Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Reč ima narodni poslanik Zoran Krasić, a neka se pripremi Goran Jakšić.
Dame i gospodo, reklamiram povredu člana 48. i 74. Poslovnika. Na našem stolu se danas našao jedan dopis gospođe Čomić u potpisu, kao predsednika Odbora za inostrane poslove. Videli ste svi o čemu se radi. To potvrđuje još jednom manir rada Demokratske stranke.
Juče je predsednik Demokratske stranke i predsednik države, prekjuče, izađe u javnost i pozove Srbe da izađu na izbore nelegitimno, protivustavno, a danas gospođa Čomić pošalje poslanicima nešto što ne znam šta je, jer nije zavedeno u Narodnoj skupštini. Niko je iz Odbora za inostrane poslove nije ovlastio da ovo pošalje svim poslanicima, iako, naravno, nije zabranjeno da se sa tim upoznaju, jer svi vrlo dobro znate da možete da prisustvujete svim odborima, ko god želi, kada god želi, dakle, sednice nisu zatvorene. Mi nismo dogovorili da ćemo ovakav tekst poslati narodnim poslanicima.
Gordana Čomić nije institucija. Ona je institucija sama za sebe kao narodni poslanik, ali neka se ne krije iza Odbora za inostrane poslove. Šta nam šalje? U prilogu radi informisanja dostavljamo tekst rezolucije o uznemiravanju manjina u Vojvodini koji je evropski parlament usvojio na sednici od 16. septembra 2004. godine u prevodu. Uznemiravanje može da bude i šikaniranje i zlostavljanje - primedba prevodioca.
Obaveštava nas da će nam tek dostaviti ono što je parlamentarna skupština Saveta Evrope juče, danas i prekjuče raspravljala. Reći ću vam šta je uradila, zbog ovakvih kao što je Gordana Čomić i onih koji su neodgovorni i nepripremljeni otišli tamo. Usvojena je veoma loša rezolucija koja konstatuje da je došlo do zastoja u razvoju demokratije. Doduše, jeste, ali na vlasti su oni koje je Zapad hteo, pa su oni krivi što je došlo do zastoja demokratije.
Naša delegacija je otišla tamo nepripremljena za nastup i tamo je, kako mi je rečeno, doneta rezolucija u kojoj smo čak optuženi za antisemitizam.
Kako vi mislite da mi onda odemo u Evropu tako kako vi ovom rezolucijom predlažete, a ne činite ništa da tamo u Savetu Evrope ne dođe do donošenja ovakvih rezolucija. Ko je vama, molim vas, gospođo Čomić dozvolio da ovo podelite, gde je ovde štambilj da je ovo zavedeno u Narodnoj skupštini? Otkud ja znam da je ovo vaše, gde je ovo štampano. Vi niste Odbor za inostrane poslove. Takođe sam član Odbora za inostrane poslove, ali vi nekome morate da podnesete račun i vi nekoga morate da izvestite – eto, izvršila sam još jedan zadatak. Sramota gospođo Čomić.
Dame i gospodo narodni poslanici,  prema nekom mom opštem znanju šta je to rezolucija, kada neko podnese predlog rezolucije pretpostavljam činjenicu da postoji barem saglasnost, volja većine u parlamentu ili barem da je predlog rezolucije ponuđen svim poslaničkim grupama, pa da je želja onoga ko je inicijator da se stvori konsenzus i da se iz toga iskristališe neki dokument koji bi zaista značio nešto za državu, iza koga bi stajala jedna parlamentarna većina koja bi predstavljala volju većine birača u Srbiji.
Gospodin Proroković je za ovom govornicom pozvao narodne poslanike da glasaju za rezoluciju, kao da zastupa stav Vlade ili kao da čitava njegova poslanička grupa stoji u potpisu ove rezolucije.
A mi imamo predlog rezolucije podnet od strane Ksenije Milivojević, narodnog poslanika Gordane Čomić, Suzane Grubješić, Đorđa Mamule, Miodraga Stamenkovića, Vojkana Tomića.
Ne sporim svakom narodnom poslaniku da podnese, u skladu sa Poslovnikom i Ustavom, predlog rezolucije, deklaracije, zakona, ali zbog javnosti treba da se zna ko je ovu rezoluciju predao i ko je pokrenuo pitanje – Rezolucija o pridruživanju EU.
Koliko je meni poznato, prateći političku scenu u Srbiji, ne znam da postoji politička partija koja je zastupljena u parlamentu, a koja nije za evropske integracije. Dakle, kome to u svetu nije jasno da mi jesmo za evropske integracije, pa sad treba da potpišemo ovakav jedan tekst ili da ga objavimo u "Službenom glasniku", da bi to neko u svetu saznao? Ovde treba da postavimo jedno obrnuto pitanje - da li nas neko zove u te evropske integracije? Ako nas zove, pod kojim uslovima nas zove i da li možemo te uslove da ispunimo?
Ovaj tekst je politički pamflet. Ovo ne zadovoljava minimum kriterijuma jedne ozbiljne rezolucije, iza koje bi trebalo da stoji država. Vlada svoje mišljenje o ovoj Rezoluciji nije dala. Barem mi nismo dobili mišljenje, a trebalo je, obzirom na značaj teme o kojoj se radi.
Dakle, vrlo neozbiljno pripremljeno, čak, ubeđena sam, nije pripremljeno ovde, nije ni u tom matičnom Odboru za evropske integracije. Ovo je došlo iz inostranstva. Zašto? Objasniću vam sada.
Ovaj tekst i slučajnost da je ovo danas na dnevnom redu jeste sinhronizovan potez onoga ko vuče konce političke u Srbiji sa onom izjavom koju je dao predsednik Republike Boris Tadić juče u 20,05 časova. Ova Rezolucija, pogledajte malo bolje vi koji se izjašnjavate da hoćete da glasate za ovu rezoluciju, treba da pokrije ono što je Boris Tadić juče rekao, a ja sam ubeđena da ovde bar dve trećine poslanika, ako ne i više, osuđuje onakvu izjavu Borisa Tadića.
U rezoluciji, pod tačkom 2, gde stoji da Narodna skupština Republike Srbije izražava punu spremnost da ispuni sve neophodne preduslove potrebne za ubrzanu integraciju u Evropsku uniju, podrazumeva se i to što je Boris Tadić juče protivustavno sebi dao za pravo da on pozove Srbe da na Kosovu izađu na izbore. Ako nema slobode, nema ni slobodnih izbora.
Drugo, nigde u Ustavu ne piše da to sme da radi i ne u naše ime. Ako se sa nekim savetovao, a kaže da se savetovao sa nekim političkim faktorima, molim da čujemo koji su to politički faktori, osim Čedomira Jovanovića, Krisa Patena, Havijera Solane i Karle del Ponte? U njihovo ime neka kaže da poziva Srbe na Kosovu da izađu na izbore. U naše ime to ne može i ne sme da kaže.
Zbog toga je SRS danas podnela predlog za pokretanje postupka za opoziv predsednika Republike. Vrlo dobro znate šta je za taj predlog potrebno – 84 potpisa narodnih poslanika, da se predlog nađe u proceduri u Narodnoj skupštini, da rasprava teče i da se nakon rasprave dve trećine poslanika izjasni za taj predlog, a onda narod na referendumu kaže svoje – hoće li ovakvog predsednika NATO-a ili hoće predsednika koji će štititi interese Srbije i srpskog naroda, kao što je Boris Tadić obećavao a danas to ne radi.
Ovakvo razočarenje nije samo moje i SRS, mi smo mogli da pretpostavimo šta će Boris Tadić da uradi nakon što postane predsednik, da zaboravi na sva svoja predizborna obećanja i odmah odleti u Ameriku, pa se vrati, pa piše Bušu onakvo pismo i ponižava srpski narod, pa izađe u predizbornoj kampanji pred lokalne izbore, pa deli narod na ovakve i onakve.
Što kaže Boris Tadić u jednom tekstu u vezi sa tim kakav je srpski narod - Vojvodina je naš most ka Evropi, a ukoliko Demokratska stranka Srbije napravi bilo kakav politički dogovor, saradnju ili pakt sa SRS onda nema nikakvih mogućnosti da se održi kohabitacija između predsednika Srbije i predsednika republičke Vlade. Da li je ovo ono što Evropa traži od nas na političkoj sceni? Da li predsednik Republike sme ovde da preti nekoj političkoj stranci da sarađuje sa drugom političkom strankom? Kakva je to kohabitacija? Ovo je politikantstvo, sama rezolucija, ali i ovakvo držanje aktuelnog predsednika Republike, koji zbog toga mora da snosi adekvatne posledice.
Šta još on kaže? "Svu energiju uneću u taj dogovor, ali ne sa onima koji Srbiji i Vojvodini i svim našim gradovima rade o glavi. Srbijom moraju upravljati pošteni i normalni ljudi kako bi svet razumeo poruku da u Vojvodini i Novom Sadu ponovo ne dobijemo anahronu vlast. To bi bila katastrofa koja ne sme da nam se desi", upozorio je Tadić.
Gospodine Tadiću, SRS je dobila najveće poverenje birača u Vojvodini i možete da se slikate sa ovom izjavom. Apsolutno vam ništa nije pomoglo. U Srbiji političke konce mogli su do sada da vuku neki sa strane. Vidite, nakon četiri godine, srpski narod je apsolutno shvatio na osnovu iskustva koje ima da ne može da se osloni na one koji mu ne žele dobro. Srpski narod želi da se okrene sebi i svojim interesima.
Dakle, hoćemo u evropske integracije. Kako? Tako što će, prvo, morati da poštuju Rezoluciju 1244, koju su sami doneli, i da nam obezbede povratak hiljadu vojnika i policajaca na Kosovo i Metohiju. Moraće da nam vrate Republiku Srpsku Krajinu i da tamo srpski narod odluči s kim će da živi. To je po tim pravilima koja važe svuda u svetu. Moraće da nam obezbede podelu BiH 51:49.
Tada možemo da uđemo u Evropu, jer će u tom trenutku biti ispoštovani svi kriterijumi, sve norme međunarodnog i istorijskog prava, i tada ćemo pokazati da smo država i narod koji zna šta hoće i čemu teži.
Ono što nama fali, to je samopoštovanje. Kada nemamo samopoštovanje niko nas ni u svetu ne poštuje. Da li vidite šta nam rade? Dođu, isporuče samo naloge i onda oni koji se nalaze na odgovarajućim državnim funkcijama – zasluženim, nezasluženim, spletom nekih nesrećnih okolnosti – gledaju da te sve uslove ispune; čak i sami kažu da u ovom trenutku ne žele da vuku istorijske poteze, nego poteze od danas do sutra. Onaj političar i ona vlast koja nema viziju, koja ne vuče istorijske poteze, može samo da greši. Od danas do sutra se politika ne vodi...
Koristim 20 minuta, biće mi malo i to.

One političke partije koje su vodile politiku od danas do sutra propale su na političkoj sceni Srbije. Doživele su ili doživljavaju krah. Evo, DS je izgubila 90 opština u Srbiji. DSS, takođe, propada i sama dozvoljava sebi da propada. Savete koje su dobijali od SRS, svojih političkih protivnika, ne zbog toga da bismo ih sačuvali na političkoj sceni, nego da bismo uspeli da sačuvamo i održimo državni interes, da postignemo državni interes, nisu hteli da poslušaju. Sada imaju priliku na lokalnom nivou. Neka urade šta hoće. Vreme neumitno teče, a građani Srbije umeće i znaće da procene šta treba i kako da rade.

Hoću da vas malo vratim u istoriju. Moram da vas vratim u istoriju, jer dobijamo neke priručnike o EU koje su nam podelili iz Službe Narodne skupštine, tačnije priručnik koji su pisali studenti političkih nauka. Pošto smatram da sam malo kompetentnija po tom pitanju, evo kratke edukacije i vraćanja u istoriju, s moje strane.

Jedna rečenica koja stoji u obrazloženju ove rezolucije kaže da usled desetogodišnje izolacije i unutrašnjeg propadanja Srbija ne samo da se nije približila Evropskoj uniji, već je 2000. godine bila udaljenija od nje nego što je bila 1990. godine. Gospodo, Mastriht je bio 1993. Vi koji ste kobajagi pisali ovu rezoluciju, 1990. godine postojala je samo petnaestorica u Evropi, a tačno je da smo 1990. godine po tim standardima mi zaista mogli da uđemo u tu Evropsku uniju.

Danas, ovako osiromašeni, sa ovakvom političkom slikom i politički nestabilnom državom, sa ovakvim predstavnicima vlasti, sa ovakvom pravnom nesigurnošću ne možemo da uđemo u Evropsku uniju, iako stotinu ovakvih rezolucija donesemo.

Svi da se ispotpisujemo, svih osam miliona, koliko nas ima, i oni sa pravom glasa i oni bez prava glasa, svako dete čim se rodi da u njegovo ime roditelj to potpiše, ništa nam ne pomaže.

Mi ništa ove godine nismo ništa uradili da naša država zabeleži neki rast bruto proizvoda, da počne nešto da se radi. Bavili ste se sami sobom i izborima. To ste namerno radili zato što imate takav zadatak. Ne verujem da u ovoj državi na određenim ministarskim funkcijama stoje ljudi koji ne znaju svoj posao. Oni ga znaju, ali ne smeju da koriste svoje znanje jer moraju da rade ono što im se kaže, da dalje upropašćuju državu, a naročito ekonomiju. Sve je u ekonomiji. Zbog toga što smo ovako ekonomski upropašćeni, mi za Evropu ne značimo ništa.

Ponovo naglašavam da je SRS je oduvek bila za evropske integracije, ali ovakve uslove vezane za Hag i za postupak za izlaženje na izbore na Kosovu i Metohiji, mi ne možemo da prihvatimo. Pod takvim uslovima ne bismo ni na Mars sleteli, makar to značilo ne znam šta i makar nam donelo ne znam šta.

Samo da vas podsetimo da je u Hagu u toku suđenje petorici Srba, da je u predraspravnoj fazi njih 17, da se traži izručenje još dvadesetorice i Perišića, a što je Karla del Ponte rekla kada je nedavno bila ponovo u Beogradu. Ona kaže da oslobađanja krivice za Srbe nema, a za Hrvate ima. Do sada je osuđeno 35, devetoro je umrlo pod takvim okolnostima, neki pri hapšenju, neki tamo u Hagu, neki su se nagodili, neki su izdajnici.

S obzirom da smo deo savremene istorije, moramo da priznamo da savremena istorija nije doživela toliki paradoks u političkom i pravnom smislu koliko je doživela za poslednje dve decenije. U tom periodu, te opštepoznate vrednosti koje Evropa proklamuje, koje su karakterisale političku istoriju čovečanstva, postale su ruglo sadašnje tobožnje demokratije i savremenog humanizma, gde je, bez ikakve griže savesti i političke mudrosti kolektivno kažnjavanje koje proizvodi genocid, postalo jedno od instrumenata Saveta bezbednosti.

To se manifestuje kroz usvajanje rezolucije o nepravednim sankcijama prema pojedinim državama, čime se zloupotrebljava Povelja Ujedinjenih nacija. Agresija je postala instrument tobožnje humanitarne intervencije, a građanski rat koji je, kao što je kroz istoriju potvrđeno, uglavnom je bio manipulacija najuticajnije svetske sile da bi raščistila račune oko svoje sfere interesa i uticaja.

To su te vrednosti za koje se zalaže Evropa i koje vi želite da prihvatite. Krajem sedamdesetih godina – neki se možda sećaju, a oni koji se ne sećaju mogli su da pročitaju i da se tako edukuju – zapadne sile pravile su svoje planove za posttitovsko vreme u Jugoslaviji u kojima je glavni cilj bio razbijanje Jugoslavije i povraćaj Slovenije i Hravtske po njihovu sferu uticaja.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih pojavila se idealna atmosfera za to. Secesija od strane Slovenije i Hrvatske potpomognuta pre svega, znate i sami, od Nemačke, protivno tadašnjem Ustavu SFRJ i važećim ustavima Hrvatske i Slovenije. Automatski se priznaju i Slovenija i Hrvatska kao dve nezavisne države, stvara se jedno novo činjenično stanje u kome su SAD mogle da traže svoj deo interesa u okviru tada nezavisne BiH, a koja je trebalo da posluži kao oslonac za stvaranje takozvane zelene transverzale koja bi predstavljala liniju odbrane od mogućeg širenja evropskih interesa na Bliski istok.

Ovo govorim zato što želim da vam objasnim da ma šta mi radili i ma ko da je bio na vlasti od te devedesete pa na ovamo, manje ili više, ova ideja onih koji su želeli da razbiju Jugoslaviju bila bi verovatno izvršena.

Dakle, nemojte da se vraćamo daleko u prošlost. Godine 2000. su nam obećavali ulaz u EU u 2007., a sada kažu da između 2007. i 2012. niko neće biti primljen u EU. Nećemo ni 2020. godine. Zato, okrenite se poslu unutar države, dajte da ubrzamo zakonodavnu aktivnost, da poboljšamo uslove za dolazak zdravog kapitala, da naša privreda počne da cveta, da ljudi dobiju poslove. Kome treba ovoliki broj nezaposlenih kome u Evropi?

Vidite da nam uvode vize. Rumuni su nam poslednji uveli vize, a pre njih Mađari. Gde još možemo da idemo bez vize? Ko nam je to obećao od vas pre četiri godine? Ne može se tako u Evropu.

Htela sam da kažem još nešto u vezi sa pitanjem odgovornosti za pospešivanje građanskog rata, za onolike žrtve, pre svega Srba u bivšim republikama SFRJ. Zašto je došlo do stvaranja Haškog tribunala, koji nam sada stoji oko vrata kao stalna ucena – ako hoćete ovog, dajte još ovog, ili ako hoćete ovo, morate da uhvatite onog i tome slično.

SAD izmišljaju Haški tribunal za kažnjavanje žrtava tog sukoba kako bi sakrile niz nepravednih radnji oko jugoslovenske krize i kako bi izbegle odgovornost oko toga. Amerikancima, a i Nemcima, je odgovaralo da najveći deo krivice svale na Srbe pa je i logično da Srbi budu najveće žrtve tog Haškog tribunala. Gospodo, šta radi država da se sa ovim izbori i da ovim ljudima pomogne?
Vreme ću poštovati.
Šta se radi da se pomogne Miloševiću, Krajišniku, Ojdaniću, Šainoviću, Milutinoviću, Šešelju, Šljivančaninu, Dokmanoviću? Mnogo smo vremena propustili. Oni koji savetuju ministra inostranih poslova, kao jedan bivši profesor koji, odgovarajući na pitanje šta biste vi uradili da je protiv vas podignuta optužnica, kaže...
Završavam. A on kaže - ja bih se ubio. To su poruke koje Srbija šalje ljudima koji se nalaze na poternicama Haškog tribunala, umesto da ozbiljno shvati svoju ulogu i značaj i suštinu postojanja tog suda. Reći ću vam, kao ovlašćeni predstavnik SRS, da poslanici SRS ne mogu da glasaju za ovakvu rezoluciju. Nećemo se izjasniti ni protiv, da ne biste shvatili da smo protiv evropskih integracija. Prepustićemo vam da sami o tome odlučite.
Poštovane kolege, sada zaista ne mogu da se osvrnem na ovo što gospodin Proroković govori, jer ne znam kako je on sebe i svoju političku partiju prepoznao u onome što sam ja govorila. Očigledno ima nešto što ja nemam u vidu ili ne znam, ali ću se informisati gospodine Prorokoviću vezano za vašu političku partiju. Moguće je da vi znate nešto više o tom šurovanju nego ja. Sigurno ću to saznati.
Svi su ovde konstatovali da su neki  preduslovi za evropske integracije jasno precizirani. To su politički, ekonomski i privredni. Recite mi koji to uslov mi sada ispunjavamo? Ne ispunjavamo nijedan. Želimo li da ga ispunimo? Želimo. Što ga nismo do sada ispunjavali? Da li zbog nesposobnosti, nedostatka želje? To treba da kažu oni koji su na vlasti od 2000. godine. Ne mogu da dam odgovore na ta pitanja zašto smo mi sada dalje od Evropske Unije nego što smo bili.
Molim i one koji su bili na vlasti do ovih decembarskih izbora, onaj prethodni DOS, molim i ovaj sadašnji DOS, koji se samo malo prestrojio, da izađu i da nam kažu zašto smo mi to dalje od Evropske unije. I ja kao narodni poslanik a i građani Srbije to od vas, gospodo, očekujemo.
Nemojte da ja sad izlazim i da novinarima objašnjavam zašto smo mi udaljeni toliko godina od Evropske unije.
Mi svi želimo da se integrišemo u Evropu. Mi smo istorijski, kulturno, privredno već u Evropi, ali ovakvi uništeni ne trebamo nikome. Za to ko nas je uništio ne preuzimamo odgovornost ni ja ni moja politička partija.
Naš san o velikoj Srbiji je san koji niko ne može da nam uzme. Zbog tog sna neće nas niko kažnjavati. I vi, kada se ujutru probudite a nešto ste sanjali, tumačite snove i uvek gledate da ih protumačite na najbolji mogući način. Mogu li ja vama da zabranim, neka je to čak i iracionalno, da sanjate? Ne mogu da vam zabranim.
Možete li vi meni da zabranite da ja nešto sanjam? Ne možete. Hoće li neko da me kažnjava zbog snova? Nema zašto. Nema ništa opipljivo. Ima li nešto što smo izgubili nepravedno? Ima. Sećate li se vi 1915. godine posle ubistva Ferdinanda? Jesu li hteli Austrijanci da istražuju po Srbiji ko je ubio Ferdinanda? Pa, jesu li Srbi dozvolili? Rekli su – ne može.
Šta se ovde kod nas dešava? Kod nas se sve može. I, molim vas da nam o ovako važnim pitanjima ne drže predavanja oni koji u biračkom telu imaju 1,6 procenata – manje nego što je statistička greška u glasačkim listićima.
Gospodin predsednik je protivno Poslovniku dao pravo na repliku gospodinu Omeragiću. To je očigledno. Ne mogu da ostanem a da to ne konstatujem. Ne vidim u kom svojstvu je gospodin Omeragić izašao za govornicu, sem ako ne štiti zelenu transverzalu. Ne znam, jesam govorila o istorijskoj činjenici i težnjama da se ta transverzala postigne.
U svom popodnevnom izlaganju ću u jednom desetominutnom predavanju da vas podsetim na sva događanja od 70-te pa na ovamo, ukoliko gospodin Omeragić ne poznaje sve to. Ali, da se vezuje za moje izlaganje i da kaže da ja želim da širim neki strah, ne znam zašto bi zelena transverzala uopšte bila neki strah za Srbe.
Ne znam šta ste hteli da postignete. Nikog ne plašim. Koga Vi hoćete da uplašite? Ja apsolutno nikog ne plašim. Hoću sve da ohrabrim za ulazak u evropske integracije, a posebno hoću da ohrabrim Vladu Srbije i one koji imaju odgovornost da stvore uslove da uđemo u evropske integracije. Moram da podsećam nekog na prošlost, jer nas prošlost uči kako da se ponašamo u budućnosti.
Dakle, molim vas, nemojte da se prepoznajete tamo gde vam nije mesto i molim predsednika Skupštine da ubuduće vodi računa kome i po kom osnovu daje pravo na repliku.
Hvala gospodinu Šaroviću.
Reč ima narodni poslanik Snežana Stojanović-Plavšić.
Neka se pripremi narodni poslanik Milorad Radovanović.
Reč ima narodni poslanik Momir Marković, a posle njega narodni poslanik Dejan Mikavica.
Reč ima narodni poslanik Dušan Proroković.
Replika na izlaganje narodnog poslanika Momira Markovića.
Po Poslovniku, narodni poslanik Momir Marković.
Reč ima narodni poslanik Dejan Mikavica.
Posle njega, reč ima narodni poslanik Vjerica Radeta.
Reč ima narodni poslanik Vjerica Radeta, a posle nje narodni poslanik Miloljub Albijanić.