Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Hvala gospođo potpredsednice.
Gospođe ministar nema, doduše, bila je vrlo ažurna danas, sedela je celo pre podne i tokom popodneva, koliko i mi poslanici radimo. Ja ću kao poslednja u ovom nizu poslanika iz različitih poslaničkih grupa, a intervenišući na isti član budžeta, član 28, da obrazložim pozicije sa kojih je pošla DSS kada je napisala ovaj amandman.
Ono što nas strašno, čak više ne mogu da kažem ni zbunjuje, je to što vi ne poštujete ni Ustav, ni zakone koji su doneti u ovoj Narodnoj skupštini. Jedan od tih zakona je Zakon o lokalnoj samoupravi. Vi članom 28, koji ste ovde u budžetu direktno naveli, direktno kršite taj član Zakona o lokalnoj samoupravi. On kaže ovako – Skupština grada može da poveri svim ili pojedinim mesnim zajednicama ili drugim oblicima mesne samouprave vršenje određenih poslova iz svoje nadležnosti, uz obezbeđivanje za to potrebnih sredstava.
Vrlo je logično kada neko iz Vlade, neko ministarstvo iz Vlade, primera radi Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu, šalje sredstva iz budžeta Republike prema budžetu opštine, onda opština može ta sredstva da usmeri prema mesnim zajednicama, ali postoji trag o tome kako je vršen transfer. Znači, opština je dobila određena sredstva, kako će ih raspodeliti, to je njena stvar. Ali, ako vi nemate
uopšte evidentiran transfer sredstava u toj opštini, tako što ćete da preskočite opštinu u tom nizu, pa ćete direktno mesnoj zajednici da pošaljete sredstva, vi onda menjate koeficijente novca koje lokalna samouprava dobija, određena sredstva iz republičkog budžeta.
Očigledno imate potrebu da preskočite nešto što je evidentno. Zbog čega? Zato što tako možete direktno da zloupotrebite sredstva koja su vam, u ovoj godini koja je predizborna, itekako važna, jer imate situaciju kada vam ministar i potpredsednik Vlade, Đelić, neće da dođu u određeni grad zato što tamo lokalnu samoupravu predstavljaju ljudi iz stranaka koje njemu nisu bliske. On to javno kaže – neću da posetim tu lokalnu samoupravu, na zgražavanje svih građana, ali ne i na zgražavanje onih ministarstava i onih državnih institucija koje takve stvari treba da sankcionišu. Hvala vam.
Hvala gospođo predsednice, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici,  DSS je podnela amandman na član 36. budžeta i smatrali smo da treba izbrisati stav 2. a posle zadnje reči u stavu 1. da dodamo tekst: "na koju saglasnost daje nadležno ministarstvo".
Šta smo mi u stvari hteli da postignemo ovim amandmanom? Mi smatramo da Ministarstvo finansija nije kompetentan organ Vlade za vođenje kadrovske politike i odlučivanje o kadrovskim potrebama korisnika. Zato smatramo da saglasnost za zasnivanje radnog odnosa sa direktnim i indirektnim korisnicima budžeta RS treba da daje nadležno ministarstvo, nikako Ministarstvo finansija, jer je to ministarstvo i odgovorno za organizaciju i adekvatno sprovođenje kadrovske politike svojih organa.
Interesantan je odgovor koji ste nam uputili, gde ste objasnili da amandman ne prihvatate iz razloga što se kod organa koji nemaju obavezu donošenja kadrovskog plana zapošljavanja, zapošljavanje vrši u skladu sa njihovim pravilnicima i sistematizacijama, koje često nisu u skladu sa brojem zaposlenih, za koje su obezbeđena sredstva u budžetu. Vi nas izveštavate da ono što je vaš posao nije dobro urađeno, jer nije u skladu sa onim što je realno na terenu.
Zanimljivo je, smatramo da je amandman koji smo podneli mnogo bolji, da je u korist ovog budžeta, pa ako ste spremni da ga prihvatite, možemo da razgovaramo. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodin Tomić i ja smo podneli amandman kojim smo želeli da povećamo subvencije u privredi i da te subvencije od 3,1 milijarda povećamo na 5,1 milijardu dinara. U uslovima velike ekonomske krize za koju je Vlada Srbije i te kako dobro kriva, jer nije priznavala da postoji takva kriza, pa je u njoj videla svoju veliku ekonomsku šansu, pa je na kraju videla da ta kriza ne može da bude prevaziđena njihovim znanjem i nesposobnošću, Vlada Srbije je sav teret vrlo mirno prebacila na privredu i na leđa građana Srbije. U uslovima te i takve krize, privreda se bori sa problemima likvidnosti i solventnosti, a Vlada umesto da joj pomogne, jer je jedini način da država prevaziđe ove probleme jeste ulaganje u privredu i oživljavanje iste, Vlada, ne samo da joj ne pomaže, nego je subvencije za privredu smanjila četiri puta nego ostale subvencije i one sada iznose samo 3,1 milijarda dinara. Poređenja radi, ono što uplaćujemo kao ratu za dug je 80 milijardi dinara, ali nije to najveći problem sa kojim mora da se nosi privreda ove zemlje, najveći problem je nesposobnost Vlade da strateški definiše prioritete subvencionisanja i namenu sredstava u skladu sa zakonom i samim značajem.

To ne treba da čudi, jer ova vlada nije uspela ni do dana današnjeg da napravi strateški razvoj u privredi, ni da napravi ekonomske mere za prevazilaženje krize, ni socijalne mere za pomoć najsiromašnijim u ovoj zemlji.

Dakle, mi smatramo da je jedini način da država izađe iz krize ulaganje u privredu. Hvala.
Član 2. menja član 27. Stav 4. glasi: "Prekovremeni rad iz stava 3. ovog člana može biti uveden za najduže 90 dana u kalendarskoj godini". Poslanička grupa DSS smatrala je da ovaj stav treba izbrisati. Obrazložiću zbog čega.
Vrlo je jasno da država koja je donela zakon protiv zlostavljanja na radu ne može sada u svom zakonu koji uzgred uz promenu ličnih dohodaka u državnoj administraciji menja i radno vreme u državnoj administraciji. Dakle, ovo što ste vi ovde napisali je pravo zlostavljanje na radu. Jedini koji vrši ovo zlostavljanje jeste država, ili ministar, drugim rečima.
Šta ste napisali u članu 4? Napisali ste da prekovremeni rad može biti uveden za najduže 90 dana u kalendarskoj godini. Ministar se ionako ne bavi ovim zakonom, a zbog njega smo izgubili sat vremena, tako da ni nema potrebe da bude prisutan, ali nastaviću da pričam. Čisto da građani Srbije znaju da ovo pričam bez prisustva ministra.
Dakle, prekovremeni rad iz stava 3. ovog člana može biti uveden za najduže 90 dana u kalendarskoj godini. Ako je broj radnih dana u godini 270, 90 dana nije uopšte zanemarljiv broj dana – to je jedna trećina. Onda mi ne možemo da govorimo, kao što ste vi nama napisali u obrazloženju zbog čega ne prihvatate naš amandman, da je to izuzetak a ne predviđeno pravilo. Izvinite, jedna trećina radnih dana u godini je veliki broj i to ne može biti izuzetak.
Drugo, ako se posmatra da ste u stavu 3. napisali da će produženi rad biti najduže 20 sati nedeljno, kad to podelite sa pet radnih dana nedeljno, ispada četiri sata svakog dana. Pošto niste napisali, to je plus onih osam sati koliko traje redovno radno vreme, znači, to je 12 sati svakog dana.
U članu 4. vi niste napisali tih 90 dana da neće biti u kontinuitetu. Nigde to ne piše, što znači da će 90 dana država moći da zlostavlja nekog službenika po 12 radnih sati dnevno. Da li smatrate da to ugrožava njegovo zdravstveno stanje? Pretpostavljam da ne. Recimo, ministar može da izađe kad god hoće, ali državni službenik ne može da izađe kad god hoće.
U prilog toj opštepoznatoj tezi o slobodi koju državni službenici imaju u državnim organima, to je zapravo kategorija koju ne možete podvesti pod slobodu. Zašto? Zato što mu nad glavom stoji Zakon o broju državnih službenika koji predviđa smanjenje broja državnih službenika. Nad glavom mu stoji ekonomska kriza u koju je ova vlada uvela državu Srbiju. On i sa ovako malom platom ne može da izađe na kraj, mora da pristane na to zlostavljanje koje mu država nameće.
Zatim, imate veliki broj nezaposlenih. Ako on slučajno odbije ono što od njega traži njegov pretpostavljeni – ostaće na ulici i ostaće nezaposlen. Gde će se zaposliti? Izgubilo se 200 hiljada radnih mesta, onih koji su bili zaposleni za mandata ove vlade.
Drugim rečima, sve ovo pokazuje da vi jako dobro znate da je ovo tipično zlostavljanje na radu. Tipično i zbog toga što ste to napisali i u stavu 3. ovog zakona. "Prethodna saglasnost zaposlenog" – zamislite, zaposleni će 90 dana dati prethodnu saglasnost da ga zlostavljate po 12 sati dnevno. I vi smatrate da je ta saglasnost sasvim u redu i da ona nije iznuđena? Ona je, naravno, iznuđena jer ćete ga otpustiti.
A najlicemernije od svega je to što je ovaj zakon predstavljen kao zakon kojim ćete povećati smešno i bezobrazno niska primanja državnih službenika, a uz put mu namećete novu obavezu koja je i te kako dobro bila regulisana u Zakonu o radu, ali vi pronalazite novi način da ga obavežete da radi dokle god vama to treba, zarad toga da ministri mogu da šetaju. Hvala vam.
Nije stvar tehnička, proverila sam u poslaničkog klubu DSS, takav primerak ne postoji. Dakle, potpuno smo sigurni u ovo što vam govorimo. Dobili smo ovde danas, sada smo dobili Zakon o zdravstvenoj zaštiti i mišljenje vlade i pretpostavljam da je ovo mišljenje i o komorama. Znači, nemojte prebacivati stvari na one koji nisu krivi.
Samo moram da proverim, gospođo predsedavajuća, to je član 2, je li tako? (Da.) Hvala.
Predlagač je u članu 2. menjao član 189. zapravo, i u stavu 3. menjao ga je na ovaj način – ministar propisuje bliže uslove, način postupaka i troškove za dobijanje naziva primarijus, iznos naknade za rad recenzenata, kao i ostala pitanja u vezi sa postupkom dobijanja naziva primarijus.
DSS je intervenisala ovde u stavu 3. tako što je tražila da se reč "ministar" promeni, da tu bude u stvari mišljenje struke, da se ovde stavi ili lekarska komora ili Srpsko lekarsko društvo, smatrajući da je to mnogo suvislije nego da to ministar propisuje. Prosto, ministar ima druge nadležnosti i nema razloga da mu se daju još nove nadležnosti.
S druge strane, intervenisali smo i u novom stavu 4. člana 189. koji glasi – sredstva ostvarena uplatom naknade za dobijanje naziva primarijus prihod su budžeta Republike Srbije, sa namenom finansiranja svih troškova vezanih za postupak dobijanja naziva primarijus.
Mi smo smatrali da treba potpuno promeniti ovaj stav 4. i mi smo ga promenili na sledeći način – sredstva ostvarena uplatom naknade za dobijanje naziva primarijus prihod su budžeta Srpskog lekarskog društva sa namenom finansiranja svih troškova vezanih za postupak dobijanja naziva primarijusa.
Zapravo, naša intencija je bila da se struka umeša u ovo, smatrajući da ministar treba da radi neke druge stvari i da samim tim to ne mogu da budu sredstva budžeta, nego da u ovom slučaju treba da budu sredstva ili Komore lekarskog društva ili Srpskog lekarskog društva. Dakle, ponovo mišljenje struke.
Ovo što ste uradili na ovaj način, uvođenje i formalno u zakon nadležnosti ministru da propisuje bliže uslove, način, postupak i troškove za dobijanje naziva primarijus, plus da propisuje i naknadu za članove komisije, zapravo je pravi školski primer centralizacije. Znači, ministar je taj koji treba da se pita o svemu i svačemu, a oni koji su u struci, koji treba da brane interese svoje struke, nemaju nikakav način da pokažu svoje mišljenje u ovome.
Smatramo da ovo treba promeniti, da to ne bude ministar nego da treba da bude pitanje struke i da u njihov budžet idu ova sredstva koja se dobiju na ovaj način, a nikako u sredstva budžeta.
Dalje, uspela sam vrlo kratko da pogledam šta je odgovorio ministar zbog čega nije prihvaćen naš amandman. On se ovde poziva da treba da pogledam šta je obrazložio gospodinu Martinoviću, a obrazložio je sledeće: "Amandman se ne prihvata iz razloga što je Predlogom zakona izvršeno usklađivanje člana 179, odnosno odredaba kojima se uređuju naknade za polaganje stručnih ispita zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika, za dobijanje naziva primarijus, za sprovođenje inspekcijskog postupka po zahtevu stranke, sa novim propisima u oblasti budžetskog sistema, odnosno budžeta za tekuću godinu."
Dakle, on se poziva da je budžet za sledeću godinu dokument na osnovu koga se odbija amandman u ovom trenutku. Vi volite da se pozivate na realnost, pa vas pozivam da se i ovog trenutka vratite realnosti. Mi ne znamo da li će budžet biti usvojen onako kako je tamo planirano ili vi možda znate, ministre? Ne može nešto što će biti ne znamo kada, biti razlog da odbijete nešto što piše sada. Ne znamo kako će se to dogoditi. Volela bih da uvažite realnost. Hvala vam.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, najpre želim da kažem da sam vrlo uznemirena načinom na koji Skupština radi poslednjih nekoliko dana, naročito juče i danas. Vidim da se istovremeno u javnosti pokreće kampanja o tome koliko treba narodnih poslanika da ima Skupština, a vidim da je Vlada vrlo jasno odgovorila da joj Narodna skupština uopšte ne treba.
Što se Vlade tiče, ovakve – demokratske, Narodna skupština treba da ima ravno nula poslanika. To jeste način na koji Vlada izveštava Narodnu skupštinu o tome koliko ona misli da vredi rad narodnih poslanika i svih nas ovde zajedno, a u stvari, gospodo iz Vlade, treba da vas pitamo: da li ste vi svesni da ste u jednoj demokratskoj državi, da li ste vi svesni da urušavate sve demokratske tekovine i da li ste vi svesni koliko košta Srbiju jedan radni dan u Narodnoj skupštini?
To što u četvrtak niko od ministara nije našao način da dođe ovde, to što danas pre podne, takođe, niko nije našao način da dođe ovde, to kako se ministri bahato ponašaju, kako troše narodne pare, pokazuje kako oni, zapravo, smatraju Narodnu skupštinu nepotrebnim viškom koji treba da ukaže građanima Srbije kako se oni vladaju.
Sada ću da pređem na nekoliko od ovih ratifikacija, konvencija i ugovora, zato što neću da trošim narodne pare i hoću da govorim o onome što je tema današnjeg dnevnog reda, a tema jeste i konvencija koja se zove Predlog zakona o potvrđivanju Okvirnog ugovora o zajmu između Banke za razvoj Saveta Evrope i Republike Srbije.
Jako sam volela da ovde bude danas gospodin Đelić, koji bi trebalo da predstavi šta on planira da uradi sa 35 miliona evra zajma, jer je u obrazloženju napisao: "Tim ugovorom obezbeđuju se sredstva za sprovođenje Projekta istraživanje i razvoj u javnom sektoru, kojim je predviđeno sprovođenje aktivnosti sa ciljem revitalizacije i modernizacije istraživačkih centara, osnivanja novog naučnoistraživačkog centra, izgradnju smeštajnih kapaciteta za studente i mlade naučne radnike i modernizaciju univerzitetske računarske mreže".
U obrazloženju dalje piše – sredstva zajma, za čije odobrenje je podnet zahtev u iznosu od 35 miliona evra, koristiće se za finansiranje investicija u naučnoistraživačku opremu, za potrebe instituta i laboratorija, istraživačkih ustanova i za izgradnju stanova za mlade naučnoistraživačke radnike. Pretpostavljam da to nije ona priča koju gura ministar Oliver Dulić sa izgradnjom svega i svačega.
Sve bi to bilo jako lepo, ali ima nekoliko stvari koje moramo danas ovde da kažemo, pre nego što počnemo da govorimo o tome. Jedna od tih stvari jeste kampanja koju je resorno ministarstvo sa gospodinom Đelićem započelo, a koja se zove "Srbija, zemlja nauke i tehnologije".
Do sada sam videla da ministri u ovoj Vladi otvaraju sve i svašta, a gospodin Đelić je otvorio bilbord, verovali ili ne, tj. kampanju koja je počela otvaranjem bilborda na Aerodromu "Nikola Tesla" u Beogradu. To je bilbord sa likom Nikole Tesle, i to je, kako kaže gospodin Đelić – suptilan, ali delotvoran korak koji pokazuje da je budućnost Srbije u razvoju nauke i tehnologije. Mislim da je vrlo suptilan, jer ga niko neće razumeti. Koliko je delotvoran, to ćemo da vidimo kada budemo dalje pričali o ovoj konvenciji.
Istovremeno, dok se sve to dešavalo na aerodromu, pred Vladom Srbije su štrajkovali studenti, oni studenti koji predstavljaju decu koja su uspela sa visokim prosekom da daju svoje ispite. Ta deca nisu uspela da se upišu na budžetsko studiranje, nisu ušla na listu onih koji se finansiraju iz budžeta, jer je budžet prosvete na neki način olakšan za tri miliona zbog žurke, posle one čuvene parade ponosa Srbije.
Istovremeno je izašao još jedan podatak, krajem oktobra meseca, Zavoda za statistiku, koji je naveo da su u odnosu na oktobar 2009. godine, u oktobru 2010. godine najviše poskupela alkoholna pića, duvan, nekih 14,7%, a odmah zatim školovanje za 13,1%.
Zbog toga bih preporučila gospodinu Đeliću, da je ovde, a možete i vi da mu prenesete, pošto ne verujem da gleda prenos Skupštine, jer ga ne interesuje, pretpostavljam, da širom Srbije napravi bilborde na kojima će jasno da napiše uputstvo roditeljima koji imaju studente i decu u osnovnoj i srednjoj školi, kako da sa onim što prime od države ili na svom radnom mestu i sa tolikim neplaćenim računima uspeju da iškoluju svoju decu na fakultetima koji su, sve uz saglasnost države, i te kako povećali školarine da roditelji ne mogu da sanjaju o tome kako da iškoluju svoju decu.
Tako bi gospodin Đelić, da je ovde danas, mogao da nam odgovori na pitanje o kakvoj to demagogiji priča o Srbiji kao zemlji nauke i tehnologije, dok Vlada, u kojoj je on ministar nauke i ministar za evropske integracije, rupe u budžetu krpi poskupljenjem rakije, cigareta i školovanjem dece? Da li je to dobra osnova za bajku o Srbiji kao zemlji nauke i tehnologije?
Da ne pominjem činjenicu koju ovde svi zanemaruju, a koju treba da pomenem, da je demografski Srbija zemlja starih ljudi, da je 17,4% stanovnika, a to je 1,3 miliona stanovnika, starije od 65 godina. To je činjenica koju bi neko mogao da uzme u obzir i da se njom bavi.
Kakva je ''Srbija, zemlja nauke i tehnologije'' poručio je gospodinu Đeliću dekan Pravnog fakulteta gospodin Mirko Vasiljević, obraćajući se studentima na konferenciji "Studentski kopaonički dani". Pazite: "Moramo otvoriti priču o tome na koji način da ojačamo nacionalnu strategiju obrazovanja i govoriti o kvalitetu dobijanja akreditacija, studentskih programa, finansiranju školovanja, materijalnom položaju studenata. Nadam se da će biti određenih snaga u Srbiji koje će podržati stavove naših studenata."
Pitam se koje su to snage u Srbiji? Valjda ovde postoji neka država, neka vlada, neka vlast ili ne postoji?
Dalje: "U Srbiji treba da vlada sila prava, a ne pravo sile, i zbog toga bi mladi ljudi trebalo da podignu svoj glas za vladavinu prava" zamislite, to kaže dekan Pravnog fakulteta. Dakle, dekan Pravnog fakulteta vidi da u ovoj zemlji nema vladavine prava. Da li je to argument za gospodina Đelića, ne znam.
Dok se zemlje EU trude da u svoj budžet prođe 3% BDP-a za istraživanje i razvoj nauke, Srbija je sa teškom mukom, nismo videli budžet za 2011. godinu, ali do sada je davala 0,3%. To je toliko malo da mora da se postavi pitanje – da li je za ovu vladu zaista važno da odgovorim da li Srbiji treba istraživački rad?
Svako zna da su osnovna i primenjena istraživanja skupa, školovanje mladih kadrova još skuplje, a Vlada ne pokazuje ni najmanju želju da tu nešto promeni. Nasuprot svemu tome, Vlada rastura institucije koje postoje u ovoj zemlji, a koje bi trebalo da se bave naukom. Evo, Vinča je rasturena, pretvorena u nešto što danas skoro ne postoji, rasturen je kadar u Vinči.
Hajde sada da pređemo na institute. Šta su instituti za vreme vladavine ministra Đelića dobili i šta mogu da očekuju? Instituti uglavnom ne dobijaju ni dinara za troškove istraživanja, tzv. materijalne troškove. Plaćaju im se samo osnovna istraživanja, dobijaju platu sa zakašnjenjem i tu je kraj. Kaže ministar Đelić – kad pozajmimo ovih novih 35 miliona evra, nešto će od toga uspeti da stigne i za institute.
Gospodin Đelić nam nije rekao, a treba da nam kaže, da li je on tvorac tog novog dostignuća kod imenovanja direktora instituta i da oni moraju da imaju političku moralnu podobnost. To je, doduše, stari stav njegovog koalicionog partnera, ali gospodin Đelić ga toliko zdušno brani i toliko zdušno pokušava da skloni sve one koji nisu na čistoj partijskoj liniji da budu na mestima direktora instituta, a tu dolaze, pretpostavljamo svi mi, oni koji su stručni i koji znaju da rade taj posao, a očigledno nije tako.
Ovde imam nešto malo materijala koji sam htela da otvorim sa gospodinom Đelićem o imenovanju tih jednopartijskih direktora, ali pošto gospodin Đelić nije tu, neću danas otvarati to pitanje, biće vremena da otvorim.
On kaže da će ovih 35 miliona evra iskoristiti za otvaranje centra za promociju nauke. Izvinite, niko u naučnom svetu ne može da nam kaže danas šta je to centar za promociju nauke. Srbija nema problem da joj se mladi, stručni i kvalitetni ljudi opredeljuju da se bave naukom. Taj problem nema. Ona ima problem, kad se već opredele, da mogu da opstanu ovde, da mogu da imaju laboratoriju, da mogu da imaju nešto gde će da rade i sa čime će da rade, da mogu da se obrazuju, edukuju dalje. Nema problem sa tim da neko neće da se bavi naukom.
Zašto sada treba da se potroši 20 miliona za takav centar koji neće da služi ničemu? Lepo je otvarati nove investicije, lepo je trošiti novac koji ne možete da kontrolišete ni na koji način, ali taj centar za promociju nauke Srbiji ne treba. Srbija zaista ceni nauku, zaista ceni mlade naučnike. Dajte im mogućnost da rade, a ne da vam odu iz zemlje onog momenta kada postanu imena. To je to što hoću da vam kažem.
Hoću da vam kažem da morate da povedete računa o još jednoj stvari. Pored sporta, još samo naša nauka postoji na međunarodnoj sceni kao nešto što je relevantno, a tih 30 miliona nisam sigurna da ćete da upotrebite na pravi način, jer, recimo, dolazim iz Valjeva, a postoji, kraj Valjeva, u Petnici istraživački centar "Petnica", istraživačka stanica "Petnica", koja je do pre mesec dana bila praktično pred zatvaranjem.
Zašto? Zato što niste uplaćivali iz budžeta sredstva koja su joj bila potrebna da bi mogla da opstane, a bili ste dužni da isplaćujete, jer ste to imali u budžetu kao nešto što morate da izvedete.
Ono što je sada važno, došao je gospodin Đelić, obećao je da će da im pomogne da oni dobiju još nekoliko postelja gde će moći da budu mladi koji borave u "Petnici". Potpuno sam skeptična, znam šta ste spremni, šta ste sposobni, to nećete izvesti do kraja. To je obećanje za predizbornu kampanju, kako vi pomažete nauku.
Druga stvar koju hoću da vam kažem, o kojoj hoću da govorim, jeste Sporazum između Republike Srbije i Švajcarske Konfederacije o socijalnoj sigurnosti. Da pitam, da li zemlja Srbija sa ovakvim parametrima može da garantuje socijalnu sigurnost nekome, bilo kome, pa makar i njenim građanima?
U Srbiji imate preko 750 hiljada nezaposlenih, imate milion ljudi koji imaju manje od 20 hiljada mesečno, sa gomilom neplaćenih računa, sa dugovima do guše, imate 300 hiljada dece koja su siromašna i koja imaju jedan obrok dnevno. Imate parametre koji vam kažu da su siromaštvom naročito pogođeni stariji ljudi koji žive sami u ruralnom području. Prema istraživanjima 426 hiljada starijih od 65 godina živi sa sumom od šest i po hiljada. Najstarijih 385 hiljada nema nikakva primanja.
Za ove ljude Vlada valjda treba da preuzme neku odgovornost, ali Vlada tu odgovornost neće da preuzme. Ovde je zakon o socijalnom osiguranju, koji se najavljuje već šest meseci, nešto što treba da donese nove mehanizme, jer stari mehanizmi zaštite starih ljudi nisu dovoljni, nisu dovoljno efektivni, jednostavno ne mogu da pomognu nikome ni da ublaže najdublje siromaštvo, a kamoli da pomognu da iz njega izađe.
Hoću da govorim o tom siromaštvu dece, od tih 300 hiljada dečaka i devojčica, u Srbiji, jedna polovina živi ispod granice egzistencije, jedna polovina je na samoj granici egzistencije. Po poslednjem istraživanju populacije dece, autori istraživanja, koji su iz resornog ministarstva, dali su zabrinjavajuće zaključke – ima dece koja nemaju nijedan obrok redovno, deca nemaju redovne obroke, retko jedu meso i voće, sanjaju slatkiše.
Pitanje koje hoću da postavim svim narodnim poslanicima, kao pitanje za sve nas, na pitanje njihovim roditeljima – šta uskraćuju svojoj deci zbog nedostatka novca, odgovor je – sve. Danas 300 hiljada dece je dovedeno na ivicu egzistencije. Niko se tim problemom ne bavi, Vlada daje kratkoročne mere koje ne daju nikakve rezultate. Efekta nema. Srbija tone sve dublje i dublje u siromaštvo. Armija gladnih za Vladu nije dovoljan razlog da Vlada donese socijalne mere, a za sebe kaže da je socijalno odgovorna Vlada.
Ta brza i kratka rešenja ne mogu nikome da pomognu. Dugoročno i sistematski mora da se radi da bi imalo nekog efekta. To Vlada ne zna. Ova vlada je, da podsetim, teret ekonomske krize svalila na leđa građana i na njihova ramena. Nije ponela sama.
Evo vam podataka – u junu 2009. godine radilo je 58 narodnih kuhinja sa 21.400 korisnika. Danas imate 29.920 korisnika. U januaru 2010. godine socijalnu pomoć je zatražilo 15.638 ljudi više nego u januaru 2009. godine.
Pričati o tome da ćete da pravite ugovore sa Švajcarskom o tome kako ćete da garantujete socijalnu sigurnost bilo kome, sa ovim parametrima, teško, gospodo.
Ono o čemu još hoću da govorim jeste Predlog zakona o potvrđivanju Evropske konvencije o nezastarevanju krivičnih dela protiv čovečnosti i ratnih zločina.
Ne mogu da se otmem utisku da se jedna takva predstava ovog trenutka igra pred svima nama. To je ovaj izveštaj pred Savetom Evrope, izveštaj gospodina Dika Martija, koji navodi da je kosovski premijer Hašim Tači bio na čelu grupe koja se bavila trgovinom ljudskim organima, drogom, oružjem i danas, kada su završeni izbori na KiM, kada gospodin Tači treba da napravi Vladu sa Srbima, ovo se pojavljuje ovde pred nama, pred nama tzv. Srbima. Istina je.
Ono što je mene najviše zabolelo, zato što smo ukazivali više godina na sve to što se dešava i zato što smo pokušavali da animiramo i ovu skupštinu, jeste priča o tome da je EU taj izveštaj držala zatvoren i nije ga objavila u predizbornoj kampanji, niti u momentu kada je bilo moguće, na neki način, aktere cele te grupe staviti na stub srama pre izbora.
Pitanje je – zašto je EU ohrabrivala Srbe da učestvuju u izborima na kojima učestvuje takav zločinac takvog ranga?
Sledeće je – zašto danas EU i ova vlada ohrabruju Srbe da uđu u vladu sa Hašimom Tačijem? To su za mene odgovori, pitanja, a odgovor očekujem od nekog drugog.
Za mene je i pitanje to – ko je 2002. godine i na osnovu kojih parametara skinuo u Srbiji sa crvene poternice Hašima Tačija? To je pitanje na koje neko treba da nam odgovori. Možda bi bilo zanimljivo da dobijemo odgovor.
Ono što je takođe svakom od nas, ko malo misli, palo u oči i pokazalo se kao strašno ružno i slavodobitno, ali na najružniji i najniži način, jeste komentar, kada se sve ovo pojavilo u svetskim medijima, gospodina Bruna Vekarića, koji je ovako izjavio – ovo je velika pobeda Srbije u borbi za istinu i pravdu, to smo dugovali porodicama žrtava, očekujem da će Evropski parlament doneti adekvatnu rezoluciju.
Doneo je Evropski parlament adekvatnu rezoluciju, ali je doneo i gospodin Marti, na konferenciji za novinare Saveta Evrope, ono što je rekao. On se osvrnuo na izjavu Tužilaštva za ratne zločine Srbije, rekavši da je šokiran da se govori o pobedi – posle ovakvog izveštaja smatram da je neumesno govoriti o pobedi. Zamislite kakav je ovo šamar srpskoj javnosti, a ne Tužilaštvu i gospodinu Vekariću, kome bi to trebalo. Dalje – suprotno od onoga što mnogi misle, informacije koje smo dobijali iz Srbije nisu previše pomogle i ne predstavljaju značajan deo ovog izveštaja.
Tužilaštvo iz Srbije, gospodin Vekarić i njegov šef, Vukčević, nisu našli za shodno da prave informacije plasiraju tamo gde bi trebalo da se brane interesi Srbije. Nisu našli za shodno, ali su našli za shodno da kažu – eto, to je velika pobeda Srbije.
Nažalost, sa takvim ljudima Srbija treba da se brani i bori za istinu o sebi, ali sva sreća, ima onih političkih snaga u Srbiji koje dosledno sprovode svoju politiku na odbrani interesa Srbije i njenih građana.
Kada sam videla da je gospođa ministar Dragutinović došla, htela sam odmah da je pitam gde je budžet, jer sam očekivala da budžet danas ovde bude pred nama i ona bi trebalo da nam ga predstavi. Ali, mi ćemo danas da pričamo o zakonu o kome ona pretpostavljam ne zna mnogo, jer žena nije učestvovala u tome, jednostavno je samo primorana da sedi danas ovde dok mi pričamo, kao i obično, bez komentara i bez odgovora.
DSS je podnela amandman na član 3. i taj član u originalu glasi ovako – lica upisana u registar, iz člana 5. stav 1. tačke 1. i 2. ovog zakona, dužna su da na zahtev Uprave dostavljaju izveštaje o podacima o kojima vode evidenciju. Sada vi to menjate – u roku koji Uprava odredi.
Ono na šta smo mi želeli da intervenišemo je upravo taj termin "u roku koji Uprava odredi". Pošto je to potpuno jedan nedefinisan termin, mi smo smatrali da je potrebno da napišemo "u roku od 15 dana od prijema zahteva".
Prosto, šta je sad ono što ste vi prokomentarisali, zbog čega nije ovaj amandman prihvaćen. Amandman se ne prihvata jer se navedenim predlogom člana pruža mogućnost Upravi za duvan da blagovremeno obavesti navedene subjekte o obavezi dostavljanja traženih izveštaja, kako bi imali dovoljno vremena da pripreme tražene podatke i da ih dostave Upravi za duvan, do roka koji ona odredi. Ponovo, znači, Uprava za duvan određuje neke rokove.
Volela bih da znam, sada da je predlagač ovde, da ga pitam da mi jednostavno odgovori na jedno pitanje – koliko je to blagovremeno, ako se izrazi u jedinici vremena? Mi bi u zakonima trebalo da koristimo neke precizne odrednice, neke termine koji su potpuno jasni, sedam dana, 15 dana, 30 dana, a ne da se koristi termin "blagovremeno", koji ne znači ništa.
Šta je za vas blagovremeno? Možda za 15 dana, možda za mesec dana, možda za šest meseci. Za onog koji taj izveštaj treba da dostavi, to nije blagovremeno, ni za mene, kao narodnog poslanika, nije blagovremen nikakav izraz koji može da se koristi u zakonu.
Mi smatramo da je 15 dana zaista dovoljno da Uprava za duvan blagovremeno obavesti navedene subjekte o obavezi dostavljanja traženih izveštaja, 15 dana je komotan rok da oni sve to mogu da izvedu. Nema razloga da vi sada ovde koristite taj termin "blagovremeno" i da pri tom još obrazlažete zašto naš amandman niste prihvatili s tim jer ste vi dali veću mogućnost Upravi za duvan.
Jeste, vi ste im dali lagodnu mogućnost da odgovore malo nikad. Dali ste im lagodnu mogućnost da uđu u korupciju, jer ako hoću da dobijem nekakav izveštaj, da se od mene taj izveštaj traži, ja ću da platim službeniku da bi to mogao da izvede, jer ima zakona u kojima je ta mogućnost predviđena, ekološki zakon. Ako hoćete da malo brže dobijete neki dokument, onda platite tu izradu malo brže i to dobijete. Znači, ovde tu mogućnost ne predviđate, ali mi se čini da je ona ispod žita.
Zbog toga smatram da još jednom treba da razmislite i da ovaj naš amandman, koji je vrlo precizan, dakle, 15 dana je rok, sasvim je dovoljan za veće poslove nego što je ovaj koji ste predvideli i smatram da treba da ga prihvatite. Hvala vam.
Ono na šta je DSS htela da interveniše jeste stav 3. ovog člana, koji kaže – prevozna sredstva koja se koriste za prevoz duvanskih proizvoda mogu se upotrebljavati i za prevoz i drugih predmeta opšte upotrebe i sada menjate ovo "ako su od njih odvojeni u zasebnom pakovanju koje onemogućava prodor mirisa i ne ostvaruje direktan kontakt".
Smatrali smo da je ovo potrebno izbrisati, zbog toga što ovde postoje još neki zakoni kojih se vi niste držali, očigledno. Naravno, amandman niste prihvatili, sa obrazloženjem – amandman se ne prihvata jer se navedenim izmenama sprovode preporuke jedinice za regulatornu reformu propisa i ostvaruju uštede u poslovanju privrednih subjekata.
Zaista ne znam da li se ostvaruju uštede u poslovanju privrednih subjekata, ali znam da postoji jedan zakon koji je ova skupština donela, koji se odnosi na bezbednost hrane, Zakon o bezbednosti hrane, da budem vrlo precizna, koji upravo ovo što ste vi napisali onemogućava.
Molila bih predlagača koji očigledno ne može da polemiše ovde danas sa narodnim poslanicima, jer nije ni došao, molila bih predlagača da konsultuje taj zakon, da vidi da nisu u pravu.
Zbog toga je potrebno da upozorim Vladu Srbije da konačno počne da čita svoje zakone koje predlaže narodnim poslanicima. Mi ih čitamo, pa znamo šta u njima piše. Ovo što ste napisali je u direktnom sukobu sa zakonom koji se zove Zakon o bezbednosti hrane. Proverite i prihvatite naš amandman. Hvala.
Suština člana 2. jeste kako da se sredstva u iznosu od 40%, koja su u stvari prihodi budžeta, namenski usmere prema nekim organizacijama kojima je potrebna pomoć u društvu?
Uopšte ne želimo da kažemo da sve ove organizacije koje su ovde navedene, koje je predlagač naveo nisu one kojima društvo treba da ukaže posebnu pomoć, ali smo smatrali da taj spisak treba da se proširi i organizacijama i udruženjima čiji je cilj unapređenje položaja žena i dece.
Zašto smo to podneli kao amandman? Pre svega, ove organizacije koje se tiču unapređenja položaja žena su zapravo u skladu sa politikom Vlade i u skladu sa onim dokumentima koje je Vlada donela. Te promene koje smo predložili u amandmanu su u duhu posebnih mera za postizanje ravnopravnosti polova i razvijanja politike jednakih mogućnosti u Republici Srbiji.
Želeli smo to da tako formulišemo, upravo zato što su se javile mnoge organizacije koje se bave unapređenjem položaja žena i koje su smatrale da treba da im pomognemo u ostvarivanju ovog nauma. Zbog toga je DSS iskoristila svoje poslaničko pravo da u ime tih ljudi i u ime tih žena podnese ovaj amandman.
Zašto smo predložili da se pomogne i organizacijama čiji je cilj unapređenje položaja dece? Imali smo u vidu činjenicu da su izmene i dopune ovog zakona o igrama na sreću inicirane i pritiskom društva, da se jednom delu populacije, maloletnim licima, uvedu dodatne mere zaštite i da se, osim zabrane učestvovanja u igrama na sreću, što je bilo u prethodnom zakonu, u izmenama i dopunama zabrani i ulazak u prostore gde se igra na sreću.
Imali smo u vidu i činjenicu jednog vrlo kvalitetnog istraživanja koje kaže da 60% mladih ne čita, polovina nikada nije bila u pozorištu, 40% mladih se ne bavi sportom. Imali smo u vidu i činjenicu da 11% mladih koji idu u kladionice postaju zavisnici. To je jedan od problema sa kojima naše društvo mora da se nosi. Znate da postoje i savetovališta za odvikavanje i stručna pomoć u tom domenu.
Imali smo još mnogo stvari u vidu kada su u pitanju maloletne osobe i kada su u pitanju mladi ljudi, upravo zato što je ovaj zakon pravi primer licemerja, da sa jedne strane želite da se bavite tom populacijom, a sa druge strane, ne želite da im pomognete u onim stvarima koje se tiču materijalne pomoći organizacijama koje se bave upravo unapređenjem toga.
To je potpuno u skladu sa onim što je Vlada, prema svojim shvatanjima evropskih vrednosti, opredelila tri miliona dinara iz budžeta Ministarstva prosvete za paradu ponosa, ali istovremeno nije opredelila sredstva za one mlade ljude koji su štrajkovali pred Vladom i tražili da im Vlada pomogne oko upisnina i plaćanja godina.
To su najbolji studenti koji su očistili godinu, koji su imali visoki prosek i koji su se, zbog nemara države i zbog toga kako je Ministarstvo prosvete kada je ovde donosilo zakon, odnosno izmene i dopune zakona, neprecizno odnosilo prema toj populaciji, tako da se ona našla u nekom procepu.
Zbog toga je DSS koja je u više zakona i u više navrata podnosila amandmane koji zapravo hoće i treba da štite populaciju maloletnih lica i mladih ljudi podnela je ovaj amandman.
Videćemo, ovde ste amandman odbacili, obrazlažući to na jedan zaista čudan i smešan način. Kažete – amandman se ne prihvata s obzirom to da je Zakonom o igrama na sreću, u delu koji se odnosi na raspodelu dela sredstava ostvarenih po osnovu naknada od igara na sreću, koji su prihod budžeta Republike, propisana u koje svrhe se koriste namenska primanja budžeta. Prema odredbi člana 18. Zakona o igrama na sreću, ova sredstva se raspoređuju u iznosu 20% svakom korisniku. Ukoliko bi se povećao broj korisnika ovih sredstava, to bi rezultiralo smanjenjem sredstava koja dobijaju sadašnji korisnici.
Dobro, društvo koje predstavlja gospodin Cvetković i gospođa Dragutinović braneći, odnosno ćuteći na ovaj zakon i na amandmane koje podnose poslanici, opredelilo se da im populacija maloletnika i mladih ljudi uopšte ne treba.
Njihov socio-ekonomski i društveni status je zadovoljavajući prema mišljenju ove gospode. Prema mišljenju DSS je sramotan. On je sramotan. Zbog toga smatramo da mora da se popravi, pa makar tako što ćete pomoći udruženjima koja se time bave, kao i udruženjima koja se bave ženama i ostvarivanjem ciljeva za ravnopravno učestvovanje i politikom jednakih mogućnosti.
S jedne strane, propagirate nešto zakonima, sa druge strane, kada sredstva treba da se podele i da nešto funkcioniše, tad pokazujete svoje pravo lice. To se zove licemerje. Hvala.
Gospođo ministar, dame i gospodo poslanici, pročitala sam obrazloženje zbog čega je prihvaćen amandman gospođe Rajkov, ja sam potpuno saglasna da njen amandman treba da bude prihvaćen, ali obrazloženje je neverovatno.
Zakonodavni odbor je smatrao da je amandman u skladu sa Ustavom i pravnim sistemom, pa konstatuje se da je ovaj amandman prihvaćen.
Valjda su i ovi naši amandmani u skladu sa Ustavom i zakonom, naročito sa zakonom koji menjamo, ali hajde neka to bude ovaj da Vlada i resorno ministarstvo odluče o tome.
Dakle, Demokratska stranka Srbije je vrlo dosledno promenila član 2, odnosno član 5. starog zakona, član 2. novog zakona, kada smo proširili broj korisnika koji treba da dobiju preraspodele 40% prihoda od igara na sreću, a u članu 7. odnosno članu 18. starog zakona smo izvršili novu preraspodelu. Tako da ne stoji obrazloženje zbog čega nije prihvaćen amandman, a opet nas vraćaju na amandman na član 2.
Suštinski šta kažu – ukoliko bi se povećao broj korisnika ovih sredstava, to bi rezultiralo smanjenjem sredstava koja dobijaju dosadašnji korisnici. To u svakom slučaju jeste tačno matematički, ali sada sam izračunala, jer da podsetim Demokratska stranka Srbije je listu korisnika proširila na organizacije koje se bave unapređenjem položaja žena i organizacija čiji je cilj društveno i ekonomsko poboljšanje položaja mladih i dece u Srbiji.
Dakle, sa te dve grupe organizacija mi smo praktično proširili listu korisnika, ali kada sam sada napravila neku drugu matematiku, koliko bi se smanjilo svim ostalim korisnicima, ispostavilo se da bi se samo jednom korisniku smanjila svota, deo tog budžeta i to bi se smanjio sportu.
Istog smo mišljenja da, vi ste morali da napišete, zbog toga smo intervenisali ovde o kom sportu se radi, smatrajući da je amaterski sport nešto što treba da finansirate, a ne da finansirate, kobajagi finansirate vrhunski sport, pa da se posle ministar sporta i omladine slika sa svim nosiocima nekih titula, kao što je sadašnja konferencija posle Dejvis kupa bila naročito zanimljiva.
Pomenuta gospođa ministar, koja je pričala o tome da je ona dala neki novac vrhunskom sportu, nisam sigurna da je to bio njen novac, zapravo vrlo sam sigurna da nije bio njen novac, nego da je bio novac građana Srbije.
Tako da sam ovde proširujući listu napravila novu preraspodelu, da se Crvenom krstu Srbije ostavi 20% koliko je i bilo, organizacijama osoba sa invaliditetom i drugih udruženja čiji je cilj unapređenje socijalno-ekonomskog i društvenog položaja osoba sa invaliditetom i drugih lica u stanju socijalne potrebe 20%, koliko ste predložili, zatim sam udruženjima čiji je cilj unapređenje socijalno-ekonomskog i društvenog položaja žena i dece dala 10%, to sam oduzela od ovog sporta kome ste velikodušno, nekog sporta, stavili 20%.
Ne kažem pejorativno nekog sporta, nego niste opredelili šta ćete to da finansirate u okviru sporta i na koji način. Ostale ustanove socijalne zaštite 20%, znači apsolutno sam u okviru onog što ste vi tu zacrtali i samo je pitanje toga šta su vaši prioriteti.
Na najočigledniji primer pokazujete da prioriteti nisu ni žene, niti maloletna lica, ni mladi ljudi, to vam je potpuno neinteresantno ovde i to pokazuje zapravo da ova vlada, političku priču o tome koliko su im važni da mladi ljudi čak imaju i ministarstvo, ovi koji će se baviti tim poslom, zapravo završava na tom propagandnom nivou.
Kada se dođe do toga da ste nekim konkretnim sredstvima opredeljeni za pomoć maloletnim licima i mladim ljudima, a oni su u onim ekstremno siromašnim, u jako velikom broju, prosto ne znam da li vam je poznat podatak da svako sedmo dete u Srbiji danas popije čašu mleka, i zbog toga insistiram da ova kategorija udruženja uđe ovde, jer se očigledno decom bavimo samo onda kada ona mogu da uđu u propagandnu mašinu, kada se slikamo u područjima koja su poplavljena, pa kao stavimo kod sebe decu, pa neprijatno i deci i onima koji se slikaju sa decom, a naročito je neprijatno onima koji tu sliku gledaju. To se zove zloupotreba dece u političke svrhe, a ovo se zove licemerje, gospođo ministar. Hvala.
Gospođo predsedavajuća. Moram da podsetim kolege poslanike da je predsedavajuća, čitajući dnevni red, danas upotrebila 11 minuta. Svako od nas narodnih poslanika za ovih 25 tačaka ima ravno tri sekunde, ako bi hteo da govori o svakoj od njih.
Meni se čini da mi olako pretrčavamo preko nekih važnih tema. Tu se u potpunosti slažem sa gospodinom Kasalovićem koji je govorio o bitnosti tema koje su danas pred narodnim poslanicima RS.
Među ovim temama ima toliko raznovrsnih i raznolikih tema da zaista, samo to što su to neke ratifikacije, nije razlog da mi sve ovo spakujemo u jedan paketić i ponudimo danas narodnim poslanicima, a za nekoliko dana i građanima Srbije.
Ovde imamo i tehnološke i naučne saradnje i saradnje u zaštiti od prirodnih katastrofa, zapošljavanje članova porodice diplomatskog, konzularnog, administrativnog i tehničkog osoblja, diplomatskih i konzularnih predstavništva, ekstradicije, zdravstva, biomedicine i socijalne sigurnosti, zaštite ljudskih prava, tako da je vrlo komplikovano govoriti na jedan ovakav način kao što je ova objedinjena rasprava danas o svemu tome.
Zbog toga sam se odlučila da govorim o ove tri tačke koje se tiču veterine, saradnje u oblasti veterine. Zato mi je drago da su ovde i gospodin Mićović, koji je na čelu Uprave za veterinu i gospodin Saša Dragin, koji je ministar iz te oblasti.
Govoriću o Zakonu o potvrđivanju Sporazuma između Vlade RS i Vlade Republike Tunis o saradnji u oblasti veterine, o Zakonu o potvrđivanju memoranduma o razumevanju između Vlade RS i Vlade Arapske Republike Egipat o veterinarskoj saradnji i Zakonu o potvrđivanju Sporazuma između Vlade RS i Vlade Republike Argentine o saradnji u oblasti veterinarstva.
S obzirom da skoro nema sedmice da u medijima ne osvane neki od naslova da je pošiljka švercovanog mesa presretnuta na granici toj i toj i zaplenjena, da je u Srbiji u proteklih desetak dana bila ona čuvena afera o švercovanom mesu koje je poreklom iz Argentine i Brazila, koje se preko Kosova i Metohije, praktično dve godine, uvozilo na teritoriju Srbije i dalje kao brendirano zlatiborsko suvo meso prodavano na teritoriji Srbije.
Zatim, afera da u sremskom selu Veliki Radinci poljoprivrednici noću drže mrtve straže kako bi sprečili inspekciju da uđe na njihova imanja i pobije sve svinje, kako bi dalje sprečili razvoj bolesti svinjske kuge ovog sela, i dalje Srema, jer je na teritoriji ovog sela na jednoj farmi izbila epidemija bolesti za koju je veterinarska služba morala da zna, jer je morala da ima i vakcine koje su u okviru preventivnih mera zdravstvene zaštite domaćih životinja.
Moram da postavim pitanje ljudima koji su očigledno zaduženi za tu oblast, da li je znala veterinarska služba za to, kako je došlo do ovog promašaja, zašto se on dogodio i ko je za to kriv? Iz onog što sam pročitala ovde, iz saopštenja Ministarstva, kaže – protiv vlasnika svinja i veterinarskih organizacija koje nisu poštovale propisane mere i time doprinele širenju klasične kuge svinja i pojavi ekonomskih i drugih šteta, preduzeće se najoštrije zakonom propisane mere, kaže se u saopštenju.
Takođe, kažu – meso obolelih životinja nije za ljudsku upotrebu, a sve obolele i sumnjive životinje moraju se uništiti uz sprovođenje svih higijenskih i sanitarnih mera, uključujući i neškodljivo uklanjanje leševa. To su delovi saopštenja koje je izdalo Ministarstvo.
Zatim, moram da upozorim na nešto što sam govorila već više puta kada sam govorila o Zakonu o veterini, a i u okviru nekih pitanja koja sam postavljala resornom Ministarstvu, moram da ukažem na problem šverca stoke iz Srbije preko Bosne za Hrvatsku, zatim na nedostatak ušnih markica, odgovorno tvrdim, ovaj podatak pre nedelju dana ste u medijima takođe imali, istu stvar, isto vam je izjavio i poljoprivrednik iz Kolubarskog okruga, tvrdim, Kolubarski okrug, potpuno je jasno da nema markica, uz to markice mogu da se nabave na crno.
Zatim, imate šverc mesa, šverc mesnih prerađevina, a sve to nije od juče i to je samo vrh ledenog brega koji se može videti kada se pojave ove afere i kada se te stvari pojave u medijima.
Da nešto ozbiljno nije u redu sa funkcionisanjem veterinarske službe, i Vlada i oni koji su zaduženi u Vladi za ovu oblast, mogli su da vide već krajem 2008. godine, kada su veterinari prvi put organizovali protestni skup ispred Vlade, upozoravajući Vladu kakve mere donosi, šta radi za ovu službu i koliko će time doprineti opštem stanju zdravlja građana Srbije.
Tog trenutka, dakle, na kraju 2008. godine, pred nama je bio rebalans budžeta, jako se dobro sećam, jer sam pisala amandman na tu temu, Vlada je dugovala veterinarskoj organizaciji 1/2 milijarde evra za sprovedene mere, program mera zdravstvene zaštite domaćih životinja, kontrole mesa i mleka i kontrole mesa i mesnih prerađevina i kontrole mleka i mlečnih proizvoda. Naravno, zakon je obavezivao veterinarsku službu da radi u tom delu, ona je svoj deo posla uradila, Vlada svoj deo posla nije uradila.
Dakle, time što im je dugovala toliki novac, Vlada je ugrozila funkcionisanje veterinarske službe, što dalje znači sprovođenje svih drugih mera preventivne zdravstvene zaštite životinja i time je, bogami, ugrozila i te kako zdravlje građana Srbije, ali je ugrozila i ono što je prioritet Srbije, a to je izvoz mesa na prostor EU, na prostor Rusije i dalje.
Veterinarska služba od 2008. godine, govorim o kraju 2008. godine, nije imala i nije mogla da nabavi ni lekove, ni vakcine, ni opremu, čak nisu imali ni gorivo da izađu na teren. Veterinarska komora je tada upozorila: ''Može doći do pojave zaraznih bolesti koje će ugroziti zdravlje ljudi i životinja i zabrane izvoza životnih namirnica poreklom iz Srbije''. Godine 2009. država je veterini odvojila 1,3 milijarde dinara, to je bilo na nivou polovine planiranih sredstava za 2008. godinu, ne uzimajući dug koji ste imali na kraju 2008. godine.
Ono što je Veterinarska komora najavila 2009. godine dogodilo nam se 2010. godine. Dakle, ljudi nisu bili proroci, nego su prosto znali kako funkcioniše služba i znali su da ono što se sprovodi decenijama unazad, ako se ne bude sprovodilo, imaće svoje posledice.
Veterinarska služba nije bila u situaciji da preduzme sve mere za otkrivanje, sprečavanje, pojavljivanje, suzbijanje i iskorenjivanje zaraznih bolesti, onako kako je to rađeno decenijama unazad. Onda je došla izmena dopuna Zakona o veterini, ovde u Skupštini, kada su praktično sve nadležnosti koje su veterinarske službe imale oduzete i prenete nekim drugim službama.
Interesantno je da se sve to dešavalo 2009. godine kada je Veterinarska komora Srbije slavila 120 godina od svog postojanja u Srpskom lekarskom društvu, koje je samo starije od nje i ima 137 godina postojanja, dakle, te godine kada je slavila 120 godina svog postojanja, ona se borila za svoj goli opstanak.
Uz to, moram da kažem još činjenica koje ne idu na ruku u svoj ovoj saradnji o kojoj je ovde reč u ova tri zakona, a to je jako loše odrađena privatizacija veterinarskih stanica, ali, bogami, i sudbina ustanova onih kojima smo se ponosili proteklih decenija, kao što je Veterinarski zavod u Zemunu i Veterinarski zavod u Subotici. Oba ova zavoda su proizvodila vakcine, imuno serume i dijagnostička sredstva.
Polovinom 2009. godine vlasnik Zavoda u Zemunu, koji inače postoji 70 godina i jeste institucija sa velikom tradicijom kojom treba da se ponosimo, prestaje da proizvodi vakcine, serume i dijagnostička sredstva. Srbija, koja je ranije izvozila vakcine, ostaće bez vakcina. Evo, odmah da se pozovem na to što sam rekla.
Odgovor koji sam dobila od gospodina Dragina i Ministarstva poljoprivrede na pitanje obaveštavanje javnosti o vakcinaciji protiv besnila divljih životinja, kaže da je za ovu akciju, vakcinaciju divljih životinja protiv besnila, uzeta vakcina proizvođača "Bioveta", Republika Češka. Dakle, Srbija više nema svoje vakcine protiv besnila.
Koliko je to opasno za teritoriju Srbije govori činjenica da kada se pojavi neka epidemija, kao što je ova danas, kao što je ova svinjska kuga, ne možete za dan ili dva da nabavite vakcine koje su vam potrebne na tržištu Srbije, nego je morate uvesti sa neke druge strane. To dugo traje, i naravno, doprinosi širenju zaraze.
Evo primera Hrvatske, kada je izbio antraks u Đakovu, ona je praktično pet dana tražila vakcine i te vakcine kupila od Srbije. Slovenija nije imala tu sreću, ona nije mogla, isto je imala epidemiju antraksa, gubila je vreme, zaraza se širila dok je ona tražila vakcine, našla ih je u Španiji, jer nije mogla da kupi van teritorije EU.
Dakle, hoću da kažem sve kako izgleda trenutno stanje veterinarske službe i da malo završim priču o tom stanju, da ne bude preterano mračna, o kakvoj saradnji ovde možemo da govorimo sa nekim drugim zemljama, ako je za dve godine ova Vlada uspela na ovih nekoliko primera da doprinese uništenju veterinarske službe, a sada traži od njih da oni podnesu najveći teret odgovornosti za nešto što nisu mogli da sprovedu i da pogledamo činjenicama u oči kakve su to stvari.
Vlada je ostavila potpuno nezaštićen stočni fond, dozvolila je pojavu opasnih zaraznih bolesti, kuga svinja i atipična kuga živine. Uništila je stočni fond, upropastila farme i seljake, naterala je seljake da pokolju podmladak životinja. Uništila je kvalitetan priplodni materijal. Uništila je našu veliku izvoznu šansu. Srbija je počela da uvozi mleko i meso sumnjivog kvaliteta. Ono na šta sam upozoravala i upozoravam je šverc životinja, cveta šverc životinja, mesa i mesnih prerađevina, a to negativno utiče na zdravlje građana.
U ovim zakonima o potvrđivanjima kažete da će se uzajamno obaveštavati o veterinarskim sanitarnim uslovima za uvoz i prevoz pošiljke, razmenjivati mesečni izveštaji o stanju zaraznih životinja u njihovim zemljama i u roku od 24 časa uzajamno se obaveštavati u pisanom ili elektronskom obliku o pojavi zaraznih bolesti životinja u skladu sa načinom prijavljivanja pojava bolesti.
Zatim, kažete da ćemo razmenjivati propise i stručne publikacije koji se odnose na oblasti veterine. Ne znam da li imate čime da se ponosite. Dakle, veterinari vam kažu da nemate, a građani mogu to da potvrde, da ćete unapređivati saradnju naučnih i stručnih institucija u oblasti zdravstvene zaštite životinja. Imate li vi naučne i stručne institucije, gospodo?
Dalje, da ćete pružati uzajamnu pomoć u proizvodnji i u nabavci potrebnih sredstava kod suzbijanja bolesti i lečenja životinja kada je to moguće, ogradili smo se, kada je to moguće i na kraju, da ćete nastojati da organizujete godišnje stručne sastanke na osnovu uzajamnosti. To je pitanje.
Gospodo, ministre i gospodine Mićoviću, ono što morate da znate, vi ste direktno odgovorni za stanje u ovoj oblasti. Ovde vas niko ne proziva zato što ste iz neke političke strukture koja je politički protivnik stranke iz koje ja dolazim. To je regularno, to je zaista tako. Prozivam vas zbog toga što na terenu veterinarska služba ne funkcioniše, seljaci su nezaštićeni, možete da vrtite glavom, pozivam vas da izađete na teren.
Sada ću da se zahvalim gospodinu na odgovoru koji sam dobila na pitanje o obaveštenosti građana Srbije o sprovođenju vakcinacije divljih životinja protiv besnila, i to zaista može da se nazove kao kompletan odgovor, jer to jeste nešto što može da bude za primer, jer ovde se nalaze pamfleti, imam i letke, CD, izveštaje iz medija, a usput ste mi napisali jedno vrlo kulturno i kompleksno pismo u kojem iznosite šta se sve finansira iz fonda EU, pa mi objašnjavate kako se sprovodi ova akcija, pa pozivate mene i one koji ne znaju ništa o toj akciji da pogledaju na sajtu Ministarstva, a 50% građana Srbije može da vam pogleda na sajt, a oni sigurno nisu iz ruralnih predela, gde je potrebno da dobiju informacije pre svega.
Pozivate se ovde na TV stanice, na štampane medije i sve ostalo, i sve je to lepo, ali da vam kažem, hvala vam na ovakvom odgovoru, jer ovo jeste odgovor kakav treba da dobije poslanik, kada postavi pitanje resornom ministru.
Prvi put sam videla ove vaše plakate, a svakog vikenda šest meseci unazad prolazim kroz ruralne predele u Srbiji. Mogu da vam kažem da nigde, ali nigde, nema ovog vašeg plakata. Odneću ovog vikenda jedan plakat, pa ćete možda moći da vidite da se nalazi u nekom selu ili na nekoj mesnoj zajednici ili veterinarskoj stanici.
Usput, da vam kažem, ono što sam vam zamerala, to je pitanje obrazovanja dece. Nijedan dopis nijednoj školi u Srbiji nije otišao, nijedno upozorenje, pa vas molim da nešto uradite u tom delu, jer deca su ta koja se kreću u svojim selima i na putu do škole i njima bi trebalo dati neko upozorenje, sem ako ih nećemo uputiti da pogledaju na sajt Ministarstva.
Gospodine ministre, rado bih išla i radnim danom, ali radim isto, tako da ne mogu odavde da izađem. Moj posao je da ovde čitam zakone i da govorim o tim zakonima, a vikendom mogu da razgovaram sa ljudima o tome kako ti zakoni izgledaju u njihovim životima.
Što se tiče vaše konstatacije da ne treba da obaveštavate ljude i decu, jer se ne vakcinišu deca i ljudi, nego životinje, to je potpuno smešno i skaradno. Neću da komentarišem. Ljudi se pitaju da li su vakcine opasne za njih? Da li je to što dete nađe na putu do škole opasno za njega? Ne možete zabraniti detetu, niti mu objasniti, da to nešto ne pipka.
Znači, pitanje cele priče jeste da moraju biti obavešteni ljudi ili, gospodine ministre, počnite da pravite plakate za životinje, da njihov obavestite da će biti vakcinisane. Mislim da ste vi ove plakate napravili ipak za ljude.
Dalje, konstatacija da to što pročitamo u medijima, vidim naslove, da su zaustavljene pošiljke švercovanog mesa znači da se nešto radi, jeste, samo u medijima još ne objavljuju naslove za ono što nisu uhvatili. U Srbiji zato strašno mnogo i velika količina mesa šeta i po kasapnicama se prodaje, sumnjivog mirisa, sumnjivih boja i ljudi komentarišu. Vreme je slava, ako bar ne idete među ljude bez telohranitelja, prođite pa popričajte sa ljudima za vreme slava kako izgleda meso koje se nabavlja u kasapnicama regularno.
Kažete mi, povodom te farme u Velikim Radincima, veterinarska služba je za tri dana uradila ceo posao. Njen posao je bio preventivan. Njen posao je bio prevencija. Ona je morala pre toga da uradi posao da ne bi radila ta tri dana. Ta tri dana su koštala građane tog sela i celog Srema strašno mnogo. Nekima su zatrli sve što su imali.
Nemam običaj da zloupotrebljavam svoje pravo, zaista.
Hoću da kažem da nijedna od ovih informacija koje sam ovde iznela nije moja mašta, nego su vrlo činjenično iznete stvari, pobrojano činjenično iznete stvari, od vaših službi dobijene i stojim iza svake stvari koju sam iznela. Ništa nije proizvoljno, gospodine ministre.
Hvala, gospodine predsedavajući, ja sam tu. Ne spadam u one poslanike koji su se iznenadili kada su videli da su spojeni potpuno nespojivi predlozi dva zakona o izmenama i dopunama Zakona o igrama na sreću i Zakona o duvanu, jer sam u tom spajanju već prepoznala logiku. To je ona ista logika kojom naš predsednik države Boris Tadić, srpski predsednik, za sebe kaže da je prosrpski predsednik, a ne srpski predsednik. I, to je ona potpuno ista logika kojom Vlada Srbije, koja za sebe kaže da je socijalno odgovorna Vlada, dovede na rub siromaštva 700 hiljada ljudi, otpusti 200 hiljada ljudi, umesto da ih zaposli, posle svakog budžeta i rebalansa budžeta pojavi se nova armija siromašnih, a ona je ipak socijalno odgovorna. Dakle, toj logici nema šta da se zameri.

Hajde sada da nešto malo kažem i o samom Zakonu o igrama na sreću. Ovlašćeni predstavnik Poslaničke grupe DSS, gospodin Šami, govorio je o Zakonu o duvanu, gospodin Tomić i ja ćemo malo više da govorimo o Zakonu o igrama na sreću. Dakle, 2004. godine donet je prvi Zakon o igrama na sreću. Taj zakon je počeo da uređuje ovu materiju. Tada se praktično iz ove oblasti u budžet slivalo oko 29 miliona evra, a danas se radi o sumi od 250 miliona evra. Dakle, radi se o jako, jako velikim sredstvima za budžet, ali mi se čini da ne treba da budemo slepi i da ovaj zakon posmatramo samo kroz ovu materijalnu dobit za budžet.

Hoću da govorim o jednom aspektu koji država mora da ima u vidu kada donosi ovakve zakone. Hoću da govorim o jednoj populaciji na koju ovaj zakona i te kako ima višestruku primenu. Radi se o maloletnim licima. Postoji jedno vrlo zanimljivo istraživanje koje govori o tome da mladi ljudi, dakle, maloletni ljudi, najčešće, u potrazi za sopstvenim smislom života, rado ulaze u kockarnice, u igraonice, u kladionice, koje su poslednjih godina, poslednje dve decenije, i te kako mnogo uznapredovale, jer, zapravo, tamo treba prvo da zadovolje svoju potrebu za nečim što će im ubiti dosadu, a, sa druge strane, i svoju potrebu za brzom i lakom zaradom, što nije zanemarljivo.

Uprkos tome što su, recimo, naše predrasude da se jako bogati najviše kockaju, najviše se kockaju siromašna deca. Jedanaest posto mladih ljudi koji odlaze u kladionice na kraju postaju zavisni od toga i to je već jedna od bolesti zavisnosti kojom ovo društvo mora da se pozabavi. Posledice svega toga su bežanje iz škole, slab uspeh, agresivnost, bes, problemi u porodici i društvu.

Šta još kaže istraživanje, a što može da se odnosi na ovaj zakon? U ovoj zemlji 60% mladih ne čita, polovina nikada nije bila u pozorištu, 40% se ne bavi sportom. Kada se sve ovo uvidi, onda, zaista, treba da porazgovaramo o tome da li je udaljenost kockarnice, kladionice ili igraonice od škole jedino važno i o čemu treba da se povede računa kada se ovaj zakon menja i kada se njegove izmene i dopune nalaze pred poslanicima.

Mnogi psiholozi kažu da zapravo udaljenost, u tom slučaju, uopšte nije bitna. Deca će pronaći put do kladionice, jer ovaj drugi problem nije razrešen. A, taj problem je mnogo kompleksniji, mnogo je širi i država mora da nađe za njega i efikasan i brz odgovor. Taj odgovor mora da bude pre svega iskren, a ne kao onaj razgovor Tadića sa studentima u kome on kaže da je znanje prioritet i na našem putu ka EU, a istovremeno mu to znanje i ta inteligencija štrajkuju glađu. Radi se o dobrim studentima, štrajkuju glađu pred Ministarstvom prosvete, koje je iz svog budžeta, zahvaljujući svojim shvatanjima evropskih vrednosti, izdvojilo tri miliona dinara za žurku posle ''Parade ponosa''. Dakle, ako je to iskren odgovor države, onda ta deca nemaju čemu da se nadaju. To su prioriteti društva koje donosi ovakve izmene i dopune zakona. Naravno da rešenje postoji, ali sa ovakvom Vladom, ono ne može da se pronađe. Mladima treba obezbediti mnogo štošta u ovom društvu.

Kada govorimo o ovim izmenama i dopunama Zakona, one se jesu zabavile malo više maloletnim licima, jer je u prošlom zakonu bilo zabranjeno maloletnim licima da igraju igre na sreću. Ovaj zakon sada govori o tome da maloletna lica ne mogu da uđu u kladionice, objekte za igru na automatima, kockarnice, čak ni u pratnji roditelja. To, naravno, u pratnji roditelja, može da bude apsurdno, ali se dešavalo i imali smo mnoge novinske naslove o tome da su mladi ljudi i te kako u pratnji svojih roditelja, bar ako ne mogu da igraju, sedeli u takvim objektima. Ono što je isto važno jeste to da su kazne za nepoštovanje ovih propisa povećane deset puta.

Nije zanemarljivo, jeste društvo siromašno. To jeste jedna od restriktivnih mera. Jeste jedna od mera za zaštitu maloletnika.

Ali, hajde da pogledamo ovu drugu meru koja se zove udaljenost i to je tema oko koje se vodila prilično velika polemika u društvu. Koliko kladionice moraju da budu udaljene od škole, da li 100, 150 ili 200 metara, da li dva kilometra, kako kaže zamenik Zaštitnika građana, koji se bavi pitanjima prava dece i mladih ljudi. Da li se ta udaljenost računa od vrata škole do kladionice ili se računa od početka zgrade ili ostalo. To jesu sve problemi. I jeste udaljenost jedan od problema, jedan od odrednica, ali mislim da nije presudna i podvlačim da društvo mora da popravi socio-ekonomski i društveni položaj mladih ljudi i dece u ovom društvu, pa će se onda takve stvari rešiti.

Jedan od amandmana koji je DSS podnela na ovaj zakon, odnosio se na to da se sredstva koja se u budžet slivaju od igara na sreću malo drugačije preraspodele, pa da jedan deo sredstava dobiju i udruženja i organizacije, čiji je cilj upravo popravljanje društvenog socio-ekonomskog položaja i mladih ljudi, ali i žena.

Isto tako moramo da kažemo da postoji još jedan veliki spektar stvari koje ovaj zakon nije obuhvatio, a koje bi morao da obuhvati, ako se bavi maloletnim licima, koje treba da zaštiti. Moramo da vodimo računa o tome da postoje vidne i agresivne reklame kladionica, kockarnica i igraonica. One privlače pažu. Mora da se nađe modus da one budu toliko agresivne i da se toliko ne vide.

Takođe, predlagač izmena i dopuna je, kada je u pitanju radno vreme igraonica, pokušao da pronađe modus da zaštiti mlade ljude koji se u toku dana kreću i dolaze u igraonice i da ne dozvoli da kladionice, kockarnice i igraonice rade non-stop, nego im je dao pauzu od šest sati, ali se nije držao onog što je bio predlog Zaštitnika građana, koji se odnose na prava deteta. Mi smo tražili da tamo bude šest sati pauza, ali u toku dana.

Dakle, interesantno je reći još nekoliko stvari. Zanimljivo je da sam imala uvid u nekoliko komentara kojim su vlasnici kockarnica podržali ovu inicijativu za promenu, izmenu i dopunu Zakona. Jedan od tih komentara je vrlo zanimljiv. ''Kladionice sada nemaju zakonsku mogućnost da maloletniku zabrane ulazak ili da ga izbace napolje i nadamo se da će zakonodavac imati to u vidu.'' To jeste regulisano ovim.

Zanimljivo bi bilo da vidimo kako država, koja kaže da hoće ozbiljno da se pozabavi ovim problemom, pravi mrežu onih koji će štititi maloletnike, koji će kontrolisati primenu ovog zakona. Dakle, imamo dve i po hiljade kockarnica, imamo sedam inspektora i imamo jedan službeni automobil. Da li mislite da je to dovoljan odgovor za ono što je napisano u ovom zakonu.

Mislim da je ovaj zakon samo namicanje para u budžet, da njegova intencija apsolutno nije zaštita maloletnika, iako se u nekoliko stvari ovde malo pomera ta zabrana – zabrana, restriktivne mere i zaštita maloletnika. Ja nemam uverenje da je ovaj zakon napravljen iz tog razloga. Hvala vam. (Aplauz)