Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Vlahović

Aleksandar Vlahović

Demokratska stranka

Govori

Takođe oročavanje dostavljanja mišljenja kada se radi o subjektu privatizacije koji dolazi sa teritorije autonomne pokrajine, predlažem da se prihvati.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovo je istorijski trenutak za budućnost naše zemlje. Vi danas prisustvujete ne samo činu krunisanja petomesečnog intenzivnog rada Ministarstva za privredu i privatizaciju Vlade Republike Srbije, već prisustvujete početku prave izgradnje privatnog sektora u našoj zemlji.

Prisustvujete početku ekonomskih reformi zato što je privatizacija, ovako kako smo je predložili, zajedno sa paketom mera koje regulišu subjekte koji treba da sprovedu privatizaciju, zaista snažno sredstvo za realizaciju ekonomskih reformi.

Time mi potvrđujemo da nismo samo verbalno za ekonomske reforme, da smo za to da preuzmemo istorijsku odgovornost da promenimo privrednu strukturu u našoj zemlji, koja je potpuno neefikasna i koja godinama produkuje gubitke, erodira društveni i državni kapital u našoj zemlji i znači dalju silaznu putanju bruto nacionalnog proizvoda u našoj zemlji.

Zato, gospodo, kada kažem privatizacija zaista mislim -investicije, jer su ovoj zemlji preko potrebne investicije, a ne prazne priče da se besplatnom podelom akcija čini nešto na socijalnoj pravednosti.

Mi nismo prihvatili besplatnu podelu akcija ne zbog toga što želimo da narušimo interese radnika, nego upravo zbog toga što želimo da zaštitimo interese radnika, interese naših građana, interese naše dece, što želimo da stvorimo uslove za stabilan ekonomski razvoj, za stabilan socijalni ambijent.

U ovoj zemlji imaćemo socijalnu stabilnost, ne onda kada deklarativno, iz pukog političkog populizma, kažemo - da, pa radnici su stvarali svojinu, pa zašto ne bi bilo pravedno to da podelimo.

Pri tome, nipodaštavajući činjenicu da ta i takva privreda godišnje rađa gubitke koji su danas akumulirani na nivou od preko 500 milijardi dinara, da ta i takva privreda danas grca u problemima likvidnosti zato što nema obrtnog kapitala i nema ga u iznosu od preko 10 milijardi dolara, da je kroz tu i takvu privredu prošao i propao veliki investicioni zajam iz inostranstva u iznosu od 12 milijardi dolara, dakle, da je kroz ovu neefikasnu privredu propala stara devizna štednja od sedam milijardi maraka.

Šta želimo - da uđemo u priču, da okrenemo tu krivu koja godinama pada na dole i znači sve dublje i dublje tonjenje ka onoj poslednjoj lestvici evropskih naroda, ka poslednjoj lestvici ekonomije u Evropi, da je okrenemo na gore i da država Srbija za šest, sedam godina bude respektabilna ne samo u političkom, nego i u ekonomskom smislu, da imamo privredu koja će nam rađati nova radna mesta, gde će naša deca biti srećna što žive u ovoj privredi.

Budite ubeđeni da ovaj zakon znači početak tog dugog i mukotrpnog puta. Znam da su ekonomske reforme u svim zemljama bile težak i bolan proces, ali mi nemamo drugog puta sem odlučnog ulaska u stvaranje jedne efikasne ekonomije, jedne efikasne privredne strukture.

Najposle, sigurno ćemo u ovome uspeti, jer nije bitna samo podrška iznutra od relevantnih učesnika. Bitna je podrška i spolja, a mi danas imamo podršku i Svetske banke, MMF-a i svih zemalja odakle očekujemo dolazak strateškog partnera.

Ne treba da se plašimo dolaska stranog kapitala ovde, jer pogledajmo samo primere zemalja kao što je Mađarska, kao što je Poljska, Češka, kao što su druge uspešne zemlje u tranziciji, gde je preko 2/3 kapitala kroz privatizaciju došlo upravo iz razvijenih evropskih zemalja. Niko tamo nije došao da demontira opremu, da demontira hale i da ih odnese i montira tamo na Zapadu. Neće ovde kapital doći da bi zatvorio fabrike.

Ovde će kapital doći zato što mi imamo šta da ponudimo Zapadu, zato što mi imamo šta da ponudimo strateškim investitorima, a imamo šta da ponudimo i našim investitorima, a pre svega, mala i srednja preduzeća.

Ovaj zakon ugrađuje snažan stimulans za sve one koji veruju u svoje preduzeće i zato očekujem ponude i od radnika, od grupe radnika. Ako veruju u svoje preduzeće konkurisaće sa najboljom ponudom za kupovinu svog vlastitog preduzeća.

Dakle, dame i gospodo, dosta je bilo sa verbalnim zalaganjem za privatizaciju, pri tome nazivajući privatizaciju svakim drugim imenom sem onog pravog.

Trenutak je da zaista otpočnemo sa pravom privatizacijom, da zaustavimo burazerske komercijalne privatizacije kroz sklapanje štetnih ugovora na račun društvene svojine i da zaista svi zajedno hrabro uđemo u ekonomske reforme i da ovu zemlju dovedemo tamo gde joj je i mesto, a to je respektabilno mesto na lestvici evropskih naroda, ne samo u političkom, nego i u ekonomskom smislu.

Nadam se da će čitava zemlja, svi učesnici u privatizaciji pokazati u kojoj meri su ekonomski zreli za sprovođenje ekonomskih reformi, kao što su pokazali u kojoj meri su bili politički zreli i 5. oktobra i u decembru kada su konačno rekli ne jednom sistemu koji je zemlju upropašćivao u poslednjih 15 godina.
Dame i gospodo, poštovana gospođo predsedavajuća, radno predsedništvo, poštovani narodni poslanici, dokapitalizacija jednostavno nije metod privatizacije. To je mnogo dobra stvar za preduzeće. Ali, ima toliko dobrih stvari u privrednom životu   koje jednostavno nisu bile predmet ovog zakona, pa s tim u vezi ni dokapitalizaciju nismo mogli da stavimo kao poseban model privatizacije.
Dokapitalizacija je dodavanje kapitala na postojeći društveni kapital ili državni, a pošto je predmet ovog zakona privatizacija državnog i društvenog kapitala, dokapitalizacija nije metod. Ali, suštinski investicije u preduzeće su cilj ovog zakona privatizacije.
Kolega poslanik je dobro primetio da su svi dosadašnji zakoni sadržali metod odnosno model dokapitalizacije kao jedan od potencijalnih modela. Ali mi je žao što istovremeno nije kvantifikovao efekat tih modela dokapitalizacije. I, da mi ovde kaže koja firma, sem "Tehnogasa", nijedna druga, je imala dokapitalizaciju kao dominantan model privatizacije iako je ... (Glasovi - "Galenika.")
"Galenika"? To nije primer, verujte mi. To vi vrlo dobro znate - kako ste uradili 1990. godine.
... je prethodna dokapitalizacija čak nudila popust na postojeći društveni kapital. Dakle, gospodo, dokapitalizacija jednostavno nije model privatizacije i ne može kao takav da bude uključen u modele privatizacije, a dokapitalizaciju kroz poseban model suštinski nije moguće ostvariti. Investicije dolaze tek onda kada se zna ko je vlasnik, kroz tendersku ili aukcijsku privatizaciju, kako smo mi i predložili u modelu prodaje.
Ne obara se cena akcija iznošenjem akcija iz akcijskog fonda, jer ovo nije pijaca, pa ako ima 15 kg paradajza više, a tražnja je manja, akcije će se oboriti, vrednost akcija ne zavisi od toga koliko ćete ponuditi na tržištu, nego zavisi od poslovnih i finansijskih performansi subjekta privatizacije.
Prema tome, to jednostavno nije tačno i to je jednostavno problem neinformisanosti.
Pravo preče kupovine je institucija koja sprečava razvoj finansijskih tržišta. Pravo preče kupovine je zastarela institucija i koja može da se odnosi samo na zatvorena ortačka preduzeća, koja nisu nastala kao rezultat emitovanja akcija iz privatizacije, i stoga pravo preče kupovine ne može da bude dobro, ukoliko želimo da imamo razvoj finansijskih tržišta.
Zašto nema besplatne podele ukoliko nije prodato više od 49% akcija? Iz prostog razloga što bi u toj varijanti, pretpostavljamo, bilo fingiranih ponuda koje bi došle iznutra, iz preduzeća, koje bi lepo kupovale 30% kapitala i sa 30% besplatnog kapitala imale većinu.
To nije naš cilj. Naš cilj je da dobijemo prave vlasnike koji su spremni iza toga, ukoliko veruju u preduzeće, ukoliko veruju u profitni potencijal preduzeća, da kupe 70% kapitala i da postanu većinski vlasnici i da u preduzeće investiraju.
Akcijski fond, podsetiću vas, je tvorevina nastala kao posledica primene prethodnog zakona o svojinskoj transformaciji. I, zašto akcijski fond i zašto šest godina rok za prodaju akcija? Iz prostog razloga što su u drugom krugu privatizacije emitovane akcije sa rokom plaćanja od šest godina. I, uvek postoji varijanta da se odustane od plaćanja tih akcija koje, shodno prethodnoj zakonskoj odredbi, automatski upadaju u akcijski fond.
Stoga minimum, minimalni vek trajanja akcijskog fonda, mora da bude šest godina, koliki je i rok otplate akcija iz drugog kruga, shodno prethodnom zakonu o privatizaciji.
Restrukturiranje, zašto radnici ne dobijaju besplatne akcije po postupku restrukturiranja. Iz prostog razloga što u postupku restrukturiranja kapitala nema. Tamo gde je imovina manja od ukupnog nivoa obaveza, nema kapitala. Kapital je uvek jednak imovina minus obaveze. Da je imovina minus obaveze pozitivna cifra, ne bi bilo potrebno ni ulaziti u restrukturiranje.
Ne bi bilo potrebno da država preuzima dugove na svoja leđa i da kasnije, konverzijom, ulazi u finansijsku konsolidaciju. Tu nema kapitala i zbog toga nemamo šta ni da podelimo. Gde ne bude bilo potrebe za restrukturiranjem, tu će postojati kupci, tu će postojati atraktivnost i tu će biti akcija za podelu zaposlenima.
Što se tiče sukoba zakona sa Ustavom, jednim, drugim, sa saveznim zakonom, juče sam dva puta ponovio da ovaj zakon niti sa jednom svojom odredbom ne dolazi u sukob sa Ustavom Republike Srbije, odnosno, Ustavom Jugoslavije. Naravno da postoji diskrepanca između zakona o privatizaciji i Zakona o preduzećima, ali ponovo ću vam reći - zakon o privatizaciji reguliše oblast koja joj je između ostalog i Ustavom delegirana na republički nivo.Pošto se radi o ledž specialis poslu, koji ovaj zakon ima da obavi, uvek možemo primeniti poznato pravilo, koje ovoga časa neću ponoviti.
Pošto moj običaj nije da kažem - ne, ovaj zakon je u sukobu sa Ustavom, pa šta fali, pošto su socijalisti i prethodna vlast mnogo puta bili u sukobu sa Ustavom, pa im to onda, naravno, nije smetalo. Naravno da to nije bila ideja vodilja kad je ovaj zakon pisan, i mi smo poštovali postojeće odredbe u Ustavu Republike Srbije i u Ustavu Jugoslavije, ali nije zgoreg pomenuti onoliko kršenje Ustava u ekonomskoj oblasti, koje ste, između ostalog, i vi za vašeg mandata imali.
Taj mnogo prozivani savezni Zakon o osnovama pretvaranja društvene svojine je sve do prošle godine bio u sukobu sa Zakonom o svojinskoj transformaciji, koji ste 1997. u ovoj skupštini doneli. Kad je 1992. izvršeno podržavljenje, odnosno nacionalizacija velikih javnih preduzeća, tada vam nisu smetali argumenti koje danas ističete, a to je da je društvena svojina neprikosnovena i da ne može da bude promenjena u druge oblike svojine, u konkretnom slučaju bila je promenjena u državni oblik svojine.
Time ne želim da govorim - da li je bilo opravdano ili neopravdano tako nešto uraditi, ali time želim samo da vas podsetim da isti argumenti, koje danas potežete za ovom govornicom, ti isti argumenti su trebali, između ostalog, da vam posluže i onog trenutka kad ste zakonom 1992. izvršili nacionalizaciju najvećeg dela javnih preduzeća i, u krajnjoj liniji, kada su vam mnoge odredbe bile u suprotnosti sa saveznim zakonima.
I na kraju, još jednom o svim tim pravima, koja mi, navodno, ukidamo, bez onih navodnika, verbalno, navodno ukidamo, a koja su zdušno postojala u prethodnom periodu - pravo besplatne podele akcija.
Molio bih, ako je moguće, da mi navedete, ili dovedete ovde, najmanje dvoje, a ne više od petoro ljudi, vlasnika akcija, koji su, zbog toga što su vlasnici akcija imali dividende najmanje 10% od nominalne vrednosti akcija, koje su držali u svojim rukama.
Ako govorimo o ukidanju prava seljacima, zemljoradnicima, dovedite ovde, evo, ovo javnost sluša, neka se jave, neka se javi najmanje dva, a najviše pet zemljoradnika, koji su imali dividendu 10% godišnje, od nominalnog iznosa, onog koji piše na akcijama, da vidimo koja su to prava i kakve su to beneficije sticane kroz besplatnu podelu akcija.
Umesto toga imali smo promet tih istih akcija, sa diskontima od preko 90%. A to, da je prethodni zakon, svojim prihodima, koji su usmeravani u tržište rada, u fond za razvoj, u penzioni fond, snažno podržavao institucije, što je juče neko od poslanika rekao, evo, ja imam ovde cifre, koliko je tržište rada za četiri godine prihodovalo od efekata ovog prethodnog Zakona o svojinskoj transformaciji, ukupno za četiri godine u Republički zavod za tržište rada ušlo je 1.300.000 nemačkih maraka.
Eto, to je efekat privatizacije. Samo ću vas podsetiti - ova vlada je za mesec i po dana u leskovačkom kraju podelila dva miliona maraka za razvoj malih i srednjih preduzeća, a vi ste za tržište rada za četiri godine, kao sjajni efekti prethodnog zakona, prihodovali 1.300.000 maraka. Hvala.
Kada se kaže načelo "fleksibilnosti", ili kako je poslanik Stamenković definisao, raznolikost tehnike privatizacije, misli se i na "fleksibilnost" u pokretanju inicijative, a kao što znate, inicijativu može pokrenuti subjekat, ali isto tako i agencija, odnosno kupac,  i na "fleksibilnost" u definisanju količine sredstava dobijen kroz prihod od privatizacije koje će se utrošiti u zavisnosti od cene socijalnih programa za svako pojedinačno preduzeće. Dakle, "fleksibilnost" se ne odnosi samo na izbor metoda, odnosno kombinacije metoda privatizacije, već "fleksibilnost" kompletnog procesa privatizacije.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, više zbog javnosti i nemam nameru zaista da se često javljam u toku plenarne rasprave oko zakona. Prvo da kažem da ovaj ministar ne radi nigde sem u Vladi Srbije. Bio sam u "Dilojt i Tušu" (Deloitte and touche), a bio sam partner "Dilojt i Tuša". Od 24. januara ove godine ne radim tamo, nemam nikakav vlasnički ulog, sve moje deonice iz "Dilojt i Tuša" su povučene. Ovaj ministar dok je radio u "Dilojt i Tušu" je brinuo samo o interesima firme "Dilojt i Tuša". Od kako radi u Vladi isključivo ga interesuju prevashodno interesi države Srbije.
Kada bi svako u ovoj zemlji vodio računa o interesima tamo gde radi, mislim da bi ova zemlja cvetala. Toliko o mom poslu. Radim u Vladi i ko ne veruje može da proveri.
Što se tiče priče o rasprodaji, mislim da u to više niko u ovoj zemlji ne može da bude ubeđen. O kojoj rasprodaji govorimo nakon 15 godina propadanja ove zemlje, nakon 15 godina nehumane i beskrupulozne, tihe, sive privatizacije, čitaj pljačke, koja se sprovodila na relaciji od društvenog kapitala ka privatnoj svojini?
O kojoj rasprodaji govorimo? Zar o kapacitetima koji su izgrađeni krajem 70-tih i početkom 80-tih godina? Očigledno niste čuli podatke koji govore koliko nam je sjajna srpska ekonomija. Niste čuli da su akumulirani gubici 500 milijardi dinara. Niste čuli da nema obrtnog kapitala u iznosu od 650 milijardi dinara. Niste čuli da je inostrani dug ove zemlje 12 milijardi dolara. Niste čuli da je dug prema deviznim štedišama 7 milijardi maraka.
To je srpska ekonomija danas. Pa šta hoćete?
Da podelimo besplatne akcije kapitala koga nema i da skinemo odgovornost na najjednostavniji način, da kažemo - evo, to su sada vaša preduzeća, to su vaša privatna preduzeća gospodo radnici, pa kad nemate pare za plate jer je stanje takvo kakvo jeste onda nemojte dolaziti kod Vlade, jer, evo, mi smo učinili taj humani gest i rukovodeći se socijalnim načelima, kvazi socijalnim načelima podelili smo akcije radnicima.
Ne, nećemo to uraditi. Zato što smo mi ozbiljni ekonomski reformatori. Nećemo to uraditi zato što mi nismo ovde došli da dve, tri, četiri ili osam godina ostanemo i uživamo u blagodeti vlasti kao direktori privatnih preduzeća ili društvenih, nego zato što sve što smo uradili znači da smo ostavili naše prethodne poslove da bismo od ove države napravili nešto. Da bi ovaj projekat mogao da uspe. I uspeće.
Nemojte toliko da se sekirate. Nećemo rasprodati, jer se rasprodaje onda kada nešto postoji, nego ćemo otvoriti vrata za investicije, za pravi novac. Nećemo finansirati obrtni kapital tako što ćemo da štampamo pare, pa ćemo oporezovati i dobre privrednike, pa ćemo i građane oporezovati.
Žao mi je, to vreme je prošlo. To štampanje novca i sve drugo što se dešavalo su bili razlog da se pre ovog zakona donese Zakon o oporezivanju ekstra imovine i ekstra profita. Toga više nema. Mi ulazimo u prave, korenite, duboke ekonomske reforme koje treba konačno da nam donesu jednu stabilnu privredu i stabilne socijalne uslove. Nećemo radnicima da delimo iluzije i da kažemo - izvolte akcije koje ništa ne vrede. A, onda ćemo ih sačekati na berzi, na ćošku, pa ćemo preko brokera sav ovaj novac, koji je 10 godina bezočno pljačkan u ovoj zemlji, da legalizujemo preko berze.
E, žao mi je, toga neće biti. Neće biti. (Aplauz.)
Dakle, gospodo, trebaju nam prave investicije. Neće država da investira. Prošlo je vreme kada je uzet novac od Telekoma, pa su onda dva ili tri čoveka odlučivala ko će koliko da dobije, na superekonomski način, da li mu je bliže firma srcu, odnosno partiji, ili poslu - dobro, šta mislite koji su principi bili korišćeni?
Rezultat takve politike možete danas da saznate u Fondu za razvoj. Saznajte. Propale su. Propale su pare kroz peskovitu privredu. E, to nećemo da radimo.
Stvaranje stabilnog privrednog ambijenta podrazumeva dolazak kapitala, a to je moguće na način, kada se definitivno reši pitanje ko je vlasnik društvene svojine, koji će iza toga investirati u ovu privredu i otvaranje vrata za nove investicije i to je ta nova privredna struktura ka kojoj mi težimo. I mi ćemo uspeti, ma koliko da ima sumnjičavaca, ne samo u ovoj sali, nego i napolju.
I nismo uzeli primer Rumunije, ni primer Bugarske, i nije korupcija samo ko sprovodi privatizaciju, nego je korupcija kakvi metodi privatizacije, odnosno metodi prodaje se koriste. Žao mi je. Te primere nismo uzeli u obzir. Hoćemo.
A, i to da vam kažem, da više narod ne zamajavamo bespotrebnim patriotizmom, zašto sam ja došao - iz više razloga. Prvo, ovo je profesionalni izazov. Nisam došao ovde da bih krao i da bih zarađivao pare u Vladi Srbije, nego da napravimo ovaj projekat. Da za dve godine čitav svet kaže - pa, pogledajte šta su ti momci dole uradili. Izvinite, moja cena iza toga ide gore. Vratiću se svom poslu. Eto, to su razlozi zbog kojih sam došao.
Naravno da volim svoju zemlju i naravno da mi je stalo da moja deca žive u stabilnoj zemlji kojom će se ponositi, a ne da čekaju u redovima ispred inostranih ambasada. Ali, verujte mi, postoje i vrlo jasno motivi, a to su da učinimo zaista nešto za šta će čitav svet da nam se divi, a kada nam se svet bude divio i naša cena na konsultantskom tržištu, odakle smo došli, će skočiti i to su vrlo jednostavni i pošteni razlozi. Hvala. (Aplauz.)
Šamac-Sarajevo i nije loša pruga, bila. Samo u vezi ovog drugog dela, opet zbog javnosti, pošto pretpostavljam da su  kamere uključene, nikada nisam rekao da je bilo ko iz prethodne vlasti potpisao ugovor. Pročitajte pažljivije.
Ono što sam rekao, to je da je postojala odluka prethodne vlade, prethodnog Ministarstva za vlasničku transformaciju oko izbora strateškog partnera i isto tako odluka Skupštine akcionara ili zaposlenih, već kako se zove, Beočina, o čemu ovde imam papire. Prema tome, ko god želi može posle da svrati i da pogleda.
Pa ovako, još jednu - dve rečenice o Beočinu, i time završavam za danas slučaj.
Prethodna vlast, prethodna Vlada je izabrala strateškog partnera, koji se zvao Lafarž, na osnovu sprovedenog tendera iz 1998. godine, o čemu imam dokumenta u torbi, ko voli, neka pogleda.
Izbor strateškog partnera na osnovu tendera je takođe validni pravni dokument. Dakle, nije samo ugovor nešto što rađa odgovarajuće pravne konsekvence, nego i odluke po osnovu okončanog tendera. Ugovor nije sklopljen zato što su iza toga naišle sankcije. Kada smo mi u januaru formirali Vladu, ono što smo uspeli da uradimo, to je - hajde da konstatujemo da su drugačiji uslovi na tržištu i da vrednost treba da bude drugačija, a ne ona na osnovu koje je 1998. godine Lafarž izabran na tenderu.
I, tako smo ušli sa njima u pregovore. Zbog toga, gospodin Deklerk, u svojoj izjavi (nisam slušao njegov intervju, ali sam ga takođe pročitao u novinama) kaže da su u aprilu, odnosno tokom aprila i maja, postignuti dogovori oko cene, koja je, gospodo, dva puta veća nego 1998. godine. I uslovi za Beočin su dva puta bolji, nego oni koji su bili 1998. godine, i uslovi koje je ova vlada postigla su za 40% bolji u odnosu na prvu sledeću fabriku cementa koja je privatizovana u centralnoj Evropi.
Drugim rečima, uslovi, vrednost kapitala, 190 miliona maraka, ulaganje od 70 miliona, sa bankarskom garancijom, i potpuno pokrivanje socijalnog programa , je nešto što nije postignuto niti za jednu cementaru u centralnoj Evropi.
Bojim se, kada se bude ponovio tender, da ćemo dobiti lošije uslove, ali molim, to je princip transparentnosti - radnici su tako odlučili, kako su odlučili, nadam se da su sposobni, i rukovodstvo, da sutra snose konsekvence lošije ponude. Na njima je konačna odluka bila.
Što se tiče "Zastave", dekompozicija "Zastave" ne znači dekompoziciju programa koji se odnosi i na vozila. Vrlo dobro znate da, pored "Zastava vozila", koja su koncentrisana u "Zastava automobilima" i "Zastava kamionima", uključujući i prodajno-servisnu mrežu, da postoji veliki broj preduzeća , koja mogu potpuno samostalno da nastave svoj život i da traže svoje vlastite puteve u privatizaciju.
I, da nema potrebe da ih holding, da ih vrh sistema guši, i to je princip koji je tako definisan - dekompozicija sistema, da ono što može samostalno da nastavi svoj život, da nastavi. Vozila da budu u punom smislu tehničko-tehnološki zaokružena, ali sa primerenim brojem ljudi, što je takođe bio dogovor, postignut one aprilske noći sa sindikatom.
Mi smo danas na kraju tog programa i na planu da postignemo ono što smo i želeli, a to je da "Zastava" prestane da bude socijalni slučaj ove države, nego da bude stabilni ekonomski subjekt, koji će ostvarivati profit i koji će, između ostalog, doprinositi državi plaćanjem poreza.
To se zove smanjenje veličine jednog preduzeća koje se prilagođava tržišnom potencijalu i potencijalu prodaje.
(Predsedavajuća: Vreme.)
To je jedini put za sanaciju sistema i za konsolidaciju velikih sistema. Tu postoje socijalni programi. Pošto je bilo jako puno prozivki - gde je taj socijalni program? Ne postoji socijalni program unapred za celu privredu. Postoji socijalna politika koja je vrlo jasna, a programi se rade za svako preduzeće ponaosob, onda kada uđu u privatizaciju. Hvala.
(Tomislav Nikolić, sa mesta: Replika.)
Sačuvali smo kapacitete, to je priča koju slušamo u poslednjih deset godina. To bi i moglo da bude tačno, uz pretpostavku da se pod tim podrazumeva čuvanje kapaciteta od elementarnih nepogoda, ne daj bože zemljotresa, i tako nešto. Dakle, sačuvali smo zgrade i staru opremu.
No,da moja priča ne bude globalna, da sada kažem - društveni proizvod Jugoslavije je 45% od proizvoda koji je bio 1989. godine. Nego, hajde da to spustimo na lokalni nivo. Pošto, sticajem okolnosti, poslanik dolazi iz Rekovca, znam vrlo dobro stanje u privredi u Rekovcu. "Branko Krsmanović" ne radi, pre deset godina uspešna firma, pogon Fabrike kablova iz Jagodine, ne radi, pre deset godina uspešna firma. "Slovin", podrum pića, nekada deo "Slovenija vina" ne radi, ili radi veoma loše, "Blagotin" u Belušiću ne radi, radi neuspešno, pogon za "Zastavu" takođe sa ogromnim gubicima. Pa, to su ti kapaciteti koje smo sačuvali.
Zašto ne rade - zbog uspešne ekonomske i državničke politike, koja je na ovim prostorima "vođena" u poslednjih petnaest - dvadeset godina. Prema tome, kada kažemo - sačuvani su kapaciteti, onda bih mogao da se složim ako pod tim podrazumevamo spisak zastarele opreme i cigle i zidove koji stoje, kao nasledstvo investicija iz sedamdesetih, osamdesetih godina.
Ali, gospodo, pa to nema tržišnu vrednost, jer produkuje gubitak, gubici su ti koji govore o vrednosti kapitala. Šta je potrebno - potrebne su investicije. Još jednom ponavljam - da li bi podela deonica, uz neku isfabrikovanu procenu vrednosti, koju bi neki državni organ overio, zadovoljila potrebe radnika i da li bi to bila uspešna socijalna politika? Pa, naravno da ne bi.
Podelili bismo im akcije koje ne vrede, podelili bismo 60% kapitala koji ne postoji. Priča da je u Mađarskoj lošije stanje nije tačna, jednostavno nije tačna. Mađarska danas ima sedamnaest puta veći izvoz nego što ima Jugoslavija, meri se sa preko 28 milijardi dolara. Da vas podsetim, izvoz Jugoslavije je tek nekih 1,7 milijardu dolara bio u prošloj godini. Mađarska danas ima za 10% veći bruto nacinalni proizvod nego što ga je imala pre početka tranzicije, a mi danas imamo 40% bruto nacionalni proizvod od onog koji smo imali 1989. godine.
Mađarska danas ima stopu nezaposlenosti od 8,3%, a mi imamo zvanično 26,7. Kada tome pripojimo 700 hiljada samo prividno, formalno zaposlenih, naša stopa nezaposlenih ide preko 50%.
A podsetiću vas, u čitavu ovu priču 1989. godine smo ušli sa 13% stope nezaposlenosti. Danas pričamo o tome kako ovaj zakon ukida pravo da se od prodaje akcija iz akcijskog fonda finansira stvaranje radnih mesta. Pa, koliko je to akcija iz akcijskog fonda prodato?
Hoćete da vam kažem podatak- nijedna. Koliko dinara je otišlo za razvoj radnih mesta - nula. Akcijski fond nije ni postojao. Dakle, to je bio taj stub, koji je trebalo da rodi nova radna mesta. Mađarska ima konstantni priliv direktnih investicija od dve milijarde dolara godišnje. U 1995. godini iznos priliva od investicija je bio 4,5 milijardi, a u 1996. godini je bio oko tri milijarde dolara.
Pa dobro, je li to neuspešno? Jesu li to pokazatelji koji govore o neuspešnosti ili uspešnosti? I zato kažemo - ovo je jedini put za prikupljanje investicija, za obnavljanje privrede, koja je u proteklih 15 godina, zbog sjajne ekonomske politike "izuzetno dobro" vođena i dovedena u stanje u kome godišnje produkuje gubitke na nivou od 200 milijardi dinara. (aplauz)
Pošto je moje pamćenje, hvala bogu, dosta dobro, radi kontinuiteta onoga što smo imali u februaru, kada smo zaustavili deo koji se odnosio na autonomnu transformaciju, da ponovim tri osnovna razloga zbog kojih smo to uradili.
Dakle, to nije bilo ni zbog malverzacija, ni zbog odgovarajućih zakonskih prekršaja, ni zbog bilo čega drugog, iako je i toga bilo, nego zbog tri ključna razloga koja jednom rečenicom mogu da se sažmu u jedan, a to je - prethodni Zakon o svojinskoj transformaciji jednostavno nije omogućavao početak ekonomskih reformi.
Znači, tri razloga. Ponavljam prvi - dokapitalizacija, dobijate akcionare koji nemaju pare da investiraju u razvoj preduzeća. Ko u ovoj zemlji očekuje da će radnici kada dobiju besplatno akcije otići svojoj kući, naći skrivenih pet, deset ili petnaest hiljada maraka, doneti ih u preduzeće i napraviti investicioni fond, da bi finansirali konsolidaciju rekonstrukcije preduzeća.
Naravno, to nije realno.
Drugi razlog - jako korporativno upravljanje. To znači da se ne zna ko je većinski vlasnik, ko upravlja preduzećem, ko su organi upravljanja, znači upravni odbor, da li tamo sede političari ili sede stručni ljudi koji treba da definišu strategiju razvoja, izabrani od strane vlasnika.
Dakle, podela uloga između organa upravljanja i zaposlenih.
I treći razlog, veoma važan, to je - besplatnom podelom akcija, više puta smo rekli, kreirane su iluzije da neko u svom džepu ima 14 hiljada maraka. Gospodine Pavloviću, nekoliko preduzeća koja ste pomenuli su ušla u vlasničku transformaciju i radnici verovatno imaju papirnih 16 hiljada maraka, ali su verovatno probali da prodaju svojih papirnih 16 hiljada maraka i dobili su zauzvrat 10% od te vrednosti.
Realno je očekivati da će te akcije biti prodavane. Realno je očekivati zbog toga što se za nominalni papir ne može kupiti ono što je neophodno za svakodnevne potrebe. Ali, za novac može. Ko će te akcije kupovati i gde? Pa, oni koji imaju pare. A, ko danas ima novac? Preko berze ili van berze kako je prethodni zakon definisao, pa oni koji su ovaj prethodni period od 10-12 godina sjajno iskoristili za forsiranje svojih privatnih ciljeva i privatnih interesa. E, takvi vlasnici nam nisu potrebni, nego jaki strateški partneri koji imaju reputaciju, renome, Knonj honj, koji jednostavno dolaze iz iste industrije i imaju svoj investicioni kapital.
Dakle, to su bila tri razloga zbog kojih smo zaustavili autonomnu transformaciju i kada sada vidite šta je cilj ovog zakona, odnosno ovog koncepta privatizacije onda možete veoma lako da pronađete vezu između onoga u februaru i ovoga što danas predlažemo. Šta mogu da očekuju radnici u pomenutim preduzećima? Mogu da očekuju investitora, bez da pitamo kolika je vrednost kapitala, jer kad kažem privatizacija zaista mislim investicija.
Zahvaljujem se poslaniku na izrečenim primedbama u načelu na zakon o privatizaciji i druga dva zakona koja su predmet načelne rasprave. Međutim, još jednom želim da pomenem da predloženi zakon o privatizaciji nije u suprotnosti sa pomenutim članovima Ustava Republike Srbije, odnosno Ustava SRJ.
Predloženim članovima Ustava, i jednog i drugog, garantuje se poslovna samostalnost preduzeća, ravnopravnost na tržištu i neprimenjivanje diskriminacije u odnosu na drugi oblik svojine. Još jednom pozivam sve poslanike da u Ustavu, u članu 59, pronađu odredbu koja govori o transformaciji društvene svojine u privatnu svojinu i isto tako pozivam sve poslanike da pogledaju Zakon o preduzećima i da shvate da se upravo tamo nalazi diskriminatorska odredba u odnosu na društvenu svojinu, a to je nemogućnost nastanka novog društvenog preduzeća.
Prema tome, kada se kaže - jamči se društvena svojina i drugi oblici svojine, podrazumeva se poslovna samostalnost, ravnopravnost subjekata privređivanja, ali to ne znači i barijeru za oročavanje procesa privatizacije, te stoga ovaj predloženi zakon nije u suprotnosti sa ponuđenim, odnosno sa navedenim članovima jednog i drugog ustava.
Takođe, ovaj zakon o privatizaciji je ledž specialis u odnosu na Zakon o preduzećima. Još jednom pominjem, u svim takvim slučajevima može da se primeni pravno pravilo ledž specialis derogat ledž generalis kako u odnosu na Zakon o preduzećima, tako i u odnosu na savezni Zakon o promeni društvene svojine, s obzirom da je Ustavom problematika privatizacije, odnosno transformacije društvene svojine prenesena na republički nivo. Tvrdim da zakon nije u suprotnosti sa navedenim odredbama Ustava, odnosno sa pomenutim zakonom.
Što se tiče socijalnih programa, moram još jednom da kažem da kada se pristupi jednom ovakvom projektu privatizacije, a još jednom pominjem, neće privatizacija izazvati višak zaposlenih, on već postoji. Kroz privatizaciju taj višak će se odslikati, a pre početka privatizacije po ovom konceptu moguće je doneti generalnu socijalnu politiku, što smo mi u Vladi Srbije, između ostalog, i definisali. Kada govorimo o socijalnoj pomoći, mislimo na pomoć svim porodicama koje žive ispod egzistencijalnog minimuma, ali isto tako, nemoguće je unapred definisati i kvantifikovati socijalni program. Socijalni program se radi za svako pojedinačno preduzeće.
Prema tome, onog časa kada svako pojedinačno preduzeće bude bilo predmet privatizacije, odnosno njegov kapital, u tom trenutku ćemo mi znati šta je prava adekvatna veličina preduzeća i u skladu sa definisanim merama socijalne politike, što sam malopre rekao, primeniće se definisani adekvatni socijalni program za svaki pojedinačni slučaj koji će biti snažno podržan sredstvima, prihodima od privatizacije koji se ne navode u ovom zakonu zato što su te namene definisane u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona o javnim prihodima i javnim rashodima, koji ste vi poslanici usvojili krajem marta na ovom mestu.
Prema tome, u namenama su definisani samo oni, odnosno samo ona potrošnja prihoda od privatizacije koja nije prethodno obuhvaćena Zakonom o budžetu. Zakonom o budžetu je definisana namena za podršku socijalnih programa, te stoga nije potrebno procentualno oročavati veličinu prihoda koji će ići kao podrška socijalnih programa. Mislim da će najveći deo ovih prihoda upravo biti korišćen za socijalne programe, ali napominjem, nemoguće je unapred kvantifikovati koliko će socijalni programi koštati, jer to se kvantifikuje za svaki pojedinačni slučaj.
Što se tiče restitucije, mi restituciju nijednog časa ne dovodimo u pitanje, mi na ovom mestu kažemo - preduzeća koja su promenila fizički oblik, koja ne liče na firmu iz 1944. i 1945. godine kada su bila nacionalizovana, odnosno jednom rečju oduzeta po raznim propisima, te firme i ta preduzeća nemoguće je vratiti u fizički oblik i zbog toga moramo definisati novčanu kompenzaciju. Ta novčana kompenzacija nije samo obećanje, s obzirom da zbog toga što Zakonom o budžetu nije definisana namena za ove svrhe, definišemo 5% prihoda od privatizacije od svakog preduzeća koje će ući u proces privatizacije.
Prema tome, mi ovde govorimo o restituciji, ali kroz novčano obeštećenje, jer fizička kompenzacija nije moguća. Svuda tamo gde je fizička kompenzacija moguća, kada je u pitanju zemlja, stanovi, kuće, kada su u pitanju lokali koje je moguće fizički povratiti, ta problematika biće definisana zakonom o denacionalizaciji. Hvala.
Hajde da dekomponujemo i tu reč "Dilojt i Tuš" o kojoj se toliko puno priča. "Dilojt i Tuš" je jedno od šest najvećih svetskih konsultantsko-revizorskih firmi. Ima promet od nekih 12 milijardi dolara godišnje i svoja predstavništva u 165 zemalja sveta. "Dilojt i Tuš" - Centralna Evropa, čiji sam ja bio partner, obuhvata 17 zemalja Centralne Evrope a osnovan je 1971. godine.
Ukupno danas "Dilojt i Tuš" - Centralna Evropa ima 137 partnera i ja ću vas obavestiti da danas u Jugoslaviji, dakle bez mene, postoji četiri partnera u "Dilojt i Tušu". Dakle, nije Aca Vlahović, nije Danko Đunić samo, nego tu su ljudi koji u hijerarhijskoj lestvici napreduju od običnog konsultanta, tzv. biznis analista i kada ispune sve kriterijume, a time vas danas neću zamarati, postaju partneri i ništa čudno. Tako su organizovane sve partnerske firme.
Partnerska firma znači u prevodu ortakluk onih ljudi koji unutra rade. I, kada sam rekao, i zahvaljujem se na potrebi da pojasnim, povukao sam akcije, tačno. Imao sam 108 akcija u "Dilojt i Tušu" - Centralna Evropa. To drugim rečima znači da kada neko izlazi iz "Dilojt i Tuša", s obzirom da je ortačka firma, on mora da prestane da bude vlasnik, odnosno suvlasnik te firme i zauzvrat dobije novac za svoje akcije.
Prema tome, to nije firma kojoj se akcije kotiraju na berzi, pa se akcije donesu kući i iz toga vuku odgovarajuću benefiti. Kad jednom izađete, izašli ste i sa akcijama. Zauzvrat ste dobili novčanu kompenzaciju, kao što se radi u bilo kom drugom ortačkom društvu. Toliko o tome.
Dakle, nisam član "Dilojt i Tuša". Ne radim tamo. Nemam nikakvo vlasništvo, s obzirom da sam u januaru, odnosno početkom februara u potpunosti isplaćen. Radim samo u Ministarstvu za privredu i privatizaciju. Nemam nikakve druge vlasničke interese i još jednom napominjem - samo me interes države u ovom trenutku zanima.
Dok sam radio u "Dilojt i Tušu" samo me je interes "Dilojt i Tuša" u tom trenutku zanimao. I još jednom, savet: kada bi svako vodio računa o odgovornostima koje nosi mesto na kome se nalazi, u ovoj zemlji bi sve cvetalo. (aplauz) Naša privreda bi bila sjajna, i čitava zemlja.
Dakle, nema nikakvog konflikta interesa.
Isto tako tačno je da sam pre ulaska u "Dilojt i Tuš" bio u Ekonomskom institutu i da sam vlasnik 2,1% akcija Ekonomskog instituta od ukupno 85% privatizovanih. Isto tako, od januara stoji oglas na oglasnoj tabli da sam spreman da prodam te akcije jer želim i odatle da povučem i taj minorni procenat, koji je dobijen na osnovu zakona iz 1991. godine uplatom, kako je već taj zakon u tom trenutku predviđao.
Prema tome, nisam većinski vlasnik Instituta. Ni relativno ni apsolutno. Nemam nikakve akcije u "Dilojt i Tušu". Nemam nikakav poslovni odnos ni sa firmom "Dilojt i Tuš", ni sa Ekonomskim institutom i isključivo radim u Vladi Srbije, u Ministarstvu za privredu i privatizaciju i iz razloga koji mnogi od vas ne mogu ni da shvate. A to je - da želimo da napravimo da ovaj projekat bude uspešan, jer u meri u kojoj mi budemo uspešni sa ovim projektom, u toj meri će naša cena iza toga skočiti, i to je sasvim legitiman razlog, da ne pominjem razlog koji se zove - ovo je moja zemlja, ovde sam rođen, ovde hoću da živim i hoću da moja deca žive u ovoj zemlji. (aplauz)
Nisam član ni jedne političke stranke.
E, sad, par odgovora zašto devizna štednja samo sa rokom dospeća. Iz prostog razloga. Ti su ljudi uložili novac i ti ljudi zauzvrat treba da dobiju novac. Kada su ti ljudi ulagali novac u naše banke nisu se vodili interesom da budu investitori u Jugoslaviji, nego su odvajali ušteđevinu za crne dane i taj novac treba u potpunosti da im bude vraćen upravo tako kako su ga uložili.
Drugim rečima, to znači da deo od prihoda od privatizacije mora da bude usmeren za beneficiju deviznih štediša, jer ako se sećate ta devizna štednja je propala kroz peskovitu privredu. Zašto ne ukupna vrednost obveznica. Zato što konstatujemo da naša privreda prevashodno zahteva investicije. Pa, nećemo valjda nekome ko je uložio silne novce u naše banke koje su propale i nekome, ko i pored stotina hiljada maraka koje ima na deviznoj knjižici, sada još zauzvrat dajemo mogućnost da kupuje preduzeća čiji je kapital simboličan ili uopšte ne postoji zbog nagomilanih obaveza i da mu zauzvrat dajemo mogućnost da investira dodatne pare koje on nema.
E, to je bio razlog zašto ne devizna štednja obveznica u punom iznosu. Taj koji ima u dospelom iznosu, taj će imati i sredstva za investiranje. Ali, da vam kažem, ne bismo želeli da se sutra razni debt trejderi, odnosno oni kupci dugova i kupci obveznica, tzv. finansijski investitori, pojave i kupuju obveznice za staru deviznu štednju sa velikim diskontima, a onda iza toga se sa tako diskontovanim obveznicama pojavljuju kao kupci naših preduzeća, jer to ne bi bilo fer ni za vlasnike devizne štednje, a to nam ne bi produkovalo ni vlasnike preduzeća kakve želimo da imamo, jer to nisu finansijski investitori nego, pre svega, strateški investitori.
Zbog toga, a između ostalog, nema ni konverzije duga u ulog, jer konverziju duga u ulog možete jednostavno proglasiti, ali zauzvrat ćete dobiti opštu šumu, opštu džunglu vlasničkih odnosa, jer ne zaboravite - unutrašnji dug je 847 milijardi. A, samo kad bismo napravili konverziju duga u ulog onda bi vlasnici naših preduzeća bile banke. Preduzeća bi međusobno bili vlasnici i šta mi njima nudimo.
Mi kažemo - izvolite, restrukturirajte vaše potraživanje. Ali, zašto? Komercijalni motiv je zato što ćete sutra imati preduzeće koje će moći da vam vrati makar 40% od vašeg nominalnog duga. I, to je to. To se zove restrukturiranje i šansa pre svega poveriocima da makar u manjinskom iznosu povuku svoju propalu investiciju.
DOS nije dotukao "Zastavu". Kao što znate, "Zastava" osam godina živi na grbači budžeta. DOS, odnosno ekspertska grupa, koja radi na "Zastavi", prvi put pokušava da od "Zastave", i u tome će uspeti, napravi profitabilne subjekte, ali moramo konstatovati da je vreme od 200.000 automobila prošlo za nama, da je prošlo sovjetsko tržište, da nema više sjajnih, fenomenalnih izvoznih aranžmana, koji su se pravili pot- kraj 1980. godine. Jednostavno, "Zastava" mora da smanji svoju veličinu da bi bila profitabilna i mi ćemo u tome uspeti.(aplauz)
Gospodo poslanici, zahvaljujem se na zaista konstruktivnoj diskusiji koju je prethodnik imao. Međutim, moram nešto da kažem da se ne bi javnost nepotrebno alarmirala, da ovaj zakon građanima ne nudi ništa. To nije tačno.
Ovaj zakon će po prvi put najpre obuhvatiti tu široku kategoriju nezaposlenih ljudi, kategoriju mladih ljudi koji su stariji od 18 godina.
Dakle, prvi put posle zaposlenih ovde će participirati i nezaposleni i to tako što se ovim zakonom neće ovoj kategoriji ljudi ponuditi restlovi akcija ili tzv. bezvredne akcije, nego najvredniji deo srpske privrede. Tenderskom privatizacijom će biti privatizovana najveća preduzeća. Ne samo društvena, nego i državna preduzeća, Dakle, građani će adekvatno participirati i u akcijama Telekoma, tačnije onoga što je preostalo posle privatizacije iz 1997.godine i u akcijama Naftne industrije i u akcijama Elektroprivrede, u akcijama Železnice i u akcijama svih velikih preduzeća koja se nalaze u društvenom sektoru.
Takođe i u akcijama onih preduzeća koja su započela privatizaciju po prethodnom zakonskom postupku, a deo njihovih akcija se nalazi u akcijskom fondu. Izvadićemo dobre akcije iz akcijskog fonda preduzeća poput Sintelona, Hemofarma i nekih drugih i prebaciti u privatizacioni registar. Šta je privatizacioni registar? Privatizacioni registar je invensticioni fond i nadam se da znate šta je investicioni fond. Dakle, investicioni fond koji će sutra svoje akcije kotirati na berzi tako kada građani dobiju akcije neće ih držati unutra i da ne znaju šta sa njima da rade, nego će moći slobodno da ih promeću preko berze i da gledaju da li su ostvarili kapitalni dobitak.
Zašto limitirani broj akcija gospodo? Zašto limitirani broj portfelja u privatizacionom fondu, odnosno pirvatizacionom registru? Zato što svako ko iole zna nešto kako funkcioniše investicioni fond shvatiće da on ima smisla da postoji samo ako ima portfelje akcija u limitiranom broju preduzeća. U ovom slučaju će postojati portfelj akcija privatizacionog fonda ili sada kako se zove registra, u najviše 150 preduzeća i to će biti gospodo najatraktivnije akcije i, siguran sam, jedne od prvih akcija koje će se kotirati na beogradskoj berzi.
Dame i gospodo poštovani narodni poslanici, poštovano predsedništvo, gospođo predsedavajuća, poštovane kolege ministri, gospodo potpredsednici, poštovani predsedniče Vlade, pred vama je paket zakona koji bi u narednom periodu trebalo da reguliše privatizaciju i privatizacione procese. Rekao bih da je ovo jedan od krucijalnih zakona i krucijalni paket zakona koji bi trebalo privatizaciju da iskoristi kao snažno sredstvo za realizaciju ekonomskih reformi.
Upravo, rukovodeći se tom činjenicom da je privatizacija od životne važnosti ne samo za jednu političku partiju, nego za sve učesnike u privatizaciji, a očekujem da će svi građani učestvovati u privatizaciji, trudili smo se u Vladi i u Ministarstvu da u poslednjih tri meseca obavimo jednu snažnu, javnu kampanju, da sve građane i sve učesnike u privatizaciji upoznamo sa konceptom privatizacije, ne bismo li postigli socijalni konsenzus i konsenzus svih učesnika u privatizaciji, rukovodeći se pre svega činjenicom da i najbolji zakon o privatizaciji nema šansi da uspe ukoliko nema podršku svih onih koji će u njemu učestvovati.
Sprovodeći javnu kampanju, održali smo preko 30 sastanaka sa privrednicima širom Srbije, imali smo osam razgovora sa svim relevantnim sindikatima gde smo ih upoznali sa tim zašto ovaj način privatizacije, zašto predloženi koncept privatizacije. Imali smo prezentaciju na pet ekspertskih konferencija, jer svi eksperti treba da stanu iza ovog zakona o privatizaciji. Imali smo prezentaciju na osam investicionih foruma. Imali smo, takođe, razgovore sa svim ljudima koji su vodili privatizaciju u drugim zemljama, koji su privatizaciju iskoristili kao snažno sredstvo za efikasnu tranziciju. Dakle, sa bivšim direktorima agencija, ministrima finansija Mađarske, Češke, Poljske, Slovenije, Estonije, dakle svuda tamo gde je privatizacija uspešno iskorišćena.
Imali smo snažnu podršku Svetske banke i njenih eksperata. Jednom rečju, trudili smo se da sva pozitivna iskustva drugih zemalja iskoristimo prilikom pisanja ovog koncepta i zakona o privatizaciji i pratećih zakonskih akata koji treba da podrže sprovođenje privatizacije u našoj zemlji.
Naravno da nismo srećni zbog toga što imamo tu prednost da deset godina posle možemo da koristimo pozitivna iskustva, odnosno da izbegavamo greške, jer bi za sve nas i za našu zemlju bilo najbolje da je privatizacija urađena onda kada je trebalo da bude urađena, a to je početkom 1990. godine, kada su sve zemlje u tranziciji iskoristile privatizaciju manje-više uspešno, kao sredstvo za realizaciju ekonomskih reformi, odnosno kao snažnu podršku tranzicionoj politici.
Upravo na osnovu javne rasprave zaključili smo da mi imamo potrebni konsenzus između učesnika u privatizaciji i da su se svi složili da privatizacija mora da bude snažno sredstvo za realizaciju ekonomskih reformi.
Kada smo koncipirali privatizaciju na ovaj način, počeli smo od analize postojećeg stanja. Zaključili smo da se privreda Srbije danas nalazi u dubokoj finansijskoj i poslovnoj krizi, da nedostaju obrtna sredstva, preko 660 milijardi dinara, da su akumulirani gubici u prošloj godini bili preko 500 milijardi dinara, da su inostrani dugovi veoma visoki za jednu zemlju u tranziciji, da je unutrašnji dug preko 847 milijardi dinara, da postoji jedna latentna nelikvidnost upravo zbog ekonomije, zbog privrede koja je takva kakva jeste, sa nasleđenom strukturom iz kasnijih sedamdesetih i početka osamdesetih godina.
Zaključili smo da proces privatizacije mora da produkuje otvorenu strukturu privrede i mora da rezultira otvorenim kapitalom za nove investicije.
Zato, gospodo, kada kažem privatizacija, mislim investicije, kada kažem privatizacija, mislim jako korporativno upravljanje, jak menadžment. Kada kažem privatizacija, ne mislim rasprodaja preduzeća. Mislim pre svega na dolazak strateških partnera koji će u našu ekonomiju, naša preduzeća investirati, koji će ubrizgati taj preko potrebni sveži kapital ne samo u obrtne nego i u fiksne fondove.
I kada kažem privatizacija, mislim zajedno sa privatizacijom - korišćenje još dva stuba ekonomskih reformi, a to su - razvoj malih i srednjih preduzeća i direktne investicije u nove industrije. Kada kažem privatizacija, ne mislim na održanje strukture privrede takva kakva jeste, jer je ona neefikasna. To vidite iz podataka, koliki su akumulirani gubici.
Zato je privatizacija snažno sredstvo za uspešnu tranzicionu ekonomsku politiku naše zemlje. Prvi put pred sobom imate zakon o privatizaciji. Imali smo zakone koji su regulisali transformaciju svojine. Imali smo zakone koji su regulisali pretvaranje društvene svojine u neke druge oblike svojine. Imali smo zapravo nazive zakona koji su na najbolji način govorili koliko je ova zemlja u proteklom periodu zaista bila za privatizaciju.
Mi danas vrlo jasno kažemo - da, ovo je zakon o privatizaciji, jer postoji samo jedan oblik svojine iz koga i u koji društvena svojina može da bude transformisana, a to je privatna svojina. Prvi put ovim konceptom privatizacije i ovim zakonom vi ćete imati najširu kategoriju učesnika u privatizaciji. Dakle, ne samo zaposleni u privredi, već i zaposleni u vanprivrednim delatnostima, svi građani koji su stariji od 18 godina, jer smatram da sve generacije koje su stvarale društvenu svojinu moraju da učestvuju u privatizaciji u onom delu kada govorimo o besplatnoj podeli kapitala.
Ako to ne mogu oni koji nisu više među živima, onda mogu njihovi naslednici, i zato građani u privatizaciji, i zato taj socijalni konsenzus između ne samo zaposlenih, nego i onih koji nisu zaposleni. A, ne zaboravite, ova zemlja ima stopu nezaposlenih od 27%. Još, povrh svega toga, preko 600 hiljada zaposlenih su samo formalno zaposleni u preduzećima koja samo formalno egzistiraju, jer se plate ne primaju više od šest meseci do godinu dana.
Dakle, ta ogromna armija ljudi, građana, imaće šansu da participira u privatizaciji, u onom delu koji se odnosi na građane. Vi danas imate pred vama zakon koji adekvatno formira ravnotežu između centralnog sprovođenja privatizacije, a sa druge strane između inicijative koja je decentralizovana na nivo preduzeća.
Kao što znate, u drugim zemljama privatizaciju je sprovodila državna agencija za privatizaciju, i to privatizaciju cele privrede. Mi nismo smatrali za shodno da privatizaciju treba da vodi samo jedna centralna agencija, jer smatramo i mislimo da smo u pravu, sigurni smo da smo u pravu, da je menadžment u našoj privredi na mnogo višem nivou, kvalitetnijem nivou, nego što je bio u zemljama centralne Evrope početkom devedesetih godina.
Zbog toga će najveći broj preduzeća imati potpuno decentralizovanu inicijativu i decentralizovan način sprovođenja privatizacije. Agencija, kao centralna institucija, koncentrisaće se samo na privatizaciju državnog kapitala i privatizaciju društvenog kapitala najvećih društvenih preduzeća.
Koji su naši ciljevi?
Naš cilj je pre svega da imamo efikasnu privredu. Efikasnoj privredi odgovara efikasna privatizacija. Naš cilj je da imamo jasan vlasnički režim, jer samo u takvom režimu možete sprečiti nekontrolisane privatizacije, štetne ugovore. Kada imate društvenu svojinu, onda nema šansi da se takve pojave spreče na bilo koji drugi način.
Naš cilj je da kroz privatizaciju dođe do maksimizacije priliva stranog kapitala. I ne samo priliva stranog kapitala nego sveukupno direktnih investicija. Zato sam malo čas rekao - kada kažem privatizacija mislim investicije u preduzeća.
Naš cilj je da imamo jako korporativno upravljanje, da imamo bolji menadžment. Privatizacijom mi počinjemo da kreiramo tržišnu ekonomiju u pravom smislu te reči, gde će, pored konkurencije preduzeća, postojati konkurencija između zaposlenih, ali i konkurencija između menadžmenta, gde će menadžment da se bira na osnovu ličnih, vlastitih kvaliteta u struci iz koje dolazi, a ne na osnovu toga iz koje je političke partije, gde će menadžment imati glavni zadatak da svom vlasniku produkuje profit i to će mu biti jedini kriterijum da li će ostati tu gde jeste ili će ga bolji menadžment i bolji direktori smeniti.
Naš cilj je da privatizacijom imamo početak izgradnje otvorene, liberalne ekonomije. Naš cilj je, takođe, da privatizacijom snažno podržimo razvoj finansijskih tržišta, a kao što ste videli, do sada je sekundarni promet svih akcija, koje su emitovane u privatizaciji, bio zabranjen, a sada dozvoljavamo promet tih akcija. To je podrška za razvoj finansijskog tržišta, makar u delu sekundarnog prometa, a nadamo se da će ovaj koncept privatizacije produkovati i konačnu kotaciju na beogradskoj berzi.
Sigurno će se to i desiti kod velikih preduzeća. Dakle, u skladu sa tim ciljevima definisali smo osnovna načela ovog zakona. Kao što ste videli, osnovna načela su - ekonomski rast i socijalna stabilnost. Osnovno načelo je da se cena, vrednost kapitala određuje u skladu sa tržišnim uslovima. Osnovno načelo je fleksibilnost i potpuna javnost i vidljivost procesa privatizacije.
Zato je dobro čitavu ovu načelnu raspravu voditi o sva tri zakona, jer možemo vrlo jasno reći gde je mesto subjekata privatizacije. Ovog puta privatizacija će biti obavezna i vremenski oročena. Zašto je potrebno oročavati privatizaciju društvene svojine?
Evo, objasniću vam. Sve vreme u poslednjih 10 godina, pored tzv. kontrolisane privatizacije na osnovu zakona koji se od devedesete godine u našoj zemlji donose, tekla je paralelno tiha, nekontrolisana privatizacija, ili kako je jedan ekonomista rekao "burazerska privatizacija", kroz štetne ugovore, gde se društvena svojina permanentno prelivala u privatne džepove, pa je onda bilo moguće i objasniti kako su nastale velike privatne imperije, maltene preko noći, sa enormnim stopama profita.
Nije dobro zalagati se za održanje društvene svojine, jer je društvena svojina neefikasni oblik svojine u odnosu na privatnu, svuda tamo gde egzistira uporedo sa privatnom svojinom. Privatizacija društvene svojine mora da bude sredstvo za realizaciju tranzicione politike, a nikako nekontrolisana privatizacija kroz štetne ugovore, kakav je slučaj bio kod nas.
I zato idemo sa oročavanjem privatizacije društvene svojine. Svi ovi procesi moraju da budu javni, transparentni. A, i sam zakon, na kraju krajeva, tehnički je jednostavan. U ovom zakonu nećete naći da se u članu 45. pozivamo na član 15, a da se u članu 15. pozivamo na član 56. Zakon od početka do kraja vrlo jasno određuje tok privatizacije.
Javna privatizacija znači javnost, maksimiranje informacija između učesnika u privatizaciji, a to znači, kada preduzeće ulazi u privatizaciju, oglašavanje u svim sredstvima informisanja, u medijima, na internet sajtu.
Oglašavanje preko naših ambasada za potencijalne inostrane investitore, i, kada su veliki tenderi u pitanju, oglašavanjem u renomiranim finansijskim časopisima, onim listovima koje čitaju velike multinacionalne kompanije.
To je, dakle, javnost - informacija. Kada nemate informaciju, onda nemate javnost u procesima. Transparentnost znači da se privatizacija i prodaja kapitala, kao dominantni model, koji se ovim zakonom nudi isključivo kroz transparentne tehnike. Javna ponuda, prikupljanje ponuda, odnosno javno prikupljanje ponuda, ili tender, i javno nadmetanje kupaca, ili aukcija.
To su najtransparentnije tehnike prodaje. Nema veće vidljivosti procesa, sa nekim drugim tehnikama. Direktna prodaja uvek rađa korupciju, i zato direktne prodaje u ovom zakonu nema.
A šta je naš zadatak - da imamo sasvim efikasan i objektivan regulatorni okvir. Kao što ste videli, predmet privatizacije će biti kapital, ali i imovina, u procesu privatizacije. Zašto je novina - zato što konstatujemo da postoji veliki broj preduzeća, gde je imovina značajno manja od obaveza. Dakle, pokretanje privrede Srbije iz jednog stanja mrtvila, u stanje u kome možemo maksimalno iskoristiti postojeće fiksne resurse, koji postoje kod tih preduzeća, samo u postupku privatizacije.
Kao što ste videli, iako u zakonu nigde to eksplicitno ne piše, ali kada pročitate deo koji se odnosi na tender i aukcije, jasno vam je da će sva velika preduzeća, a njih ima do 150, ići kroz tendersku privatizaciju, koju će sprovoditi Agencija za privatizaciju. Jasno vam je da će sva mala i srednja preduzeća ići kroz aukcijsku privatizaciju, a njih ima preko sedam hiljada, koja moraju da prođu taj postupak. Jasno vam je da je aukcijska privatizacija maksimalno decentralizovana na nivo preduzeća.
Dakle, preduzeće je to koje organizuje, sprovodi aukciju. Komisija za aukciju samo u užem smislu te reči sprovodi aukciju. Kompletnu pripremu obavlja preduzeće. Ali, Agencija je tu da organizuje tendersku privatizaciju, zato što je organizacija tendera veoma, veoma ozbiljan posao.
I nije tačno, to moram da kažem, da Agencija kontroliše samu sebe. Mi smo na ovaj način postavili sve subjekte, koji učestvuju u sprovođenju privatizacije, tako da obezbedimo princip vidljivosti i prozirnosti svih procesa u onom pozitivnom smislu, tako što Agencija ima delegiranu odgovornost i delegirana prava, i tako što ministarstvo, odnosno Vlada, kontroliše Agenciju.
Nadam se da ćete vi predložiti da Skupština formira posebnu komisiju, koja će pratiti rad Agencije, pratiti rad ministarstva. Mi bismo, naravno, drage volje to ubacili u zakon, ali vrlo dobro znate da to pravno nije moguće. Što više nadziratelja, što više komisija, verujte, to je bolje za Agenciju, to je bolje za ministarstvo, to je bolje za Vladu.
Tek kada imamo tako unakrsno postavljene subjekte, koji učestvuju u privatizaciji, tek onda možemo garantovati da je privatizacija vidljiv, javan, transparentan proces, i zato vas molim da izađete sa predlogom da se osnuje posebna skupštinska komisija, koja će pratiti sve ove procese.
Videli ste da zakon u sebi sadrži snažnu inicijativu, koja može da krene od zaposlenih, od aukcijske privatizacije. Videli ste da kod aukcijske privatizacije 30%, zaposleni, i ranije zaposleni, penzioneri, imaju prava besplatno da podele. Kod malih i srednjih preduzeća, pa i nisu nam potrebni partneri koji dolaze sa strane. Očekujem da će konkurencija da se napravi unutar preduzeća i da će više različitih grupa izaći sa svojim pojedinačnim ponudama i da će se svi međusobno nadmetati.
Kod velikih preduzeća su nam potrebni strateški partneri. Između ostalog, ako želimo da građanima ne delimo restlove, nego kvalitetan portfelj akcija, onda privatizacioni registar, koji je ovde u zakonu predložen, mora da ima limitirani broj portfelja, jer ćemo sutra, kada završimo privatizaciju tenderom podeliti akcije privatizacionog registra građanima, i te akcije će se, gospodo, siguran sam, kotirati na berzi. I tek onda, građani će dobiti, ne restlove, nego kvalitetne hartije od vrednosti. To je bio naš cilj.
Dakle, kod tenderske privatizacije imamo takođe 70% prodaje kupcu sa strane, verovatno strateškom partneru, jer se radi o velikim preduzećima, kojima su potrebne velike investicije, 15% ćemo podeliti zaposlenima, a 15% odlazi u privatizacioni registar.
Kako delimo akcije, kada - prvo ide prodaja, pa tek onda besplatna podela zaposlenima, a rekao sam kada se dele akcije privatizacionog registra. Zašto ovim tokom, zašto u ovim sekvencama? Zato što, gospodo, kada prodate 70% kapitala za sedam miliona maraka, onda sigurno znate da 30% kapitala vredi tri miliona maraka. Onda nema prevara, onda nema iluzija, nema iznenađenja.
Onda onaj ko uzme papir, nominalna vrednost je jednaka realnoj vrednosti, s tim što većinski kapital drži partner koji ima investicionu snagu da uloži u preduzeće, i s tim što te akcije imaju šanse da rastu. Ako bismo besplatno podelili akcije, privreda bi stala i otišla dole, jer, radnici, svi građani, nemaju para da ulože u investicije, u preduzeće, a ne zaboravite - ključni kriterijum kod predlaganja ovog koncepta je obezbeđenje investicija u preduzeće.
Dakle, aukcijska privatizacija, sa snažnom stimulativnom šemom. Očekujem ponude iznutra, očekujem konkurenciju između više različitih grupa zaposlenih. Videli ste da smo dozvolili da se kao sredstvo plaćanja koristi, pored domaćeg, strani novac, naravno, u proceduri koju definiše Zakon o deviznom poslovanju, ali, isto tako, i obveznice za staru deviznu štednju mogu se koristiti za plaćanje kapitala.
Videli ste, takođe, da smo definisali posebne namene upotrebe privatizacionih prihoda. Zašto posebne namene - zato što, kao što privatizaciju ne možete posmatrati izdvojeno od ekonomske tranzicione politike, tako i privatizacioni prihodi ne mogu da se posmatraju izdvojeno.
Privatizacija, gospodo, neće stvoriti nezaposlene. Oni već postoje, oni postoje zato što nam je privreda takva kakva jeste, neefikasna, produkuje stalno gubitke. Privatizacija će odslikati te probleme, a to su: neefikasna ekonomija, višak zaposlenih radnika, veliki inostrani dugovi, koji su propali kroz ovu peskovitu privredu, neefikasnu, stara devizna štednja, koja je takođe propala kroz ovu neefikasnu privredu.
To su svi drugi problemi, koji su rođeni iz pogrešno strukturirane privrede. E, zato se prihodi od privatizacije moraju iskoristiti, da bi se ti negativni efekti, koji će se kroz privatizaciju odslikati, eliminisali. Pa ćemo koristiti sredstva iz privatizacije, odnosno prihode, za podršku socijalnim programima koji se sprovode na nivou svakog pojedinačnog preduzeća, za vraćanje inostranih dugova i za vraćanje stare devizne štednje, jer videli ste u zakonu, poseban odeljak koji kaže - restrukturiranje u postupku privatizacije.
Šta to znači? Država će preuzeti dugove na sebe, pa kada država preuzima dugove, normalno je da se iz prihoda od privatizacije vraćaju ti dugovi. A zašto država preuzima dugove - zato što konstatujemo da imamo najmanje 30 velikih sistema, koji zbog svoje prezaduženosti nisu atraktivni za privatizaciju, moramo im popraviti finansijsku strukturu.
Isto tako, deo prihoda mora da ide za posebne namene, a to je obeštećenje starih vlasnika, i mi smo jasno rekli - svuda tamo gde je fizički povraćaj imovine moguć, taj fizički povraćaj imovine će biti regulisan zakonom o denacionalizaciji, ali mi ovde govorimo prevashodno o preduzećima. Preduzeća danas ne liče na preduzeća iz 1944. godine. Dakle, nije moguć fizički povraćaj i zato predlažemo obeštećenje u novcu, jer novac je najlikvidnija imovina, dakle likvidnija i od fiksnih fondova i prema tome, smatramo da je to najbolji način. Isto tako, deo sredstava će biti iskorišćen za razvoj malih i srednjih preduzeća, za stvaranje fleksibilne ekonomije, dakle onog dela koji je potreban našoj privredi.
Dakle, ko su učesnici i subjekti koji sprovode privatizaciju? Prevashodno agencija, ali samo u tenderskoj privatizaciji i tu ne odlučuje sama. Postoji tenderska komisija koju formira ministarstvo, jer tenderska komisija daje poslednju reč i to je ta kontrola i podela uloga između subjekata koji učestvuju u privatizaciji. Kod aukcijske, agencija samo organizuje aukciju u užem smislu te reči i ništa više, sve ostalo je na preduzeću. U zakonu kažemo da agencija promoviše, inicira, sprovodi i kontroliše, ali postupak privatizacije, gospodo, ne samu sebe. Nju kontroliše Vlada, odnosno ministarstvo preko upravnih i nadzornih odbora. Nadam se još jednom da će Skupština osnovati komisiju koja će vršiti tu parlamentarnu kontrolu nad ovim subjektima koji učestvuju u sprovođenju privatizacije.
Koja je uloga akcijskog fonda? Time prelazim na vezu sa sadašnjim zakonom. Uloga akcijskog fonda je da postoji limitirano vreme i da se što pre oslobodi akcija koje ima u svom portfelju. Kao što znate, akcijski fond je nastao kao posledica prethodnog koncepta privatizacije i on sa ovim konceptom privatizacije apsolutno nema ništa. Ali, akcijski fond mora da posluje sa pažnjom dobrog stručnjaka, a to znači da nam nije svejedno ko će kupiti akcije iz akcijskog fonda već do sada privatizovanih preduzeća, nego da nam je cilj da vlasnik svuda tamo gde je paket akcijskog fonda preko 25% bude strateški partner. Zato ćemo krenuti u pregovore, u priču, u razgovore sa preduzećima, sa ciljem da ujedinimo akcije i formiramo većinsku ponudu, jer samo kroz tender vi možete kontrolisati nivo investicionih priliva. To će biti zadatak akcijskog fonda. Traje šest godina i iza toga nestaje, ali poslovanje sa pažnjom dobrog stručnjaka.
Kao što ste videli, ovaj zakon nema niti jednu retroaktivnu odredbu. Kao što sam obećao, ne samo ja, nego Vlada, nema retroaktivnosti u zakonskom rešenju o privatizaciji, jer ta retroaktivnost bi stvorila rizik u vezi sa svojinom, ali naravno da kontrola svega onoga što je obavljeno i dalje traje. Podsetiću vas još jednom, oko 400 preduzeća je u roku od dva meseca ušlo u privatizaciju, od novembra do januara, a prethodno svega 354. Šta će biti naš zadatak? Da oslobodimo te akcije od bilo kakvih zabrana sekundarnog prometa. Ako želimo da razvijemo finansijsko tržište moramo ukinuti pravo preče kupovine, jer radi se o akcijama koje su emitovane iz privatizacije. Kada pravo preče kupovine postoji, onda zaboravite funkcionisanje berze, jednostavno je nemoguće to uraditi.
Naš zadatak će biti takođe da deo akcija koji bespotrebno sedi u penzijskom i invalidskom fondu preuzmemo u akcijski fond, formiramo većinsku ponudu i dođemo i tamo do strateškog partnera. Samo da kažem, nema više 10% akcija penzijskom fondu, zato što su one bile apsolutno beskorisne za penzijski i invalidski fond. Ima 10% prihoda od svake privatizacije, jer nećemo da rekapitalizujemo nešto, nego hoćemo da ga refinansiramo, da ga finansijski pojačamo kroz privatizaciju.
Kada se sve ovo sprovede, a sprovešće se, zato što imamo podršku onih koji treba ovde da investiraju, zato što imamo podršku svih međunarodnih institucija, zato što sam ja lično imao preko 150 razgovora i bilateralnih kontakata sa potencijalnim strateškim partnerom (i da kažem za javnost ko je taj strateški partner: to su velike kompanije koje imaju svoj renome, koje mogu da pronađu tržište i imaju investicioni potencijal, koji su nama potrebni danas konstatujući stanje u privredi takvo kakvo jeste), imaćemo efikasnu privredu, privredni rast, socijalnu stabilnost. Jer, socijalna stabilnost ne može da se postigne besplatnom podelom akcija. Imaćemo jasnu i transparentnu vlasničku strukturu, jako korporativno upravljanje, imaćemo finansijsko tržište i imaćemo, gospodo, očišćene bilanse između države, preduzeća i banaka. Unutrašnji dug je institucija koju samo socijalistička privreda poznaje. Imaćemo, dakle, šansu da izgradimo tržišnu privredu, modernu tržišnu privredu u kojoj će postojati konkurencija kapitala, preduzeća, roba, zaposlenih i menadžmenta.
Inicijativa je, gospodo, na menadžmentu prevashodno i nadam se da će ta inicijativa biti snažno iskorišćena, jer ovo je snažna podrška za ekonomske reforme u našoj zemlji i to je to. To je efikasna tranzicija, to je ta nova privredna struktura po kojoj mi idemo, gde je zakon o privatizaciji samo jedan, istina najvažniji stub za izgradnju efikasne strukture privrede.
Sasvim na kraju, hoću da pomenem i da se zahvalim svim onim ljudima koji su učestvovali u ekspertskom timu ili svojim korisnim savetima doprineli da ovaj zakon izgleda ovako kako izgleda, a ja se nadam da je jako dobar i to nije moja ocena. To je ocena ljudi koji su sprovodili tranziciju u drugim zemljama. Prof. dr Miodrag Zec, dr Nikola Zelić, dr Boško Živković, dr Boris Begović, dr Boško Mijatović, dr Jovan Ranković, dr Ljubomir Madžar, dr Srboljub Antić, dr Milan Kovačević i zahvaljujem se mojim kolegama koji su prihvatili poziv da radimo na ovom projektu, jer mislim da ovaj projekat zaslužuje podršku, ovo je stvar koja se tiče svih nas, dr Mirku Cvetkoviću, Branki Janković-Radović, Andriji Popovu, Siniši Malom, Vladimiru Čupiću, Dušanu Nikeziću.
Koristim svoje pravo, prema Poslovniku, u toku rasprave u načelu da, pored uvodnog referata i završne reči, govorim 10 minuta. Naravno, neću svih 10 minuta iskoristiti sada, ali, pošto se zbog javnosti uporno ponavlja priča da je zakon u sukobu sa Ustavom SRJ, i da je zakon u sukobu sa Ustavom Republike Srbije, da je zakon u sukobu sa Zakonom o preduzećima i Zakonom o osnovama i promenama društvene svojine, moj komentar je sledeći - nigde u Ustavu Srbije ne piše da privatizacija društvene svojine ne može biti oročena. U Ustavu Republike Srbije piše da je društvena svojina jednaka u prometu i da ne može biti diskriminisana u pravnom prometu od drugih oblika svojine.
Ali, u prilog tvrdnji da se to ne odnosi na oročavanje privatizacije društvene svojine, otvorite Ustav i nađite član 59, gde je izričita odredba, u kojoj se kaže da društvena svojina može biti transformisana, a problematiku transformacije određuje republički zakon.
Ako pogledate Zakon o preduzećima, nije moguć nastanak društvenog preduzeća. Pa, to je diskriminatorsko, u odnosu na Ustav. Gospodo, vi ste doneli Zakon o preduzećima.
Prema tome, ovaj zakon, sa aspekta tih odredaba, koje se odnose na oročavanje privatizacije, nije u sukobu sa Ustavom SRJ, odnosno sa Ustavom Republike Srbije.
Sledeće, ovaj zakon može da se tumači da je u suprotnosti sa saveznim Zakonom o promeni svojine, ili već kako se zove, međutim, napominjem da je problematika transformacije, ili privatizacije, prenešena na republički nivo. Kada se problematika prenese na republički nivo, onda se može primeniti pravno pravilo, koje se zove ledž specialis derogat ledž generali. To isto važi i za vezu između Zakona o privatizaciji i Zakona o preduzećima.
Molimo vas, ovaj zakon su pisali pravnici i mi smo vrlo dobro znali da zakon mora da bude u skladu sa navedenim ustavnim odredbama, i u potpunosti je sa ustavnim odredbama. Toliko što se tiče formalne priče.
Hajde sada malo da popričamo o suštini društvene svojine. Dakle, ovo je formalna priča, gde možemo vrlo jasno da vam pokažemo da zakon nije u suprotnosti sa navedenim odredbama.
Jako je dobro ovde reći da se ovim zakonom ukidaju prava na besplatnu podelu većinskog kapitala, da se ovim zakonom ukidaju prava, ne znam koja sve, ali gospodo, pogledajte sve prethodne zakone, i pogledajte privredu, takvu kakva jeste, i ta prava koja su radnici mogli da ostvaruju. Nadam se da ste dobro čuli jutros, kad sam rekao - akumulirani gubici u ovoj privredi su 500 milijardi dinara, nedostajući obrtni kapital 670 milijardi dinara, ukupan unutrašnji dug 847 milijardi dinara, ukupan dug prema inostranstvu dvanaest milijardi dolara, dug za deviznu štednju šest milijardi dolara.
To su ti zakoni i to su te beneficije koje ste prethodnim zakonima davali, navodno, radnicima kroz besplatnu podelu. Šta ste im to besplatno delili - niste vi ništa besplatno delili, nego ste vi skidali odgovornost, teret odgovornosti sa države, onog časa kada se kroz paralelnu, nekontrolisanu privatizaciju, iz društvenog kapitala izvuklo šta se izvući može, pa onda - hajde sada da podelimo radnicima besplatno, a kada sutra preduzeće bude u problemu i kada dođu da štrajkuju zbog plate, mi ćemo reći - pa vi ste vlasnici, to je vaše preduzeće, izvolite, rešite vaše probleme.
Mi nećemo demagoški da varamo narod i da kažemo - besplatnom podelom se postiže socijalna pravednost. Nije tačno. Besplatnom podelom vi, naprotiv, ugrožavate socijalnu pravednost, socijalnu stabilnost i ekonomski razvoj ove zemlje. Besplatnom podelom samo skidate teret odgovornosti sa svojih leđa, a mi to ne želimo da radimo.
Jer, još jednom vas podsećam, naš ključni princip je ekonomski razvoj i stvaranje uslova za socijalnu stabilnost i zato idemo ka investicijama. Kada kažemo - privatizacija, mislimo - investicije. Molim vas, šta bi se desilo besplatnom podelom akcija, ko su ti investitori koji će uložiti kapital? Radnici, koji će besplatno dobiti akcije.
Je li to socijalna pravda za koju se zalažete? Nadam se da nije. Nadam se da je socijalna pravda stvaranje uslova za ekonomski razvoj i stvaranje uslova za socijalnu stabilnost, a to može da se desi samo investicijama u ovoj zemlji.
Zato sam jako, jako iznenađen, kada se olako poseže za populističkim parolama i kada se olako preuzima teška politička odgovornost za to - hajdemo da podelimo akcije, pa ćemo rešiti sav problem. Podelom se ne dobija ništa, potrebne su nam pare da pokrenemo opustošenu privredu, posle petnaest godina. (Aplauz).
Dame i gospodo, poštovani narodni poslanici, poštovano predsedništvo, gospodine predsedniče, privatizacija je vrlo popularna tema na ovim prostorima. Popularna je od 1989. godine, ali sve do pre dva meseca rezultati su bili zaista minorni. Naime, najpre bih da vas upoznam sa stanjem u vezi privatizacije danas u Srbiji.
Mi smo do novembra meseca imali svega 400 preduzeća koja su ušla u privatizaciju shodno raznim zakonskim propisima od 1989. godine pa sve do današnjeg dana, a od novembra meseca se desio jedan fantastičan intenzivni talas ulaska novih preduzeća u privatizaciju, tako da danas imamo preko 900 preduzeća. Dakle, sve ono što je u prethodnih deset godina rađeno može se meriti cifrom od 400 preduzeća, a samo u poslednjih dva meseca je novih 500 preduzeća ušlo u privatizaciju.
Naravno, privatizacija je obavljena po tzv. insajderskom modelu, po modelu besplatnih podela akcija i to većinskog vlasništva radnicima. S obzirom da DOS u svom ekonomskom programu ima potpuno drugačiji način privatizacije, model privatizacije, smatramo da je neophodno brzo zaustavljanje privatizacije po tzv. modelu autonomne transformacije.
Da bih objektivnije informisao javnost, ovaj današnji predlog zakonskog akta nije predlog novog zakona o privatizaciji, već je naprotiv Predlog o izmenama i dopunama postojećeg Zakona o svojinskoj transformaciji, a cilj tih izmena i dopuna je pre svega da zaustavi dalju privatizaciju i svojinsku transformaciju, sve do juče po modelu autonomne transformacije.
Po novom zakonu o privatizaciji mi ćemo vrlo brzo otpočeti javnu raspravu i nadam se da ćemo u dogledno vreme, za najdalje tri meseca od danas, imati zakon u skupštinskoj proceduri. Zašto smo se odluči na ovaj korak da zaustavimo autonomnu transformaciju? Iako su predlagači prethodnog zakona vrlo često isticali da je model privatizacije socijalno pravedan i prihvatljiv za sve učesnike u ekonomskom životu Srbije smatramo da to nije tačno, s obzirom da prethodni zakon isključuje ogroman broj, armiju nezaposlenih, kojih je preko milion i po, isključuje mlade ljude i prema tome, lako se može doći do zaključka da je prethodni zakon pisan samo za interese određene grupe. To je jedan, rekao bih, političko - ekonomski aspekt zašto stari Zakon o privatizaciji mora pod hitno da bude zaustavljen u domenu autonomne transformacije, ali za nas iz Vlade su mnogo značajnija sledeća dva ekonomska aspekta.
Smatramo da insajderski model privatizacije apsolutno ne može da doprinese da privatizacija bude sredstvo za postizanje cilja, a cilj je drugačija, optimalna struktura tržišne privrede i efikasna ekonomija, za šta smo se mi založili i što smo obećali, a to ste mogli da čujete u programu Vlade i u ekspozeu premijera na prošloj sednici Narodne skupštine.
Insajderski model privatizacije neminovno vodi ka zatvorenim strukturama vlasništva, insajderski model privatizacije neminovno znači zatvaranje preduzeća i nemogućnost novih investicija u preduzeće. Isto tako, insajderski model privatizacije izaziva još jednu dodatnu anomaliju, a to je sekundarni promet akcija, jer insajderskim modelom, vrlo često smo to isticali, kreiraju se iluzije da se radnicima dele besplatne akcije u iznosu od 400 maraka po godini radnog staža.
Svako onaj ko je pokušao da trguje tim akcijama, shvatio je da nije dobio 400 maraka, nego 40 ili 80 maraka u sekundarnom prometu. To i nije toliko strašno, jer su mnogi isticali da kapital nema boje. Ne treba imati predrasuda prema tom kapitalu koji će se pojaviti u sekundarnom tržištu. Mi kao ekonomski reformisti, apsolutno imamo predrasuda, ne predrasuda nego sumnje da će te akcije završiti u rukama samo određene interesne grupe. Dakle, interesne grupe u sekundarnom trgovanju, koja i u proteklom periodu je imala prilike da zaradi ogromne količine novca i da baš insajderskom privatizacijom u sekundarnom prometu pružamo mogućnost za legalizaciju tako zarađenog novca. Zbog toga smatramo da našoj privredi nisu potrebni finansijski investitori, da su našoj privredi potrebni investitori iz srodnih grupa ili istih industrijskih delatnosti, a mi ih zovemo strateški investitori. Bez obzira, da li su oni domaći ili inostrani, a pretpostavljamo da će to dominantno biti inostrani investitori.
Ovaj model zakona o privatizaciji apsolutno stavlja jednu barijeru za bilo koje investiranje koje bi moglo da dođe sa te strane. Znači, privatizacija je za nas samo sredstvo za početak tržišnih reformi, sredstvo za ostvarenje osnovnog cilja, a to je izgradnja optimalne privredne strukture, a na kraju krajeva dolazak do strateškog cilja, a to je efikasna ekonomija. Naravno, mnogi su isticali u javnoj raspravi, koja je proteklih nekoliko dana vođena, da će se donošenjem ovakvog zakona napraviti jedno svojevrsno bezakonje u ovoj oblasti. To nije tačno. Ovaj zakon zaustavlja dalje autonomne transformacije, nema retroaktivna dejstva na autonomne transformacije koje su se do sada desile, omogućava da preduzeća koja su se našla u prvom krugu autonomne transformacije, završavaju prvi krug transformacije do kraja. On omogućava da preduzeća koja su u drugom krugu slobodno završe transformaciju do kraja, ali isto tako ovaj zakon omogućava Direkciji za procenu vrednosti da obavlja svoje poslove koji su obuhvaćeni drugim članovima prethodnog zakona.
To su pre, svega, poslovi kontrole, da li je kompletna procedura privatizacije uređena u skladu sa zakonom i da li je došlo do proceduralnih ili odgovarajućih materijalnih prekršaja. To će Direkcija uraditi i u narednom periodu. Ovaj zakon izuzima oblast koja se odnosi na transformaciju uz saglasnost Vlade iz transformacije onih preduzeća kod kojih je Vlada osnivač. Drugim rečima, mi ćemo dozvoliti da otpočne privatizacija sa liste 75 i da krenemo sa pripremom preduzeća, kod kojih je Vlada osnivač, a tek onda da razmišljamo o privatizaciji. Zašto sam rekao da otpočne. Zbog toga što ta lista od 75 preduzeća , koja je ustanovljena 1997. godine, niti jedno preduzeće nije otpočelo privatizaciju i što je još mnogo važnije, niti jedno preduzeće nije krenulo sa neophodnim merama restruktuiranja u poslovnom i finansijskom domenu.
Mi to želimo da radimo vrlo brzo i vrlo uskoro ćete saznati da počinjemo sa prvim slučajevima. Naš cilj, još jednom da podvučem, su ekonomske reforme. Ekonomske reforme se mogu ostvariti strateškim investiranjem. Zbog toga ćemo podržati sva ona preduzeća koja se ne nalaze na listi 75 i nisu prvobitno bila predviđena posebnim programom Vlade, da ukoliko imaju odgovarajuće kontakte sa svojim partnerima koji su zainteresovani da ulažu u to preduzeće, da u ovom periodu do donošenja novog zakona to i učine. Zbog toga smo ubacili poseban član koji o tome govori. Ono što na kraju mogu da kažem, a to je da ćemo mi vrlo uskoro izaći sa predlogom novog zakona o privatizaciji, gde ćemo vrlo uskoro otvoriti javnu raspravu sa ciljem da obezbedimo konsenzus svih zainteresovanih grupa, pre svega da zakon o privatizaciji ovoga puta ne uđe u parlamentarnu proceduru pre nego što ne dođe do vas ovde. Hvala.