Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Olena Papuga

Olena Papuga

Liga socijaldemokrata Vojvodine

Govori

Očigledno je da je kraj godine, a mi nismo ispunili uslove.
Hvala, potpredsedniče Bečiću.

Ministre Ljajiću sa saradnicima, hoću da naglasim LSV će u skladu sa tome da li ćete prihvatiti amandmane ili ne, tako odlučiti kako će glasati za izmene Zakona o turizmu, a naravno za sporazume ćemo sigurno glasati.

Turizam u našoj zemlji daje velike mogućnosti, ali ima i veliku konkurenciju. Danas raspravljamo u izmenama Zakona o turizmu koji su proizveli probleme na turističkom tržištu.

Ima puno primera kada agencije svesno ili namerno zanemaruju Zakon o turizmu i posluju na štetu klijenata, posebno leti, novine su prepune tekstova o iskustvima oštećenih turista, mada je iz Turističke inspekcije na početku letnje sezone su informisali da agencije imaju odgovarajuće polise, stručne kadrove, zaključene ugovore sa stranim agencijama i da licenca nikome nije oduzeta ili inspekcije savetuju turistima da budu oprezni i da provere u šta ulaze kada putuju.

Naši turisti moraju da otvore četvore oči kada putuju i potpisuju ugovore o putovanjima, a našim ljudima je često papir nepotreban. To je do našeg mentaliteta koji će morati da se promeni. Merodavno je samo ono što se stavi na papir. Tu mislim na uslove putovanja.

Putnici u dogovaranju putovanja često ne znaju ko je organizator, pa ako dođe do nesporazuma često računaju na posrednike sa kojima često i dogovaraju svoja putovanja.

U oblasti turizma u Srbiji vlada siva ekonomija, a to ste i vi naglasili u svom predstavljanju ovih izmena zakona. Iako ovaj predlog izmena to zaustavi onda je opravdano njegovo izglasavanje.

Oštećeni turisti često nemaju kome da se obrate kada su njihova uskraćena prava, jer se Zakon o zaštiti prava potrošača često zanemaruje u toj oblasti turizma.

Preraspodelom ovlašćenja inspekcijskih službi i prenošenje dela nadležnosti na ovlašćene inspekcijske organe, jedinice lokalne samouprave doći će do teritorijalne pokrivenosti. Biće omogućena pojačana kontrola naplate i uplate izvodnih prihoda jedinica lokalne samouprave koje se ostvaruju iz turističke delatnosti.

Treba napomenuti da Turistička inspekcija nema dovoljno kapaciteta i da postoji nesrazmera u odnosu na obim poslova i broj inspektora koji taj posao obavljaju, znamo da nemamo dovoljno inspektora koji se bave tom oblašću.

U većim turističkim centrima Kopaonik, Zlatibor, nije sistematizovano ni jedno radno mesto turističkog inspektora. Ispitivanja su pokazala da ima puno nestručnih kadrova na rukovodećim mestima u turističkim organizacijama, posebno na lokalnom nivou.

Iz tog razloga je došlo i do propisivanja obaveze u pogledu stručne spreme i radnog iskustva za direktora Turističke agencije, što opet možemo da pohvalimo.

Vodeći faktor razvoja turizma trebao bi da bude proces obrazovanja. Obrazovanje kadrova za poslove u turizmu treba da stvori viši nivo obrazovanja ljudi u određenoj društvenoj zajednici.

U Vojvodini ima 117 redovnih srednjih škola u 39 opština, njih 12, ekonomske škole, izvode programe ugostiteljsko-turističke struke, od njih su 11 državne i jedna je privatna škola.

Za obrazovanje u turizmu mogu se izdvojiti u Vojvodini Prirodno matematički fakultet u Novom Sadu i Ekonomski fakultet u Subotici. Od privatnih visoko-školskih ustanova tu postoji Fakultet za poslovnu ekonomiju u Sremskoj Kamenici i Fakultet za sport i turizam u Novom Sadu.

I pored toga što imamo postojeće škole i fakultete, možemo reći da ima jako puno nezaposlenih ljudi koji su završili i srednje škole i fakultete. Ne znam zašto se to dešava, da li se u turizmu zapošljavaju kadrovi koji nemaju odgovarajuću stručnu spremu ili zato što su mogućnosti turizma stvarno neiskorišćene.

Turizam treba da donese razvoj lokalne samouprave, to piše u zakonu. U vezi sa tim može se očekivati povećanje broja radnih mesta i zapošljavanje pre svega lokalnog stanovništva, što je na neki način i zadatak turizma.

U prvo redu za razvoj turizma treba računati na banje, planine, lekovite izvore, a u Vojvodini na iskorišćene termalne vode po kojima su zemlje u okruženju, posebno Mađarska, u svetu prepoznatljive i to im omogućuje zaradu preko cele godine. Znamo da su lokalne samouprave u Mađarskoj oživele i da žive baš time što su otkrili te termalne vode i što su napravile od toga biznis.

Ispitivanja u Vojvodini su pokazala da su ljudi najviše zainteresovani za etno priču, koja je izuzetno popularna u poslednje vreme. Turisti žele da vide, ne samo da vide, već i da osete atmosferu i da saznaju kako se nekada živelo u pojedinim krajevima.

Kada su u pitanju najveći nedostaci turizma iz Vojvodine, govorim o tome zato što dolazim iz Vojvodine, sa aspekta marketinga njihovo rešavanje, najveći je nedostatak materijalne i finansijske prirode.

Čini se da Vojvodina ima malu prednost u odnosu na ostale krajeve Srbije u pogledu turizma. Mada se u Vojvodini oseti nedostatak profesionalnih kadrova koji bi upravljali marketingom i koji je u turizmu, znamo, jako važan.

Eko turizam u Srbiji je zanemarena grana. Nažalost, potencijali eko turizma nisu dovoljno prepoznati i iskorišćeni, a mogu doneti veliku zaradu i mogućnost zapošljavanja lokalnog stanovništva i na kraju krajeva odliv mladih ljudi u veće gradove ili u inostranstvo.

U Vojvodini je danas pod zaštitu stavljen veliki broj prirodnih dobara na ukupnoj površini od preko 120 hiljada hektara. Pod zaštitom se nalazi preko 130 prirodnih dobara, od kojih je najznačajnija Fruška Gora, itd. Ti potencijali su neiskorišćeni. Ispitivanja kažu da je samo jedna trećina toga iskorišćena.

Izmene zakona govore o tome da kod određenog broja posrednika u prodaji turističkih putovanja je primećeno postupanje koje nije u skladu sa pažnjom dobrog privrednika. U tom smislu, propisuje se obaveza njihovog registrovanja u registar turizma, što je opet za pohvalu.

Kod nas dominira mišljenje da je potrebno jako puno raditi na međunarodnoj saradnji svih turističkih subjekata i da to do danas nije bio slučaj. Ispitivanja kažu da turističke agencije sarađuju sa hotelijerima, ali da je ta saradnja jako loša, dok turistička organizacija uopšte ne sarađuje sa hotelijerima, ocenjuju tu saradnju kao dobru.

Hotelijeri daju izuzetno male provizije turističkim agencijama i dešava se da cene turističkih agencija budu veće od onih koje su istaknute na recepcijama hotela. Znači, to je siva ekonomija i mislim da ako ovaj zakon izmeni to, mi ćemo na neki način biti zadovoljni i ako ne budemo možda glasali za taj zakon.

Još jednom da naglasim da će Liga socijaldemokrata Vojvodine podržati ovaj zakon ako nam budu prihvaćeni amandmani, a naravno o njima ćemo raspravljati u danu kada na to dođe red.
Hvala, predsednice.
Ministre, poslanici LSV će takođe podržati ovaj amandman, iz razloga što smo svesni, mi koji dolazimo iz Vojvodine, toga da živimo u multinacionalnoj sredini, u kojoj u poslednje vreme i dolazi do razno-raznih sukoba zato što se ne poznajemo ili malo o jednima znamo i malo o jednima brinemo.
Posebno mislim da te dodatke treba staviti koji idu uz knjige nacionalnih manjina, jer ja dolazim iz jedne homogene sredine i čak o svojoj istoriji u školi nisam učila. Znači, o rusinskoj istoriji nismo učili. Posebno sada, isto tako, deca ne znaju ni o svojoj istoriji ništa, a ne znaju ništa ni o istoriji naroda ili nacionalnih zajednica sa kojima žive. Tako da, ti dodaci bi koristili, ne samo određenoj nacionalnoj zajednici, nego bi koristili i drugim pripadnicima nacionalnih zajednica, možda koji žive u toj sredini, koji idu u tu školu, ili bi se ti dodaci mogli koristiti, na primer, i u nekim drugim školama. To je lako posle prevesti na srpski jezik ili na neki drugi jezik nacionalne zajednice.
Drugo, podržala bih govor poslanice Gordane Čomić oko tih prevođenja udžbenika. Daću vam primer. U Pedagoškom zavodu Vojvodine niko ne govori rusinski, nema nijedna osoba koja zna rusinski jezik. Mi nemamo inspektora za rusinski, za nastavu na rusinskom jeziku. U Pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje takođe niko ne govori rusinski jezik. Isto pitam, ko će da kontroliše, ko će da uradi tu kontrolnu ulogu oko izdavanja udžbenika, posebno oko prevođenja? Možda će to uraditi i nacionalni saveti, ali nacionalni saveti nemaju te stručne službe, osim Odbora za obrazovanje koji bi to uradio. Tako da, mislim da će država, Ministarstvo i Pokrajinski sekretarijat, na koga su prenešene neke nadležnosti, opet imati veliki problem oko prevođenja udžbenika, kontrolisanja prevoda udžbenika itd.
Takođe, molim ministra da pogleda još jednom ovaj amandman. Takođe sam na Odboru za obrazovanje pričala o tome da ta reč „može“ znači i da ne mora, da je to nekada dobra volja vas ministre ili nekog ministra koji će doći posle vas, možda to i neće biti slučaj, da jednostavno ne piše u kom slučaju Ministarstvo, ministar može da donese odluku o finansiranju pripreme ili nabavke tih udžbenika na jezicima nacionalnih manjina ili za učenike, decu sa smetnjama u razvoju.
Jednostavno, mislim da to treba da se promeni i ako već nacionalni savet ima svoje nadležnosti i donese odluku da Ministarstvo finansira neki udžbenik ili pripremu da jednostavno ministar treba, i da ne bude više ta rečenica – može ili ne mora, nego da stoji rečenica – donosi odluku.
Hvala, predsednice. Izvinjavam se, nisam se na vreme pripremila.
Tražim od Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine odgovor, tumačenje na pitanje koje su mi dali građani Bačke Topole, a ono se naime odnosi na to da građani Bačke Topole imaju veliki problem sa ispuštanjem smrada koji dolazi od kafilerije „Žibel“ u Bačkoj Topoli. Građani Bačke Topole taj smrad ne trpe ovih godina, nego je taj problem više decenijski, zato što AIK Bačka Topola, najverovatnije u preradi životinjskog otpada ne poštuje određena pravila, zakon i uredbe ove države. Niko u ovom gradu, naravno, ne želi da AIK Bačka Topola prestane da radi, jer od toga sigurno živi jako puno porodica, to je egzistencija ne samo građana opštine Bačka Topola, nego i susednih opština, tako da građani Bačke Topole jednostavno traže o Ministarstva poljoprivrede i zaštite životne sredine da ih na neki način zaštiti od tih pojava koje trpe.
Naime, oni su već više puta pisali peticije, zatim su pisali tužbe itd, ali niko od nadležnih u opštinskoj upravi, od resornih inspekcija nije im pomogao, kažem, više decenija.
Kafilerija „Žibel“ posluje u okviru AIK Bačka Topola i godinama krši propise o zaštiti životne sredine, zagađuje vazduh na širem prostoru, što je suprotno članu 19. Zakona o zaštiti vazduha i suprotno je čak i Uredbi o uslovima za monitoring i zahtevima kvaliteta vazduha. U procesu spaljivanja životinjskih leševa ta kafilerija ispušta u vazduh, bez odgovarajući ispravnih filtera, koji prelaze granične vrednosti nivoa, zagađujuće materije, tako da se zagađujuće materije u vazduhu, a sa njima i gasove izuzetno neprijatnog mirisa, koji se šire čak i na 10 kilometara u prečniku od mesta emisije, tako da čak i stanovnici opštine Mali Iđoš osećaju te zagađene materije.
Rad svake kafilerije je društveno koristan, jer u procesu uništavanja životinjskih leševa sprečava eventualno širenje. Međutim, u ovom procesu svaka kafilerija mora da poseduje i koristi ispravne filtere, kako se ne bi trovali građani i kako se ne bi povećavao stepen malignih oboljenja, što je veliki slučaj tih malignih oboljenja u Bačkoj Topoli.
Pošto su građani Bačke Topole i Malog Iđoša jako razočarani pasivnošću nadležnih inspektora, zamolili su me da postavim ovo pitanje, u stvari da pitam resorno ministarstvo, Ministarstvo poljoprivrede i životne sredine da li će da urgira, u stvari da li će da kontaktira i proveri kod nadležnih u opštini Bačka Topola i Mali Iđoš da li imaju nameru da zaštite, da stave filtere i da poštuju zakon i uredbe?
Drugo pitanje takođe postavljam isto Ministarstvu, a odnosi se na istu tu opštinu Bačka Topola. Idem po informaciji koju smo dobili, a tiče se pomora ribe u akumulacionom jezeru Krivaja. Naravno, opet kažem da je to u opštini Bačka Topola.
Za vikend se pojavila uginula riba na površini jezera. Prema ovim procenama uginulo je oko 10 hiljada komada smuđa, a od kojih su mnogi izbačeni na obalu. Prema pisanju štampe, na poziv ribočuvarske službe došao je vodoprivredni inspektor kome je predočeno da je do uginuća došlo najverovatnije zbog prekomernog crpljenja vode za zalivanje okolnih useva zbog čega je nivo vode pao ispod biološkog minimuma i riba je ostala bez kiseonika.
Ko je prekomerno crpio vodu? Da li je uginula riba upućena na analizu kojom će se tačno utvrditi šta je dovelo do pomora ribe? Da li je registrovano prisustvo nekog zagađivača koji je otpadne vode ulivao u jezero? Ko je odgovoran za učinjenu ekološku štetu?
To su sva pitanja koja postavljam Ministarstvu poljoprivrede i zaštite životne sredine.
Zabrinjavajuće je da su se tako dva velika ekološka problema dogodila u jednoj opštini. To samo potvrđuje naš stav da se pitanja zaštite životne sredine moraju rešavati kao prioritetna, jer su materijalne štete velika, a štete po zdravlje građana su nesagledive i dugoročne.
Molim Ministarstvo poljoprivrede i životne sredine da na ova dva pitanja građanima Bačke Topole i Malog Iđoša što pre odgovori. Hvala.
Hvala, potpredsedniče Bečiću.
Poštovani ministre, državna sekretarko Lužanin, državni sekretaru Šuvakov, kolege poslanici, novi Zakon o udžbenicima je u našoj javnosti izazvao razno-razne polemike i punio je novine mesecima, čak i godinama. Stari zakon od 2009. godine pokazao se kao nefunkcionalan, nije pratio planove i programe školskih ustanova, tako da je jednostavno naša javnost čekala ovaj zakon.
Posebno su ovaj zakon čekali roditelji, misleći da će novi zakon doneti neke novine u vezi toga da đačke torbe neće imati 20 kilograma. Razmišljali su o tome da li će novi udžbenici biti skuplji ili jeftiniji od ovih koje je predviđao stari zakon. Naravno, cene udžbenika i to kakvi će biti udžbenici ne predviđa taj Zakon o udžbenicima, nego jednostavno plan i program u školama, ali mogu reći da su roditelji posebno čekali ovaj zakon.
Pokazalo se da su najviše zainteresovani za taj zakon bili izdavači. Naravno, zbog toga što je od 2009. godine štampanje udžbenika, izdavanje udžbenika povereno i privatnim izdavačima, što do 2009. godine nije bio slučaj, već je postojao samo Zavod za izdavanje udžbenika. Tu hoću posebno da naglasim da od 1993. godine, dok je u Vojvodini postojao Zavod za izdavanje udžbenika i pokrivao je izdavanje udžbenika na teritoriji AP Vojvodine, u tom vremenu, dok je Vojvodina imala punu autonomiju, razvoj tih udžbenika, posebno pratećih udžbenika i nastavnih programa, bio je mnogo bolji.
Nije se pojavljivalo to da udžbenici za nacionalne manjine nisu izlazili godinama i da nekoj određenoj zajednici, a uglavnom svim nacionalnim zajednicama poslednjih godina nedostaje i do 50 udžbenika. Zato hoću taj period do 1993. godine, dok je, kažem, postojao Zavod za izdavanje udžbenika u AP Vojvodini, da pohvalim. Taj period posle, možda i ne, a posebno od 2009. godine, po novom zakonu, kada su se javni izdavači na neki način borili oko toga ko će koje udžbenike da izda. Niko se nije borio za izdavanje niskotiražnih udžbenika po starom zakonu jer, jednostavno, svi žele komercijalizovati svoj posao, a izdavanje niskotiražnih udžbenika za nastavu na jezicima nacionalnih zajednica, za specijalizovane škole, za škole za decu sa posebnim potrebama niko nije hteo da prati.
Mislim da će ovaj novi zakon ipak unaprediti izdavanje tih udžbenika na jezicima nacionalnih zajednica. Vidim da se Ministarstvo trudilo oko toga i da je ta neka naša borba ponekih poslanika u svim tim godinama, koji smo ukazivali na to da niskotiražni udžbenici ne treba da imaju takav status, jednostavno, imam nade da će ovaj zakon sve to popraviti i da više nacionalne zajednice i te specijalizovane škole neće imati taj problem da neće imati udžbenike.
Posebno mislim da ste se potrudili oko tog uplaćivanja određenog procenta u zajedničku, da kažem, kasu oko izdavanja tih udžbenika, da se to poboljšalo, a ne, kao što je bilo prošli put, da su javni izdavači, privatni izdavači samo jedan procenat platili ili čak i nisu uplaćivali od te svoje godišnje zarade, tako da možda nije ni bilo od čega izdati udžbenike, što, po mom mišljenju, naravno, nije opravdanje.
To što me brine oko tog finansiranja udžbenika i nadalje, u članu 9. piše da Ministarstvo može doneti odluku o finansiranju ili sufinansiranju pripreme ili nabavke udžbenika. Brine me ova reč „može“, pošto znamo da, ako nešto može, možda i ne mora i da možda sadašnji ministar ima tu obavezu i, jednostavno, razume šta je finansiranje udžbenika niskotiražnih, koji ne mogu da se na neki način komercijalizuju kod privatnika, ali mislim da ovo u članu 9. na neki način „može“, treba da se ispravi jer to je dobra volja, može ili ne može.
Ono što je u ovom zakonu dobro, da su poneki poslovi oko odobravanja udžbenika povereni AP Vojvodini jer mislim da Pokrajina ima stručne službe, ima ljude koji prate nastavu na jezicima nacionalnih manjina, takođe ima iskustva oko te dvojne nastave gde se nastava izvodi na dva jezika, u školama itd.
Jedino što bih možda rekla, tražili smo, LSV je to tražila i u amandmanu, da sredstva koja se uplaćuju kao taksa pri podnošenju zahteva za odobravanje udžbenika, da se direktno uplaćuje u pokrajinski budžet jer, jednostavno, kako će Pokrajina, kako će pokrajinski organi, ne znam, Pedagoški zavod i Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje, od kojih sredstava će on to sve raditi. Tako da, molila bih vas da još jednom pogledate ovaj amandman i da sredstva od te takse uputite odmah u pokrajinski budžet. Mislim da će to biti veliki problem za Pokrajinu, od kojih sredstava će ta njena stručna služba odobravati te udžbenike.
U ponekim članovima na neki način ovaj novi Zakon o udžbenicima nije usklađen sa Zakonom o nacionalnim savetima, posebno na nekim mestima ima da nacionalni savet daje mišljenje, u nekom članu daje saglasnost. Po Zakonu o nacionalnim savetima, treba svugde da bude „saglasnost“, tako da ovo „mišljenje“ treba, jednostavno, izbrisati i promeniti u „saglasnost“. Mislim da je više poslanika i poslaničkih grupa dalo amandmane da se to ispravi jer će biti jednog dana problem da Zakon o udžbenicima nije usaglašen sa Zakonom o nacionalnim savetima.
Što se tiče javnih izdavača i izdavanja udžbenika, mislim da je prekratak rok dat za pripremu udžbenika na jezicima nacionalnih zajednica, posebno što privatni izdavači nemaju iskustvo u izdavanju udžbenika na jezicima nacionalnih zajednica. To su do sada radili Zavod za udžbenike iz Beograda ili odeljenje Zavoda za udžbenike u Novom Sadu, koji stvarno ima stručnu službu i on je u svim tim godinama, možda u 30 i više godišnjem radu, ima stručne službe za sve jezike, ima prevodioce, ima lektore koji su uvek dobro radili udžbenike. Jednostavno, ovim zakonom se predviđa da i udžbenike pripadnika nacionalnih zajednica, što je, po mom mišljenju, i dobro, ako već privatni izdavači izdaju knjige na srpskom jeziku, treba ih obavezati da izdaju i udžbenike na jezicima nacionalnih zajednica. Ali, mislim da će ta priprema udžbenika za njih biti jako komplikovana, posebno što, to je i kolega Riza Halimi naglasio, i nacionalni saveti počinju taj neki posao u izdavanju udžbenika, što im je omogućio zakon, a i Ustav. Jednostavno, nemaju ni nacionalni saveti, na neki način, stručne kadrove, no, to je na njima, da oforme neke stručne kadrove koji će pratiti izdavanje udžbenika, prevoditi, itd, da bi bili na usluzi privatnim izdavačima.
Mislim da će privatni izdavači imati problem oko tih prevoda udžbenika zato što za udžbenik treba jedno vreme da se samo prevede, a 120 strana ne može da se uradi za mesec dana, posle treba neki lektor da to izlektoriše, rediguje, itd. Mislim da je prekratak rok za odobravanje i pripremu udžbenika na jezicima nacionalnih zajednica.
Drugo što bih možda imala da kažem o Zakonu o udžbenicima, ono oko mišljenja o udžbeniku, možda to ko daje mišljenje, kako, da će to možda stvarati neke poteškoće, ali vreme će pokazati. Mislim da je ovaj zakon o udžbenicima ipak jedan korak više. Tu ne mislim samo na udžbenike na jezicima nacionalnih zajednica jer, po svemu sudeći, mislim da je to bolja varijanta od svih koje smo do sada videli, i one koje su povučene i koje su do sada bile. Jednostavno, to što se tiče udžbenika, ne samo na jezicima nacionalnih zajednica, nego i na jeziku većinskog naroda, na srpskom jeziku, mislim da se malo pažnje u ovom zakonu posvetilo kvalitetu udžbenika. Mislim i to da nam, jednostavno, obrazovni sistem na neki način više nema taj kvalitet koji je imao 70-ih, 80-ih godina i ne kažem da su udžbenici ti koji će povećati kvalitet nastave, ali i udžbenici doprinose tome da kvalitet i obrazovanje u Srbiji bude što bolje.
Zameram to što zakon nije, na neki način, dobro obradio to kakvi udžbenici treba da budu i kakav kvalitet udžbenika treba da bude.
Liga socijaldemokrata Vojvodine će podržati ovaj zakon, ako prihvatite ove naše amandmane za koje mislim da su dobronamerni, jednostavno će polepšati zakon i dati mu veći kvalitet.
Hvala, predsednice.
Pitanje postavljam ministru unutrašnjih poslova, Nebojši Stefanoviću.
Moje pitanje se odnosi na polaganje „B“ i „F“ kategorije. Pitam, da li će se menjati Zakon o bezbednosti saobraćaja na putevima, ili će se možda doneti neka uredba da bi se olakšalo mladim ljudima koji žive na selu polaganje vozačkog ispita za traktore, odnosno za „F“ kategoriju?
Navodno, u manjim mestima u Vojvodini, a mislim da je tako i u ostalim delovima Srbije, nemaju sve auto škole u određenim opštinama na određenim teritorijama i mogućnost da se polaže za traktor, odnosno za „F“ kategoriju. Tako da, poneki mladi ljudi koji hoće da polože za vožnju traktora, tu „F“ kategoriju, moraju da putuju i do sto kilometara da bi na neki način položili vozački ispit i da bi mogli da upravljaju traktorima, odnosno da bi stekli tu „F“ kategoriju.
Nekada, u starom Zakonu o bezbednosti saobraćaja na putevima, ko je položio „V“ kategoriju mogao je i da upravlja traktorima, što je bilo i dobro. Jednostavno, polagali su se testovi, polagala se probna vožnja, prva pomoć i šta sve ide, i mogli su ljudi da upravljaju i traktorima ako su već položili „B“ kategoriju. Sada po novom zakonu to nije moguće. Kažem, otežavajuća okolnost je što nemaju sve auto-škole mogućnost da se izvrši obuka za „F“ kategoriju. Putovanje puno košta u neke druge opštine.
Treće, zašto mladi ljudi koji, eto, hoće da žive na selu, a polože tu „B“ kategoriju, jednostavno ne mogu da upravljaju traktorima? Zašto mora ponovo da se polaže prva pomoć? Pružanje prve pomoći na putevima nije isto i ako već ima položenu „B“ kategoriju, ali to mora ponovo da se polaže i u sticanju „F“ kategorije. Ponovo mladi ljudi ili oni koji hoće da polažu za traktor moraju da idu na lekarsko uverenje. Da li osoba koja već ima položenu „B“ kategoriju i ima lekarsko uverenje da je sposobna da upravlja motornim vozilom iz te kategorije „B“ mora ponovo da ide na lekarsko uverenje da bi to priložila i kod polaganja „F“ kategorije, odnosno za traktore?
Dakle, to je po meni jedan dodatak više mladim ljudima i na onako osiromašeni paorski budžet i jednostavno mislim da to nije dobro. Ako Vlada Republike Srbije u svom ekspozeu, u svom nekom programu ima taj zadatak da oživi sela, da na neki način natera mlade ljude da se vrate na sela ili da žive na selima, jednostavno zašto ne da tu mogućnost da se uz tu položenu „B“ kategoriju mogu voziti traktori? Sada postoji mogućnost da se može voziti neka dozvoljena masa. Dozvoljena masa prevoznog sredstva ne može biti veća od tri i po hiljade kilograma. Kažu da su to bageri, a ne znam ko na selu vozi bager.
Tako da, pitam Vladu i pitam ministra unutrašnjih poslova da li možda razmišlja o mogućnosti da se uvede opet ta mogućnost koja je nekada postojala, da se uz „B“ kategoriju uvrsti i „F“ kategorija, odnosno upravljanje traktorima?
Hvala.
Moje pitanje postavljam ministru Aleksandru Vulinu, a odnosi se na Zakon o finansijskoj podršci porodice sa decom, koji još uvek nije ušao u skupštinsku proceduru, a navedeni ministar Vulin je obećao da će to uraditi u što kraćem roku.
Hoću prvo da kažem da je kampanja „P/Bravo za mame“ počela 8. marta 2014. godine ispred Narodne skupštine Republike Srbije, u kojoj je tada učestvovalo 250 mama i porodilja, trudnica, koje su razgovarale sa narodnim poslanicima. Toga se svi dobro sećamo, jer su se te mame slikale i sa nama i podržale smo ih.
Naime, sporan je bio član 13. tog zakona, koji se odnosio na isplatu plata trudnicama i mamama, u stvari, na postupak uplate sredstava, gde bi država na sebe preuzela tu obavezu, a poslodavac bi prijavljivao i odjavljivao porodilju na početku i kraju odsustva, umesto svaki mesec. Tri organizacije – Srbija u pokretu, Centar za mame i Udruženje roditelja su mobilisale mame u periodu od maja do jula 2014. godine, organizovale su razgovor sa nama, poslanicima i od nas 158 poslanika i poslanica su razgovarali i slikali se sa mamama. Razgovori su se odnosili na izmenu Zakona o finansijskoj podršci porodici.
Posle toga su koordinatorke ovog projekta razgovarale i sa ministrom Vulinom i tadašnjim ministrom Krstićem i pozvale da učestvuju u radnoj grupi koja bi pripremila izmene Zakona o finansijskoj podršci porodici, kao što je bilo navedeno.
Radna grupa se do sada nije sastala, nije imala precizan dnevni red, nisu bili koncizni zaključci, a sve sa utiskom odugovlačenja. Tek na zimu, između 2014. i 2015. godine, uvrštena je izmena člana 13. u skupštinsku proceduru, ali izmene Zakona koje je ministar Vulin obećao, još uvek nisu stigle na dnevni red.
Izmena Zakona o finansijskoj podršci porodica sa decom, zbog koje je i vođena ta kampanja „P/Bravo za mame“ se nije dogodila, uprkos obećanju nas 159 poslanika, ministra Vulina i tadašnjeg ministra Krstića koji više nije ministar pa ne možemo da ga okrivljujemo.
Tom kampanjom se zahtevalo da se zakon promeni, kako bi se omogućila direktna isplata plata porodiljama iz budžeta Republike Srbije, a ne sa računa poslodavaca. Na taj način bi se prekinula loša praksa velikog kašnjenja ovih plata.
Kao što sam rekla, formirana je radna grupa, koja se nije sastala, pa zato pitam ministra Vulina – kada će njegovo ministarstvo predložiti izmene Zakona o finansijskoj podršci porodica sa decom? Da li će to stići do septembra i da li ta radna grupa ima nameru da se sretne sa mamama i da zajedno usaglase i naprave taj zakon i izmene Zakona o finansijskoj podršci porodicama?
Hvala predsednice.
Ovih dana je građane Srbije uznemirila vest da se pojavilo na zelenoj pijaci meso sumnjivog porekla.
Naime, radi se o tome da su veterinarski inspektori i policija zaplenili oko četiri tone mesa koje se onda prerađivalo u Crepaji, a prodavalo se na pijaci na Zelenom vencu u Beogradu.
Naime, radi se anonimnoj prijavi građana koji je pozvao policiju i izjavio sumnju da se to meso uvezlo sa Kosova, Argentine i Brazila i da se posle prerađivalo u toj ilegalnoj mesari u Crepaji i na kraju krajeva, onda prodavalo na zelenoj pijaci, a ko zna još gde.
Postavljam pitanje Ministarstvu poljoprivrede, Vladi Republike Srbije kako uopšte meso sumnjivog porekla iz Argentine, Kosova i Brazila koje se tu navodi može da stigne u Srbiju? Da li to meso neko proverava?
Posle, ko može da kupi to meso, u stvari ko može da prerađuje to meso koje se uveze iz te, eto, recimo sada te tri zemlje, ko ima pravo na otkup tog mesa i preradu tog mesa? Da li neko kontroliše to meso i na kraju krajeva htela bih da pohvalim u ovom slučaju veterinarsku inspekciju i policiju, ali ne one koji su zaduženi za to da takvo meso uđe u našu zemlju.
Drugo pitanje postavljam takođe Ministarstvu lokalne samouprave i Ministarstvu poljoprivrede, a tiče se opštine Šid, gde je u martu urađen prvi krug zakupa državnog zemljišta. Licitacija je urađena, ali je 600.000 hektara ostalo nelicitirano, odnosno to znači da se 600 hektara zemlje ne obrađuje.
Ta zemlja se obrađuje i dalje, ali se ne zna ko je obrađuje, jer drugi krug licitacije za to zemljište nije urađeno. Hoću da pitam navedena ministarstva zašto drugi krug licitacija državnog zemljišta u Šidu nije urađen?
Dobro se zna, ne zna se ko radi, za koliko novaca se radi ta arenda, jednostavno ako bi i bilo drugog kruga licitacije, naravno taj zakup bi koštao možda 200 evra po hektaru.
To bi bilo oko 120.000 evra bi došlo u lokalnoj samoupravi, na kraju krajeva, možda bi 60 mladih ljudi, ako bi im se dalo po 10 hektara zemlje državne da obrađuju, bi mogli da održavaju svoje porodice i ostali bi na selima, tako da pitam Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo lokalne samouprave zašto u Šidu nije urađen drugi krug licitacije za 600 hektara državne zemlje.
Hvala predsednice.
Poštovani ministre, ja bih takođe da pohvalim taj amandman i da vas molim da ga prihvatite i da još jednom razmislite o njemu. Nije mi jasno kako misliste da osnivačka prava nacionalnih saveta prenesete na informisanje u lokalnim medijima? Od kojih novaca će se to raditi i da li vi imate strategiju kako će to izgledati? Kako će se odvijati informisanje na jezicima nacionalnih manjina na lokalnom nivou?
Nama je sve jasno šta radi Javni servis u Vojvodini, šta radi Javni servis RTS u Srbiji. Kako Javni servis npr. u Srbiji informiše o položaju nacionalnih manjina i na kojim jezicima informiše. Daću vam samo jedan primer, kada su bili izbori na nacionalne savete Javni servis RTS sa nekoliko minuta je samo informisao da su izbori, da traju izbori. To je bila nedelja. Nijedan drugi termin nije bio obezbeđen, čak da ne kažem na jezicima nacionalnih manjina da su izbori. Znači, samo Radiotelevizija Vojvodine je informisala ne samo na jezicima nacionalnih manjina, nego je imala čitave emisije o tome da su izbori republički, parlamentarni za nacionalne manjine u toku.
Stvarno vas pitam – kako će teći informisanje na jezicima nacionalnih zajednica na lokalnom nivou? Činjenica je da osnivačka prava mogu da imaju nacionalni saveti, ali od kojih sredstava će oni to raditi?
Da, ministre, činjenica je da svi mediji neće biti privatizovani. Mislim da to i vi znate da će se desiti da će možda polovina, možda, ne daj bože, dve trećine medija neće biti privatizovani. Šta će se desiti ako informativni centar npr. u Kuli, koji postoji skoro 60 godina, najverovatnije neće biti privatizovan, a informiše osim na srpskom još na četiri jezika? Ako ne bude taj medij privatizovan, šta će se desiti sa informiranjem na jezicima nacionalnih manjina? To projektno finansiranje iz budžete je, već sam rekla i u svojoj načelnoj raspravi, mediji nisu, da kažem, na neki način nevladine organizacije da sredstva stignu pa ne stignu. Kažite mi konkretno – kako će izgledati to finansiranje po projektima i u opština gde mediji neće biti privatizovani, koje neće niko da kupi?
Hvala predsednice.
U amandmanu smo tražili da se u članu 142. promeni stav 12. i nakon prve rečenice da se doda druga rečenica koja će glasiti: „Izuzetno, ukoliko se javni poziv obavljen od dana stupanja na snagu ovog zakona, izdavač medija može do 10. jula 2015. godine, dostaviti obrazloženi zahtev Agenciji za prenos akcija bez naknade, u kom slučaju se njegov celokupan kapital privatizuje prenosom akcija zaposlenima bez naknade.“
U obrazloženju smo naveli da amandman omogućava da zaposleni u medijima, čiji su izdavači poštovali rokove i na vreme započeli privatizaciju, budu u ravnopravnom položaju u odnosu na one koji nisu ispoštovali rokove i nisu čak ni počeli privatizaciju i nisu dostavili određenu dokumentaciju koja se od njih tražila.
Naime, izmenama Zakona predviđeno je da se medijima koji Agenciji za privatizaciju nisu na vreme podneli neophodnu dokumentaciju do 1. jula 2015. godine, postupak privatizacije obustavi i da se oni privatizuju prenosom akcija na zaposlene bez naknade. Mediji koji su na vreme predali dokumentaciju, biće ponuđeni za prodaju. Tek u koliko ova dva pokušaja do 31. oktobra 2015. godine, ne bude zainteresovanih za njihovu kupovinu, zaposleni će moći da dobiju kapital bez naknade, čime smatramo da su stavljeni u neravnopravni položaj.
Amandmanom se obezbeđuju jednake mogućnosti zaposlenima u medijima u privatizaciji, tako što se određuje da i oni subjekti privatizacije koji su obavili javni poziv do dana stupanja na snagu izmena zakona, mogu do 10. jula 2015. godine da podnesu odgovarajući zahtev Agenciji o prenosu akcija zaposlenima bez naknade.
Znači, da još jednom razmotrite tu mogućnost da ovi koji su već u postupku privatizacije, koji su predali dokumentaciju, uložili tu određeni novac za pribavljanje te dokumentacije da im se to uvaži.
Hvala.
Poštovana predsednice, ministre Tasovac, predstavnici Ministarstva, kolege poslanice i poslanici, LSV neće podržati ove izmene zakona iz tog razloga što nismo podržali ni sam zakon, a nećemo podržati ni ove izmene iz tog razloga što je privatizacija medija namenjena samo tome da bi se mediji pogasili, da bi na tržištu ostali samo oni mediji koji odgovaraju državi.
Dolazim sa lokala i mogu da kažem šta znače lokalni mediji i za jedan lokal. U Sremskoj Mitrovici kada su bile poplave da nisu postojali lokalni mediji mislim da bi se građani podavili. Podavili bi se u tom smeru, možda termin nije dobar, ali jednostavno lokalni mediji su ti koji prate život, kulturu, obrazovanje, informisanje ljudi koji žive na određenom lokalu.
Mogu vam reći da ljude sa lokala, bez obzira da li žive u Nišu, da li žive u Leskovcu, da li žive u Ruskom Krsturu, da li žive u Kuli, ne interesuje šta emituje državna televizija, šta emituje Javni servis do te mere da ga toliko prati. Ne interesuje ih da li je na Gazeli gužva ili da li se seku platani u Beogradu. Hoću da kažem da nam se stanovništvo seli, da ta globalizacija je dovela do toga da nam sela ostaju prazna. Jednostavno ljudi neće imati informacije sa terena sa kojih dolaze.
Druga tema zbog koje nećemo podržati ovaj zakon je ta da se na lokalima gasi informisanje i stečeno pravo na informisanje na jezicima nacionalnih manjina. Jednostavno, ljudi neće moći više da se informišu na svoj jeziku, što je stvarno stečeno pravo.
Daću primer Radio-televizije „Kovačica“, u stvari lokalnog medija u opštini Kovačica. Tamo se informacije, Radio „Kovačica“, sada već i televizija „Kovačica“ od 2004. godine informiše na četiri jezika, na mađarskom, slovačkom, rumunskom i na srpskom jeziku. Ovih dana će oni proslavljati, radio „Kovačica“, 50 godina. Znači, ako je 50 godina mogao taj mediji normalno da funkcioniše, da informiše građane na svojim jezicima o ne samo lokalnim temama nego naravno i o temama koje su od državnoj značaj, jednostavno Radio „Kovačicu“, Televiziju „Kovačica“ više niko neće da kupi zato što je nerentabilna, zato što ne može da izađe na tržište.
Godine 2004. je u razgovoru otvorena Televizija „Kovačica“ tri vlade, Mađarska, Slovačka i Rumunija su pomogle da se tehnički jako dobro opremi Televizija „Kovačica“. Prošle godine je premijer Vučić razgovarao sa Miroslavom Lajčekom o tome da će se na neki način spasiti Televizija „Kovačica“ i Radio „Kovačica“, ali od toga sigurno neće biti ništa.
Jednostavno, ne samo lokalni mediji u Kovačici, nego po celoj Vojvodini, a na kraju krajeva i možda u Vojvodini još to nije toliko teško zato što postoji Radio-televizija Vojvodine, koja ima na Drugom programu i na Prvom programu dnevnike svakodnevno i informacije, magazine na jezicima nacionalnih zajednica, ali ne znam kako će se odvijati informisanje na jezicima nacionalnih zajednica koje žive u centralnoj Srbiji. To mislim da je pod znakom pitanja.
Informisanje na jezicima nacionalnih manjina je na neki način naš ulazak u Evropu. Time niko ne može u okruženju da se pohvali, time možemo da se pohvalimo samo mi i ne znam zašto to bogatstvo, zašto to zlato rušimo na neki način time što ćemo privatizovati sve ono što je do sada dobro funkcionisalo. Nemoguće je da za funkcionisanje lokalnih medija je potreban toliki novac. Ja mislim da bi lokalne samouprave, sada su došla takva vremena da živimo u opštoj bedi, ali valjda težimo nekim boljim vremenima će se naći način da se finansiraju lokalni mediji.
Po meni, takođe po LSV, mislimo da će ova privatizacija stvarno dovesti do totalnog uništavanja lokalnih medija, do medija koji su dobro funkcionisali, koji imaju tradiciju, posebno tu mislim i opet ću reći, na stečena prava, stečena prava Ustavom.
Ne znam, ministre, kako objašnjavate, kako da se projektno finansiraju programi na jezicima nacionalnih zajednica? Pa nisu to nevladine organizacije da može jedno vreme da se finansira, pa posle da se čeka neki projekat, za tri meseca će stići sredstva, pa će program tri meseca da stoji, a posle tri meseca ili pola godine pošto je stigao novac od projekta će se obavljati? To je moje pitanje za vas i mislim da je skroz pogrešno finansiranje po projektima, posebno ono što se odnosi na program na jezicima nacionalnih zajednica.
Toliko o tome. Neću da prepričavam zakon. Daćemo amandmane. Ako ih prihvatite, možemo o svemu da razgovaramo, ali svakako da ove izmene nećemo glasati zato što će mediji, lokalni mediji koji imaju veliki značaj, mediji na jezicima nacionalnih zajednica biti ugašeni. Hvala.
Vi u medijima stalno idete s tim da su ovi mediji protiv privatizacije, što je i činjenica. Govorite o tome da mediji opstruišu privatizaciju, da misle da će se desiti neko čudo, pa će se sada prelomiti i stopiraće se privatizacija, ali kontaktirala sam sa nekim lokalnim medijima. Kažu da koordinacija između lokalnih medija, ministarstva, vašeg, i Agencije za privatizaciju ne postoji, da jednostavno u Agenciji za privatizaciju ne postoje stručni ljudi koji će usmeriti. Ljudi zaposleni u ovim lokalnim medijima su davali od svog novca, bez obzira, znate u kakvoj su situaciji, ne primaju plate, zajedno su skupljali po 300, 400 hiljada dinara da bi se napravila procena.
Tako da, jednostavno, nemojte optuživati medije, nemojte optuživati lokale, jer jednostavno ljudi možda nisu upućeni i ne znaju šta se dešava.
O tim akcijama, npr. u ne znam kom mediju kažete da mogu da se kupe besplatne akcije, ali samo oni radnici koji nisu uzeli Dinkićeve akcije, akcije Telekoma, koje su svi već uzeli. U nekom lokalnom mediju se desilo da samo jedna čistačica može da kupi ove akcije i ona može da bude većinski vlasnik. Tako da, mislim da ta koordinacija između ministarstva, Agencije i lokalnih medija nije postojala.
Hvala potpredsedniče.
Poštovana gospođo Janković, poštovane kolege poslanici i poslanice, ja ću takođe na samom početku pohvaliti rad prošle Poverenice gospođe Petrušić i mislim da je ona svakom ko će dalje raditi njen posao otvorila i raskrčila put i pokazala kako treba da se brine o ljudskim pravima, o pravima koje možda neko više brine, neko manje, ali mislim da su oni put jednoj toleranciji ulaska u EU. Oni pokazuju kako možemo jedni sa drugima da živimo i kako u stvari treba da živimo.
U proteklih pet godina gospođa Nevena Petrušić, kao Poverenik, delovala je kao samostalni i nezavisni državni organ, nastojeći da u punoj meri ostvaruje svoju ulogu centralnog institucionalnog mehanizma za suzbijanje svih oblika diskriminacije. Žrtvama diskriminacije bio je dostupan efikasan, pravedan, transparentan i objektivan postupak po pritužbama zbog diskriminacije, koji je rezultirao brojnim mišljenjima i preporukama zasnovanim na domaćim i evropskim antidiskriminacionim standardima.
Takvim pristupom gospođa Petrušić, kao poverenik, je tokom proteklog petogodišnjeg perioda rada utemeljila stabilnu i pouzdanu pravnu praksu koja svima može služiti kao oslonac i putokaz u primeni razno-raznih antidskriminacionih propisa.
Važan segment u radu poverenika u proteklom periodu bilo je i proaktivno delovanje na planu afirmisanja principa nediskriminacije, jednakih mogućnosti i tolerancije prema nacionalnim, verskim, seksualnim i drugim manjinama i promovisanje vrednosnog sistema u kome se raznolikost ljudskih identiteta u potpunosti prihvata, poštuje i uvažava.
Od naročitog značaja bile su preporuke poverenika za ostvarivanje ravnopravnosti, upućene organima javne vlasti i drugim društvenim akterima. Preporuke su bile usmerene na uklanjanje uzroka strukturalne, individualne diskriminacije i stvaranje uslova za uspostavljanje stvarne jednakosti pojedinaca i drugih grupa.
Sve aktivnosti bile su izraz nastojanja gospođe Petrušić u ulozi poverenika da doprinese podizanju savesti javnosti u problemu diskriminacije, da podstakne šire korišćenje instrumenata pravne zaštite od diskriminacije i poveća vidljivost institucije poverenika i transparentnost svog rada.
Ona je davala bitan doprinos u tome da svi organi javne vlasti u saradnji sa organizacijama civilnog društva i drugim društvenim akterima intenziviraju rad na sprečavanju i suzbijanju diskriminacije u Srbiji.
Evidentno je da društvenu stvarnost u Srbiji s jedne strane obeležavaju tolerancija i poštovanje različitosti, ali su sa druge strane duboko ukorenjeni i rašireni rodni, etički i drugi stereotipi i predrasude i visok nivo socijalne distance prema pojedinim nacionalnim, verskim, seksualnim i drugim manjinama. Zato je i pored svega toga relevantan put kojim je prešla gospođa Petrušić u svom tom petogodišnjem radu, ocenjujemo kao veoma pozitivno.
Na kraju njenog mandata, možemo da konstatujemo da je u Srbiji uspostavljen zadovoljavajući pravni i strateški okvir za sprečavanje diskriminacije i ostvarivanje ravnopravnosti.
Imajući u vidu da su vladavina prava, socijalna prava, ljudska i manjinska prava osnovni principi koji su zagarantovani Ustavom Republike Srbije, imajući u vidu činjenicu da su na putu do punopravnog članstva u EU tri ključne vrednosti – demokratija, vladavina prava, poštovanje osnovnih prava; neophodno je dati punu podršku u radu novom povereniku.
To sa druge strane podrazumeva da izbor novog poverenika mora biti lišen upliva dnevne politike, zasnovan na ljudskim i profesionalnim kvalitetima.
Novi poverenik mora posvećeno delovati sa svim društvenim akterima na uklanjanju uzroka diskriminacije i jačanju institucija koje deluju u oblasti ljudskih prava. Samo takvim pristupom, ravnopravnost, jednake mogućnosti i tolerancija prema nacionalnim, etničkim, seksualnim, verskim i drugim manjinama mogu postati sveobuhvatne vrednosti u Srbiji.
Put ne diskriminaciji je jedini put ka otvorenom, modernom, pravednom i inkluzivnom društvu, društvu u kojem je svakom pojedincu nezavisno od pola, nacionalne i svake druge pripadnosti omogućeno da uživa jednaka prava pod jednakim uslovima.
Budućoj poverenici nudimo punu saradnju u ostvarivanju vizije Srbije koji se drži Liga socijaldemokrata Vojvodine, kao otvorenog i tolerantnog društva, ravnopravnih ljudi, koje svima pružaju jednake mogućnosti društva, u kojem su iskorenjeni svi oblici diskriminacije i želimo vam uspeh u radu ako sutra budete izglasali. Hvala.