Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Pravo na repliku, pominjanje imena, narodni poslanik Goran Svilanović.
Dame i gospodo narodni poslanici, Srpska radikalna stranka je prilikom podnošenja ove rezolucije bila ubeđena u to da će ovaj parlament jedinstveno prihvatiti ovu rezoluciju. Nažalost, očigledno je da se to neće desiti i da sem jedne poslaničke grupe, koja je potpuno otvorena u tome da podržava stav svog predsednika stranke i, nažalost, ministra inostranih poslova, sve ostale poslaničke grupe nemaju hrabrosti da izreknu to isto, iako mislim da zastupaju potpuno identičan stav.
Dakle, nismo za povlačenje tužbe – kažu svi oni koji ne bi da prihvate ovu rezoluciju, a vrlo dobro znaju da je gospodin Boris Tadić u Americi dobio naređenje da to mora da se uradi i da je Robertson prilikom posete Beogradu rekao – morate da odustanete od tužbe.
To, naravno, ne znači da BiH i Hrvatska moraju da odustanu od tužbe. To je balkansko pitanje, to nas ne interesuje. Te dve stvari nisu povezane.
Naravno, i mi mislimo da nisu povezane, ali to je stav tog Robertsona, koga je, između ostalog, ministarstvo vojno odlikovalo visokim odličjem. Ako to nije poniženje za ovu državu i za ovaj narod, ja onda ne znam šta je poniženje.
Izvinjavam se, ali nakon izlaganja mog prethodnika iz poslaničke grupe SPO neću moći da svoje izlaganje izvedem onako kako sam zamislila, kao profesionalni političar, bez pokazivanja emocija. Moram da priznam da sam veoma dirnuta svim onim što vidim da se dešava u ovoj zemlji i što će se desiti, jer smatram da je ovo trenutno najkrupnije državno pitanje, oko koga očigledno nećemo moći da postignemo saglasnost.
Ja ću vas vratiti malo u istoriju, 60 godina unazad. Šta se dešavalo posle Drugog svetskog rata? To ću učiniti ne bih li vas ubedila da je scenario potpuno isti i da su posledice potpuno iste.
Pripremajući se za ovu sednicu, pročitala sam literaturu. Jedna od tih knjiga je knjiga "Ratne reparacije iz Drugog svetskog rata i Nemačka" dr Ljubomira Jovanovića. Uvaženi profesor dr Milan Pak je recenzent te knjige. Između ostalog, on tu kaže: "Naime, interes pojedinih republika za realizaciju reparacija nije isti, jer ni ratna šteta ni broj žrtava rata nije isti kod svih republika." Ovo kažem zato što je ista situacija i danas, ako poredite zainteresovanost Srbije i Crne Gore za rešavanje ovog pitanja.
"Nisu ni male razlike u tim interesima. Naprotiv, one su toliko velike da pojedini funkcioneri koji pripadaju manje pogođenoj republici otežavaju ostvarenje zajedničkog cilja." To je istina. "Sizifovske napore prati slaba organizovanost, neumešnost, neadekvatni putevi i nedovoljno kvalifikovani zastupnici." Ako su savetnici gospodina Vuka Draškovića profesor Stojanović i njemu slični, nije čudo što Vuk Drašković, koji je ionako po prirodi neodgovoran čovek, donosi ovakve odluke i iznosi u javnost ovakve tvrdnje, kao što ih iznosi.
"Ređi pojedinci koji su se savesno i stručno angažovali u svemu ovome nisu bili dovoljni da se postignu zadovoljavajući rezultati. Analizirajući višeslojnu problematiku, slabosti pa i nedoslednosti međunarodnog prava, pomenućemo samo Halštajnovu doktrinu, sa prekidom diplomatskih odnosa tada sa Jugoslavijom, zatim Londonski sporazum, koji praktično dalje odlaže realizaciju reparacija, da bi kulminacija bila dostignuta Brionskim sporazumom, čija neodređenost dovodi do teško razumljivog rezultata.
Isplata ratne štete na kredit, i to pod nepovoljnim uslovima otplate, sa licemernim zaključkom da će ovi problemi biti rešeni putem daljeg razvoja dvostrane trgovinske saradnje, koja je godinama pre potpisivanja ovog akta pokazala deficit sa jugoslovenske strane." Ista je situacija i sada.
Takođe mi je do ruku došla knjiga koja se zove "Završni račun", čiji je predgovor kao redaktor potpisao Mlađan Dinkić, pod datumom 19. juli 1999. godine. Hoću da vas podsetim da je bombardovanje trajalo u periodu od 23. marta do 9. juna 1999. godine, što znači da je napisana deset dana nakon završetka bombardovanja.
Zaključak se nameće sam po sebi. Knjiga je pisana u vreme bombardovanja. Urednik knjige je Predrag Marković, aktuelni predsednik Skupštine i funkcioner G17 plus, a izdavačka kuća je njegova kuća "Stubovi kulture". Autori su grupa autora, među kojima su Mirosinka Dinkić, Dragor Hiber, Miroljub Labus, Ljubomir Madžar, Milko Štimac, Milan Kovačević, a konsultanti Radovan Jelašić, Boško Živković itd. Jasno je ko stoji iza koncepta koji je izložen u ovoj knjizi, a koji ću ja dalje obrazložiti.
Postavlja se logično pitanje na osnovu čega je ova grupa autora u toj knjizi procenila da je bombardovanjem napravljena ekonomska šteta od 29 milijardi dolara. Kako su i na osnovu kojih podataka, dok je još trajalo bombardovanje, oni pisali ovu knjigu? Predrag Marković sigurno zna da je potrebno bar mesec dana ranije dati knjigu na štampanje da bi ona mogla da izađe, evo, deset dana nakon završetka bombardovanja.
Na strani 124 te knjige dat je prilog obračuna ratne štete. Na osnovu toga ne može se nikako doći do zaključka da je ekonomska šteta toliko mala.
Postavlja se pitanje otkud još tada u ovoj knjizi ideja povezivanja ratne štete, odnosno mogućnost naplate ratne štete i otpisa spoljnog duga. To nas, bar mene, navodi na zaključak da je sve unapred čvrsto smišljeno i dogovoreno. Zato se, verovatno, po mom dubokom ubeđenju, sve vlade od 2000. godine naovamo ovoliko zadužuju, kako bi ispalo u jednom trenutku da je deo štete već vraćen otpisom dela dugova od strane Londonskog ili Pariskog kluba. O tome nešto malo kasnije.
Ali, da se podsetimo kako je merena ratna šteta, kako su je merili državni organi. Sećate se da je formirana savezna komisija, republička komisija, pokrajinska komisija. Na svakom lokalnom nivou je bila komisija koja je evidentirala štetu. Imali smo merljivu, nemerljivu štetu i štetu koja se naziva – odloženi gubici. To je ono što još ne možemo ni da procenimo koliko je.
Pre nekoliko dana ste u štampi mogli da pročitate da su pronađeni meci sa osiromašenim uranijumom. Danas u dnevnoj štampi možete da pročitate da je svaki deseti građanin naše države psihički oboleo. Šta mislite zbog čega je to?
Onima koji zastupaju tezu da tužbu nije trebalo ni podizati, navela bih samo jedan primer. Šta bi ti uradili da im je neko provalio u kuću? Za mene je moja zemlja moja kuća. Šta bi ti isti uradili, kada im je već neko provalio u kuću, da im je polomio sav nameštaj, da im je izmaltretirao roditelje, da im je ubio dete, znaju ko je to uradio i da se sa njim pogađaju, nakon svega toga, da im plati odštetu, a ne interesuje ih da ih neki sud oglasi krivim? Da li tu situaciju iko od vas može da zamisli? Da li bi se iko od vas pomirio sa takvom situacijom? Čisto sumnjam u to. Svako od vas bih želeo da neko takav bude oglašen krivim.
Neko je ovde pitao: kako to mislite da mi te evropske države, sa kojima želimo da sedimo za istim stolom, proglasimo genocidnim narodom, ukoliko bi Međunarodni sud pravde u Hagu odlučio da su oni počinili ratne zločine? Kako to mislite i kako to prihvatate da smo mi genocidni narod, u celom tom svetu, i da nas Bosna i Hercegovina tuži upravo za genocid? To vas uopšte ne boli? To pitam one koji zastupaju tu tezu.
Po našem mišljenju, pitanje odustanka od tužbe ima dalekosežne nacionalne, ekonomske i političke posledice, i za sadašnje i za buduće pozicije Srbije u međunarodnim okvirima.
Sadašnji Savet ministara nema ingerencije Savezne vlade koja je podnela tužbeni zahtev i ne može se staviti znak jednakosti između Savezne vlade i Saveta ministara. Srpska radikalna stranka smatra da niko nema pravo, pogotovo ne bilo koji pojedinac, lider bilo koje partije, Vuk Drašković ili bilo koji drugi, aktuelna crnogorska vlast, da donese odluku da naša država odustane od tužbe za naplatu ratne štete.
Zašto da mi prejudiciramo odluku suda? Zašto mi da vršimo pritisak na sud? Neka sud uradi onako kako misli da treba da uradi. Mi smo tužbu podneli, a sada je na sudu da radi svoj posao. Opravdanje da treba da povučemo tužbu, jer će sud u Hagu doneti odluku o svojoj nenadležnosti je smešno.
Postoje drugi načini da se ostvari naš, na međunarodnom pravu zasnovan, zahtev. To neće niko da kaže. U našoj štampi, koja je pod apsolutnom kontrolom raznih moćnika ili partija na vlasti, o tome se ne govori, a ekskluzivno pravo da se o ovome izjašnjava ima profesor Stojanović. Gde su naši zaista priznati eksperti iz oblasti međunarodnog javnog i međunarodnog privatnog prava? Usput budi rečeno, gospodin Stojanović se bavi međunarodnim odnosima, a nama pravnicima je apsolutno jasno da to nema mnogo veze sa međunarodnim javnim i međunarodnim privatnim pravom.
Srpska radikalna stranka smatra da namera da se odustane od zahteva predstavlja jedinstveni primer u svetu, jer je nezabeleženo u istoriji čovečanstva da neko uništi infrastrukturu jedne zemlje, ubije toliki broj ljudi, ugrozi budućnost jednog naroda (ako vi niste svesni da je naša budućnost ugrožena, ja sam toga i te kako svesna), a da pojedinci iz istog tog naroda kažu da je to opravdano.
Podsetiću vas na to šta je povodom Rambujea izjavljivao taj isti Vuk Drašković, koji svoje mišljenje od danas do sutra menja: "Ne smemo ga ni po koju cenu prihvatiti, jer bi to značilo okupaciju". Ne znam šta se sa tim čovekom dešava? Da li je zaista u pitanju patološka mržnja, nesposobnost ili je ucenjen? To je pitanje za one koji su ga na to mesto postavili. Ali, da nije sposoban da se nađe na toj funkciji, to je svakom građaninu ove zemlje apsolutno jasno.
Trebalo bi da ovaj postupak posmatramo i u okviru međunarodne prakse i njenog eventualnog prekrajanja. Ovo bi bio presedan, koji bi služio da opravda agresiju i time sruši sistem na kome počivaju Ujedinjene nacije, jer ako agresor ne bude kažnjen, svako će to u budućnosti moći da ponovi, takav postupak će postati pravilo, što znači i kraj međunarodnog pravnog poretka.
Neki tvrde da nije bilo agresije i da je agresija izvršena sa dozvolom Saveta bezbednosti. Hoću da vas podsetim na to da je Savet bezbednosti pre agresije razmatrao pitanje i nameru NATO-a da bombarduje našu zemlju. To Savet bezbednosti nije prihvatio. Mislim da su tri države bile za, a sve ostale su bile protiv. Sećate se da je i tadašnji predsednik Rusije rekao da je to opasnost po svetski mir.
Oni koji tvrde da smo Rezolucijom 1244 naknadno odobrili i priznali agresiju govore neistinu jer se ta rezolucija isključivo bavila pitanjem zaustavljanja vojne akcije u funkciji mira na Kosovu i Metohiji. To je politička rezolucija koja uređuje situaciju na samom Kosovu. Rezolucija 1244 nije mirovni sporazum.
Podsetiću vas na brojne demonstracije građana onih država čije su vlade prihvatile da učestvuju u agresiji NATO-a.
Kažu da je nelegalno i nelogično biti prijatelj sa drugim evropskim narodima, a u isto vreme ostati pri ovoj tužbi. Kako mi to možemo da budemo prijatelji, da uspostavimo diplomatske odnose sa Bosnom i Hercegovinom i sa Hrvatskom a da oni svoje tužbe ne povuku?
Dakle, dvojna su merila mnogih predstavnika političkih partija ovde, kada su u pitanju interesi naše zemlje, kada su u pitanju interesi NATO-a. Zbog svega toga, pitam vas za koga mi ovde radimo i koga mi ovde predstavljamo - NATO ili građane Srbije i svoju državu? Ako vam toliko smeta i na podrugljiv način govorite o tome da se ponovo delimo na patriote i na izdajnike, sami ste se prepoznali.
Ponavljam ono što vam je gospodin Nikolić juče rekao - mi srpski radikali prihvatamo da budemo izdajnici u vašim očima, ali da ne odustanemo od ove tužbe. Neće naša pregovaračka pozicija biti bolja ako od tužbe odustanemo. Neka sud odluči jesu li krivi ili nisu. Nakon toga ćemo dogovarati kako ćemo biti obeštećeni. Naša pozicija će u tom slučaju biti mnogo bolja.
Da nisu sigurni, svi oni koje smo tužili, da naša tužba ima izgleda na uspeh, verujte mi da ne bi vršili ovoliki pritisak na vas da se od tužbe odustane. Na primer, Belgija je kumila i molila da ih ne tužimo, kažu - što nas, mi smo imali samo jedan avion u alijansi i samo jedan naš avion je nadletao i bombardovao Srbiju. Dakle, apsolutno su svesni.
Hoću da verujem u taj Međunarodni sud pravde da će doneti odluku zasnovanu na međunarodnom pravu, onako kako im čast, dostojanstvo i ugled nalažu.
Ideja da svi odustanemo od svojih zahteva, pre svega mislim na vezivanje ove tužbe za tužbe BiH i Hrvatske, po meni je najzlonamernija ideja. Jer, genocid srpskom narodu niko neće moći da dokaže. Zato oni koji tvrde da u Rezoluciji 1244 ne piše da je postojala agresija i da je izvršen genocid, pa zbog toga ovaj sud tako ne može ni da odluči, neka sebi daju odgovor - a kako to onda nas optužuju za genocid i kako neki ljudi u Hagu odgovaraju za navodni genocid, a u Dejtonskom sporazumu se, takođe, nigde genocid ne spominje.
Uzmite i pročitajte, pitajte, informišite se, i pre svega oslušnite šta naš narod o svemu tome misli, jer je on nas ovde poslao da u njegovo ime odlučujemo. Budite na visini istorijskog zadatka, inače smo zaista osuđeni na propast.
Neću da vas podsećam na razloge za agresiju i na navodnu humanitarnu katastrofu na Kosovu i Metohiji. Imamo brojna priznanja nakon toga, i međunarodne javnosti i pred međunarodnim organima, da nije bilo humanitarne katastrofe. Ali, ako je vršeno etničko čišćenje na Kosovu i Metohiji, kako to onda sada Albanaca ima deset puta više na Kosovu i Metohiji, a Srba deset puta manje? Treba li bolji dokaz od toga?
Četiri godine u Srbiji se govori samo o nekakvoj milostinji u obliku donacija i ovaj oktobar, koji neko spominje i pretite nam nekim oktobrom, ne znam šta je to, sem možda sastanak Kontakt grupe. Dakle, bojite se izostaće donacije, finansijska pomoć; spominje se Pariski, Londonski klub, umesto da tražimo samo ono što nam pripada, a to je ratna šteta, jer u tom slučaju nećemo zavisiti ni od koga i niko neće moći ničim da nas uslovljava, pre svega isporukom naših državljana Hagu.
Hoću da vas podsetim na vreme sankcija: iako to nije dozvoljeno međunarodnim propisima, pripisivali su i kamatu na dug, kamatu na kamatu, pa je onda ovde rečeno - otpisali su nam kamatu ili otpisali su nam kamatu na kamatu.
Nešto nam je Londonski klub otpisao, nešto Pariski klub. Ali, ovaj parlament nikada do sada nije dobio izveštaj šta je to što je otpisano, koja je to materijalna supstanca, odnosno koja je to novčana supstanca - da li je to kamata, da li je kamata na kamatu, da li je to osnovni dug. U isto vreme, naše pare su bile u inostranstvu zadržane, a kamate na ta sredstva nisu išle.
Sve to morate da imate u vidu kada govorite o šteti koja je nastala secesijom, uvođenjem sankcija, agresijom i ovakvom privatizacijom koja se sada sprovodi, ovakvom pogubnom politikom koju vodite ove četiri godine.
Iskreno rečeno, očekivali smo da ćemo imati iole ozbiljnu vlast, bar kada su u pitanju interesi države po ovom pitanju. Nažalost, kao što vidite, nemamo. To nije prikupljanje nikakvih sitnih političkih poena od strane Srpske radikalne stranke. Mi smo za ovih petnaest godina, delujući na političkoj sceni Srbije, prikupili krupne političke poene, koje ne želimo da prokockamo i ostajemo dosledni stavovima koje zastupamo već petnaest godina. Vi, eto, imate priliku da i vi prikupite neki politički poen. Da li ćete to da iskoristite ili ne, to je vaš problem, na to vas ne možemo naterati, ali pokušavamo, naravno, da vas ubedimo.
Ubeđena sam da sve ovo što će poslanici Srpske radikalne stranke danas zastupati za ovom govornicom nailazi na odobravanje građana Srbije. Njih ne treba da ubeđujemo u ispravnost svojih stavova, oni i te kako te stavove prihvataju, jer to jesu njihovi stavovi, mi ih samo ovde artikulišemo. Mi se obraćamo ovde isključivo vama, pozivajući vas da se ponašate odgovorno, zbog ozbiljnosti trenutka u kome se ova država nalazi.
Još jednom vas upozoravam da nemamo pravo da odustanemo od ove tužbe; nemate pravo u moje ime, nemate pravo u ime Srpske radikalne stranke, nemate pravo u ime onih majki koje su izgubile svoju decu, nemate pravo u ime majke Sanje Milenković niti Milice Rakić. Nije samo u pitanju politička odgovornost koju će neko od nas ovde snositi, u pitanju je zaista budućnost ovog naroda koji je osuđen na još teže uslove življenja, na još goru međunarodnu poziciju nego što je ona u kojoj se sada nalazi. Hvala.
Poštovane kolege, Vojislav Šešelj apsolutno je bio u pravu i mi i dan-danas mislimo isto tako. Prema tome, ako ste imali neku nameru da nas eventualno dovedete u dilemu da li je ta izjava tada bila adekvatna onome što i dan-danas mislimo, budite sigurni da i dan-danas mislimo isto. Toliko o tome.
Javila sam se za repliku jer sam pogrešno protumačena od strane mog prethodnika. Nisam rekla da je Vuk Drašković neodgovoran pojedinac.
Rekla sam šta govori Vuk Drašković i rekla sam da ne sme da se dozvoli da Vuk Drašković, kao ministar inostranih poslova, ili neki drugi neodgovorni pojedinac donese takvu odluku ili utiče na stvaranje takve atmosfere koja bi dovela do toga da se donese odluka o odustajanju od tužbe.
Umesto da obrazlaže osnovanost odštetnog zahteva, kao ekonomske i međunarodno pravne kategorije, što bi bio njegov zadatak kao ministra inostranih poslova, i da zajedno sa svojim savetnicima na tome radi, on i oni svu energiju koncentrišu na to da ubede javnost da ne treba tražiti odštetu, valjda da se dužnici ne bi naljutili.
Pri tome se najčešće koriste dva argumenta, ako to uopšte mogu da budu argumenti. Prvi je da smo dobili ili da ćemo dobiti finansijsku pomoć Zapada (znamo da je nismo dobili, a znamo da je nećemo ni dobiti), bespovratne ili povoljne kredite, te da ne treba insistirati na formalnoj nadoknadi ratne štete. Drugi je da je iluzija da se od SAD i drugih članica NATO-a može ostvariti pravo na ratnu štetu, jer su oni tako jaki i teško ih je na to obavezati. Zato je bolje od svega odustati u interesu dobrih budućih odnosa saradnje i prijateljstva. Tako kaže Vuk Drašković.
Međutim, istina je malo drugačija. NATO je svestan da je izvršio agresiju, prekršio Povelju UN, osnovne principe međunarodnog pravnog poretka, Ženevske, Haške konvencije i mnoge druge izvore međunarodnog javnog prava, a takođe, prekršio je i sopstveni osnivački akt. Zemlje učesnice u agresiji su prekršile i svoje sopstvene ustave, pošto su odluke o agresiji doneli pojedini lideri i strukture izvan i najčešće protiv volje njihovih naroda, odnosno nacionalnih parlamenata. To je istina.
Otuda je normalno da NATO i njegovi lideri, a posebno lideri SAD i Nemačke koji su igrali ključnu ulogu u preduzimanju agresije protiv SRJ, svesni dalekosežnosti posledica eventualnog prihvatanja naše tužbe i moguće osude od strane Međunarodnog suda pravde, nastoje svim silama da to unapred spreče. Najbolji put videli su u povlačenju tužbe, a najbolje izvršioce u pomenutim pojedincima iz Srbije.
NATO je svojim finansijama, propagandom, izjavama, obaveštajnim službama, ugrađenim savetnicima u strukturama vlasti obezbedio da u oktobarskom prevratu 2000. godine i na potonjim slobodnim i demokratskim izborima u Srbiji i Crnoj Gori na najvažnije pozicije vlasti dođu ličnosti za koje je siguran da će nastupati onako kako nastupaju, odnosno...
(Predsedavajući: Prekoračili ste vreme.)
...da će nametati i braniti interese NATO-a i određenih zemalja članica, proglašavajući te interese za interese Srbije i Crne Gore, odnosno Srbije. Pokazalo se da su oni to revnosno učinili i da i dan-danas to čine, tako da su svojom servilnošću našu zemlju umesto partnera zapadu i istoku pretvorili u monetu za potkusurivanje.
Pošto su mnogi od vas već pročitani i istrošeni, taj NATO pakt ili taj zapad nam onda servira jednog novog političara, jednog nazoviindustrijalca koji skida lance i katance, a koji u ovoj državi nema ni jednu jedinu fabriku, koji je čak predsednik udruženja industrijalaca, a nikada industrijalac nije bio.
Sve ovo što se dešava, na izborima, pre izbora, oko izbora, radi se upravo zbog ove tužbe. Zbog ove tužbe SRS nije vladajuća stranka. Zbog ove tužbe Tomislav Nikolić nije smeo da pobedi na predsedničkim izborima...
(Predsedavajući: Dva minuta ste prekoračili vreme.)
... jer je NATO paktu apsolutno jasno da SRS nikad ne bi dozvolila da se ovakva odluka donese.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, imam dve povrede Poslovnika. Za svaku imam pravo da govorim određeno vreme, pa vas molim da u jednom obraćanju izreknem obe ove primedbe na Poslovnik, a da mi vreme odvojeno računate.
Prva povreda Poslovnika, za koju se javljam, odnosi se na član 79. Poslovnika Narodne skupštine, koji je proistekao iz člana 79, stav 3. Ustava Republike Srbije, a koji glasi: "Narodna skupština sastaje se u vanredno zasedanje na zahtev najmanje trećine od ukupnog broja narodnih poslanika ili na zahtev Vlade, sa unapred utvrđenim dnevnim redom".
Predsednik Narodne skupštine je 10. avgusta 2004. godine sazvao 10. vanredno zasedanje za 18. avgust 2004. godine, sa dnevnim redom koji je utvrđen u zahtevu, kako u zahtevu i stoji – 84 narodna poslanika. Iz predloga dnevnog reda, koji je utvrđen na zahtev za sazivanje vanrednog zasedanja Narodne skupštine može se utvrditi da je broj poslanika koji je vanredno zasedanje zatražio 83, a ne 84, koliko predstavlja trećinu narodnih poslanika, odnosno kako bismo ispunili onaj uslov koji Ustav predviđa.
Pod brojem 16 u spisku narodnih poslanika Demokratske stranke Srbije nedostaje potpis narodnog poslanika Gorana Davidovića. Postavlja se pitanje na osnovu čega je predsednik Narodne skupštine sazvao 10. vanredno zasedanje? Dakle, to je jedna povreda koja je od bitnog uticaja na to da li ovo zasedanje uopšte može da se odvija odnosno da li je predsednik Skupštine grubo, ne narušio samo Poslovnik, nego i Ustav Republike Srbije.
Druga povreda se odnosi na povredu Poslovnika, član 163. stav 1. Citiraću član 163: "Na vanrednom zasedanju Narodna skupština radi po unapred utvrđenom dnevnom redu koji je dostavio podnosilac zahteva za održavanje vanrednog zasedanja", a koji je proistekao iz člana 79. stav 3. Ustava Republike Srbije, koji glasi: "Narodna skupština sastaje se u vanredno zasedanje na zahtev najmanje trećine od ukupnog broja narodnih poslanika ili na zahtev Vlade, sa unapred utvrđenim dnevnim redom".
U skladu sa članom 162. Poslovnika, predsednik Narodne skupštine odredio je i vreme kada će se Skupština sastati i poslao nam je zahtev, doduše, 83 narodna poslanika, koji su u svom zahtevu utvrdili dnevni red. Na samom zasedanju sazivači su nas obavestili da odustaju od tač. 1), 2) i 5b.
Pošto na vanrednom zasedanju Skupština radi po unapred utvrđenom dnevnom redu, izmene dnevnog reda, skraćivanje ili proširivanje dnevnog reda nije dozvoljeno. Dozvoljena je samo izmena redosleda predloženih tačaka dnevnog reda, što reguliše član 163. stav 2. Poslovnika.
Na osnovu ovoga apsolutno je jasno da, ako nema jedne tačke dnevnog reda, nema ni dnevnog reda u celini, tako da Skupština ne može da nastavi vanredno zasedanje.
Molim da se o ovoj povredi Poslovnika Narodne skupštine, i jednoj i drugoj, Narodna skupština izjasni. Ona može da odluči, zahvaljujući poslaničkoj većini i da ova reklamacija Poslovnika nije u redu, i da tog potpisa ima od strane predlagača za sazivanje ovog vanrednog zasedanja, ali mi svi vrlo dobro znamo da je ova sednica sazvana protivno i Poslovniku i Ustavu, i da teče protivno Poslovniku i protivno Ustavu, a za to neko mora da snosi konsekvence, i to ne samo političke.
Odmah sam rekla, poštovane kolege, da želim da se Narodna skupština o tome izjasni, pogotovo što se tiče ove druge povrede. Kada je u pitanju prva povreda Poslovnika, očekivala sam da ćete vi to reći. Imam i ja tu ispravku od 12. avgusta, ali pitam, kako je desetog predsednik Narodne skupštine sazvao sednicu? To ne bi bila ista ova sednica.
Desetog je upućen zahtev za sazivanje vanrednog zasedanja, 83 potpisa je bilo desetog, istog dana predsednik Narodne skupštine zakazuje u skladu sa Poslovnikom, u roku od sedam dana, zasedanje Narodne skupštine, iako nema uslova za to, dakle, krši Ustav. Nas ne interesuje šta se dešavalo kasnije. Da li je tog trenutka predsednik Narodne skupštine prekršio ustav ili nije?
Na osnovu toga što ste 12. poslali ovaj drugi saziv, vi ste priznali da jeste. Nema boljeg argumenta. Drago mi je da postoji ova ispravka koja dodatno dokazuje ono što za ovom govornicom tvrdim.
Dakle, predsednik Narodne skupštine nije u stanju da radi svoj posao ili namerno krši ustav, za šta mora da snosi odgovarajuće konsekvence, koje nisu samo političke, već i pred nadležnim državnim organima.
Poštovane kolege narodni poslanici, gospodine predsedniče, u mom odsustvu ste me uvredili i rekli ste da vređam inteligenciju narodnih poslanika i vašu inteligenciju. Zaista nemam nameru, ali takođe ne dozvoljavam da vi vređate moju inteligenciju i mojih kolega narodnih poslanika, koji stoje iza ovoga što sam za ovom govornicom izrekla.
Zamerili ste mi što sam povredu Poslovnika koja se odnosi na vas izrekla u vašem odsustvu, a vi ste, takođe, u mom odsustvu komentarisali ono što sam rekla. Prema tome, tu smo ravnopravni, izgleda. Nisam mogla da gledam u bob kada ćete vi predsedavati sednicom. Sednica danas teče i danas će se verovatno i završiti, pa nisam mogla da ostavim za sutra, jer sutra nećemo zasedati, koliko sam u toku.
Želim da se vratim na tu povredu Poslovnika i na vaš odgovor da sam uvredila nečiju inteligenciju, jer je došlo samo do neke štamparske greške ili tehničke greške službe. Nije lepo, gospodine predsedniče, da sve svaljujete na službenike Skupštine Srbije, jer su oni najmanje krivi. A da su najmanje krivi, uzeću ih u zaštitu, naravno, pa ću vam to sada dokazati.
Pitam vas lepo, da li kada mi podnesemo neki predlog, a mislim na poslanike SRS, vi imate u fioci neki spisak narodnih poslanika i nekih potpisa narodnih poslanika SRS ili mi to dostavljamo na pisarnicu. Dakle, mi to dostavljamo na pisarnicu. Vi vrlo dobro znate i vi to tako i dobijate preko službe.
Tako su vam isto poslanici DSS dostavili predloge i zahtev za sazivanje vanrednog zasedanja. Nema izvinjenja.
Vi niste videli da nemate 84 potpisa, vi ste zakazali sednicu i nakon dva dana vam je to neko rekao ili ste sami shvatili. Vi ste ovu sednicu, nesumnjivo, zakazali protivustavno, a za šta ste, naravno, odgovorni.
Niste odgovorni samo nama ovde, jer Skupština će se izjasniti, naravno, da li je bilo kršenja Poslovnika ili nije. Postoji neko drugi u ovoj državi koji će utvrditi da li predsednik Skupštine krši Ustav. Ubeđena sam da nam to neće biti teško da dokažemo. Ne očekujem nikakav odgovor od vas. Samo zbog javnosti ovo iznosim ovde i zbog ostalih mojih kolega narodnih poslanika, i zahtevam, još jednom, da se Narodna skupština izjasni o svemu ovome što sam, kao kršenje Poslovnika, pokušala da obrazložim za ovom govornicom.
Gospodine predsedniče, zaista ne mogu da dozvolim da ostane utisak da govorim neistinu, zato što na ovom predlogu dnevnog reda ovde pored pečata stoje potpisi 84 poslanika, piše 84 poslanika, a ovde ima 83 poslanika. Ne znam šta vi čitate kada zakazujete sednice, ali to biste morali da uradite. Vi ili neko drugi.
Molim vas, ovaj dopis koji ste nam poslali sa ispravnim, navodno, potpisima, 84, gde je ovde zavodni štambilj, ko opšti sa narodnim poslanicima, ko, molim vas. Samo vi, gospodine predsedniče, sve ovde što stigne dolazi preko vas narodnim poslanicima. Ovaj akt nije nigde zaveden. Ovi potpisi nisu nigde zavedeni. Ne mogu amandman da uložim, niti bilo šta kao narodni poslanik, tako što ću doneti vama u vašu kancelariju, nego moram da odem u pisarnicu Skupštine da to predam i da dobijem zavodni štambilj, i da se taj akt upiše u dostavnu knjigu.
Zaista ne znam šta je ovaj papir. Za mene on ne predstavlja ništa. Tako mi je svejedno da li ćete prihvatiti to da li sam u pravu ili nisam. Hoću da se ovde zna istina i, kažem vam, nećemo stati i zaustaviti se samo na tome da Skupština donese svoju odluku da li ste prekršili Poslovnik ili niste, jer vi uvek možete da skupštinsku većinu formirate da bilo šta odlučite. Postoji neko drugi u ovoj državi koji će, nadam se, ispitati ovo i doneti pravovaljanu odluku da li ste kršili Ustav ili niste, i da li ste zloupotrebili svoju funkciju ili niste.
Poštovane kolege, zaista ne bih želela da zadržavam dalji tok sednice i da mislite da zloupotrebljavam govornicu, ali moram da primetim da je ova sednica potpuno nepripremljena, da radimo haotično i u potpunosti u suprotnosti sa našim poslovnikom.
Jedina sednica koja je bila pripremljena, a koja je zakazana kao treća, iako je trebalo da bude zakazana kao prva, po redosledu prijema akata, jeste ona sednica koja se tiče Rezolucije o tome da niko ne sme da ostane od tužbe za naplatu ratne štete, ali nažalost, predsednik je sebi dao za pravo da to bude treća sednica, umesto da bude prva u ovom delu zasedanja.
Javljam se u skladu sa članom 96. Poslovnika, jer na to imam pravo, i reklamiram povredu člana 135. Poslovnika Narodne skupštine, poslednji stav, koji govori da ukoliko nadležni odbori i vlada ne dostave izveštaje, odnosno mišljenje, Narodna skupština može odlučiti da se predlog zakona razmatra i bez njih ili utvrditi novi rok u kome su dužni da to učine.
Vrlo dobro znate da se Odbor za finansije nije sastao da razmatra ovu tačku dnevnog reda, nije bio u pitanju nedostatak kvoruma. Jednostavno, nisu poslanici hteli da sednu i razgovaraju o tome, očigledno svesni da je to samo još jedan instrument u rukama G17 plus, koji sve finansije u ovoj zemlji drži pod svojom šapom. Kako su videli da je u predlogu za predsednika Komisije za hartije od vrednosti gospodin Štimac, verovatno su odustali od toga da uopšte o tome razgovaraju.
Vrlo dobro znate da Odbor za finansije, kao i svi drugi odbori, odslikavaju snagu svih političkih partija u ovom parlamentu. Nemamo nikakav izveštaj odbora, pa kako nemamo nikakav izveštaj, ova skupština mora u ovom trenutku, pre nego što počnemo da raspravljamo o ovoj tački dnevnog reda, da se izjasni, ovako kako Poslovnik kaže, da odluči da se predlog zakona, nije zakon u pitanju nego odluka, ali svejedno, razmatra i bez njih. Ako mi odlučimo da nećemo da razmatramo ovo bez izveštaja odbora, nemamo o čemu da vodimo raspravu.
Dakle, dajte da se jednom uozbiljimo i da radimo u skladu sa Poslovnikom. Tražim prvo ovo, ali ukoliko Skupština i odluči da se o ovome raspravlja, pitam vas – šta predstavlja ovaj novi akt koji smo mi dobili, kakav je to amandman i ko je taj koji traži da se o amandmanu raspravlja po hitnom postupku? Toga u našem poslovniku nema.
Vlada Srbije nama upućuje nešto što nije u skladu sa našim poslovnikom. Pored toga, Vlada nam i u ovom prvom aktu traži hitan postupak, ne obrazlaže hitan postupak. Da li je predsednik Skupštine trebalo da vrati ovaj predlog odluke Vladi i da zatraži da ga sačini u skladu sa našim poslovnikom? Molim vas, i na mesnoj zajednici postoje neka pravila, zna se kako se radi i nemojte da od nas pravite imbecile.
Mi smo dugo godina u parlamentu, umemo da čitamo pravila ponašanja ovog poslovnika, a ako predsednik Skupštine nije u stanju da vodi ovu skupštinu onako kako bi trebalo da je vodi, u skladu sa ustavom, zakonom i poslovnikom, neka to lepo kaže. Postoji ovde još 249 narodnih poslanika koji bi to ovde radili bolje od njega.
Hoću da ostanem uporna u tome jer ne želim da vi sada vređate moju inteligenciju. Jasno sam rekla da hoću da u skladu sa članom 135. ovog poslovnika stavite na glasanje da li poslanici prihvataju da raspravljaju o ovoj tački dnevnog reda bez obzira na činjenicu da nemamo izveštaj odbora.
Ponovo tvrdim, a ne znam šta ste promumlali, nema obrazloženja za hitan postupak. Osporavam hitan postupak.
Gospodine predsedniče, ovo što ste vi sada pročitali nalazi se u odeljku za hitan postupak, a ono što sam rekla vezano za član 135. odnosi se na tok sednice u vanrednom zasedanju i odredbe člana koje se odnose na to kakvi akti mogu ovde da dođu u proceduru.
Molim vas, ukoliko ovo sada ne stavite na glasanje, tražim da se Skupština izjasni da li vi sada kršite Poslovnik. Ne možete vi da radite šta hoćete. Nemate diskreciono pravo da odlučujete o tome šta će se staviti na glasanje, a šta ne. Ne odlučujemo o svemu u danu za glasanje.
Ne znam kako da vam ovo nacrtam da biste shvatili šta hoću da kažem.
Molim vas, gospodine predsedniče, deveto poglavlje koje razrađuje vanredno zasedanje Narodne skupštine i pravila rada ovog parlamenta u toku vanrednog zasedanja u četiri člana govori o tome kako treba da radimo u vanrednom zasedanju.
U poslednjem članu kaže: "Na vanrednom zasedanju primenjuju se odredbe ovog poslovnika o redovnom zasedanju, ako odredbama ovog poglavlja nije drugačije određeno".
Molim vas, nije drugačije određeno i u obavezi ste da primenite član 135, poslednji stav, koji nalaže obavezu da stavite na glasanje da li poslanici žele da raspravljaju o ovoj tački dnevnog reda bez stava i bez mišljenja Odbora za finansije.
Ne radi se o beznačajnim stvarima, nemojte da izvrgavate ruglu sve ovo što radimo danas u parlamentu, ovo što pokušavam da vam za govornicom dokažem, jer su štetne posledice ogromne.
Gospodine predsedniče, poslanici Srpske radikalne stranke će vam dozvoliti da u našem odsustvu raspravljate o preostaloj tački dnevnog reda i da završite sednicu, potpuno nepripremljenu, potpuno u suprotnosti sa Poslovnikom Narodne skupštine.
Mi ne želimo više da učestvujemo u ovoj nepostojećoj sednici i tražim od Skupštine da se u danu za glasanje izjasni da li je predsednik Narodne skupštine prekršio Poslovnik, time što na moj zahtev nije stavio na glasanje da li Skupština želi da nastavi rad i bez izveštaja Odbora za finansije.
Dame i gospodo, žao mi je što ministar nije ovde jer me ovo vladino obrazloženje uopšte ne zadovoljava.
U tom smislu što se ministar u obrazloženju uopšte ne drži suštine stvari nego se ima utisak kao da otaljava amandmane, unapred spreman da nijedan ne prihvati.
Međutim, nije ovde stvar nekog kaprica SRS-a da interveniše u ovom članu zbog toga što nam se ne dopada neka decentralizacija, ali jednostavno sama ova tačka 10) me asocirala, kada sam pročitala Predlog zakona, na to da u nazivu, recimo, jedne stranke mora da stoji reč "demokratska" da bi se znalo da je demokratska. Tako i ovde, moramo da se zalažemo za neku decentralizaciju, jer nam je neko rekao da je to tako, da je to trend, pa onda i u ovoj oblasti u energetskoj politici insistiramo na decentralizaciji. Dakle, ako smo hteli da nešto decentralizujemo onda to ne stoji ovako, nego se konkretni zadaci delegiraju ili poveravaju pojedinim organima.
Znači, prvo je formalno-pravno ovo neprihvatljivo, a onda je i sama terminologija neprihvatljiva, a to da je prosto nemoguće da ovako funkcioniše planiranje, to će sam ministar i Ministarstvo vrlo brzo da shvate. Jer, ja samo postavljam jedno pitanje: šta će se desiti ako autonomna pokrajina u skladu sa članom 7. ne izvrši svoj zadatak, odnosno u ostavljenom roku ne uradi ono što je trebalo da uradi? Šta će onda Ministarstvo po tom pitanju da radi?
Moram da kažem da u ovako važnim oblastima, kao što je energetika ili elektroenergetski sistem, jednostavno neke stvari, barem što se strategije, plana i programa tiče, moraju da budu centralizovane.
Bila bi sasvim druga priča da ste, recimo, predvideli da autonomna pokrajina i jedinice lokalne samouprave ne donose planove nego predlažu Ministarstvu planove. Niko njima ne spori da oni o tome razmišljaju, da imaju svoje viđenje stvari i da onda o tome odlučuje onaj organ koji je zaista za to osposobljen, koji i sam pravi strategiju, predlaže strategiju Skupštini.
Iz iskustva kažem, nema ni 3% lokalnih samouprava u Srbiji koje su sposobne da se na ovaj način, kako vi to od njih tražite, bave ovim problemom. Dakle, one mogu da predlažu, ali da prave planove onako kako je to u skladu sa ovim zakonom, izvinite, ali to je prosto nemoguće. Kao da je zaista zakon pisao neko ko pojma nema kako naše lokalne samouprave funkcionišu, koliko su osposobljene.
Ako to treba da bude neka njihova nadležnost onda to treba da se formuliše i ovim zakonom koji definiše njihov rad, ali zaista stičem utisak da je nesrećno prepisan tekst nekog inostranog zakona koji nije imao u vidu kako funkcioniše naš elektroenergetski sistem i kako funkcioniše naša lokalna samouprava.
Pomišljala sam čak i na to da je u pitanju onaj omnibus zakon o autonomnoj pokrajini, pa da ste zbog toga morali ovo da stavite kao nadležnost autonomne pokrajine. Nije to u pitanju.
Mislim da je to samo jedan previd, a problemi će se tek izroditi onda kada se pokaže da ni lokalne samouprave, a ni autonomne pokrajine nisu spremne ni sposobne da ovo izvrše. Zbog toga još jednom apelujem na ministra da se pozabavi ovim amandmanom.
Poštovane kolege, vama je naravno poznat naš principijelan stav da smo protiv agencije, ali ova agencija je specifična u odnosu na sve druge agencije koje smo do sada osnivali, jer je njen status nešto drugačiji nego, recimo, status onih agencija koje smo imali po zakonu o lekovima, koje imaju položaj javne službe.
Ova agencija je potpuno samostalna. Ona funkcioniše po Zakonu o preduzećima. Ima obaveze i odgovara za sredstva kojima raspolaže, ima svojstvo pravnog lica sa pravima i obavezama i odgovornostima utvrđenim ovim zakonom, zakonima i drugim propisima kojima se uređuje poslovanje preduzeća, kao i statutom agencije. Agencija je samostalni pravni subjekt i funkcionalno je nezavisna od bilo kog državnog organa. Ovo potenciram – nezavisna od bilo kog državnog organa, energetskih subjekata i korisnika njihovih proizvoda i usluga.
Dakle, imajući u vidu sve ono što je u članu 15. nabrojano kao posao ove agencije, a pogotovo tačku 2) - da agencija utvrđuje metodologiju za određivanje tarifnih elemenata za obračun cena električne energije, da izdaje licence za obavljanje energetskih delatnosti, odlučuje po žalbi na akt operatora prenosnog, distributivnog sistema, nama je nepojmljivo da Ministarstvo i Vlada ovim zakonom, uvodeći agenciju, praktično kažu – brigo moja pređi na drugog. Pa, sutra građani neće više prozivati ni ministra Naumova, niti Vladu Srbije zbog toga što imaju zelenu, plavu, crvenu tarifu, nego će tamo neku agenciju zbog toga što je možda uvela i neku ružičastu ili ko zna kakvu tarifu.
Dakle, potpuno gubimo mogućnost kontrole nad tim kakva će se metodologija dalje za određivanje tarifnih elemenata koristiti. To nekako izlazi iz sfere izvršne vlasti.
Mi smo do sada koliko-toliko mogli da držimo pod kontrolom izvršnu vlast, pa kada nam dođe dovde, mi tu vlast oborimo.
Agencija sa tim savetom agencije zaista ima velika ovlašćenja, a ne možemo ni da ih smenimo zbog toga što ne rade dobro, nego samo iz zakonom tačno određenih razloga koji su, takoreći, bizarni. Ne znam da li ste se upuštali u to da li je ovakav način i metodologija zaista najbolja, imajući u vidu naš elektroenergetski sistem i našu stvarnost, ili ste samo koristili, tj. poslušali direktive koje već postoje u pisanom obliku, kao što će i gospodin Tadić poslušati sve direktive koje dobije usmeno sada u SAD, pa će nam uskoro doći neki njihovi specijalci da hapse i hvataju haške optuženike po Srbiji.
Ali, kada su direktive u pitanju, ne postoji obaveza, dakle, možete da razmislite o tome da li prihvatiti ili ne, da li vam to čini dobro ili ne, njihovo je da od nas traže, a naše je da vodimo računa o tome šta je u našem interesu ili nije.
Gospodine Naumov, ja o vama veoma malo znam, samo ono što je pisalo u vašoj kratkoj biografiji kada ste ovde izabrani za ministra, ali slušajući vašeg kolegu gospodina Dinkića stvarno se pitam da li je moguće ono što on tvrdi i da li je ovaj zakon zaista posledica toga, jer on kaže da su svi korumpirani, samo on, Labus i Koštunica nisu. Čudi me da se vi ostali ministri niste našli uopšte uvređeni povodom te njegove izjave, a imate čak mesta i osnova za tužbu; samim tim što ćutite, mi se pitamo da li tu možda ima neke istine.
Hvala. Gospodine ministre, htela bih da vam postavim samo jedno pitanje i molila bih vas za odgovor. Do sada smo osnovali mnoge agencije.
Vi nam odgovorite - zašto ste se ovom prilikom odlučili za to da ova agencija nema status ni javnog preduzeća, ni javne službe? Zašto je to preduzeće koje je potpuno nezavisno?
Jer, vidite, mi kao Skupština možemo da osnujemo neko javno preduzeće, kao što smo svojevremeno osnovali NIS. Imamo tu izvesnu kontrolu. Ovde zakonom osnivamo jedno preduzeće koje je potpuno nezavisno, nema status javnog preduzeća i sve ono što iz toga proističe, nema status javne službe, a ima ovlašćenja kao da ima status javne službe.
Iz tog razloga mi podnosimo ove amandmane, iako ste nas ismevali, gospodin predsednik i neki poslanici, da se svi naši amandmani svode na to da tražimo da se pojedini članovi brišu. Mi tražimo da se brišu samo oni članovi zakona koji se odnose na agenciju, a upravo iz ovog razloga koji sam sada navela. Možda smo mi u zabludi, možda dovoljno ne znamo, ali vi ste tu da nam to objasnite.
Pored toga, plašim se da osnivanjem agencije, ovako kako ste je vi zamislili, i dajući joj ovakva ovlašćenja kakva su predviđena članom 15. kršite zakon o državnoj upravi. Vidite sa vašim saradnicima da li je to tako, jer ako jeste, naravno, biće načina da se ovaj zakon osporava i pošto bude donet.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, od maja meseca imamo ovaj predlog zakona o ministarstvima.
Očigledno je bilo da vam se u tom momentu žurilo jer ste tražili hitan postupak i da zakon stupi na snagu odmah narednog dana od dana njegovog donošenja, ali evo već skoro dva meseca mi to nismo imali na dnevnom redu i ono što je za mene, pre svega, sporno u ovom predlogu. A podsećam vas da poslanici SRS uglavnom nisu uzimali značajnije učešće u raspravi povodom predloga onog vašeg zakona o ministarstvima, koji je početkom godine donet, jer smo smatrali da je pravo Vlade da se ona organizuje onako kako ona smatra da je to potrebno.
Čitajući obrazloženje za ovaj zakon došla sam do zaključka da se neki pojmovi mešaju, odnosno vaše obrazloženje koje bi trebalo da ide u prilog ovom zakonu jeste da ministarstvu pre svega pripadaju tzv. autoritarna ovlašćenja, a da posebne organizacije, među kojima su i agencije, načelno nemaju ta ovlašćenja i delatnost im je pretežno analitična i predlagačka.
Da to nije istina, to ću vam obrazložiti na primeru koji smo upravo imali danas u raspravi o Predlogu zakona o energetici, kada smo posebnim zakonom, što je u skladu sa Ustavom, osnovali agenciju koja obavlja upravo te autoritarne poslove, jer izdaje licence, odlučuje po žalbi, donosi tarifne sisteme, utvrđuje metodologiju za određivanje tarifnih elemenata. Dakle, to nisu stručni poslovi nego, po mom dubokom uverenju, upravo ti naredbodavni, autoritarni, odnosno veoma široka ovlašćenja u koja niko ne može da im se meša.
Vi ste odlučili da neke agencije, za koje kažete da su neustavne, po mom mišljenju jesu, ali o tome svoj sud treba da da Ustavni sud, ukinete, jer smatrate da su vam suvišne, a opredelili ste se za to da zadržite tri agencije i da jednu agenciju formirate u okviru Ministarstva za zaštitu životne sredine. Ono što ne znam to je šta je vaš motiv da ove tri agencije sa svojstvom pravnog lica funkcionišu upravo tako, a da ova agencija za zaštitu životne sredine funkcioniše u okviru uprave za zaštitu životne sredine, dakle da ima drugačiji status od ove tri.
Dakle, šta je ono opredeljujuće za vas kada se odlučite da jednoj organizaciji, u ovom slučaju agenciji, date svojstvo pravnog lica, a nekoj drugoj ne?
Da li je motiv za to možda način finansiranja tih organizacija, jer mi iz ovog zakona ne vidimo kako će se one finansirati ako su posebna pravna lica, da li su na budžetu, iz donacija ili iz nekih trećih sredstava. Mi to zaista ne znamo.
Za ovu agenciju za zaštitu životne sredine mi znamo da se finansira iz budžeta, a za ove tri, agencija za razvoj infrastrukture lokalne samouprave, za strana ulaganja i promociju izvoza i ovaj centar za razminiranje, kako ste to rekli, ili za uništavanje mina, mi ne znamo kako će se finansirati, niti to postoji u obrazloženju, sem što se kaže u jednom delu da za sprovođenje ovog zakona nisu potrebna dodatna sredstva. Verovatno i zbog toga što su te agencije i do sada postojale, pa su bile u planu za budžet za ovu godinu. Dakle, to je jedno objašnjenje koje je nama poslanicima potrebno.
Što se tiče agencije za razvoj infrastrukture lokalne samouprave, moje duboko uverenje jeste da je ova agencija samo transmisija i veza između donatora i lokalnih samouprava, pa postavljam pitanje zašto je našoj lokalnoj samoupravi uopšte potreban posrednik ako su pitanju donacije i drugo, mislim da ne treba ovako važan zakon o ministarstvima da upodobljujemo nekim našim očekivanjima da ćemo dobiti neke značajnije donacije vezane za infrastrukturu, a koje bi se direktno davale lokalnoj samoupravi. Uopšte, moja očekivanja, i moje poslaničke grupe SRS u nekoj bližoj budućnosti, a nadam se i daljoj, nisu takva da treba da neke svoje planove baziramo na očekivanjima da ćemo od nekog dobiti pare.
Bolje bi bilo da se kao Vlada i možda predsednik Vlade kao autoritet pozabave onim što radi aktuelni ministar inostranih poslova, koji umesto da traži ono što našoj državi pripada od zemalja agresora, na sva usta priča da će se povući tužba protiv zemalja NATO-a, koje su nam nanele onoliku materijalnu i nematerijalnu štetu, i naplata te ratne odštete nama predstavlja najveću nadu da ćemo se izvući iz ove ekonomske krize i iz ove bede u kojoj se trenutno nalazimo. Dakle, to je što se tiče agencije za razvoj infrastrukture lokalne samouprave.
Što se tiče agencije za strana ulaganja i promociju izvoza, koja bi trebalo da obavlja stručne poslove koji se odnose na promociju direktnih stranih ulaganja u Republiku Srbiju i koji obuhvataju pripremu, razvoj i predstavljanje informacija o različitim poslovnim mogućnostima i prednostima ulaganja u privredu Republike Srbije, mislim da ste tu preuzeli posao aktuelnog predsednika Republike, Borisa Tadića, koji je inače u svojoj predizbornoj kampanji obećao da će se on time baviti i pokazao nam je da se vrlo uspešno time bavi, jer je u državi Ilinois već dogovorio neke poslovne kontakte i omogućio verovatno nekim našim proizvođačima, ne znamo kojima, da izvezu našu robu.
Dakle, neka čovek radi to kada je pokazao da je sposoban, ne treba nama ovde na republičkom nivou, u Vladi, da trošimo iz budžeta dodatno, ili bi možda po vašoj zamisli ova agencija trebalo da bude na raspolaganju Borisu Tadiću, da mu obavlja te stručne poslove, a on samo da putuje po svetu i da dogovara izvoz naših brendova, samo što ne znamo kojih brendova, jer se još nismo izborili za to da imamo neke značajnije brendove.
Centar za razminiranje, pravo da vam kažem, najveće je iznenađenje za moju poslaničku grupu, jer nismo znali da to uopšte postoji, a mislim da je u obrazloženju trebalo reći nešto više o tome kakva je potreba za postojanjem ovog centra, odnosno koliko je to mina koje postoje, a koje naši stručnjaci balističari nisu do sada uklonili.
Možda postoji neki stručniji izraz, zaista ne znam i da li je potrebno osnivati jednu ovakvu organizaciju, koja ipak košta i dugoročno treba nešto da radi, da odobrava planove izvođenja radova, da daje neke licence, da vrši kontrolu kvaliteta, da prati primenu međunarodnih ugovora i standarda u oblasti razminiranja, ostvarivanje međunarodne saradnje, kao i druge poslove određene zakonom.
Malo me, pravo da vam kažem, zabrinulo to da naša država ima potrebu za osnivanjem ovakve organizacije. To znači da ima veoma veliki broj neuklonjenih mina, a obzirom da se planira i saradnja, međunarodna saradnja, moguće je da će neki naši stručnjaci, ili će se raditi na tome da se osposobe u većem broju naši stručnjaci, da dobiju neke sertifikate, i da te mine uklanjaju tamo gde mi ne bismo želeli da budemo angažovani.
U svakom slučaju, obrazloženje nije zadovoljavajuće. Naravno, poslanička većina će odlučiti o tome da će ovakva organizacija ministarstva ubuduće funkcionisati i to još jedno vaše pravo, u skladu sa Ustavom, ali ostala su neka pitanja, ostali smo bez odgovora na neka pitanja, gledajući obrazloženje i stalno se nameće jedno krucijalno pitanje: ko vas to tera da osnivate tolike agencije, zašto ste ovo nazvali baš agencijom.
Ako ste ove tri posebne organizacije imali potrebu da nazovete agencijom, a ne da bude zavod ili sekretarijat, direkcija, sve tri su mogle da budu direkcije, zašto ste ovu agenciju za zaštitu životne sredine, koja funkcioniše u okviru uprave za zaštitu životne sredine, ovako nazvali.
Stalno se nameće uverenje da vas neko na to tera, neko ko odlučuje o tome kakvu ćemo mi državnu organizaciju imati, neko kome su ti pojmovi odomaćeni, normalni, a nama baš i nisu, tako da nisam ubeđena da čak i vi, mislim na Vladu, naravno, sumnjate da su vam sve ove organizacije, koje ovako besomučno osnivamo bilo ovim zakonom o ministarstvima, bilo posebnim zakonom, jer to svakodnevno radimo, i juče smo ovim zakonom o lekovima, a danas zakonom o energetici, treba li nam takvo umnožavanje administracije i da li mi zaista imamo potrebu da se na ovaj način ovi poslovi obavljaju, obzirom da sam ubeđena da već postoje stručne organizacije čije usluge mogu da se koriste u ove svrhe. Hvala.