Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Tomislav Nikolić

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, najpre da odgovorim na ove primedbe. Ako je prirodno da glasaju oni kroz čije opštine put prolazi, onda je neprirodno da glasaju oni kroz čije ne prolazi. Vi to tako postavljate. Prirodno je da svi glasaju koji su za to, a ne oni koji tamo žive.
Zanimljivije je ovo što je gospodin Janković rekao, on uvede u to da poslanik ako izrazi sumnju radi protiv naroda. Još kaže - ako ovo ne izglasamo radili smo protiv naroda.
Vi imate većinu, pa glasajte kako god hoćete, ali ako je to shvatanje demokratije da ne možemo da izađemo i da kažemo protiv čega smo i za šta smo, a da vi ne izađete i da nam kažete da smo protiv naroda, onda neću da živim u takvoj demokratiji. Okanite se politike ako tako shvatate demokratiju.
Ako izlazak opozicionog poslanika za govornicu tumačite radom protiv naroda, vi znate ko radi protiv naroda, onaj u čijim su rukama poluge moći, onaj ko može da izda državu i narod. Poslanik koji ovde javno iznese stav radi protiv naroda i dobijete aplauz poslanika većine. To liči na vremena posle kojih je uvedena akcija "Sablja".
Ministar je u drugom delu svog odgovora na naše primedbe sve do pred sam kraj zaista ličio na ministra, izneo deo podataka. Na kraju mu je falilo još da digne ruke i da se ljubi ovde sa egzaltiranim poslanicima većine, ali početak je bio u maniru gospodina Ilića. Pamtim gospodina Ilića kada je ležao na smetlištu u Čačku, nije dao da izvode radove, da mu ne prave tu smetlište! To je bilo veličanstveno. Poveo narod, legao na put, pa hajde zgazi Velju Ilića.
Sada kada stanovnici Beške imaju primedbe na usvojeni projekat koji će biti izgrađen, ne mogu oni to da zaustave, ministar kaže - leže po putu ribolovci. Nije u redu, gospodine ministre. Oni koji su protiv vas i oni su borci za demokratiju, oni su borci za nešto bolje. Niste samo Vi dok ste se borili bili borac, i kada ste utovarili, da li je bio buldožer ili bager, i doterali ga iz Čačka u Beograd, da vas baš niko ne zaustavi, i kada ste šamarali policiju, o tome postoje podaci na video trakama – niste samo Vi bili borac za demokratiju, gospodine ministre. Kako se promeni to shvatanje borbe za demokratiju čim sedoste u fotelju. Sada i onaj ko je protiv vas on je ribolovac. Šta fali ribolovcima? Mogu i ribolovci da se bore za demokratiju. Ne moraju samo magistri da se bore za demokratiju.
Dame i gospodo narodni poslanici, Narodna skupština treba da prihvati ovaj amandman zato što time pokazuje da postoji načelo podele vlasti i da je zakonodavna vlast nezavisna od izvršne vlasti, što u praksi jako teško može da bude ostvareno, ali barem ako ni zbog čega drugog onda samo zbog toga što ne smemo da dozvolimo da Predlog zakona briše tu odredbu kojom se diče demokratska društva u razvijenom svetu.
Naime, ovde se predlagač zakona usudio da određuje ono što je povereno Narodnoj skupštini i regulisano članom 82. Ustava, a to je da Narodna skupština uređuje svoj rad i organizaciju i način ostvarivanja prava i dužnosti narodnih poslanika.
Narodni poslanici imaju pravo da podnesu predlog za izglasavanje nepoverenja Vladi, a Poslovnikom uređuju kako će da teče postupak izglasavanja nepoverenja i koji su rokovi za izglasavanje nepoverenja. Da je Skupština koja je usvajala ovaj Ustav htela da ograniči Narodnu skupštinu, onda ne bi u članu 93, stav 3. ili 4, ograničila samo minimalni zakonski rok za glasanje o nepoverenju. Ustav Republike Srbije kaže – glasanju o nepoverenju Vladi može da se pristupi tek tri dana posle podnošenja zahteva.
Odakle predlagaču zakona pravo da u zakon uvrsti odredbu koje nema u Ustavu i kaže – najmanje tri, a najviše 15 dana. Ne može Vlada koja nam predlaže zakon da našu raspravu o Vladi ograniči na jedan određeni vremenski rok. Šta biva ako u roku od 15 dana ne dođe do glasanja o nepoverenju Vladi? Da li Skupština prekida raspravu ili se na isteku 15. dana automatski pristupa glasanju? Šta ako neki poslanik nije dobio reč? Ko je sprečio narodnog poslanika da obavi svoju dužnost da predstavlja građane u Narodnoj skupštini Republike Srbije?
Vlada navodi sumnjive razloge za odbijanje amandmana; te može 20 poslanika da predlaže svakih 20 ili mesec dana da se izglasa nepoverenje, pa može doći do inhibicije, nije rečena još jedna ružnija reč u obrazloženju, a mogla je. Kako da prihvatite, pa i ako pripadate vladajućoj većini, da vam neko, da vam Vlada Predlogom zakona ograniči rad u Skupštini i da sami sebe nekom autocenzurom ograničavate kada diskutujete o Vladi?
Tvrdim da je sumnjivo i ono čemu je pribegavala prethodna vlast, čemu ćete vi pribeći u utorak, da je sa stanovišta Ustava sumnjivo može li Skupština da izbegne raspravu o izglasavanju nepoverenja Vladi, odnosno ne raspravu, Ustav kaže – glasanje; može li Skupština predlogom i većinom da spreči 20 poslanika da se stavi na dnevni red glasanje o nepoverenju Vladi. Ubeđen sam da ne može, ali kod našeg Ustavnog suda sve može.
Svedoci ste da je DOS u ranijem sastavu skupštinskom većinom odbacio kao tačku dnevnog reda rasprava o nepoverenju Vladi Zorana Đinđića, a samim tim i glasanje o nepoverenju Vladi.
Znam da se pripremate u utorak da izvedete istu ekvilibristiku, da upotrebim jednu blagu reč, a imam ja i ružniju reč za to. Naravno, obratićemo se mi ponovo Ustavnom sudu, ali nije nam odgovorio ni povodom predloga Čedomira Jovanovića da se tačka skine sa dnevnog reda zato što predlog za izglasavanje nepoverenja Vladi podnose oni koji za Vladu nisu glasali. Ćuti Ustavni sud i pred takvom glupošću. Verovatno će ćutati i ako napravite u utorak novu glupost, pa nas sprečite da raspravljamo i da glasamo o nepoverenju Vladi.
Molim vas da u danu za glasanje ne dižete ruku automatski i da ovaj amandman prođe, kako bismo, ako to neće drugi, a onda mi poslanici, sačuvali dostojanstvo Narodne skupštine. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman bi trebalo da prihvate poslanici vladajuće većine, zato što to govori o njihovoj ozbiljnosti.
Najpre da razgovaramo o stavu 4. koji se trudio da formuliše šta će biti, koja je sudbina Vlade koja je postavila pitanje svog poverenja i nije dobila 126 glasova. Kaže: ″Vlada kojoj nije izglasano poverenje može podneti ostavku.″ Tu se postavljaju najmanje dva pitanja. Može li Vlada u nekom drugom slučaju da podnese ostavku? Vi ste sada ovde formulisali kada Vlada može da podnese ostavku – ako joj nije izglasano poverenje, a šta ako hoće da podnese ostavku bilo kog dana u bilo kom slučaju.
Dalje, zašto predviđate da Vlada može u ovom slučaju da podnese ostavku, kada može u svakom slučaju da podnese ostavku? Sada može da podne na pamet predsedniku Vlade da podnese ostavku, a ima li ta odredba zakona da predsednik Vlade danas u 18,00 časova može da podnese ostavku? Nema. Šta će nam onda odredba da može da podnese, ako mu nije izglasano poverenje, da može, i šta će nam u zakonu odredbe - može? Ili podnosi ili se to ne pominje.
Hajde da raspravljamo i o članu 93. Ustava. U stavu 4. se formuliše pitanje poverenja. Građani Srbije su sebi poklonili ovaj ustav davne 1990. godine, referendumom. U Ustavu piše da Vlada može da postavi pitanje svog poverenja u Narodnoj skupštini. Sada je ostalo na nama, predstavnicima naroda, da odlučimo šta će biti ako Vlada ne prođe na testu svog poverenja.
Vidite koliko su moralniji bili ljudi koji su 1990. godine predlagali i na referendumu i ovaj ustav proglasili. Podrazumevalo se da ta vlada više ne vlada. Takva vlada koja nije spremna, ako joj nije izglasano poverenje, da podnese ostavku ne treba da bude ni izabrana u Narodnoj skupštini.
Meni se čini da Vlada ovim predlogom zakona pokazuje kako nije spremna da odstupi, čak i ako joj nije izglasano poverenje, a pripadate tzv. demokratskom bloku koji je optuživao bivše režime kako će po svaku cenu čuvati vlast, kako neće dati vlast ni posle izbora, kako će tenkovima ići, a sada govorite malo više o sebi.
Na vlasti ste, dame i gospodo narodni poslanici koji činite većinu. Nemojte da usvajate ovakvu normu. Nemojte svojoj vladi da kažete – ako vas neće 126 poslanika u Skupštini, možete da podnesete ostavku. Recite svojoj vladi, svojoj i svakoj drugoj – ako nemate 126 glasova u Skupštini, podnesite ostavku.
Zato vas molim da usvojite ovaj amandman, jer onda bi nam mnoge stvari bile jasnije. Vlada Srpske radikalne stranke nikada neće ostati da vlada ako nema 126 glasova u Skupštini Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, učinjena je jedna povreda Poslovnika, a jedna se trenutno čini. Ta koja je učinjena je ta što gospodin Aligrudić nije naveo po kom članu Poslovnika zahteva da se rad sednice produži. Vi ste dužni, gospodine predsedniče, baš kao kada meni uputite takvo pitanje, da pitate gospodina Aligrudića da navede po kom članu Poslovnika on to predlaže.
Da ne biste učinili i ovu drugu povredu, koju sada činite, upozoravam vas da član 81. reguliše naše radno vreme i ne dozvoljava da produžimo radno vreme. On kaže: "Sednice Narodne skupštine na kojima se vodi rasprava o predlozima zakona, plana razvoja, prostornog plana, budžeta, završnog računa, poslovnika", itd. "održavaju se utorkom, sredom i četvrtkom u vremenu od 10,00 do 18,00 časova sa prekidom od jednog sata."
Postoji član 4. koji dozvoljava da može i nekim drugim danom, o čemu predsednik Narodne skupštine obaveštava narodne poslanike. Na samoj sednici vašim predlogom može da bude produžen rad, ali mimo Poslovnika. To treba da znate. I ovaj poslovnik je neka većina usvojila. Nemojte da vređate i ponižavate tu većinu nekom novostvorenom većinom danas. I to su bili narodni poslanici. Čak ste vi sami ovo i predlagali i glasali za ovo.
Zato bih zamolio, gospodine predsedniče, da se vi izjasnite, da mi date obrazloženje da li je Poslovnik povređen, da li će biti povređen ako izglasate produženje, a onda da radite po svojoj savesti i po svojoj volji. Ali, tražim od vas obrazloženje.
Gospodine predsedniče, izuzetno cenim način na koji vodite sednice Narodne skupštine i ovo vam sada činim. Hoću da vas sprečim da napravite najgrublju moguću povredu Poslovnika a radi se o četiri člana Poslovnika. Ako stavite na glasanje svoj predlog i pozovete se na član 130, povredićete četiri člana Poslovnika, neka vam pogleda sekretar: član 80, član 135, član 157. i član 158. Zašto? Zato što vi sada uvršćujete u dnevni red jednu tačku, koja nije izbor i imenovanje, po hitnom postupku. To je jedina tačka koja bi mogla sada u toku sednice da se uvrsti u dnevni red.
Po članu 80. u dnevni red mogu da se uvrste samo one tačke koje su dostavljene u skladu sa Poslovnikom. Postoji hitni postupak regulisan članom 157. i po njemu mogu da se uvrste tačke čije nedonošenje bi proizvelo štetne i nesagledive posledice. Postoji član 158, koji bi vam omogućio da u dnevni red ubacite sada izbor i imenovanje sudija, mi ne bismo reč rekli, ali tačku koja se zove – predlog za izglasavanje produžetka rada ne možete sada da predložite po Poslovniku. Možete na silu, možete na grubost, ali to bi vam bilo kao kada bi sudija u sudnici rekao – ma kakav zakon, znam kako ću da vodim ovaj postupak. Tako i vi.
Ponavljam, izuzetno cenim način na koji vodite sednice. Ima situacija u kojima se vešto izvučete, ne pokazujete grubost koju su raniji predsednici pokazivali, ali ovog časa načinićete najveću grešku, ostaćete upamćeni, gospodine predsedniče. Skinućete masku, ogolićete se kao poslanik vladajuće većine, a ja vas, ne znam zašto, iz kojih simpatija, kao poslanik opozicije blagonaklono upozoravam da ne načinite tu grešku, da vas ne pamti Srbija.
Da vas uporedim sa kraljem Milanom. Volite vi, to i vaš izgled govori, voleli biste da ste radikal pa da vam kažu – isti Pašić. Kralj Milan je držao u apsu narodne poslanike, pa kada mu trebaju da glasaju za budžet on ih izvede iz apsa, oni glasaju za budžet, opet ih okuje i vrati u aps. Ne bih voleo da vam ovde služimo na taj način, gospodine predsedniče.
Ovu plavu knjigu ste usvojili većinom, poštujte tu većinu. Po toj većini ova ludorija sa vašim predlogom da u dnevni red uđe izglasavanje o produžetku rada ne sme da prođe. Evo ministra ovde. Ovo nije ministar Lalović koji je rekao Srbiji – radite sve suprotno od onoga što priča SRS, biće dobro. Znam kada ste to rekli, ministre. Ovaj ministar je dosta razuman i ja to primećujem u odnosu sa poslanicima.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao stalno zaposleni u Narodnoj skupštini Republike Srbije, podneću prijavu inspekciji rada protiv poslodavca zato što nas drži 13 sati na radnom mestu, ne da nam odmor. Samo se vi igrajte, ali taj zakon ste vi ovde u Skupštini doneli.
Ali, dok me još služi mozak, da komentarišem član 22. Predloga zakona, zato što bih hteo da ukažem na jednu nedoslednost koja se provlači ako samo uporedite članove 12. i 22. Očigledno da predlagač nije mogao da se opredeli hoće li Vladu ravnopravnih ministara koalicionih partnera ili će kancelarsku Vladu, koju bi predstavljao, zastupao, kojom bi na izvestan način komandovao predsednik Vlade.
Zamislite jedan zakon koji bi trebalo da bude konsekventan od prvog do poslednjeg člana, u kome u članu 12. ministar može zahtevati da Vlada odluči da li je predsednik prekoračio ovlašćenja kada mu je dao neki zadatak, a u članu 22. predsednik ima ovlašćenja da podnese predlog za razrešenje ministra i istog časa da ga skloni sa radnog mesta, da ga udalji iz Vlade i da odredi ministra koji će da ga zamenjuje.
To je taj isti predsednik protiv koga ministar može da zahteva glasanje u Vladi, da li je prekoračio ovlašćenje što mu je dao nalog, a, samo deset članova posle toga, predsednik Vlade može da ga skloni zahtevom za razrešenje, kao da uopšte nije postojao i kao da ga nije birala Narodna skupština.
Zbog toga molim predlagača zakona da odluči: ako hoće kancelarski sistem, onda ćemo mi ovde da biramo predsednika Vlade, a on samo da nam predstavi svoj kabinet, a ako hoće sistem u kome Skupština bira svakog ministra ponaosob, onda je predsednik Vlade jedan od ministara, onda predsednik Vlade ne može da podnese zahtev za razrešenje ministra i time ga praktično razreši, zato što je to vlada koja uživa poverenje većine. Zahtev za razrešenje sigurno će biti pozitivno rešen.
Zašto onda toliko žuri predsednik Vlade da ga skloni sa mesta za tih oročenih nekoliko dana, koliko ste predvideli da je rok u kome mora da se glasa o predlogu za razrešenje? Ili je ministar onaj ko u samoj vladi može da traži glasanje protiv neke odluke predsednika Vlade ili je ministar onaj čijim mandatom praktično raspolaže predsednik Vlade.
Mislim da ste ovim predlogom zakona zbunili i same ministre, posebno ministre pripadnike stranaka koje su u koaliciji sa onim ko je pisao ovaj predlog zakona. Verovatno ste im na neki način popustili članom 12. i sada ne može da naredi predsednik Vlade nešto ministru, jer ovaj može da traži da Vlada glasa o tome, a ipak ste hteli da imate dominantni uticaj u Vladi preko predsednika Vlade, pa ste predvideli odredbu o razrešenju ministra, što je izvršeno praktično zahtevom za razrešenje.
Zbog toga što je za Narodnu skupštinu svejedno da li je neko predsednik ili ministar, o svakom se glasa, zbog toga poštujte ministre. Da bi ga narod poštovao, to ne može da bude čovek koga će predsednik Vlade – ne kancelar, nego predsednik Vlade – da razreši jednom svojom odlukom. Ne može.
Ministar mora da obavlja funkciju na koju ga je izabrala Narodna skupština sve do momenta dok Narodna skupština ne kaže – gospodine ministre, vi više nećete obavljati tu funkciju. Između ministra i Skupštine koja ga je izabrala ne postoji posrednik. Onaj ko je predložio da ministar bude izabran može samo da predloži da ministar bude razrešen. Ne može da ga razreši i ne može da ga skloni sa dužnosti do momenta razrešenja.
Dame i gospodo narodni poslanici, samo želim da ukažem na nedoslednost Predloga zakona i da ponovo uporedim dve zakonske odredbe koje se tiču veoma slične situacije. Na primer, kada predsednik vlade podnese predlog za razrešenje ministra, on ga odmah sklanja sa dužnosti i određuje ministra koji će obavljati njegove poslove.
Kada ministar podnese ostavku, ostajemo bez ministra i ne određujemo ministra koji obavlja njegove poslove. Znači, do onog časa kada ministar podnese ostavku, dok Skupština ne primi k znanju, kako kaže predlagač zakona, dok mu ne prestane mandat, mi nemamo ministra i nemamo nikoga ko obavlja njegove poslove.
Imate veoma važna ministarstva koja moraju da imaju ministre. Koliko će proteći vremena od podnošenja ostavke do zakazivanja sednice na kojoj će imati kvoruma za prijem k znanju njegove ostavke. Sve to vreme nećete imati ministra. Predlagač zakona nigde nije predvideo da neko obavlja ministarske poslove u njegovo ime. Razrađivao je situaciju, pa rekao da taj ministar obavlja tekuće poslove. Morao bi neko da mi objasni šta su tekući poslovi ministra. Posebno ste razrađivali odredbe u kom slučaju može da izda neku uredbu.
Znači, išli ste tako daleko da predvidite ko će da obavlja tekuće poslove ako je ministar podneo ostavku, a niste predvideli ko će da obavlja ministarske poslove. Šta ako je to 15, 20, mesec dana. Čini mi se da smo u vreme Nataše Mićić imali dve ostavke koje dva ili tri meseca nisu konstatovane u Skupštini. Ministar zdravlja je bio odredio zamenika koji će da ga zamenjuje, a dvoje drugih ministara ili dvojica, ne sećam se više, mislim da su bili muškarci, uopšte nisu odredili svoje zamenike.
Ako čitate član 24, od momenta podnošenja ostavke do momenta konstatovanja u Narodnoj skupštini nemate funkciju ministra u Vladi, nema ko da obavlja poslove, zato što niko iz Vlade nije ovlašćen da obavlja poslove tog ministra koji je podneo ostavku.
Mislim da je vreme da razmislite malo i da se napravi neki konzistentan predlog uz pomoć amandmana, da vidimo koje amandmane da usvojimo, koje ne, da napravimo jedan zakon koji će moći da bude primenjivan. Inače, iovako nesređen zakon ako budemo bombardovali amandmanima, pa neki usvojimo, neki ne, Vlada će doći u situaciju da povuče ovaj predlog čim ga usvojimo u Skupštini.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman mora da bude prihvaćen, u stvari treba da bude prihvaćen, a koristio bih reč "mora".
Dakle, zato što najpre predlagač uopšte nije ni sam sebi jasan kada koristi reč "uređenje", a tvrdi za tu reč da je sinonim za reč "organizacija", zato što je napisao da se akti koje donosi predsednik Vlade detaljnije uređuju poslovnikom Vlade, pa bi to trebalo da znači, akti koje donosi predsednik Vlade detaljnije se organizuju poslovnikom Vlade, što je neprihvatljivo i menja ustavne kategorije.
Zato što Ustav kada definiše Vladu i njene poslove, nadležnosti i dužnosti, ovlašćenja, u članu 90. tački 5. kaže - Vlada utvrđuje načela za unutrašnju organizaciju ministarstava. Ne kaže za unutrašnje uređenje ministarstava. U članu 94, u kome se govori o poslovima državne uprave i ministarstava, u stavu 5. kaže - zakonom se uređuje organizacija i nadležnost ministarstava.
Ne znam zašto ste eksperimentisali ovoliko, zašto ste se udaljili od Ustava, od jezika Ustava i od jezika naroda, za koji se ovaj zakon piše, ali reč "uređenje" izbacite, nedefinisano je šta je to uređenje. Mislim da ćemo vam to dokazati raspravom o amandmanima. Vratite u upotrebu reč koju koristi Ustav Srbije - organizacija, a kada Ustav bude pisao o uređenju, onda ga razradite odredbama zakona koje će govoriti o uređenju.
Gospodine predsedavajući, ne znam da li ćete da koristite ovlašćenja iz člana 94. Poslovnika ili da govorim, pošto je očigledno da kvoruma više nema, a to ćemo vam i dokazati. Mi ćemo izaći iz sale i tražiću da se prebrojimo koliko nas ima.
Da vidimo malo ovaj član 27. Gospodine ministre, izgleda mi, ako se vi pisali ovaj predlog zakona, da ste mislili da je ovo jedini predlog zakona koji ćete napisati za vreme ovog mandata, pa ste se trudili da ostane po nečemu upamćen. Malopre sam vam prigovarao reč "uređenje". Vi ste u obrazloženju rekli da je to bolja reč nego reč "organizacija".
A kada ste obrazlagali zašto ovaj amandman ne prihvatate, napisali ste: "Predlagač amandmana nepotrebno izjednačava organizacioni oblik unutar Vlade". Što niste ovde napisali da nepotrebno izjednačava oblik uređenja Vlade? Kako to da ste vi ovde koristili reč "organizacija", a kažete da reč "uređenje" mnogo više odgovara duhu srpskog jezika.
Hajdemo sada na član 27. Najpre, predlažem vam da, kad drugi put pišete predlog zakona, koristite jedninu ili množinu, a posebno u jednom istom članu, zato što je svakome ko tumači zakon, ko se po njemu ravna, ponaša, postupa, dovoljno da kažete "kabinet" i onda su svi kabineti u okviru toga zastupljeni.
Vi kažete "radni odnos u kabinetu", a onda u stavu 3. kažete: "Kabinete vode šefovi kabineta". Valjda: "Kabinet vodi šef kabineta". Nas ovde ne interesuje koliko vi imate tih kabineta.
Pet kabineta, pet šefova kabineta, ali kabinet vodi šef kabineta, koga postavlja i razrešava predsednik, odnosno potpredsednik Vlade i koji ima položaj. To je jedna norma koja je čista, koja je potpuno jasna, a ne kabineti imaju šefove kabineta koje postavljaju potpredsednici Vlade i koji imaju rang takav i takav. Naravno, zašto smo hteli da to bude sve u Generalnom sekretarijatu Vlade, a diskutovaćemo i o tome generalnom sekretarijatu.
Suočili ste se sa problemom, kamo sreće da to bude slatki problem, ali je ispao težak problem. I kao što mi imamo problema u lokalnoj samoupravi, vi verovatno pri formiranju Vlade, imaćemo i mi pri formiranju nove vlade, da uđete u zgradu Vlade i zateknete svaki radni sto zauzet.
Sada se nađete pred problemom da imate sva mesta popunjena ljudima koje ne poznajete, za koje ne znate da li će ideološki da slede Vladu, da li će brljati, da li ih je primila neka prethodna ideologija. Vi to sada pokušavate da rešite, ali čini mi se nedovoljno jasno.
Umešali ste se u kabinet, odredili kako se zasniva radni odnos u kabinetu, kako prestaje radni odnos u kabinetu, ali to niste uradili za Generalni sekretarijat. Ako Generalni sekretarijat radi stručne poslove za Vladu, to znači da radi i za predsednika i za potpredsednike, zato što su predsednik i potpredsednici deo Vlade. Oni nisu izdvojeni iz Vlade.
Taj kabinet koji formira predsednik, on je u sastavu Generalnog sekretarijata. Razumem problem koji je stvoren i vi treba da napravite kabinete predsedniku i potpredsednicima od ljudi koji tamo rade, a naravno da predsednik i potpredsednici žele da dovedu ljude u koje imaju veliko poverenje. Naravno da ne može bivši šef kabineta bivšeg predsednika da bude šef kabineta novog predsednika. To ovde nije razrađeno do kraja.
Ne može samo funkcijom generalnog sekretara kome prestaje mandat da bude rešen problem Generalnog sekretarijata. U tom sekretarijatu ima stotinu ljudi. Šta ćete sa njima? Ne možete da im date otkaz, nije im prestao mandat. Ne možete sa njima da radite. Možda možete one druge poslove koje ste predvideli, ali stručne ne možete.
Zato, gospodine ministre, preporučujem vam da ovaj svoj predlog zakona povučete. Niste ga dobro napisali, nažalost. Čak znam iz koje ste oblasti doktorirali i strahovito me čudi da ste mogli da napišete ovakav predlog zakona. Onda se postavlja pitanje da li je Predlog zakona rađen po diktatu. Izbegao bih da radim po diktatu.
Zakon ne gubi ništa na vrednosti ako prihvatite amandman. Zna se ko će raditi poslove kabineta, a ovako da ubacite čak i radne odnose u Predlog zakona o Vladi, materiju koja se reguliše Poslovnikom Vlade, materijom koja se reguliše uredbama, nemojte da Narodnu skupštinu Republike Srbije zamarate materijom koja nije zakonskog karaktera, materijom koja se rešava podzakonskim aktom ili aktom Vlade.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada diskutujete o Predlogu zakona o Vladi uvek upadate ili može da se desi da upadnete u zamku da diskutujete kao neko ko neće biti u Vladi nikada ili da razmišljate kao neko ko planira da svojim radom vrlo brzo bude član Vlade. Zato može da se desi da usvojite amandmane koje bi trebalo da ustanovite kada dođete na vlast.
To je moja osnovna primedba predlagaču zakona. Dakle, mislim da nije trebalo predložiti nijedan od ovih članova od 26. do 33, zato što se time direktno u zakonodavnu materiju ubacuje ono što je Ustav prepustio Vladi Republike Srbije.
Neprirodno je, ne valja da sada donesemo zakon kojim obavezujemo novu Vladu. Pa Ustav je i zamislio da se vlade takmiče tako što će svaka za sebe da pravi organizaciju i ustrojstvo, i da ima širinu i mogućnosti da dokaže da je sposobnija od prethodne, da ume sve najbolje da predvidi, i službe, i uređenje. I taj član 90. tačka 9. kaže da Vlada obrazuje stručne i druge službe za svoje potrebe, i to nije zakonodavna materija.
U odgovoru na ovaj amandman predlagač zakona nas upućuje da to nije zakonodavna materija, a onda pada u zamku da nam je kao zakonodavnu materiju predložio šest članova pre toga koji su, kako on to kaže, uredbodavna materija.
Hoće li Vlada imati otvoreni dan, to zavisi od Vlade. Ne možemo mi u Skupštini da kažemo, Vlada će komunicirati putem interneta sa građanima, da naredimo Vladi da komunicira. Neka to bude odluka Vlade kako će da komunicira, hoće li. Mislim da je predlagač amandmana upao u zamku da nam ukaže samo na jednu oblast u kojoj će Vlada da reguliše svoje odnose, a šta smo sve propustili.
Možda će Vlada da organizuje besplatne utakmice, humanitarne koncerte, možda će Vlada da organizuje narodnu kancelariju, pa u svim opštinama narodnu kancelariju, to je prepušteno samoj vladi.
Zbog toga mislim da treba, ako već držite nekakve sednice Zakonodavnog odbora, i Vlada sama da se usprotivi, dakle, da joj mi uređujemo ono na šta joj je Ustav dao pravo, a to su članovi od 26. do 33, ima ih sedam.
I kabinet predsednika, kabinet potpredsednika, Generalni sekretarijat i službe Vlade, a za mene su sve to službe Vlade, sve je to ostavljeno Vladi da sama reguliše svojom uredbom. Nije zakonska materija. Zbog toga mislim da mi nećemo za ovaj amandman glasati, zato što time prihvatamo i mi igru da ćemo budućoj Vladi vezivati ruke. Protiv sam toga da bilo ko vezuje ruke onome ko će da ga zameni, onome ko će da ga smeni, i da ostavimo pravo onome ko je sada na vlasti da već sada utiče na to kako će raditi neko drugi.
Zbog toga kažem, trebalo bi da se Vlada, iako je sama predlagač, ali izgleda da je tu Vlada izgubila neku nit u predlaganju ovog zakona, usprotivi tome da joj se oduzima iz ruke ključna poluga vladanja, a to je njena organizacija i njeno ustrojstvo.
Dame i gospodo narodni poslanici, ukoliko može da se bude ozbiljan u tri sata ujutro, može ko je spavao do pola tri pa ustao, ali onaj ko je radio od jutros od 10,00 taj od tri noćas ne
može da bude ozbiljan. Predlagač zakona kao da je tako radio u tri noću. Ovaj član to dokazuje.
Član 40. je jasne ustavne odredbe pretočio u nejasne zakonske. Šta sada biva? Dotakao se nekih odnosa predsednika i vlade regulisanih Ustavom, a nekih nije. Na primer, u članu 83, imate tačku 6. koja kaže: "Predsednik Republike, kada Narodna skupština nije u mogućnosti da se sastane, po pribavljenom mišljenju predsednika Vlade, utvrđuje postojanje neposredne ratne opasnosti ili proglašava ratno stanje". Zašto to niste uveli u zakon?
Zašto niste u zakon uveli u odnosima između predsednika Vlade i Republike, da predsednik Vlade dostavlja mišljenje predsedniku Republike o postojanju neposredne ratne opasnosti ili o potrebi da se proglasi ratno stanje.
Znam da to nije potrebno, ali vas pitam, zašto ste prepisivali norme iz člana 83. tačke 7. i 8? Vi ste prepisivali norme iz tačke 7.
Član 40. stav 1: "Vlada predlaže predsedniku Republike uvođenje vanrednog stanja i akte kojima se preduzimaju mere u vanrednom stanju". Ovde se kaže "na predlog vlade, kada su na delu teritorije Republike Srbije ugroženi bezbednost Republike Srbije, slobode i prava čoveka i građanina ili rad državnih organa, (predsednik) proglašava vanredno stanje i donosi akte za preduzimanje mera koje takve okolnosti iziskuju, u skladu sa Ustavom i zakonom".
U stavu 2. kažete: "Vlada može predložiti predsedniku Republike da za vreme ratnog stanja donese akte u pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine". Pomislio bi čovek da ste izmislili nešto, ali u Ustavu, tačka 7, kaže se: "Predsednik Republike, po svojoj inicijativi ili na predlog Vlade, za vreme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, donosi akte o pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine", s tim što još kaže da je on dužan posle ukidanja tog stanja da podnese na verifikaciju Narodnoj skupštini akte koje je doneo, a vi to niste u zakonu naveli.
Zašto su vam potrebne odredbe 1. i 2. člana 40? Šta to one regulišu kada je to Ustav potpuno regulisao, odnosno ako treba da prepisujemo Ustav, zašto niste i tačku 6. uzeli, koja govori o pravu predsednika Vlade da zahteva nešto od predsednika Republike.
Opet ste upali u zamku kada obrazlažete zašto ne prihvatate amandman? Kažete za jedan deo amandmana da je to regulisano Ustavom, a vama je ceo član regulisan Ustavom. Sada bi trebalo Narodna skupština da kaže - mi vama ne prihvatamo ovaj član zato što je regulisan Ustavom.
Gospodine ministre, ubeđen sam da ste poslednjih dan-dva videli ovaj predlog zakona. Ovo sigurno nije izašlo iz vašeg radnog stola.
Dame i gospodo narodni poslanici, nema od zakuvavanja ništa, nažalost. Mislim da bi od člana 10. i od amandmana koji je na član podnet mogao da se sačini jedan dobar član ovog predloga zakona. Morao bi predlagač da odustane od ovih portfelja i bez portfelja, morali bi i predlagač zakona i amandmana da odustanu od jednog potpredsednika, ali bi morao i predlagač amandmana da odustane od stava 3. svog amandmana na član 10, koji govori o tome da moramo na silu u vladu da uvedemo 30 posto predstavnika manje zastupljenog pola.       
Ako tu sledimo neke evropske tendencije, onda ćemo za neku godinu morati još jednu odredbu za još jedan pol da uvedemo. Trenutno mi u Srbiji poznajemo dva pola u većini. Međutim, Evropa je odavno raskrstila sa brojem dva kada su u pitanju polovi i prešla je već na mešovite polove, prešla je na mešovite brakove, tako da kada u Evropi imate brak između dve, po nama, žene, pretpostavlja se da je jedno muškarac. Zato što sve priznate religije, kojima verovatno pripadaju i evropski narodi, traže da se brak sklopi pred Bogom između onih koji po prirodi stvari mogu da imaju decu. Naravno, desi se nekakva bolest ili nedostatak, i to je nešto drugo. Kada uključite dve žene u brak, znate da ne mogu da imaju dece.
S druge strane, javlja se u velikoj većini, a to je počelo iz evropske diplomatije, a proširilo se izgleda i na našu diplomatiju, proširilo se prvo preko engleske vlade, a verovatno će da se širi i dalje, da muškarac ne mora da bude samo muškarac i da preuzme funkciju koju su oduvek, kroz iskone, imale žene. Pa ćete onda morati da proširujete Predlog zakona, jer će se s pravom on javiti i reći - e, sad je naš međupol ugrožen jer nas nema zakonom predviđenih da vladamo ovom zemljom, pa ne tražimo 30%, vidimo da nas nema još uvek toliko, ali tražiće 5%, ili će tražiti prirodni prag.
Zbog toga, naravno, čuo sam konstataciju da ćemo mi verovatno glasati za ovaj amandman, baš zbog toga, ali ovo nije amandman na izborni zakon. Tu vas podržavam potpuno, mada sam sklon tome da preporučim ženama u Srbiji da se bave politikom, da ih ne teramo da se bave politikom. Da se bave politikom kao opredeljenjem, pa da svi na listama imaju dovoljan broj žena, da uopšte ne morate zakonom da im određujete koliko će žena poslati u Skupštinu.
Ali, evo, prihvatio sam da to uradimo i zakonom, i bolja je situacija u ovom parlamentu. Neki kažu da su sada demokrate na vlasti, kao. Nije tačno, nego ima više žena, pa se i ovi muškarci ustručavaju da se ponašaju kao što su se nekada u Skupštini ponašali.
Znači, ne mogu da prihvatim da 30% ministara budu žene. Ne mogu da ograničim predsednika Vlade, bez obzira na to iz koje je političke stranke. Ne mogu, neka on odluči hoće li ili neće. Ne može ni Narodna skupština da mu vezuje ruke na taj način, jer mu nismo vezali ruke po stručnosti. Nismo rekli koliko mora da ima akademika, koliko sa fakultetskom diplomom, koliko mora da ima ovih, koliko mora da ima onih. Pa, kako onda da mu po polu određujemo i vezujemo ruke, tim pre što u ovako šarenim koalicijama teško da možete da ispunite taj zahtev.
I ovaj predlog zakona koji govori o ministrima bez portfelja je Predlog zakona koji zna da ako ovaj predlagač ostane na vlasti u idućem mandatu da će morati da ima male koalicione partnere i njima je namenio ministarstva bez portfelja. To je očigledno. Jer, taj ministar bez portfelja u zakonu o Vladu dalje nigde nije razrađen. Samo se pominje kao ministar bez portfelja.
Ministri sa resorima imaju u nekoliko članova razrađene obaveze, prava, dužnosti. Ministar bez portfelja se više nigde ne pominje. Znači, on će ovde biti izabran i on je završio svoju misiju, uveo svoju malu političku strančicu, prvo u koaliciju na izbornoj listi, pa vas zato evo 15 godina posle prvog saveta ponovo savetujem - ne vodite male političke stranke na izbore kao članove svojih izbornih lista. Neka ostane srpska politička scena za one koji mogu da ispune cenzus.
Jer, vidite kako se ponašaju oni koji su u malim političkim strankama. Što manja stranka, veća ucena i viša politička funkcija ili ministarska funkcija u Vladi, pa se onda hvatate za glavu kako Nataša Mićić vodi sednice Narodne skupštine, pa se hvatate za glavu kako Goran Svilanović vodi spoljne poslove, pa kako to radi Vuk Drašković, pa šta se sve dešava sa malim političkim strankama. To su ljudi bez odgovornosti.
Zato predlažem, ako bi moglo da se prihvati da nam neko dostavi amandman u kojem će sve ove nesuglasice biti izglađene, eto mogli bismo za taj amandman i da glasamo. Ovako, niti nam je zakon prihvatljiv, ali ni ovaj amandman, ovako napisan, nije nam prihvatljiv.
 Dame i gospodo narodni poslanici, voljom predsednika Skupštine i vaše većine mi danas raspravljamo o Predlogu zakona o Vladi i pomalo mi cinično deluje da raspravljamo o Predlogu zakona koji nam je podnela Vlada, a kojoj uzaludno već mesec i po dana tražimo raspravu o poverenju.
Valjda bi trebalo prvo da raščistimo hoće li ova vlada ostati ili neće. Ako formiramo novu, ili ako dođe do izbora, da ne opterećujemo novu Vladu zakonom koji je ostavila Vlada koja više nije imala poverenje Narodne skupštine. Zato bih mnogo više voleo najpre da smo raspravljali o Vladi, pa zaključili da Vlada uživa poverenje, pa hoćemo njen predlog zakona o Vladi da raspravljamo, ili ne uživa poverenje, pa onda ovo bacamo, neko neće želeti da bude opterećen ovakvim zakonom.
Ako raspravljamo i ako je tu prisutan ministar za lokalnu samoupravu, voleo bih da raspravljamo o ovih 160 požara skoro koji bukte Srbijom u svakoj lokalnoj samoupravi koje je proizveo ne ministar, nego Zakon o lokalnoj samoupravi. Mi smo to znali i pred lokalne izbore predložili vam izmene i dopune Zakona o lokalnoj samoupravi, i da eliminišemo sukobe koji će nastati. Vi se na to niste obazirali.
Sada, ministre, garantujem da osam sati dnevno odgovarate na telefonske pozive nezadovoljnih izabranih ljudi. Zakon je dozvolio da svi u opštini budu izabrani i svi misle da imaju pravo da rade šta god žele, a ministar nema instrumenata u rukama da to spreči. Došlo je do dvovlašća, trovlašća, prave se koalicije, rasturaju; sa izabranim predsednikom opštine izabrana skupštinska većina ne računa da treba da sarađuje. Zakazuju sednice mimo Poslovnika, usvajaju budžet, biraju opštinsko veće mimo predsednika opštine.
Nekada smo se ovde gložili, nekada se ovde znalo ko je vlast i opozicija, pa nam narod zamerao što se sukobljavamo i ratujemo. Sada imate rat u skoro svakoj lokalnoj samoupravi, i to rat između ljudi koji su izabrani i koji čine neku većinu. U lokalnim samoupravama sada imate rat između većina, ne rat između većine i manjine, koji je politički prirodan i logičan, nego rat između većina.
Zato bih voleo da smo o tome raspravljali, da smo to otklonili i da je podneo ministar novi Predlog zakona o lokalnoj samoupravi ili bar izmene i dopune, i da u tome učestvujemo, da pomognemo da bude donet, pa da Srbija počne i u lokalnoj samoupravi normalno da funkcioniše, a ne ovako od sukoba do sukoba. Sada, šta je tu je, da vidimo u ovom predlogu zakona šta je to na šta nas upućuje Predlog zakona.
Izgleda da nam MMF kroji sve zakone. Evo, rekao je da penzioneri moraju da se liše 40% prihoda koje su dobijali iz budžeta i verovatno je naložio i koliko radnika u državnoj administraciji mora da bude otpušteno. I to razumem. Tri promene vlasti od 2000. godine i svako zaposlio svoje, prodata sva radna mesta i više nemate u nekim institucijama gde sto da unesete za kojim će da sedi neki radnik.
Jeste, kako je koja vlast dolazila od 2000. godine naovamo, samo je punila kancelarije radnicima, pošto je privreda otpuštala, pošto je državna savezna administracija otpustila ljude i isplatila im radni staž. Mnogi su prešli u Republičku skupštinu, Vladu, lokalnu samoupravu, ne libeći se toga da, iako su namireni bar za nekoliko godina unapred, odmah zasnivaju radni odnos kod političke stranke kojoj pripadaju i koja je negde na vlasti.
Zato ću da vidim kakve će posledice ova dva zakona da proizvedu. Svako otpuštanje je pre toga imalo priču o reformama, jer kod nas u Srbiji reforma znači smanjenje radne snage. Baš me interesuje kako ćete se upustiti u smanjivanje radne snage i ko će tu najviše da ispašta.
Da krenemo; član 6 – Vlada nadzire ustavnosti i zakonitost opštih akata autonomnih pokrajina, lokalne samouprave itd. To je bilo u dosadašnjem zakonu, mislio dam da ćete nešto da promenite i da bude bolje, a kada već niste, onda da napadnem zakon koji je do sada važio, a i vas zašto da ne menjate.
Ovo je u stvari odredba kojom se mešate direktno u rad drugih skupština, u opšte akte koje one donose i možete da ih obustavite od izvršenja, rekao bih zauvek. Ako imate većinu u Ustavnom sudu i ako je Ustavni sud takav kakav je danas, pa recimo SRS ne odgovori nikada na prigovor da je vanredno stanje zavedeno neustavno, onda možete to, zahvaljujući stavu 2. koji kaže da će obustavljanje od izvršenja prestati da važi ako Vlada u narednih 15 dana ne pokrene postupak za ocenjivanje ustavnosti i zakonitosti.
Sada vi obustavite od izvršenja opšti akt, pokrenete postupak za ocenjivanje ustavnosti i zakonitosti i to stoji pred Ustavnim sudom dve-tri godine. Akt je obustavljen, vi ste dezavuisali Skupštinu AP Vojvodinu, skupštine lokalnih samouprava, njihove opšte akte, zato što vam se ne sviđaju i zato što vam je neko dao pravo ovim zakonom, koje ima samo Ustavni sud.
Vama je član 90. Ustava rekao da možete vršiti nadzor nad radom ministarstava i posebnih organizacija, da poništite ili ukidate njihove akte. Nigde vam Ustav nije rekao da možete da obustavite od izvršenja opšti akt ili čak da možete da vršite nadzor nad ustavnošću i zakonitošću opštih akata. Ovo je bilo potrebno da zaustavite, i uvek je ta priča, tamo su negde na vlasti neki koji ne misle dobro ili lokalnoj samoupravi ili Srbiji, a mi mislimo dobro Srbiji, mi smo Vlada, mi ćemo da procenjujemo da li je to za Srbiju dobro ili nije, pa ako nije za Srbiju dobro, mi ćemo u saradnji sa Ustavnim sudom jednostavno da ignorišemo opšti akt koji donese neka skupština izabrana od strane građana.
Nisam saglasan sa ovim i mislim da ovo ne može da ostane u zakonu – sastav Vlade. Član 91. stav 1. Ustava kaže da Vladu čine predsednik, potpredsednici i ministri. Prošli zakon, a i vi nastavljate sa tim, uvodi nekakve ministre bez portfelja. Ako kaže Ustav da postoje ministri, šta će vam posebna odrednica u ministrima bez portfelja. Možda treba ministri plavušani, možda treba gej ministri, to će Evropa uskoro da vas natera, to se ne uvodi, oni su ministri. Ako postoji ministar sa resorom, onda je ovo ministar bez resora, on je ministar.
I otkud dve reči za isti pojam. Vi kažete, ministri koji upravljaju resorima i ministri bez portfelja. Šta je portfelj? Što bi bilo teško da se kaže ministri bez resora ili što niste rekli portfeljni ministri i ministri bez portfelja.
Znači, oni koji imaju ministarstvo, oni su resorni, da narod razume. Oni što nemaju i kojima, kao, naređuje predsednik Vlade šta će da rade, oni su portfeljni ministri. Možda su čak i važniji od ovih koji imaju resore, zato što su portfeljni.
Zar nije bilo dovoljno reći: čine predsednik Vlade, jedan ili više potpredsednika Vlade, pa ministri. Imate ministre ovakve, ministre onakve, ministar iz ove stranke, ministar iz one stranke, neće valjda zakon da razrađuje.
Član 12, koji je juče branjen bezmalo kao nova tekovina, a u stvari više odražava trenutne odnose u Vladi koji moraju da budu zadovoljeni, morao bi da bude izmenjen ili da nestane iz ovog predloga zakona. Naizgled, u prva dva stava člana 12. dobijamo konačno predsednika Vlade.
Posle svih ovih naših napada na to da ova vlada ima više predsednika, da svaka politička stranka koja učestvuje u Vladi ima svog predsednika Vlade, Vlada nam kaže da predsednik Vlade vodi i usmerava Vladu, stara se o jedinstvu političkog delovanja Vlade.
Sada ga pitam, kako je to predsednik rekao da ne idemo na izbore na Kosovu i Metohiji, a njegovi ministri u javnosti zastupali stav da idemo na izbore na Kosovu i Metohiji. I, kako će to predsednik Vlade da se stara o jedinstvu političkog delovanja šest-sedam stranaka u Vladi, svaka ima svoj politički program, svaka ima svoju ideologiju, i ne mora da se slaže sa ideologijom i sa načinom političkog delovanja predsednika Vlade.
Pa onda kaže – predsednik Vlade može ostalim članovima Vlade davati obavezna uputstva i posebna zaduženja. Ne kaže – daje članovima Vlade obavezna uputstva, nego kaže – može da im daje. To znači – on odlučuje da li će da da, a ministar odlučuje hoće li da prihvati zaduženje. Jer, kad kažete reč – može, onda ste tako široko otvorili koordinaciju između predsednika Vlade i ministara da ona neće ni da postoji.
Pa je onda, mislim firmi G17 plus, i to bilo malo, nego u stavu 3. kaže – član Vlade može zahtevati da Vlada odluči da li je pri tome predsednik Vlade prekoračio svoja ovlašćenja. Pa ovo je strašno. Ovo Kardelj ne bi napisao. Kada nam je uveo tamo udruženi rad i osnovne organizacije udruženog rada, pa malo poremetio odnose, pa rekao da je tehnokratija preuzela firme, moraju radnici da samoupravljaju, e onda su oni, kao, imali pravo da odlučuju o tome da li je direktor doneo neku odluku koja je u pravu ili nije, a sada ministar može da traži da se Vlada izjasni da li je predsednik Vlade prekoračio ovlašćenje kada mu je dao neki nalog.
Pa, ima li kuća domaćina? Pa, potiče li iko od vas iz domaćinske kuće? Pa, postavlja li se pitanje kada domaćin kuće kaže šta će tog jutra da radi čeljad? Postavi li neko dete pitanje ili neki član kuće kaže – čekaj da glasamo da li treba da se ore jutros ova njiva, ili da se skupljaju šljive. Ovo je samo odraz trenutnih odnosa u Vladi Republike Srbije i što mi da budemo vaši taoci. Što mi da glasamo za ovakva blesava rešenja.
Pa, zamislite da budem predsednik Vlade i da ministar traži da glasa Vlada da li sam mu naredio kako treba ili nisam, i da mi se pozove na zakon. Hoćete li naći tog predsednika Vlade? Hoćete li naći ozbiljnog čoveka koji brine o 10 miliona ljudi, kome može jedan ministar sa tri poslanika da postavlja pitanje poverenja. Ali, vi ste otišli i dalje. Doći ću i do tih članova, gde svako može da se predsedniku umeša u posao. I to su opet popuštanja jednoj drugoj političkoj strukturi.
Ovo mi nije jasno, ovo oko izbora Vlade, prvi stav člana 15. i četvrti stav člana 16. Kaže – Vladu bira Narodna skupština posle svakog konstituisanja (to je preneta ustavna odredba), na predlog kandidata za predsednika Vlade, a kada prestane mandat Vlade kaže – nova Vlada se bira po istom postupku kao što se bira Vlada posle konstituisanja Narodne skupštine. Možda postoji još neki način za biranje Vlade, pa je sada ovo – ako prestane mandat bira se kao posle konstituisanja. Imamo li još neku odredbu koja posle govori o nekom drugačijem načinu biranja Vlade.
Vlada se bira na ustavom predviđen način, a da li je to posle konstituisanja, da li zato što je prestao mandat, da li zato što je predsednik podneo ostavku pa prestao mandat, da li zato što je narod izašao na ulice, kakve to veze ima koje su okolnosti dovele do toga da se bira Vlada. Vlada u Srbiji se bira samo na jedan način.
E sad, ovlašćenja Vlade u članu 17, zabrinite se malo, ovo mi liči na akciju "Sablja". Znači, Vlada kojoj je prestao mandat može vršiti samo tekuće poslove. Ovo se prvi put razrađuje i zaista sam često bio u dilemi. Imali smo često te tzv. tehničke vlade, često sam bio u dilemi, može li ta vlada da predloži zakon ili ne može. Mislim da može i treba.
Ili imate Vladu ili je nemate. Možda će ta vlada biti ponovo izabrana. Možda će biti izabrana neka druga, ali ako svakome ostaje mandat sve dok novi ne bude izabran, taj mandat mora da bude pun. Nemamo mi dve vrste vlade, vladu koja ima mandat i vladu koja nema mandat. Nema toga nigde u svetu.
A šta ako iskrsne potreba za zakonom, a znate da od 1996. na 1997. godinu šest meseci nismo imali izabranu Vladu, a četiri meseca nismo imali izabranu Skupštinu. Nije bilo većine. SPO pregovarao četiri-pet meseci, nisu se dogovorili. Mi smo za jednu noć odlučili da uđemo u Vladu.
Zamislite – šest meseci sve u Srbiji stoji. Evropa za šest meseci ode pet godina unapred, a mi čekamo kako će da bude izabrana nova vlada koja može da predloži zakon. Imate Skupštinu koja će da odluči da li će taj zakon biti donet, a ne može Vlada da joj predloži. Svaki poslanik može da predloži zakon, jedan broj građana može da predloži, a ne može Vlada.
Ali, kada ste već videli da to nije baš kako treba, onda ste dodali nešto što je za zabrinutost, a to kaže – da može Vlada kojoj je prestao mandat da predlaže zakone ako nalažu potrebe države. E sad ti, majčin sine, proceni ko je taj sada ko će reći Vladi – e, u pravu si, ovo nalažu potrebe države.
Potrebe države su i da predsednik opremi svoj kabinet. Sve su potrebe države. Nemojte, ovo su priče za malu decu. Odavno se svi u Srbiji bave politikom. Mislim da se već deca rađaju spremna da budu negde kandidati. Nemojte da nas zavlačite.
U prvom stavu ste jasni i definisani, a u drugom podvučete tako široko mogućnost da je onaj prvi stav nepotreban. Ili, u produžetku, kaže – interesi odbrane. Da vas ne upozoravam da Srbija nema odbranu, da Vlada Srbije ne brine o odbrani, da to radi državna zajednica ili zajednica država, kako je ko zove.
A zanimljivo je, sada dolazimo na to, najbolje je razrađeno, Vlada, kojoj tražimo da raspravljamo o poverenju, najbolje je razradila odredbe o nepoverenju. I to je tačno, moram da priznam, u najviše članova su razrađivali. Vidi se da je gusto. Pa, šta kažu – dajte ovo da se raščisti do kraja kako će biti. Ali, zašto pišete u članu 18. odredbu da od podnošenja predloga do glasanja o nepoverenju ne može proći manje od tri ili više od 15 dana, kada znate da je prošlo više od 45 dana, i kada ovaj član 18. stav 2. nema kaznenu odredbu.
Jer, šta sad to znači – ne može da prođe manje od tri dana ni više od 15 dana. Šta ćemo ako prođe 16 dana? Šta je onda zakon rekao? Ništa. Gotovo. Vlada radi, čak predlaže zakon o Vladi. E, zbog toga bih voleo da se unese malo ozbiljnosti u skupštinski rad i to tražim od predstavnika Vlade i vladajuće većine. Da raspravljamo o ozbiljnim stvarima.
E, ovde je mešanje ingerencija i ne znam šta je ovo trebalo Vladi, posebno Vladi koja nije u kohabitaciji. Član 20, predsednik Vlade može podneti ostavku koju šalje, to je tako rogobatno, ali hajde, predsedniku Narodne skupštine i predsedniku Republike.
A što predsednik Vlade šalje ostavku predsedniku Republike? U kom su oni odnosu? Da li ga je birao predsednik Republike? Da li ga je predložio predsednik Republike? Dao mu je mandat? Pa, šta? Morao je da da po Ustavu. Onaj ko se pojavi sa 126 poslanika taj dobija mandat, čak i od vršioca dužnosti. Imali smo tu vršilaca i vršilaca. Davali su mandate kako hoćeš. Šta će?
Zašto predsedniku Republike šalje? Što ne šalje poslaničkim grupama? Što ne šalje SPC? Što ne šalje SANU? Što ne šalje američkoj ambasadi u Beogradu? Ima toliko važnijih mesta u Beogradu od predsednika Republike, mogu da vam ih nabrojim sada za pola sata.
Dalje, da izbacite stav 3, po kome predsednik Vlade može obrazložiti ostavku Narodnoj skupštini. Mora to da se izbaci da biste poštovali Narodnu skupštinu. Nećemo da trpimo da on nama ovde obrazlaže, a da mi o tome ne možemo da diskutujemo. Nema predloga u Skupštini o kome nema diskusije.
Znači, može da konstatuje predsednik, pa vas sada pitam – da li to predsednik Skupštine konstatuje u danu za glasanje ili konstatuje onda kada otvori raspravu sa 83-84 poslanika, koliko ima u sali? To ovde nije napisano.
Da li se ostavka konstatuje pred sastavom koji je birao, znači pred minimumom od 126 poslanika? Da li je Skupština koja počinje rad u 11,15 ili 11,20 svakog jutra sa 80 i nešto poslanika merodavna da primi na znanje da je predsednik podneo ostavku, da konstatuje ostavku predsednika Vlade, ili to mora da bude 126 poslanika. Mislim 126, ali mi to nemamo u Poslovniku.
Ovaj član 22. dezavuiše Narodnu skupštinu, i to stav 3, po kome predsednik Vlade podnese Narodnoj skupštini predlog za razrešenje određenog ministra. Tog časa predsednik Vlade ga sklanja sa dužnosti, određuje drugog ministra koji će da radi njegov posao i to traje opet ono, ni manje od tri, ni više od 15 dana, u kom roku mi moramo da kao Skupština zasednemo i da o tome raspravljamo.
A ko je predsednik Vlade da ministra, koga je izabrala Narodna skupština, skloni sa dužnosti? Ko je on, kada on može samo da mu kaže šta će da radi? Ne može da mu naredi šta će da radi, a može da podnese predlog za njegovo razrešenje, u kome odmah kaže - napustite prostorije, zamenjivaće vas taj i taj ministar. Ne ide to tako.
Kakva li je to svađa kada predsednik Vlade mora da podnese predlog za razrešenje ministra i tog časa taj ministar da bude uklonjen sa dužnosti, jer je neka štetočina. Na šta se to vi pripremate? Znate šta je Vlada? To je skup ljudi koji isto misle, isto rade, isto deluju, imaju isti cilj, isti program. Skup ljudi u koje Srbija ima najveće poverenje, u koje Narodna skupština ima najveće poverenje.
Polaže zakletvu ovde, a onda predsednik kaže - e, ti mi ne odgovaraš, iako te je Skupština na moj predlog izabrala, nego ti sada više ne možeš da vršiš tu dužnost. To može da kaže Narodna skupština. Ministru prestaje mandat kada Skupština konstatuje da mu je prestao mandat, a ne kada to konstatuje predsednik Vlade, jer mu predsednik Vlade nije ni konstatovao ni da je počeo mandat.
Tako, na izvestan način, štitim ministre iz G17 plus, da im jednog dana ne kaže predsednik Vlade - ajde, gubite se, sada će da dođe ovde Đelić, Vlahović i ovi. To da znate. Na taj način vas štitim.
Odredba o prestanku mandata generalnom sekretaru nije jasna. Dobro, zašto mu prestaje mandat kada prestane mandat Vladi? A šta ćemo u međuvremenu? Nemamo Vladu, nemamo sekretara Vlade, a što ostavljamo državu bez svih funkcija. Zašto vezujete? Vi ćete birati sekretara, ne primate ga u radni odnos. U redu je, traje mu mandat, ali ne može da mu prestane mandat dok nije izabran novi generalni sekretar. Kao svakom drugom, kao poslaniku, kao ministru, novi mandat, prestaje stari.
Nije generalni sekretar član Vlade. Nekad je uticajniji, a nije formalno, ali je član Vlade. Nemojte da mi pričate da Mihajlov nije uticao kada je Nikitović uticao, od njega ne može da se radi i da se živi, dok on ne da saglasnost, a kamoli Mihajlov. Nemojte da mi pričate. Valjda se predsednik Vlade okružuje ljudima koji rade, a ne ljudima koji samo sede.
I ova odredba o budžetu. Predlog zakona o budžetu podnose Narodnoj skupštini. To imamo u Zakonu o budžetu, ne morate da prepisujete zakon, znamo mi po drugom zakonu kada ste dužni da nam neki predlog dostavite. I ovo dostavljanje podataka Narodnoj skupštini, izbacili ste narodnog poslanika kao čoveka koga je narod izabrao i koji od vas može da traži obaveštenje.
Izbacili ste poslaničko pitanje otkako ste vi na vlasti, a i pre vas, dok su bili ovi. Nijedan predsednik Narodne skupštine nije uvrstio poslanička pitanja u dnevni red, ne pada mu na pamet. Ne odgovarate, ne dolazite na sednice da bismo vam postavili pitanja, a sada ste nam isključili pravo da vam se obratimo da tražimo od vas podatke.
Hoćete da date podatke samo na zahtev anketnog odbora. Pa šta sada? Da formiramo 1.000 anketnih odbora. Baš tako i piše ovde. Kaže, ne čitam oba stava, ni Palalić ne čita sve što tražim od njega. Vi čitate šta je za vas dobro, ja čitam šta je za mene dobro. Ali, evo, hoću i da vam pročitam drugi stav. Kaže: "Konkretne spise i dokumente Vlada i organi državne uprave moraju dostaviti Narodnoj skupštini samo na zahtev anketnog odbora." Znači, nema saradnje sa narodnim poslanikom.
Nego si ti bio u Berlinu, pa nisi čitao ovaj predlog zakona. Replika ako nije bio u Berlinu, ako je bio, nema pravo.
Samo ću jedan član zakona o državnoj upravi da komentarišem, a to je član 41. Da vas samo upozorim na nešto što je u Srbiji postala masovna pojava sa ovim načelnicima upravnog okruga, da vas ne prozivam za državne sekretare, jer mi to liči na žabu koja se potkiva.
Pa, ne liči ni na konja ni na žabu, ali u Kragujevcu su održani izbori za gradonačelnika. Pobedio je jedan kandidat, pa je bio drugoplasirani, pa trećeplasirani, četvrtoplasirani, pa petoplasirani. Taj pletoplasirani sada je načelnik okruga. To Vlada bira načelnika okruga. Možete li da mi nađete veći paradoks da načelnik okruga bude čovek koji je na listi za gradonačelnika bio peti, a da se kandidovalo 1.000 ljudi, bio bi 990 i neki. Toliko vredi, toliko mu vredi i stranka koja ga je predložila. Sada je on načelnik okruga.
Znači, načelnike okruga, detaširane ministre da bira Narodna skupština ili skupština lokalne zajednice. Tako da predvidimo, pa neka tamo bude čovek koga građani najviše žele da bude načelnik okruga.
Neka bude Skupština, neka bude referendum, neka budu izbori na teritoriji okruga, državnog okruga, upravnog okruga koji vi predlažete, ali nikako da vi postavite čoveka kome se svi smeju, jer nema ugleda i sada je on načelnik. Kako znaš da je iz G17, to nisam rekao?
Samo ću da prigovorim povredu Poslovnika, zato što je ovde povređeno i moje dostojanstvo i dostojanstvo svih vas odgovorom. Vidite, u tom stavu 1, mislim na član 39, kaže se: "Vlada i svaki njen član dužni su da dostave Narodnoj skupštini izveštaje i podatke koji su joj potrebni radi raspravljanja pitanja vezanih za rad Vlade ili njenog člana." U Poslovniku Narodne skupštine, u članu 2, piše: "Narodnu skupštinu predstavlja predsednik Narodne skupštine."
To znači, Vlada će biti dužna isključivo kada joj se obrati predsednik Narodne skupštine da dostavi izveštaje i podatke, a isključivo kada joj se obrati anketni odbor da dostavi konkretne akte i spise, i to je član 39. stav 1. i stav 2, i tako ga mi iz opozicije tumačimo. Da ste hteli drugačije, mogli ste da napišete - Vlada i svaki njen član dužni su da narodnim poslanicima dostave i tako dalje.
Dame i gospodo narodni poslanici, u više članova ovog predloga zakona izvršen je napad na srpski jezik. I u najblažoj formi da to predstavim, čini mi se da je neko iz austrougarske škole pisao Predlog zakona, da to ne uvodim sada u ovaj ili prošli vek, neka ostane na pretprošlom veku.
Ako čitamo formulaciju iz prvog stava koja kaže, piše ovako – ako zakonom nije što drugo određeno. Sada mi nađite ijednog čoveka u Srbiji koji će ovako da kaže - uradiću ovako, ako zakonom nije što drugo određeno. Gde ste pročitali u jednom zakonu, koji trenutno u našem pravnom poretku važi, ovakvu formulaciju. Sretali smo se da zakonom nije drugačije određeno, i to je u slovu i duhu našeg jezika, ali ako zakonom nije što drugo određeno.
Ima nas 250 i zamolio bih poslanika koji je do sada ovakvu formulaciju čuo da izađe i da kaže gde je čuo, ako je pročitao da kaže gde je pročitao. Nadnaslov iznad člana 6 - Nadzor nad ustavnosti i zakonitosti. Gospodine ministre, da li biste vi ovako napisali? Nadzor nad ustavnosti i zakonitosti. Lektor bi rekao - nadzor ustavnosti i zakonitosti, rekao bi - nadzor nad ustavnošću i zakonitošću, ali da kaže - nadzor nad ustavnosti i zakonitosti, to je tako besmisleno.
Uz ovoliko pravnih zamerki, uz ovoliko političkih zamerki, mi sada treba sa vama da se preganjamo i o jeziku i pismu Predloga zakona. Treba one koji su ovo pisali da vratimo u osnovnu školu, ali u onu osnovnu školu u kojoj se učio jezik ili da nam kažete da nije ovo slučajno samo prevedeno iz nekog jezika i neprilagođeno potpuno našem jeziku, jeziku koji se u Srbiji po Ustavu upotrebljava, da kažem po Ustavu SRJ, pošto ovaj ustav poznaje srpskohrvatski jezik. A i tu ne mislim da je greška, i tu stručnjaci kažu da je jedan jezik, samo što kažu da Hrvati nisu imali neki svoj jezik, nego su ga dobili od Srba.
Molim vas da neko od vas ko se ovim poslom bavi, ima vas koji deci predajete srpski jezik ovde, ima vas koji velikoj deci i punoletnoj deci držite predavanje, da izađete za govornicu i da kažete da li je ovo u skladu sa našom gramatikom i pravopisom srpskog ili srpskoga jezika, koristim oba termina. Može li da se kaže - uradiću ovako ako zakonom nije što drugo određeno; ili bar da kažete - nije šta drugo, nego ubaciste štokavicu.