Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dragan Šutanovac

Dragan Šutanovac

Demokratska stranka

Govori

Svakako ću vašu diskusiju shvatiti na jedan dobronameran način, jer mislim ukoliko je jedan žuč išla sa vaše strane da nije bila namerna.
Vi i ja smo sedeli u Vladi skoro godinu dana zajedno i delili smo i dobro i zlo, baš u vremenu kada je u „Prvom partizanu“ u Užicu bilo najviše zaposlenih preko Omladinske zadruge, tada ste vi kao lokalni lider obilazili Užice. Znate šta se dešavalo i tada niste hteli da nam kažete da je to problem.
Ne, neću da sedim iz poštovanja prema ostalima.
Kažete da su vojni objekti u travi. Govorite o tome kako je Vojska napustila određene objekte, kako se smanjila – čujem ovde kako je to bio projekat. Gospodine Iliću, baš u vremenu kada ste vi bili ministar to se sve i desilo. Objekti koje pominjete, a voleo bih da napomenete koji su, to se desilo za vreme ministrovanja vašeg kolege u Vladi u kojoj sam bio opozicija.
Ako govorite o objektu u Čačku i za taj objekat nalazimo rešenje. Nažalost, lokalna samouprava se uvek ne drži reči koje kaže javno, pa kada se dogovaramo ne bude kao što je obećala. To je jedini razlog što to nije završeno.
Pričati o „Prvom partizanu“ iz Užica i očekivati ostavke, vi, koji ste bili ministar kada se desila ogromna eksplozija i pola Paraćina je stradalo, niko od vaših kolega tada ne da nije podneo ostavku, nego se nije ni pojavio na mestu gde se to desilo. Niko nije došao da obiđe to. Ostavili ste nam samo dugove po tom pitanju.
Drugi problemi koje imamo su, takođe, iz vremena kada smo bili zajedno ili pre tog vremena.
Danas, kada govorite ovde o ekonomiji i neophodnim sredstvima, očekivao sam da kažete – gospodine ministre, hvala vam za ovo što ste uradili za „Slobodu“ iz Čačka, hvala za poslove koje ta fabrika dobija, hvala za upošljavanje fabrike, koja je bila u kolapsu u vremenu dok su ministri bili iz vaše stranke.
Nisam došao ovde da me hvalite. Naprotiv, ali samo da kažete ako je Đilasova firma imala to od 2005. do 2009. godine, koliko je imala 2007. kada ste vi bili u Vladi. Bilo bi korektno da kažete da je 2007. imala toliko, a sada ima toliko, a onda da kažete vi bili na tom mestu, a ne da povezujete 2005. Na vlasti ste bili i 2005. godine. Zaboravili ste da smo delili i zlo i dobro do pre godinu dana.
Da vam kažem nešto, vidim da ste ponosni odlascima u Amerikom. Kao ministar odbrane nisam nijednom bio u Americi. Ministar odbrane iz Republike Srbije, iz Beograda, 25 godina nije bio u Americi, uključujući i mene.
Kada me već napadate po tom pitanju, onda budite bar malo precizniji. Idem u Ameriku, da znate. Prvi sam ministar koji je dobio poziv, posle 25 godina, da sa te pozicije poseti Ameriku i ponosan sam zbog toga, ali nisam bio do sada. Hvala. (Aplauz.)
Ne znam koji su lični problemi koje imate i ne bih želeo ni ja da ulazim u njih, a propo ''Ponikva'', ne vidim šta je problem u Ministarstvu odbrane. Šta pričate sada, šta je problem sa naše strane?
Znači, taj aerodrom, na Vladi je odlučeno da može da bude civilno-vojni. Za nas nije prosperitetan, da kažem. Šta je problem? To što pišete da ste ispeglali pistu? Znate i sami da tamo postoje avioni koji zrače i dan-danas. To ste znali i onda.
Činjenica jeste da smo vi i ja razgovarali više puta o imovini u Čačku, ali sam vam uvek rekao da ne može besplatno. Ne može džabe. Ne može lokalna samouprava, nijedna, reći ću vam svima ovde, da dobije nešto što pripada Ministarstvu odbrane džabe. I to je bio najveći problem između vas i mene.
Naprosto, ja nisam doveden da vodim Ministarstvo odbrane tako što će svaki lokalni lider da mi traži da mu nešto poklonim od te iste Vojske, a da onda sluša kako Vojska nije spremna za odbranu. To je suština.
S druge strane, Dom vojske, koji je procenjen i dogovoreno je, ali sada nemaju pare vaši iz opštine. Pa, dao sam, čak sam dao odobrenje da plati u dve rate za dve godine, znači, ove godine i sledeće godine do marta meseca. Proverite, pre nego što pričate, sa vašim kolegama iz grada Čačka, pošto ste me kritikovali, da imate potpunu informaciju kada pričate o tome.
I, verujte mi, ja sam mislio da sta vi napustili Vladu Srbije zbog Kosova, a ne zbog toga što je nas bilo više u toj vladi. Nas je bilo više od prvog dana. (Aplauz.)
Nadam se da neću da vas uvredim ako kažem da nemate razumevanje duha celokupne strategije. Imali ste neke činjenice, koje postoje, ali naprosto ne obrađuje Strategija usled čega su nastale sankcije. Nas interesuju posledice sankcija. Usled čega su nastale sankcije, to je nešto što Strategija kao takva ne obrađuje kao temu. To je tako.  
Pitate koje su ekstremne verske grupacije problematične u Srbiji. Trenutno se završio jedan sudski proces u Specijalnom sudu za neku grupaciju, koja je, sticajem okolnosti ekstremna, teroristička, a isto tako vi napadate kada neka ekstremna, pa čak i pravoslavna, grupacija napada neke druge ljude, naprosto, sve su ekstremne grupacija koje žele u našem društvu da unesu nemir, nestabilnost, strah itd.
S druge strane, rekli ste da je Srbija umešana u rat u Bosni. Molim vas da takvu stvar ne iznosite u Parlamentu! Inače, Srbija nije umešana u rat u Bosni. Vodi se sudski proces povodom toga. Nadam se da taj sudski proces neće opteretiti nas i našu decu.
Tačno je da je šizofrena situacija vezano za Kosovo i Metohiju. Tačno je da su određene zemlje priznale Kosovo i Metohiju u granicama koje su oni napravili, unilateralnom deklaracijom nezavisnosti, ali nije tačno, čak i one su se odrekle toga da kažu da je to najveći trenutni bezbednosni izazov u Evropi. Totalno je neprimereno govoriti o tome, ako je Nemačka priznala Kosovo i Metohiju, da je Nemačka relaksirana po pitanju bezbednosti, odnosno destabilizacije bezbednosti. Nedeljno imate avione koji vraćaju ilegalne emigrante koji su došli u EU bez prava i koji idu nazad u Prištinu.
Žao mi je što niste bili na samom početku, nismo mi analizirali ovde zašto i kako je nešto nastalo, nego posledice toga što postoji. Kosovo i Metohija u ovom trenutku su najnebezbedniji deo Evrope, hteli mi to da priznamo ili ne, voleli, ne voleli, i ko god priznao Kosovo i Metohiju ili ne priznao, to je tako. Znači, najveći stepen nezaposlenosti, korupcije, organizovanog kriminala, ilegalnih migracija, sekstrafikinga, proliferacija oružja, sve ono protiv čega bi trebalo jedno građansko društvo da se bori, da se ta stvar ne proširi dalje, vi sada kažete da je to sve nebitno zato što su to zemlje EU priznale.
Da ponovim, u novembru mesecu 2002. godine bila je velika konferencija u Londonu o organizovanom kriminalu u jugoistočnoj Evropi, svi ti, koji su sad priznali, rekli su tada da najveći problem dolazi sa Kosova i Metohije. Dakle, nije tema sada da li mi volimo, ne volimo, da li smo u ljubavi, nismo u ljubavi, naprosto, mi smo dobili dokument u kome se kaže da nam je to problem. Kako je nastao, to je sad druga stvar.
Drago mi je sada što vama deluje staromodno, kolegi iz Naprednjačke stranke deluje moderno, malo ima manjak stranih reči, njemu ima višak stranih reči. Ja sam i rekao da očekujem da u Parlamentu vodimo debatu oko nečega pri čemu se verovatno nećemo svi složiti, ali naprosto postoje stvari koje se koriste u terminologiji svugde u svetu, pa i kod nas. Nije tačno, nije isto "nešenel sekjuriti" i "stejt sekjuriti", nacionalna bezbednost i državna bezbednost – nije isto. Ko god koga zamajavao i govorio da je tačno, tako nije. Žao mije što nisu imali priliku da uče engleski na vreme, jer po stare dane očigledno ne mogu da razumeju najbolje. Hvala. (Aplauz.)
Vrlo kratko, uz zaista dobre namere, mi smo izneli ovde koji su eventualni rizici, pretnje i, da kažem, izazovi. Nismo ulazili u to da li je to mala grupacija ljudi koja može da napravi veliki problem ili velika grupacija ljudi koja može da napravi mali problem. Naprosto, ti problemi kao takvi postoje i želimo da budu popisani i jasno determinisani u ovom dokumentu.
Po pitanju NATO integracija, ne znam odakle vama informacija i ko vam je rekao da neko nas uslovljava ulaskom u NATO, pa onda ulaskom u Evropsku uniju.
Naprosto, sticajem okolnosti, sa pozicije na kojoj jesam, razgovarao sam sa ljudima koji su veoma uticajni i u samom NATO-u, i među zemljama koje odlučuju o tome i niko još uvek nije stavio ili ispostavio taj račun pred nas. Znači, nema razloga da brinemo o tome.
Ono što je činjenica, to je da smo mi još 1996. godine postali partneri sa NATO-om u programu Partnerstva za mir, nažalost, još uvek nismo otvorili pun kapacitet u okviru Briselske kancelarije, i da smo pre nekoliko nedelja, na predlog Ministarstva spoljnih poslova, imenovali prvog ambasadora, znači, napravili iskorak u odnosu na prošlo vreme. Očekujemo da vrlo brzo oformimo kancelariju i da krenemo da imamo koristi i benefite kao što imaju sve zemlje koje su članice tog Partnerstva za mir.
Samo kratko. Čekao sam da se vrati gospodin Palalić.
Mi ne smatramo da su zemlje koje su u okruženju neprijateljski raspoložene prema Srbiji, bez obzira da li su u NATO ili nisu. Ako bismo mi njih stavili u kontekst neprijateljstva, onda bismo stavili u kontekst neprijateljstva, recimo, i zemlju koja ne priznaje KiM, a to je Rumunija, tako da ta vrsta, ako sam se prevario, izvinjavam se, animoziteta, koji ste izneli, naprosto, ne postoji.
Ono što se danas dešava u svetu dok mi ovde pričamo o Strategiji nacionalne bezbednosti, a to je, da citiram Rogozima, ''potez bez presedana u odnosima Rusije i NATO'', znači, danas je dogovoreno da Rusija i NATO pristupe zajedničkoj analizi bezbednosnih pretnji u evroatlanskom regionu. Mi danas ovde vodimo debatu i vi pričate o tome javnosti kako u svojoj strategiji nacionalne bezbednosti Rusija ima nešto konkretno protiv NATO i tretira ih kao svoje neprijatelje, a oni su se danas dogovorili o istorijskom pomaku, o tome, da generalni sekretar NATO do kraja ove godine poseti Rusiju. Dakle, uopšte ta vrsta fobije koja se ovde iznosi, a namerno se nismo bavili NATO jer smo znali da će to da izazove interesovanje, nema potrebe da postoji.
Bilo bi fer i korektno da se kaže, malo pre smo pričali o ''Nabuku'', pričamo o Južnom toku, pričamo o tome odakle dolazi gas, odakle će gas doći u Srbiju? Hoće li gas doći u Srbiju iz neke NATO zemlje, zemlje EU ili iz neke druge zemlje? I ta stvar, kada govorimo o energetskoj stabilnosti i bezbednosti, kada govorimo govorimo o izvorištu, ali da vidimo na koji način ćemo mi imati priliku da dobijemo taj gas.
Razumem da imate protiv toga neki otpor, što govorim sada, ali naprosto, to je činjenično stanje. Znači, mi nismo želeli da bilo koga stavimo u kontekst neprijateljstva, jer nemamo iskustvo te vrste unazad određeni broj godina.
Pitanje koje ste otvorili sada – da li je NATO šansa ili pretnja, razmotrili smo još novembra meseca 2006. godine. Pristupanjem u program Partnerstvo za mir sa NATO, mi smo definisali da je NATO za nas šansa. Vi ste ušli u Partnerstvo za mir zato što je pretnja? Voleo bih da mi pojasnite. Znači, za nas je NATO program Partnerstvo za mir bio šansa, kao što je šansa danas za veliki broj zemalja koje nisu u NATO. Zbog čega bi se mi određivali drugačije u odnosu na tu organizaciju? Danas, naprosto, sve zemlje Evrope koje nisu u samom NATO jesu u Partnerstvu za mir, uključujući i famoznu Rusiju, koju pominjete ceo dan ovde, iako nije tema.
Mogu da prihvatim svaku kritiku i nije sporno, ali ne mogu da prihvatim kritiku koja kaže da je ovaj dokument neozbiljan. Gospodine Aligrudiću, ovi dokumenti su bili gotovi još u oktobru mesecu 2007. godine i rađeni su u koordinaciji celokupne Vlade, uključujući i kabinet premijera, u to vreme, Koštunice, i gospodina  admirala Stajića, koji je, takođe, učestvovao u izradi ovih dokumenata. Onoliko koliko je neozbiljan bio, u to vreme, premijer Koštunica i njegovi saradnici toliko ovaj dokument može da se smatra neozbiljnim. A propo toga što ste rekli  o opasnosti od oružane agresije, pročitaću jedan pasus, vrlo kratko: ''Opasnost od oružane agresije na Republiku Srbiju značajno je smanjena, ali nije u potpunosti isključena.'' Cela diskusija koju ste imali, žao mi je što sada ne slušate, bila je paušalna, očigledno nije bila potkovana znanjem, a čini mi se da čak niste ni pročitali ovu strategiju, što je zaista neprihvatljivo. Hvala.
Zahvaljujem, uvažena gospođo predsednice.
Dame i gospodo narodni poslanici, juče smo imali živu raspravu i, uglavnom, izneli razloge naše želje da pošaljemo naš sanitetski tim u Mirovnu misiju u Čad, a sada ću da iznesem samo neke fakte koji juče nisu bili tema naše debate.
Želim da vas upoznam sa istorijom učešća pripadnika i JNA, kao naše vojske, i Vojske Srbije i Crne Gore, a danas i Vojske Srbije, u mirovnim operacijama. Smatram da je to istorija koju je neophodno da znate, kako vi poslanici, tako i javnost u Srbiji.
Država SFRJ je učestvovala u više mirovnih operacija, od kojih je najznačajnija operacija na Sinaju, koja je bila od 1956. do 1967. godine. U Jemenu smo, takođe, učestvovali, od 1963. do 1964. godine, a u Kongu – 1960. godine i u Kongu i dan-danas imamo svoj sanitetski tim kao jedinicu.
Učestvovali smo i u Mirovnoj operaciji u Iranu, od 1988. do 1991. godine, u Namibiji – od 1989. do 1990. godine, i u Angoli – od 1989. do 1991. godine.
Od 2002. godine, od juna, SRJ je odlučila da u Istočni Timor pošalje jedan tim od pet posmatrača. Ta mirovna misija je započeta za nas od 2002. godine, a završila se 2003. godine. Imali smo u Burundiju tri vojna posmatrača. Ta mirovna operacija se, takođe, završila za nas 2005. godine, a danas imamo u Liberiji četiri vojna posmatrača. U Obali Slonovače imamo tri vojna posmatrača i u Kongu ceo jedan sanitetski tim. To je jedina jedinica koju imamo van granica naše zemlje i to je 12. mirovna operacija.
Želim da naglasim da je u operaciji koja je bila na Sinaju JNA imala kontingent koji je sačinjavao više od 21% svih ukupnih međunarodnih snaga na tom prostoru i da je preko 14 hiljada pripadnika naše vojske i civila učestvovalo u toj mirovnoj operaciji. Interesantno je znati da je tada skoro 11 hiljada vojnika učestvovalo u operaciji, i to vojnici koji su bili na odsluženju vojnog roka i koji su se dobrovoljno prijavili da učestvuju u jednoj mirovnoj operaciji, koja je u to vreme bila na Sinaju.
Kao što znate, Zakon o Vojsci definiše tri misije Vojske Srbije. Prva misija je zaštita državnih granica, odnosno suvereniteta zemlje, odbrane zemlje. Druga misija je učestvovanje u multinacionalnim zajedničkim operacijama. Treća misija je pomoć civilnom stanovništvu u slučaju elementarnih nepogoda.
Smatramo da, ukoliko ne bismo bili u mogućnosti da odgovorimo na sve tri misije, praktično, ne bismo mogli da ispoštujemo zakon, a u ovom trenutku smo ubeđeni da Vojska Srbije ima mogućnost, znači, može i želi da učestvuje u mirovnim operacijama, i da time treba i možemo da podignemo spoljnopolitički kredibilitet naše zemlje.
Misija u Čadu je misija u organizaciji UN-a. Tačno je da idemo s norveškim kontigentom ali, verujte mi, pre svega, zato što je 2006. godine preuzeta obaveza da se s njima pojavimo u Avganistanu. Naime, Vlada Vojislava Koštunice je u to vreme donela odluku da učestvujemo sa većim timom u Avganistanu, nakon čega su doneli političku odluku da se ne učestvuje.
Smatram da jedna ozbiljna država, ozbiljan sistem odbrane, ozbiljna vojska ne mogu da daju obećanja i kasnije da ih izigravaju. Ukoliko danas imamo odluku pred vama, kojom želimo da učestvujemo u Mirovnoj operaciji u Čadu, zajedno sa predstavnicima norveškog kontingenta.
Želeo bih da vam pročitam koje su zemlje danas prisutne u toj operaciji. Da ne bi bilo zabune, trenutno 36 zemalja ima svoje predstavnike, vojne predstavnike, i 20 zemalja – svoje predstavnike kao policijsko osoblje.
To su: Austrija, Bangladeš, Bolivija, Brazil, Hrvatska, Ekvador, Egipat, Etiopija, Finska, Francuska, Gabon, Gambija, Gana, Irska, Jordan, Kenija, Kirgistan, Namibija, Nepal, Nigerija, Norveška, Pakistan, Poljska, Portugal, Rusija, Ruanda, Senegal, Španija, Švedska, Tunis, Uganda, SAD, Jemen i Zambija.
To su zemlje sa svih kontinenata zemaljske kugle i smatramo da je naša kontribucija u ovom vidu saradnje, u mirovnoj operaciji, jako važna u spoljnopolitičkom smislu, jer ima zemalja za koje je dokazano da su naši partneri i saradnici, pa smatramo da će naša podrška njima biti dobrodošla i spoljnopolitički.
S jedne strane, ovo je humana misija. Želim da naglasim da naši lekari, koji će biti u toj misiji, neće lečiti samo pripadnike norveškog kontingenta, lečiće pripadnike svih ovih zemalja koje su prisutne, ali i stanovništvo. Smatramo da je neophodno pomoći toj zemlji, imajući u vidu da je u njoj jako teško stanje i da naš medicinski tim može puno da pomogne.
S druge strane, za nas kao sistem odbrane ovakva jedna odluka je veoma važna i s aspekta međunarodne reputacije, imajući u vidu da je Norveška odlučila da nama ponudi mogućnost lečenja njihovog kontingenta, što ukazuje da imaju veliko poštovanje prema našim lekarima, prema našem zdravstvenom sistemu, i smatramo da je to još jedan od velikih benefita našeg sistema odbrane.
Želimo da naša VMA i da naš medicinski sistem odbrane budu prepoznati u svetu. U ovom trenutku, mogu da vam kažem da je naša VMA treća po veličini vojna bolnica na svetu, nažalost, još uvek nije treća i po kvalitetu, ali smo ubeđeni da ćemo se u godinama koje su pred nama učvrstiti na toj trećoj poziciji i po kvalitetu. Utoliko je važno reći da smo, i u godini koja je za nama, i u godini koja je pred nama, već krenuli s opremanjem naše VMA, a samim tim i s edukacijom i opremom naših lekara. Smatramo da je to jedna kontribucija ne samo za Vojsku i za sistem odbrane, već i za celokupno građanstvo ove zemlje. Zahvaljujem.
S izlaganjem gospodinom Krasića ću se složiti samo u delu u kom je rekao da Norveška ima četiri i po miliona stanovnika. Ostalo je sve, više-manje, neistina.
Ono što je bitno reći, pripadnici našeg kontingenta će ići sa našom zastavom, našim oznakama i našom uniformom. Danas u Vojsci Srbije nema više pukovnika i generala nego ranije. Naprotiv, danas u Vojsci Srbiji ima 38 generala, a reći ću vam da trenutno plaćamo oko 756 takvih penzija. Veliki deo tih penzija je nasleđen iz vremena u kome ste vi krojili sudbinu Vojsci Srbije.
Ono što, takođe, želim da kažem, to je da razumem političko osporavanje ovakve aktivnosti, razumem vaše nastojanje da politički ovu stvar osporite, ali ne razumem zašto vređate sve oficire i podoficire koji se nalaze danas u mirovnim operacijama i koji su dobrovoljno otišli u te operacije. Ne razumem zašto ponižavate ljude koji dnevno rizikuju svoj život da bi podigli ugled naše zemlje i da bi na terenu spasavali tuđe živote.
Podsetiću vas da je u Kongu nedavno bio incident u kome su naši ljudi spasavali živote nakon neke sportske aktivnosti, u kojoj je došlo do ugrožavanja života civila. Od 2003. godine, 72 lekara i medicinskih tehničara prošli su kroz našu jedinicu u Kongu, 72, za mene, heroja, a za vas – prinudnika, koje smo mi prisilili da odu u te operacije.
Imao sam priliku da u poslednje dve godine razgovaram s gotovo svima koji su otišli i vratili se. Neki su i po treći put u mirovnoj operaciji. Sramota je te ljude nazivati onako kako vi govorite. Niko od njih neće otići prisilom, apsolutno niko. Ukoliko imate saznanja da se bilo ko siluje da ide, molim vas, dostavite to meni, nemojte se truditi da zamajavate ovaj narod.
Ono što je bitno reći, nisam ovde da branim Norvešku, niti je ideja ove sednice da se napada Norveška. Voleo bih da imamo kapacitet da se pojavimo s našom jedinicom, a ne u norveškom kontingentu. Nažalost, mi danas nemamo taj kapacitet, zato što je Vojska urušavana tokom 90-tih godina, i kada čujem da vam je bilo dobro i da se žalite na ovih devet godina, mi se žalimo na 90-te godine kada ste uništili Vojsku Jugoslavije.
S druge strane, želim da kažem da je Norveška u poslednjih devet godina na prostorima Srbije donirala oko 50 miliona evra. Ne postoji gotovo nijedna lokalna samouprava u Srbiji koja nema donaciju od Norveške.
Kada odete kod lekara, gospodine Krasiću, pitajte da li je aparat kojim vas leči norveški, pa bi možda bilo dobro da odbijete, jer ako ste toliko principijelni, ne bi bilo u redu da koristite aparat koji je stigao iz donacije takve zemlje.
Želim da naglasim da je Norveška zemlja koja ima možda najveću pojedinačnu investiciju u ovoj zemlji. Norveška je zemlja koja je u Drugom svetskom ratu pomagala i spasavala naše zarobljenike koji su tamo bili. Prijateljstvo s Norveškom je mnogo jače od govora koji iznosite ovde. Siguran sam da Parlament Norveške neće promeniti svoj stav prema Srbiji zato što vi ovde iznosite govor koji je, u najmanju ruku, za mene govor mržnje. Hvala.
Nisam na ovu sednicu došao kao predstavnik Vojske. Ja sam predstavnik izvršne vlasti i ministar u Vladi Republike Srbije, izabran u ovom parlamentu. Shodno tome, odnosite se prema meni na način na koji se odnosim ja prema vama, s maksimalnim poštovanjem.
Kao što znate, bio sam poslanik, kao i vi, ne predstavljam Vojsku, već civilnu upravu. Utoliko, ovo što govorim nije u ime Vojske, već u ime politike Vlade. Razumem da vam to smeta, ali je tako.
Kažete da ja nisam pravi sagovornik i u isto vreme kažete da je nemoguće poštovati jednu rečenicu u rezoluciji. Možda je za vas tako. Vi koji se zaklinjete u pravnu državu, u novi sistem vrednosti, u demokratiju, u odluke suda, mene ubeđujete da ne poštujem odluku Parlamenta. Na koji način? Možda je vama to dozvoljeno, možda vi to možete da radite, možda vi imate čistu savest. Ja ne bih imao čistu savest. Naprosto, tu vrstu odluke koju Parlament donese ne mogu da kršim.
Šta ja intimno želim? Moram da vam kažem da se slažem s tim da bi, da je 2003. godine otišao kontingent u Avganistan, istorija srpskog naroda možda bila danas drugačija.
Isto tako, vi ste, kao veoma uticajan političar u to vreme, morali da znate da je to bila jedna velika zabluda. Doveli ste čitavu naciju u zabludu.
Hiljadu vojnika poslati u Avganistan, u rotaciju, to je nemoguća misija danas, a ne 2003. godine. Ako imate ikog u Vojsci ko se razume u to, pitajte da li je tako nešto bilo izvodljivo.
Danas razgovaramo o sedam vojnika. Vi mi držite predavanje što mi nismo tada poslali hiljadu. Nemoguće je. Danas je nemoguće hiljadu. I to ne Srbija, mnogo jače razvijene zemlje ne mogu da pošalju u jednu rotaciju hiljadu vojnika, jer to znači, bukvalno, minimum tri hiljade vojnika za tu mirovnu misiju.
S druge strane, moram da vam kažem da dve godine živim s ljudima koji nose uniformu i ne mislim da važi ono – stavi kapu na glavu da ti ne padne nešto na pamet.
Mislim da je to potcenjivanje tih ljudi. Mislim da je to vreme za nama. Juče sam vam rekao da imamo oficire koji su danas najmoderniji i najprogresivniji deo društva.
Voleo bih da, kada kritikujete, kažete neke stvari koje su činjenične. Po prvi put u istoriji naše zemlje usvojen je Strategijski pregled odbrane, dokument po NATO standardu, koji smo radili prvi put u regionu.
Strategija o nacionalnoj bezbednosti je gotova, Strategija odbrane urađena, prvi put urađena, Zakon o Vojsci, Zakon o odbrani. U Parlamentu se nalaze još dva zakona, zakon o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi, zakon o civilnoj službi, završavamo zakon o agencijama, a u Vladi je zakon o upotrebi Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama i van granica Republike Srbije.
Verujte mi, razumem kritiku, ali ovo je nešto što je vredno poštovanja. To nije samo moj rad. To je rad jednog velikog sistema ljudi koji rade na tome, po prvi put završavamo nešto što nije decenijama unazad urađeno, ni u vreme dok ste vi bili uticajniji kao političar nego ja sada. Tada vam to nije smetalo. Tada ste imali simpatije sami za sebe. Danas kritikujete nešto, pozivajući se na to vreme u kome je bila greška. Ponavljam, fenomenalne ideje, nerealne, nemoguće ih je ostvariti.
S druge strane, ono što mi je jako važno da znate, ne idemo sa NATO-om u Čad. Nije tačno. Ovo je pozivno pismo UN-a. To što gospodin Krasić nema to pismo, to je druga stvar, zaista ne znam kako je moguće da to nije došlo kod vas.
Po pitanju predloga u kome se kaže da se ide od aprila ili maja, ja sam za to, isto, mislio da je greška. Rekli su mi da nije problem, Zakonodavni odbor Vlade mi je rekao da nije problem, ali očekivao sam da vi, kao odgovoran političar, stavite amandman, da to promenimo i da se složimo oko stvari koje se logično ne menjaju.
Ukoliko veliki broj razvijenih zemalja, kojima se divite i vi i veliki deo društva u Srbiji, prihvata da se naš sistem odbrane reformiše i menja mnogo brže nego naše društvo, ne vidim ko vam daje za pravo da to negirate. Zbog čega? Danas veliki broj zemalja vide našu zemlju kroz našu vojsku.
Naša vojska je, verujte mi, danas jaka, moderna, u meri u kojoj smo nasledili probleme koje imamo. Nažalost, bilo bi dobro da nemamo probleme iz 90-ih. Rekao sam malopre, 38 generala koji rade i 756 generalskih penzija; gotovo dva puta je više penzionera na našem budžetu nego zaposlenih lica. Nije za to kriv ni ministar pre mene, ni ministar pre njega. Naprosto, rešavamo probleme koji su nasleđeni u dve decenije.
Želim da vam kažem još nešto. Danas obrazlažem nešto ovde po prvi put; nije jednostavno, iako deluje jednostavno, i verujem da s tog mesta deluje sve jednostavno. Neki ljudi treba da odu tamo gde se bori za život. Obrazlagati ovde za Avganistan, tako jednostavno reći – to je ništa, možda vama deluje da je ništa. Imao sam priliku da razgovaram s načelnikom Generalštaba američke vojske, čovekom koji, praktično, u jednom danu izgubi jednog vojnika; moguće je da je, dok smo razgovarali, izgubio vojnika.
Za takve odluke treba imati mnogo veći konsenzus od toga o kome vi pričate, jer se radi o životima ljudi. Mora biti jasno svakom građaninu zbog čega danas ovde slušamo kako ljude sile da odu u mirovnu operaciju. O onima koji žrtvuju svoje živote da bi pomogli našoj zemlji, mi danas govorimo da su sluge režima.
Veliki deo izlaganja podržavam i saglasan sam, ali razlika u tome što vi pričate i onome što ja pričam jeste što se ja vezujem za zakon, kao čovek koji je u Vladi, i moram da se vežem za zakon. Možda se vama to ne sviđa, možda ste vi u neko vreme radili drugačije; ne sumnjam da jeste, ako mene ubeđujete javno ovde da treba tako da bude. Naprosto, ne mogu da promenim ono što ste u Parlamentu ponudili kao takvo.
Da li se u jednoj rečenici presuda na sudu donosi? Obrazloženja mogu da imaju sto strana. Ne morate da poštujete ni presude na sudu, jer je samo jedna rečenica. Žao mi je, ali je tako, i dok tako bude, sistem odbrane će funkcionisati.
Ono što je bitno reći, da vam bude lakše, sarađujemo sa svima, kako u regionu, tako i u okviru NATO-a, tako i na Istoku. Danas sam imao delegaciju iz Pakistana, a bio sam i u Austriji. Verujte mi, ne postoji zemlja u Evropi koja ne želi da ugosti naše ministarstvo. Ne stižemo da razmenimo delegacije, iz prostog razloga što pokušavamo da uštedimo pare u budžetu, s jedne strane, a, s druge strane, pokušavamo da smanjimo taj broj putovanja, jer je naša vojska postala interesantna i mimo naše zemlje.
Prošle godine je 141 oficir, kadet i podoficir školovan u našoj zemlji iz inostranstva. Znate kada je to bilo poslednji put? Pre nego što je Tito umro. Stvari se u sistemu koji je jako veliki menjaju sporije nego u manjem sistemu, ali, verujte mi, temeljno. Neće moći više nikad niko da ih vrati tamo gde su bile. Ubeđujem vas da u Vojsci nema politikantstva. Prošle godine, kada je bila odluka o jednostranom proglašenju Kosova, po prvi put se na bini nije našao nijedan oficir, niti je uhapšen bilo koji pripadnik Vojske, niti bilo koji kadet iz Akademije, niko iz sistema odbrane nije registrovan od strane policije da pravi bilo kakav izgred.
Postoje stvari koje su jasno definisane. Pitanje na koji način ja vodim sistem i da li treba da vas konsultujem svaki dan, pa to je nemoguće, naprosto, to je neprirodno. Pitajte kolegu Milića da li je, kada je on vodio Ministarstvo unutrašnjih poslova, izlazio pred Parlament svaki dan da objašnjava šta radi? Da li je objašnjavao kada su smenjivali u policiji ljude? Zbog čega je smenjen Ponoš? Čak nije ni u mojoj ingerenciji, po zakonu, ali vam govorim, sistem funkcioniše, sad je bolje.
Ne znam zbog čega mi ne verujete, ali ovaj dokument je iz UN-a, poslat je iz naše ambasade, a potpisao je gospodin Pavle Jevremović, postavljen za ambasadora u vremenu u kome ste vi o tome kao partija odlučivali.
(Govori na engleskom jeziku.)
Prevešću, nije problem, ako neko nije razumeo. Znači, u skladu sa Rezolucijom 1861, Generalni sekretarijat UN-a traži hitno da Vlada Republike Srbije stavi na raspolaganje medicinski evakuacioni tim za aktivnost MINURCAT u Čadu.
Verujte mi da je to što kažete vezano za našu aktivnost sada svima jasno i drago mi je da je tako. U pogledu kasetne municije, da se jednu stvar složimo, nadam se da hoćemo.
Voljan sam da danas Parlament Republike Srbije donese predlog koji bi išao mnogo šire od Republike Srbije, koji bi išao u svet, u UN, ne znam gde, da ukinemo sve naoružanje u svetu, da demilitarizujemo ceo svet, da vojnicima podelimo cveće, da zabranimo korišćenje svake municije, da zabranimo ubijanje, da zabranimo ratove, da zabranimo svaku opasnost koja dolazi od strane svake vrste municije, pa i kasetne.
Međutim, s tom stvari se ne možemo igrati. Ako Rusija, Kina, SAD nisu sebi uskratile mogućnost da se brane pomoću kasetne municije, ne možemo ni mi to da učinimo, na način na koji bi neko doneo odluku bez ikakve analize. Ovo je stvar struke. Ako nama Generalštab kaže da bismo ugrozili borbenu gotovost, odbrambene mogućnosti naše zemlje, ukoliko bismo ukinuli to, nemam pravo da kažem – nema veze, to se dopada nekim poslanicima, to je sada moderno, lepo, interesantno, pa hajde da to učinimo. Ono u čemu se mi suštinski razlikujemo, to je kada kažete da se nakon 17. februara prošle godine ne možemo ponašati isto. To zaista mislim. Ne možemo se ponašati isto kao do 17. februara 2008. godine. Autizam koji postoji povremeno među onima koji misle da se ništa nije desilo i da možemo da nastavimo s istom politikom, da se ponašamo isto, doveo nas je u situaciju u kojoj se nalazimo.
Ukoliko ne budemo stavili sebe u funkciju odbrane naše zemlje, već gurnuli glavu u pesak, praveći se da na taj način pomažemo građanima, kako u ovom delu Srbije, tako i na Kosovu, to je neistina. Biti u isto vreme član Parlamentarne skupštine NATO-a, a ovde u Parlamentu govoriti protiv NATO-a, to je nemoralno. Uzimati dnevnice za putovanje u Brisel i govoriti protiv NATO-a, to je, isto, nemoralno.
Mislim da neke stvari moramo da definišemo, šta je istina a šta nije. Ako mi danas govorimo o tome sa čime se građani slažu ili ne slažu, morali bismo da znamo s kojim kapacitetom to pričamo. Nikada nisam rekao da svi građani u Srbiji misle ovo ili ono. To se sve na izborima rešava. Vi odlično znate kakva je ta politika koju ste vi imali, za koju ni danas ne znamo kuda vodi.
Kuda vodi politika – „ne znam gde ću“? Kuda vodi politika –„nije isto, drugačije je, ali ćemo mi da se ponašamo kao da je isto, a u stvari će nešto da se desi mimo nas“?
Pokušavamo akcijom da promenimo odnos međunarodne zajednice prema Srbiji, pokušavamo akcijom da se svrstamo u red zemalja koje brinu o globalnom miru. Tačno je da je situacija nestabilna u Čadu. Tačno je nijednoj majci koja bude sina poslala tamo neće biti svejedno. Od vas očekujem da se pomolite onoliko koliko se i druge zemlje mole za svoje vojnike van granica svoje zemlje da oni budu tamo bezbedni. Ako očekujete da ja prihvatim svu odgovornost, žao mi je, vi ćete doneti odluku. S druge strane, sami će ljudi prihvatiti to ili ne.
Sve što ste vi pričati, shvatio bih kao dobronamerno i žao mi je što nemam priliku da razgovaram s kolegom Jočićem, koga sam najviše uvažavao iz vaše grupacije u Vladi. U vremenu dok je on bio ministar, na Haitiju je bila policija, bez odluke Parlamenta, u jednoj teškoj situaciji. Nikada niste ustali da mu kažete to, da mu kažete – izvinite, znate li vi da su se 17. februara promenile stvari, zašto niste vratili policiju iz Haitija? Ima još jedna mirovna misija gde je policija, ne mogu da se setim u kojoj zemlji.
Znači, bitno je da ovde ne vodimo dnevno-političku raspravu. Ovo je strateška odluka u ovom parlamentu, važnija, verujte mi, od mnogih zakona koje smo doneli. Ovom odlukom se svrstavamo u red globalno odgovornih zemalja u svetu. Možemo da izaberemo da to ne budemo, možemo da se isključimo iz događanja u svetu, ali ne možemo da zaobiđemo da Južni tok prolazi kroz Bugarsku, koja je u NATO-u i EU, i ne možemo da zaobiđemo da mi danas tražimo od Bugarske da nam da da Južni tok prođe kroz Srbiju. Naprosto, to su činjenice.
Koliko god vi držali glavu u pesku, koliko god gledali neka istraživanja iz 2001. godine, građani drugačije reaguju. Građani traže dinamiku, promenu, život. Građani traže mogućnost da iskažu svoje vrline. Ovo zaista jeste teška odluka.
Objektivno, kažem ponovo, mirovna operacija nije šoping, nije odlazak u Parlamentarnu skupštinu NATO-a, ovo je ozbiljna stvar, u kojoj će ozbiljni ljudi da učestvuju. Ko ne bude želeo, naravno da neće, ali govorim samo da prema tim ljudima moramo da se ponašamo s pijetetom. Ne možemo pričati o patriotizmu i govoriti da oni idu pod moranjem. Naprosto, to nije tako.
Gospodine Markićeviću, ne znam čemu aplaudirate, zato što srpska mladež pere leševe pre nego da služi Vojsku? I vi se tome radujete?! To vas raduje. Naprosto, to nije tačno. Po prvi put od kako je uvedena mogućnost civilnog služenja vojnog roka, imamo više prijavljenih za služenje u uniformi nego u civilu. To je podatak koji ima egzaktni pokazatelj, imamo statistiku, i to je nešto što možete pročitati bez ikakvih problema.
Sve bih ovo što ste pričali shvatio dobronamerno u situaciji u kojoj, recimo, prva mirovna misija nije bila 2002. godine, kada je gospodin Koštunica bio predsednik Republike Jugoslavije, kada smo mi otišli u prvu mirovnu misiju. Sva ta želja da se pokaže različitost bi bila u redu da vaš predsednik stranke, gospodin Velimir Ilić, nije bio na inauguraciji Buša 2005. godine, u januaru, ne bi li imao priliku da dotakne predsednika SAD-a, istog onog koji je priznao nezavisno Kosovo.
Ne možete zabiti glavu u pesak i misliti da ako ste došli u ovu skupštinu pre godinu, dve, tri, da vreme pre toga nije postojalo. Žao mi je što se ophodite i prema mom tastu na način na koji to radite. Ne mislim da privatne i porodične stvari treba da se ovde iznose. Verujte, o tome bismo mogli mnogo toga da pričamo i ne bi vam bilo lako.
Gospodine Markićeviću, jednu stvar vam nisam odgovorio. Pitali ste me šta sam uradio lično da pomognem građanima na KiM-u. Postoji jedna bolnica u Gračanici, nikakav problem nije da pozovete direktorku bolnice i pitate da li je Dragan Šutanovac lično, kao Dragan Šutanovac pomogao ljudima koji žive u Gračanici. Postoji bolnica i u Čačku. Možete da pozovete Kostu Miloševića, bivšeg direktora, pa da ga pitate da li je Dragan Šutanovac nekad doneo humanitarnu pomoć za bolnicu u Čačku, u kojoj se leče i vaša deca.
Postoje bolnice i u Beogradu, Institut za majku i dete, imam više zahvalnica, nego vi diploma, od tog instituta. Postoji još toliko bolnica u Srbiji koje sam lično pomogao, ali nisam smatrao da kao Dragan Šutanovac treba da objašnjavam vama šta sam lično uradio. Ima nekoliko dece u Srbiji koja nisu imala tu sreću da žive sa svojim roditeljima, kojima sam pomogao. Mnogo mi znači njihov osmeh kada ih vidim i verujte mi, to nije stvar koju činim zbog vas, niti činim tu stvar zbog politike, to činim zbog svoje dece i zbog sebe.
Ako treba to da bude argument u vašoj i mojoj raspravi ovde vezano za Misiju u Čadu, mislim da nije fer. Možemo da sednemo i nakon ove sednice, vi i ja se znamo devet godina, da vam pojasnim neke stvari koje vam nisu jasne, ako vam nisu jasne. Nekome mogu da pojasnim, a nekome mogu i da poklonim sat, pa on neće znati u kom je vremenu i neće razumeti vreme u kome se nalazi. Hvala.
Bez želje da ikoga pomenem, ako ikada vidite da imam na ruci sat "Rozen gold", kako se to čita, što bi značilo neko narandžasto zlato, pokloniću vam ga, uključujući i one koji nemaju satove. Naprosto, to je stvar koja je neistinita i žao mi je što se ovde kao argumenti uzimaju čak i neke novine za koje ne smatram da su civilizacijske. Ostavićemo to na stranu.
Moja poseta Sarajevu, koja je bila privatna, o njoj ste pričali. Zbog čega? To je stvar koju ne razumem. Zbog čega bih ja pričao kome vi idete u posetu i kome ste išli u posetu?
Ne mislim da je to pristojno i humano. Vi ste psiholog, koliko znam. To je nešto što nije dozvoljeno, ne samo u Skupštini, nego u normalnoj komunikaciji.
Izvinjavam se, potrudio sam se danas i da promenim ton, zato što je vaša koleginica rekla da joj moj ton ne odgovara, i da nastupam na drugi način. Danas je to, nadam se, prihvatljivo, ali ne mogu da prihvatim, ma koliko to vas vređalo, da vi, sa svojom školskom spremom, možete da tumačite Ustav. Prosto, to je stvar u kojoj postoji …
(Članovi DSS-a dobacuju, svi u glas.)
Izvinjavam se, ako je data Parlamentu mogućnost da konačno tumači i Ustav, pored Ustavnog suda, onda se bojim da nešto nije u redu.
Pričali ste o nekom ubijanju na Kosovu, ja to nisam pričao. Nisam spomenuo nijednom. Ne znam zbog čega ste to meni pričali, ali ste pričali o tome kako nikada ne biste sa NATO zemljom, Norveškom, išli u mirovnu operaciju i pomenuli ste Avganistan. Ono što je činjenica, to je da je Norveška jedna od najranije učlanjenih, ako ne, čak, i jedan od osnivača NATO-a.
Ponovo ću da pročitam odluku iz 2006. godine, u kojoj stoji da je Vlada Republike Srbije, svojim zaključkom, poverljivo, taj i taj broj od 31. avgusta 2006. godine, izrazila svoje opredeljenje i spremnost da podrži upućivanje sanitetskog osoblja Ministarstva odbrane i Vojske Republike Srbije u akciji podrške mira u Avganistanu. Ovo je 2006. godina. Možda tada u Avganistanu nije bilo 93% proizvodnje heroina u celom svetu, bilo je 87%. Tada vam nije smetalo da učestvujete u toj mirovnoj operaciji, a Norveška je bila u NATO-u i tada.
Znači, argumentacija koju iznosite ovde nije konzistentna s politikom koju ste imali pre tri godine. Ne razumem zbog čega ne kažete šta je realan problem, jer ova stvar koju navodite, da nikada ne biste ni sa jednom NATO zemljom sarađivali, opet dovodi u koliziju vašu politiku, jer ta ista Rusija, koja ima delegaciju u Parlamentarnoj skupštini NATO, ima svoje mirovnjake u Čadu.
Netačno je da će naši mirovnjaci biti pod zastavnom Norveške i netačno je da će nositi oznake bilo koje druge zemlje; nosiće četiri S koje smo uveli 15. maja 2007. godine, kada sam postao ministar odbrane, Vojske, odnosno Republike Srbije.
Malopre, kada sam pominjao dnevnice iz Parlamentarne skupštine NATO-a, nisam mislio na vas. Ne znam zbog čega ste se prozvali. Uvek se nađete prozvanim kada ja nešto zamerim ili kažem. Izvinjavam se ako sam vas uvredio po pitanju obrazovanja, nije mi bila ideja. Mašinski sam inženjer, ne bih tumačio Ustav nikada. Postoji Ustavni sud, postoje ljudi koji su plaćeni čak i više i od vas i od mene, koji to treba da tumače.
Po pitanju učešća u mirovnim operacijama policije, da vas podsetim, izrazio sam poštovanje prema gospodinu Jočiću, više nego prema svima vama, i nije mi bila ideja da ga na bilo koji način dezavuišem.
Naprosto, poštujem ga više nego sve vas zajedno, nemojte da se ljutite, to je istina. Kad smo sarađivali u Vladi, imao sam s njim saradnju koja je bila vredna respekta. I danas mi je žao što mu se to desilo. Ali, činjenica jeste da je tada u Liberiju poslata policija, po odluci Vlade.
Sada ću vam pročitati koje su zemlje u Liberiji. Znači, imamo i Liberiju. U Liberiji su, između ostalih zemalja, Velika Britanija, SAD, Norveška, NATO zemlje, a sporno je to što kada vi donosite odluku da učestvujete u operaciji s NATO zemljama, tada je to prihvatljivo, iz vama znanih razloga, a kada ste protiv te odluke, onda kažete da je to zato što u toj mirovnoj operaciji kontribuciju imaju i zemlje iz NATO-a.
Prosto, ne mogu da uhvatim konzistentnost vaše politike. Znači, da li postoji isti aršin kada ste vi na vlasti i kad ste opozicija ili ne?
To je ono što građani Srbije hoće da čuju. Šta je to što se menja u odnosu na to kad vi šaljete mirovnjake s istim timom zemalja? Mogu da ih čitam sve, nemojte da se brinete, ali kažem, tu su i Francuska, tu je veliki broj zemalja koje su članice NATO-a. Šta je to što se menja kada ide lekarski tim, a ne policija?
Policijski posao mirovne operacije je mnogo opasniji nego lekarski. To znate i vi i ja. Mnogo je složeniji, mnogo nezgodniji, više ljudi pogine u samoj operaciji nego u sukobu. Kada se izgrađuje civilno društvo i kada policija sprovodi mere izgradnje demokratskog uređenja, kada više ginu ljudi, tada gine i više policije. Niste imali problem, doneta je takva odluka.
Naprosto, prihvatam kritiku, ali samo onu koja je argumentovana.
Žao mi je ako mislite da je nepoštovanje ako sada kažem da to što govorite nije konzistentno. Promeniću to, ako treba, još fine tuning da uradim, ali žao mi je, politika vam nije dobra.