Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Ili tako što ću pokupiti podatke i prezentovati ih građanima Srbije.
Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice. Ne mogu da ne iskoristim priliku da vas podsetim da sam od ministra koji je u prepodnevnom delu sednice trebalo da bude prisutan očekivala upravo ovo što je gospodin ministar danas pred nama demonstrirao. Ako je to nova energija Vlade, nadam se da će se stvari popraviti, ali se bojim da „petao koji prvi kukuriče ide u lonac“. Ovo je bila šala.
(Predsednik: Znate šta, htela bih da u ime poslanika ne plašimo ministra.)
Naravno, ministra smo pohvalili, ako se ne varam.
S obzirom na to da su u ovoj tački uglavnom kadrovska rešenja, baziraću se na tački koja se odnosi na kadrovska rešenja za člana Upravnog odbora Agencije za borbu protiv korupcije.
Iako Vlada Srbije svaki put kada se neko od njenih zvaničnika obraća poslanicima ili javnosti ističe da je jedan od njenih primarnih ciljeva borba protiv korupcije i da će se protiv korupcije izboriti, činjenice su malo drugačije i pokazuju da Vlada zapravo i nema iskrenu nameru da se u tu borbu upušta na pravi način.
O kojim činjenicama hoću da govorim? Prva od njih je izveštaj Evropske komisije o napretku Srbije, gde se apostrofira da Srbija ima veliki problem sa korupcijom i da sa tom korupcijom ne izlazimo na kraj već jedno izvesno vreme, do sada već tri godine.
Sledeća činjenica, od prvog dana Vlada je opstruirala rad svih nezavisnih kontrolnih tela. Kako je to radila? Prvo, zakidanjem na kadrovskim rešenjima, uvek su imali manjak stručnih kadrova; zatim, zakidanjem na finansijama; prostor za rad im je uvek bio neadekvatan i vrlo mali; zatim, slabom saradnjom i polovičnim informacijama.
Sledeća činjenica o kojoj želim da govorim je izmena i dopuna Zakona o Agenciji za borbu protiv korupcije. Te izmene i dopune su, gospodo moja, legalizovale sukob interesa i duple funkcije. Sukob interesa je uvod u korupciju. To je prvi korak u korupciji, a kada Vlada svojim funkcionerima da mogućnost da budu zaštićeni i da budu iznad zakona, onda ona pravi ne prvi korak, nego autoput ka korupciji.
Duplim funkcijama, koje su takođe proizvod ovog zakona, Vlada je pokazala da su vojvođanski poslanici iznad zakona, ali je, bogami, pokazala i da su tri gradonačelnika (Jagodine, Kragujevca i, koliko se sećam, Žagubice) takođe iznad zakona, kao i potpredsednik Skupštine Kragujevca, jer oni nemaju potrebe da poštuju zakon.
Onda se tu pojavilo čuveno pismo koje je Ministarstvo pravde, ničim izazvano, uputilo gradonačelniku Jagodine i aminovalo to da on može da ostane na duplim funkcijama. S tim u vezi, pročitaću šta kaže Čedomir Čupić o tome: „To se može prihvatiti kao jedno mišljenje koje nema pravnog utemeljenja. Agencija za borbu protiv korupcije je jedina nadležna institucija da u konkretnom slučaju donosi pravno valjane odluke vezane za sukob interesa. Tumačenje koje je dalo Ministarstvo samo je mišljenje, koje ne obavezuje i ja tako vidim i tako tretiram ovaj slučaj.“ Pokazalo se da je to mišljenje koje je dalo Ministarstvo bilo upravo mišljenje koje je posle toga morala i Agencija da ispoštuje.
Dalje, u sukobu interesa je i jedan naš kolega, ne samo jedan, više kolega, ali, recimo, gospodin Bajatović, koji je istovremeno narodni poslanik, direktor „Srbijagasa“, predsednik Upravnog odbora „Jugorosgasa“ i takođe prima platu po ta tri, četiri osnova. Kaže, jedan deo će dati u humanitarne svrhe. Ne znamo koji deo i kome.
Zatim, sledeća činjenica koja nije baš mnogo osvetljena u javnosti, vrlo je poučna, čini mi se, to je tzv. afera „Pismo“. Naime, jedan građanin, sa punim imenom i prezimenom, uputio je Agenciji za borbu protiv korupcije pismo u kome je ukazao na osnovanu sumnju da se jedan funkcioner nalazi u sukobu interesa. To pismo je bilo naslovljeno Agenciji za borbu protiv korupcije, ali je nekim čudom, ako se to zove čudo, stiglo u MUP.
Sada moramo da postavimo pitanje – ko je taj ko je mogao da pretresa poštu Agencije za borbu protiv korupcije? Ko se to u demokratskoj policiji, jer ako je ona Slobina do 2000. godine bila nedemokratska policija, a ova sada je demokratska policija, ko se to na takav drzak način usudio da krši ljudska prava i slobode? Samim tim što je to pismo dospelo tamo gde mu nije bilo mesto, a nije poštar pogrešio, prekršeno je ustavno pravo građana na nepovredivost pisma. Dodatna povreda je u tome što je reč o zadiranju u rad Agencije, koja je nezavisno regulatorno telo. Da ne govorim o tome da je ovde reč o jednom elementarnom nedostatku domaćeg vaspitanja, kada preturate po tuđim pismima, i da je to vrhunac neukusa i zloupotrebe.
Ono što je dalje sledilo je još zanimljivije. Pogledajte samo odgovor gospodina Šabića, Poverenika za javne informacije. Očito je da ovo nije izolovan eksces, dakle, ovo preturanje po pismima nije izolovan eksces. Dešavalo se dugo vremena i sa tom praksom se mora prestati bez odlaganja. Notorna je činjenica da MUP ne sme da otvara poštu koja mu ne pripada, osim ako za to nema nalog, kao i da je, ako su tvrdnje da je pismo sadržalo i informacije o pošiljaocu tačne, prekršen Zakon o zaštiti podataka o ličnosti. Ali, ni Agencija, ako već tvrde da se to dešavalo, nije smela da čeka da dođe do presretanja delikatne predstavke da bi reagovala. Možemo samo da zamislimo o kome su se ovde informacije davale, kada je to tako delikatno pismo.
Dalja činjenica, kažu da se oko desetak hiljada funkcionera u Srbiji trenutno nalazi u sukobu interesa po raznim osnovama, ali nikada nije objavljen spisak tih funkcionera. Nekim imenima se operiše, ali tog spiska nema javno. Ko su ti ljudi? Zašto njih nema na tom spisku?
Sledeće, zaključili smo da Agencija radi u vrlo teškim uslovima, bez prave podrške države, a onda se još dešava da neki javni funkcioneri i političari zaključe da su oni iznad zakona i održavaju ovaj položaj Agencije i dalje. Još je interesantnije što im je država dala pravo da tako rade.
Ne mogu da se otmem utisku da je ponovo došlo ono vreme kao kada smo devedesetih u „Dugi“ čitali ko će od političara biti javno ispljuvan, ko će biti uhapšen, a ko će biti trajno odsutan. Sada imamo ne samo „Večernje novosti“, sada imamo i neke druge medije koji to rade.
Dakle, među tim koji su iznad zakona direktorka Agencije za borbu protiv korupcije navodi Čedomira Jovanovića, narodnog poslanika, i Božidara Đelića, potpredsednika Vlade Srbije. Protiv njih je Agencija podnela prekršajne prijave zbog toga što nisu obavestili Agenciju o prenosu upravljačkih prava u svojim firmama, a zatim su krenuli pritisci kojima su bili izloženi direktorka i zaposleni u Agenciji.
Evo odgovora Odbora Agencije za borbu protiv korupcije: „Odbor je konstatovao da pozivi i poruke koje su uputili javni funkcioneri Božidar Đelić i Čedomir Jovanović, odnosno osobe koje su se predstavile kao njihovi predstavnici, prevazilaze standarde dodatnog interesovanja za podnete prekršajne prijave i da po svojoj dinamici i sadržaju predstavljaju pokušaj zastrašivanja i nedozvoljenog uplitanja u rad samostalnog i nezavisnog organa.“ To je saopštenje Agencije za borbu protiv korupcije. „Odbor Agencije najoštrije je osudio tu pojavu i upozorio da će ubuduće svaki sličan pokušaj za posledicu imati obaveštavanje nadležnog organa radi pokretanja zakonskog postupka.“ Sada ne razumem zašto se i u ovom slučaju ne obavesti nadležni organ, ali valjda oni znaju zbog čega je to tako.
Zbog svega ovog što sam rekla nije čudo što je moj utisak da Agencija više nije nezavisno telo. Zašto mislim da nije nezavisno telo? Evo, taj čuveni slučaj Dulića, koji se prvo pokazao kao čovek koji ne ume da popuni prijavu, u kojoj nije naveo da je mnogo bogatiji nego što jeste, a zatim nije naveo ni taj podatak koji se kasnije otkrio u medijima, pa je direktorka rekla da je sve u redu, da on kao vlasnik firme koja prodaje kompjutere isključivo posluje sa javnim preduzećima i ustanovama i od toga ubira desetine miliona.
Neću da kažem šta je sa izmenama i dopunama Zakona o javnim nabavkama, koje su direktan generator korupcije, prosto zato što hoću da ostavim vremena i mojim kolegama, ali sve ovo me danas uverava da ovaj član Upravnog odbora Agencije ništa bitno u ovome neće pomeriti. Hvala.
Hvala. Završiću taj krug replika. Meni je jako žao što moram da pomenem vašeg predsednika, gradonačelnika, narodnog poslanika i slično. Zaista nemam ništa protiv toga da se on na narednim izborima kandiduje i za predsednika Rusije. Prosto nemam razloga da sumnjam u to da će da osvoji. Ali, ono što je činjenica, ne postoji ni način, ni zakon da se kandidujete i za jedno i za drugo u istom trenutku. Ni to nije bitno. Ono što je bitno, govorim o povredi zakona, a vašeg gradonačelnika nema potrebe da pominjem ni po ovom, ni po onom osnovu. Govorim o zakonu o sukobu interesa, o tome i o pismu koje je uputilo Ministarstvo pravde. Dakle, o tome govorim. On se pominje prosto kao neko ko je nosilac toga.
Hvala, gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, zemlje mogu da budu i bogate i siromašne, i razvijene i nerazvijene, sve zavisi od toga koji kriterijum budete uzimali u obzir pri toj podeli. Ovog trenutka ću da govorim o kriterijumu koji se zove ozbiljnost. Prema tom kriterijumu, zemlje mogu biti ozbiljne i neozbiljne. Ozbiljne zemlje vode računa o striktno određenim poslovima koji im slede, na vreme ih planiraju, obezbede novac za taj posao, obezbede organizaciju, ustanove i institucije koje će taj posao voditi, a zatim se taj posao i sprovodi.
Srbija se opredelila i striktno odredila zakonski rok za izvršenje popisa – od 1. do 15. aprila 2011. godine. Zavod za statistiku, koji je jedan od velikih nosilaca posla, ozbiljno je shvatio svoj posao, koji je vrlo obiman, i uradio niz pripremnih radnji. Između ostalog, imenovao je popisne komisije u jedinicama lokalne samouprave koje će biti nosioci tog posla. Formirane su 162 takve komisije. Urađeni su i pripremljeni za štampu osnovni popisni obrasci, pomoćni obrasci, metodološka i organizaciona uputstva. Tu je sve stalo. Drugi nosilac posla je Republički geodetski zavod, koji je takođe odradio delimično svoj deo posla, i on je tu stao.
Sve je to stalo zbog toga što Vlada Srbije, koja je imala obavezu da obezbedi sredstva kako bi se ovaj veliki i zamašan posao sproveo u delo, nije obezbedila sredstva. Ta vlada kaže da sredstva u budžetu za 2011. godinu koja su odvojena za potrebe popisa stanovništva, domaćinstava i stanova nisu dovoljna za kvalitetnu i blagovremenu pripremu i realizaciju popisa. Zbog toga Vlada pronalazi solomonsko rešenje kako bi posao ipak bio obavljen, tj. građani bar umireni da će taj posao biti obavljen, i ceo posao pomera, kaže ona – posao terenske realizacije za šest meseci, odnosno za period od 1. do 15. oktobra 2011. godine.
Cela priča se svodi na to da Vlada ovog trenutka u budžetu nema novca, ali će iz donacija obezbediti novac, jer smatra da će za ovaj veliki posao, koji se inače sprovodi u celom regionu istovremeno, biti zainteresovana i EU, koja će obezbediti sredstva i dati ih zemljama koje nisu u stanju da sprovedu ovu odluku, odnosno popis. Vlada kaže, bar u obrazloženju koje ste nama ovde dostavili, da su sredstva obezbeđena, ali da će biti dostupna tek od septembra meseca. Na taj način, od septembra meseca možemo da počnemo da realizujemo pripremne poslove, završavamo ih i popis obavimo u oktobru ove godine.
Hajde malo da progovorimo o ovom popisu, za koji ponovo kažem da je regionalni posao. Varaju se svi oni koji misle da će ovaj budući popis u regionu biti puka statistička priča i svoditi se na prave statističke podatke. Uverena sam da je to, pre svega, politika. Zbog toga ovo kašnjenje Srbije u realizaciji posla koji mora da sprovede proizvodi političke implikacije. Jedna od političkih implikacija će se odnositi na preostale Srbe u regionu. Druga politička implikacija je to što kasnimo sa davanjem preciznih podataka, uključujući i one podatke koje nam Brisel traži u upitniku. Treća može da bude to što će nas to zakašnjenje dovesti do zakašnjenja da pristupimo nekom od pristupnih fondova.
Da se vratimo budućem popisu, o kome jedan analitičar kaže – hladna statistika će potvrditi mnoga zla koja su se događala na ovom prostoru poslednjih decenija. Počeću od toga da vrlo često u medijima dolazimo do podataka da Srbi koji su se vratili u Hrvatsku vape i traže od matice zemlje, od Srbije, i upozoravaju vlast Srbije da im pomognu, jer se u predstojećem popisu u Hrvatskoj sprema jedna od manipulacija tzv. ljudskom nepažnjom, a objasniću o čemu se radi. Kasnije će se iz tih manipulacija izvlačiti pogrešne političke klasifikacije.
O čemu se tu radi? Mnogi izbegli Srbi imaju prijavu boravka u Hrvatskoj; Srbi koji tamo žive mogli bi nehotice pomoći formiranju hrvatske pravoslavne crkve, a videli smo o čemu se radi pre izvesnog vremena, jer se u formularima za predstojeći popis lukavo navodi rubrika – pravoslavna i Srpska pravoslavna crkva.
Naravno da se ljudima mora ta stvar razjasniti, jer su Hrvati i 2001. godine vrlo uspešno koristili sličnu manipulaciju. Tada se 90% Srba izjasnilo za pripadnost pravoslavnoj, a ne samo Srpskoj pravoslavnoj crkvi, gde se samo 10% Srba izjasnilo.
Slični problem se javlja i u Crnoj Gori, gde će se takođe u aprilu ovakav popis realizovati. I tamo će se građani izjašnjavati o nacionalnoj i etničkoj pripadnosti, kao i upotrebi jezika. Crnogorska opozicija strahuje da će vlast pokušati da smanji procenat građana koji se izjašnjavaju kao Srbi, da će posebno pojačati pritisak na građane koji su se na prošlom popisu izjasnili kao Srbi koji govore srpskim jezikom. Zar Srbiju ovo ne interesuje?
Moram da kažem da se u Republici Srpskoj takođe strahuje od unitarizacije i centralizacije Bosne. Ne strahuju samo srpske stranke, o tome govore i hrvatske stranke.
To su neke stvari koje moramo da konstatujemo kada govorimo o kašnjenju popisa koji Srbija treba da sprovede.
Rezultat tog popisa u Srbiji biće, u stvari, jednodecenijsko ažuriranje demografske, ekonomske i socijalne nacionalne slike i odrediće mnoge važne stvari za Srbiju. Ne samo za Srbiju, nego će odrediti i odnose Srbije sa drugim državama, nehotično otvarati stare rane; pitaćemo se zašto izumiremo, upoznati se sa neispunjenim obećanjima. Ne verujem da će se zvaničnoj Srbiji, mislim na ovu vlast, dopasti rezultati popisa, biće tu bolnih sećanja.
Kao neko ko razmišlja malo unapred mogu da pretpostavim kako će se građani osećati kada im stignu pitanja tipa bele kuge, recimo. Treba da se suočimo sa belom kugom i obrazložimo zbog čega nam stanovništvo svake godine postaje manje za 30.000 - 35.000. To je otprilike jedna Kikinda, manje. Zatim, treba da se podsetimo i da obrazložimo zašto nam mladi odlaze i zašto smo, pored Irske i Mađarske, treći narod na svetu po veličini dijaspore. Treba da govorimo o tome zašto smo četvrta nacija po pesimizmu. Treba da odgovorimo na pitanje popisivača da li smo računarski pismeni. Šta mislite kakvi će rezultati svega toga biti? Koliko će pripadnicima armije od 700.000 onih koji žive ispod granice siromaštva cinično delovati pitanje o broju stanova ili kuća koje poseduju, a trenutno u njima ne žive?
Dakle, ovo su neke stvari koje su vrlo alarmantne. Šta mislite kako će se osećati Srbi koji žive na severu Kosova i koji žive na Kosovu i Metohiji, kada lažna država Kosovo bude sprovela popis u aprilu mesecu i kada ona najavljuje da će je sprovesti na celoj teritoriji Kosova i Metohije?
Ono što je sledeća tema je popis u poljoprivredi. Pedeset godina ovaj popis nije bio sproveden i bilo je normalno da bude sproveden 2012. godine. Ponavljam pitanje koje je moja koleginica Milica Radović, kao ovlašćeni predstavnik DSS-a, uputila – zbog čega se ne sprovedu i jedan i drugi popis istovremeno? Znam da postoje drugačija mišljenja i možda su ta mišljenja naučno zasnovana, ali mislim da ovog trenutka mi materijalno ne možemo da izađemo na kraj sa dva popisa.
Dakle, bilo je predviđeno da se taj popis sprovede u prvoj polovini 2012. godine, a odlaže se za drugu polovinu 2012. godine i veliko je pitanje da li će biti realizovan. Taj popis je vrlo važan jer će njime biti obuhvaćena domaćinstva koja se bave poljoprivrednom proizvodnjom, i pitanja će se odnositi na površinu zemljišta koje obrađuju, koje vrste useva gaje, da li raspolažu stočnim fondom, koliko imaju grla stoke, košnica pčela, da li upotrebljavaju mehanizaciju i šta koriste, da li upotrebljavaju đubrivo, iznose li proizvode na tržište i slično. To su vrlo važna pitanja, koja treba da daju odgovor državi Srbiji kako treba da se postavi, zapravo, koliko mora da promeni odnos prema poljoprivredi, ako hoće da živi od poljoprivrede, a ima sve uslove da živi od poljoprivrede.
Ono što je za mene vrlo važno da kažem jeste da sredstva u budžetu za popis u poljoprivredi uopšte nisu obezbeđena i da je to pitanje na koje neko mora da odgovori, pre svega zato što je 2009. godine urađen jedan probni popis u poljoprivredi. Taj probni popis je urađen upravo u nameri da se svi relevantni rezultati iz tog popisa, praktično i metodologija i sve drugo što je ustanovljeno tom prilikom kao dobro, koriste i ovom prilikom i na taj način smanje sredstva koja su potrebna za ovo, koja nisu mala, a i poboljša rad samih anketara na terenu.
Dakle, i jedan i drugi popis su i te kako važni za Srbiju. Srbija u tu priču o popisu, o realizaciji popisa ulazi potpuno nespremna. Nespremna, zato što sama država, personifikovana u ovoj vladi, koja očigledno nema viziju kako treba da vodi državu, koji su joj poslovi važni, a koji nisu, popis joj je potpuno nevažan... Dakle, Srbija neće dobiti odgovore koji su joj potrebni. U najboljem slučaju, odgovore će dobiti upravo u nekoj predizbornoj kampanji 2012. godine i ti odgovori u tom trenutku, kada se ta kampanja bude zahuktala, neće biti na pravi način realizovani.
Uzgred, moram da kažem još nešto, taj popis stanovništva bi bio vrlo važan i zbog toga što bismo dobili pravu sliku srpske porodice, a to je interesantna tema za mnoge istraživače i za sve nas koji se bavimo politikom i koji o tome razmišljamo na jedan normalan način, da je zapravo stanovništvo ono od čega treba da počnemo kada govorimo o državi. Mi imamo vrlo malo istraživanja na temu porodice. Jedno od tih istraživanja je rađeno skoro, zove se – Srpska porodica. Izvanredno je napravljeno istraživanje. Rađeno je 2008. godine. Bilo bi interesantno da oni koji danas preskaču ozbiljnost toga da obezbede sredstva... to nisu ni pogledali.
Dakle, vratiću se na početak priče. Postoje ozbiljne i neozbiljne države. Šta mislite, na osnovu ovoga što sam sada rekla, kakva je Srbija država? To morate da zaključite sami. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo ministar, drago mi je da vas vidim danas u ovoj sali, pre svega zato što je ovaj zakon pred nama, a dugo se čekao i dugo je najavljivan. Drago mi je da vas vidim, jer vas tri godine praktično nismo videli da branite zakone iz oblasti sporta, mada je i ovaj vaš prvenac koji se danas nalazi na dnevnom redu izgleda bio dovoljan da ostanete u Vladi Republike Srbije, u toj rekonstruisanoj vladi, što je možda, s jedne strane, vaš uspeh; s druge strane, čini mi se da kada bi se gledalo koliko je koji ministar u Vladi, ovoj dosadašnjoj, uradio i koliko je uspeha postigao, Vlada bi brojala 17 novih, nepoznatih lica.
Ovaj zakon je sistemski zakon, koji bi trebalo da uredi oblast sporta u svim njegovim segmentima i potpuno, u jednoj vertikali, ali kada dobro pročitate ovaj zakon, a ja spadam u one koji zakon pročitaju bez obzira na to koliki je broj članova koji se nalaze pred nama, dakle, kada dobro pročitate ovaj zakon vidite da on ima samo jedan jedini cilj, a to je da postane instrument kojim će stranka G17 plus, odnosno ovaj „kameleon“ koji se predstavlja kao URS, vladati i potpuno staviti pod kontrolu srpski sport, a naročito se to odnosi na stadione, bazene i druge sportske objekte koji se, gle čuda, nalaze na vrlo atraktivnom gradskom građevinskom zemljištu. To je vidljivo iz više činjenica. Navešću samo neke.
Ovaj zakon tretira sport kao ekonomsku i privrednu delatnost i, drugo, ovaj zakon ministru sporta daje izuzetno velika ovlašćenja, u pojedinim delovima i diskreciona ovlašćenja. Demantovali ste i rekli da to ne stoji u zakonu, ja ću vam reći članove zakona u kojima to stoji.
Hajde da popričamo o tome šta su to diskreciona ovlašćenja. To su zapravo situacije u kojima ministar donosi odluke od slučaja do slučaja, ne držeći se utvrđene procedure, jer ona i ne postoji u tim slučajevima, i nemajući potpuno jasne i precizne, definisane kriterijume.
Svi mi ovde znamo da to diskreciono pravo jeste zapravo jedan jako dobro utaban put koji vodi u korupciju. Ova vlada, koja inače stalno govori o tome da se ona i te kako bori protiv korupcije, malo-malo u zakonima koji se ovde nalaze pred nama daje velika diskreciona ovlašćenja direktorima, ministrima. Samim tim, doprinosi borbi protiv korupcije na jedan potpuno negativan način, zapravo pospešuje korupciju, tako da uopšte nije slučajno što Srbija za mandata ove vlade i te kako ide nizbrdo na listi onih zemalja u kojima je korupcija i te kako prisutna.
Navodite u obrazloženju ovog zakona da ste poštovali evropski Kodeks sportske etike i Evropsku sportsku povelju, a oni kažu da sport mora biti zaštićen od političke zloupotrebe. Moj utisak je da ovaj zakon upravo radi suprotno, da on taj upliv politike i države dovodi do savršenstva.
Vrlo je zanimljivo da na sajtu vašeg ministarstva, da li zbog neažurnosti ili zbog nečeg drugog, ne postoji Predlog zakona kao što je ovaj koji je pred nama danas ovde, nego je različit. Prosto mi nije jasno da li je potrebno da se nešto sakrije i šta je to što se sakriva.
Rekla sam već, i to ponavljaju poslanici opozicije tvrdeći da je zakon preobiman, a poslanici vladajuće koalicije kažu da to nema nikakve veze, samo treba da ga pročitamo, nije problem u tome, nego je zaista zakon obiman. Ako ga uporedimo sa sličnim zakonima u okruženju koji uređuju istu oblast, vidi se da je on dvostruko obimniji; ako ga poredite sa sličnim zakonima u Evropi, takođe vidite da je on jako, jako veliki. Ali, nije problem, ponovo podvlačim, ta obimnost, odnosno preobimnost u ovom slučaju, ako bi ona donosila neka dobra rešenja. U ovom slučaju ta obimnost ne doprinosi tim boljim rešenjima, nego, naprotiv, komplikuje vrlo jednostavne stvari. Pravnici kažu, prenormiran je.
Koncept zakona je loš, takav nigde u svetu ne postoji. To je istina, to komentarišu ljudi koji su zaista u sportu, oni koji se bave time i to kažu i mnogi drugi ljudi koji su zainteresovani za ovu oblast. Iako je on toliko veliki, on mnoge stvari objašnjava, čak nema potrebe da ih objašnjava na taj način, ali je zato mnoge stvari samo ovlaš dodirnuo, neke nije ni pipnuo. To ne znači, gospođo ministre, da se zalažem da on treba da bude još veći, nego hoću da kažem da je trebalo da napravite neku selekciju šta je bitno, šta je manje bitno, a šta je najvažnije.
Da vidimo koje su to oblasti koje su samo ovlaš dodirnute, a držim da su one jako važne. To je, pre svega, rekreativni sport. Vi kažete da ste koristili Evropsku sportsku povelju, Kodeks sportske etike i povelju sporta za sve. Oni tamo navode da je uloga javnih vlasti (što uvek implicira da postoje neke druge, tajne vlasti) u Srbiji da preduzimaju mere kako bi se obezbedilo da svi građani imaju prilike da se bave sportom. To je vrlo komplikovano za građane Srbije. Vi, ja i svi ovde znamo koliko je veliki problem, prvo materijalni, da ljudi mogu da se bave, zatim, uslovi gde mogu da se bave.
Mislim da je jako važno, a Srbija bi trebalo da ide tim putem, meni se čini da se u ovom zakonu ništa o tome ne pominje, da javne vlasti ohrabruju pružanje mogućnosti za bavljenje sportom na radnom mestu. Ja nisam pronašla ni reči, iako sam se trudila da pronađem, jer mi se to dopada. To je jedna jako dobra koncepcija, koju neke evropske zemlje i zemlje u svetu koriste i time čine dobro za njihove građane i za radne ljude, koji i te kako dobro rade posle bavljenja sportom.
Kada sam već pomenula taj rekreativni sport, čini mi se da je to preterano promovisanje nevladine organizacije „Sport za sve“ u neku ruku i diskriminacija za sve ostale nevladine organizacije koje bi se time bavile, pa bi bilo dobro da mi kažete koji su kriterijumi, način i razlog za odabir ove nevladine organizacije.
Takođe ste komentarisali, ali neću odstupiti od toga, po cenu da vi i ja polemišemo o tome, moram da priznam da ovu oblast i te kako dobro poznajem, pa mi se čini da moramo da je raspravimo... Nigde ne pominjete, niti na bilo koji način uređujete oblast sporta u vojsci i policiji. Morali ste to da uradite, pa makar zbog činjenice da je u oblasti borilačkih sportova, recimo iz mog sporta, a to je džudo, jako mnogo nosilaca medalja za ovu zemlju došlo iz klubova koji su pod patronatom policije i vojske.
S druge strane, vi kažete da nema potrebe da to radite vi, to će uraditi Ministarstvo odbrane ili ministarstvo policije. Oni to isto kažu, kada smo komentarisali oni su rekli – to će biti regulisano nekim drugim zakonom. Kao što vidite, kada ima mnogo babica, obično su kilava deca. Zapravo, mi smo preskočili jednu oblast očekujući ko će biti nadležan.
Takođe, ulazimo u pitanje nadležnosti kada govorimo o školskom sportu, koji je takođe u ovom zakonu samo ovlaš dodirnut u dva člana, u članu 137, gde govorite šta je to školski sport... Tu ste, moram to da pozdravim, uradili pravu stvar, a to je da ste za učenike i studente koji se bave vannastavnim sportskim aktivnostima i sportskim takmičenjima predvideli da moraju da se urade pregledi i utvrdi zdravstvena sposobnost za bavljenje školskim sportom. To je i te kako važno. Dolazim iz škole i poznato mi je kakve probleme mogu da imaju ljudi koji se bave tim sportskim ekipama ako ovo nemaju.
Dakle, pitanje nadležnosti za školski sport je pitanje koje treba da raspravimo. Mislim da je mnogo važno. Kako ste vi to nadležni za školsku olimpijadu? Kako ste nadležni za strategiju o školskom sportu, ako niste nadležni za školski sport? Bez obzira na to da li treba da sednete sa svojim kolegom Obradovićem, koji vidim ima jako veliki problem sa tim što mu škole i dalje štrajkuju, rade po pola sata, a deca treba da nadoknađuju subotama, nedeljama, ne znam koliko dana i slično... Morali ste da sednete i da se dogovorite šta ćemo sa ovom oblašću, koja je bazični sport i koja je zapravo vrlo važna za zdravlje nacije. Iako vam je rečeno da vi niste ministar zdravlja, mislim da ste pametna žena, koja i te kako zna koliko je sport zapravo baza za to da imamo zdravu decu i zdravu naciju.
Došla sam do rezultata nekih istraživanja i mislim da je važno da se o tome nešto kaže. Najnovija istraživanja što se tiče dece školskog uzrasta kažu da deca nisu dovoljno fizički aktivna, zbog čega imaju deformitete kičme i druge poremećaje. Naravno, radi se o istraživanju Republičkog zavoda za sport koje ste, rekli ste, vi naručili. U redu je, i zaista smatram da su ti podaci i te kako važni, ali onda ostaje otvoreno pitanje – ako već sve te podatke imate, da li smatrate da je potrebno da se zadržite u dva člana na školskom sportu?
Imamo podatke da nam deca školskog uzrasta, to je onaj uzrast kada deca rastu, kada je jako važno da se bave sportom, imaju deformitete kičme, grudnog koša, stopala. I, što je vrlo važno, kaže se – ukoliko Srbija želi da ima zdravu naciju, mora da se bavi preventivom, odnosno propagiranjem fizičkog vežbanja i zdravog života, a ne samo rezultatima vrhunskih sportista. Neko sam ko zagovara tu teoriju i mislim da je jako važno da se ta tema do kraja raspravi.
Usput, vrlo je važno reći da su nam roditelji koji daju decu u razne sportske ekipe dolazili ovde i komentarisali da imaju problema sa raznim trenerima, koji imaju trenerske škole, ali nikakvo znanje iz pedagogije i psihologije, jer ono čemu oni tu decu uče je agresivnost, moraš da pobediš i da ubiješ neprijatelja.
Završiću, pošto mi vreme ističe. Ovaj zakon je, prema Demokratskoj stranci Srbije, loš zakon. On se ne može popraviti amandmanima, mada smo mi to pokušali, napisali mnogo amandmana. Moj utisak je da treba zakon povući i napraviti ga mnogo bolje, a to je već posao za neku buduću vladu. Hvala.
Gospođo potpredsednice, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, začuđena sam što se o ovako važnoj temi kao što je socijalna zaštita i socijalna situacija u Srbiji govori na ovaj način, tiho, sporadično, niko ne komentariše činjenično stanje.
Siromaštvo je jedan od najvećih i najozbiljnijih problema u svetu. Jedan od milenijumskih ciljeva jeste suzbijanje siromaštva. Zemlje UN su se složile i obavezale da će intenzivno raditi na iskorenjivanju i prevazilaženju ovog problema do 2015. godine. Sada ću vam vrlo slikovito brojkama pokazati kako se tom milenijumskom cilju odazvala Vlada Republike Srbije i kako ona radi na suzbijanju siromaštva u Srbiji.
Ovo je socijalna mapa Srbije. Dva miliona siromašnih građana, a od toga 300.000 dece živi na ivici ili ispod donje granice siromaštva. U Srbiji ima tri miliona izdržavanih osoba, ima 500.000 korisnika nekog vida socijalne pomoći. Podaci o korisnicima narodne kuhinje su vrlo različiti: podatak Crvenog krsta je 30.000 korisnika, podatak savetnika gospodina ministra, Pejakovića - 36.000, a ministrov podatak u jednom intervjuu je - 40.000 korisnika. Od toga, šest hiljada korisnika su deca, a od toga dve i po hiljade je onih koji imaju manje od deset godina. Moram da pomenem da je u 2009. godini broj korisnika narodnih kuhinja bio 21.000.
Procenat siromašnih je za 3% veći u selu nego u gradovima, oko 10% veći kod starog seoskog stanovništva i iznad 9% kod dece do 14 godina.
U Srbiji je samo 1.800.000 zaposleno. Redovno isplaćuje plate 17% poslodavaca. Neredovno prima platu 650.000 zaposlenih. Socijalnu pomoć prima 63.000 porodica. To je pomoć u iznosu od 5.300 dinara za jednočlano domaćinstvo, odnosno za višečlano domaćinstvo 10.700 dinara. To je jako malo. Govorite o povećanju iznosa. To povećanje već vam je pojela inflacija, a to povećanje govori i o tome da je predizborna godina pred nama.
Dečiji dodatak prima 202.000 porodica. On iznosi, kao redovan, 1.800 dinara, a uvećan 2.400 dinara. Šta drugo da kažem – tuga.
Petsto hiljada penzionera prima penziju manju od 13.000 dinara. Nemam komentar.
Kada smo napravili novu vladu 2000. godine, koja je rešila da radi na iskorenjivanju siromaštva, evidentirano je 13,6% onih koji žive ispod granice siromaštva. Vlada je 2006. godine uspela da smanji na 6,6%. Godine 2009. taj procenat se kretao oko 9,2%. O 2010. godini još uvek ne postoje podaci, ali postoje podaci koje je nakon svog istraživanja u maju objavio CESID, koji kaže da je 14% građana koji nemaju za hranu, još 27% onih koji imaju samo za hranu, bez ijedne druge potrebe. Gospodine ministre, to trećina stanovništva Srbije preživljava.
Podaci za 2009. godinu: ekstremno siromašnih je bilo 9,2%, sa primanjima manjim od 8.300 dinara. Kod starijih od 65 godina taj procenat je 10,1%. Kod nezaposlenih je 19,3%. Među najugroženijima su deca do 13 godina i samohrane majke, kao i višečlane porodice. Srbija se danas nalazi na nivou 70% BDP iz 1989. godine. To je način na koji se Vlada Srbije bori sa siromaštvom.
Jedna od najstrašnijih slika Srbije jesu narodne kuhinje. Već sam spomenula da broj korisnika narodnih kuhinja varira, prosto se ne zna, jer su podaci različiti. Crveni krst bi trebalo da daje najkorektnije podatke. To je oko 30.000. Oko 72 narodne kuhinje trenutno postoje u Srbiji. Mnogo je više korisnika danas nego 2009. godine. Ono što je strašno i što je poražavajuće jeste da među tih 30.000 - 40.000 korisnika narodnih kuhinja 6.000 dece stoji u redu za jednu veknu hleba i polovinu litra kuvanog obroka, a od toga je 2.500 mlađih od 10 godina.
Ogromna je potreba za narodnim kuhinjama, ali otvaranje narodnih kuhinja ne zavisi samo od potreba, zavisi od finansijskih sredstava. S te strane, jeste dobro što Vlada Srbije opredeljuje neka sredstva za one opštine koje nisu u stanju da otvore narodne kuhinje, ali je činjenica da narodnih kuhinja nije bilo ili se gase tamo gde su najpotrebnije, u jugoistočnoj Srbiji i na jugu Srbije.
Danas je gospodin predsednik Odbora za rad i socijalna pitanja pitao gde je ovde država. Reći ću da je danas država tamo gde je otvorena nova „narodna kuhinja“, na Kopaoniku. Tamo je država. Iz te narodne kuhinje nam pokazuju svoje lice.
Prvi kriterijum po kome zaista možemo da odmerimo jednu zemlju, integritet te zemlje i tog društva jeste odnos prema deci, naročito prema deci koja su socijalno ugrožena, koja su siromašna, koja zaista nemaju ni najosnovnije stvari, ni najosnovnije za ishranu.
Prema podacima koje je objavio UNICEF, koji je jedini uradio kvalitativno istraživanje među porodicama sa decom koja primaju socijalnu pomoć, kaže se sledeće: prema podacima, za najsiromašnije smanjenje potrošnje znači ne samo odricanje od svega što nije najneophodnije, već i odricanje od iole kvalitetnije ishrane. Iako se za decu izdvaja najbolje, ishrana je oskudna i nekvalitetna, bez dovoljno mleka i mesa. Ovo što sada govorim su odgovori onih koji su anketirani. Ne kupuje se mesecima mleko i meso. Povrće i voće – podelim im po jednu bananu, bez slatkiša, sokova i sladoleda. Ima ispitanika koji kažu da deci uskraćuju sve osim hrane, a ima i onih koji kažu da ne mogu ni hranu da obezbede. Kažu – često ostaju gladni, tada jedu hleb i čaj.
Ovde ću da stanem, prvo, zato što je ovo što sam izgovorila strašna slika Srbije, a drugo, da pitam ministra Ljajića kako on stoji ovog trenutka sa onim širenjem optimizma, onim psihološkim pokretom koji je naređen od strane predsednika Tadića, koji je i autor tog psihološkog pokreta, negde pred Novu godinu?
Životni standard građana nikad nije bio lošiji, a vi kažete da ste socijalno odgovorna Vlada. Zamislite da tek niste socijalno odgovorni.
Ovaj zakon je zaista dugo najavljivan kao jedna od najvažnijih mera kojima će se Srbija boriti protiv siromaštva, i on to treba i mora da bude. Dugo je ovde trajala javna rasprava, mnogo je grupa reklo šta treba da se kaže i šta je trebalo da se izmeni, ali ono što mi kao DSS zameramo ovom zakonu to je što se ponovo kaska sa preventivom. Ponovo država daje nekakve interventne mere, a te interventne mere neće doprineti boljitku u Srbiji, pre svega zato što se dodeljuju mrvice i zato što takvim interventnim merama samo doprinosimo pasivnom karakteru korisnika kome treba da se obratimo.
Sada ću da pričam nešto o zakonu. Zakon treba da pođe od odgovornosti države za ostvarivanje prava građana, ali već u uvodnom delu zakona kažete da ćete govoriti o potrebama građana i sve nas stavljate pred dilemu da li ovaj zakon treba da govori o potrebama građana ili o pravima građana.
Podsetiću vas da je Srbija potpisnik mnogih konvencija. Ratifikovali smo silne konvencije koje govore o pravima dece. Evo, pala mi je na pamet Konvencija o pravima deteta. Time što pravimo dilemu da li govorimo o pravima ili o potrebama mi dovodimo u zabludu sve građane Srbije. Znači, ako smo ratifikovali neku konvenciju obavezali smo se da preuzimamo trajnu obavezu države da obezbedi ta prava, a ne samo kada se identifikuje potreba i kada za to postoje resursi, kako ste vi dalje rekli. Moram da vas podsetim da ste vi proevropska Vlada, pa vas zato molim da koristite izraze koji su evropski i koji se u svim evropskim zakonima pojavljuju kao „prava građana“, a ne kao „potrebe građana“.
Osim toga, ako govorite o potrebama, onda formulacija koju koristite, koja se odnosi na procenu potreba, znači da će nečija potreba biti prepuštena slobodnoj proceni. To je vrlo opasna stvar, te slobodne procene su uvek uvod u korupciju, a to dalje znači da će pod istim uslovima neki korisnici ostati uskraćeni za socijalnu zaštitu. To se i do sada dešavalo, ali mislila sam da će ovaj zakon to ispraviti.
Zakon kaže da svako ima obavezu da brine o sebi, član 8, pa ste to ponovili u članu 80. Ako je to konstatacija, onda je to u redu i možete da je unesete u zakon, ali valjda je ovaj zakon namenjen onim građanima kojima je potrebna podrška države. Zakon je namenjen onima koji su siromašni, koji žive na marginama društva, zakon je namenjen onima koji su socijalno isključeni. Kako onda odgovornost za stanje u kome se nalaze spuštate na te iste građane?
Ne treba ovaj zakon da reguliše odgovornost svakog građanina za svoj život. Ovaj zakon mora da reguliše odgovornost države u skladu sa ratifikovanim konvencijama o ljudskim pravima i najvišim standardima u poštovanju tih prava.
Tu se pojavljuje još jedan problem – šta ćemo sa onima koji su svoje siromaštvo nasledili, šta ćemo sa decom koja su svoje siromaštvo nasledila od roditelja? Šta ćemo sa decom sa hendikepom? Hendikep se definiše kao nedostatak infrastrukture, usluga, podrške, svesti, svega onoga što smeta i nedostaje jednom društvu kako bi sva deca bila uključena u život svoje zajednice. Kako ta deca mogu da svojim radom doprinose poboljšanju materijalnog i socijalnog položaja svoje porodice? Prosto ne mogu. Društvo mora da pronađe rešenje za one koji su nasledili siromaštvo. Istraživanja vam govore da oni koji su rođeni u siromaštvu, oni koji žive u siromaštvu najčešće to siromaštvo ostavljaju svojoj deci.
Kada već govorim o načelima koja ste vi ovde koristili, moram da napomenem da ste zaboravili... Ne znam da li ste zaboravili ili ga prosto iz nekog razloga niste stavili, ali bih volela da to prokomentarišete. To je načelo inkluzivnosti. Ono predstavlja podršku pojedincu, niz aktivnosti za sagledavanje prepreka koje postoje u društvu, s krajnjim ciljem da se taj pojedinac uključi u život svoje zajednice.
Sve dok budemo posmatrali pojedinca i njegove potrebe izolovano, nikada nećemo doći do ključa, odnosno do uzroka problema koji su doveli do socijalne isključenosti. Na taj način ćemo se baviti samo posledicama, a nećemo ići prema izvoru, prema onom što je uzrok problema. To je jako loše iz dva razloga: prvi je što tako ne možemo adekvatno pomoći pojedincu da se uključi u život zajednice; drugo, to je skuplje za državu.
Daću vam primer. Jako mnogo govorite o podršci porodici i porodičnom smeštaju, a nekako zaboravljate da pomenete koje vrste pomoći ćete dati biološkoj porodici.
Uzgred, moram da pomenem, ovo je drugi zakon koji vi predstavljate, a da nigde ne spominjete reč „roditelj“. Još uvek imamo roditelje, u zakonu još uvek postoje, a vi ih u zakonu spominjete kao staratelje.
Dalje, ne kažete kako ćete pomoći biološkoj porodici u materijalnom, savetodavnom i svakom drugom smislu da ne dođe do situacije da dete izmeštate u drugu porodicu ili neki drugi vid institucionalne zaštite. Da ne pominjem da u zakonu skoro da ne dotičete pitanje bioloških porodica sa decom sa invaliditetom. To je veliki problem. Često su nam se obraćali roditelji koji su upravo u ovoj situaciji, koji ne mogu da rade zato što žive sa tim problemom i moraju da brinu o detetu. Vi to ne razrešavate.
Uzgred, podržavate život dece u porodici. Podržavate njihov opstanak u lokalnoj zajednici, a onda dozvoljavate osnivanje velikih ustanova koje smeštaju 50 korisnika, pedesetoro dece. Jasno je da je i 25 veliki broj dece za jednu takvu ustanovu. Ako je intencija zakonodavca da podržava život dece i mladih u porodici, lokalnoj zajednici, onda je uputnije da broj dece bude manji.
Smatramo da bi bilo efikasnije, kvalitetnije i za državu jeftinije kada bi se porodici pružala preventivna podrška. Zakon potencira podršku porodicama usvojitelja i to je sasvim u redu, ali bih vas molila da se obratite i biološkoj porodici.
Jako je dobro što ste prepoznali i pomenuli pojam socijalne uključenosti, odnosno socijalne isključenosti, ali ne definišete ga, što je loše. Ovo je pravo mesto da ga definišete i da taj problem definitivno razrešimo kroz sistem socijalne zaštite.
Vrlo često govorite o tome da su korisnici socijalne zaštite deca i dobro je što ste to prepoznali u ovom zakonu, ali ne vidim da ste se obratili deci koja su učinioci krivičnih dela, niti deci koja imaju problema u ponašanju. Njih nekako preskačete u ovom delu, mada vidim da se često obraćate deci. Recimo, imam podatak iz decembra 2008. godine, kada ste iz vašeg budžeta sa pozicije dečije zaštite izdvojili milion dinara na ime kupovine karata za koncert Emine Jahović. To je ono što vidim ovde. Ne znam da li je to doprinelo deci da se uključe, ali možda jeste.
Pitanje lokalnih samouprava – mislim da je dobro što ste na taj način to dotakli, što ste na taj način pokušali da nađete pravu meru gde je uloga lokalnih samouprava. Na kraju, lokalne samouprave su te koje su u neposrednom kontaktu sa centrima za socijalni rad. Ne delim mišljenje kolega iz PUPS-a koji kažu da treba direktore da određujete vi, a ne lokalna zajednica. Pre svega, centri za socijalni rad su u lokalu i oni su direktno povezani sa strateškim dokumentima i akcionim planovima sa lokala; znaju svoje resurse, materijalne i stručne. Oni na lokalu mogu da ostvare jedan multisektorski pristup i da više dopru do onih koji imaju probleme.
Što se tiče centara, moram da prokomentarišem da sam zaista očekivala da ćete biti mnogo realniji, s obzirom na to da su pritužbe korisnika uvek da su centri za socijalni rad trome institucije, institucije koje ne odgovaraju svojoj nameni, ne rade svoj posao. Čini mi se da ste ponovo birokratizovali centre, korisnici će ponovo gubiti silno vreme u pribavljanju dokumentacije. Pazite, radi se o ljudima koji se nalaze na ivici, na marginama društva, koji su socijalno isključeni i zaista ne mogu da se izbore sa institucijama, kojima institucije i pribavljanje papira predstavlja veliki problem. Tu smo napravili jedan amandman. Mislim da će taj amandman biti prihvaćen, pretpostavljam.
Ono što je vrlo važno, garantujete pluralizam usluga, što je jako dobro. Čini mi se da bi bilo bolje da ste ovde definisali taj odnos između državnih i privatnih pružalaca usluga i njihovo finansiranje iz budžeta, koje jeste na jedan način regulisano, mada se čini prilično nejasnim.
Pominjete ravnopravan tretman civilnog sektora. Jako je dobro što je civilni sektor ušao u ovu oblast, pre svega zato što civilni sektor godinama unazad ima mnogo bolje, istinitije podatke od centara za socijalni rad o mnogim oblastima koje se tiču socijalnih usluga. Recimo, sada govorim o SOS telefonima, to mi je palo na pamet. Mislim da je dobro što ste to prepoznali, ali mi se čini da ih niste stavili u ravnopravni odnos, jer oni prvo moraju da prođu proveru od onih u centrima za socijalni rad da bi konkurisali za projekte. Oni koji su, a to je javna tajna, napravili svoje nevladine organizacije, sa kojima konkurišu za sredstva budžeta, lokalnog, pokrajinskog ili državnog. Prosto, morate voditi računa da je to jako dobar uvod u korupciju, i ta korupcija je godinama izražena. To komentarišu radnici koji rade u takvim centrima.
Kod starijih korisnika imamo ponovo problem sa brojem onih koje smeštate u dom – sto je preveliki broj. Imamo jako mnogo amandmana koji se tiču starih osoba.
Pitanje za vas je – šta je sa zemljoradničkim penzijama? One nisu isplaćivane i kasne. Država time uvodi ove ljude, ove penzionere na selu, u krug siromaštva i ne znam kako biste im pomogli.
Imam jako mnogo komentara, a nemam mnogo vremena. Agenciju koju treba da osnujete... Mislim da nema potrebe.
Imate i edukaciju zaposlenih. Kažete da je ona lična obaveza, na trošak onih koji se edukuju, a zatim obaveza poslodavca. Moram da vas podsetim da Zakon o radu u svom članu 49. kaže da je obrazovanje i stručno usavršavanje isključivo obaveza poslodavca. Molila bih vas da to uskladite.
Uzgred, kada usklađujete, uskladite da se pojam mladih ne slaže sa pojmom mladih koji je odredila nacionalna strategija mladih. Tamo je mlad onaj ko ima do 30 godina. Kod vas je u zakonu mlad onaj ko ima 26 godina. Razumem zbog čega je to, ali prosto, u dva dokumenta u Srbiji ne bi valjalo da se različite stvari pojavljuju.
Imamo još mnogo komentara i volela bih o tome da pričam. Imamo oko 50 amandmana, mislim 52 amandmana. Biće vremena da još o tome pričamo.
Pred nama je zakon koji je napravio jedan mali iskorak. Od njega smo očekivali mnogo više, s obzirom na to kako je najavljivan, s obzirom na to da smo učestvovali u mnogim javnim diskusijama i slušali šta komentarišu ljudi. Neke stvari ste u međuvremenu popravili, a neke niste. Mislim da ovakav zakon nema preventivu, i dalje će kaskati za onim posledicama koje ste vi kao Vlada napravili. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Dame i gospodo ministri, meni je mnogo žao što nema premijera u ovoj sali, ali ću onda svoje pitanje uputiti gospodinu ministru trgovine Slobodanu Milosavljeviću i nadam se da će moći da mi odgovori.
Unapred se izvinjavam građanima Srbije što ću jednu možda lokalnu priču pretvoriti u primer na osnovu koga oni mogu da donesu jako veliki broj zaključaka.
Kažu da je kriza ove vlade, a nadam se i skori pad iste, započela javnim sukobom ministra ekonomije i regionalnog razvoja Dinkića i državnog sekretara Ministarstva finansija Slobodana Ilića u vezi sa činjenicom da je narečeni ministar Dinkić fabriku "Gorenje" novcem svih građana Srbije iz Valjeva, gde je 2004. godine postignut dogovor da ona bude građena, uputio u Zaječar, u kome je, gle slučajno, gradonačelnik jedan od perjanica tzv. Ujedinjenih regiona Srbije.
Prirodno, bune su uvek polazile iz Valjeva, mada je ovaj bundžija u ovom slučaju mirno sedeo u Vladi dok je Vlada donosila odluku koja se tiče njegovog rada.
Sad nešto oko donošenja tih odluka. Tu nešto nije potpuno jasno, bar meni i DSS-u. Pozvaću se na intervju pomoćnika direktora Agencije za strana ulaganja i promociju izvoza Vladimira Tomića, koji kaže da se u ovom slučaju postupalo potpuno nezakonito. Neki iz vladajuće koalicije su govorili na ivici zakonitosti, ali gospodin Tomić i svi drugi tvrde da je potpuno nezakonito postupano.
U čemu se ogledala ta nezakonitost? U tome što nije bilo poštovanja zakonom propisane procedure. U čemu je ta zakonska procedura prekršena? Kaže da nije bilo javnog poziva za projekte, pa to dalje znači da komisija koja je bila dužna da se opredeli za projekte koje treba da finansira kao i za visine finansijske podrške, nije ni imala priliku da se o tome izjasni. Naime, ta narečena komisija je upravo mesto koje je trebalo da bude mesto donošenja odluka.
Moje pitanje sada za gospodina Milosavljevića je da nam kaže, pošto on sedi na Vladi i zna sigurno da odgovori na ta pitanja – ko donosi odluke koje se donose u ovoj Vladi? Gde se te odluke donose? Da li u institucijama i telima koje je Vlada formirala da spreče korupciju i samovolju pojedinaca ili na nekom drugom mestu? Ko donosi odluke u slučaju da ih ne donosi Vlada? Da li odluke za koje se dokaže da su protivzakonite, odnosno da su potpuno nezakonite, nikoga ne obavezuju, odnosno ne poštuju se? Hvala vam.
Hvala, gospođo predsednice. Molim vas onda da, pošto ste ovakav odgovor dali, prokomentarišete sledeće činjenice. Ponovo se pozivam na intervju gospodina Tomića, pomoćnika direktora Agencije za strana ulaganja i promociju izvoza. Čovek tvrdi da još uvek traje javni poziv, do 4. marta, da ''Gorenje'' uopšte nije ni konkurisalo sa projektom i, dalje, da na osnovu toga komisija nije mogla da donese odluku opredeljujući koji će projekti proći i kolika će finansijska sredstva biti pomoć.
Ali, što vi volite da kažete, realnost je da je ''Gorenje'' ipak dobilo odobrenje za projekat u Zaječaru. Takođe je dobilo pomoć od 10.000 evra za svakog zaposlenog. Moram da vas pitam – kako je to moglo da prođe, ako to nije prošlo telo koje je trebalo da donese odluku, a to je prošlo na Vladi? Prosto, da li smatrate da je ''Gorenje'' naivno, bez ikakvog odgovarajućeg obećanja, ušlo u ovaj posao da pravi fabriku u Zaječaru, ako nijedan projekat (zapravo, nisu ljudi ni konkurisali) nije ni prošao?
Hvala, gospođo predsednice. Dakle, zaključili smo i vi i ja i gospodin Tomić – odluku je donelo Ministarstvo ekonomije, ministar Dinkić, iako njegova odluka nije mogla da bude usvojena zato što on nije telo koje donosi tu odluku.
Ponovo se izvinjavam građanima Srbije, ovo je zapravo fantastičan primer da građani Srbije shvate kako rade ovi ministri i da shvate kako se donose odluke u ovoj vladi. Građanima Srbije mogu da ponudim samo tri alternative, kao mali kviz, da pogode pod kojim slovom se krije tačan odgovor:
a) ''Gorenje'' je ušlo u Srbiju zato što želi da pomogne ravnomerni regionalni razvoj;
b) za tu fabriku je ministar Dinkić, mimo ovlašćenja i mimo zakonske procedure, doneo odluku i o tome da se projekat usvaja i o visini subvencije, odnosno 10.000 evra za svakog zaposlenog je iz džepova građana Srbije usmereno tamo;
v) ovo se nikada nije dogodilo.
Dakle, dogodilo se. Ovo je fantastičan primer da građani Srbije shvate kako se nezakonito donose odluke i za mene je iznenađenje da ministar Dinkić nije smenjen zato što je radio nezakonito, nego zato što se usprotivio, zaboga, autoritetu. Ja nisam zapazila taj autoritet, a ni građani Srbije, verujte.
Hvala, gospođo predsedavajuća, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, pošla sam jutros iz Valjeva, u kome je more štrajkova. U Valjevu štrajkuju radnici Doma zdravlja, štrajkuju zato što troma država i njena aparatura nije u stanju da sprovede proceduru odvajanja Doma zdravlja od Zdravstvenog centra, iako je procedura praktično završena. Štrajkuju zato što ne znaju kolika im je plata, jer plate ne primaju na vreme, ne znaju ni kada primaju, niti znaju kolika im je osnovna vrednost boda. U Valjevu štrajkuju škole. Ministar prosvete se pravi potpuno naivan i nezainteresovan što škole rade 30 minuta, pa kada deca budu nadoknađivala sve i to subotom, onda ćemo pitati gospodina ministra da li ćemo poslati decu u škole.
U Valjevu štrajkuju borci, jer su ih 1990. godine jedna stranka, koja je sada u Vladi, povela u ratove, a nije ispunila obećanje koje im je tada dala. Ne znam da li štrajkuju policajci, jer su, kako pročitah u novinama, dobili povećanje, iz tog budžeta koji ne može da se preraspodeli, od 30% i sve one prinadležnosti koje, ne mogu da dobiju ni prosvetari ni ovi borci. Hoću da kažem da je, izgleda, taj ministar bio umešan ili uspešan, a ovi drugi očigledno nisu.
Druga informacija, sa kojom želim da počnem, jeste činjenica da je 400.000 nezaposlenih ljudi proizvod rada ove vlade; to je taj fantastični uspeh ove vlade. Ni to nismo saznali od njih, već kada su došli ljudi sa strane. Prosečna plata je 33 hiljade i nešto malo više, a prosečna penzija je, oko, 19.000 dinara. Prosečna potrošačka korpa je oko 50.000 dinara, pa kako žive građani Srbije, bar tako uporedite. Ni svi penzioneri nisu u situaciji da imaju prosečnu penziju.
Ovde imam listić jedne gospođe iz Valjeva, zaista bi bilo ružno da čitam njeno ime, gde piše – isplata prvog dela primanja za novembar. Znate li kolika je njena penzija? Dakle, 208,63 dinara. Za isplatu će dobiti 205,71 dinar. Pokloniću ovo gospođi ministru, da ponese gospodinu Krkobabiću da vidi kako dobro žive penzioneri u Valjevu. A, dug zemlje Srbije, koju vi ovako dobro vodite i za to se jako hvalite, raste svakog minuta za 3.300 evra, dok nas Vlada zamajava nekim ličnim svađama, rekonstrukcijama, cirkusima u Skupštini i van nje i dok poslanici mirno provode svoj zimski raspust u trajanju od dva meseca. Spoljni dug Srbije na kraju 2010. godine dostigao je 23,8 milijardi evra. Od septembra 2008. godine povećan je za četiri milijarde evra. To je fantastičan učinak ove vlade, gospodo moja.
Kada bismo malo matematički postavili ove četiri milijarde evra, došli bismo do neverovatnih podataka, dakle, svakoga dana ova vlada zadužila je Srbiju za 202.000 evra, toliko ste koštali Srbiju, pod vama, minut je građane Srbije koštao 3.300 evra.
Ova Vlada očigledno nema pojma da vodi zemlju, ali su zato ministri u njoj vrlo raspušteni i vrlo kvalitetno i efikasno troše budžet za svoje lične potrebe.
Evo vam kao primer ministar Dulić, 25.000 evra, građani Srbije, dao je ministar Dulić za sajt "Očistimo Srbiju", a potrošio je 400.000 evra na promotivnu kampanju "Očistimo Srbiju"! Promoteri su, naravno, bili javne ličnosti, svi redom sa spiska, simpatizeri i članovi vladajuće koalicije, koji nisu imali ličnu svest da za džabe učestvuju u ovoj kampanji, nego su bili dobro plaćeni.
Gospodo iz Vlade, uzmite se u pamet, ne trošite novac građana Srbije na ovaj način. Građani Srbije, i vi se uzmite u pamet, izbori su blizu, Srbija će biti čista zemlja jedino ako očistite ove koji su na vlasti! Očigledno Vlada vrlo brzo i uspešno troši budžet, ali pošto su joj apetiti jako veliki, ona ima potrebu za još novca. Kako dolazi do tog novca? Zadužuju građane Srbije, naše unuke, praunuke i sve ostale da neće moći da podignu glavu za 100 ili 200 godina. Zaduživali su nas kod raznih vlada, raznih država, a sada je na redu kredit od 400 miliona dolara zbog finansiranja budžetskog deficita, to je ta rupa koju oni prave, refinansiranje dugova, i to kod komercijalne banke, što je još gore, kod ''Sosiete Ženeral'', i ovom prilikom nas je obradovala ministarka, vrlo nam je vedro saopštila činjenicu, da je Svetska banka garant za ovaj kredit.
Šta to znači za građane Srbije? Građani Srbije moraju da znaju da oni ovim kreditom plaćaju rate nekog starog kredita i tako će stalno ova zemlja ići sa njima, a bogami, i kada oni odu mnogo godina, jer su oni upropastili ovu zemlju. Premijer nam reče da ga savetuje tim najboljih ekonomista i da on ne bi da ih rangira, ali vrlo je jasno da mu ti ekonomisti nisu rekli da zadužuje zemlju.
Sa druge strane, šta su mu rekli ekonomisti na skupu ekonomskih kretanja u 2011. godini – Očekivanja i rizici? Oni su tamo naveli da je zaduženost jedan od najvećih problema domaće ekonomije države. Premijer, očigledno, baš tada nije slušao. Takvo ubrzano zaduživanje mora da zabrine svakog građanina Srbije, ali, očigledno, nema potrebe da se brine ministar finansija, koja je ovde vrlo vedro saopštila ove činjenice o novom kreditu, niti Vlada Srbije, jer oni kažu da je to najbolje što oni rade, da od njih boljih nema. Gospodo, nemojte se zavaravati, od vas je teško biti lošiji. Boljih ima koliko god hoćete.
Ono što je činjenica i što građani moraju da znaju, ova vlada zadužuje Srbiju i vodi je u dužničko ropstvo i bankrot. To moraju da znaju građani Srbije.
Javni dug Srbije na kraju 2010. godine bio je 12,17 milijardi. Moj kolega Radulović je već skrenuo pažnju gospođi Dragutinović da nam nije dala tačne podatke koje smo tražili i moram da podsetim da je prema zakonu koji ste vi predložili, a ovaj parlament izglasao, Zakon o fiskalnoj odgovornosti, granica zaduženosti 45% BDP, a sada ste na 41,5%, pa, izvol'te. Srećno! (Aplauz)
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, za 30 meseci ove vlade ovo je sedmi budžet koji poslanici danas razrađuju i nijedan jedini nije bio dostavljen na vreme.
Zašto je inače praksa ove vlade da se budžeti dostavljaju u 5 do 12? Pa, valjda zato da tih 1400 i nešto stranica ne možemo da analiziramo onako kao treba, jer bi smo, ako bi smo dobili na vreme, mogli da uočimo toliko nelogičnosti, toliko bahatog trošenja novca tamo gde to nikako ne treba da bude i zakidanja na onima kojima je nužno, kao što su lokalne samouprave, kao što su nerazvijena područja i slično.
To naravno nismo mogli da vidimo ništa u budžetu ni iz onog čuvenog govora premijera koji nam se obratio sa četiri minuta ovde. Jedino što smo mogli da zaključimo jeste da je pominjao atrofiranu privredu. Doduše, atrofirana privreda uvek ide sa atrofiranom Vladom. To nije ni pominjao nije ni važno.
Nismo mogli da vidimo ni ništa o ovom budžetu iz onog pisma Deda Mrazu, koje je predsednik Tadić uputio u okviru ovog njegovog plana 20-20, ali možemo da vidimo ako pogledamo, recimo, kao se kotira ovde kancelarija za održivi razvoj.
Reći ću vam kako to izgleda na terenu. Dolazim iz Valjeva. To je grad koji je stradao u onom čuvenom zemljotresu, koji još uvek traje tamo, jer ništa nije nadoknađeno, a stradao je u bombardovanju. Posle 2000. godine Valjevo je pokušalo da se oporavi tako što je samo ulazilo u razne sporazume sa fabrikama koje su dolazile sa strane. Tako je u Valjevu napravljena fabrika rashladnih uređaja "Gorenje". Tada je
dogovoreno da će "Gorenje" graditi u Valjevu i fabriku malih kućnih aparata, ali šta se desilo? Pojavio se jedan ministar, čije ime ne moram da pomenem, ali ću pomenuti neke druge stvari, pa će biti jasno koji je to ministar, koji je preporučio "Gorenju" da prebaci fabriku u Zaječar, nudeći četiri hiljade evra od svakog građanina Srbije da tamo napravi fabriku i zaposli radnike.
Zašto Zaječar? Zato što tamo taj ministar ima jakog čoveka koji će mu pomoći da pravi neke ujedinjene regione.
Inače, Valjevo ne mora da pominje ime tog ministra zato što je isti ministar odveo i fabriku za proizvodnju čarapa, koja je takođe trebala da bude građena u Valjevo, u Loznicu. Šta mislite, zašto Loznica? Isti ministar ima i tamo nekog jakog čoveka.
Kao poslanik iz Valjeva moram da pozdravim gospodina ministra i da mu kažem da mu Deda Mraz za iduću godinu neće doneti Valjevo, nego će mu doneti verovatno neka dva posto na sledećim izborima. Hvala vam.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, ja sam već nekoliko puta govorila o mnogim nelogičnostima koje se nalaze u budžetu. Jedan od tih nelogičnosti je, ovo na šta smo kolega Pejčić i ja podneli amandman.
Dakle, zanimljivo je da tako Vlada bez ikakvog kriterijuma, razdvaja državne službenike i nameštenike koji rade u različitim upravama i različitim delovima tog ogromnog tela koje se zove administracija Vlade i kao ih deli na nameštenike i službenike prve kategorije, druge kategorije i N kategorije.
Primer za to, Vlada u upravi za zajedničke poslove republičkih organa i avio službi, izdvaja za povećanje plata po osnovu ostvarenih rezultata rada 15% mesečnog platnog fonda iz prethodnog meseca, a ostalim državnim službenicima samo 1%. Dakle, 15% na spram 1% je prilično velika razlika i zbog toga su poslanici DSS smatrali da je neophodno smanjenje stope sa 15% na 5%, dok se ne utvrde pravični mehanizmi nagrađivanja svih državnih službenika i nameštenika, koji očigledno imaju problem sa neshvatanjem ovog dela Vlade koliko oni rade važan posao. Hvala.
Hvala gospođo potpredsednice, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, kolega Tomić i ja smo podneli amandman na član 10. stav 3. koji, kako ga je predlagač napisao glasi:"ako korisnici budžetskih sredstava ne ostvare dodatne prihode utvrđene u članu 7. ovog zakona, aproprijacija utvrđena iz tih prihoda neće se izvršavati na teret sredstava budžeta". Mi smatramo da to treba da se promeni i da glasi ovako – ako korisnici budžetskih sredstava ne ostvare dodatne prihode, sem u slučajevima kad je smanjenje dodatnih prihoda prouzrokovano promenom zakona kojim se uređuje oblast sticanja sopstvenih prihoda utvrđene u članu 7. ovog zakona, aproprijacija utvrđena iz tih prihoda neće se izvršavati na teret sredstava budžeta.
Zašto smo želeli da ovako preformulišemo ovo što je napisala vlada? Prosto zato što može da se desi da se korisniku zakonom oduzmu određeni prihodi, a onda se korisnik naknadno i dodatno kažnjava. Iz tog razloga, smatramo da je neophodno izuzeti one korisnike kod kojih je smanjenje dodatnih prihoda prouzrokovano promenom zakona kojim se uređuje oblast sticanja sopstvenih prihoda. Hvala.
Hvala gospođo potpredsednice.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, gospodin Jovan Palalić i ja smo podneli amandman na član 11. gde smo tražili da sredstva opredeljena za lokalne samouprave budu povećana sa 31 milijardu i 800 miliona na 36 milijardi i 800 miliona.
Zašto smo tražili upravo ovu cifru od 36 milijardi i 800 miliona? Toliko su, gospodo narodni poslanici i gospođo ministar, imale lokalne samouprave kada je na čelu Vlade Srbije bio gospodin dr Vojislav Koštunica. Međutim, ova vlast je za prethodne dve godine uspela da sva sredstva koja su usmerena prema lokalnim samoupravama skine za 40% i da time pokaže šta zapravo misli o decentralizaciji.
Uz to vlast potpuno ne poštuje ni zakone koje je sama donela, jer je u obavezi da 1,7% BDP usmeri lokalnim samoupravama, a ona to ne radi. Najbolji dokaz, rekla sam koliko je prazna priča i koliko se lažu građani Srbije kada se kaže da ova vlada želi da sprovede decentralizaciju Srbije, jeste upravo ovo što se lokalnim samouprava oduzimaju sredstva koja su im data i koja su im potrebna da bi obavljali poslove poverene od države.
Uz to 150 gradonačelnika koji su ispred stalne konferencije gradova napisali pisma svojim narodnim poslanicima moleći ih da se založe kod ministra i kod Vlade da se obezbede sredstva za lokalne samouprave. Uzalud pišu, očigledno nemaju kome da pišu.
22/1 LjS/LjL 13,35-13,45
Ministri kažu da je kriza, a kad je kriza, zakoni treba da se krše, što je skaradno i što je problematično i sa strane odgovornosti ministra koji je to rekao, ali tako je kako je.
Za razliku od Vlade koja se za decentralizaciju zalaže samo na rečima, DSS se zalaže vrlo praktično, praveći ekonomski program razvoja Srbije, a uz to je napravila i program ekonomskog razvoja za 21 grad i opštinu u Srbiji i nudi u tim programima rešenja za oporavak privrede u svakoj od tih lokalnih sredina. U središtu tog projekta je prava, istinska decentralizacija, vraćanje imovine opštinama i ravnomerni regionalni razvoj. Pročitajte, gospodo narodni poslanici, pročitajte, gospođo ministar, naučite nešto.
Hvala, gospođo potpredsednice, gospođo ministar, Dame i gospodo narodni poslanici, DSS je podnela amandman na član 17. Podnela ga je sa obrazloženjem, da smo svi mi svedoci da je za mandata ove vlade nekoliko preduzeća preko Agencije za privatizaciju i drugih državnih organa promenilo vlasnike. Neke od njih su: PKB, RTB Bor, Azotara, Petrohemija, Srpska fabrika stakla, Zastava elektro-izdavača kragujevačke.
Međutim, ono što nije transparentno i ono što nije izostalo je transparentnost njihovog poslovanja nakon promena vlasničke strukture. To je jako važno, a o tome ne znamo ništa. Ovakva praksa nosi sa sobom opasnost planskog preuzimanja, ali i ne preuzimanja preduzeća koja se suočavaju sa velikim problemima u svom poslovanju. Zavisnost konkretne odluke od interesa pojedinih stranaka, što je vrlo važno, jer se tu ulazi u čarobni krug korupcije, a korupcija je nešto gde ste vi na svome.
Zašto to kažem? Iako je proklamovana borba protiv korupcije, iako se o tome deklarativno mnogo priča, iako se poneka sitna zverka uhvati u mrežu,ipak Srbija na svetskoj listi stalno pada na toj rang listi onih zemalja koje su suočene sa velikim problemom korupcije.
Nezavisni organi koje je država formirala da se bore protiv korupcije tako postaju svoj antipod i postaju, državni organi nisu više nezavisni i oni su državni organi koji zapravo štite korupciju. Evo vam jako dobar primer. Imali smo Agenciju za borbu protiv korupcije, a ovde je u Skupštini donet jedan zakon koji je potpuno preusmerio ovu nezavisnu agenciju i otupio oštricu njenog direktora, gospođe Zorane Marković, koja je samo u jednom slučaju u primeru ovog sposobnog privrednika, gospodina Olivera Dulića koji je slučajno i ministar u Vladi Mirka Cvetkovića, koji zarađuje milione prodajući kompjutere javnim preduzećima i državnim institucijama, prijavljujući učešće svoje firme u postupku javnih nabavki sa dve i po godine zakašnjenja, tri dana nakon što je "Pištaljka" o tome pisala.
Pomenuta Agencija koja se zvala Agencija za borbu protiv korupcije je promenila ovom prilikom svoje ime. Sada se zove Agencija za zaštitu korupcije. Ona kaže da je ovde sve u redu. Hvala.