Hvala.
Poštovani predsedniče države, poštovani predsedniče Skupštine, dame i gospodo, kolege poslanici, pošto imam malo vremena kao samostalni poslanik, neke stvari ću morati da pročitam, da bih uspeo da stignem na vreme.
Pitanje Kosova i Metohije nesumnjivo predstavlja srpsko nacionalno državno, kao i crkveno pitanje prvog reda. Ali, gledajući jučerašnju Skupštinu, svi oni koji su je gledali mogli su da shvate da, govoreći o Kosovu, mi mnogo više govorimo o sebi i da posle jučerašnje Skupštine mogu da budu zadovoljni samo oni koji mrze Srbiju i oni koji su na Kosovu protiv Srba.
Na početku, to odmah treba reći, da nijedan ozbiljan političar, želim da verujem, kako u opoziciji tako i u poziciji, ne vidi Kosovo i Metohiju kao monetu za potkusurivanje i da na bilo koji način ne bi potpisao bilo kakav dokument koji bi Kosovu omogućio samostalnost, poput učešća u Ujedinjenim nacijama ili nešto slično. Zato stvarno ne vidim apsolutno nikakav razlog da jedni drugima to spočitavamo i koristimo za prikupljanje jeftinih političkih poena.
Da bismo uspešno vodili dijalog i prošli kroz ovu decenijsku krizu, potrebne su samo dve stvari. Jedna je da zapad, a na prvom mestu Evropska unija i SAD pokažu razumevanje za situaciju u kojoj se nalazi naša država, koja je pokazala maksimalno strpljenje i privrženost mirovnom rešenju, za razliku od one druge strane koja je zveckala konstantno oružjem i proganjala naše ljude na Kosovu.
Pod dva, ono što je čini mi se najteže, a trebalo bi da bude najlakše, da na unutrašnjem planu državni interesi budu iznad stranačkih, tj. da bar jednom pokažemo jedinstvo kada je važno, a važniji momenat od ovoga čini mi se da teško može biti. Tačnije, da pokažemo jedinstvo kao što pokazuju naša braća i sestre na Kosovu.
Za razliku od Prištine i Kurtija, čiju je premijersku funkciju obeležio sukob sa dobrim delom Evrope i zapada, a naročito sa SAD u poslednje vreme, naša država, želi li to neko da vidi ili ne, pokazala je geopolitički pragmatizam u ovom vremenu jasnih podela i neprijateljstava, a pri tom učinila sve da sačuva mir, stabilnost i, koliko god je moguće, nacionalni interes Srbije.
Rešenje pitanja Kosova, to nam je svima jasno, od kapitalnog je značaja za našu zemlju, a to je pre svega državotvorno pitanje. Zato je izuzetno važno da se što pre formira Zajednica srpskih opština, a ako ništa drugo, onda bar zbog zaštite kolektivnih prava našeg naroda na Kosovu i Metohiji, kao i da se nastavi dijalog za koji je očigledno napravljen okvir. Alternativa dijalogu je novi sukob sa svetom, izolacija i ekonomski krah države, a to je malo ko juče hteo da kaže, verovatno plašeći se da bi izgubio koji politički poen. Ja sam ubeđen sa Srbija to sebi ne sme da dozvoli.
Šta to znači konkretno? Pošto nema dovoljno vremena, a i mislim da je to veliki problem, da naši ljudi ne znaju šta u stvari znači priključenje EU, moram da podvučem da nisam od onih koji su evrofanatici, ali sam svestan da to moramo jednostavno da uradimo. Konkretno, to znači da ako ostavimo po strani koliko smo i do sada bili zavisni od EU i SAD, a to je 75% ekonomske saradnje, ne računajući direktne nepovratne subvencije. Recimo, samo jedan podatak, da evropski investicioni plan za Zapadni Balkan iznosi devet milijardi evra, a Srbija bi kao najveća država zahvatila najviše novca od tog budžeta.
Sa druge strane, odlazak investitora bi napravio ogromnu štetu, gubitak vizne liberalizacije bi nas bacio u fazu totalne izolacije poput one u kojoj smo bili devedesetih godina, što niko od nas ne želi. Odlučnost zapadnih diplomata je više nego jasna, odbijanje plana sa sobom nosi posledice, a s obzirom da je Srbija potpuno zavisna od EU i stranih investicija znamo kuda to vodi. Zato je EU primarni cilj, ne samo zbog ekonomskih razloga, već i zbog toga, koliko god to paradoksalno zvučalo, što će na jedino takav način svi Srbi živeti u jednoj državi.
Šta nas je istorija naučila, ako kažemo da je istorija učiteljica života? Da smo sjajnom strategijom i hrabrošću dobijali ratove, a gubili ih diplomatijom, da smo odbijali povoljne ponude po put Plana Z-4, a posle uz „Oluju“ i „Bljesak“ pristajali na lošija rešenja, kao i u Rambujeu. Da ne govorim o sramoti pred Međunarodnim sudom pravde ili možda ne bi bilo loše da se setimo naših nejedinstava kroz istoriju zbog ličnih partijskih interesa, koji se prožimaju kroz celu našu istoriju, preko bratoubilačkog rata, pa sve do dana današnjeg, kada smo opet podeljeni zbog istih ovih istih interesa.
Umesto da budemo složniji nego ikada i u tome, braćo i sestre, ne vidim razliku između levih i desnih ili onih koji su za Evropsku uniju ili protiv. Interes je isti i nažalost on je ogoljen, a to je lični odnos prema predsedniku države ili preciznije prizivanje neuspeha u pregovorima, ne bi li konačno pokazali koliko je taj Aleksandar Vučić izdajnik. A to što ćemo ostati mračno i izolovano ostrvo na repu Evrope, to je manje bitno. Bitno je naći izdajnika i pokupiti koji politički poen. E pa, dame i gospodo, ja možda ne znam ko je izdajnik među nama, ali zato jako dobro znam da izdajnik ne može biti onaj za koji glasa 2.200.000 ljudi.
I kada govorimo o tome, samo još malo jednu stvar, juče je neko rekao kako treba da odbijemo potpisivanje pregovora i da to podržavaju ovaj, onaj čovek, stvarno umni ljudi, ali to su ljudi koji se nalaze u svojoj poznoj životnoj dobi, ljudi kojima stvarno skidamo kapu za sve što su uradili, ali i ljudi koji su rešili svoju egzistenciju.
Ja bih voleo da čujemo onih nekoliko stotina hiljada ljudi koji su dobili posao preko stranih investicija, šta će oni da kažu ako prekinemo pregovore i ako strani investitori odu i izgube svoje poslove. Mislim da je njihovo mišljenje u ovom momentu važnije.