove učenike za koju vrstu nastave, za koju vrstu interesovanja, odnosno šta žele, šta je njihovo interesovanje.
Interesantno je, sada kada pogledamo ovaj član i uporedimo ga sa članom 21, gde su ciljevi osnovnog obrazovanja, pa kažete sledeće – da se osim intelektualnog, emocionalnog, socijalnog razvoja, sticanje kvalitetnih znanja i veština i formiranje vrednosnih stavova, jezičkih, matematičkih, naučnih itd, pa zatim razvoj stvaralačkih sposobnosti, kreativnosti i estetske percepcije i ukusa, pa razvoj sposobnosti pronalaženja i analiziranja, primene, saopštavanje informacija uz vešto i efikasno korišćenje medija, pa osposobljavanje za rešavanje problema povezivanja i primene znanja i veština u daljem obrazovanju i svakodnevnom životu, pa razvoj i motivacije za učenje i osposobljavanje za samostalno učenje, pa razvoj svesti o sebi, samoinicijativa, sposobnost samovrednovanja. Ovo sve navodim.
S jedne strane, to su sve ciljevi koje mi želimo da postignemo, a sa druge strane, u članu 31, samo deset članova posle toga, vi tim učenicima koji su i te kako sposobno da sami odrede šta je to i čime žele da se bave, zabranite to pravo, nego kažete na naš amandman, dakle, mi smo smatrali da ovde treba dodati da se učenici opredeljuju posle sprovedene ankete među učenicima.
Šta je cilj našeg amandmana? Mi tu decu koja su sposobna da sve ovo izvrše, što sam ja rekla ovde, mada su oni samo jedni od onih koji su sposobni za sve ovo što ste im naveli u ciljevima, da valjda mogu sami da se opredele i da kažu šta su to njihova interesovanja. Mi ne znamo ko opredeljuje tu decu za sve to, koji su kriterijumi da ih opredeljuje za pojedine stvari koje im nudite, koje škola organizuje.
Dolazim iz škole. Znam kako se to radi. Moja sklonost kao profesora je to i to. Ja prepoznajem talentovanu decu, odlučujem u njihovo ime da će doći na dodatnu nastavu koju im nudim, a naravno odlučujem u njihovo ime i koja će takmičenja da pohađaju, jer jako dobro znam, ja sam ta koja to odlučuje. Naravno, ne govorim u svoje ime. Govorim samo o praksi škole u tom smislu.
Izvinite ako imate decu koja zaista imaju posebna interesovanja, ako su spremna da sve ovo što ste im ovde naveli među ciljevima zaista i ispune, da takvi izađu iz osnovne škole, onda im dozvolite da se makar sami izjasne o tome na koji način oni hoće da pohađaju tu dodatnu nastavu i čime žele da se bave na toj dodatnoj nastavi.
Bilo je profesora koji su vrlo kreativno, recimo, dodatnu nastavu, ja sam se takmičila iz oblasti nemačkog jezika, mi smo prevodili savremene časopise i ostalo, ali sam posle toga imala profesora kod koga je to bilo strogo knjiški i nismo želeli da idemo na takav način.
Govorim vam o tome da je vrlo važno da se deca sama opredele, jer to onda uključuje da će se baviti time čime žele i da će zaista napredovati i vrlo rado pohađati tu nastavu.
Sada vi meni odgovarate. Naravno, ja sam ovo napisala i u skladu sa tim što ste vi dali mogućnost školama da one sprovode ankete i kad su u pitanju roditelji i kada su u pitanju učenici. Ne vidim zašto ne bi bilo moguće sprovesti jednu takvu anketu i nakon nje dati pravo učenicima da se opredeljuju. Sad opet tumačim ovo što ste mi napisali u obrazloženju - amandman se ne prihvata iz razloga što odredba Predloga zakona omogućava školi da sprovede anketiranje učenika, naravno, iz tih razloga sam i navela ovo, ali ostavlja mogućnost da upotrebi i neku drugu tehniku ispitivanja.
Izvinite, gospodine ministre, kažite mi koja je to tehnika kojom bi se ispitivala učenička interesovanja? Baš me interesuje koja je to tehnika, ako to nije tehnika u osnovnoj školi. Zaista, smešno mi je to reći, učenik od četvrtog do osmog razreda, kojom ćete tehnikom da ispitate njegova interesovanja, a da to nigde ne piše? Nigde ne piše da ćete ga anketirati. Ne piše koji su kriterijumi za izbor tog deteta, ali vam kažem da zaista u praksi to poprimi potpuno drugi oblik i ne doprinese sklonostima tog deteta i ne doprinese ničemu nego se aktivira nastavnik koji će kazati – ja imam dete koje je na republičkom postiglo to i to, iako dete to ne želi da radi, ne želi time da se bavi.
Mogu da vam navedem iks primera dece koja su bila vrhunski matematičari, ali nisu želeli da se bave matematikom. Želeli su da se bave društvenim naukama. Ali, bili su na takmičenjima, čak istog dana na tri takmičenja, iako to zakon ne dozvoljava. Dozvolite im da sami kažu – to želimo, tu ćemo biti odlični. Ne vidim da je išta sporno u ovom amandmanu koji sam napisala. Hvala.
Upravo je ključna rečenica koju je kolega izgovorio – kako mi to unutar škole prepoznajemo? Ne zanima mene kako vi to prepoznajete, kolega. Svi smo mi stručni da to prepoznajemo. Hoću da aktiviram decu, jer im tamo navodite šta treba da budu ciljevi i ishodi obrazovanja. Hoću da deca to prepoznaju kod sebe i da to žele. To je ključna razlika između vas i mene.
Ako bude ovako kako ovde piše, ako ostavite da škola ima sama pravo da to odluči na način na koji će, onda nema sistema, onda će u mojoj školi to biti tako da će se opredeliti berza sama za sebe, ali neće biti za svu decu moguće. U drugoj školi to neće biti princip. Ja bih želela da to bude princip. Želela bih da zaista deca o tome odlučuju. Mislim da su sposobna, jer ovde govorimo o dodatnoj nastavi. To su vrlo sposobna deca da artikulišu šta je to čime žele da se bave i način na koji žele da se bave. Ne vidim da je to sporno. U pedagogiji to nije sporno.