Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Stvarno ne znam kome da se obratim pošto na mestu predviđenom za predstavnike Vlade nema nikoga tako da ne znam da li je trenutak da možda sačekamo nekog ko treba da dođe jer ste pročitali ko je ovde danas ovlašćen da predstavlja Vladu.

Dobro, pošto izgleda nisam dovoljno jasna, da postavim pitanje koje je jednostavno: gde su predstavnici Vlade? Počeću da govorimo o ovom galimatijasu koji je sastavljen od četiri tačke, Predlogu zakona o potvrđivanju Evropske konvencije o predelu, što je jedna tačka koja se odnosi na zaštitu životne sredine i kulturu, zatim tri tačke koje su Predlog zakona o potvrđivanju Ugovora između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Indonezije o izbegavanju dvostrukog oporezivanja u odnosu na poreze na dohodak, Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Demokratske Narodne Republike Alžir o ukidanju viza za nosioce diplomatskih i službenih pasoša i Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma između Republike Srbije i Japana o ukidanju viza.

Dakle, namerno sam pročitale ove četiri stvari, pošto se potpuno jasno vidi da između prve i sledeće tri tačke nema ama baš nikakve veze, tako da ne znam po kom osnovu su one spojene.

Gospodin Đelić, potpredsednik, ministar u Vladi je ovde u prethodnoj tački ispričao ovo što se odnosi na tačku za koju su ga ovlastili da predstavlja, ovo Indonezija i zakon o potvrđivanju Ugovora između Srbije i Indonezije o izbegavanju dvostrukog oporezivanju u odnosu na poreze na dohodak, što je isto tako jedan zanimljiv slučaj kako se predstavnici Vlade odnose ovde prema Narodnoj skupštini, prema narodnim poslanicima i ne pričaju o tačkama koje su na dnevnom redu.

Dakle, s obzirom da se više puta ovde dogodilo da se zakoni iz oblasti životne sredine stavljaju u jednu zajedničku raspravu od po 17 zakona, od kojih su recimo 10 ili 11 sistemskih. O tome se nikad ne otvara adekvatna rasprava.

U ime poslaničke grupe DSS spremila sam priču koja se odnosi upravo na Predlog zakon o potvrđivanju Evropske konvencije o predelu, koja jeste delimično tačka koja se odnosi na zaštitu životne sredine, ali je istovremeno i tačka koja se odnosi i na kulturu. Volela bih da je ovde ministar kulture, koji voli da kaže da se bavi svojim poslom, i ministar zaštite životne sredine i prostornog planiranja, koji je takođe proglašen uz to i za najevropljanina, pa bi bilo zanimljivo da se malo bavi i poslom ministra zaštite životne sredine.

Dakle, Evropska konvencija o predelu je za Srbiju vrlo značajna jer je ona zapravo nastala pre deset godina i usvojena u Savetu Evrope, a u oktobru prošle 2010. godine u Firenci je bila upriličena proslava desetogodišnjice stupanja na snagu Evropske konvencije o predelu, naravno to obeležavanje tako značajnog datuma nije prošlo bez predstavnika Srbije. Tamo su bili predstavnici Ministarstva zaštite životne sredine i prostornog planiranja, zatim predstavnici Zavoda za zaštitu prirode i predstavnici Javnog preduzeća Vode Vojvodine.

Rekla sam već da je konvencija nastala u julu 2000. godine i to je prvi međunarodno priznat dokument koji je posvećen svim aspektima predela. Primenjuje se na celoj teritoriji država članica i obuhvata prirodne, urbane i ruralne oblasti. To je zapravo prvi dokument koji se odnosi na evropske predele i na njihovo očuvanje.

Cilj konvencije je, vrlo kratko rečeno, promovisanje zaštite predela u Evropi, kao i ono što je za nas naročito važno, upravljanje i planiranje predelom, ali i organizovanje međunarodne saradnje po svim pitanjima predela, sa posebnim akcentom na zaštićene oblasti, a Srbija je zemlja koja nije napravila nacionalni popis zaštićenih oblasti i bilo bi zanimljivo, da su ovde predstavnici Vlade, da o tome pričamo.

Srbija je potpisala ovu konvenciju 2007. godine i sada je konačno konvencija stigla na ratifikaciju u parlament, i meni će biti vrlo zanimljivo da posmatram koliko će se poslanika javiti da razgovaramo o ovoj temi, upravo zato što je napravljena jedna vrlo neformalna grupa zelenih poslanika u parlamentu, koju čine mnogi poslanici iz mnogih poslaničkih grupa, ali oni su samo tu kada se predstavlja ta grupa, ne kada se govori o zakonima za koje smo i oni i ja vrlo zainteresovani.

Zbog čega je Srbija zainteresovana za Konvenciju o predelu? Pre svega, moram da kažem da je ovo prvi dokument koji se smatra ključnim međunarodnim sporazumom i nosiocem evropskog standarda u procesu reformisanja politike zaštite i upravljanja predelima i kulturnim nasleđem.

Vrlo je značajno što ovaj dokument omogućava integralni pristup zaštiti predela i vrlo je značajno što uvodi predeo i kulturno nasleđe u politiku održivog razvoja. Politika održivog razvoja je nešto za šta se deklarativno Srbija jako mnogo zalaže, ali kada pogledamo zakone koje donosi iz ove oblasti vrlo smo skeptični da je to put kojim Srbija ide sa ovom vladom.

Ova konvencija govori o svim tipovima evropskog predela, i o onim koji su devastirani i degradirani, i onim predelima koji su zaštićeni i izuzetne lepote, o svim predelima, i urbanim i ruralnim i prirodnim, ali ono zbog čega je značajno da Srbija usvoji ovu konvenciju jeste to što ona govori o uvođenju mera zaštite, upravljanja i planiranja na nacionalnom nivou, što je jako važno, a što nama nedostaje, i saradnje na međunarodnom nivou.

Savet Evrope podstiče pojedinačno zemlje Evrope da preuzmu iste visoke standarde u zaštiti, planiranju i upravljanju predelom, što je logično, jer ne postoji ni jedan jedini dokument koji se na taj način bavi predelom, kao suštinskim faktorom za uspostavljanje ravnoteže između očuvanja prirodnog i kulturnog nasleđa s jedne strane, i njegovog korišćenja s druge strane, i nijedan dokument koji predeo ne vidi kao ekonomski vrlo važan resurs od koga zavisi i otvaranje radnih mesta.

Naravno, ova evropska konvencija o predelu je nastavak politike zaštite prirodnog i kulturnog nasleđa Evrope i ona se zbog toga oslanja na one dokumente koje je Evropa donela u ovom pravcu, to je Konvencija o zaštiti svetske, kulturne i prirodne baštine 1972. godine, Konvencija o zaštiti evropskih divljih vrsta i prirodnih staništa 1979. godine, Evropska konvencija o zaštiti arhitektonskog nasleđa 1985. godine i Evropska konvencija o zaštiti arheološkog nasleđa iz 1992. godine.

Naravno, u vezi sa ovim konvencijama koje sam navela i u vezi sa konvencijom o kojoj pričam tu je i niz međunarodnih inicijativa koje je Srbija delimično podržala.

Konvencija predstavlja delovanje Saveta Evrope u oblasti i prirodnog i kulturnog nasleđa, u oblasti prostornog planiranja, životne sredine i lokalne samouprave i zato je vrlo važno da pogledamo zakone koje je Srbija donela u ovoj oblasti. Ja ću kasnije da se vratim na te zakone da vidimo da li je baš u Srbiji napravljen teren za primenu Evropske konvencije o predelu.

Konvencija definiše predeo kao područje kakvim ga vide lokalno stanovništvo i posetioci, čije vizuelno obeležje i karakter predstavljaju proizvod delovanja prirodnih i/ili kulturnih faktora. Dakle, predeo je celina prirodnih i kulturnih faktora, prirodnih i kulturnih komponenti koje se ne mogu odvojiti, nego se posmatraju kao jedno i posmatraju se zajedno.

Predeo je značajna komponenta životne sredine i ljudskog okruženja, bez obzira da li se nalazi u gradu, selu ili se radi o prirodnom predelu i da li je to običan predeo, degradiran, devastiran ili predeo izuzetnih lepota.

Ono što je vrlo važno za Srbiju, a pre svega zato što je potpisnik Arhuske konvencije, koja javnost uvodi kao važan element donošenja odluka u oblasti zaštite životne sredine, jeste to što takođe ova konvencija govori o tome da treba podsticati javnost, kako bi se što aktivnije uključila i učestvovala u donošenju odluka, planiranju i upravljanju, i kako bi javnost konačno shvatila koliku odgovornost ona sama ima kod donošenja odluka i za ono što se događa u njenoj okolini.

Kada već govorimo o javnosti, ova skupština je imala jedan zanimljiv slučaj pri donošenju izmena i dopuna Zakona o zaštiti prirode, gde su se praktično nevladine organizacije i stručna javnost uključili u komentarisanja izmena i dopuna koje ovaj zakon nosio.

Naravno, DSS je podržala napore javnosti, napravili smo amandmane koji su potpuno podržavali ovo i praktično, tu je javnost izvršila onaj odlučujući uticaj i Ministarstvo je odlučilo da ipak ne ide sa takvim režimima zaštite, kako je nudilo, a koji bi bili katastrofalni i pogubni, nego da nešto poprave u tom smislu.

Drugi primer je skladištenje opasnog otpada po naseljenim mestima i gradovima Srbije i vrlo je zanimljivo da taj veliki projekat tih skladišta opasnog otpada, naš najevropljanin u oblasti zaštite životne sredine, predstavlja po Srbiji u okviru Zelenog talasa, tako da bi neko možda i mogao da pomisli da to što on nudi jeste za zaštitu životne sredine dobro po Srbiju.

Međutim, javnost se, hvala bogu, buni, nevladine organizacije, stručna javnost govori o tome, tako da ovaj naš veliki biznismen, koji jako dobro prodaje sa svojom privatnom firmom kompjutere širom Srbije, javnim preduzećima i ustanovama, ne nailazi uvek na dobar prijem, a pri tom ima problem sa popunjavanjem upitnika koji se odnosi na firme, ipak ima otpor u javnosti, što je dobro.

Sva sreća, javnost prepoznaje koliko je ova oblast važna za nju, postaje sve zainteresovanija i upućenija, i sva je sreća da javnost konačno preuzima ulogu koja joj je potrebna, a to je da inicira i da kontroliše.

Važnost ratifikovanja ove konvencije za Srbiju ogleda se i u činjenici da će države potpisnice ostvariti saradnju na tri nivoa, na nivou tehničke i naučne pomoći putem razmene iskustva, što je za Srbiju dragoceno, jer mi prolazimo neke početne korake koje su mnoge zemlje Evrope davno prošle i vrlo nam je značajno da dobijemo i njihova iskustva, ali i tehničku pomoć u tom smislu.

Druga oblast je razmena stručnjaka za ovu oblast, jer u Srbiji nemamo stručnjake tipa onih koji će se baviti samo ovim oblastima i zbog toga je potrebna razmena iskustva. Treća je razmena informacija o svim pitanjima sadržanim u odredbi ove konvencije.

Sada bih se vratila na ono što sam malopre obećala, a to je jedna kratka analiza zakona koji se odnose na ovu oblast koji su vrlo važni i koje bi trebalo komentarisati. Prvi od njih je Zakon o zaštiti prirode, izmene i dopune Zakona o zaštiti prirode. Zakon je zanimljiv zato što uvodi pojam predela i zaštite predela u cilju očuvanja njegovih osobenosti i raznovrsnosti i zato što uvodi jedinstvo i estetske vrednosti, kao i omogućavanje tradicionalnog korišćenja prirodnih vrednosti.

Zaštita, upravljanje i planiranje predela bi trebalo da se zasniva na identifikaciji predela i proceni njegovih karakterističnih i značajnih obeležja na osnovu jasnih i preciznih kriterijuma, koje nažalost ovo ministarstvo nije donelo, a koje bi trebalo da donese, i to bi trebalo da ih donese što pre.

Ono što takođe nemamo, a vrlo je važno da imamo i to što pre da imamo, jesu osnovne smernice zaštite unapređenja i upravljanja predelom, prostornim i urbanističkim planovima. Ove smernice treba uneti i u plansku i u projektnu dokumentaciju, kao i u programe upravljanja i korišćenja prirodnih resursa i dobara.

Kada je o ovom zakonu reč, a malopre sam pomenula da je predlog pratila opasno režirani režimi zaštite i da su amandmani koje je DSS napravili, koji su pratili zahteve stručne javnosti i 30 nevladinih organizacija, zaustavili praktično veliku štetu koja se spremala u oblasti zaštite zaštićenih područja.

Sledeći zakon o kome treba progovoriti pomalo je zakon o proceni uticaja, Zakon o strateškoj proceni uticaja i izmene i dopune Zakona o proceni uticaja na životnu sredinu. Ovi zakoni, zapravo jedan zakon, bave se isključivo predelima izuzetnih odlika koji zavređuju visok stepen zaštite.

U ostalim slučajevima nema pomena o ozbiljnijim i dubljim analizama uticaja na karakter i strukturu predela i upućuje se samo na uočavanje vizuelnih promena, što je svakako više nego dovoljno našim suptilnim investitorima koje najčešće, da ne kažem u 100% slučajeva, vodi zarada i obavezno atraktivni predeli, ali ne da ih sačuvaju za pokoljenja. Ovo naravno treba da zvuči kao šala, iako je gorko ali i vrlo istinito.

Ako neko ozbiljan, a pod tim ozbiljnim smatra, ja bar smatram da taj ozbiljan treba da bude država, dakle, ako neko ozbiljan ne ograniči zakonom apetite investitora u zaštiti životne sredine i u proceni uticaja onoga što oni rade na životnu sredinu, bojim se da se Srbiji neće pisati dobro.

Kad kažem svaka ozbiljna vlada, ne govorim naravno o ovoj vladi koja se isključivo trudi da pokaže svima da Srbija nije ozbiljna država i da slučajno ne pomisle da je Srbija ozbiljna država. Zahvaljujući njima Srbija je jedna tužna država, u kojoj žive gladni i ljudi bez nade.

Ljudi koji nikako ne žive do Nove godine, kako im poručuje predsednik Boris Tadić, nego od danas do sutra; do Nove godine je pitanje da li će armija od 700.000 ljudi, koji žive ispod granice siromaštva, ili ona armija od milion i 300.000 onih koji su siromašni, ili se nalaze na samoj granici siromaštva; ili ona armija od 178.000 ljudi koji imaju više sreće od drugih pa primaju socijalnu pomoć.

To naravno ne treba da govorim o onim penzionerima kojih je 343.000 koji primaju penziju manju od 11.000 hiljada, što naravno ne smeta nekim mojim kolegama, koji vole da kažu da su oni jedini i isključivi predstavnici penzionera, a da jedna njihova plata vredi, ili ono što primaju mesečno, vredi kao 20 penzija ovih penzionera.

Dalje, ono što je zanimljivo i što treba prokomentarisati ovde, a nemeće se prosto je ono što je gospodin Tadić dalje izjavio Srbiji, građanima koji su nestrpljivi bez razloga, pa se građani pitaju da li je sam ovo pisao, jer su vrlo zabrinuti ako jeste: To vam je kao trudnoća. Mi se nalazimo u procesu sazrevanja tog ekonomskog ploda i prosto ne mogu da obećam da će majka Srbija roditi brže nego što je vreme. To nema veze sa izborima, nego sa prirodnim sazrevanjem.

Jasno vam je zašto se pitaju da li je sam pisao. Uz to moram da kažem još jednu činjenicu, gospodin Tadić bi morao da zna da trudnoća predstavlja nadu, da predstavlja donošenje ploda i novog života. Zahvaljujući njemu i njegovoj Vladi u Srbiji više života nema. U Srbiji je svaka nada i svaki život ubijen.

Hajde da se vratim na ovaj zakon o proceni uticaja na životnu sredinu. Zakon je definitivno pripremljen za promene, jer nije u skladu sa principom planiranja, upravljanja i zaštite koje uvodi Evropska konvencija o predelu. Očekujem da će on uskoro da se nađe pred poslanicima, pošto je vrlo težak i za primenu, a to smo govorili kad je o tom zakonu bilo reči.

Sledeći je Zakon o planiranju i izgradnji iz 2009. godine. Čovek zaista mora dobro da se pomuči da bi u ovom zakonu prepoznao koncept zaštite predela. Ovaj zakon se upravo i najavljivao kao onaj koji poštuje ovaj koncept i upravo se reklamirao, upravo na ovaj način na koji se i ova vlada koja je aktuelna i ova koalicija na vlasti govore o sebi da su reformatori, ali da su reformatori samo na rečima.

Dela im pokazuju nešto drugo. Pokazuju da zapravo o reformi nema ni reči. Evo jednog malog primera. Poslednji primer je Zakon o izboru narodnih poslanika, koji je ovde na ovoj sednici bio. U mandatu od deset godina nema većih boraca za ženska prava, za rodnu ravnopravnost, za politička prava žena od njih, za jezik koji je rodno senzitivan.

Onda ono što je demokratsko pravo ženama obezbedila Vlada Vojislava Koštunice Zakonom o izvoru narodnih poslanika da 30% žena mora biti na listama, oni odmah dovedu do potpunog apsurda time što govore da taj zakon treba da dovede do toga da će na listama biti 30% žena, a onda kažu da će svaka četvrta biti žena. Ako sto podelite sa 4, dobićete 25%.

Samo govorim, i govoriću o tome kad bude bilo došlo vreme, ali samo govorim sa onog nivoa gde je potpuno jasno šta govore, a šta rade, šta su reči, a šta su dela.

Naravno, ministar Dulić nam je, kad je govorio o ovom Zakonu o planiranju i izgradnji, predstavio zakon kao onaj koji podržava koncept zaštite predela zasnovan na zaštiti prirodnih, kulturnih i istorijskih vrednosti. Danas je potpuno jasno da elementi svega toga mogu da se traže mikroskopima, jer nema ih u realnom životu. Taj zakon je zapravo ubio svaku mogućnost da građevina bude ono što je nekada bila u ovoj zemlji.

Imamo zatim Zakon o prostornom planu RS 2010-2020. godine. Moram da kaže i zanimljivo je da se u ovom dokumentu pojavljuje pojam predela, koji je definisan na isti način kao i u Konvenciji.
Hvala, gospođo potpredsednice. Gospodine Šoškiću, dame i gospodo narodni poslanici, iako je ovo vrlo atraktivna tema, ne vidim neko preveliko interesovanje, nažalost.

Čini mi se da je trenutak da odmah kažem da Demokratska stranka Srbije uopšte nije protiv donošenja ovog zakona, ali ono što mi zameramo predlagaču jeste to što donošenje ovog zakona kasni, praktično, osam meseci. On je, naime, trebalo da bude i tako je izgledalo u prvoj integralnoj verziji Zakona o zaštiti potrošača deo tog zakona. Iz onoga što je guverner govorio ovde danas u uvodnoj reči sasvim je jasno da on zapravo jeste integralni deo Zakona o zaštiti potrošača i kao takav morao je građanima Srbije pomoći u regulisanju odnosa sa bankama i finansijskim institucijama još pre osam meseci.

Moram da podsetim javnost, pošto mislim da je to vrlo važno, tokom dve godine, koliko je Ministarstvo trgovine vodilo javnu raspravu o ovom zakonu o zaštiti potrošača, najvažniji i najnoviji deo je zapravo bila priča o regulisanju odnosa između banaka i finansijskih institucija i potrošača, građana Srbije s druge strane, odnosno regulacija potrošačkih kredita. S obzirom na to da u Srbiji ni tad, kao ni dan-danas, nije postojao propis koji je regulisao ove odnose u oblasti prava potrošača, u oblasti finansijskih usluga, odnosa sa bankama i finansijskim institucijama i pitanje uslova potrošačkih kredita, bilo je vrlo važno da takav propis dođe pred Narodnu skupštinu. Mogu samo da kažem, dobro je što je danas ovde pred nama.

Tada je, pre osam meseci, na zahtev Narodne banke Srbije, što je izazivalo čuđenje nas narodnih poslanika, ali i građana Srbije, praktično ovaj deo izuzet iz Zakona o zaštiti potrošača. Tako je Vlada Srbije ostavila građane Srbije praktično na milost i nemilost bankama osam meseci, jer su banke radile ono što ne rade u zemljama iz kojih su došle u Srbiju.

S druge strane, tim izostavljanjem evropske direktive građani Srbije nisu imali isti nivo zaštite kao građani EU i Evrope uopšte kada je reč o kupovini robe na odloženo plaćanje, odobravanju keš kredita, u slučaju povezanih kredita kada se u lancu pojavljuju banka, potrošač i trgovac. Uz to, banke su imale još godinu dana vremena da praktično menjaju uslove kredita, kako su do tada radile.

Onaj ko prati medije primetio je da su ovih dana dnevne novine pune oglasa banaka koje prodaju imovinu građana Srbije koji su bili prinuđeni da se zaduže, da podignu kredite (objasniću kasnije zašto su bili prinuđeni), a nisu mogli da otplaćuju rate kredita. Banke su pokrenule, naravno na osnovu Zakona o hipoteci, taj proces i počele da prodaju imovinu potrošača, odnosno klijenata. Na taj način je, prema poslednjim podacima, aktivirano između 1.000 i 3.000 hipoteka. Zašto je tako veliki raspon ovoga o čemu ja govorim? Prosto zato što nadležni nemaju podatke o ovome, a banke o ovome vrlo nerado govore, tako da su ovi podaci takvi kakvi jesu. Znači, između 1.000 i 3.000 hipoteka je podignuto. Bankari, naravno, kažu da to nije zabrinjavajuće i da se otprilike samo 20% od toga odnosi na građane pojedinačno. Odnosno, otprilike, kada to pretvorimo u brojeve, 600 građana Srbije je praktično sada u poziciji da gubi krov nad glavom.

Ako pogledate sajt na kome banke oglašavaju prodaju kuća, stanova, zemljišta, poslovnog prostora, možemo da primetimo još jednu vrlo zanimljivu stvar. Prošle godine je, recimo, bilo samo tridesetak takvih oglasa. Danas, na današnji dan, prilično je povećan broj, radi se o broju preko 200.

Kada sam već pomenula zbog čega su građani prinuđeni da podižu kredite, i privreda takođe, firme, moram da iskoristim to što je danas ovde guverner i da kažem da Narodna banka, prema zakonu, treba da vodi računa o inflaciji. Vrlo je važno da se o tome kaže nešto. Inflacija u Srbiji u martu je bila povećana 2,6% u odnosu na februar, a u odnosu na decembar povećana je za 5,5%. Martovske cene su povećane za 14,1% u odnosu na mart prošle godine. Najveći rast cena je zabeležen, na vrlo visokom mestu, kod hrane i bezalkoholnog pića - 5,6%, a i poskupljenje kućne hemije se najavljuje. Kao što sam videla, najavljuje se ponovo povećanje cena javnih usluga, recimo telefona.

Ovi podaci su podaci Republičkog zavoda za statistiku, pošto ovde imam oponente koji uvek kažu da ja to govorim vrlo paušalno. Moram da pročitam komentar gospodina Šoškića: „To je daleko iznad onoga što centralna banka smatra prihvatljivim i ulazi u kategoriju nepovoljnih scenarija.“ On dalje upozorava Vladu da mora da vodi računa o stabilnosti cena.

Dalje, stručnjaci MMF-a, isti oni koji su nas i građane Srbije upoznali s podatkom da je za vreme mandata ove vlade (koja je inače izbore dobila na tome da će otvoriti 200.000 radnih mesta) posao izgubilo 440.000 ljudi, i stručnjaci iz EU su u odvojenim izveštajima ukazali da je Srbija u 2010. godini, sa ovako nesposobnom vladom, sa inflacijom od oko 10,3%, bila rekorder u regionu. Toliko o tome i o izjavama naših neodgovornih političara da su se oni dobro snašli u krizi i da smo mi kao država jako dobro prošli u odnosu na druge države. Ovo da smo rekorder u regionu je vrlo značajan podatak, kao i podatak da imamo najmanje plate u Evropi. Zato smo prinuđeni da se zadužujemo.

Moram da kažem da je i stopa nezaposlenosti u Srbiji, nažalost, dva puta veća od evropskog proseka. Podaci za oktobar 2010. godine (verovatno su promenjeni, pošto je prošlo već osam meseci) kažu da nam je stopa nezaposlenosti 19,2%. Hajde da uporedimo samo Nemačku, sa 6,2. Iz toga, naravno, sledi da su plate onih retkih srećnika koji rade a za to primaju plate, jer u ovoj zemlji postoji velika kategorija onih koji ne primaju plate a rade, izgubile bitku sa cenama. Prosečna martovska plata je 2% manja od februarske. Kada je uporedimo sa platom u martu prošle godine, za 6% je manja. Ako je uporedimo sa martom 2008. godine, kada je Vojislav Koštunica otišao sa vlasti, manja je za sto evra. I, podatak da u Srbiji milion stanovnika živi na granici ili ispod granice siromaštva. To je okvir u kome donosimo ovaj zakon koji kasni osam meseci.

Pošto mediji kažu da su se pojedine banke jako naljutile na određene odredbe ovog zakona, koje na prvi pogled izgledaju kao da su u korist građana i da štite prava potrošača, moram da kažem da banke najavljuju da će ukinuti određene vrste kredita i da će neki od tih kredita poskupeti. Pre svega misle na kreditne kartice i na dinarske pozajmice sa fiksnim kamatama. Sada je vrlo zanimljivo pratiti amandmane koji ovde stižu, naročito amandmane poslanika iz vladajućih partija, pošto se u tim amandmanima najčešće dešava ono što se dešava između Vlade i poslanika, odnosno, dešava se da se stvari ispeglaju i da banke budu namirene. Već su stigli takvi amandmani od strane Vlade pred nas, tako da će potrošači zapravo imati velika prava, ali samo na papiru.

Građani će vrlo brzo osetiti na svojoj koži kako izgleda primena ovih zakona, jer pri donošenju predloga ovog zakona nije bilo mnogo dogovora između banaka i Narodne banke, bar se tako čini prema onom kako su mediji izvestili o tome šta kažu iz Udruženja banaka Srbije, šta kažu pojedini predstavnici banaka. Bilo bi dobro da dobijemo od guvernera informaciju da li je bilo, a on je u najavi rekao da je bilo, kontakata, da su se stvari dogovorile, da su se dogovorili kako će izgledati Predlog zakona. Mi ne vidimo da će to tako izgledati zato što mediji izveštavaju sasvim drugačije.

Moram da tražim od guvernera da nam malo prokomentariše i onu smernicu da građani mogu da se zadužuju u vrednosti od 80% svog ličnog dohotka, što je velika suma. Prosto je neverovatno da neko dozvoli da građani žive sa 20% od svog ličnog dohotka, za koji sam već rekla kakav je. To je za mene pravi put da se građani Srbije gurnu u dužničko ropstvo. Zadužiti se do 80% svoje plate unapred, to je jako velika cifra i prosto ne mogu da verujem da, osim nekih ministara koji su kupovali stanove na hektar, neko u Srbiji može da uđe u takve investicije.

Zatim, sporna odredba za nas iz DSS-a je to što će se zakon primenjivati retroaktivno. Kako god vi tumačili da to ne znači retroaktivno, pravnici tumače da je to retroaktivna primena zakona. Ona je nemoguća i svaki sud će oboriti takvu odredbu. Mislim da je vrlo čudno da dvanaest miliona ugovora između banaka i klijenata može da se primenjuje retroaktivno. Volela bih da dobijem objašnjenje kako ste to zamislili.

Dakle, bojim se da iza ovog populistički napisanog zakona... Amandmani će pokazati, a jedan deo amandmana Vlade već pokazuje, da se Vlada predomislila i da vam je zakon prilično slobodouman, ako smem tako da kažem, zapravo, previše je na korist građana, a to Vlada ne voli. Meni se čini da će takva primena, makar bila i za šest meseci (najavili ste da će ovaj zakon za šest meseci zaživeti), predstavljati zapravo nesigurnost u sistemu i da će građani zaista imati problema sa bankama, koje najavljuju rigoroznije uslove za davanje zajmova i kreditnih kartica, a pri tome naročito mislim na privredu. I, što je gospodin Andrić rekao, ljudi koji tek počinju da sa svojim firmama žive na tržištu praktično neće imati šanse na ovaj način. Mislim da to nikako neće biti u korist potrošača.

Naravno, zameram vam i to što je primena odložena za šest meseci. Čekali smo osam meseci da bude donet u odnosu na ovaj osnovni zakon, i još šest meseci do primene, to je četrnaest meseci, više od godinu dana. Zaista, onda nema smisla pričati o tome da nešto hitno moramo da menjamo u državi Srbiji, ako vi imate toliko vremena da ga odlažete. Hvala vam.
Gospođo potpredsednice, uvaženi gosti, dame i gospodo narodni poslanici, sa zanimanjem sam slušala prethodni govor. On zaista jeste vrlo kritički nastrojen i takav govor ne dolazi često sa ove strane gde sedi vladajuća koalicija. On dokazuje samo jedno, da je sve ono što je Demokratska stranka Srbije govorila od jula 2008. godine, kada je ova vlada napravljena, istinito i da smo bili potpuno u pravu.

Pomenuću da ste stavili u jedan zajednički načelni pretres tri zakona za koja nisam shvatila u kakvoj su vezi, naročito ovaj treći sa prethodna dva – Predlog zakona o privrednim društvima, Predlog zakona o sporazumnom finansijskom restrukturiranju privrednih društava i Predlog zakona o kontroli predmeta od dragocenih metala.

Privreda je, po vama, svedena na to da treba kontrolisati nešto što je poput dragocenog metala. Niko od uvaženih govornika danas nije pomenuo ovaj treći zakon, a ja moram da govorim o njemu zato što DSS smatra da svaki od zakona koji se nalaze na dnevnom redu vredi da se ovde o njemu prodiskutuje.

Predlog zakona o kontroli predmeta od dragocenih metala je do sada bio... ova oblast je do sada bila uređena zakonom savezne države, zakonom iz 1994. godine, odnosno 1996. godine. Taj zakon je dosta zastareo. Zastareo je u odnosu na pravni sistem Republike Srbije, zastareo je u odnosu na sadašnje vreme i naročito u odnosu na ono što se zove savremeno tržište. Naročito su na to ukazivali proizvođači i uvoznici dragocenih metala, koji su smatrali da država konačno treba da se pozabavi ovim i da donese novi zakon.

Evo jednog primera na koji su oni često ukazivali. Postojeći Zakon o kontroli predmeta od dragocenih metala obavezuje sve domaće proizvođače i uvoznike da predmete od zlata, srebra ili platine podnesu na ispitivanje u Direkciju za mere i dragocene metale. Kada su domaći proizvođači u fokusu onda je to sasvim u redu, ali se problem pojavljuje kada se radi o uvoznicima, najčešće brendiranog, stranog nakita, koji takođe već imaju žig, prošli su kontrolu, određena asocijacija stoji iza vrednosti tog žiga i garantuje da to što tamo stoji jeste to što je potpisano tim brendom, odnosno žigom koji je ispred asocijacije.

Postojeći zakon kaže, ovaj koji se menja, da je uvoznik dužan da u roku od 15 dana od trenutka uvoza takvog predmeta taj predmet pošalje na dodatnu kontrolu Direkciji za mere. Naravno, to otežava poslovanje privrednika iz ove oblasti i smeta onom jedinstvenom tržištu za koje se ova vlada deklarativno zalaže. Ali, kada su u pitanju neki konkretni potezi, kada treba da preduzme nešto u tom smislu, ona to ne preduzima.

Nije zanemarljiva ni činjenica koju treba pomenuti, a to je da su uvozne dažbine 42% od vrednosti proizvoda, što takođe ometa poslovanje, ali i te kako puni državni budžet.

Privrednici iz ove oblasti, zanatlije, zlatari, uvoznici, smatrali su da predlog ovog zakona koji je pred nama treba da reši sve ove probleme i da im pomogne da ih prevaziđu, da brže i jednostavnije posluju. Oni naročito ističu nekoliko vrsta problema. Doduše, zakon je pokušao da ih reši, ali neko ko je predlagač ovog zakona očigledno nije imao sluha ili nije hteo da se zainteresuje koji su to problemi u praksi.

Predlog zakona je sada konačno pred nama i možemo da ga uporedimo sa onim što su ljudi iz prakse rekli da im je problem. Vidimo da ovaj zakon na te konkretne probleme gotovo da i ne odgovara. Ti konkretni problemi iz prakse ga potpuno ne interesuju. Recimo, u članu 29. zakon kaže: „Ministar može priznati važenje inostranih žigova na predmetima, ako su izdati pod uslovima koji obezbeđuju ispunjenost zahteva koji su u Republici Srbiji propisani za te predmete.“ Pitam vas, gde to još ima u svetu i zašto bi to bilo diskreciono pravo bilo kog ministra, zašto bi to bila njegova volja? Zašto ministar to treba da procenjuje? To je prosto neverovatno.

U stavu 3. u istom članu vi dalje kažete: „Ministar bliže propisuje način priznavanja inostranih žigova iz stava 2. ovog člana.“ Drugim rečima, u zakonu vi o tome nećete pričati ništa. Nemate nikakvu odrednicu koja bi se ticala ove stvari, ali biće to u podzakonskim aktima. Biće, ako bude, a ako ne bude – ništa od toga. Pitanje je kada će ti podzakonski akti izaći? Tek, ovaj razlog da donosite ovaj zakon kako biste pomogli praksi, kako biste prevazišli probleme ljudi u praksi više ne stoji.

Ovim ignorisanjem problema koje su ljudi naveli vi pokazujete da se vas problemi ljudi ne tiču, da je za vas sasvim dovoljno da ljudi uplate 42% vrednosti svakog proizvoda, i tu je kraj interesovanja države za njih. Naravno, jer vam je vrlo važno da se od ta 42% puni budžet, kako biste mogli, Vlada i Boris Tadić, da administraciju, koja je sve veća i veća i nagomilava se, izdržavate.

S druge strane, postavlja se pitanje ove rekonstruisane vlade, gde su se namirili svi ti ljudi koji su se u jednom momentu pojavili kao tehnološki višak a oni se samo „prepakovali“ u neka druga ministarstva? I, da odgovorite na pitanje – kakva je vrednost za svakog od nas u životu dobijena tim što ste vi tu svoju vladu rekonstruisali? Ono što je činjenica, to je da će ova vlada i predsednik Boris Tadić ostati u istoriji upamćeni kao vlada koja je najnesposobnija i koja je izdala sve vitalne interese države Srbije.

U čl. 26. i 27, koji su direktni uvod u korupciju, vi dalje umnožavate tela koja treba da rade isti posao kao već pomenuta direkcija. Prosto je nepotrebno da uvodite nova pravna lica, nova tela, a da oni rade isti takav posao. To je činjenica. O ovom zakonu još ćemo raspravljati kad budemo govorili o amandmanima, jer imamo desetak podnetih amandmana, i onda ćemo pričati o konkretnim stvarima. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, moram da otvorim jedan problem koji očigledno postoji u ovoj državi i čini mi se da je toliko ozbiljan da o njemu moramo da razgovaramo. Naime, Srbija je u poslednjih nekoliko meseci bila potpuno zatečena i zanemela pred samoubistvima mladih ljudi pod vrlo čudnim okolnostima.

Iz dubokog poštovanja prema žrtvama i prema porodicama te dece, zaista neću da navodim primere koji su svakom građaninu ove zemlje poznati, ali hoću da otvorim problem, jer mislim da ništa nećemo postići ako žmurimo, ako se pravimo da problem nije aktuelan i ako se pravimo da se on nas ne tiče.

To je, po mom dubokom mišljenju i mišljenju moje poslaničke grupe, problem kojim mora da se bave parlament i Vlada, kao i ministarstva u toj Vladi, tim pre što je juče objavljeno jedno dramatično upozorenje stručnjaka koji kažu da će u Srbiji biti povećan broj samoubistava dece, jer ovde se radi o maloletnoj deci, tim pre što je istaknut veliki značaj interneta i raznih društvenih mreža u svemu ovome, a dodala bih i sve beznačajnija uloga društva i porodice, koji se ponašaju kao nemi posmatrači u ovom problemu.

Danas je objavljena još jedna informacija, da je na sajtu jedne srednje škole u Nišu 6.300 posetilaca posetilo sajt na kome je pitanje: šta mislite o kolektivnom samoubistvu?

Neko zaista mora da odgovori na to pitanje. Adolescencija jeste jedan vrlo buran i dramatičan period u kome svako dete i male probleme u školi, u porodici, ljubavne probleme zaista doživljava vrlo dramatično i društvo mora da mu pomogne da ih prevaziđe. Alkohol i droga jesu beg od stvarnosti, moramo da budemo pošteni da kažemo – od one stvarnosti u kojoj ova deca praktično i ne učestvuju i nisu akteri, a bogami droga i alkohol i te kako otpuštaju kočnice svesti i doprinose ovakvom stanju.

Moram da postavim pitanje pre svega ministru prosvete, gospodinu Obradoviću, šta je preduzeo povodom ovoga što se dogodilo u niškoj srednjoj školi "Svetozar Marković"? Takođe, moram da podsetim na to da se pred prosvetnim radnicima, učenicima i roditeljima nalazi užasno loš zakon o osnovnom vaspitanju i obrazovanju, da nema strategije o tome kuda treba da ide naše obrazovanje, da imamo jako visoke školarine, da država i te kako aktivno učestvuje u onom nesrećnom sloganu "završi fakultet i beži", da u Srbiji 70% škola je štrajkovalo, i danas pasivno štrajkuje iako se kobajagi časovi odvijaju.

Moram da postavim pitanje ministarstvu, odnosno gospođi ministru sporta i omladine do pre nekog vremena, odnosno do pre mesec dana, koja je najavljivala vrlo gromoglasno zakon o mladima koji je trebalo da reši mnoge probleme koji se tiču mladih, pa i zapošljavanje. Očigledno da ovaj, iako je napravljen, ali nije dobro prihvaćen u javnosti. Pitanje je da li će se naći uopšte pred parlamentom?

Ovaj zakon niti bilo koji drugi zakon u ovoj zemlji Srbiji neće odgovoriti na pitanje broj jedan kada su mladi u pitanju, a to je nezaposlenost mladih, jer je smešno pomisliti da će neko zapošljavati mlade ako je 440.000 ljudi izgubilo posao za mandata ove Vlade. Mladi odlaze u inostranstvo, ali mi zato pravimo kancelarije za mlade i te kancelarije, bilo bi interesantno da dobijem odgovor šta su aktivnosti tih kancelarija, kakvi su rezultati rada tih kancelarija i da li uopšte ima rezultata osim što su zaposleni partijski kadrovi?

Dakle, pitanje gospodinu Cvetkoviću, premijeru Vlade, jeste da li se Vlada bavila problemom koji je pred Srbijom, a to su samoubistva mladih? Koji su zaključci, da li će javnost biti upoznata s tim? Ova dva pitanja gospodinu Obradoviću i gospođi Samardžić Marković.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj član 9. stav 4. se odnosi na novčani deo iznosa osnivačkog kapitala davaoca lizinga.

Zakonodavac je predložio u Predlogu zakona da taj iznos bude pet miliona evra, a moje kolege i ja u ime DSS smo podneli amandman, tražeći da taj iznos ne bude pet miliona evra, nego tri miliona evra.

Obrazložili smo na sledeći način – smatramo da je iznos od pet miliona evra zaista visok zahtev za osnivanje privrednih društava koja će se baviti poslovima lizinga, u odnosu na kapital potreban za osnivanje banaka, koji je 10 miliona evra, finansijski lizing je posao koji traži mnogo manje garancija u vidu sopstvenog kapitala.

Ovaj uslov je posebno visok ako se ima u vidu da ta sredstva ne mogu biti pribavljena iz kredita ili zaduživanja i ako se zna da se kod poslova sa nekretninama, kao pretežni deo osiguranja uloga, koristi hipoteka, onda se čini neopravdanim insistiranje na tako visokim osnivačkim ulozima.

To će sigurno dovesti do nedovoljne konkurencije na tržištu i do visokih cena ovih usluga, ali možda vam je zapravo namera da ovako visokim delom osnivačkog kapitala vi i onemogućite konkurenciju i da dozvolite da samo neki koji su bliski vladajućim strankama mogu da ostanu i da osnivaju ova privredna društva.

Očigledno da vas klijenti i komitenti neće preterano interesovati, niti će vas interesovati kolike će biti cene usluga. Zašto to kažem?

Odgovorili ste na naš amandman tako što ste samo zavrteli krug i rekli – amandman se ne prihvata, jer je minimalni iznos novčanog dela osnivačkog kapitala davaoca lizinga od pet miliona evra u dinarskoj protivvrednosti, prema zvaničnom srednjem kursu dinara na dan uplate za obavljeni posao finansijskog lizinga, čiji je predmet nepokretna stvar, svrsishodan, imajući u vidu uticaj finansijskog lizinga na ekonomiju jedne države.

Znam da ste vi to predložili, na njega sam i reagovala, na taj vaš predlog, ali mi niste odgovorili – zbog čega ne prihvatate naš amandman i ne smatrate da je taj naš amandman nešto na šta treba da odgovorite?
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, s obzirom da je vreme moje grupe prilično ograničeno, svoju priču baziraću samo na Koridoru 10.

Koridor 10 je zapravo zamišljen i zapravo jeste deo međunarodnog auto-puta koji treba da poveže Bliski istok i zapadnu Evropu i kroz našu zemlju.

S obzirom da je auto-put u Srbiji 1997. godine izgubio status transevropske magistrale, mi smo te 1997. godine počeli da razmišljamo i da, zapravo, činimo i da delamo u pravcu pravljenja tog našeg Skadra na Bojani koji se zove Koridor 10. Poređenja radi, recimo, Hrvatska je za 10 godina sagradila 1.100 kilometara auto-puta.

Da je Koridor 10 nekim čudom završen, u Srbiji bi godišnje srpskom budžetu donosio milijardu evra. Nažalost, nismo uspeli da ga napravimo i budžet je svake godine prazniji za milijardu evra.

Vlada Mirka Cvetkovića je od samog svog početka govorila da je Koridor 10 za nju najambiciozniji projekat koji će na suštinski i simbolički način uvesti i Vladu i Srbiju i treći milenijum. Najavili su da je to njen prioritet i najavili su da je to put Srbije u Evropu.

Početak tih završetaka radova, kako je najavljivala Vlada Mirka Cvetkovića, započet je 14. jula 2008. godine na deonici kod Preševa, gde je, nekim čudom, ironijom ili potpuno namerno, i započet projekat 1997. godine, kada je radove otvorio tadašnji premijer Mirko Marjanović.

Prosto tu ne mogu da se otmem jednoj asocijaciji, da je između onog Mirka i ovog Mirka Cvetkovića prošlo podosta godina za Srbiju, da se Srbija vratila na isto mesto i da se Srbija, zahvaljujući ovom drugom Mirku Cvetkoviću, vratila u te devedesete godine, u one prizore gde su se ministri, premijeri i predsednik države slikali na onim retkim deonicama gde se nešto radi i predstavljali građanima Srbije kako je Srbija veliko gradilište.

Onda posle tog 14. jula 2008. godine je došlo vreme velikog licitiranja. Neke od tih licitacija su vrlo zanimljive, pa ću ih pročitati. Izjava Mirka Cvetkovića od 11. maja 2009 – za 30 dana počinju radovi na južnom kraku Koridora i time će biti ispunjen novogodišnji plan, završetak 40 kilometara. Da vam kažem da je do danas završno 20 kilometara.

Zatim, izjava prisutnog ministra, gospodina Mrkonjića, od 26. maja 2009. godine – stvari drži pod kontrolom. Neću da komentarišem, možda ne bi bilo optimistički. Radove više ništa neće zaustaviti. Ne osećam se krivim za kašnjenje Koridora 10, jer kašnjenja nema. Radove ništa neće zaustaviti. Dva puta ponavlja u istoj rečenici, prosto da vas ubedi da je to tako. Ako u tome ne uspem, podneću ostavku. Koridor će biti završen tvrdim do 1. maja 2012. godine. Nezgoda je u tome što je taj termin blizu.

Uzgred, o još jednom obećanju gospodina ministra, istog gospodina ministra predsedniku Saveta za infrastrukturu i građanima Srbije, gde kaže – auto-put od Novog Sada do Subotici biće završen do marta 2011. godine. Ili je auto-put završen, pa se to krije od građana Srbije, ili je Srbija još uvek u martu. Nešto nije u redu.

Ministar Dulić je priznao ono što je Srbija davno znala, a ono što je Vlada Srbije bila prinuđena sada da kaže – od Koridora 10 u roku nema ništa. To je u vreme predizborne kampanje bilo prazno obećanje. Danas će to biti jedno od neispunjenih obećanja koje je Vlada dala građanima Srbije, nešto poput onih hiljadu evra, nešto poput evropskog standarda, nešto poput onih 200 hiljada novih radnih mesta.

Dulić je kao razlog naveo – nepredviđene tehničke probleme sa domaćom operativom koja je radila u Vojvodini. Kaže – nije bilo dovoljno železničkih kompozicija koje bi doturale kamen za severni krak Koridora 10. Volela bih vaš komentar za ovo.

Ono što je začuđujuće, a to se dešava posle rekonstrukcije Vlade, da ministri imaju zavet ćutanja, investitori dalje, takođe i mi ne znamo, a gospodin Dulić to nije odgovorio, nije hteo da navede – koji su to još problemi mučili građevince? O tome niko drugi nije hteo da govori.

Nismo pitali Homena, pa bih volela da čujem to od ministra. Da li su u pitanju neprofesionalno pripremljeni tenderi, usled čega je većina oborena? Da li su u pitanju troma i aljkava izrada glavnih projekata, od kojih su mnogi morali da budu preprojektovani, jer su to tražili strani investitori? Da li je u pitanju štrajk?

Gospodin ministar je danas pomenuo, a videli smo u medijima, da je 700 radnika Nibens grupe štrajkovalo juče pred Agencijom za privatizaciju, pred ministarstvom. Gospodin ministar je pričao s njima. Oni su obrazložili da nisu dovoljno plaćeni, da nisu plaćeni za 2009. i 2010. godinu i traže da im se ili plati, ili će svoj štrajk radikalizovati.

Volela bih da govorim nešto i o južnom kraku, jer dolazim iz kolubarskog okruga. U junu 2010. godine su u vrlo pompeznom maniru otvoreni radovi na izgradnji budućeg auto-puta Beograd – Južni Jadran, na deonici Lajkovac – Ub, a to je 12,6 km. Gospodine ministre, ne radi se ništa, proverila sam. Jedino nešto radnika i mašina ima oko Nepričave. Dalje se ništa ne dešava.

Moram da vam kažem da to što ste uveli taj zakon ćutanja, jako mnogo smeta građanima. Građani me mole da pitam gospodina ministra, ako mi se ukaže prilika, zbog čega je sve ovo? Da li je završena eksproprijacija? Da li ima nešto novo u vezi s tim? Prosto da napomenem da je ona priča oko Dimitrovgrada sa eksproprijacijom završena tako što su ljudi poslati na sud, a ono malo deonice koja se radi se radi na tuđoj zemlji.

Ono što je i činjenica, to je da su Savet za infrastrukturu, a i Vlada Srbije, shvatili da moraju da menjaju nešto u svom obraćanju građanima. Sada se vadi rezervni plan B. Otprilike, to je da se do kraja mandata ove vlade makar započnu radovi na svim deonicama Koridora. Ako treba da sve izgleda kao da se radi, da sve pršti od toga, da se poneko i slika, ne verujem, gospodine ministre, da će Srbija biti na kraju u prilici da se slika i ona s vama na tim koridorima.

Volela bih da imam više optimizma. Nisam ni crna, ni neko ko razmišlja na taj način. Sigurna sam da optimizam građana Srbije ne nedostaje, upravo zato što se izbori bliže.
Gospodine ministre, ne znam zašto mislite da treba da vičete da biste me ubedili. Nema razloga. Mogu da prihvatim argument, ali nisam čula argument od vas.

Kada govorite o tome da će dinamika sada biti brža, ne znam na osnovu čega vi to možete da tvrdite. Koji su to parametri na osnovu kojih vi možete to da tvrdite, na osnovu kojih bih mogla da vam verujem?

Kada govorite o rokovima, a te dve stvari su vrlo vezane, vi dajete neke rokove koji očigledno nisu u skladu sa onim što možete da postignete na terenu i zbog toga prosto dovodite sebe u situaciju da vam ljudi više ne veruju. Ako deset puta omašite rok, prosto 11. put niko vam neće verovati. S tim u vezi je ova moja konstatacija - koji su parametri prema kojima možemo da verujemo da će dinamika biti brža?

Dalje, rekli ste mi da su to problemi samo vaši i da nema potrebe da ih vi objašnjavate. Nažalost, da su samo vaši problemi ne bih ni tražila da ih obrazlažete. To je prosto vaša lična stvar, ali su ovo problemi građana Srbije, jer Srbija ne završava Koridor 10. Srbija ima problem, građani imaju problem i zbog toga ti problemi moraju ovde da budu otvoreni, mora da se o njima govori. Nema razloga da ih vi prećutite, jer oni su naši zajednički problemi.

Treća stvar, kada je u pitanju ovaj južni krak, ova deonica od Uba do Lajkovca, 12,6 kilometara, gde vi meni uporno tvrdite da poslovi idu odlično i da tu neće biti nikakvog kašnjenja. Ponovo moram da pitam na osnovu čega vi to meni tvrdite, jer ćete mi za tri meseca kada se budemo videli reći – pa, malo sam prekoračio rok, prosto tako volim da dajem rokove. Tamo se ne rade poslovi, ministre, samo kod Nepričave imate nešto radnika, tamo nema ljudi, nema mašina. Ne znam kako se rade ti poslovi, ako nema ničega, prosto virtuelno možda.
Hvala, gospodine ministre, samo da razjasnimo jednu stvar, taj jedan i po kilometar od Lajkovca, to je Nepričava o kojoj pričam, tu se radi nešto, a dalje nigde. Da vam kažem još nešto, svaki dan tu prođem dva puta, bar dva puta dnevno vidim kako se radi i koliko se radi. Po mom mišljenju i mišljenju svih koji žive okolo ne radi se. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, toliko sam vas hvalila u četvrtak kada ste branili zakon o sportu zbog toga što ste ovde i što učestvujete u njemu, a danas ne mogu da dođem k sebi. Znam da ovo nije vaša materija, ali prosto mi je čudno da ćutite i da ste uopšte pristali da dođete da oćutite danas ovde pred narodnim poslanicima.

Dakle, predstojeći popis stanovništva, domaćinstava i stanova je veliki regionalni projekat, i to nije samo projekat Srbije, nego je veliki regionalni projekat. Rezultati ustaljenog jednodecenijskog ažuriranja demografske, ekonomske i socijalno-nacionalne slike određuju mnogo važnih stvari, utiču na međusobne odnose država, nehotično otvaraju stare rane, moramo da odgovorimo na pitanje zašto izumiremo, bogami, i upozoravaju nas na neispunjena obećanja.

Popis u Srbiji je Zakonom bio planiran za april mesec 2011. godine, a izmenama i dopunama Zakona koje su pred nama on je pomeren za oktobar. Obrazloženje je da nije bilo dovoljno novca u budžetu, što je pitanje na koje treba neko da odgovori. Koliko znam, u budžetu za 2011. godinu je planiran deo sredstava za predstojeći popis. To je verovatno veliki posao, koji se očigledno mora planirati, jer su neke institucije već krenule u planiranje i realizaciju poslova. I, onda nas obaveštavate u ovom dodatku da praktično tražite novac od EU i da će vam taj novac biti dostupan u septembru mesecu 2011. godine.

Stvarno moram da postavim pitanje zbog čega vam treba taj novac ako ste nam u obrazloženju zakona napisali da za realizaciju ovog zakona nisu potrebna dodatna sredstva? Znači, neko se zaista potrudio da napiše neke smešne komentare tipa da nam novac nije potreban. Očigledno je da nam je novac i te kako potreban.

Među institucijama koje sam pomenula da su počele pripremne poslove jeste Zavod za statistiku, koji je očigledno vrlo ozbiljno shvatio svoje zadatke i zna kako posao treba izvesti. Oni su uradili imenovanje popisnih komisija, u jedinicama lokalne samouprave imenovane su 162 takve komisije koje će predstavljati buduće nosioce posla na lokalu. Oni su uradili osnovne popisne obrasce, pomoćne obrasce, metodološka i organizaciona uputstva, ali je sve stopirano; očigledno je spremljeno za štampu i stopirano i nije realizovano u tom delu. I Republički geodetski zavod je uradio nekoliko pripremnih stvari, i vrlo je bilo važno nastaviti ovaj posao.

Imam ovde izjavu našeg premijera koji je rekao da nema dovoljno novca za kvalitetnu i blagovremenu pripremu u realizaciji popisa i zbog toga Vlada pomera ovaj posao za šest meseci, nadajući se da će odnekud stići novac.

Ali, moram da podsetim sve narodne poslanike i građane Srbije, bez namere da ih plašim, da se varaju svi oni koji u ovom velikom predstojećem regionalnom poslu, koji je očigledno trebalo da se dogodi u isto vreme, vide samo puku statistiku i jednu potpuno drugu nauku, a ne vide političku konotaciju koju ima sav taj posao i koliko to kašnjenje Srbije od šest meseci može da izazove štete za građane Srbije i za Vladu Srbije naročito, jer kasnimo sa dobijanjem nekih vrlo važnih odgovora koji su nam potrebni da bismo odgovorili na upitnik iz Brisela.

Takođe, ovo zakašnjenje će se i te kako reflektovati na mogućnost pristupanja nekim drugim pretpristupnim fondovima.

Ali, da se vratimo ovom čisto statističkom delu i činjenici da će hladna statistika potvrditi mnoga zla koja su se događala na ovim prostorima poslednjih decenija. Gospođa predsedavajuća nekoliko puta je upozorila kolege koje su govorile o tome, ali to je nemoguće izbeći, jer ovo je jedan regionalni projekat, očigledno i napravljen u nameri da se radi istovremeno, upravo zbog toga što će povređivati mnoge rane i što će praktično Srbi koji žive u regionu... A mi smo doneli, ova skupština je donela zakon o Srbima u regionu i Srbima u dijaspori. Znači, dužni smo da o tome brinemo, i to je problem o kojem i te kako treba govoriti kada je reč o ovom zakonu.

Dakle, Srbi u regionu će biti ostavljeni na milost i nemilost popisivačima, od kojih mnogi očigledno prave popisna pitanja vrlo sugestivno, jer Srbi iz Crne Gore, Srbi iz Hrvatske, Srbi koji žive u BiH i te kako upozoravaju Vladu Srbije da im pomogne, kako bi se... Na kraju krajeva, i patrijarh se oglasio, tražeći pomoć od države Srbije da se ljudi izjašnjavaju kao Srbi pravoslavne vere. Nije se oglasio bez razloga …
Hvala, gospođo predsedavajuća, na upozorenju, ali kada budemo imali nacionalno odgovornu vladu, onda ćemo voditi računa o svemu.

Dakle, vratiću se na amandman koji smo predložili u ime Demokratske stranke Srbije gospođa Donka Banović, gospodin Milan Dimitrijević, gospodin Nikola Lazić i ja. Mi smo ovim amandmanom želeli da pomerimo rokove bar ti meseca unapred, znači, da ne bude 30. septembar, nego 30. jun.

Šta ste vi nama ovde odgovorili, to je zaista vrlo ironično i cinično i to ću pročitati: „Amandman se ne prihvata zbog toga što se za terensku realizaciju popisa bira period tokom godine u kojem je najmanja prostorna pokretljivost stanovništva. Period od 1. do 15. jula nije pogodan za sprovođenje popisa. Naime, daleko najveća pokretljivost stanovništva beleži se u letnjim mesecima, julu i avgustu.“

To bi bilo u nekoj drugoj državi, mi živimo u Srbiji. Sedamsto hiljada ljudi u Srbiji preživljava svaki dan tako da ne zna šta će tog dana jesti, čime će nahraniti svoju decu. Pričati o tome da će ta velika pokretljivost, drugim rečima, letnji raspusti i letnji odmori, ugroziti sam čin popisa, zaista je cinično. Ne znam šta će vam odgovoriti tih 700.000 ljudi kada bude došao konačno popis do njih, ali mislim da je vrlo, vrlo neprijatno pročitati vaše obrazloženje.

S druge strane, veliko je pitanje da li će se ovakav popis ikada i realizovati, jer iz svega ovoga što se danas ovde dešava i na osnovu načina na koji se prekidaju govornici mogu da pretpostavim da Srbiji očigledno odgovara da se popis uopšte ne održi. Hvala.
Uopšte nemam nameru da komentarišem to kako neko razume nešto što govorim. Govorim jako jednostavnim rečnikom i neću da ulazim u to kako i da li neko može da razume.

O tome da li su ideje Demokratske stranke Srbije promenile tok, reći ću nekoliko ključnih činjenica. Vlade Vojislava Koštunice su radile mnogo više za prihvatanje evropskih ideja i standarda u Srbiji nego ova koja sebe takvom zove. Dobili smo pozitivnu ocenu o Studiji izvodljivosti, parafirali smo SSP, otvorili Kancelariju za evropske integracije, usvojili Strategiju o evropskoj opredeljenosti Srbije, postigli Sporazum o liberalizaciji viznog režima i stali tu, jer je Kosovo proglašeno državom, a naši prijatelji iz Evrope to prihvatili. Stali smo tu jer nećemo da prihvatimo uslove koje vi prihvatate …

(Predsedavajuća: Narodna poslanice, o dnevnom redu, molim vas.)

Koristim vreme svoje poslaničke grupe. Kako ću ga koristiti, u redu je.
Hvala gospođo predsednice. Gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, podneli smo amandman na član 3, tražeći da se rokovi pomere, ali unapred.

Problem ove vlade, najveći problem je u neskladu između onog što govori i onog što radi. Tako kad, recimo, ova vlada kaže da joj je poljoprivreda prioritet, s druge strane imamo činjenice da seosko stanovništvo nikada teže nije živelo nego danas, imamo nestašicu ulja, šećera, enormno se povećala cena krompira, zatim, da je broj stoke, odnosno stočni fond, bez obzira na to o kojoj vrsti domaćih životinja se radi, stalno u padu.

Onda, imamo veliki nesklad između toga što je trebalo da bude održan u 2012. godini popis poljoprivrede i što je on odložen u 2011. za godinu dana, a istovremeno čujemo da se radi neka strategija razvoja poljoprivrede. Mi u stvari ne znamo, a trebalo je da dobijemo podatke od ovog popisa, da li je Srbija zemlja koja može da hrani pet ili šest puta više stanovnika nego što danas ima, ili je to zemlja koja treba da uvozi mnogo više hrane nego što je do sada uvozila? Jer, moram da podsetim da mi još uvek dobijamo informacije i upozorenja od Organizacije za hranu UN koja nas upozorava da ćemo vrlo brzo postati zavisnici od uvoza hrane, a govorimo o tome da smo mi zapravo poljoprivredna zemlja.

Dakle, posao koji nije rađen pedeset godina. Poslednji popis poljoprivrede izvršen je 1960. godine. Od tada, mi o našoj poljoprivredi praktično nikakve važne i nove podatke nemamo, a ti podaci su nam i te kako važni da planiramo, a strategija podrazumeva planiranje.

Sav taj nesklad između strategije koju pravimo ne znam na osnovu kojih podataka i popisa poljoprivrede koji se odlaže, a bio bi nam vrlo važan da dobijemo te podatke kako bismo mogli da govorimo o tome šta nam je prioritet u poljoprivredi, dovešće do toga da jedan posao koji je morao da bude završen u 2011. godini bude odložen za 2012. godinu, a dok dobijemo podatke to će biti 2013. godina, i to pred kraj, verovatno, jer se ti podaci jako dugo obrađuju.

Vrlo je važno reći da smo mi iz Demokratske stranke Srbije postavili pitanje zbog čega ova dva popisa, makar u ovom trenutku kada nemamo dovoljno novca, ne idu zajedno. Prosto, bilo bi dobro. Znam argumente, pročitala sam i u obrazloženju, zbog čega jedan popis prati drugi, ali ovo su stvarno enormni uslovi. Vi imate situaciju da u budžetu za 2011. godinu uopšte niste opredelili sredstva za popis poljoprivrede, a s druge strane, imate podatak da će taj popis i te kako mnogo koštati.

Prosto, bilo bi dobro da dobijemo te informacije i vaše odgovore, zbog toga što na osnovu tih odgovora onda možemo da napravimo dalju priču u vezi s ovim popisom.

Dakle, ovaj popis treba da obuhvati sva domaćinstva koja se bave poljoprivredom. Pitanja će se odnositi na površinu zemljišta koje obrađuju, koju vrstu useva gaje, da li raspolažu stočnim fondom, koliko imaju grla stoke, košnica pčela, da li upotrebljavaju mehanizaciju i šta koriste, da li upotrebljavaju đubriva, iznose li proizvode na tržište i drugo. Mislim da su to podaci koji su i te kako važni zemlji Srbiji, ali bojim se da ova vlast manipuliše odlaganjem upravo zato što podaci koje će dobiti kroz odgovore na ovako postavljena pitanja, koja su tipska pitanja i ne mogu biti drugačija, neće biti na korist ove vlade koja priča (opet ona priča od početka o neskladu) o tome da joj je poljoprivreda prioritet, a s druge strane uništava poljoprivredu potpuno nesebično i vrlo aktivno.

Mi znamo da će biti urađen probni popis poljoprivrede. To je dobro jer se na taj način vrši trijaža i pitanja i svega ostalog, ali nam se čini da je i to pusto bacanje novca. Jer, kao što kažu ljudi zaduženi za sprovođenje ovog popisa poljoprivrede, tu je osnovno pitanje novca. Budžet nije predvideo sredstva. Nadamo se da ćemo dobiti sredstva iz nekih pretpristupnih fondova, ali to je veliko pitanje, jer informacije koje se čuju u ovoj zemlji, a mediji ih prenose, od raznih državnika, ambasadora i drugih ljudi iz nevladinog sektora govore da ćemo malo duže čekati na pretpristupne fondove.

Meni se čini da je naš amandman vrlo suvisao. Mi smo termine popisa pomerili. Smatramo da mogu da budu realizovani na početku 2012. godine, a ne da se čeka kraj 2012. godine. To su dragoceni podaci, podvlačim još jednom i mislim da je stvarno vrlo ružno, da ne kažem štetno, manipulisati na ovaj način podacima koji i te kako znače za zemlju Srbiju. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, podneli smo amandman na član 1. gde smo tražili da se posle reči „školski sport“ dodaju reči „rekreativni sport“, a da se ostali deo teksta briše.
U načelnom izlaganju sam pomenula da je vrlo važno odrediti i urediti oblast školskog sporta, ali i rekreativnog sporta. To su velike i za stanovništvo, za građane Srbije izuzetno važne oblasti.
Deca nam zbog tzv. sedećeg oblika života i zbog silnog sedenja za računarima i u školama imaju sve veći broj deformiteta, istraživanja kažu, grudnog koša, kičme, stopala. Stanovništvo nam je sve starije, bolesnije. Danas sam pročitala u medijima da otprilike svaki stanovnik, svaki građanin Srbije godišnje potroši 22 kutije lekova. Zbog toga je rekreativni sport nešto čime moramo da se pozabavimo u ovom zakonu.
Ovde imam rezultate jednog istraživanja koje je radio „Batut“ za Ministarstvo zdravlja, doduše, gde je uočeno da je sve veće učešće odraslog stanovništva koje se u slobodno vreme bavi sportom u odnosu na 2000. godinu. To je jako važan podatak i ministar jako dobro zna koliko postoji tih prostora gde će se ljudi baviti rekreativno sportom, koliko trenera koji rade stručno, manje stručno ili slično. Zbog toga smatramo da je ovde posle školskog sporta jako važno uneti rekreativni sport. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, uvek se radujem kada u ovu salu uđe ministar koji zna o čemu priča i koji hoće da razmenjuje mišljenje sa poslanicima, zato što samo u toj simbiozi može da se doprinese poboljšanju zakona. Zbog toga moram da odgovorim gospođi ministar na ono što je uputila Poslaničkoj grupi DSS, koja je podnela amandman na član 1.
Govorili ste o tome da je Ministarstvo prepoznalo značaj rekreativnog sporta, da se on nalazi u mnogim strategijama i da ste povećali budžet mnogim savezima i asocijacijama rekreativnih saveza, negde 100%, negde 200%. Moram zbog javnosti da postavim pitanje koliko je to u novcu, jer su to cifre koje nisu dovoljne, očigledno, ali o tome ćemo pričati kada budemo te cifre dobili.
Drugo, pričali ste o tome šta poslanici zapravo žele, kakvu definiciju i ostalo. Ja ću vam odgovoriti u ime Demokratske stranke Srbije. Ono što mi od vas očekujemo jeste da su definicije jasne, precizne i razumljive pre svega ljudima koji će ovaj zakon primenjivati. Kada citirate, odnosno preuzimate definicije iz Evropske sportske povelje i drugih dokumenata te definicije treba da zaista budu verno prenete u osnovni tekst zakona. Pri tom je bilo već reči o tome kako je definisan sport i šta je sport, šta nije sport i slično. Dakle, to su stvari koje DSS od vas očekuje i zbog toga ću kasnije pričati o ovom članu 3.
S druge strane, kolega Perić me je nekako osvestio, onog trenutka kada je sport izgubio onaj grčki ideal „pobedi samog sebe da bi mogao da pobediš druge“, nekako je izgubio samu suštinu. Zato dolazimo do ovog modernog gladijatorskog sporta, koji, doduše, pratimo sa sve većim naporom, i materijalno, ali bogami i po cenu nekih drugih stvari koje su i te kako važne, kao što su moral, ponašanje i slično, jer imamo povećanu agresiju koja se pravda navijanjem itd.
Moram da kažem još nešto. Mnogo se očekivalo od ovog zakona, petnaest godina je trebalo da ovaj zakon bude iznedren. Doduše, sportisti, sportski radnici i sportska javnost kažu da je najveći problem Zakona iz 1996. godine to što se nije primenjivao, da u njemu postoje neke stvari koje su mnogo bolje definisane, bar su bile jednostavnije i razumljivije. To je zamerka, kada govorimo o članu 3.
Kada sam pročitala ovaj član 3, ovako formulisan, nekako su mi definicije koje ste prenosili zvučale rogobatno. Kada ih pročitate nekoliko puta one su zaista nerazumljive i vrlo su rogobatne. Nekako me je to podsetilo, to je bila moja lična impresija kada sam to čitala, na onu Šuvarevu reformu – imate berača salate i njegovog pomoćnika.
Kao pandan tome što sam sada rekla, tačka 21) i tačka 22), dakle, sportski inspektor i stručni sportski nadzornik, nekako i jedan i drugi imaju poslove koji se i te kako preklapaju, pa stručni sportski inspektor obavlja i nadzor nad stručnim radom u oblasti sporta. Smatrali smo da bi bilo potpuno svrsishodno, zbog jednostavnosti stvari, a i zbog toga da se mi nekako razvijemo valjda u sportsku ličnost, pa makar i stručnu sportsku ličnost koja je sposobna i da nadzire, da vrši nadzor nad primenom zakona, ali da vidi i sam stručni postupak rada u nekim sportskim aktivnostima... Smatrali smo da je potrebno izbrisati tačku 22) i sportskom inspektoru dati mogućnost da obavlja i nadzor nad stručnim radom u oblasti sporta, da prati i predlaže mere koje preduzima organizacija u oblasti sporta, odnosno sportski stručnjak, radi otklanjanja nedostatka, a o uočenim nedostacima u primeni mera obaveštava ministra nadležnog za sport. Dakle, mi smo smatrali da je to mnogo jednostavnije za mnoge sredine.
Možda je ovo što ću sada reći bogohulno, ali ono što sportska javnost u manjim gradovima komentariše, ono što komentarišu profesori fizičkog u srednjim i osnovnim školama jeste da je zakon pravljen po meri „Partizana“ i „Zvezde“. Oni sebe tu nisu prepoznali. To je velika zamerka, i stvar koju smo mi uradili, Demokratska stranka Srbije, u ovom članu 3, tačkama 21) i 22), iznedrena je iz toga. Hvala vam.
Hvala. Gospodine predsedavajući, gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Demokratska stranka Srbije je podnela amandman na član 12. na stav 2, ali smo dodali i novi stav 3.
Ovaj član uređuje odnose sportista sa klubom. Smatramo da je ovaj postojeći stav 2. gde piše: „Prekid rada kraći od 30 dana ne utiče na trajanje radnog odnosa“, potrebno dopuniti, pa smo dopunili: „Prekid rada duži od 30 dana neprekidno ne uračunava se u vreme na koje je zaključen ugovor o radu iz stava 1“.
Ono što je nama mnogo važnije od ovoga jeste stav 3. koji smo dodali, a to je: „Prekid rada usled povrede zadobijene za vreme takmičenja ili pripreme ne uračunava se u vreme na koje je zaključen ugovor o radu iz stava 1“.
Šta nas je navelo da napišemo ovakav amandman? Kako je sport u moderno vreme izgubio svoju prvobitnu svrhu, a to je da pobediš samog sebe, a ne da pobediš protivnika, da ga poniziš i ubiješ, kako uče neki treneri, a na to sam ukazivala i kada sam govorila u načelu, i kako su sportisti, naročito profesionalni sportisti, oni koji postižu vrhunske rezultate, zaista postali moderni gladijatori, smatramo da je u ovom ugovoru o radu vrlo važno da se ograniči i to da takvog sportistu koji se povredi za vreme takmičenja neko, neki budući gazda ili neko ko ima taj klub, ružno rečeno ali tako je, tako se ponašaju, jednostavno ostavi bez mogućnosti i da za to vreme dok je povređen bude nezaposlen i da gubi sve prinadležnosti koje je dobijao ovim ugovorom o radu.
Zbog toga smatramo da bi bilo, što se nas tiče, vrlo umesno da Ministarstvo razume ovo što smo pokušali da ovde navedemo i da prihvati ovaj amandman, jer bi zapravo time sprečilo to što jeste moderno gladijatorstvo, a što ne treba da bude. Hvala.