Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7693">Dragan Todorović</a>

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, postoje neki kojima čovek i može da objasni. I neki kojima apsolutno ne može – njima ne treba ni pokušavati.
Kada su ovde već neki pominjali mogućnost da dobijemo imperatora, a time i dvor itd., mi smo već ispunili jedan uslov: postoji dvorska luda. Još da dobijemo imperatora i završićemo.
Dame i gospodo narodni poslanici, stvarno nisam do sada imao priliku da čitam ovakva obrazloženja Vlade zbog čega se ne prihvataju neki amandmani. Stvarno ne znam šta radite tamo, da li imate neke ljude koji mogu suvislo da obrazlože zbog čega se amandman ne prihvata, ali očito je da su predlozi takvi da ne postoji ni mogućnost suvislog obrazloženja zbog čega se amandman ne prihvata.
Predlažem vam: ''Amandman se ne prihvata''. Zašto? ''Zato''. Završite posao i, jednostavno, nemate potrebu da objašnjavate. Jer, ovo obrazloženje je stvarno neverovatno.
Kada smo već kod obrazloženja, gde se kaže da ''zakon o predsedniku Republike sadrži i kratke odredbe o načinu na koji se predsednik Republike bira, kao i vrsti opšteg pravnog akta'' itd., predlažem vam, u ovom članu 2 – ''Predsednik Republike bira se na neposrednim izborima, tajnim glasanjem'' – trebalo je da dodate i objašnjenje na koji način se vrši tajno glasanje.
Moram, ministre, da vas upozorim, iz jednog jedinog razloga, pošto sam primetio da članovi DS-a i odbornici u Skupštini grada Beograda uopšte ne znaju šta znači tajno glasanje. Nažalost, neki sede i u skupštinskim klupama, kao što je gospođa Milena Milošević. Oni uopšte ne znaju šta je tajno glasanje.
Tajno glasanje se uređuje i u uputstvima o radu biračkih odbora i u Zakonu o izboru narodnih poslanika, ali šef vaše odborničke grupe u Skupštini grada Beograda Željko Ožegović uzima glasački listić, dolazi na glasačku kutiju i tu zaokružuje.
Nisam vas razumeo najbolje.
Kada sam ih upozorio da tajno glasanje mora da se vrši na način kako je to zakon propisao, u protivnom, vi to, ministre, treba da znate, da se, ukoliko se povredi tajnost glasanja, na tom biračkom mestu poništavaju izbori, menja se birački odbor itd., kada smo birali zamenika predsednika Skupštine, ponovo se pojavio jedan broj odbornika koji javno zaokružuju.
Prema tome, trebalo je, i mislim da bi to bilo korisno, ako ne za građane Republike Srbije, ali onda članovima DS-a da u jednom kratkom uputstvu razradite način rada biračkih odbora, šta znači javno glasanje, šta znači tajno glasanje, pa onda kako funkcioneri DS-a treba da se ponašaju, da svojim primerom, na neki način, pokažu šta je demokratija, šta je demokratska procedura itd. Mislim da bi vam to dosta pomoglo.
Dame i gospodo narodni poslanici, i pored pokušaja ministra da ovo obrazloženje Vlade na neki način pokuša da objasni i da kaže da je ovo u redu, stvarno, gospodine ministre, ovo obrazloženje, kao i prethodna, kao i ova potonja obrazloženja manje-više skoro svih amandmana, stvarno su nesuvisla.
Ustav je vrlo precizno definisao nadležnosti predsednika Republike i tu nema nikakve dileme po tom pitanju. Amandman gospodina Nenada Prokića je suvisao, s obzirom na to da niste prihvatili amandman Nataše Jovanović da se to briše.
On je vrlo precizan: ''Ustavom određene nadležnosti predsednika Republike mogu se razraditi zakonom''.
Kakvim podzakonskim aktima Vlade, Narodne skupštine, uređenjem o kućnom redu nekog kućnog saveta, Narodne banke Srbije, bilo kojim drugim, da ne ređam dalje šta bi sve moglo da dođe u obzir? Zbog čega vi, kada je u pitanju predsednik Republike Srbije, dozvoljavate ovakve mogućnosti?
Precizirano je Ustavom, može da se precizira zakonom – i završen posao. Ne, vi ovde ostavljate – ovo je već namera – ostavljate mogućnost da kasnije, ukoliko vam to bude odgovaralo, neke stvari menjate, i to je problem.
Nažalost, mi se susrećemo sa još jednim problemom. I kada je već zakon donet, i precizan, državne institucije to ne poštuju. Kao što, između ostalog, ne poštuje predsednik države, odnosno Republike, jer nije izvršio svoju obavezu po pitanju Ustavnog suda iako je na vreme dobio informaciju kakva je situacija vezana za Ustavni sud.
Mogu da vas obavestim i o jednoj drugoj instituciji. U pitanju je Narodna banka Srbije. Administrativni odbor je zatražio od javnih preduzeća, agencija, između ostalog i od Narodne banke, da u skladu sa članom 15. stav 1. Zakona o slobodnom pristupu informacijama dobije informacije o platama guvernera Narodne banke Srbije, viceguvernera, članova Saveta NBS i generalnog sekretara NBS.
Pazite odgovor guvernera NBS. Kaže: U vezi vašeg dopisa broj taj i taj, koji je u NBS primljen 13. novembra 2007. godine, u kome tražite podatke o visini zarada, odnosno naknada, koje su za septembar 2007. godine u NBS primili guverner, viceguverner, članovi Saveta i generalni sekretar, ukazujemo na sledeće – mišljenja smo da NBS nije u obavezi da dostavi tražene podatke. Je l' možete da verujete da guverner NBS napiše ovakav odgovor i dostavi ga Administrativnom odboru? Prosto ne mogu da verujem. Član 15. je jasan kao suza, nema nikakve dileme, ali on je mišljenja da ne treba. Ne daj bože da smo ga pitali za Simića. Šta bi nam tek tada odgovorio?
Ali, i pored toga što misli da Narodna banka nije u obavezi da nam dostavi podatke, oni su ipak dostavili neke podatke. Misle da su mnogo pametni i da će na ovakav način da zaobiđu ono što smo mi tražili vrlo jednostavno, i to samo za septembar. Nismo mi tražili za godinu dana unazad ili dve godine itd.
Oni kažu ''mi smo vam dostavili izveštaj'', pa tačno navode koji odeljak, koja stranica – gde može otprilike da se vidi ko je ključno rukovodstvo i navode iste ljude za koje smo mi tražili plate. Takođe nam i navode iznose, ali ukupne iznose izdvojene za plate u 2005. i 2006. godini.
Sve je strpano na jedno mesto i kažu da je u 2004. godini ukupno izdvojeno za plate, u milionima dinara, 2.903.000.000 dinara, a 2005. godine 3.062.000.000, znači oko 62.000.000 više. Ali, od 2005. do 2006. godine – ja prosto ne mogu da verujem da je došlo do ovolikog povećanja plata u Narodnoj banci Srbije – 2005. godine iznosile su 3.062.000.000, a 2006. godine 3.311.000.000 dinara.
Kako je moguće da dođe do ovolikog ukupnog povećanja plata u Narodnoj banci Srbije? Ko je to odobrio? Na koji način je došlo do ovog povećanja? Ovo je preko deset posto.
A ne odgovaraju na osnovno pitanje – kolika je plata guverneru Radovanu Jelašiću? – jer bismo na osnovu te informacije lako mogli da dođemo do zaključka da je on svoju vilu potpuno legalno kupio na osnovu plate koju prima kao guverner Narodne banke Srbije i ne bi ni bilo nikakve dileme.
Međutim, na ovakav način, potpuno je jasno da, ne samo Narodna banka, nego i mnoge druge institucije, odnosno javna preduzeća, kojima smo tražili podatke, izbegavaju da daju informaciju za koju su obavezni da je daju, po zakonu.
Normalno, mi ćemo i ovde uputiti žalbu, kao što smo uputili i ostalim javnim preduzećima koja nam nisu dostavila podatke o platama direktora, odnosno predsednika upravnih odbora.
Iskreno sam se nadao da ćemo te podatke dobiti mnogo brže, da bismo mogli prvo da zauzmemo stav na Administrativnom odboru, a onda da, na osnovu tih informacija, zauzme stav i Skupština, i da na neki način obaveže svoje funkcionere u upravnim odborima i agencijama, odnosno članovi vladajuće koalicije ili stranke da svoje stranačke aktiviste u ovim upravnim odborima obavežu, da visina mesečne naknade bude u skladu s ekonomskom snagom države, odnosno sa prosečnom platom u Republici Srbiji. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodo ministri, ovo je prva sednica, mislim, posle sedam godina da poslanici Narodne Skupštine Republike Srbije imaju priliku da postavljaju pitanja ministrima Vlade Republike Srbije.
Mi smo očekivali, iskreno govoreći, da će Vlada na odgovarajući način staviti do znanja svim građanima i poslanicima da je Parlament institucija koja je zadužena za kontrolu izvršne vlasti. Uvažavajući sve prisutne ministre, na čelu bi trebalo da bude predsednik Vlade.
Ne bih hteo ni na koji način da pravim poređenje između ministarstava, ali ćete i na današnjoj sednici imati priliku da, na osnovu broja postavljenih pitanja određenim ministrima, zaključite da je neophodno njihovo prisustvo i, posebno, prisustvo predsednika Vlade.
Pretpostavljam da je svaki građanin u Srbiji zabrinut zbog situacije u kojoj se naša država nalazi, da je zainteresovan za sve ono što se dešava vezano za Kosovo i Metohiju, za pregovore koje vodi naš tim i da će, verovatno, jedan veći broj pitanja biti upućen baš iz te oblasti.
Ali, nažalost, ovde se ne nalaze ni predsednik Vlade ni ministri koji bi bili u mogućnosti da daju odgovor, jer po članu 200. na usmeno postavljeno poslaničko pitanje ministar je dužan da odmah usmeno odgovori, sem, ako nije u stanju odmah, zbog težine pitanja, može to da uradi pismenim putem.
Nadam se da će posle ove sednice situacija biti mnogo drugačija i da će Vlada Republike Srbije pokazati malo više uvažavanja prema parlamentu Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, proteklih dana imali smo priliku da se za skupštinskom govornicom postavlja pitanje statusa Slobodana Vučetića, nekadašnjeg predsednika Ustavnog suda Republike Srbije.
Po onoj narodnoj - jurili smo lisicu, a isterali vuka - ja sam, kao predsednik Administrativnog odbora, zatražio odgovor od Ustavnog suda da bih bio potpuno siguran u to šta se dešavalo vezano za Ustavni sud, odnosno za predsednika Ustavnog suda. Dobio sam odgovor da je Ustavni sud, a i Slobodan Vučetić, postupio u skladu sa zakonom. On je predsednika Skupštine Predraga Markovića obavestio 7. i 14. da je napunio radni staž i da, po sili zakona, mora da ide u penziju. Takođe je 10.9. i 14.9. obavestio i predsednika Srbije Borisa Tadića da je stekao uslove i da mora da ide u penziju.
Postavljam pitanje predsedniku Vlade Republike Srbije Vojislavu Koštunici da li je on bio obavešten o tome da je Slobodan Vučetić stekao uslove za penziju i da je o tome obavestio predsednika Skupštine i predsednika Republike Srbije.
Vi znate da mi nemamo Ustavni sud već 14 meseci. Po prethodnom Ustavu, član 83. Nadležnost predsednika Republike, kaže - predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsednika i sudije Ustavnog suda.
Predsednik Republike je bio obavezan da, kada je dobio obaveštenje od Slobodana Vučetića, odnosno od Ustavnog suda, istog momenta predloži Narodnoj skupštini novog sudiju Ustavnog suda, da se izabere predsednik Ustavnog suda, jer je u dopisu navedeno da će odlaskom Slobodana Vučetića sa funkcije predsednika suda, pošto nije predviđen zamenik predsednika (niste to tada kao u Skupštini grada Beograda - zamenik vršioca dužnosti), Ustavni sud biti blokiran i da neće moći da radi. Do sada imate već oko hiljadu i nešto predmeta.
(Predsednik zvonom opominje govornika na vreme.)
Izvinjavam se, završavam. Oko hiljadu i nešto predmeta stoji pred Ustavnim sudom.
Postavlja se pitanje da li je predsednik Republike namerno prekršio Ustav ili je to uradio zbog neke činjenice koja je van njegovih moći. Interesuje me zašto predsednik Vlade nije postupio, u skladu sa Ustavom, u okviru svojih nadležnosti, da mi dobijemo Ustavni sud.
Mi 14 meseci nemamo Ustavni sud. Tek pre dva meseca su počele konsultacije, odnosno predlozi, i to nas navodi na ozbiljne razloge da posumnjamo, odnosno da otkrijemo zbog kojih razloga je predsednik Republike Srbije Boris Tadić prekršio Ustav i da u skladu sa Ustavom pokrenemo procese koji to predviđaju. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, radi korektnosti, dogovorili smo se, nema javljanja po tačkama 225. i 226. zato što su na redu poslanička pitanja. Sve ostalo je stvar Poslovnika.
Pa, mi ne možemo da radimo bez Poslovnika. Nelogično je. Nemojte da nas pravite baš do te mere... Znači, ima javljanja po Poslovniku. I, molim vas, na početku sednice sam vas upozorio da član 200. Poslovnika podrazumeva da prilikom postavljanja poslaničkih pitanja ovde treba da sede ministri, odnosno Vlada, ili bar reprezentativni deo Vlade. Pristali smo da učestvujemo na ovoj sednici računajući da ćete vi biti korektni.
Ni najmanje ne želim da prisustvo dvojice ministara omalovažim, ali stvarno nema smisla. Bio vam je ovde potpredsednik Vlade. Ne bih ulazio u to da li je pobegao ili ne jer pretpostavljam da nije imao razloga, još nisu počeli da ispituju ovo vezano za Meridijan banku, al' onda neće biti ni u zemlji.
Predsedavajućeg bih upozorio da pokuša (posle prvih izbora sve će se staviti na tapet) da obezbedi minimum dostojanstva što se tiče Skupštine, da se ovde pojave ministri ili da, gospodo, prekinemo ovu farsu. Nismo mi ovde da bismo pitanja postavljali jedni drugima, nego da bismo ih postavljali ministrima, a da oni na najkraći mogući način daju odgovore koje smatraju da mogu da daju ili da ih pismenim putem upute poslanicima.
Prema tome, mi ćemo sačekati još neko vreme, nastavićemo sa radom, ali, ukoliko ne budete obezbedili adekvatno prisustvo, onda ćete morati da prekinete sednicu i da nastavimo onda kada budete u stanju da obezbedite prisustvo odgovarajućeg broja ministara.
Dame i gospodo narodni poslanici, pošto se pojavila vest vezana za posetu Božidara Đelića Rusiji i izjavu Georgija Poltavčenka, mi smo proverili da li je ta vest tačna.
Jer, Rusija je ozbiljna država i, kada su u pitanju ovakve izjave, strogo se vodi računa o tome šta se govori. Tvrdim da je ova vest, koja je plasirana preko Bete, neistinita. Ova vest je, u stvari, u cilju predizborne kampanje koju sprema Demokratska stranka.
Tačno je da je Georgije Poltavčenko rekao da će doći u Srbiju i da to nema nikakve veze sa predsednikom Rusije gospodinom Putinom. I to Božidar Đelić najbolje zna.
Ali, za razliku od DS-a, mi nikada nismo zloupotrebljavali istinite informacije. Evo, sada ću, pošto mi se pruža prilika, da vas obavestim. Kada je delegacija Skupštine Srbije, na čelu sa gospodinom Mićunovićem, sa gospođom Milicom Marković iz DSS-a, bila kao gost u poseti Skupštini Zajednice Nezavisnih Država, tom prilikom nam je u razgovoru sa generalnim sekretarom Zajednice Nezavisnih Država jedan od članova Ruske Federacije, koji je zadužen za Kavkaz, gospodin Taroškin rekao da je SRS jedna od najpopularnijih političkih stranaka iz Srbije.
Moram da kažem, istine radi, da je sekretar ZND rekao da je to njegovo privatno i lično mišljenje i da to ni u kom slučaju nije zvaničan stav Rusije, kao što ni ovo nije zvaničan stav Rusije. A gospodin Božidar Đelić neka izađe za skupštinsku govornicu i neka potvrdi da je rečeno ovo vezano za Vladimira Putina.
Dame i gospodo narodni poslanici, postavljam pitanje potpredsedniku Vlade Božidaru Đeliću, s obzirom na to da je objavljena vest da su u Briselu 7. novembra 2007. godine potpredsednik Vlade Republike Srbije Božidar Đelić i komesar Evropske unije za proširenje Oli Ren parafirali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Srbije Evropskoj uniji.
Postavljam pitanje potpredsedniku Vlade, da kaže poslanicima Skupštine Srbije i građanima Srbije: Kakve je vrste taj sporazum?
Evo o čemu se radi. Pronela se vest da je potpredsednik Vlade Božidar Đelić parafirao sporazum koji važi za deo Srbije bez Kosova i Metohije, da će posebno biti parafiran sa Kosovom i Metohijom, a da je, navodno, Božidar Đelić prihvatio da neformalno Srbija i Kosovo i Metohija zajedno uđu u Evropsku uniju.
Poseban je problem što se pojavila vest u novinama vezana za Jelka Kacina, sećate se, bio je određen da podnese izveštaj o situaciji u Srbiji.
Taj dotični Jelko Kacin je rekao da nema političara u Srbiji koji nije svestan da će Kosovo biti samostalno. S obzirom da Jelko Kacin ne kontaktira sa srpskim radikalima, kontaktira sa ovima koji su za tzv. evroatlantske integracije, verovatno je do tog zaključka došao u razgovoru sa njima.
Na postavljeno pitanje dobio sam odgovor da taj sporazum još nije preveden, da ima 500 stranica itd. Ne treba meni ceo sporazum. Meni treba samo ova mala informacija: Da li je tačno da je parafiran sporazum koji se odnosi na deo Srbije bez Kosova i Metohije? Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, stvarno ne znam čemu tapšete. Iskreno sam želeo da odgovor na moje pitanje bude jedino onakav kakav zaslužuje država Srbija i da mi potpredsednik Vlade Republike Srbije kaže da nije tačno i da takav sporazum nije parafiran.
Ponavlja se ono što smo mi, nažalost, imali prilike pre nekoliko meseci da čujemo od predstavnika Demokratske stranke Srbije, kada su takođe predstavnici Demokratske stranke, mimo Vlade, razgovarali sa nekim iz inostranstva, odnosno konkretno sa austrijskim kancelarom gospodinom Guzenbauerom, gde se prihvatala ova realnost za koju Božidar Đelić tvrdi da je za Kosovo i Metohiju nadležan UNMIK.
To je problem sa kojim se Srbija ozbiljno suočava. Ja vas upozoravam da vi apsolutno niste imali pravo, ne samo da parafirate nego da uopšte razgovarate o bilo kakvom sporazumu, o bilo kakvom aktu koji podrazumeva da se Srbija deli, odnosno da je Srbija bez Kosova i Metohije. To vam nije dala za pravo ni jedna jedina rezolucija Skupštine Republike Srbije.
To je sada problem sa kojim se mi suočavamo, da već dosta dugo nismo u prilici da dobijemo izveštaj o rezultatima pregovaračkog tima, o onome o čemu razgovaraju, o čemu pregovaraju i do čega smo došli. Nego ovako moramo da pabirčimo raznorazne informacije koje su u velikoj meri prikrivene ili lažne, ne govore o suštini, već o nečemu što bi trebalo da zavara javnost Srbije.
Zato bi Skupština pod hitno trebalo da zatraži posebnu sednicu na koju bi pregovarački tim morao da dođe i podnese izveštaj Skupštini Republike Srbije dokle se stiglo i o čemu se radi.
Ovakav sporazum, koji vi pripremate, ne pripremate da dođe za mesec ili dva dana, već kada se steknu uslovi, a ti će se uslovi, verovatno, po vama, steći onda kada bude jednostrano proglašena nezavisnost Kosova i Metohije.
Zato to radite na ovakav način i zato se Amerika i Zapad zdušno interesuju i idu na ruku da se proglašenje nezavisnosti Kosova i Metohije odloži dok se ne završe izbori za predsednika Srbije. Čini se sve kako bi na vlasti u Srbiji bila ona strana koja bi bila prihvatljiva za SAD i Evropsku uniju, a to znači ona strana koja je već unapred najavila da neće preduzimati nikakve korake, bez obzira šta se desi, jer moramo da budemo svesni realnosti.
Realnost je, nažalost, tragična. Od 2000. godine zdušno ste se trudili da uništite našu vojsku, što se evo sada privodi, tako reći, kraju, pa i da hoćemo teško da možemo, kao svaka druga normalna država, da uradimo ono što je cilj svake države, a to je da zaštiti svoju teritoriju.
Ali, ne zaboravite, pravite račun bez krčmara. Država Srbija i narod Srbije nisu vam dali da krčmite ono što su građani Srbije vekovima stvarali.
Dame i gospodo narodni poslanici, da iskoristimo prisustvo ministra inostranih poslova i da postavimo i njemu jedno interesantno pitanje. Nadamo se da ćemo dobiti odgovor.
Postavljam ministru inostranih poslova pitanje: Da li je 27. septembra 2006. godine Boris Tadić u Vašingtonu potpisao SOFA sporazum sa Kondolizom Rajs? Da li je taj sporazum državna tajna? Ako nije državna tajna, kada će doći u Skupštinu Srbije na ratifikaciju?
Samo za vašu informaciju, po tom sporazumu američki vojnici dobijaju potpuni imunitet. Znači, ne odgovaraju ni za jedno jedino počinjeno nedelo na teritoriji Srbije. I, ovim sporazumom je, praktično, država Srbija potpuno pod okupacijom, a da građani Srbije o tome do dana-današnjeg nemaju ni jednu jedinu informaciju.
Kako ne bismo širili priču, molio bih ministra da nam odgovori na ovo pitanje, pa ćemo da nastavimo.
Mogla je i replika, ali po Poslovniku. Ne bih hteo da se na bilo koji način pogrešno shvati naše zalaganje i pokušaji da stavimo primedbe kada je u pitanju zakon o azilu, baš zbog toga što su neke stvari pomešane. Naše glavne primedbe su se odnosile na to da neke stvari nije trebalo da budu u ovom zakonu, nego u zakonu o izbeglicama.
Imali ste prilike juče, u raspravi koju smo vodili oko nekih amandmana, to jasno uočite kada je u pitanju SRS, za šta smo se zalagali. Da je to tačno, imate pravo izbeglice na smeštaj, član 44. Onda imate - putna isprava za izbeglice. Zašto to nije rešeno u Zakonu o izbeglicama, zašto da se rešava u zakonu o azilu.
To su bile primedbe SRS. Mi smo pokušavali da ubedimo ministra da je neka rešenja trebalo da se reše tim zakonom. Kada ste već uzeli da ih rešavate ovim zakonom, onda smo se trudili da se te stvari poprave i da dođemo do zakona koji će olakšati iovako težak život svim izbeglicama, koje su primorane da žive van svojih domova.
Nažalost, imali ste to prilike da čujete malopre u izlaganju gospodina Petra Jojića, da na neki način zaključite da se ovde predviđa mogućnost da Srbiju ponovo zapljusne talas izbeglica. Normalno je, ne treba se skrivati pred činjenicama. Jasno je šta se dešava vezano za Kosovo i Metohiju.
Već ovaj broj članova komisije nagoveštava da će komisija imati jako mnogo predmeta, koje će morati da rešava u slučaju nepovoljnog rešenja kada je u pitanju Kosovo i Metohija. Čak i da ne dođe do rešenja, imali ste prilike danima da slušate, da gledate slike u medijima gde se pojavljuje ponovo ova teroristička grupa ANA i preti nasiljem nad Srbima koji žive na Kosovu i Metohiji.
To je bio razlog zbog čega su poslanici SRS u prethodna tri dana pokušavali da u okviru ovog zakona bude to precizno definisano, sve što je vezano za azil i što je vezano za izbeglice.
Dame i gospodo narodni poslanici, drago mi je da je amandman prihvaćen i govoriću u prilog da je bilo neophodno da se ovaj amandman prihvati.
U članu 11. se kaže: ''Licu koje traži azil, a ne razume službeni jezik postupka, obezbediće se besplatne usluge prevođenja na jezik države porekla, odnosno na jezik kojim može da se sporazumeva.'' Mi smo tražili da se ovo briše i da se kaže - odnosno na jezik koji razume. Razumeti i sporazumevati se su dve različite stvari.
Sporazumevati je čitav dijapazon mogućnosti koje neko ima kada je u pitanju neki strani jezik, od one pošalice kada se siti izrazgovaraju i dobiju upalu mišića, do toga da može da ostane i gladan i žedan, a navodno može da se sporazumeva. Tu farsu ste mogli najbolje da primetite u Haškom tribunalu. Zbog ovoga je prof. dr Vojislav Šešelj bio da štrajkuje do smrti, zato što je tražio isključivo da mu se materijal dostavlja na srpskom i u pisanom obliku, a ne na nekom tzv. BHS, kako su oni krstili neki novi jezik ili novi govor. Da može biti izuzetno velikih problema i kod nas vezano za lica koja bi se na osnovu ovog člana ovako tretirala, da se uzme ovo da je jezik države porekla taj jezik koji oni razumeju, to bi moglo da izazove izuzetno velike probleme.
Mogu da vam navedem neke primere kako bi došli u apsurdnu situaciju. Vi znate, recimo, da je u Crnoj Gori sada zvaničan jezik crnogorski. Pre nekoliko dana, nedelja imali smo u novinama informaciju da je jedan čak doktorirao na crnogorskom jeziku i to u Osijeku. Verovatno mu je Branimir Glavaš bio mentor kad je uspeo da doktorira na crnogorskom jeziku.
Uzmite Srbina iz Crne Gore, koji je politički progonjen zato što je Srbin, imate činjenicu vezanu i za poslanike parlamenta Skupštine Crne Gore koji zbog toga što su tražili državljanstvo, preti im se da će izgubiti crnogorsko državljanstvo i on zbog političkog progona dolazi u Srbiju, a vi mu kažete, mi ćemo da se sporazumevamo na jeziku države porekla, a on na crnogorskom. On je pobego zbog toga iz Crne Gore, a vi mu ovde to naturate.
Isto tako može da se desi, po analogiji, Srbinu iz Hrvatske, da jedan potpuno ukraden jezik, nakaradan, da ne govorim samo ono čuveno „okolotrbušni pantalodržač“, recimo, da vi tako Srbinu iz Hrvatske, koji je pobegao od ustaškog pogroma, naturate hrvatski jezik. Zbog toga smo mi bili na stanovištu da moramo ovo da preciziramo.
Da ne mislite da sam samo lokalpatriota, da ću da se zadržim na ovim primerima, uzmite probleme koji će vrlo brzo nastati i u zapadnoj Evropi. Tamo imate ogroman broj državljana tih država koji vrlo malo razumeju i govore jezik države u kojoj žive. Imate slučaj u Francuskoj, Engleskoj, Nemačkoj.
Ti ljudi koji su dolazili iz ranijih kolonija imali su pravo na državljanstvo, odnosno pasoš, praktično su bili getoizirani, njihova deca skoro uopšte ne govore jezik domaćina, ne idu ni u škole. Između ostalog, njima se uskraćuju i određena ljudska prava. Imali ste prilike pre nekog vremena da u Francuskoj čitav pokret bude protiv toga da se devojčicama muslimanske veroispovesti zabrani da nose marame. Jedno od osnovnih ljudskih prava im se uskraćuje.
Doći ćete u situaciju, posebno u ovoj situaciji gde je ta borba protiv terorizma stavljena na prvo mesto i da se u ime te borbe protiv terorizma radi sve i svašta, osnivaju se zatvori po raznoraznim državama, oni koji su od strane CIA-e, dovode se ljudi, muče, zadržavaju u pritvoru, do postavljanja raketnog štita u Poljskoj i Češkoj, zbog mogućnosti da će neke države, navodno, upotrebiti nuklearne bojeve glave. Znači, krenuli su u borbu protiv terorizma, proglasiće neke za pripadnike, recimo, Al Kaide, i to, u najvećoj meri, ljude koji su muslimanske veroispovesti.
Dođe vam takav iz Francuske, a on je, recimo, iz neke države Magreba, a vi hoćete da se s njime, zato što ovde kaže ''države porekla'', sporazumevate na francuskom, a on ga uopšte ne razume. Ili, dođe iz Engleske, a tamo imate veliki broj ljudi iz Pakistana, Indije, iz drugih kolonija koje je Engleska kroz istoriju držala, i stavljate ljude u situaciju da na ovakav način ni jednog jedinog momenta vi suštinski ne možete da uradite ono što morate da uradite, a to je da se s njime sporazumete.
Zbog toga smo mi tražili, dobro je da je prihvaćeno, da se ovo precizira i da se kaže: ''odnosno na jezik koji razume'', jer ćemo jedino na takav način uspeti da se sporazumemo sa onim ko je u procesu i da dobijemo sve bitne podatke. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, predstavnici Ministarstva, mislim da bi bilo neophodno da se prihvati ovaj amandman i da se briše "da izrazi nameru". To je potpuno nedefinisano. Jedino procena nekog od službenika može da bude parametar da li će on pretpostaviti da on ima nameru ili nema nameru. Ovo treba da bude vrlo precizno rečeno. Tu ne bi trebalo da imamo nikakve dileme.
Zbog čega ovo govorim? Govorim zbog toga što u najvećoj meri od 2001. godine mi dobijamo zakone koji nam stižu iz EU i, u zavisnosti od dobre službe za prevođenje ili nekih drugih razloga, mi dobijamo neprecizne zakone. Kada su ovakve stvari u pitanju, moramo da budemo izuzetno precizni, jer nemamo mi razloga da verujemo EU.
Za ovih skoro 20 godina mogli smo da se uverimo, posebno sada kada pokušavaju da nam otmu Kosovo i Metohiju, da su činili sve i čine sve da Srbiji i srpskom narodu nanesu trajnu štetu, koja može da se meri nestankom i Srbije i srpskog naroda. To je najjednostavnije videti po dvostrukim aršinima koje primenjuju kada je u pitanju Srbija, srpski narod i kada je u pitanju neko drugi.
Reći ću vam na primeru Slovenije, koja je jedna od prvih republika koja je ušla u EU. To je država koja je prva počinila ratni zločin, odnosno njeni rukovodioci su odgovorni za početak rata na prostorima bivše SFRJ, odgovorni su za ratne zločine koje su počinili nad nenaoružanim pripadnicima JNA tako što su neposredno vršili streljanje. Nažalost, naša država nije uradila ništa da prizove pravdi i Kučana i sve one koji su u tome učestvovali.
Postoji još jedan zločin, neviđenih razmera, koji je počinila Slovenija. Vi ste, manje-više, skoro svi upoznati s tim. U pitanju su građani bivše SFRJ, najviše ih je bilo iz Srbije, iz BiH, kojima su potpuno oduzeta sva ljudska prava. Oduzimana su im dokumenta, ništa nisu mogli da imaju. U nekim slučajevima je to bilo drastično.
Imali ste prilike pre mesec dana da čitate o slučaju koji se desio jednom čoveku čija je porodica živela u Celju. On je radio u Austriji, imao je boravište, vozačku dozvolu, ličnu kartu, sva dokumenta je imao. To su bila slovenačka dokumenta. On je došao u posetu kod svojih roditelja i došla je policija, privela ga je, uzela mu je ta dokumenta, nije obaveštavala njegovu porodicu, nije dozvolila da se umeša advokat. Rekli su samo, otprilike, da se razjasni situacija po tom pitanju.
Onda su Srbina iz BiH izručili Hrvatskoj. Hrvatska ga je izručila tadašnjim vlastima Herceg Bosne, tek posle 15 godina utvrđeno je da je dotični Srbin ubijen, a naša država ćuti. Takvih slučajeva ima mnogo. To je problem sa kojim se mi suočavamo.
Vidite, Slovenija je primljena u EU sa ovakvim zločinima koje je izvršila, a nama na sve moguće načine spočitavaju i pokušavaju da dokažu da smo mi ti, i kao narod i kao država, koji su odgovorni za sve ono što se dešavalo na početku raspada.
Da ne bi bilo zabune, sada ću vam pročitati tačno o kome se radi i kako je to teklo. "Iako je imao regularno prijavljeno prebivalište u Celju, slovenačka policija je Dragoljuba Petronića, kao državljanina BiH, 3. septembra 1992. godine deportovala u Hrvatsku. Hrvatski policajci su ga otpremili u Split, a zatim u Metković. Odatle je prevezen na granični prelaz Kamensko, gde je predat Hrvatskom veću odbrane, tadašnje hrvatske republike Herceg Bosne. Posle punih 15 godina nade da je Dragoljub ipak živ, Petronićima je pre nekoliko dana stigla vest da je mrtav". Zbog svega ovoga, veliki broj Srba u Sloveniji je podneo tužbu sudu u Strazburu i tamo će pokušati da dođe do pravde.
Šta radi naša država? Ono što je prosto nezamislivo. Najbolje delove i placeve za poslovni prostor dati su slovenačkim firmama. Poznat vam je slučaj "Merkatora". Sva druga preduzeća, koja su bila na privatizaciji, Slovenci su maltene imali prednost. Slovenci to koriste kao što su koristili i u bivšoj državi, zajedničkoj državi. Oni su mogli da podmićuju širom Jugoslavije i da dobijaju najbolje za njih.
Pogledajte ih, uselili su se potpuno i okupirali Srbiju. Šta mi možemo da uradimo u Sloveniji kao država. Ništa. Da li postoji jedna jedina firma koja može u Sloveniju da uđe na njihovo tržište - ni jedna jedina.
Interesantna stvar, za 50 godina zajedničkog života Slovenci uopšte nisu znali srpski jezik. Za 10 godina odvojenog života, svi govore srpski. Nema više insistiranja na svojim pravima. Pogledajte, svaki koji dođe govori srpski. Ono što je najgore za nas, unajmljuju Srbe koji ovde zbog lakšeg prolaza, pristupa, koji ovde dolaze i izvršavaju sve njihove naloge.
Nije to ništa novo. Janičare su izmislili Turci. Problem je u nama što mi to dozvoljavamo, što država ništa ne radi da se to spreči. Zato mislim da naša država ne bi trebalo da dođe u situaciju da neko zbog mogućnosti da arbitrira i da kaže jeste ili nije izrazio nameru dođe u ovakvu poziciju da mu se uskrati azil i da, ne daj bože, doživi ovakvu sudbinu.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što pređem na član 35, malo bih se osvrnuo na amandman koji je podneo Ivica Dačić na član 31, bez obzira što je, na predlog odbora, usvojen njegov amandman.
Ne znam kakva je procedura, ali drugi stav glasi: ''da je počinio teško krivično delo koje nije političkog karaktera izvan Republike Srbije''.
Mislim da dolazimo u ozbiljan problem. Šta znači ako je počinio krivično delo koje je baš političkog karaktera? Da li mi to pružamo poruku nekome da ćemo teška krivična dela koja su političkog karaktera abolirati, odnosno da ćemo davati azil takvim počiniocima?
Ovo uopšte nije bezazleno. Mislim da treba dobro da se razmisli i da se ovaj drugi stav formuliše tako da neće biti ni najmanje dileme po tom pitanju. Da ne nabrajam sada mnoge slučajeve iz naše države i našeg okruženja. Mi ovde servisiramo Haški tribunal tako što jurimo, hapsimo i isporučujemo ljude koji nisu počinili nikakav zločin, koji su bili obavezni da vrše svoju dužnost, a mi ih, baš zbog toga što je to politički zločin, prema SAD, odnosno EU, odnosno novom svetskom poretku, praktično, mi ih ovde hvatamo i isporučujemo, a oni bivaju procesuirani u Haškom tribunalu.
A na drugi način ovim stavom precizno definišemo da, ako je teško krivično delo, ali nije političkog karaktera, ne može da dobije, a ako je političkog karaktera, onda može da dobije. Morate još jedanput da pogledate to i da razmislite.
Što se tiče amandmana koji je predložio gospodin Božidar Delić na član 35, i ovo je jedan od amandmana koji je vezan za preciznost, odnosno tačnu formulaciju, da ne bi ostala bilo kakva dilema. Član 35. kaže: ''Protiv prvostepenih odluka donetih u postupku azila, žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema prvostepene odluke''.
Tačno je da se neke stvari podrazumevaju, ali zna se da je Kancelarija za azil u prvom stepenu, ona odlučuje o azilu. Ukoliko ne bude pozitivno rešenje, ukoliko se onaj ko je podneo zahtev žali, onda treba napisati tačno i precizno drugostepenom organu. U ovom slučaju drugostepeni organ je komisija.
Mislimo da bi ovako formulisano to bilo potpuno precizno, ne bi bilo nikakve dileme. To bi onome ko se žali, bez ikakvih problema, jasno bilo određena adresa na koju bi morao da uputi svoju žalbu ukoliko je nezadovoljan prvobitnim rešenjem.