Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mirko Čikiriz

Mirko Čikiriz

Srpski pokret obnove

Govori

Gospođo Dragutinović, ja hoću da osiguram svoju imovinu, pogledam član 1, gde se kaže – ugovor o osiguranju može se zaključiti sa više društava za osiguranje koja su se sporazumela o zajedničkom snošenju i raspodeli rizika, odnosno saosiguranja.
Šta to znači? Ta društva za osiguranje su se međusobno govorila da jedno društvo za osiguranje isplati 5% odštete u slučaju nastanka osiguranog slučaja, a drugo 95%. Ta društva za osiguranje su se dogovorila da po pola isplate štetu u slučaju nastanka osiguranog slučaja. Ta društva za osiguranje su se dogovorila mnogo toga.
Međutim, saosiguranje ne podrazumeva nepoznanicu, ne podrazumeva tumačenje šta su se možda društva za osiguranje koja su saosigurala određenu imovinu dogovorila, već ja nudim jednu preciznu definiciju koja je u skladu sa svim zakonima o osiguranju u EU i državama u okruženju. Saosiguranje je zajedničko snošenje i raspodela rizika između više društava za osiguranje, na način da svaki osiguravač, naznačen u polisi osiguranja, odgovara osiguraniku za potpunu naknadu štete u slučaju nastanka osiguranog slučaja.
Onda je stvar jasna. Ja sam platio premiju osiguranja, imam polisu osiguranja. Na polisi osiguranja su navedena dva društva za osiguranje i, narodski rečeno, mogu da nakrivim kapu. U slučaju nastanka osiguranog slučaja biram od koga ću da naplatim celokupnu štetu, a kako su se oni dogovorili u svojim poslovnim odnosima, koji su obično kod saosiguravača odnosi poverenja, kako će oni međusobno regulisati tvoje odnose, mene se to ne tiče, jer sam naplatio kompletnu štetu.
Takođe, u slučaju sudskog spora, stvar je više nego jasna. Mogu tužiti jedno društvo za osiguranje, mogu tužiti drugo društvo za osiguranje, mogu tužiti oba društva za osiguranje. Ovakva definicija koju vi nudite u stavu 1. je možda poznata, ali samo delimično, čak i stručnoj javnosti, ali u praksi stvara zabune.
Ja nudim rešenje koje će tu zabunu u potpunosti da otkloni, koje će da bude vrlo jasno, vrlo precizno i koje će da pospeši interes potencijalnih osiguravača da osiguraju svoju imovinu. Mislim da bi prihvatanjem ovog amandmana ovo bilo afirmativno i za strane investitore i za privredna društva i za fizička lica i za svakoga, jer bi u tom slučaju imali sigurnost. Zamislite kakva je to vrsta sigurnosti kada ja mogu da osiguram svoju imovinu sa jednom premijom osiguranja kod dva društva za osiguranje i da biram od koga ću da naplatim štetu u slučaju nastanka osiguranog slučaja.
To definiše amandman koji sam ja predložio. Rešenje koje ste vi ponudili, nažalost je, vrlo, vrlo neprecizno i dovodite u opasnost jedan dobar zakon, zaista izvanredan zakon u svim ostalim odredbama, da sa nekim nepreciznostima na koje upućuje i Zakon o obligacionim odnosima i direktive EU rešenje iz okruženja učinite nejasnim i da sutra stavite potencijalne osiguranike u dilemu, a u slučaju nastanka spora, tek će biti problema. Hvala.
Hvala, gospođo Dragutinović.
Slično kao kod poslova saosiguranja, vi ste u stavu 1. člana 7. poslove reosiguranja definisali kao da se pod poslovima reosiguranja smatra zaključenje i izvršavanje ugovora o reosiguranju, kojim se osigurani višak rizika iznad samopridržaja društva za osiguranja prenosi u reosiguranje.
Naravno da je to tačno i ja sam upravo zbog toga što je to stručna terminologija, koja je mogla sa nekoliko dodatnih reči vrlo jasno i precizno da se definiše, i zbog toga što je ova terminologija poznata isključivo struci u osiguranju, tražio da ona bude definisana na način ili na sličan način kojim je definisan Zakon o obligacionim odnosima, a vi ste u obrazloženju baš naveli da je ova terminologija poznata struci osiguranja i da nije potrebno dodatno da se definiše.
Moj amandman je glasio – reosiguranje je preuzimanje obaveze od strane reosiguravača da će, u slučaju nastupanja osiguranog slučaja, koji je preuzeo u reosiguranje, preuzeti na sebe deo rizika ili celokupni rizik koji je reosiguran, s tim što se osiguravač ustupa reosiguravaču deo premije srazmeran delu preuzetog rizika.
Ako neko osigurava imovinu kod nekog društva za osiguranje, društvo za osiguranje ne raspolaže sredstvima za isplatu celokupne štete, potrebno je da taj deo koji ne može da pokrije sa svojim sredstvima reosigura kod drugog društva za osiguranje.
Kao potencijalnom osiguraniku, interesuju me dve stvari. Kome plaćam premiju i koji je iznos premije, i u slučaju nastanka osiguranog slučaja ko meni isplaćuje štetu? Tu je početak i kraj moga interesovanja. Ako pročitam stav 1. kako ste vi predložili, znači – poslovi reosiguranja su zaključenje i izvršavanje ugovora o reosiguranju kojim se osigurani višak rizika iznad samopridržaja društva za osiguranje prenosi u reosiguranje, ja uopšte ne znam kome plaćam premiju, da li oni međusobno raspodeljuju premiju i, u slučaju nastanka osiguranog slučaja, ko meni isplaćuje štetu. Kako ste predložili, ovaj stav 1. ne odgovara na dva ključna i osnovna pitanja koja interesuju svakog osiguranika.
Zbog toga mislim da je moj amandman dao vrlo elegantno rešenje, a društva za osiguranje, pošto ja, naravno, pošto potencijalni osiguranici plaćaju osiguravaču premiju, ako nema sredstava da pokrije ceo osigurani rizik, osiguravač će deo rizika reosigurati kod drugog društva za osiguranje i preneti mu deo premije koji sam ja njemu već platio i nudim ko je taj ko će vršiti isplatu štete. Ovo je, pored te vrste sigurnosti, bitno i u slučaju nastanka eventualnog spora. Hvala.
Gospođo Dragutinović, ja ću pre obrazlaganja ovog amandmana napraviti jednu digresiju, da bi bila jasna moja namera.
U članu 11. predlagač je naveo: „Obavezno osiguranje u saobraćaju utvrđuje se i uređuje posebnim zakonom“. Tačno. Nema definicije obaveznog osiguranja u saobraćaju, to će regulisati posebni zakon.
U članu 12, dobrovoljno zdravstveno osiguranje, takođe ste mogli da navedete samo – dobrovoljno zdravstveno osiguranje uređuje se posebnim zakonom. Kraj.
Ovako ste se upustili u neku poludefiniciju koja, po mom mišljenju, treba da bude jasnija i preciznija. Predlažete da se definiše dobrovoljno zdravstveno osiguranje i osiguranje kojim se na osnovu ugovora mogu obezbediti prava iz zdravstvenog osiguranja, u skladu sa posebnim zakonom, što je tačno, ali, moj amandman, čini mi se, nudi jedno bolje rešenje, a ono glasi: „Dobrovoljno zdravstveno osiguranje je osiguranje kojim se, na osnovu ugovora, mogu obezbediti prava iz zdravstvenog osiguranja licima koja nisu osigurana, po zakonu kojim se uređuje obavezno zdravstveno osiguranje ili veći obim prava od obima koji se obezbeđuje po tom zakonu, a u skladu sa posebnim zakonom“. Onda je jasno šta je dobrovoljno zdravstveno osiguranje.
Član 12. je trebalo urediti ili kao član 11, ili, ako već niste uputili, ako nije isključivo upućujuća norma već norma koja prvo definiše šta je zdravstveno osiguranje ali ga, po mom mišljenju, ne definiše na jasan i precizan način, jer ko pročita ovo, nije mu jasno da je to u stvari osiguranje onih lica koja hoće da se osiguraju zdravstveno a nisu u obavezi, po Zakonu o obaveznom osiguranju, da zaključe sa Fondom za zdravstveno osiguranje ugovor o obaveznom osiguranju, ili, ako već imaju taj ugovor o zdravstvenom osiguranju, žele da ostvare neki veći obim prava, koji se uređuje posebnim zakonom. Hvala.
Hvala, gospođa predsedavajuća.
Gospođo Biljana Pantić, SPO i DHSS će sigurno podržati ove izmene i dopune Zakona o izvršenju i obezbeđenju, ali ćemo iskoristiti ovu priliku, pored ovih izmena i dopuna, da kažemo šta je po mišljenju naše poslaničke grupe neophodno da se uradi u ovim oblastima.
Mislim da je bilo potrebno izvršiti i jednu analizu dosadašnjeg efekta primene Zakona o izvršenju i obezbeđenju, jer ja spadam u grupu poslanika koja je sa dosta optimizma očekivala novi zakon o izvršenju i uvođenje privatnih izvršitelja. One analize koje smo imali priliku da vidimo pokazuju mnogo veću efikasnost u radu privatnih izvršitelja u odnosu na izvršitelje u sudu, odnosno na sudske izvršitelje. Jasno je da je u pitanju jedan ozbiljniji i odgovorniji odnos i jedan motiv za većom zaradom.
Gospođa Pantić je locirala vrlo precizno problem i sa tim su se složile sve poslaničke grupe. Međutim, ono što mi želimo da uradimo, da ne bismo po završetku mandata rada ove Vlade i ove Skupštine ponovo bili u jednom začaranom krugu, da nam tamo neki mangupi iz naših redova ili van naših redova podrivaju sistem, zloupotrebljavaju primenu zakona itd, mislim da je bilo potrebno navesti makar kod ovih najdrastičnijih slučajeva koji su to direktori imenom i prezimenom vršili zloupotrebe primene zakona, koji su to izvršitelji bili privilegovani, makar one najekstremnije slučajeve, i koja su to javna komunalna preduzeća, neka su pomenuta, a neka ne, koja su favorizovala očigledno. Ako nisu prekršila zakon, ako tu nema nečeg što se zove lukrativni motiv, u svakom slučaju su prekršili etičke norme, zloupotrebili su u primeni zakon i u svakom slučaju treba da snose i političku odgovornost i po mom mišljenju treba da izgube funkcije na kojima su.
Ovako, sve po sistemu - tamo neki neodređeni ljudi krše zakon, mislim da nije dovoljan korak i korak do kraja. Zbog čega? Naravno, ovo društvo je, ja sam o tome pričao u svim prethodnim sazivima Narodne skupštine Republike Srbije, a zbog toga smo se i našli na listi SNS kao koalicionog partnera na prethodnim izborima, mi smo zaista smatrali i dalje smatramo da je stepen korumpiranosti i kriminalizacije ovog društva nesnošljiv. Srpska napredna stranka i premijer Aleksandar Vučić su prva politička stranka koja je po obnovi višestranačja krenula u odlučnu borbu protiv kriminala i korupcije. Ali, da bi se posao završio do kraja, svako u segmentu svog delovanja mora da da tome doprinos. Ako imamo u okviru vladajuće većine ljude koji, ne znam zaista koji su to direktori, nisam se time bavio, ali šta ćemo ako su to direktori koje je imenovala vladajuća garnitura? Onda je time njihova odgovornost veća, jer u ovoj kampanji, sada kada treba da daju doprinos borbi protiv korupcije, oni čini mi se rade neki suprotan posao. Mislim da je ova moja sugestija zaista najdobronamernija.
S druge strane, slažem se sa procenama da je Zakon o izvršenju i obezbeđenju kada smo ga donosili u pravno-normativnom smislu bio dobro rešenje, da je zaista Beograd kao dvomilionski grad imao samo jedan izvršni sud, a to je bio Četvrti opštinski sud u Beogradu, da su pozitivni efekti ovog zakona sigurno dominantni u odnosu na njegove negativne efekte i da ćemo mi sa naše strane dati konstruktivan doprinos da se svi negativni efekti primene ovog zakona izbace iz buduće njegove primene. Da bi se to uradilo, nama je zaista potrebna jedna sveobuhvatna analiza efekata primena ovih zakona i da lociramo problematiku koju bi ispravili na poseban način.
Druga ključna stvar je funkcionisanje Komore izvršitelja. Očigledno je da ni tu zakon nije na pravi način propisao pravila funkcionisanja Komore. Sada imamo situaciju da je često funkcionisanje te Komore izvršitelja, kao jednog bitnog organa za rad privatnih izvršitelja, u blokadi ili neefikasno ili se i tu ne pridržavaju određenih pravila, a pre svega etičkih. Ono što je sigurno dobro, to je da je SNS prepoznala problem, da je krenula u njegovo rešavanje. Ono što mi ispred naše poslaničke grupe tražimo, to je da se taj problem reši do kraja.
Navešću vam jedan primer koji sam skoro čuo u razgovor sa vrlo relevantnim predstavnicima Vlade Australije. Oni su čak bili prinuđeni zadnjih desetak, 15 godina u Australiji da mnoge zakone izmene, zbog toga što su imali dosta doseljenika, pre svega sa ovih prostora, Italije i Grčke, koji su kod svake primene zakona gledali kako da urade nešto suprotno, odnosno kako da se zakon zloupotrebi. To je sigurno slika možda na neki način i mentaliteta i odnosa prema primeni zakona, koji i ovde zaista ima duboke negativne korene.
Zbog toga kažem, mi ćemo sigurno podržati ovaj zakon. Dobro je što je SNS prepoznala pravi problem, dobro je što se monopoli koji trenutno postoje kod privatnih izvršitelja na ovaj način eliminišu, ali mislim da u ovom poslu treba ići do kraja. Hvala.
Hvala, predsedavajući. Gospođo Tabaković, gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, SPO – DHSS retko kažu da su u potpunosti zadovoljni zakonskim rešenjima koja dolaze u Narodnu skupštinu Republike Srbije, ali danas je taj dan. Zbog čega? Gospođa Tabaković i ja smo bili kolege narodni poslanici kada smo bili u Vladi Mirka Cvetkovića, kao deo vladajuće većine. Ako se sećate, dosta smo kritikovali mnoga zakonska rešenja. Zbog čega? Zbog toga što postoji nešto što i sada koriste neki ministri u vladajućoj koaliciji iz širokog spektra evropskih rešenja u nekoj oblasti, nađe se rešenje koje nije primereno našim prilikama ili rešenje iza koga se krije interes nekog kapitala, doduše, mnogo više u prethodnim vladama i ne ide se suštinski u prave reforme i zbog toga taj naš evropski put dugo traje. I tada i sada sam pričao da su reforme u oblasti bankarskog sistema fiskalne i monetarne politike - reforme u oblasti osiguranja nešto najbolje što su uradile sve vlade od 5. oktobra pa na ovamo i tim putem ste vi nastavili i zaista ste doneli zakone koji su apsolutno zahtev vremena.
Šta je to kada kažemo ovako nešto što je pohvalno, a da ne bude da se ja udvaram ovim rešenjima? Pokušaću građanima Srbije to da predstavim na svoj način. Kada je državni revizor podnosio izveštaj o svom radu, predočio nam je da u Srbiji postoji nešto više od 16.000 pravnih lica koji mogu biti predmet državne revizije. Izvršena je revizija u 65 pravnih lica i zaključak je svuda isti – stanje je loše. Ne upravlja se dobro sredstvima, ne vrši se dobar nadzor, ne postoji dovoljna odgovornost, narodski rečeno, postoji javašluk.
Mislim da je i bankarski sektor pokazao zadnjih godina, gde god imamo aferu sa plasmanom kredita bez pokrića, sa uticajem politike na rad banaka itd, a to su banke u kojima je država ili isključivi vlasnik ili ima značajan svoj udeo, to su banke koje su ili doživele kolaps ili su na ivici egzistencije, i pokazuje se da je upravo zbog toga što su sve vlade posle 5. oktobra propustile da naprave reforme u interesu građana, u interesu snaženja institucija sistema, pokazalo se da je država i dalje najlošiji poslodavac.
Međutim, postoje i svetle tačke. Jedna od svetlih tačaka je nezavisna institucija, zove se Narodna banka Srbije. Zbog čega? Zakon o platnim uslugama je nešto što kada odete u inostranstvo i ako kažete da kod nas ne postoji elektronski novac, ne postoje nove institucije mimo pošte i banke koje se bave elektronskim plaćanjem, da postoji monopol. Samim tim, ako postoji monopol, onda postoji uslovljavanje, onda su veće cene usluga, to opet ide na štetu građana. Mi smo neko ko je pričao o potrebi uvođenja konkurencije u svim oblastima našeg života. To je potrebno da se uradi, znači, vi ste uradili u vašem sektoru i vi ste vaš posao završili dosta dobro, ali je potrebno da Vlada uradi u svim ostalim segmentima svog delovanjima i da osnaži institucije države koje moraju uvek da budu na usluzi građana i građanin kada vidi ispred sebe državnog činovnika i državnu instituciju mora da oseća pravičnost, mora da oseća sigurnost. Ako toga nema, građanin nema poverenje u državu.
Evo, što se tiče sektora osiguranja, gde je posle 5. oktobra i još uvek u velikoj meri iznevereno poverenje građana. Neću pričati mnogo o 90-im godinama. Bile su, ne ponovile se. To je jedan organizovan pljačkaški državni sistem, pa i u sferi osiguranja. Zbog čega? Zbog toga što je osnivački kapital za osnivanje osiguravajućih kuća bio, čini mi se, 10 ili 12 hiljada dolara. Zamislite, neko ko raspolaže milionima ili desetinama miliona ili stotinama miliona evra novca, nadzor je bio jako loš, opljačkan novac isisa iz osiguravajućih fondova, nema novca da isplati odštetne zahteve oštećenim licima, prebacuje sve kasnije na garantni fond, a stečajevi tih osiguravajućih organizacija po pravilu traju preko 10 godina.
Sada zamislite situaciju u kojoj je neko ili čak cela porodica, ima takvih slučajeva, recimo, u auto nezgodi doživela teške telesne povrede, ostanu invalidi, ne mogu da naplate štetu zbog toga što je država svojim kriminalnim delovanjem dozvolila takvim ljudima da isisavaju te fondove od javnog interesa, zatim, iako je izvučen kapital, stečajni upravnik sa ogromnim ovlašćenjima često iz nekih i lukrativnih razloga ne želi da okonča stečajni postupak a oštećena lica ne mogu da naplate pre okončanja stečajnog postupka novac iz garantnog fonda, a garantni fond se tek ponaša bezobrazno zato što uslovljava oštećena lica da se odreknu kamate koju im je sud dosudio da bi im isplatili samo glavnicu, a s obzirom na protek vremena kamata je višestruko veća u odnosu na glavnicu.
Kada oštećeno lice dođe u takvu situaciju, kakvo poverenje i razmišljanje može da ima o državi? Najgore moguće. Zbog čega ste vi nastavili dobrim putem? Zbog toga što su vaši prethodnici, a i vi sada zaista detaljno, kao u medicini sa magnetnom rezonancom ili sa skenerom, vi bukvalno svakodnevno imate pregled finansijske stabilnosti i likvidnosti osiguravajućih kompanija, jer one obavljaju veoma važan društveni posao, raspolažu sa ogromnim novcem i sa ogromnim investicionim potencijalom. Pored onih ranije, malo i rigidnih mera Narodne banke Srbije po pitanju izricanja kazni, oduzimanja dozvole za rad itd, vi sada idete na jednu preventivnu kontrolu koja je dobra i taj sistem interne kontrole se pojačava, kao i aktuarske kontrole i supervizije i kontrole Narodne banke i daje se jedna fleksibilnost.
Sa druge strane, naši građani sada imaju situaciju da i strane osiguravajuće kompanije pod istim uslovima kao i domaće osiguravajuće kompanije mogu da posluju ovde, što opet utiče na pojačanje konkurencije i na sniženje cene osiguranja. Istovremeno se ostavlja mogućnost i našim kompanijama da uz dozvolu Narodne banke Srbije posluju u inostranstvu. Da li je to dobro za sve građane? Jeste. Da li je dobro za sprečavanje monopolskog položaja? Jeste. Da li se sa ovim zakonskim rešenjima bilo ko na tržištu osiguranja stavlja u privilegovan položaj? Niko. To je nešto što smo mi želeli da vidimo u svim segmentima delovanja našeg društva.
Bez obzira što smo mi i u Dušanovom zakoniku u 14. veku imali neke elemente osiguranja, država se u istorijatu osiguranja tek negde u drugoj polovini 19. veka više bavi osiguranjima i donošenjem zakonske regulative, a kod nas je to tek počelo početkom 20. veka. Tada je izdavanje dozvola za osiguranje bilo diskreciono pravo, a tek od 1937. godine se vrši nadzor države nad poslovanjem osiguravajućih organizacije. Nije loše pomenuti 90-te, pomenuti te početke i pomenuti onaj prvi slučaj jednog beogradskog trgovca koji je kod jedne tršćanske kompanije, čini mi se 1837. godine, osigurao svoju kuću. Kuća je ko zna iz kojih razloga posle nekoliko dana izgorela i on je u potpunosti naplatio odštetu. Takvi primeri mogućih zloupotreba, niko sada ne može sa sigurnošću da kaže kako se desio taj prvi osigurani slučaj osiguranja imovine u Srbiji i da li je bilo zloupotreba ili ne, ali u svakom slučaju prevare u osiguranju i od strane korisnika osiguranja, čak i međunarodne prevare su jako velike.
Ja sam neko ko je i pre šest, sedam godina ukazivao na organizovani kriminal u ovoj oblasti. Neke su organizovane kriminalne grupe završile iza rešetaka, ali neke, nažalost, još uvek nisu. Ako i gradonačelnik Novog Sada, to sam rekao i ministru pravde, kaže da su gradska preduzeća koja isplaćuju odštete zbog povreda putnika u javnom prevozu dovedena na ivicu kolapsa, da ispada da je svakog trećeg Novosađanina ujeo pas lutalica u gradu, da postoje grupe koje se bave dijagnostikovanjem lažnih povreda, pre svega istegnuća vratova itd, mislim da država zaista u tom delu, ali to nije segment delovanja Narodne banke, treba da uradi sve što treba da uradi, a pre svega Ministarstvo unutrašnjih poslova, tužilaštvo i sud.
Šta su dobra rešenja ovog zakona? Ja sam u ime naše poslaničke grupe podneo nekoliko amandmana koji, čini mi se, nisu suštinski. Oni se tiču, pre svega, jednog našeg pogleda na Zakon o osiguranju, zbog činjenice da je naše ubeđenje da je zakon ipak pisala struka, što je naravno dobro, a da pojedina terminologija treba da bude ili preciznije definisana ili malo bliža građanima, recimo po pitanju saosiguranja, reosiguranja, samopridržaja itd, kao i po pitanju toga da interni revizor treba između ostalog da kontroliše i elektronski sistem obrade podataka i tačnost i ažurnost, ne samo finansijske, već i knjigovodstvene evidencije, koja je veoma značajan segment delovanja jednog osiguranja.
Ono što je dobro, to je da ste razdvojili životno i neživotno osiguranje, ali da ste i onim kompanijama koje se sada bave tom vrstom osiguranja dozvolili, pod uslovima da odvojeno upravljaju imovinom, kapitalom i obavezama, da nastave da rade taj posao, što je zaista elegantno rešenje i dokaz fleksibilnosti ovog zakonskog predloga. Vidi se zaista kakav značaj ima javna rasprava, u kojoj učestvuju svi zainteresovani subjekti, od osiguravajućih kompanija, zastupnika i posrednika u osiguranju, udruženja osigurača, udruženja pravnika Srbije, komorskog sistema, univerziteta itd. Vidim da su zaista sve konstruktivne primedbe u ovom zakonskom tekstu prihvaćene.
Drugo, ono što je ključna stvar funkcionisanje jedne države u vremenu kada se smanjuju plate i penzije. Znate kakva je percepcija građana? Naši građani apsolutno dobro znaju da procene situaciju i stanje i kada treba biti solidaran i kada ne treba biti solidaran. To su pokazale i majske poplave. Takav je bio odziv građana i solidarnost koja je zaista na najvišem mogućem nivou. Građani ne bi imali ništa protiv smanjenja plata i penzija kada bi videli da država u svim segmentima svog delovanja, a pre svega po pitanju finansijske discipline, štednje na svim nivoima itd, ima ujednačen pristup. Čini mi se da je rezignacija građana zbog smanjenja plata i penzija upravo zbog toga što se i dalje ne štedi na svim nivoima na način na koji, recimo, štedi Narodna skupština Republike Srbije sa ukidanjem brojnih privilegija, povlastica, čak i ukidanja vode na sednicama nadležnih odbora, protiv čega ja nemam ništa. Ali, ako se tako ponaša jedna institucija, ako se tako ponašaju neke institucije, onda tako treba da se ponašaju sve institucije. Kada građani vide opštu štednju na svakom nivou, onda će i to što se od njih traži da štede prihvatiti apsolutno kako treba. Ovako mi se čini da je to glavni razlog negodovanja građana zbog smanjenja plata i penzija.
Šta je osiguranje? To građani treba da znaju. To je udruživanje sredstava radi zajedničkog snošenja rizika. Ono je nastajalo i pre četiri milenijuma je postojalo u Vavilonu. Kinezi su kod karavana znali da udruže svoja sredstva, da bi u slučaju pljačke nekog od učesnika karavana ili celog karavana mogli iz tog fonda da isplate štetu. Tako je bilo i što se tiče pomorske trgovine, trgovačkih brodova. Zanimljiva je i jedan istorijska činjenica, da su se engleski trgovci u 15. veku okupljali u londonskim kafanama i dogovarali o pravljenju nekih mini osiguranja. Jedna od tih kafana gde su se okupljali je kafana jednog Britanca koji se zvao Edvard Lojd i danas je Lojd jedna od najvećih osiguravajućih kompanija u svetu. Dobila je naziv po tom vlasniku kafane gde su se okupljali engleski trgovci.
Ono što je u svakom slučaju dobro, to je da će građani koji osiguraju imovinu, život bilo kojom vrstom osiguranja biti sigurni da će u slučaju nastanka osiguranog slučaja njima biti isplaćena šteta. U slučaju čak i oduzimanja dozvole za rad, odlaska osiguravajućih kompanija u stečaj i likvidaciju, postoji garantni fond u koji novac ulažu sva osiguravajuća društva, koji će isplatiti štetu građanima. To je najveća vrednost ovog zakona – stalna kontrola, ne samo Narodne banke, ali dominantno Narodne banke sa najvećim ovlašćenjima da daje dozvolu, da izriče mere, da ostavlja rokove za otklanjanje uočenih nedostataka i nepravilnosti, sa jednim fleksibilnijim pristupom, sa jednim dužim rokovima i mekšim pristupom da se kompanijama koje su na ivici solventnosti ostavi mogućnost da ipak ozdrave, da ne bi izgubile dozvolu za rad, što je u interesu države, u interesu građana, u interesu kompanije i svih zaposlenih u osiguranju.
Onako kako sam počeo, tako ću i završiti. Mislim da, ako bi ova Vlada u svim segmentima svog delovanja, i kod svih zakona koji dolaze u Narodnu skupštinu Republike Srbije, kao što ste vi uradili, primenjivala najbolja evropska rešenja, da su radile to sve vlade posle 5. oktobra, mi bismo sada, bili formalno ili ne, članica EU, imali u potpunosti uređenu državu. Nažalost, to se nije desilo i ono što ja ispred moje poslaničke grupe želim da kažem, da i u onoj situaciji kada kritikujemo stanje u određenoj oblasti, a ne hvalimo samo slepo sve poteze koji dolaze u Narodnu skupštinu Republike Srbije, čini nam se da najviše pomažemo vlade Republike Srbije i ministrima, tako smo radili bez obzira da li smo u vlasti i opoziciji, tako ćemo raditi u želji da Srbija zaista bude jedna uređena, normalna i stabilna država Srbija i sve i njene institucije. Hvala vam.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Ovim amandmanom sam tražio da se preciznije definišu ciljevi koji se žele postići ovim zakonom, jer zakoni u okruženju i mnogi evropski zakoni, pored uvodnih načela, definišu i jasne ciljeve koji se žele postići Zakonom o planiranju i izgradnji.
Vlada tačno kaže u svom odgovoru da se amandman ne prihvata jer je predmet uređenja dovoljno određen u članu 1. Predloga zakona – određenje osnovnih pojmova na koje ukazuje narodni poslanik je sadržano u ostalim delovima Predloga zakona, što je tačno.
Međutim, budući da se u mnogim zakonima u okruženju definišu jasni ciljevi koji se žele postići zakonom o planiranju i izgradnji, čak postoje zemlje koje donose poseban zakon o uređenju prostora, poseban zakon o izgradnji objekata.
Ministarka je u uvodnom izlaganja kod obrazloženja Predloga zakona rekla nešto sa čim se mi u potpunosti slažemo, da Vlada razmišlja da donese čak tri posebna zakona. Jedan zakon se bavi uređenjem prostor, drugi bi se bavio izgradnjom objekata i treći zakon bi se bavio konverzijom.
Ja sam takođe mišljenja, to sam naveo u obrazloženju, da mislim da je čak i naziv zakona, Zakon o planiranju i izgradnji objekata, neadekvatan, neodgovarajući. Zbog čega? Naprosto zato što planiranje kao najopštiji pojam je apsolutno široka kategorija. Planiranje može da postoji u svim oblastima društvenog, javnog i privatnog života. Mislim da je potrebno razmisliti, kada se budu donosili posebni zakoni, da se donese zakon koji bi se zvao zakon o uređenju prostora, a ne zakon o planiranju, jer ne zna se na šta se planiranje odnosi i takođe zakon o izgradnji objekata.
Amandmanom sam predložio da se uređenjem prostora stvaraju uslovi za prostorni razvoj Republike Srbije u skladu sa evropskim planovima za razvoj cele Evrope; zatim, da se uređenjem izgradnje objekata stvaraju se uslovi da se objekti grade u skladu sa zakonom i drugim propisima, standardima, tehničkim normativima i normama kvaliteta u oblasti izgradnje objekata; da se uređenjem prostora smatra praćenje stanja u prostoru, utvrđivanjem namene, uslova i načina korišćenja prostora kroz izradu i donošenje planskih dokumenta, sprovođenjem planskih dokumenata i uređenjem građevinskog zemljišta i da izgradnja objekata je skup radnji koje obuhvataju izradu tehničke dokumentacije, izdavanje građevinske dozvole, građenje objekata i izdavanje upotrebne dozvole.
Zbog čega sam ovo posebno napomenuo kao važne ciljeve? Upravo zbog toga što mi decenijama u našoj zemlji u mnogim elementima i uređenja prostora, izgradnje objekata imamo nesređeno stanje. Recimo, u eri industrijalizacije velikog priliva stanovništva gradilo se prilično neplanski i bez reda, posebno na prostorima Beograda i velikih industrijskih centara. Recimo, naselje Kaluđerica je najveće stecište divlje i nelegalne gradnje, čini mi se, ako se ne varam, ispravite me, i u samoj Evropi.
Propusta je bilo i zadnjih godina. Zgrade se zidaju sa izlaskom na trotoare, bez dovoljno mesta za parkiranje, komšijama se zatvaraju prozori, pa komšije budu uskraćene i za sunce, vazduh, kućni mir. Često su zatvoreni kao u srednjevekovnoj tvrđavi. Ne poštuje se pravilo da se za potrebe jednog stana pravi jedno parking mesto, vrlo često. Projekti koji nisu napravljeni po standardima planske gradnje ne smeju nikada da dobiju dozvolu za gradnju, a to se dešava.
Svuda u svetu najatraktivnije lokacije se nalaze u centru grada, a često smo svedoci toga da se, recimo, ako za centar grada ne postoji detaljna regulacija, da se na osnovu generalnog plana donose dozvole za gradnju i time se stvaraju velike zloupotrebe. To je, pre svega, zbog delovanja i urbanističke i građevinske mafije. Zbog toga sam ja definisao posebno ove ciljeve sa jasnim preporukama – sprečiti haos u građevinarstvu, improvizaciju i izostanak nepoštovanja elementarnih standarda i definisanih propisa, raskid sa kontinuitetom haotičnog stanja, ružne disharmonije.
Umetnost graditeljstva, uvođenje urbanističko-arhitektonskog sklada, estetike, humanih postulata graditeljstva, harmonije starih i novih objekata je, po mom mišljenju, naš najvažniji zadatak i upravo sam zbog stanja koje postoji u ovim oblastima smatrao da je potrebno posebno definisati ove ciljeve. Hvala.
Hvala.
Slično kao kod amandmana na član 1, smatrao sam da osnovna načela treba detaljnije razraditi upravo zbog onoga što postoji u našoj praksi i upravu zbog stanja u Republici Srbiji.
Naime, u članu 3. Predloga zakona, posle reči: „održivog razvoja kroz integralni pristup u planiranju“ predlažem da se dodaju reči: „i usklađivanje interesa korisnika prostora i prioriteta delovanja u prostoru, zaštite javnog interesa, zaštite privatnog interesa, ali nikada na štetu javnog interesa“.
Zbog čega smatram da ovako treba da glasi ovo načelo? Zapravo zbog toga što do sada često nije poštovan prioritet delovanja u prostoru i ako imamo takvu situaciju u praksi, onda smatram da to treba da bude sadržano u nekom od načela.
Zatim, zbog činjenice da je privatna svojina Ustavom izjednačena sa drugim oblicima svojine. Mislim da joj treba i kroz ovaj zakon priznati to pravo, s tim što nikada ne sme imati prioritet u odnosu na javni interes.
U tački 2, posle reči: „ravnomernog teritorijalnog razvoja“, što je apsolutno dobra kategorija, predlažem da se doda: „i usklađenog ekonomskog, socijalnog, ekološkog, energetskog, kulturnog razvoja Republike Srbije“. Zbog čega? Opet zbog stanja u našoj zemlji. Mi smo na evropskoj negativnoj listi po stepenu neravnomernog razvoja i on se, nažalost, posle 2000. godine povećavao. Stepen razvijenosti gradova i opština u Republici Srbiji ima najveći disbalans u Evropi.
Zbog toga smatram da u svim zakonskim rešenjima i kroz delovanje svih ministarstava treba da postoji apsolutna svest o ovakvom stanju i da svako u domenu svog delovanja propiše normativno da će učiniti sve da se takvo stanje poboljša, ali i u praksi da se to na drugi način reguliše.
U tački 3. posle reči: „racionalnog korišćenja zemljišta“ predlažem da se dodaju reči: „i prirodnih resursa“. Zbog čega? Zbog toga mi ne treba samo da racionalno koristimo zemljište. To je moje mišljenje. Mislim da zemljište nije jedini prirodni resurs. Ima mnogo drugih prirodnih resursa i zbog toga nisam video, po mom mišljenju, neki ozbiljan razlog zbog čega je ovo prihvaćeno, ako nije imala Vlada nameru da prihvati ceo amandman. Mislim da je kroz odbor, ako smatra da je neki od delova ovih amandmana racionalan, trebalo prihvatiti.
U tački 6, posle reči: „prevencije tehničko-tehnološki nesreća, zaštite od požara i eksplozija, zaštite od prirodnih nepogoda“ predlažem da se dodaju reči: „aseizmičkog projektovanja i građenja objekata, zaštite stabilnosti i trajnosti objekata“. Zbog čega? Tačno je. Ja kažem da je i Vlada u ovom delu u pravu. Ako Vlada kaže – zaštite od nesreća, to podrazumeva i zaštitu od zemljotresa. Međutim, Japanci su šampioni u preventivnom delovanju protiv zemljotresa, i zbog toga su posledice njihovih zemljotresa najslabije vidljive po njihovo stanovništvo i po njihove objekte, upravo zato što su i to planiranje za zaštitu od zemljotresa digli na najviši mogući nivo. Bez obzira što ovo podrazumeva u drugim načelima i drugim odredbama, i Vlada je tu u pravu, da se poštuju svi tehnički standardi i svi propisi, onda možemo u tome podrazumevati i da tu spada i planiranje od zaštite od zemljotresa.
Takođe, mislim da je potrebno obratiti posebnu pažnju na zaštitu objekata i trajnost objekata, jer se posebno zadnjih godina, na žalost, gradi sve nekvalitetnije, posebno to čine, bez obzira, ne želim nijednu kategoriju graditelja da izdvojim, ali često privatni graditelji, koji žele, u potrazi za profitom, što jeftinije i sa što manje sredstava da izgrade neki objekat, ali cena je stabilnost objekata, trajnost objekata i kvalitet objekata. Zbog toga sam smatrao, kažem, da i ovo načelo sa ovim odredbama treba razraditi. Hvala.
Hvala.
Gospodo ministri, SPO-DHSS će glasati za sve predložene potvrde, sporazume i konvencije, jer mislimo da su sve od interesa za naše građane.
Ono što sigurno izaziva veliku pažnju, to je projekat sanacije poplava koje su zadesile našu zemlju u maju ove godine i koje su do sada bile po svom obimu i posledicama najveće poplave koje smo imali na našem području, to je Sporazum sa Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj.
Na početku želim da kažem nešto što je, čini mi se, loša predrasuda u našoj javnosti često, što se tiče i Svetske banke i Evropske banke i Međunarodne banke za obnovu i razvoj i MMF-a, jer se često od strane naših građana, zbog političkih poruka koje dobijaju, tumači da su to finansijske institucije koje na neki način drže Republiku Srbiju u nekom obliku dužničkog ropstva ili nešto u tom smislu. Naravno da to nije tako. Mislim da je i argumentacija koju je i gospodin ministar Ljajić izneo i koju ću ja pomenuti jako dobra da se ta vrsta predrasuda razbije i da se dokaže da Republika Srbija sarađujući sa ovim važnim finansijskim institucijama vodi ozbiljnu i odgovornu politiku u interesu svojih građana.
Ovaj projekat sanacije poplava je urađen u dogovoru sa Evropskom komisijom, UN, Svetskom bankom i Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj. Šta je tu bitno? Bitno je uvek kada uzimate novac da se zna, prvo, koliko uzimate novca, kada vraćate, pod kojim uslovima i koje su kamatne stope.
Mi ćemo za sanaciju poplava dobiti negde oko 300 miliona dolara pod izuzetno povoljnim uslovima. Grejs period, odnosno period kada nećemo otplaćivati uzeti zajam je devet godina. Period trajanja zajma je 30 godina. Kamatna stopa je samo 0,8%. Naknada banci je 0,25% od iznosa zajma, naknada za nepovučena sredstva je 0,25% godišnje i vraćanje kredita posle, devet godina počinjemo da vraćamo ovaj kredit, je u 42 uzastopne mesečne rate, što je zaista izuzetno povoljno.
Ne kažem ovo da bih veličao međunarodne finansijske institucije i organizacije, već da bismo tu vrstu često negativne predrasude, bez ikakvog osnova, koje postoje prema ovim finansijskim organizacijama, pokušao da dam svoj doprinos da se te vrste predrasuda i zabluda razbiju i da se pošalje jasna poruka našim građanima da kada država povuče ovakav potez, radi nešto što je u najvećem interesu upravo njenih građana.
Ono što je takođe zaista bitno je da će se ova sredstva utrošiti za najvažnije segmente koji su bili ugroženi poplavama, od ugljenokopa Tamnava, od poljoprivrede, od energetskog sektora, od sanacije objekata. Mislim da i bez ove vrste pomoći mi bi zaista vrlo teško mogli u potpunosti sami da saniramo sve posledice poplava.
Ono što je sigurno činjenica, ako se pogledaju naši i odvodni kanali i bedemi i sva tehnička sredstva za zaštitu i od budućih poplava, je da mi kao država nismo zbog decenijskog manjeg ulaganja od potrebnog u zaštitu od poplava, nismo dostigli nivo najrazvijenijih zemalja koje su to uradile na najbolji način, poput Nemačke ili Holandije i da ćemo zaista, ako bude ponovo obilnih padavina, one se javljaju svakih nekoliko godina, možda ponovo, nažalost, imati poplave. Zbog toga je ova vrsta sigurnosti, da možete od ovakvih finansijskih organizacija da povučete, upravo zbog prirodnih nepogoda, određena sredstva jako bitna.
Što se tiče potvrđivanja ugovora o garanciji Republike Srbije i Evropske banke za obnovu i razvoj, radi se o prelasku sa analognog na digitalni signal, to građane zaista jako interesuje. Ono što građane interesuje to je koji su rokovi, rok je do juna sledeće godine i šta građani treba da urade što se njih tiče, koju opremu da nabave i koliko će to koštati?
Ono što sam uspeo, kao narodni poslanik, to je da dođem do te vrste podataka da će naprosto građani od JP „Emisiona tehnika i veze“ na vreme dobiti uređaje, tzv. risiver i moći će vrlo povoljno da nabave i digitalne antene. Sve će to koštati negde između 4.000 i 5.000 dinara, ali će kvalitet dobijenog televizijskog signala biti neuporedivo bolji od sadašnjeg signala. Ono što je dobro to je da ćemo, bez obzira što je bilo predviđeno više novca da se uloži u ovaj projekat, oko 24 miliona evra, da ćemo uložiti negde oko devet i po miliona evra.
Što se tiče Zakona o potvrđivanju Konvencije o zaštiti audio-vizuelnog nasleđa, mi ćemo podržati i potvrđivanje te konvencije. Ostaje nešto što je zaista nejasno pitanje, a tu se pre svega se obraćam gospodinu Tasovcu. Nije odgovornost samo vaša, odgovornost je vaših prethodnika. Ovu konvenciju je usvojio Savet Evrope u Strazburu 8. novembra 2001. godine. Znači, pre 13 godina. Ne možemo se pohvaliti nekim hitnim reagovanjem u ovom smislu, posebno s obzirom da smo gledali u nizu naših kulturnih institucija, koje su zadužene za čuvanje ovog oblika kulturnog nasleđa, da su depoi za čuvanje, pre svega i audio-vizuelnog nasleđa, u prilično lošem stanju.
Naravno da država u tom delu preduzima neke korake, ali čini mi se i verovatno da će se usvajanjem ove konvencije posvetiti mnogo veća pažnja nečemu što ako jednom izgubite, više ne možete povratiti. Tu se zaista radi o pravom blagu, što se tiče naše filmske industrije, a mi smo jedna od zemalja koja može da se pohvali izuzetnim dostignućima u tim oblastima i da imamo zaista izuzetne stvaraoce koji su priznati ne samo unutar naše zemlje i na međunarodnoj sceni. Čak i među narodnim poslanicima imamo zaista jednog mladog reditelja, ali koji je već ušao u anale naše filmske industrije, gospodina Srđana Dragojevića, koji se proslavio kao izuzetni filmski stvaralac, reditelj i scenarista. Moje je zadovoljstvo da kažem da, jedan od predstavnika kulturnih poslenika u Narodnoj skupštini Republike Srbije, bude i gospodin Dragojević.
Sa druge strane, ministre, to je nešto što, čini mi se, vi treba da inicirate. Ovde se navodi da će Jugoslovenska kinoteka biti zadužena za sprovođenje ovih radnji. Jugoslavije odavno nema. Mislim da je vreme da se to preimenuje u srpska kinoteka i da nismo mi zaduženi da čuvamo nešto što su drugi rušili. Jugoslavija je u nekom periodu imala svoj puni smisao i svrhu postojanja, ali, nažalost, raspala se u krvavim ratovima i jedinim na prostorima Evrope posle 1945. godine, ali to je neka druga tema.
Ono što je evropsko nasleđe evropskih država to je očuvanje kulturnog identiteta i raznolikost njenih naroda. To je upravo jedna od premisa kulturnih temelja na kojima počiva EU. Takođe, materijal pokretnih slika, kao oblik kulturnog izraza koji odražava savremeno društvo, je odličan način za beleženje svakodnevnih događaja, temelja naše istorije i odraza naše civilizacije.
Bitno je napomenuti da se sa ovom konvencijom, odnosno njenim potvrđivanjem, potvrđuje obaveza države da ne čuva samo kinematografska dela, već i televizijske produkcije, a i što se tiče televizijskih produkcija, Srbija tu zaista ima čime da se pohvali, jer spadamo u red zemalja koje su posebno, u periodu 70-ih i 80-ih godina, imale izuzetnu televizijsku produkciju i jako gledanu.
Ono što sam želeo da kažem, iskoristivši prisustvo ministra kulture, to je da ćemo mi na ovoj sednici imati raspravi o kandidatu iz reda stručnjaka iz oblasti medija, koji konkurišu za Programski savet RTS. Tu je odluku doneo Odbor za kulturu i informisanje. Vi ste prisustvovali sednici tog Odbora i mislim da je odluka te vrste jako dobra, da neko ko će biti u Programskom savetu RTS treba da bude i stručnjak u oblasti medija.
Zbog čega to kažem? Zbog toga što, kada smo pričali o setu medijskih zakona, sam ja bio jedan od predlagača koji je tražio uslov, da bi neko kupio određeni medij, da treba da bude neko ko se bavio medijima, da je iz medijskog prostora, jer su jako loša iskustva sa privatizacijom medija, koji su bukvalno kupovani kao krompiri na pijaci od ljudi koji najčešće nisu imali nikakvo iskustvo u radu sa medijima, niti ideju šta bi radili sa kupovinom tih medija. Prošlo je nekoliko meseci od kako smo usvojili te zakone i ne vidim da je došlo do neke dobre privatizacije, pre svega mislim na lokalne medije. Rok za privatizaciju je juni sledeće godine.
Voleo bih da nisam u pravu tada kada sam ministru ukazivao da će nastavak tog načina privatizacije medija dovesti do gušenja lokalnih medija, kako elektronskih, radio institucija, tako i štampanih medija.
Ono što sam, takođe, želeo da kažem gospodinu Tasovcu to je da smo mi, uvažavajući vašu izuzetnu stručnost u oblasti kojom se bavite, sa puno optimizma dočekali vaše postavljenje za ministra kulture i to je uradila, čini mi se, i struka, ali u međuvremenu je došlo do nekog razlaza između vas i struke, pa mi se čini da je vreme da se poradi ozbiljno na dugoročnom planiranju, pre svega, što se tiče donošenja nacionalne strategije za kulturu…
Završavam.
Mislim da je pravo vreme…
Što se tiče Ugovora o saradnji sa Svetom stolicom, očekivali smo od ministra Verbića da nam o tome kaže nekoliko reči, ali mi ćemo glasati za tu vrstu sporazuma, ali ono što nam ostaje nejasno – da li je taj sporazum dvostrana obaveza, odnosno da li se ostavlja mogućnost da takvu vrstu visokoškolskih ustanova mi osnivamo na teritoriji Svete stolice? Hvala.
Zahvaljujem najlepše.

Vrlo kratko. Gospodine ministre, daleko od toga da sam rekao da mi ne treba da čuvamo kulturno nasleđe, daleko od toga. Upravo sam pričao o tom bogatstvu različitosti Evrope koja čuva kulturna nasleđa bez obzira sa kojih strana dolaze i da je to jedan od kulturnih temelja na kojima počiva Evropska unija.

Samo sam pričao, pošto u obrazloženju imao termin – Jugoslovenska kinoteka, da vi treba da inicirate, ako je još uvek u upotrebi, da se preimenuje u srpska kinoteka, što je po mom mišljenju u potpunosti razumljivo i prihvatljivo i mislim da niko ne bi imao ništa protiv.

Što se tiče depoa, naravno da sam u tom delu informisan. Slažem se sa ovim što ste vi rekli, ali upravo ova konvencija se donosi i potvrđuje zbog toga da bismo i ono audio-vizuzelno nasleđe, koje nismo na odgovarajući način zaštitili i smestili u odgovarajuće depoe, to uradili. Mislim da se sada u potpunosti razumemo, da niko nije pobrkao lončiće, ni vi ni ja. Hvala.
Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, Srpski pokret obnove i Demohrišćanska stranka Srbije će glasati za zakon o zapošljavanju stranaca, smatrajući ga neophodnim zakonom koji treba da postoji u našem pravnom sistemu i zakonu koji će pružiti strancima ista ona prava koja imaju naši državljani u inostranstvu.
S druge strane, očekujemo da će to biti još jedan značajan stimulans dolasku, pre svega, stranih investitora koji žele, pored naših državljana, sa sobom da dovedu i odgovarajuću i kvalifikovanu radnu snagu, jer je to osnovno i neotuđivo pravo poslodavca.
Mislim da je zaista dobro kada dođe dan kada će svi poslanici u Narodnoj skupštini Republike Srbije, koliko vidim po raspoloženju poslaničkih grupa, glasati i za ovaj zakon i za sporazum između Vlade Republike Srbije i Vlade Ruske Federacije o statusu srpskih memorijalnih kompleksa na teritoriji Ruske Federacije i ruskih memorijalnih kompleksa na teritoriji Republike Srbije.
Kada pričamo o ovim pitanjima, statusu memorijalnih kompleksa, naravno da to možemo pogledati i sa istorijskog aspekta, i sa političkog aspekta i sa aspekta odnosa dveju država prema onima koji su dali najveću hrišćansku vrednost za izgradnju države i slobodu svojih naroda, dali su živote.
Ono što minimalno može uraditi jedna država to je da se sa dužnim pijetetom odnosi prema svima onima koji su dali najveću hrišćansku vrednost za ono što su buduće generacije imale, a što je najviše i najuzvišenije ljudsko pravo, a to je ljudska sloboda.
Ovaj sporazum je zaključen 10. aprila 2013. godine u Moskvi i tiče se, pre svega, očuvanja sećanja na vojna i civilna lica čije su pogibije smrt posledica Prvog i Drugog svetskog rata i ratnih operacija.
Mi smo do skoro imali Stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata jednu zaista divnu izložbu u Narodnoj skupštini Republike Srbije u kojima smo videli sve najvažnija dokumenta o svim uslovima i političkim prilikama koje su uzrokovali nastanak Prvog svetskog rata, ali i jednu divnu prepisku tadašnjeg prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića sa ruskim carem Nikolajem Romanovim, kada on traži pomoć, kralj Aleksandar prestolonaslednik, odnosno uzdajući se u tradicionalni savez i prijateljstvo i pravoslavnu vezu dveju naroda i kada Romanov odgovara da Rusija sigurno neće biti, carska Rusija, ravnodušna prema onome što se sprema od strane nemačke i austrougarske monarhije prema Srbiji i da sigurno neće ostaviti svoju srpsku braću na cedilu. To je nešto što je duboko urezano u istorijsku svest i odnose dveju naroda.
Ono što je takođe jako značajno, to je obeležila i vojna parada, to je pobeda u Drugom svetskom ratu, kada bi, ne zaboravimo, bez pomoći crvene armije nemački fašisti još dugo ostali u Srbiji, jer je sigurno da mi nismo imali toliko vojnih snaga se tom brzinom kojom je obračunali sa nemačkim fašistima.
Ministre, ja sam hteo da iskoristim ovu priliku i ovu tematiku, pošto ste vi resorni ministar i verujem da je ovo i neka i ljudska i hrišćanska i božanska pravda, da vi kao neko ko je ideološki suprotstavljem SPO i neko ko je kao većina vaših političkih istomišljenika, ideoloških istomišljenika, bio u neko vreme na onoj strani koja je zabranjivala velikanima, pobednicima iz Prvog svetskog rata ne samo da kažu da su prešli golgotu koja se zove Albanija, da su porazili tri carevine, već, naprosto, nisu imali nijednu od privilegija koje su imali pripadnici partizanskog pokreta, ni penzije, ni socijalna davanja, ni ništa, jer su smatrani veliko Srbima i samim tim protivnikom režima koji ne nastao 1945. godine.
S druge strane, ako želimo da imamo podjedan pijetet i odnos prema svim žrtvama, onda to treba da imamo i prema onim žrtvama koje su nastale po ulasku ruske armije i oslobađanju fašizma kao jednog totalitarnog režima, ali nažalost taj totalitarni režim je zamenio jedan drugi totalitarni režim koji se zove komunizam i mi smo zaista imali jedna strašna dešavanja u Srbiji, prema kojima verujem da će se i ova Narodna skupština Republike Srbije odrediti.
Mi smo imali strašne zločine protiv civilnog stanovništva počinjene posle 12. septembra 1944. godine. Desetine hiljada ljudi iz ideoloških razloga su lišeni života, slobode, drugih prava, bez sudske ili administrativne odluke. Vlast totalitarnog komunističkog režima vršila je pojedinačna, masovna ubistva, ubijanje u zatvorima, logorima, torturu, deportaciju, zabranu povratka u domove, robovski rad i druge oblike fizičkog terora, proganjanje na ideološkoj, političkoj osnovi, oduzimanje imovine, građanskih prava, državljanstva, ugrožavanje slobode savesti, misli, izražavanja, štampe, veroispovesti, političkog višestranačja.
Formirana je i državna komisija koja će da utvrdi broj postojanja masovnih grobnica. Njih je, nažalost, u Srbiji, preko sto i u tim masovnim grobnicama se nalazi preko 100.000 posmrtnih ostataka onih koji i dalje iz ideoloških razloga nisu doživeli od države Srbije da se makar izvrši popis žrtava, da im se na način na koji reguliše i ovaj sporazum sa Ruskom Federacijom podignu dostojno spomen obeležja, da se Republika Srbija jasno odredi prema zločinima koji imaju veliku ulogu u vaspitanju budućih generacija i da Narodna skupština Republike Srbije zauzme jasan stav, kao što je uradila Ruska Duma po pitanju zločina komunista i masovnih grobnica, da je to velika istorijska greška i velika istorijska zabluda, pa bih vas molio, ovo je verovatno jedna i viša pravda, da vi govorite o ovome, a nekada ste bili ideološki prilično ostrašćeni po ovim temama, da vidim da li postoji vaša spremnost da se odredimo i prema ovim zločinima. Hvala.
Zahvaljujem, ministre, na vašem nepotpunom odgovoru.
U svemu ovome o čemu sam govorio posle 1944. godine, nije ubijen nijedan član Pokreta socijalista ili vaše bivše stranke JUL ili SPO. Ja upravo pričam o tome da mi treba svi da skinemo tu ideološku skramu sa očiju i da se podjednako odnosimo prema svim žrtvama koje su dale doprinose za slobodu.
Naravno da je više nego jasno da kod vas lično takva spremnost ne postoji. Vi ste napravili jedan korak napred, veličajući sa puno opravdanja i sa puno zakašnjenja ono što su uradili Solunci. Dobro je da ste u tom delu izašli iz vaše ideološke matrice, ali nije dobro što niste spremni da taj posao završite do kraja i da se na podjednak način odnosimo prema svim žrtvama. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući. 
Gospođo ministre, poštovani saradnici ministra, pažljivo sam slušao svoje uvažene kolege i zaista su oni o predloženom zakonu, pre svega o finansiranju poljoprivredne proizvodnje, rekli sve njegove glavne karakteristike. Mnogi su i ukazali na neke od glavnih problema naše poljoprivredne proizvodnje.
Ono što bih ja rekao za predloženi Zakon o finansiranju poljoprivredne proizvodnje jeste da je on više jedan tipičan zakon, možda leks specijalis u svojoj oblasti, jer se tiče finansiranja ugovornog, jedne bitne privredne grane, koja je i do sada na ovim osnovama funkcionisala, ali nije imala, da kažem, razrađeniju normativu.
Taj zakon u pravničkom smislu na dosta jasan način reguliše direktno finansiranje poljoprivredne proizvodnje. On će sigurno imati neki značaj poljoprivrednike koji imaju stalan problem da obezbede sredstva pre svega za jednogodišnju proizvodnju, ali ono čega se ovaj zakon ne dotiče, a što uređuju druge oblasti iz Strategije razvoja poljoprivrede, to je dugoročno finansiranje obrtnih sredstava u poljoprivredi i dugoročno finansiranje i povoljno kreditno finansiranje sredstava za kupovinu zemljišta za poljoprivrednu proizvodnju.
U svakom slučaju, do sada su banke, zbog tih nemogućnosti da na adekvatan način obezbede plasmane svojih kredita, izbegavale da daju poljoprivrednicima svoje kredite, a ovi krediti koje zakon tretira, najveći deo tih kredita će ići preko velikih organizatora poljoprivredne proizvodnje. Oni koji nisu, da kažemo, direktni proizvođači, već su više u organizaciji proizvodnje, oni će od svega ovoga imati i najveću korist.
S druge strane, dobra su rešenja koja ukazuju na nove oblike obezbeđenja vraćanja uloženih sredstava, odnosno po osnovu zaključenih ugovora sa poljoprivrednicima i uvode se neke novine kroz mogućnost da se sredstva vraćaju i kroz poljoprivredne proizvode, i to je nešto što je dobro.
Ono što sam ja želeo da kažem u ime moje poslaničke grupe jeste da smo mi svim ministrima poljoprivrede, računam pre svega period posle 2000. godine, ukazivali na jedno isto i to što smo ukazivali tim ministrima poljoprivrede, danas ću sa velikim poštovanjem i uvažavanjem ukazati i vama, ministre, i vašim saradnicima.
Naprosto, mi smo doneli Strategiju razvoja poljoprivrede u Srbiji, Akcioni plan za sprovođenje Strategije, doneti su i zakoni o subvencionisanju poljoprivredne proizvodnje i tako dalje, a na terenu se ništa posebno bolje nije desilo kod većine poljoprivrednika. Oni su i dalje, bez obzira što je poljoprivreda ovakva kakva je, a ona je u velikoj meri na kolenima, naša najveća izvozna privredna grana. Mislim da nismo uradili ono što su uradile druge ozbiljne zemlje.
Ministre, vi možete završiti vaš mandat sa istim odnosom kao što su imali prema poljoprivredi vaši prethodnici, ali možete ući i u anale srpske poljoprivrede kao ministar koji je napravio značajne reforme.
Značajne reforme se, pre svega, tiču onoga što je, recimo, u tranzicionom periodu, a tranzicija je uvek teška, posebno za poljoprivredu, uradila Slovenija. Ona je imala stalno iz godine u godinu stalno uvećanje poljoprivrednog budžetu, stalno povećanje subvencija. U dobrom periodu su aplicirali za pristupanje EU i dobili dosta sredstava po tim osnovama. Na vreme su prilagodili institucije zajedničkoj evropskoj poljoprivrednoj politici. Ono što smo videli kada smo bili u poseti slovenačkim poljoprivrednicima to je strašan disbalans u odnosu na ono što vidimo kada obilazimo naše poljoprivrednike.
Zaključak jednog mog prijatelja iz Šumadije je vrlo jednostavan. Kažete, vidite Slovenci, koji su radni i odgovorni, kako na ovoj plitkoj i posnoj zemlji žive kao gospoda, a mi na našoj crnci pored naših reka crkavamo od gladi. Ko je tu zakazao? Ne poljoprivrednici, nisu ništa vredniji slovenački poljoprivrednici od naših, već država, država koja sa svojim strateškim planskim dokumentima nije uradila ono što mora da uradi svaka država.
Bez obzira što mislim da je ovaj zakon dobar, nema se njemu bilo šta prigovoriti, mislim da će posledice primene ovog zakona biti mali boljitak možda kod veoma malog broja poljoprivrednika. Voleo bih da me demantujete. Videćemo, recimo, za godinu ili dve dana da li će posledice ovog zakona biti takve da je proširena poljoprivredna proizvodnja, da je obnovljena mehanizacija, da su poljoprivrednici proširili svoje posede i ukrupnili, kao što rade u zemljama EU, koje su radile ono što mi nismo radili.
Ta nedoslednost u sprovođenju strategije, po našem mišljenju, je glavna kočnica poljoprivredne proizvodnje. Ono što je takođe jedan najveći možda problem, problem koji će nas u budućnosti skupo koštati kao naciju, i čini mi se da spadam u poslanike koji su najviše puta ukazivali na taj problem, a usko je vezan sa poljoprivrednom proizvodnjom, nje nema bez ljudi, to je strašno demografsko pražnjenje Srbije, strašan dizbalans u razvoju krajeva i regiona, opština u Srbiji. Mi smo, nažalost, posle 5. oktobra taj dizbalans povećali. On je sada, po nekim proračunima, 1:15, 1:20. Tim problemom se bavi Srpska akademija nauka i umetnosti.
Vlada je u svojim strateškim dokumentima, pre svega i prethodni premijer gospodin Dačić i gospodin Vučić je ukazao na tu problematiku, ali ono što je činjenica, to je da mi zaista za samo pet do deset godina, procene su, sa ovakvim napuštanjem sela, pražnjenjem sela, imaćemo u Srbiji negde oko 1.200 praznih sela, bez stanovnika. Ko će se u praznim selima baviti poljoprivrednom proizvodnjom, to je odgovor koji treba da da država.
Ako je negde oko 4.200 naseljenih mesta u Srbiji koja spadaju u mesta u ruralnim područjima, to znači da ćemo mi izgubiti blizu četvrtinu mesta u Srbiji. To ima strašan uticaj i na bezbednost zemlje i na ekonomiju zemlje. Poljoprivrednici naprosto očekuju od svake Vlade da napravi jedan radikalan zaokret na bolje.
Ono što vi, ministre, kao resorni ministar treba da se izborite u ovoj Vladi to je da, budući da EU u zajedničkoj agrarnoj politici EU najveću pažnju posvećuje poljoprivredi, se izborite naprosto, da skrenete pažnju svim ministrima i premijeru na alarmantno stanje, pre svega, u demografiji i u srpskoj poljoprivredi, o problemima, o usitnjenosti poseda, nenavodnjavanju, starosti mehanizacije, nepostojanju zemljoradničkih zadruga.
Ja sam pet puta postavljao pitanje resornim ministrima kada će zakon o zadrugama koji se, pre svega, tiče poljoprivrede i zadruga, znači, nepostojanje organizovane proizvodnje organizovanih otkupa, organizovane prerade itd. Dobili smo odgovor da će to biti u martu prošle godine, pa da će biti ove godine. Zakona još uvek nema, a poljoprivrednici, pošto zadrugarstvo u Srbiji ima dugu tradiciju, preko 130 godina, i pošto smo mi na početku Drugog svetskog rata imali oko tri i po hiljade poljoprivrednih zadruga u Srbiji, a zadrugarstvo je sada u potpunosti zamrlo, radi se nešto samo preko određenih udruženja građana, koji su na osnovu Zakona o udruženju građana i na osnovu samoinicijative građana, ali u ovom delu država mora da napravi jedan zaokret unapred.
Svi se verovatno slažemo da je zbog tog nepoštovanja, pre svega, Strategije razvoja poljoprivrede, poljoprivreda u zaista jako lošem stanju, da je tehnološki zaostala, da su prinosi jako slabi, s obzirom na naše potencijale, da je slaba kontrola poljoprivredne proizvodnje, da je mnogo proizvodnje, pre svega, oko sadnog semenskog materijala, u sivoj zoni, da ne postoji ni adekvatna kontrola uvoza i izvoza preparata, hemikalija, đubriva, da se ne primenjuju dovoljno potrebni standardi u proizvodnji i poljoprivredne proizvodnje itd.
Ti problemi poljoprivredne proizvodnje u Srbiji nisu nastali od juče. To su višedecenijski problemi i oni su nekako problemi koji su svakoj predizbornoj kampanji od strane skoro predstavnika koji su činili buduće vlade uvek ukazivane kao problemi na koje će se rešiti itd. Sećam se u kampanji 2008. godine, kada smo obećali poljoprivrednicima da će imati 100 evra subvencija po hektaru obradive površine, verujte da nam niko nije verovao. Svi su pričali, ma to su pričali svi, nema pojma, to država nikada neće uraditi.
Onda se nekako tadašnja Vlada izborila za to. Kasnije su te subvencije porasle i na 13-14 hiljada po hektaru. Posle je donet zakon koji smo mi u tom delu kritikovali, 50 evra po hektaru obradive površine, što zaista ne može da doprinese konkurentnosti na naše poljoprivredne proizvodnje.
Ono za šta se mi zalažemo i mi znamo da je problem uvek novac, ali nekako postoje prioriteti i čini nam se da je ulaganje u poljoprivredu prvo najisplativije, a drugo, ulaganje u proizvodnju hrane, u opstanak ljudi na selu, porast prinosa naše najveće poljoprivredne grane je apsolutno duboko opravdan.
Zbog toga, vi ministre, treba da alarmirate Vladi na jako teško stanje. Ono ne sme nikada da se šminka. Ja sam očekivao i od vas, u vašim uvodnim izlaganjima da vi kao ministar kažete veći deo onoga što sam ja rekao i veći deo problema koje su istakli i ostali narodni poslanici.
Možemo mi da žmurimo pred stvarnošću, ali ona je takva kakva je. Ništa danas nećemo postići ako budemo hvalili normativno neko dobro rešenje jednog zakona, ako nam je stanje na terenu drugačije. Narodski rečeno, operacija je uspela, pacijent umro. Zbog toga kažem, ne da je ovo odnos naš personalno prema vama, ovo je naš odnos prema poljoprivredi. Čini mi se da je obaveza svih narodnih poslanika da tu stvarnost koja je takva kakva je ne šminkamo i ne predstavljamo drugačije.
Ne znam, poljoprivrednici koji sada gledaju ovaj prenos i ako ovde slušaju lepe reči kako smo mi dobri, kako sve to ide u dobrom pravcu, kako smo svake godine sve uspešniji, a njima je sve gore, oni će reći – čekajte, ovde postoji neko nesaglasje između stanja u poljoprivredi i onoga što se priča u Narodnoj skupštini. Zbog toga kažem, mislim da je vaš zadatak prilično težak. Pošteno, za nasleđeno stanje ne može biti kriv nijedan ministar koji je došao, ali ono što je zadatak ministra, to je da uskladi to stanje.
Mi jesmo u normativnom delu u velikoj meri uskladili našu Strategiju razvoja poljoprivrede sa zakonodavstvom EU, ali nemamo to stalno povećanje agrarnog budžeta. Uvek nekako postoje prioriteti i svaki se ministar bori da dobije što više za svoj resor.
Ono što sam gospodinu Dinkiću, kada je vodio resor finansija i privrede, stalno ukazivao, rekao sam – dajte, napravite jednu prostu analizu, davali ste 10 evra subvencija za jedno radno mesto. Hajde samo napravite jednu ozbiljnu analizu, kada biste toliko uložili u jedno poljoprivredno gazdinstvo, kakav bi rezultat bio, kakvi bi to efekti bili. Znam da mi nemamo dovoljno novca, ali i dalje mislim i to misle svi koji se bave ovom problematikom, da novac uvek može pravičnije, bolje, pametnije da se rasporedi i da se uloži.
Gospodin Dinkić mi je nekoliko puta rekao – to je vrlo lepo razmišljanje, odlično, napravićemo analizu, to je ozbiljno promišljanje. Nikada ta analiza nije napravljena, a poljoprivrednici kažu – ako je nekoj fabrici koja ima 100 zaposlenih po 10.000 evra dato po zaposlenom, da su toliko uložili u jedno poljoprivredno domaćinstvo, odnosno po 10.000 evra, efekti bi bili mnogo bolji.
Ono što je takođe zadatak i države i lokalnih samouprava, to je ulaganje u infrastrukturu, ono što će koristiti svim poljoprivrednicima. Država je i u tom delu zakazala. Opet ću navesti primer Slovenije. Vrtići u selu, struja svuda trofazna, asfalt, voda, pošta, ambulanta, obnovljeni domovi kulture. Ljubljana izgubila 30.000 stanovnika, odselili se u lokalna mesta, lepše im da popodne budu na selima, uživaju u tom ambijentu, pre podne rade, zadovoljni svi.
Šta je poenta na čemu je nastala EU? Ravnomeran razvoj Evrope, a unutar jedne zemlje ravnomeran razvoj svih njenih delova, a prvo pomoć najugroženijima. Ko je kod nas danas najugroženiji? Ugroženi su mnogi, ali poljoprivreda je u jednom alarmantno teškom stanju.
Vi kada obiđete, a svi smo često na terenu po srpskim selima, svi kažu – vidite li da ovde neće biti za pet, deset godina žive duše? Država mora tu nešto da preduzme. Fiskalni savet je, kada je analizirao u jednom svom poglavlju demografsku situaciju u Srbiji, ukazao na krajnje dramatično stanje. Zbog toga, kažem, mi nećemo imati problem da podržimo ovo što zaista treba da se podrži, ali je pitanje kakvi će efekti svega toga biti?
Ono za šta vi morate da se izborite i ja sam kritikovao vašeg prethodnika zbog smanjenja subvencija, taman su poljoprivrednici malo dobili poleta, država je odmah rekla – imamo preča mesta za investiranje, ne možemo toliko vama da dajemo, 50 evra za nekoliko godina će biti u potpunosti skoro obezvređeno. To je, ako se pogleda usput i stanje mehanizacije, ako je prosečan traktor starosti 25, 30 godina, ostala mehanizacija je jako stara, ne ide se u korak sa najnovijim tehnološkim razvojem itd, onda su perspektive poljoprivrede prilično sumorne.
Naravno, neću završiti svoju diskusiju sa totalnim pesimizmom. Nije ni ovo pesimizam, ovo je, po mojoj skromnoj proceni, jedna slika realnog stanja, koju možemo ako analiziramo svaku posebnu oblast još i dalje razrađivati, ali mislim da je generalna ocena takva i da niko me ne može u Narodnoj skupštini ubediti u nešto drugačije.
Zbog toga mi mislimo da je zaista krajnje vreme da onu strategiju, kojoj se nama šta mnogo prigovoriti, primenimo dosledno, da sve zakone i akcione planove sprovedemo na vreme i da vidimo konačno da smo sa mrtve tačke krenuli ka gore, a ne ka dole. Hvala.
Hvala, predsedavajući.
Gospodine predsedavajući, gospodine Tomiću, dame i gospodo narodni poslanici, SPO-DHSS su jedva čekali da dođe ovakav zakon u Narodnu skupštinu Republike Srbije. U svojoj diskusiji ja ću na predloženi zakonski tekst dati osvrt iz neka tri ugla. Prvi je - šta je to zahtev trenutka koji je tražio da se donese jedan ovakav zakon? Drugo, šta kaže, po našem mišljenju, koje su one osnovne odredbe i osnovne dobre karakteristike ovog zakona? Treće je - šta očekujemo da bude u budućnosti kod primene ovog zakona?
Mislim da će se i stariji gledaoci setiti jedne, nažalost, pravne institucije koja je ne u tako davnoj prošlosti postojala u našoj zemlji i mnogi će reći – evo ga, Čikiriz opet priča o nekom prošlom vremenu. Ali, u tom vremenu je uzrok i temelj i svega onog lošeg što je krasilo jednu uzdužnu i popreku korupciju, jedno nesnošljivo stanje u našem društvu.
Postojala je pravna institucija u onom periodu, u Titovo vreme, za kojim vremenom mnogi neosnovano žale, kao vreme pravne sigurnosti, zamislite, vreme kada se srećno i sigurno živelo, sve je bilo drugačije, postojala je pravna terminologija – korisna malverzacija, po kojoj samoupravljač, direktor, upravnik, itd, može da prekrši zakon i Ustav uzduž i popreko, ali će ga sud u sudskom postupku osloboditi jer je našao da je on napravio neku korisnu malverzaciju za firmu. To je sistemsko pospešivanje korupcije od strane države. Ništa se nije mnogo daleko odmaklo ni posle 5. oktobra, nažalost.
Mislim da je neumesno da citiramo sami sebe, ali sam u Narodnoj skupštini Republike Srbije još 2008. godine, kada smo donosili prvi Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, ispred naše poslaničke grupe rekao da je korupcija u toj meri izgrizla naše društvo da tarife postoje svuda, u svim sferama našeg života, da je to više nesnošljivo stanje i da se svako onaj ko pokuša da izmeni to stanje imaće podršku SPO. Tada smo smatrali da je potreban Srbiji, i danas smatramo, Eliot Nes naših dana, neko ko će biti na vrhu političke piramide i ko će reći onima koji se bore protiv korupcije i kriminala - slobodno radite svoj posao, očistite društvo od ove bolesti, ali su potrebne i sve prateće društvene strukture koje će da pomognu Eliot Nesu naših dana da se taj posao završi.
Ako je personifikacija ove prve ličnosti premijer Vučić, onda mislim da svi treba, ako postoji politička volja, snažno da se izborimo sa korupcijom i kriminalom, da damo doprinos mi, kao Narodna skupština, ali i Ministarstvo pravde u resoru, kao krovno ministarstvo nad kontrolom rada sudova, ali i policija, tužilaštvo, a ovim zakonom i svaki građanin.
Do sada je bilo slučajeva kada su građani ukazivali na korupciju i kriminal. Kakve su posledice bile? O tome je pričalo nekoliko narodnih poslanika. Umesto da odgovara onaj na koga je ukazano da vrši korupciju ili da se bavi nekim sličnim koruptivnim delom, stradao je najčešće građanin. Zbog čega? Zato što nije postojao jedan zakon koji će štititi građanina koji ukazuje na koruptivno krivično delo.
Ono što je dobro za nas, to je što je Ministarstvo prepoznalo i udruženje „Pištaljka“ i druge nevladine organizacije, a i nezavisna regulatorna tela, sa kojima ste kontaktirali, što se mnogi od tih i stručnjaka, a i onih koji su bili zainteresovani, možda nisu stručnjaci u toj oblasti, ali u svakom slučaju, iskazali su dobru nameru, analizirali stanje, pratili uporedno zakonodavstvo, uzeli u radnu grupu i što danas imamo ovaj tekst zakona.
Ono što je, takođe, u političkom smislu važno i što ćemo uvek ukazivati kao poslanička grupa, da kolevka demokratije Amerika ima najbolju zaštitu uzbunjivača, da odličnu zaštitu ima i Velika Britanija i da zaista, bez obzira što je Evropska komisija nebrojeno puta insistirala, a mi doneli u našoj Strategiji za borbu protiv korupcije, da ćemo doneti jedan ovakav zakon, mnoge evropske zemlje nemaju ovaj zakon i dobro je što Srbija u tom delu prednjači.
Ono čega se svi plašimo, s obzirom i na nasleđen mentalitet, to je da li će eventualno sutra biti zloupotreba, ali ako bude zloupotreba, to je, pre svega, na sudu da se izbori sa takvim slučajevima i na organima i organizacijama koje su dužne da svojim aktima ovo što ćemo mi danas doneti urede, pre svega, sa svojim statutima, mislim na privredne organizacije.
Da li je ovo u normativnom delu najbolje što u ovom trenutku može da se pruži? Po našem mišljenju da. Slušajući sve ostale uvažene kolege i one koji su oponirali ovaj zakon, pokušao sam da vidim da li smo i mi možda prevideli neko loše rešenje, pa će nam neko ukazati na neko bolje rešenje, što bismo mi u svakom slučaju podržali, ali to se danas nije dogodilo.
Ono što će budućnost doneti, to je jedno ohrabrenje građana. Čim postoji jedan ovakav institut, čim postoji jedna zakonska zaštita, onda sudije koje će se posebno obučene baviti ovom materijom, biće zaštićeni građani koji ukazuju na korupciju i kroz privremenu meru i kroz naknadu štete itd, i više zaista neće snositi štetne posledice kao ranije.
Sam sam nekoliko puta u vreme kad nismo imali ovaj zakon, kada dođe građanin i ukazuje na korupciju i pita me kao narodnog poslanika – šta vi mislite, verujte mi da je moj najiskreniji odgovor bio – krećete u borbu protiv jednog lošeg sistema u kojem nećete imati podršku.
Ovo je jedan zaista revolucionaran preokret na bolje u borbi protiv korupcije i kriminala. To je još jedna od važnih političkih poruka iz predizborne kampanje koju ostvaruje SNS sa svojim koalicionim partnerima, ali i jedna važna činjenica koju smo mi prepoznali u našem zajedničkom političkom programu, zbog čega smo i zajedno nastupali na izborima.
Znači, ministre, sve što bude išlo u ovom pravcu, imaće našu podršku. Sve što ne bude išlo u ovom pravcu, mi ćemo pokušati, bez obzira na malu političku snagu, da budemo neki primeren glas savesti i da ukazujemo na bolja rešenja da bi nam sutra bilo bolje. Hvala.