Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Milica Vojić-Marković

Govori

Idemo po slovima azbuke, tako da smo sada kod slova – ''o''.
Naš amandman kaže da dodajemo novi naslov – Obaveza kreditnih posrednika na obaveštavanje i savetovanje, i novi član 123o koji glasi: ''Kreditni posrednik je dužan da potrošaču po potrebi ponudi obaveštenja i da mu pruži odgovarajuće savete u skladu s članom 123. stav 3. i članom 123e ovog zakona, osim ako je reč o prodavcu robe odnosno pružaocu usluga koji samo uzgredno postupa kao kreditni posrednik.
Ugovor s kreditnim posrednikom mora biti sačinjen na papiru ili drugom trajnom nosaču zapisa.
Kreditni posrednik je dužan da potrošača obavesti o obimu svojih ovlašćenja, posebno o tome da li posluje isključivo samo s jednim davaocem kredita ili s nekolicinom, ili nastupa kao nezavisni broker''.
Kao što vidite, zaista se trudimo da pokušamo da obrazložimo koliko su korektni amandmani koje smo napisali. Zaista me ovo danas podseća na repliku iz jednog filma koji se hiljadu puta reprizira na našim domaćim televizijama i koji kaže – ko će pre odustati: Sizif, kamen ili bogovi? Ne znam odgovor na to pitanje, ali možda građani Srbije znaju.
Pošto se ova naša azbuka približava kraju, moram da zamolim moje kolege narodne poslanike iz svih poslaničkih grupa, bez obzira da li smo opozicija ili nismo, da dobro uzmu u obzir sve ovo što smo do sada govorili, svi mi zajedno, i sa jedne i sa druge strane. Dobro neka razmisle da li je potrebno glasati o ovome što je pisala opozicija i da izglasaju ove amandmane, da im bude lakše.
Nisu to pisali poslanici DSS, oni su samo bili zastupnici udruženja potrošača. Mi smo bili samo glasnici građana Srbije. Nemojte imati bilo kakvu rezervu da glasate za amandmane poslanika DSS. Glasate za građane Srbije. Svaki građanin Srbije je potrošač.
Mislim da svako od nas kada ostane sam sa sobom, zaista može mirne duše da kaže – ovaj zakon o zaštiti o potrošača mora da ima deo regulative koji se odnosi upravo na zaštitu potrošača od banaka, finansijskih institucija i onaj deo koji reguliše pitanje potrošačkih kredita.
Nadam se da svako od nas ima dovoljno savesti i da ne treba da ga upozoravamo.
Sizif ne odustaje. U članu 127. posle stava 2. smo dodali sta 3. koji glasi: Udruženja i savezi su dužni da postupaju nezavisno od organa vlasti na svim nivoima, od interesa trećih lica, a naročito proizvođača, trgovaca, političkih stranaka i sindikata. Nezavisnost udruženja i saveza propisuje se njihovim statutom.
To je jako važno jer smo videli da se u Predlogu zakona vrlo jasno i precizno kaže da udruženja moraju da imaju određene profesionalne kapacitete sa profesionalnim znanjima, profesionalnim veštinama. Nigde se ne kažu koja su to znanja, koje su to veštine. Drugo, govori se o nekom broju članova koje moraju da imaju, a sve je to u suprotnosti sa Zakonom o udruženjima građana, koji je takođe podnela ova Vlada.
Ono što je stavljeno kao kriterijum je jedan kriterijum koji treba da eliminiše one druge organizacije koje ne budu po volji Vlade. Ovim amandmanom smo pokušali da kažemo da udruženja potrošača moraju da rade samo u interesu građana Srbije, odnosno potrošača. Nikako ne treba da budu Vladina čeda koja će dobijati sredstva iz njenog budžeta, biti nevladine organizacije koje su, zapravo, ispostava Vlade.
Moram da izrazim svoju duboku tugu što sam doživela, kao neko ko je godinama radio za taj 5. oktobar koji se dogodio i bio učesnik tog 5. oktobra, što sam baš 5. oktobra doživela ovakav početak sednice, sa onakvim načinom vođenja sednice, to nije tekovina 5. oktobra i to treba da znaju građani koji zaista veruju u taj 5. oktobar.
Sada bih nešto govorila o ovom samom zakonu o zaštiti potrošača. Kada se ovaj zakon našao pred poslanicima i kada sam zaista ovako sa ljudima koji se bave ovom materijom radila na ovom zakonu, prvo što je bio komentar ljudi bio je da je zakon preobiman, da je u mnogim delovima nerazumljiv i da nije dovoljno sistematičan.
Osim toga, sam po sebi, zakon se zove Zakon o zaštiti potrošača, a u vrlo malo delova on se zapravo bavi zaštitom potrošača. Tako, recimo, u zakonu ne postoji evropska direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi, a sama rešenja koja se odnose na tržište usluga od opšteg ekonomskog interesa, a to su električna energija, gas, voda, takođe su zanemarile interese potrošača i njihova prava.
Moram da kažem da zaštite potrošača ima u onim delovima zakona koji se odnose na reklamiranje i na oglašavanje i ovde imam jedan deo promotivnog materijala koji nam je ministar i Ministarstvo svima dostavilo, svim poslanicima, koji zaista jesu vrlo korisni i jako lepo i korektno urađeni, jako moderno napravljeni, nisam baš sigurna da koštaju dva miliona i trista hiljada evra, koliko je u javnosti objavljeno da je koštalo sve ovo oko ovog zakona, ali prosto jesu korisni, to moram da priznam.
U tom delu koji se tiče oglašavanja i reklamiranja ima zaštite potrošača i to je u redu, jer zaista samo na srpskoj televiziji možete da vidite onakve reklame gde uđete debeli - izađete mršavi, gde uđete stari - izađete mladi i slično i da za to niko ništa ne odgovara, da su vam sandučići redovno puni reklamnih materijala, da na mobilne poruke, osim kad je dan za glasanje, pa vam ovi iz vladajuće koalicije pošalju poruku da treba da izađete, dobijate i razne druge poruke EPP tipa.
Dakle, jesu zloupotrebljena ta prava na oglašavanje i reklamiranje i u redu je da se u ovom delu konačno uvede red. Ali, ono što je za potrošače još značajnije nego ovo samo oglašavanje jesu mesta gde se donose odluke, gde se govori o cenama, gde se govori o kvalitetu i nivou usluga, gde se govori o uslovima plaćanja, e tu nema zaštite potrošača. Nema zaštite potrošača ni u agencijama za lekove, nema je u agencijama za električnu energiju, nema je u telima za reklamaciju i standardizaciju, a to je jako važno potrošačima.
Kada su stigli rezultati istraživanja koji se odnose na to na šta se građani Srbije najviše žale, na prvom mestu, možete pretpostaviti, građani su se žalili na kvalitet i cene usluga od javnog značaja, dakle, na ono gde država i lokalna samouprava imaju posla sa građanima. Građani se najviše žale upravo na taj elemenat.
To je snabdevanje električnom energijom, to je voda, to je gas i to je onaj problem koji država, ozbiljna vlast koja jeste demokratska, mora da pogleda o čemu se tu radi. Na drugom su mestu žalbe koje se tiču odnosa sa finansijskim institucijama, sa bankama i drugim finansijskim institucijama, dakle, na tzv. finansijske usluge, a tek na trećem mestu, sa zaista velikom razlikom, su žalbe na kvalitet i cene bele tehnike, odeće, obuće itd.
Dakle, na prvom mestu su žalbe gde država nemilice ugrožava prava svojih građana i ne štiti ih, i to je priča koju treba pričati, naravno, sa nekim ko je iz vlasti ozbiljan i voljan da o tome priča, a takvi ne dolaze u Skupštinu. Na drugom mestu su finansijske usluge, a ono što je interesantno, Ministarstvo je upravo taj deo koji se tiče regulisanja pitanja građana, odnosno potrošača, sa finansijskim institucijama, bankama i deo koji se odnosi na potrošačke kredite izbacila iz ovog zakona. Taj deo regulative ne postoji više u ovom zakonu.
Doduše, tokom dve godine, koliko je trajala javna rasprava, on je zaista postojao kao važan deo i tek nedavno, na insistiranje NBS, on je iz ovog zakona izmešten, ne znamo gde, jednostavno, u zakonu ga više nema. Za mene je zaista čudno da ministarstvo koje hoće da govori o tome da donosi proevropski zakon ne želi da štiti svoje građana od banaka, a to je jedna od direktiva EU.
Regulisanje potrošačkih kredita je bila jedna od najznačajnijih novina koje je ovaj zakon donosio. To je zaista bilo nešto sa čime je Ministarstvo izlazilo u javnost i o čemu, ministra sam više puta slušala kada je govorio u najavi ovog zakona, koliko je to važno za građane i zaista sam razmišljala o tome, to je jako važno za građane jer veliki broj građana Srbije ima posla sa finansijskim institucijama i bankama jer drukčije ne može da preživi. Mora da ulazi u te aranžmane, ma koliko oni bili nepovoljni za njih.
Značajno je i zbog toga bilo što Srbija nema propis kojim bi regulisala odnos potrošača sa finansijskim institucijama i nema propis, nema zakonske regulative koje bi se odnosile na pitanje i regulisanje potrošačkih kredita.
To što je upravo ovaj deo izbačen iz zakona, to znači da će banke i dalje moći da samoinicijativno menjaju kamatu na kredit, ne dogovarajući se sa svojim klijentima. To znači da će i dalje moći da jednostrano menjaju uslove kreditiranja banke, nikoga ne pitajući za to. Ono što je meni najstrašnije, to su banke koje u svojim zemljama to ne rade. To su banke koje to rade samo u Srbiji. Zašto? Zato što Vlada Srbije, koja je predlagač ovog zakona, stoji iza toga.
Dakle, uz pomoć Vlade Srbije, banke i dalje mogu da zloupotrebljavaju ono što rade banke i da pljačkaju građane Srbije. Tek činjenica da je do svega toga došlo zbog što je NBS tražila da se ovaj deo regulative povuče jeste pravi apsurd. Dakle, NBS i dalje tvrdi da je ovo tražila zbog toga što hoće da zaštiti interes građana Srbije.
Sada zamislite kakav je to apsurd. Vi produžavate pljačkanje građana Srbije u njihovom interesu. Zaista ne vidim logiku, pa bih volela da nam neko objasni kako je to moguće, da me neko pljačka u mom rođenom interesu. To zapravo pokazuje da vlast u Srbiji, ova Vlada obespravljuje i dalje građane Srbije i pljačka ih na najstrašniji način.
To vam pokazuje i rezultat istraživanja koje kaže da se građani upravo žale na kvalitet i nivo usluga od onoga što dobijaju od države, kao što su struja, gas i voda.
U Predlogu zakona o zaštiti potrošača upravo se izbacuje mehanizam zaštite kada su u pitanju potrošački krediti, što je vrlo čudno, i onda zaista ne znam zašto ovde kažemo da je evropski zakon i da je zakon koji štiti potrošače, kada izostavljanjem ove evropske direktive građani Srbije nisu u istom položaju kao drugi građani u Evropi koji imaju i poštuju ovu direktivu. To pokazuje koliko građani Srbije sa ovom vlašću zapravo imaju ista prava kao drugi Evropljani.
Šta je još čudno? Recimo da je Udruženje banaka Srbije tražilo da se ovaj deo regulative povuče iz zakona, možda bismo i mogli da razumemo da je to Ministarstvo primilo k znanju, ali ne i povuklo, jer to što je Ministarstvo povuklo ovaj deo regulative ga čini sukrivcem za ovo što građani Srbije danas moraju da doživljavaju.
Ali, prosto, 12 javnih rasprava koje su usledile nakon tog povlačenja nisu naterale Ministarstvo i nisu naterale ministra da ovaj deo zakona vrati u zakon.
Dakle, izgleda da su te javne rasprave u kojima se jako mnogo govorilo o ovome i uglavnom su nam udruženja potrošača dostavljala svoje zahteve poslaničkim grupama, pa i mojoj poslaničkoj grupi, upravo zato što su smatrali da nisu uspeli da dokažu ministru, pa su tražili od nas poslanika da im pomognemo u tome da ovo treba da bude deo zakona.
Sada dolazi jedno smešno objašnjenje i ministra i NBS koja nam to servira preko medija. Kažu oni, donećemo mi novi, poseban zakon kojim ćemo zaštititi građane Srbije i taj zakon će biti već u oktobru. Hajde sada da navedemo jedan simpatičan primer koji možda pokaže da ne pratim elementarnu logiku ili da se nešto drugo dešava na drugoj relaciji.
Na primer, mi smo doneli posebne zakone u oblasti trgovine, doneli smo i poseban zakon u oblasti turizma, pa nam nije smetalo da ove oblasti uredimo u ovom zakonu o zaštiti potrošača, koji je probni zakon zaštite potrošača, znači ovo što vi nama pokušavate da kažete da će se doneti drugi zakon, ništa vama nije smetalo da taj deo zaštite potrošača od finansijskih institucija, regulisanja potrošačkih kredita stavite u ovaj zakon.
Njihovo mesto je vrlo logično i ono je tu. To što to nećete da uradite, to znači da će građani Srbije u dogledno vreme biti i ostati potpuno nezaštićeni, kada je reč o kupovini robe na odloženo plaćanje, kada je reč o odobravanju keš kredita i kada je reč o povezanim kreditima i gde se pojavljuje banka, potrošač i trgovac u lancu. Uz sve to, banke će i dalje imati privilegiju da menjaju uslove kredita, da povećavaju kamate, ne obraćajući pažnju i ne pitajući klijente za mišljenje, što naravno, u Evropi, nigde sem u Srbiji ne može da bude primer.
Time se krši direktiva EU, koja pojam potrošačkog kredita posmatra mnogo šire od bankarskog kredita, ali se krše prava. Ja sam pogledala u tom istraživanju i po podacima Udruženja banaka Srbije do 1. avgusta 2010. godine, 36.068 građana je imalo potrošačke kredite, to vam je puta četiri, jer je od prilike jedna porodica imala jedan kredit.
Hajde da pogledamo kada će taj zakon da se pojavi. Vi kažete u oktobru, ali moje iskustvo i iskustvo ovih drugih 249 ljudi koji su poslanici pokazuju nešto drugo.
Koliko brzo Vlada šalje zakone, pokazuje i to da smo mi ceo septembar mogli da radimo sasvim druge stvari, a ne da se bavimo zakonima, jer zakona nije bilo da se stave na dnevni red Skupštine. Dakle, o tome kada će nešto da dođe na dnevni red je vrlo diskutabilno.
Šta je dalje sporno u ovom zakonu? U delu zakona gde se definišu nosioci sistema zaštite potrošača su propisani nepotrebni uslovi, potpuno nerazumni uslovi, za potrošačke organizacije.
Vi kažete tamo u Predlogu zakona da potrošačke organizacije moraju da raspolažu kadrovskim kapacitetima, profesionalnim znanjem i veštinama. Ne kažete koja su to profesionalna znanja i veštine, bilo bi zanimljivo da to čujemo, zato što bi to možda odredilo poslanike opozicije da glasaju za takav zakon, šalim se.
Zašto se šalim još? Šalim se što je ministar sedeo u ovoj vladi koja je početkom godine donela Zakon o udruženjima. Taj zakon reguliše kadrovske kapacitete i sve drugo što se odnosi na Udruženje građana. Ne možete vi da im propisujete uslove koje oni treba da ispune, tako da je to potpuno smešno.
Molim vas, gospodine ministre, kontaktirajte gospodina Milana Markovića, on je dva puta ovde pred poslanicima izlagao Zakon o udruženjima građana. Mi smo o tome puno naučili, ali izgleda da treba i vi da naučite.
Naravno da je nama potpuno jasno zbog čega stoji ova odredba. Ta odredba treba da bude limitirajuća, da se neka udruženja građana favorizuju, to će biti ono kada napravi Ministarstvo, naravno, ne javno, u odnosu na ona koja zaista treba da štite potrošače i njihova prava i interese.
Takva udruženja su postojala i postoje u ovoj zemlji. Kako vam nikada ne padne na pamet da jačate kapacitet onih koji postoje, nego da pravite neke nove koji treba da rade političke igre.
To meni vrlo lepo pokazuje da zapravo vlast ne radi u interesu građana, ne štiti prava građana i potrošača, nego radi u svom interesu da zaštiti svoje tajkune, svoje bankare, svoje monopoliste koji nisu monopolisti itd.
Naravno, da zaključim, nije ovo zakon koji je trebalo da se pojavi pred poslanicima ovakav kakav jeste. Gospodin Milosavljević je i do sada donosio zakone pred poslanike i ovo je jedan od lošijih zakona. Zapravo, sama ideja zakona je jako dobra, potrošače neko mora da štiti, ali građane Srbije, zapravo potrošače, ova vlada ne štiti, samo ih zloupotrebljava.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre izvesnog vremena, u momentu kada je ovde bilo nekoliko ministara iz Vlade Srbije, postavila sam jedno pitanje koje se odnosilo na gospodina Dulića, ministra ekologije i zaštite životne sredine, ali s obzirom da su se stvari od tada jako promenile, to pitanje ponovo ću da postavim i malo ću ga izmeniti.

Mislim da su svi upoznati s tim da je preduzeće za sakupljanje, preradu i uništavanje otpadaka "Kemis" Valjevo, koje je inače u 100% vlasništvu preduzeća "Gorenje" od 2004. godine i koje ima jednog jedinog zaposlenog, i to direktora, tražilo od Ministarstva zaštite životne sredine izdavanje integralne dozvole za skladištenje opasnog otpada na lokaciji HP 7022/40 Valjevo.

To je lokacija koju inače koristi preduzeće "Gorenje", koje u Valjevu ima fabriku bele tehnike. To je lokacija koja se nalazi, otprilike, kilometar i po od centra grada, nalazi se usred naselja, najvećeg gradskog naselja Kolubara, nalazi se na 50 m od vodotoka reke Kolubare, između četiri velika valjevska naselja, praktično u dvorištu jedne srednje škole i odmah pored obdaništa.

Na tom prostoru bi preduzeće "Kemis", prema onome što je tražilo, dakle ima jednog zaposlenog i predalo je finansijski izveštaj za 2007. i 2008. godinu, za 2009. godinu nema podataka, i to u hali veličine 120 kvadrata napravilo skladište opasnog otpada.

Otpad bi se sakupljao na celoj teritoriji Srbije, tamo bi se pakova u odgovarajuću ambalažu i transportovao do mesta prerade ili do skladišta kompanije u Valjevu. U ovom skladištu otpad bi bio siguran i odložen prema vrsti. Da li je to izvodljivo na kvadraturi od 120 kvadrata ili će se graditi još, a kada se sakupi veća količina prevozio bi se u posebno opremljenim kamionima. Tako objašnjava "Kemis".

''U skladištu bi se taj otpad dodatno proverio, prepakovao, pripremio za skladištenje i prevoz, tečni otpad bi se prebacio za transportnu ambalažu u veće rezervoare za skladištenje (i sve to na tih 120 kvadrata). To će se vršiti ručno ili odgovarajućim pumpama (zamislite kako je to dobra oprema), zavisno od vrste i svojstava otpada.''

Kakva oprema garantuje građanima Valjeva da će biti i te kako ekološki sigurni i bezbedni? To će biti metalni ili plastični rezervoari, zatim, kontejneri od metra kubnog, metalna ili plastična burad. Zašto vas ovo asocira na aferu zvanu "Helios", ne znam. Dakle, u Valjevu bi se istovremeno najviše čuvalo 50 tona otpada.

Prema Zakonu o upravljanju otpadom, član 20. stav 1. tačka 5, Ministarstvo bi, na osnovu mišljenja koje bi dobilo od lokalne zajednice, znači od vlasti grada Valjeva, dalo dalje svoje mišljenje i dalo ovu dozvolu. Znam, mišljenje lokalne zajednice je negativno. Ipak, danas u novinama vidim da će ministar Dulić dati ovu dozvolu.

Ono što je najinteresantnije, ne radi se o lokaciji o kojoj sam sada čitala i na koju se odnosio zahtev preduzeća "Kemis", radi se o nekoj drugoj tajnoj lokaciji. Ne znam zašto me ovo podseća na onu tajnu lokaciju kod Velike Plane.

Kada je ministar Dulić u pitanju, on je poznat ovih dana najviše po onome što je predao kao svoju imovinu i naslovu u jednim novinama, gde se kaje što je to tako predao i kaže "ispao sam glup, jer sam hteo da budem pošten". Inače je poznat kao najbogatiji ministar u Vladi Srbije. Bojim se da to njegovo bogatstvo može delimično da se dovede u vezu i sa ovakvom dozvolom.

Pitam i ministra Dulića i predsednika Vlade Srbije gospodina Cvetkovića – da li je moguće da će Vlada Srbije, koja je građane Valjeva potpuno unesrećila, uzela im je region, upropastila grad, upropastila sve što je moglo da se upropasti i sada će da im upropasti i životnu sredinu, dakle, da li je moguće da će ova Vlada nastaviti posao koji je onako dobro započeo NATO? Valjevo je, moram vam reći, strašno postradalo za vreme bombardovanja. Uspelo je da se oporavi ekološki, sada taj posao nastavlja gospodin Dulić.

Ono što me, isto tako interesuje, to je izveštaj koji je Ministarstvo napravilo tokom posete lokaciji koju je preduzeće tražilo.

Treće pitanje, interesuje me da mi se dostavi koja je nova lokacija na kojoj će se graditi ova deponija i koju će građani Valjeva dalje morati da obilaze u luku od 500 km.
Gospođo ministar, dakle, na član 3, odnosno član 7. podneli smo amandman. Predlagač je napisao: "Odbor Agencije bira i razrešava direktora Agencije, odlučuje o uvećanju plate direktora". Smatrali smo da ovo "odlučuje o uvećanju plate direktora" mora da se briše.
Obrazložiću zašto smo to smatrali. Predlagač zakona, odnosno Vlada Srbije u ovom slučaju, nekako je smetnula sa uma, zaboravila kakvo je stanje u Srbiji i političko stanje, a naročito ekonomsko i socijalno, koje zaista može da se sažme u tri reči – siromaštvo, siromaštvo, siromaštvo. I s druge strane, rasipanje gde god to može. To vređa građane Srbije i treba da se kaže nešto o tome.
Skoro milion ljudi je u ovoj zemlji nezaposleno. U mandatu ove vlade je 158 hiljada ljudi ostalo bez posla. Stopa nezaposlenosti je 40%. Plate i penzije, neprekidno pada njihova vrednost i one ne mogu da pokriju ni osnovne troškove građana Srbije. Privrede nemamo. Svaki deseti građanin Srbije je ekstremno siromašan, gospođo ministar.
Predlog zakona, dalje, sadrži odrednicu koja jasno govori o tome kolika treba da bude visina plate direktora Agencije i to se kaže da je visina plate sudije Vrhovnog kasacionog suda. To je prilično visoka plata i zaista nema smisla ostaviti mogućnost da se ta plata još i uvećava zato što ste ostavili mogućnost da se uvećava još naknadno 20%.
Ovo je jedna priča i jedna pozicija s koje možete da gledate, ali s druge strane ako pogledate stvari, one postaju još mnogo zamršenije. Način na koji smanjujete nadležnosti, uticaj i poslove Agenciji i direktoru Agencije, toliko pada i toliko je u odnosu koliko mu povećavate platu. Što manji uticaj, što manja moć, što manja mogućnost da povrede nešto što Vlada želi, to mu raste plata i to neprekidno radite.
Vlada očigledno ne bira sredstva da nezavisna i regulatorna tela drži pod svojom kontrolom. Ovo je jedan od načina, jako visoka plata, velika mogućnost da odlučuje o svojim saradnicima, date su im sve druge mogućnosti, osim one zbog koje je Agencija napravljena.
Ovo je jedan od mamaca na koji će se neko možda i upecati. Da sam u pravu, evo vam deo intervjua gospođe Zorane Marković, direktora Agencije, koja kaže: Bez obzira na nesporazume – a to su oni nesporazumi koje je objasnio državni sekretar Homen koji sve objašnjava mnogo bolje od gospođe ministar, koja zna ili ne zna, ali on to voli da objasni – do kojih je došlo, direktorka Agencije Zorana Marković decidirana je da vlast ne sabotira ovu instituciju, i to kaže vrlo suptilno, namerno kažem suptilno. Država može već sutra da donese zakon koji ukida Agenciju, ali za sada, naglasak je na "za sada", pokazuje spremnost za saradnju.
Dakle, podneli smo amandman na član 15. starog zakona, ovo je član 6. u ovom vašem Predlogu izmene i dopuna.
Vi kažete ovako: "Direktor predstavlja Agenciju, rukovodi radom, organizuje i obezbeđuje zakonito i efikasno obavljanje poslova Agencije, donosi odluke o povredi ovog zakona, izriče mere", a zatim kažete i to menjate, "daje mišljenje i uputstva za sprovođenje ovog zakona".
To je ono što po mišljenju Demokratske stranke Srbije ne treba da stoji u ovom članu, u ovom zakonu i mi smo smatrali da ovo treba izbrisati. U tom smislu ide naš amandman.
Dakle, zašto smo mi smatrali da to treba brisati? Ako je zakon jasan, ako je precizan, ako su jasne definicije, onda nema potrebe za takvom vrstom tumačenja. Zašto bi ste tumačili nešto što je potpuno jasno?
Ovim što ste napisali upravo ste potvrdili ono što vam opozicija govori i tokom načelne rasprave, a i danas, da vam je zakon pun finih literarnih reči, sastav takoreći, a ne zakon, neprecizan, nedefinisan, potpuno rasplinut. Zašto je takav? Pa, upravo zato što dajete mogućnost da se tumači, a tumačiće se onako kao vi tražite da Agencije uradi. To je suština.
Ne mogu da verujem da neko ne može da napiše jedan jasan zakon. Znate, nisam po zanimanju pravnik i meni potpuno mnoge pravne stvari sada nekako na prvo čitanje su mi nejasne, a zatim pokušavam da ih prevedem u normalan život pa vidim o čemu se radi.
Ako vi kao ne stručnjak, kao laik, možete da pratite zakon, zašto bi onda direktor Agencije trebalo da tumači nešto ako je zakon jasan? Dakle, suština cele priče jeste u tome da vi namerno radite taj zakon da bude nejasan.
Volela bih da mi protumačite samo jednu stvar, od vas da dobijem odgovor, pošto mi nekoliko puta stiže na telefon poruka koja kaže da molim ministra da protumači samo jednu stvar - da li je korupcija to ako roditelj ima jednog ministra, u vrlo kratkom roku se sagradi kuća, ograda, okućnica, urede se staze i prilazni putevi, a zatim radnici "Beograd puta" neprekidno rade na uređenju travnjaka? Prosto eto, iskoristila sam možda svoje pravo kao narodnog poslanika, kažu da ne mogu da dođu do vas i mole da im pomognete.
Gospodine predsedavajući, gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, u članu 9, zapravo članu koji menja član 21, u stavu 3. napisali ste – zamenika direktora razrešava direktor.
Mi smo smatrali, i u tom pravcu ide naš amandman, da zamenika direktora razrešava Odbor Agencije. Dakle, svako demokratsko društvo koje drži do sebe i koje zaista vodi računa o tome da su demokratske procedure vrlo stroge i da se dobro sprovode, kvalitetno sprovode, mora da stavi mnogo zabrana za funkcionere koje na neki način postavlja.
Mi smatramo da pošto Odbor Agencije već postavlja direktora, sasvim je normalno da treba da postavlja i zamenika direktora. Pošto ga postavlja, onda je sasvim normalno da ga i razrešava. Na taj način smo naš amandman i napisali.
Šta se dobija na taj način time? Smanjuje se mogućnost subjektivnosti. Direktor može da bude krajnje subjektivan i da postavi svog prijatelja, kao što to radi recimo gospodin Boško Ristić. Imamo kumove koji su postavljeni na razna mesta u pravosuđu. Možda su oni zaista kvalitetni ljudi, zaista je moguće da su kvalitetni, ne poznajem ih i ne mogu to da govorim, ali oni ipak na neki način ugrožavaju demokratski princip.
Znači, ako direktor tako postupi, onda je to zloupotreba. Samim tim, ako Odbor ima pravo da postavlja njegovog zamenika i da razrešava njegovog zamenika, tu mogućnost ćete izbeći.
Gospođo ministar, amandman na član 10, zapravo član 22. starog zakona, stav 2. predložili smo da se briše. Stav 2. ovde glasi ovako – osnovna plata iz stava 1. ovog člana, dakle, to je osnovna plata sudije Vrhovnog kasacionog suda, zbog posebne složenosti poslova i odgovornosti radnog mesta može se odlukom Odbora Agencije uvećati za 22%.
Mi smo smatrali da je ovo zaista previše i da ovo treba brisati, sem ako ne mislite da će ova složenost poslova, posebna složenost poslova i odgovornost doprineti da ove gradonačelnike koji su čas u izvršnoj, a čas u zakonodavnoj vlasti privedete da zaista rade i da obavljaju samo jednu funkciju. Tada možda možete da kažete da ovih 20% treba da se stavi.
Sve ovo što je rekao moj uvaženi kolega, gospodin Petronijević, mogu da potpišem i mogu da ga stavim u obrazloženje ovog mog amandmana, kao i moja koleginica gospođa Banović, koja je to mogla da stavi u obrazloženje svog amandmana.
Dakle, nejasno mi je samo jedna stvar. Kako je moguće, kolega, da sve ovo kažete i sve ovo mislite i rekli ste iz srca, a da za to nećete glasati? Prosto zato što mislim da zaista ministri imaju ne pristojnu, nego dobru platu. Poslanici takođe imaju ne pristojnu, nego dobru platu i ne treba bežati od toga. Zašto se niko ne vezuje za osnovnu platu poslanika?
Nije ovde kriva Agencija, nije Agencija tražila velike plate, ovde je predlagač zakona Vlada. Dakle, Vlada nudi mamac – izvolite, povećaćemo vam plate, one će biti jako visoke, uzećemo vam nadležnost i radićete kako mi kažemo.
Dakle, ono što jeste vrlo važno, sva tela, da li su Vladina, nevladina, da li su to regulatorna, nezavisna tela, svi moramo da delimo sudbinu ove zemlje i neznanja ove vlade. Svi moramo ekonomsku situaciju koja je ovakva i prazan budžet da podelimo na jednak način.
Bez obzira o kojoj vrsti složenosti poslova se radilo, u ovoj zemlji ima i te kako složenih poslova. Jedan od složenih poslova jeste i ovaj koji rade narodni poslanici i rade ga svaki dan sa produžetkom i rade svaki dan novi zakon. Dakle, vrlo dinamično, vrlo komplikovano.
Niste stručnjak za pojedinu oblast, radite sa ljudima koji to jesu, pa ipak ne govorimo o tome da su plate narodnih poslanika male, jer nisu i ne tražimo veće, jer nema smisla tražiti ih iz praznog budžeta, dok vam milion ljudi nije zaposleno.
Gospodine predsedavajući, bilo je ovde jako mnogo reči koje je trebalo da zamagle suštinu. Izgleda da se ponavlja ono da, kada hoćemo sami sebe da ubedimo u nešto, govorimo jako mnogo i bez ikakvih činjenica.
Ono što je mnogo jednostavno i što je krajnje jasno i sažme se samo u jednu izjavu koja je izašla u "Politici" 29. juna 2010. godine: "U vladajućoj koaliciji juče su bili veoma uzdržani u komentarisanju predloženih izmena zakona i njihovog povlačenja iz procedure. Jedan od retkih koji je hteo nešto da kaže bio je Meho Omerović, ZES – SDP (dakle, kolega gospođe Kolundžije, koji sedi pored nje), koji je ocenio da se, nažalost, pojedinci ponašaju tako da i zakone moramo da prilagođavamo njima i njihovim interesima, jer tobože od njih zavisi vladajuća koalicija. Mislim da će ovako loši potezi kad-tad da nam se obiju o glavu".
Dakle, ovo je sažeto sve ono što je gospođa Kolundžija vrlo opširno pričala. Ne kaže samo kolega Meho Omerović kome će ti potezi da se obiju o glavu, da li koaliciji ili Srbiji. Na kraju Srbiji, ako oni ostanu na vlasti.
U ime DSS podnela sam amandman na član 1. stav 2. Taj stav glasi: "Trgovina se vrši pod uslovima i na način uređen ovim zakonom i drugim propisima kojima se uređuje promet robe i usluga, kao i dobrim poslovnim običajima i poslovnim moralom". Smatrali smo da je potrebno posle reči " Trgovina se vrši pod uslovima i na način uređen novim zakonom i drugim propisima kojima se uređuje promet roba i usluga" izbrisati ovaj deo koji se odnosi na dobre poslovne običaje i poslovni moral.
U obrazloženju zbog čega niste prihvatili amandman napisali ste da se amandman ne prihvata iz razloga što bi se nepotrebno suzio domašaj odredbi ovog zakona. Naravno, ideja DSS nije bila da suzi domašaj zakona, nego da precizira ono što želite da uredite.
Zakon, ovakav kakav je dat pred poslanike, zaista vrvi od strašno mnogo nepreciznosti, od nejasnih formulacija, od dvosmislenih izraza, a kada je jedan zakon takav, onda uvek to dovodi do nesuglasica i kasnijih problema. Ti kasniji problemi su najčešće na relaciji trgovac-tržišna inspekcija.
Trgovci su se upravo na to žalili. Kao i nama, mislim da su i vama pisala razna udruženja koja kažu, evo samo jedan primer tih nepreciznosti, a vi ovde imate jako mnogo tih stvari. Recimo "vidno istakne". Šta to znači? Jedno vreme je bio hit inspekcija u jednom velikom gradu koja je obilazila male kioske i radnjice sa malim izlogom i kažnjavala preduzetnike jer im je naziv bio slabo vidljiv, prema proceni inspektora. Dakle, govorimo o subjektivnoj proceni. Tako je i ovde vaša subjektivna procena kada se govori o dobrim poslovnim običajima i o poslovnom moralu.
Dobri poslovni običaji za vas, gospodine ministre, možda znače nešto sasvim različito u odnosu na ono što znače za mene ili što znače za svakog poslanika u ovoj sali, takođe i oni koji treba da budu obuhvaćeni ovim zakonom različito tumače ovo. Vidite, kod jednog običnog izraza "vidno istakne" nalazi se toliko različitih tumačenja.
Meni potpuno nije jasno zbog čega vi na ovaj način u zakone uvodite ovakve nepreciznosti. Nije mi jasno da li je potrebno da zakon bude neprecizan, da li je vaša namera bila da on bude neprecizan? Ako vi odbijete amandman ili promenite ovo na način da svakome bude jasno šta to znači ili to izbrišete, onda vi tražite da vam zakon bude neprecizan.
Ovako kako ste ga napisali, ovo je izraz koji je adekvatan ako pišete neki pamflet ili ako ste učenik i pišete neki literarni rad, ali nije ako je u zakonu. Ono što je u zakonu mora biti krajnje precizno i ne može
zavisiti od subjektivnog tumačenja bilo koga. To kad subjektivno tumači inspektor, kada subjektivno tumači ministar, državni službenik, trgovac, onda od toga samo ima problema. Zbog toga smatram da je naš amandman trebalo da prihvatite.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, prvo bih da pročitam na šta smo mi napisali amandman, to je član 10, naslov iznad njega je načelo saradnje. Član 10. glasi: ''U poslovima tržišnog nadzora, svi nadležni državni organi i imaoci javnih ovlašćenja su dužni da međusobno sarađuju.''
Interesantno je da smo dobili potpuno isti odgovor zbog čega se ne prihvata ovaj amandman kao i u drugim slučajevima. Dakle, imate tipske odgovore na netipske amandmane, pa onda kažete – amandman se ne prihvata iz razloga što bi se nepotrebno suzio domašaj odredbi ovog zakona. Zaista ne vidim vezu između ove dve stvari, naročito kažete – u odnosu na pitanje koordinacije poslova tržišnog nadzora, što naravno ne stoji.
Ono na šta smo mi reagovali, to je zapravo ovo što smo više puta istakli do sada, divno zvuči, vrlo je deklarativno i nikoga ne obavezuje. Kada kažete – u poslovima tržišnog nadzora svi nadležni državni organi i imaoci javnih ovlašćenja su dužni da međusobno sarađuju. Da ovo niste napisali na ovakav način, zvučalo bi stvarno smešno. Da li je moguće da vi ovim zakonom počinjete da pozivate imaoce javnih ovlašćenja da sarađuju? To je potpuno smešno, nepotrebno i ironično.
Ovo je jasno da oni treba i moraju da sarađuju. Drugi zakoni koji su ovde doneti pozivaju ih na to. Da li je moguće da smatrate da ako nema ovog načela, koji inače moram da repliciram i kolegi Ratkoviću koji je rekao nešto o tim načelima, imamo mi isto tako način da čitamo uporedne zakone iz okruženja, čak onih koji su mnogo bliže EU, za koje EU kaže – vas ćemo primiti do vas ćemo primati. Oni nisu napisali načela. Nema ih nigde ni u drugim zakonima iz okruženja. Oni valjda isto preferiraju da idu u EU, kao i vi, kolega.
Smatram i mnogi stručnjaci iz ove oblasti su rekli da načelo uopšte nije bilo nužno uneti ovde. Kada ste ih već uneli, morali ste da kažete i šta će se dogoditi i ako ne sarađuju. Znate šta, moje duboko ubeđenje je da ovako kako je napisano treba da znači zapravo nešto sasvim drugo.
Ovde se radi o tome da ste vi u zakonima, koje ste donosili onolikom brzinom da Skupština o njima nije mogla da govori ni dugo, ni da se posveti svakom članu ponaosob, zapravo pokušali da razrešite nešto što ste napravili time što smo primetili u više zakona. To je da je došlo do toga da razni državni organi imaju potpuno iste nadležnosti, pa ste im izmešali nadležnosti, pa se ne zna ko je za šta nadležan i onda to predstavlja problem.
Uzmite zakone iz oblasti poljoprivrede. Uzmite njihovu poljoprivrednu inspekciju, uzmite veterinarsku inspekciju, uzmite tržišnu inspekciju, uzmite komunalnu inspekciju, uzmite sanitarnu inspekciju i pogledajte im nadležnosti. Neće se znati ko je nadležan za nešto što ste ovde propisali.
Upravno je to trebalo da bude razrešeno ovim što ste vi rekli da je načelo saradnje. Pogledajte, jer mi ćemo upravo ovih dana preći, mislim danas ili sutra, na Zakon o bezbednosti saobraćaja. Potpuno ista ovlašćenja ima komunalna policija kao i policija. Hajde da vidimo šta će onda da se dogodi.
Pozivam vas, pogledajte kako su to uradili neki drugi oko vas. Niste vi izmislili zakon, naravno, niti pretpostavljam da smatrate da je zakon nepogrešiv i da ste vi nepogrešivi. Pogledajte kako ovo izgleda u nekim drugim slučajevima, pa da jednostavno ovo regulišete.
Kada smo već govorili o tom nekom poslovnom moralu koji je ideal. Ideal su mnoge stvari u mnogim zakonima i ne samo u zakonima, i u umetnosti je ideal nešto o čemu treba da se sporimo. Ali, prosto, mi govorimo o konkretnoj situaciji u kojoj je ova država, ne govorimo o idealu. Mi govorimo o tome da je Srbija danas zaista poprište svega i svačega.
Recimo, vi kao ministar sigurno znate da se uvozi šminka koja je na bazi olova. Niko o tome ništa ne govori dok se o tome ne pojavi nešto u medijima. Onda žene pokušavaju da otkriju šta kupuju. Onda imate primer divnog poslovnog morala, da neke naše trgovine uvoze "Hipo" dečiju hranu kojoj je na ivici rok trajanja ili je upravo prošao, kao i mnoge druge stvari koje ćete pronaći u našim prodavnicama.
Dakle, nemojmo da govorimo o idealima. Hajmo da govorimo o realnoj situaciji u kojoj nam je država, o realnoj situaciji u kojoj građani žive i kupuju u prodavnicama, u marketima i u sličnim objektima. Dakle, hajde to da vidimo kako ćemo da regulišemo. O idealima ćemo da pričamo nekom drugom prilikom. Hvala vam.
Gospodine ministre koga nema, izvinjavam se što vas pozdravljam, koristiću vreme poslaničke grupe, izvinjavam se, nisam zapazila da je gospodin ministar izašao. Dakle, moje kolege su podnele amandman na član 23, taj član oni smatraju da treba da se briše.
Pošto je to vreme moje poslaničke grupe, hoću da kažem nekoliko stvari, jer očigledno neću moći da dobijem reč kad se javljam na bilo koji način. Dakle, tokom tek završenog fudbalskog prvenstva, svi građani sveta su praktično, možda neki po prvi put, bili u prilici da čuju pojam "vuvuzele".
To su te specifične trube, čiji je zadatak bio da ometaju protivnika i da na taj način jednostavno utiču na rezultat. "Vuvuzele" su ovih dana došle i u Skupštinu. Kad poslanici opozicije govore o činjenicama, a govore o zakonima koje su i te kako čitali da bi napisali amandmane, onda se te dežurne "vuvuzele" pojave da nam kažu da mi ne govorimo o svojim amandmanima niti o svojim činjenicama, o činjenicama koje branimo ili napadamo.
Kada smo govorili o tome, a poslanici DSS su i te kako govorili o tome da se zakoni donose na kilo i na meru, a ne tako što se o njima zaista raspravlja na pravi način, kada smo govorili o tome da se ne primenjuju na sve građane, da su neki građani ravnopravniji od drugih, onda smo doživeli da nam se kaže da mi pričamo gluposti, da se ovde donose zakoni u velikom broju, jer tako mora, a mi sedimo ovde dok njih nema, i da se ti zakoni primenjuju na sve građane.
Evo samo jednog primer. Kao poslanik opozicije moram da ga istaknem. U oktobru 2008. godine donet je Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije. Počeo je da se primenjuje u januaru 2009. Samo dva gradonačelnika poslanika, kolega koji sede ovde danas, ravnopravniji su od svih ostalih građana Srbije, na njih se zakon ne odnosi. Dakle, neću da brojim sada koliko poslanika, kolega vojvođanskih poslanika takođe krši ovaj isti zakon.
Dakle, nemojte molim vas, vi gospodine predsedavajući, da ono što vređa ljude koji sede ovde i koji nešto rade dozvoljavate da bilo ko radi. Zaista nije u redu. Izvinjavam se što sam možda bila preterano oštra i preterano ironična, ali zaista nema smisla. Hvala vam.
Gospođo predsedavajuća, Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije je, kao sistemski zakon kojim se uređuju pitanja sukoba interesa pri vršenju javnih funkcija, donet u oktobru 2008. godine, stupio na snagu u januaru 2010. godine, a danas, šest meseci posle primene, već pokazuje vrlo ozbiljne nedostatke i zbog toga se ulazi u njegove izmene i dopune.
U čemu se ogledaju njegovi nedostaci? Sada je potpuno jasno da je veliki broj najpre vojvođanskih funkcionera, koji obavljaju više javnih funkcija i vrlo su se emotivno vezali za te svoje funkcije, tako da ne mogu da se odluče na kojoj žele da ostanu, a sa koje žele da odu, a bogami ima i jedan broj gradonačelnika koji takođe smatraju da su nezamenljivi u vršenju više javnih funkcija.
Dakle, radi se o tome da su i jedni i drugi uglavnom i jedino iz vladajuće koalicije i to je najveći problem. Na njihovim glasovima opstaje vlast, opstaje Vlada i zbog toga je potrebno izmeniti zakon kako bi se njima izašlo u susret.
Izmene i dopune se donose isključivo zbog toga što želimo da izađemo u susret tim funkcionerima, da oni zadrže svoje funkcije, pa bilo dve, tri, pet ili deset. Zapravo, šta želi Vlada? Ona želi da retroaktivno izmeni posledice koje su stupile na snagu po sili toga što je počeo da se primenjuje Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije u januaru ove godine, a posledicu su nastupile već od 1. aprila 2010. godine.
Doduše, zamešateljstvo je potrajalo malo duže kada su stigle i odluke Ustavnog suda, a bogami se mešalo i Ministarstvo pravde, koje je izdavalo neke potvrde ili neka dokumenta slična tome da neko nije u sukobu interesa.
Dakle, ustavno-pravni sistem Srbije vrlo jasno kaže da su funkcioneri koji su izabrani neposredno od strane građana: predsednik Republike, poslanici u pokrajinskim i u Narodnoj skupštini Republike Srbije i odbornici na lokalu. Ustav je tu takođe vrlo jasan, u čl. 4, 6. i u članu 102. vrlo se precizno kaže da oni ne mogu obavljati druge funkcije, poslova i dužnosti koje mogu dovesti do sukoba interesa, pa tako imamo tu časnu stvar da čovek ne može istovremeno biti i u izvršnoj i u zakonodavnoj vlasti, što je kod nas slučaj i to je ono o čemu mi ovde danas pričamo.
Takvi funkcioneri su, prema ovom zakonu koji je donet u oktobru 2008. godine, do 1. aprila 2010. godine morali da se odluče na kojoj funkciji će da ostanu. Međutim, iako ih je upozoravala direktor Agencije, gospođa Marković, vrlo žustro više puta, ništa se nije desilo, oni su jednostavno ostali na tim funkcijama, pokazali da ih ni Ustav, ni zakon, ni ništa ne interesuje i pokazali da u ovoj državi ima onih pojedinaca, naravno onih koji su na vlasti, koji su iznad zakona.
Kao šlag na tortu došle su one izmene i dopune zakona koje su bile na dnevnom redu pre izvesnog vremena za koje se u javnosti jako brzo saznalo da iza njih ne stoji ni Agencija za borbu protiv korupcije, jer su njeni članovi izjavljivali da o tome ne znaju ništa. Onda je usledio jedan kratak blickrig između, sa jedne strane, gospodina Čupića i gospođe Marković, a sa druge strane Vlade.
Zakon je povučen iz procedure i onda se objavilo – fantastično, stigao je kompromis. To je izjava gospodina Čupića. Kako kompromis danas izgleda? Evo, pred nama se nalazi ovaj zakon, a bogami mnogo više se vidi iz ovog intervjua koji je vrlo nervozan, a koji je dala gospođa Marković na temu čuvenog kompromisa.
Danas prema predlogu koji ste ovde stavili pred nas, funkcioner koji je neposredno izabran može da zadrži više svojih javnih funkcija, ali ste smislili fantastičan način da to izgleda u javnosti kao nešto čime vi njemu oduzimate to pravo.
On mora da ima pribavljenu saglasnost agencije. Da bi Agencija mogla o tome da odlučuje, moram da vas pitam otkuda bilo kom pojedincu u demokratskom društvu diskreciono pravo da odlučuje o tome ko treba da zadrži svoje funkcije i na koji način?
Da bi farsa bila kompletna do kraja, funkcioner koji traži da ostane na više tih funkcija, zapravo mora da pribavi i saglasnost organa koji ga je izabrao kao nezamenljivog na više mesta i da on pomogne na taj način svojoj državi.
Istine radi, Agencija i ne mora da da tu saglasnost, ali je činjenica da način na koji su onako brzo poklekli kada je u pitanju ovaj kompromis koji je pred nama zapravo predstavlja samo teorijsku mogućnost da Agencija ne da tu saglasnost. Međutim, gospodo moja, u demokratiji nema takvih kompromisa. Zakon se mora primenjivati jednako prema svakom građaninu ove zemlje.
Šta je to još sporno za nas u DSS? Direktor Agencije, ne Agencija, donosi podzakonska akta koja treba da preciziraju koje su to funkcije koje funkcioneri mogu obavljati bez saglasnosti Agencije. Zašto bi to direktor radio? Zašto bi direktor donosio podzakonska akta?
Dalje, kažete – državni službenik koji radi u organima lokalne samouprave, organima pokrajine, organima republike, organima javnih preduzeća i ustanova i organima privrednih društava, koji prijavi funkcionera da je u sukobu interesa, ne može da trpi štetne posledice, pa sad pazite, ako je to uradio u dobroj nameri …
Hvala, gospođo predsednice. Gospodina ministra ne mogu da pozdravim, nažalost. Gospodo iz Ministarstva, dame i gospodo narodni poslanici, počeću od okolnosti u kojima se ovaj predlog zakona donosi pred narodne poslanike i pred građane Srbije.
S obzirom da je pre nekoliko dana bio i taj mali jubilej dve godine rada Vlade, dve godine od formiranja Vlade, ovo će ispasti nekakav mali bilans tog rada, ali prosto to jeste jedan uvod da bih kasnije mogla da razradim priču o tome pod kojim okolnostima se zakon može primenjivati.
Dakle, u julu 2009. godine kurs evra je bio 78 dinara, a danas je 104,5 dinara. Prosečna plata u julu 2009. godine je bila 29.453 dinara. Vrednost joj je bila 382 evra. Danas je njena vrednost 325 evra. Svakom zaposlenom građaninu Srbije uzeli ste za ove dve godine 14,5% njegove plate, odnosno 57 evra. Prosečna penzija je imala vrednost od 225,6 evra, a danas je 192,7 evra. Uzeli ste 32 evra svakom penzioneru.
Broj zaposlenih u julu 2009. godine bio je 1.999.000, a danas je taj broj 1.841.000. Dakle, za dve godine 158.000 ljudi je ostalo bez posla, a to se bliži onom broju od 200.000 novih radnih mesta koje ste obećali, a stopa nezaposlenosti je porasla za 40%. Preko milion stanovnika je trenutno bez posla u Srbiji. Istovremeno, podaci kažu da se u državnoj administraciji za dve godine povećao broj radnih mesta za 2.357.
Jedan od podataka koji i te kako dobro oslikava situaciju kako treba da se sprovodi ovaj zakon je i činjenica da je indeks Beogradske berze pao gotovo za tri puta. Strane investicije su se smanjile na godišnjem nivou za više od dva puta. Izvoz je smanjen za 10%, a uvoz za jednu četvrtinu.
Kada je u pitanju zaduženost građana, od 140 evra, kolika je bila zaduženost građana, sada je za dve godine porasla na hiljadu evra. Dug prema inostranstvu po stanovniku se popeo do 3.000 evra, znači, udvostručio se. Takva politička, ekonomska i socijalna neozbiljnost je dovela do toga da je svaki deseti građanin Srbije ekstremno siromašan, a svaki osmi siromašan. Sada mi donosimo zakon o poštenoj trgovini.
Složiću se sa nekoliko stvari kada je ministar obrazlagao ovaj zakon, a konstatovala sam i ono što je rekao predstavljajući ovaj zakon na javnim raspravama. Sam ministar je rekao da su glavni problemi našeg tržišta mala tražnja, odnosno evidentan je izuzetno veliki pad prometa, zatim mala kupovna moć građana Srbije i strah građana Srbije da očuvaju svoja radna mesta.
U kontekstu toga, pošto ste pominjali Valjevo više puta, ja sam slučajno iz Valjeva, da vam kažem, nema potrebe da vi u zakonu naglašavate spremnost ministra, koji inače u ovom zakonu ima 33 nadležnosti, izbrojali smo, 33 nadležnosti ministar sam sebi dao, malo je mnogo zaista, nema razloga da vi sve te zakone donosite na taj način da vi upravljate tim da u gradu Valjevu, recimo potrošači, građani Valjeva imaju pravo da imaju megamarkete, veletrgovine i da se snabdevaju i kvalitetnije i bolje.
Samo im omogućite da rade, da zarade svoje plate, da im plate budu pristojne, a onda će investitori sami da dođu. Znači, taj detalj slobodno možete da izbrišete iz zakona i nemojte ga pominjati, jer zaista je smešno govoriti o tome. Možete vi dirigovanim tržištem napraviti 25 takvih megamarketa u Valjevu, oni će zvrjati prazni jer ljudi nemaju osnovna sredstva da se prehrane, a kamoli da kupuju u njima.
Dalje, pošla bih od samog člana 1. U stavu 1. vi kažete ovakvu stvar – ovim zakonom uređuju se uslovi i način za obavljanje i unapređenje trgovine na jedinstvenom tržištu Republike Srbije, kao i zaštita tržišta, uređuje se zaštita od nepoštene tržišne utakmice i nadzor. Izvinite, molim vas, da li je zadatak Ministarstva i ministra da uređuje nepoštenu tržišnu utakmicu? On treba da je spreči.
Nema potrebe da se uređuje tako nešto. Zapravo zadatak vam je da sprečite. Ali, kada sam iščitala ovaj zakon vrlo ozbiljno i kada sam razgovarala s ljudima koji se ovom oblašću bave, pre svega, ljudima koji se bave vrlo konkretno tim, znači, rade u trgovinama, shvatila sam da se vama ovde nije potkrala greška, da je ovde potpuno jasna namera. Vi upravo to želite da uređujete.
Dalje, zakon vrvi od jako mnogo nepreciznosti, od dvosmislenih izraza, od nejasnih formulacija, od deklarativnih stvari kojima ne treba da bude mesto u zakonu. One mogu da budu deo nekog finog literarnog sastava učenika do četvrtog razreda osnovne škole, ali u zakonu one nemaju svoju težinu. Oni zapravo u praksi i te kako mogu da dovedu do velikih problema između tržišne inspekcije, s jedne strane, i trgovaca, s druge strane, koji su na kraju jednog drugog lanca u ovom procesu.
Evo primera, čini mi se da bi trebalo da komentarišemo, jer su to neke najkonkretnije stvari, da ne bude da se samo deklarativno izražavam. Kad kažete da treba da bude nešto vidno istaknuto, šta vi pod tim podrazumevate? To ljudima mora da bude potpuno jasno. Jer, onom vlasniku kioska koji je stavio na svom malom kiosku neku oznaku, to je za njega vidno, ali nije vidno za inspektora, a za mene kao kupca je možda manje ili više vidno. Znači, mora precizno da se kaže kako to vidno treba da izgleda i šta to zapravo znači?
Kad kažete – osnovni podaci o prodajnom objektu. Šta su to osnovni podaci? Koji su to konkretno osnovni podaci? Ima mnogo primera u praksi da su ljudi kažnjavani zato što su oni smatrali da su osnovni podaci nešto drugo, a inspekcija smatrala da je nešto drugo osnovni podatak.
Dakle, to su neke stvari koje, uz još neke stvari koje ću da pomenem, i ta kako mogu da otežaju život nekom malom trgovcu koji od te svoje radnje izdržava veliku porodicu i na kraju plaća porez državi Srbiji što nije zanemarljivo.
Šta su još problemi? Neusaglašeni dokumenti koji se pojavljuju u ovom ministarstvu, zatim i u drugim srodnim ministarstvima koja treba da preferiraju rešenje ovog zakona, zatim nedostatak jasnih podzakonskih akata.
Recimo, imate situaciju i često se dešavalo u praksi da različiti državni službenici u istom ministarstvu potpuno različito tumače isti propis i onda na kraju, u tom lancu stradaju trgovci, jer oni plate kaznu koju im inspekcija razreže.
Evo primer, dali se KEPO knjiga vodi sa PDV-om ili bez PDV-a. Reći ću vam broj onih koji su u Beogradu i u Valjevu kažnjeni zbog toga što su dobijali različite informacije i različita tumačenja od inspekcije i od različitih službenika u ministarstvu. Ta priča je, nadam se, razrešena, bar se tako smatra i tako kažu ljudi u praksi, ali mislim da treba voditi računa o takvim stvarima, jer ako imate nejasne propise, podzakonske akte koji kasne, onda imate situaciju na terenu da ljudi plaćaju kazne zbog toga što vi ne radite svoj posao.
Šta je sledeća stvar koju smo mi iz DSS zapazili i ono što su ljudi iz prakse praktično zapazili i rekli vam to na više mesta. Pošto je ovde prilika da mi, kao njihovi glasnogovornici kažemo te stvari, reći ću vam, recimo, da ste vi predvideli nova administrativna opterećenja trgovaca i da ta nova administrativna opterećenja treba da budu sva do 31. marta tekuće godine.
Sad kad dostavljaju podatke Centru za trgovinu, oni u istom terminu treba da dostave Poreskoj upravi PPDV obrazac za obračun PDV-a, zatim Fondu PIO se predaju M4 obrasci za upis staža, zatim Poreskoj upravi se predaju završni računi, Poreskoj upravi pojedinačne poreske prijave za sve izvršene uplate zarada radnika i ostale isplate po dobitku, Upravi za duvan predaju se statistički podaci o nabavci, prodaji i zalihama duvanskih proizvoda i duvana.
Mislim da ne treba da pravimo opterećenja ljudima za koja znamo da oni ne mogu da ih ispoštuju, zato što jednostavno ako im zadate da u nekom roku od dva meseca treba sve ovo da prikupe i obrade, onda ćete jednostavno dovesti do toga da ljudi krše zakon, ne zato što neće da sprovedu, nego zato što ne mogu da postignu.
Kad smo već kod formiranja Centra, u članu 47. celo poglavlje šesto je unapređenje trgovine i tu planirate u članu 47. Centar za razvoj trgovine. To je jedna fantomska agencija, kako sve stvari stoje. Prema njoj će se odnositi prema Zakonu o agencijama, sve druge pojedinosti se odnose na ovaj zakon. To je zapravo jedna faktički agencija koja ni manje ni više treba da radi posao koji trenutno rade ljudi iz Ministarstva.
Pretpostavljam da je ljudima iz Ministarstva jasno da je situacija u ovoj zemlji vrlo ozbiljna i ekonomski vrlo teška i da oni moraju da rade svoj posao za svoju platu, kao što će da rade i ovi novoprimljeni ljudi u ovom Centru za razvoj trgovine.
Zato mi iz DSS smatramo da u ovom trenutku ne treba ići taj korak, kako vi kažete, napred, a mi korak nazad u razvoju, administracije, pre svega, jer mislimo da Ministarstvo sa svim ovim sektorima koje ono ima i sa svim službenicima koje ima je sasvim i stručno potkovano i brojno potkovano da radi posao koji je do sad radilo. Nadam se da će da ga radi.
Kad smo pominjali više stvari u ovom zakonu, očekivala sam da neko od kolega pomene još jednu stvar koja je i te kako važna, a tiče se turističkih usluga. Naravno, one su u vezi sa ovim drugim Zakonom o turizmu, ali treba pomenuti i to zato što je aktuelna priča ovih dana o čuvenoj agenciji "Konte", koja je prevarila više desetina, čak možda i stotina građana Srbije. Ono što sve ljude brine, kaže da građani kada planiraju da putuju preko turističkih agencija treba da znaju da ih niko ne štiti od eventualnih prevara, poput one koja se dogodila ovih jadnim ljudima koji su verovali ovoj agenciji.
Nijedna institucija niti organizacija nema kompletan spisak agencija na koje su se putnici prethodnih godina žalili. Ono što je još interesantno su izjave pomoćnika ministra ekonomije zaduženog za sektor turističke inspekcije Stojana Arizanovića, koji je podsetio sugrađane da se na zvaničnoj internet stranici Turističke inspekcije nalazi formular za prijavljivanje nemilih događaja. Znači, građani Srbije mogu da budu zaštićeni pred sudom tek kad im se dogodi taj maler.
Pošto se ovaj deo turističkih usluga graniči i sa ovim zakonom u mnogim stvarima i mislim da je možda i tržišna inspekcija trebalo da poradi neki deo posla, ovde bar prema načinu na koji funkcionišu turističke agencije, meni se čini da bi možda neko mogao da progovori, a pre svega mislim na ministra, nešto o tome, jer je to jedna vrlo aktuelna tema, tema koja možda traži jedno razrešenje na nekom mnogo višem nivou od pomoćnika ministra koga taj posao ne interesuje.
Interesantan predlog u ovom vašem predlogu zakona dajete, jeste da kontrolišete cene koje su važne za život građana Srbije. Vidim da su upravo poskupele one usluge u javnim preduzećima koje kontroliše Vlada, poput struje, poput telefona i sličnih stvari. Vidim da vrte glavom, ali ih ja plaćam skuplje i pretpostavljam građani Srbije.
Na kraju, želim da vam kažem još jednu stvar, rekle su moje kolege da je 35 amandmana podneto, to znači da imamo prilično komentara i primedbi na ovaj zakon i moram da kažem jednu činjenicu, od onih koji su onako istrgovali sa glasovima Srbije i sa poverenjem građana Srbije, zaista sam očekivala da naprave mnogo bolji zakon. Ovaj zakon je, nažalost, onakav kakav je i Vlada, loš.