Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Poštovane kolege narodni poslanici, razumem da predlagač ovog zakona ima izvesnu obavezu prema biračima, s obzirom da su olako davana obećanja u predizbornoj kampanji, i onda, ne upuštajući se krucijalno u rešavanje pojedinih problema vezanih za želju da se izvrši denacionalizacija, predlaže zakon o prijavljivanju i evidentiranju oduzete imovine. Kao što vidite, ti građani koji traže denacionalizaciju danas zvižde i drže parole ispred Narodne skupštine, nezadovoljni ovim, jer smatraju da ste im obećali mnogo više, a da ta evidencija već postoji.
Mi smo ne samo u kampanji nego u svim javnim raspravama ili u bilo kakvom javnom pojavljivanju na ovu temu davali jasne signale građanima da je nemoguće danas, posle svega što se dogodilo i u ovakvoj ekonomskoj situaciji u kakvoj se zemlja nalazi, obećavati nešto što ne možemo da ispunimo. To, naravno, nije nailazilo na odobravanje kod onih koji smatraju da su oštećeni. Mi ne sporimo da su oštećeni i da im je naneta ogromna nepravda.
Svakodnevno kod nas dolaze u poslanički klub dokazi o tome kako je neko stekao imovinu, pa mu je oduzeta imovina, pa umesto što je kupio 360 kvadrata usred Beograda ostalo dva jednosobna stana, pa na kraju 2000. godine, recimo, isti ovi koji sada predlažu ovaj zakon o denacionalizaciji, znajući za takvu situaciju, takve stanove unose u svoj stambeni fond i prodaju nekom trećem. Dakle, obećavate jedno, a radite nešto sasvim drugo. To nikako drugačije ne mogu da nazovem nego demagogijom.
A, ako pođemo od činjenice da smo sposobni da vratimo staru deviznu štednju do 2014. godine, onda se zaista postavlja pitanje do koje ćemo to godine vratiti svu tu imovinu koja je nepravdom zaista oduzeta pre mnogo godina, dakle pre 60 godina, po različitim osnovama.
U ovom obrazloženju koje ste dali uz ovaj zakon apsolutno ste svesni složenosti ove problematike sa svih aspekata koje navodite, ekonomskih, socijalnih, političkih, a opet pristupate nečemu ovakvom.
Tačno je da je prekršeno osnovno pravno načelo demokratskog društva o neprikosnovenosti privatne imovine, ali svedoci smo da se u poslednjih pet godina na jedan perfidan način, kroz mnoge zakone koje je ova Narodna skupština donela, vrši pomalo jedna vrsta nacionalizacije društvene i državne imovine. Došlo je do privatizacije u međuvremenu, nepokretna imovina je u više navrata menjala svoje vlasnike i zaista ne vidimo način da se uopšte ova nepravda na bilo koji način koji bi se eventualno iznašao, jer vi ovim zakonom ne kažete kako ćete to uraditi, eventualno ispravi.
Tvrdite da je neophodno da se proces obeštećenja ranijih vlasnika izvrši radi procesa stabilizacije i daljeg razvoja nacionalne ekonomije, a mi tvrdimo da ćete upravo, ako se donese takav zakon – a mislim da već sada znate koliko je sredstava neophodno za to, samo odlažete taj proces, jer ste prinuđeni da barem pokažete dobru volju onima koji su vas podržali na izborima zbog toga što im je ta denacionalizacija obećana – našu nacionalnu ekonomiju još više da upropastite.
Ako imamo u vidu kako se naša država drži po pitanju naknade ratne štete i potraživanja ratne odštete od bivših republika SFRJ i sve ono što nas čeka ukoliko se nastavi ovakva politika po tom pitanju, mislim ne da ćemo doživeti bankrot nego nećemo imati osnovne elemente državnosti.
Ako nam je to cilj, onda možemo da radimo ovako neozbiljno, ali zaista začuđuje da smo u ovako teškoj političkoj i ekonomskoj situaciji u kakvoj se trenutno nalazimo našli za shodno da, na predlog Vlade, jednom ovako neozbiljnom predlogu zakona ovoliko vremena posvećujemo. Narodna skupština i narodni poslanici naravno moraju da iznesu svoj stav po pitanju svakog predloga, ali ovo pokazuje neozbiljnost Vlade koja nije spremna da se upusti u rešavanje nekog pitanja, a opet zamajava Narodnu skupštinu nečim što je čista imaginacija.
Poštovane kolege narodni poslanici, ova rezolucija, po meni, ima dve dimenzije. Jedna je ljudska, a druga je ona politička. Nažalost, u našim uslovima ove dve dimenzije još uvek ne mogu da budu spojive. Nismo još uvek preboleli dečije bolesti političkog pluralizma, iako smo već odavno postali adolescenti.
Ova ljudska dimenzija, pokazalo se to kroz raspravu koja je tekla prošle nedelje, bila je strana mnogim govornicima. Mržnja koju osećaju prema Slobodanu Miloševiću toliko je jaka da nisu bili u stanju da se iznad toga, kao ozbiljni političari, uzdignu. Privatno, po mom mišljenju, svako od nas može o njemu da misli šta god hoće, ali mi nismo došli u ovaj parlament privatnom linijom, već su nas građani Srbije birali da razmišljamo i radimo misleći na ono što nas čeka, odnosno na budućnost, ne vraćajući se mnogo u prošlost, jer ono što ne uradimo danas, sačekaće nas već sutra, a sutra može da bude kasno.
Ako vam baš toliko smeta Slobodan Milošević, stavite u ovu rezoluciju bilo koje drugo ime, stavite Vojislav Šešelj, stavite Gordana Pop-Lazić, bilo čije ime, i videćete da je ona veoma prihvatljiva. Svako može da se nađe u sličnoj situaciji. Mi radikali imamo jedno iskustvo vezano za kršenje ljudskih prava našeg predsednika u Haškom tribunalu i znamo kako je bilo i njemu, nama i našoj porodici kada on osam meseci nije mogao sa njima i sa nama da kontaktira.
Imajući to u vidu, mi shvatamo u kakvoj se situaciji nalazi i Slobodan Milošević, s tim što je država možda još odgovornija prema njemu, jer sve ono što se njemu bude desilo tamo imaće reperkusije na sve nas, na našu budućnost, na našu decu, na naše unuke. On je ipak bio predsednik naše države i on tamo brani interese svoje države.
Upravo zbog toba, a razočarana onim što sam čula od predstavnika pojedinih poslaničkih grupa, neki su i napustili ovo zasedanje, ne slažući se ili sa rezolucijom, ili sa tokom rasprave, predlažem da ovaj parlament formira jednu grupu, jednu delegaciju u koju bi ušli predstavnici svih poslaničkih grupa, a koji bi posetili sve naše građane koji se nalaze u Haškom tribunalu, pa da odložimo odlučivanje o ovoj rezoluciji nakon povratka iz Haga.
Hajde da vidimo tamo kako su oni, šta rade, u kakvim uslovima žive, kako se pripremaju za odbranu, pa kad se vratimo ovde u Beograd, da sednemo i da ponovo malo popričamo i da odlučujemo o tome treba li i na ovakav način da im pomognemo ili treba da im potpuno okrenemo leđa.
Institucionalno ću ovaj predlog staviti na dnevni red na nadležnom odboru. Nadam se da će većina pokazati interesovanje da u Hag ode. Pravo da vam kažem, mislim da je greška što to do sada već nismo učinili. Mi imamo pravo na to. Ne verujem da bilo ko može da nas odbije, a naše iskustvo bi bilo dragoceno za sve ostale narodne poslanike.
Na platformi mržnje prema Slobodanu Miloševiću mislim da nijedna politička partija više ne može da opstaje. Možda je to moglo 2000. godine, a 2005. više ne može. Ne možete svoju politiku zasnivati na mržnji, već isključivo na viziji, odnosno na onome šta očekujete i šta obećavate građanima Srbije u budućnosti.
Po meni i predlagačima, ova rezolucija nije imala cilj da veliča lik i delo Slobodana Miloševića, kako su to neki pokušali da predstave. Možda je i sama rezolucija više povod da se govori o onima koji su na protivustavan način isporučili Hagu Slobodana Miloševića, i pošto će ti u nekoj pravnoj državi kad-tad zbog toga morati da odgovaraju, trebalo bi da pokažemo u ovom trenutku razumevanje za ovakvu političku volju, odnosno politički akt koji bi bio garancija članovima porodice Slobodana Miloševića da mogu da se vrate u zemlju.
Krivična dela koja im se stavljaju na teret čak i ne postoje u nekim zakonodavstvima, u nekim državama čak ni poternica ne važi. I pozivi na to da treba sve da prepustimo državnim organima mislim da su nedovoljni u ovom trenutku, kada još uvek ne možemo da kažemo da sve državne institucije funkcionišu u skladu sa Ustavom i zakonom, u situaciji kada još uvek ima političkih pritisaka na pojedine državne organe, a pre svega mislim na tužilaštvo i pravosuđe.
Dajte da mi pokažemo dobru volju i da kažemo - možete da se vratite, nećete biti predmet progona, to je vreme daleko iza nas, prošlo je vanredno stanje. Znamo kako su se kršila ljudska prava u to vreme, tada su oni i otišli iz zemlje. Bilo je onih koji su završavali i sa kesama na glavi, ali to je davno iza nas.
Ovde funkcioniše nezavisno pravosuđe. Niko od nas političara na njih neće uticati. Ono što treba da radi sud neka radi, tužilaštvo neka radi svoj posao, ali mi smo tu da vas zaštitimo. Ne znam zašto je to toliko teško, sem ako se nema u vidu da se radi samo o Slobodanu Miloševiću, protiv koga su 2000. godine ovde mnoge političke partije vodile takvu hajku, a ta hajka se i kasnije nastavila i u medijima i kroz sve institucije države. Radi se o čoveku koji je pritvoren, koji se nalazi u Hagu, koji brani interese ove zemlje i mislim da ne treba da nam bude mnogo teško da podignemo ruku za ovakvu rezoluciju.
Nažalost, evo ni ova atmosfera koja trenutno vlada u parlamentu, predsednik neprestano upozorava na tišinu, neki poslanici opet napuštaju sednicu, pokazuje da mi nismo dovoljno zreli da usvojimo jedan ovakav akt. To je naša stvarnost, ali što se nas srpskih radikala tiče, mi smo pokušali, nama je savest čista, mi ćemo se uvek staviti na stranu interesa države, ma šta vi mislili.
U prošlosti smo i mi mnogo štošta zamerali, uvek kada je trebalo, i dan-danas to radimo, kako uslovi nalažu. Zamerimo ono što treba, ali gledamo u budućnost i nije nas sramota da kažemo da u ovom trenutku treba omogućiti ne Karli del Ponte da sprovede svoj cilj, nego Slobodanu Miloševiću da se što bolje pripremi za dalji nastavak suđenja.
Replika, gospodin Predrag Marković.
Po Poslovniku se javio narodni poslanik Boško Ristić.
Pravo na repliku, gospodin Marković.
Pravo na repliku, gospodin Aleksandar Vučić, replika narodnom poslaniku Bošku Ristiću.
(Živorad Smiljanić: Prvi sam tražio repliku.)
Gospodine Vučiću, valjda ja ovde rukovodim sednicom.
Vodite računa o vremenu, gospodine Vučiću.
Hvala vama. Gospodin Živorad Smiljanić, pravo na repliku narodnom poslaniku Bošku Ristiću.
Gospodin Boško Ristić, po Poslovniku se javlja.
Reč ima narodni poslanik Petar Jojić, a neka se pripremi narodni poslanik Nataša Jovanović. Izvolite.
Narodni poslanik Nataša Jovanović, a neka se pripremi Meho Omerović.
Direktno pominjanje, pravo na repliku, narodni poslanik Stefanović. Izvolite.
Hvala vama. Narodni  poslanik Meho Omerović, a neka se pripremi narodni poslanik Nemanja Šarović. Izvolite.
Dame i gospodo narodni poslanici,  
(Poslanici DSS-a napuštaju salu.)