Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Poštovani kolega, nema nikakve razlike između istupanja gospodina Nikolića i mog obrazloženja protiv predloga zakona DSS-a, jer stojimo na stanovištu da ste mogli da idete samo sa amandmanom na Predlog zakona SRS-a. Niste imali nikakvu mogućnost niti pravo da predlažete jedan zakon, nakon što smo mi isti takav zakon predložili. Apsolutno, pazite, neprimereno je parlamentarnom radu, ako hoćete da budemo iole racionalni i funkcionalni.
Naša istorijska odredba je bila neophodna zbog onakve kvaziodredbe kakvu ste vi predložili. Samo za ovu situaciju vi predlažete neuspele izbore. Ustav ne poznaje neuspele izbore. Sam predlog vašeg zakona mogao bi, kao što je mogao i ovaj prethodni, u toj odredbi da bude predmet odluke Ustavnog suda. Da li zakon uopšte može da predvidi neuspele izbore ili ne može? Kako ste to predvideli i kako hoćete da naknadno omogućite da ovakvo neustavno stanje u kome se sada nalazimo, u kome nemamo raspisane izbore, opstane, vi predlažete ovakve kvaziodredbe jednog predloga zakona.
Kako bismo to sprečili, mi smo uz predlog našeg zakona, kada smo videli vaš, podneli amandman, ne bi li vas naterali da izbori budu raspisani odmah. Dakle, nemojte da budete sigurni, ako Ustavni sud bude radio svoj posao, ako neko bude hteo time da se bavi, da će ova odredba zakona kojom vi omogućavate predsedniku Skupštine da u narednih 60 dana odluči kada će raspisati izbore (jer on to može da uradi i nakon pet dana od stupanja na snagu ovog zakona i poslednjeg, tog šezdesetog dana) biti u skladu sa Ustavom. Mi smatramo da je to neustavno, a Ustavni sud neka kaže svoje. Dakle, da bismo izbegli takvu situaciju, mi smo tražili da se poštuje Ustav i da se izbori raspišu odmah.
Dame i gospodo narodni poslanici, po mišljenju Srpske radikalne stranke zaista nije postojao nikakav razlog koji bi ukazivao na hitnost, da se na dnevni red stavi ovaj predlog zakona, sem da se možda stvori privid kod naše javnosti da nešto radimo, dok se vlada ne formira, a drugi razlog može da bude i to da se stvori privid da se našim građanima koji žive privremeno u inostranstvu omogući da glasaju, tj. da biraju, kao da to do sada nisu mogli da učine.
Član Zakona o izboru narodnih poslanika, mislim da je to član 41, nisam najsigurnija, kaže da građani na privremenom radu ili boravku u inostranstvu, u vreme održavanja izbora, glasaju na biračkom mestu u poslednjem prebivalištu na teritoriji Republike pre odlaska u inostranstvo. Dakle, svi su to svoje pravo mogli da iskoriste.
Sada, zbog predizbornih obećanja koja su pojedine političke partije davale našoj dijaspori, treba da se omogući glasanje i u inostranstvu. U principu, mi nemamo ništa protiv, pod uslovom da se svima omogući da glasaju i pod uslovom da političke partije koje budu imale svoje izborne liste mogu da imaju na svakom biračkom mestu svoje članove biračkih odbora. Nismo baš najsigurniji, niti nas je predlagač ubedio, da smo to u ovom trenutku u mogućnosti, odnosno da će vlast biti u mogućnosti da nam sve to obezbedi, i to samo po sebi dovodi u neravnopravan položaj i učesnike u izborima, a i građane koje treba u inostranstvu da glasaju.
Moram ponovo, zbog mogućnosti da se eventualno i Ustavni sud oglasi, da ukažem i na članove 1, 2, 12. i 13. Gospodin Nikolić je neke od njih citirao. Član 13. propisuje da su građani jednaki u pravima i dužnostima i imaju jednaku zaštitu pred državnim i drugim organima, bez obzira na rasu, pol, rođenje, jezik, nacionalnu pripadnost, veroispovest, političko ili drugo uverenje, obrazovanje, socijalno poreklo itd.
Ovaj član, član 13. Ustava kršimo donoseći ovakvu odredbu koja se odnosi na tzv. pozitivnu diskriminaciju, iako to nije pozitivna diskriminacija pripadnika nacionalnih manjina, pa se postavlja pitanje – zašto takav isti aršin nemamo i kada su lokalni izbori u pitanju. Zašto niste odmah predložili i izmene Zakona o izborima za lokalnu samoupravu, jer, znate i sami, ima opština u kojima pripadnici nacionalnih manjina čine apsolutnu većinu u odnosu na pripadnike srpske nacionalnosti. Jesu li tu ugroženi onda Srbi koji tu žive, a znate vrlo dobro da su građani vrlo zainteresovani za lokalnu vlast, jer se tu, praktično, rešavaju njihova osnovna životna pitanja. Nikad nisu u mogućnosti da učestvuju u vlasti. Zašto nemamo isti aršin i za lokalne izbore i da omogućimo onda i Srbima koji su manjina u tim zajednicama da imaju svoje izabrane predstavnike?
Ovako, ne znam zbog čega ili ne znam zbog koga i kome se dodvoravamo, pokušavamo da pripadnike nacionalnih manjina gurnemo u neki geto, pogotovo one manje brojne, a takvih ima mnogo. Ovde se očigledno radi samo o dodvoravanju možda muslimanskoj, neću da upotrebim reč bošnjačkoj, ili mađarskoj nacionalnoj manjini, kao brojnim nacionalnim manjinama koje mogu da utiču na ishod parlamentarnih izbora, a sve ostale ne mogu da se nađu ni na ovaj način u parlamentu, umesto da učinimo sve da u okviru političkih partija koje postoje na političkoj sceni u Srbiji pripadnici nacionalnih manjina u njihovim programima pronađu sebe i svoj interes.
Zaista je neprihvatljivo da se RIK-u ostavi da ona arbitrira o tome koja je to politička stranka koja ima ekskluzivno pravo da zastupa interese određene nacionalne manjine. Hoće li to biti predmet raznih sporova ili ne, jer, ako hoćete, moj lični utisak je da je SRS ekskluzivni zastupnik svih nacionalnih manjina u Srbiji, mi smo to pokazali u čitavom svom delovanju za ovih 14 godina i to niko ne bi mogao da nam ospori. Pa se onda pojavimo mi, pa se pojavi neka druga politička partija, pa treća politička partija i zaista se onda napravi jedna apsolutna konfuzija.
Zamislite koliko bi se tek komplikovalo, kada je Srbija jedna izborna jedinica, koliko bi se komplikovalo kada bi se Srbija sastojala iz više izbornih jedinica, pa recimo, neke velike političke partije bi mogle sebe da proglase ekskluzivnim predstavnikom jedne nacionalne manjine u onoj izbornoj jedinici gde uglavnom ima mali procenat stanovnika srpske nacionalnosti.
Ovo je jedno veliko zamešateljstvo koje u praksi ne može da bude perfektno ostvareno, a dozvolićete, izborni proces ipak mora da bude u potpunosti pravno perfektan, ako hoćemo da izabrani predstavnici imaju legitimitet.
Ukoliko želimo samo nekome da zamažemo oči, da se navodno negde priča, piše ili kaže da je u Srbiji donet takav i takav zakon, da će nacionalne manjine imati drugi aršin za izbor svojih predstavnika u parlamentu od srpskog naroda, a ako ćemo da kršimo Ustav ovakav kakav jeste, trebalo bi da ga poštujemo, onda je to nešto drugo.
Postavlja se jedno pitanje na koje bi predlagač mogao da odgovori. Hoćemo li moći da glasamo, recimo, u Podgorici ili u Kotoru, da li je crnogorska nacionalna manjina u Srbiji, ako možda osnuje neku političku partiju, recimo "savez Krivošija" pa da bude, recimo, ekskluzivni predstavnik crnogorskog naroda, pa i Šumadinci...
Pa se postavlja pitanje, pošto smo omogućili da se glasa u pritvorskim jedinicama i u zatvorima u Srbiji, nemamo ništa protiv, pod uslovom da stranke opet imaju predstavnike izbornih lista, da imaju svoje kontrolore na tim biračkim mestima, hoće li predlagač koji će biti u vlasti omogućiti da se otvori jedno biračko mesto u Ševeningenu, tamo je celo jedno biračko mesto po izbornom zakonu, ima dovoljan broj birača, ako mogu u zemlji, zašto ne mogu i tamo.
Samo malo, htela sam da se osvrnem na jednu tačku, što se tiče izbora van biračkog mesta, to je nešto što je postojalo u našem izbornom zakonu pre poslednjih izmena 2000. godine. Nemamo u principu ništa protiv toga, opet pod uslovom da predsednik biračkog odbora nema to diskreciono pravo da on određuje članove biračkog odbora, nego da to birački odbor međusobno reši, da broj članova bude veći nego što je to predviđeno vašim predlogom zakona.
Prosto je neshvatljivo zašto ste u članu 11. predvideli da predsednik biračkog odbora na biračkom mestu u inostranstvu mora da bude biran iz reda diplomiranih pravnika, obzirom da se zna da toliki broj diplomiranih pravnika u diplomatsko-konzularnim predstavništvima nemate, pogotovu u onim zemljama gde bi bio potreban veći broj biračkih mesta, a nemamo ni dovoljno diplomatsko-konzularnih predstavništava, jer smo u protekle tri godine više od pola pozatvarali.
Uopšte ne vidimo način na koji ćete uspeti da obezbedite sve ovo što ste sebi dali u zadatak za ovo kratko vreme, a vreme brzo prolazi. Dok vi konstituišete vladu, dok se vlada izabere, eto nama predsedničkih izbora, trebalo bi po ovom zakonu da se sprovode, a šta ćemo ako u svemu tome ne budete uspeli, hoćete li pokazati opet svoju nesposobnost, tromost, jer nama je zaista dosta demokratije na papiru i nekih pravila ponašanja na papiru. Želeli bismo da to vidimo konačno i u životu i u stvarnosti. Hvala vam lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, iako je jedan od govornika iz poslaničke grupe DSS ovde spočitavao, kako biste vi to novim govorom rekli, da se zakoni donose u interesu građana, a ne kada kome i kako odgovara i da li je izgledu da će njegov kandidat eventualno pobediti na izboru i da tako ostavljamo utisak banana - države, želim da joj kažem da mi jesmo banana - država, zahvaljujući Vojislavu Koštunici koji se odrekao kontinuiteta i uveo ovu državu u Ujedinjene nacije kao najmlađu državu. To je žalosna činjenica, ali je tako.
Ja sam ovaj amandman podnela na član 1, i molim predsedavajućeg da toleriše, moram malo širu i sveobuhvatniju priču da imam, s obzirom da zakon ima samo jedan član i praktično mora da se govori o celokupnom zakonu, smatrajući da se ovakvi zakoni donose uglavnom političkim konsenzusom ukoliko učesnici u političkom životu imaju dovoljno sluha za to.
Mislim da se svi mi igramo strpljenjem građana, jer, verujte, niko u Srbiji nije zainteresovan za ove zakone koje mi imamo na dnevnom redu na ovoj sednici, osim nas političara koji učestvujemo u političkom životu. Šta je onda trebalo da učinimo? Trebalo je da sednemo pre sednice i da se dogovorimo kakve ćemo zakone prihvatiti i da na ovoj sednici to bude puko glasanje, kao što smo glasali o sastavu izborne komisije.
Mi, srpski radikali, načinili smo prvi korak u tom smislu i dostavili vam sve predloge zakona za koje smo smatrali da treba da se nađu na ovoj prvoj sednici, pored ovih izbornih zakona, još neke veoma važne zakone kao što je stavljanje van snage zakona o lustraciji, Zakona o izgradnji objekata (ili, kako se popularno zove, zakon o legalizaciji) i izmene i dopune Zakona o privatizaciji.
Zamolili smo vas da nam dostavite svoje sugestije, da kažete šta vam se ne dopada, šta biste želeli da promenite. Niko nije našao za shodno ni pismeno da nam odgovori, a mogli smo sve to da prevaziđemo i da ne trošimo ovo dragoceno vreme za ovom govornicom i da se nadigravamo i da pričamo o nečemu što, ponavljam, nikoga u Srbiji osim nas ne interesuje.
Kako smo to propustili? Naravno, nastavićemo priču još jedan dan o Predlogu zakona koji je SRS podnela, ali je osnovni motiv za podnošenje ovog amandmana pre svega taj što smo mi nedelju dana pre nego što je DSS podnela ovaj predlog zakona podneli Skupštini Predlog zakona o izmenama Zakona o predsedniku Republike, smatrajući da je već propušten rok za raspisivanje izbora.
Molim vas, ovde se ne postavlja pitanje zašto su izbori propali - o tome ću nešto više govoriti kada budem obrazlagala naš predlog zakona - nego zašto predsednik Skupštine, onaj prošli ili ovaj sadašnji, nije koristio svoja ovlašćenja i zašto nije svoju obavezu ispunio i raspisao izbore? Mi smo 16. januara mogli da konstituišemo Skupštinu. Tog dana smo mogli da izaberemo predsednika. Tog istog dana je predsednik Skupštine mogao da raspiše izbore i da sve ostane u okviru Ustava.
Naravno, ovde ljudi kažu – dva pravnika, tri mišljenja. Mi smo ovde dva dana razgovarali o tome, uglavnom su se kolege pravnici javljali za reč i niko od njih nije hteo da primeti da Ustav praktično predviđa sve ovo što vi tražite Predlogom ovog zakona. Samo je stvar tumačenja. Dakle, ako krenete putem analogije i shvatite šta je Ustav hteo, a Ustav je hteo da imamo predsednika države, Skupštinu, Vladu, Ustavni sud, sudove, javna tužilaštva, mi to moramo u svakom trenutku da imamo.
E, sad, vama treba 60 dana da odložimo raspisivanje izbora – zbog čega? Zbog toga što formirate vladu. Lepo narodu kažite – zbog toga što Vojislav Koštunica ne može u isto vreme da bude mandatar, da vodi predizbornu kampanju i da se kandiduje za predsednika države, jer će ljudi da se pitaju – da li ovaj čovek stvarno može da stane u sve te uloge. Ne može. I vama je to problem. Vi nemate nikog drugog, gospodo, koga biste istakli kao kandidata.
Treba vam dva meseca da vidite prvo da li ćete formirati vladu, da li će eventualno biti prevremenih izbora.
Ako ih ne bude, onda ćete dva meseca uigravati tu novu vladu i odlučiti da li ćete ustupiti gospodinu Labusu mesto mandatara, eventualno, a da Koštunica bude kandidat na predsedničkim izborima.
To su vaše međusobne, međupartijske stvari i dogovori u koje mi ne ulazimo, ali kažite narodu zašto mi godinu i po dana nemamo predsednika države. Svi ste vi ovde, sem nas, bili u toj DOS-ovoj vlasti.
(Predsedavajući: Gospođo Pop-Lazić, samo malo obratite pažnju na vreme.)
.... koji je tu vlast praktično podržavao, gotovo do onog trenutka kada smo oborili Vladu Srbije u parlamentu.
Dakle, mi smatramo da je ovaj predlog zakona potpuno suvišan, imajući u vidu da je SRS podnela mnogo sveobuhvatniji predlog zakona. Zahvaljujem se.
 Dame i gospodo narodni poslanici, predlažući zakon o izmenama Zakona o izboru predsednika Republike, pošli smo od činjenice da na izborima 2002. godine i 2003. godine nismo dobili predsednika Republike i da neopravdano, pre svega zbog nedostatka političke volje, imamo v.d. stanje. Štetnost v.d. stanja, mislim da je svima jasna, a imajući u vidu nipodaštavanje, pre svega, Ustava, nepoštovanje institucija, a onda i situaciju da je v.d. predsednik države,  odnosno predsednik Skupštine (a evo u ovom periodu od kada nemamo predsednika države, imali smo dva vršioca dužnosti predsednika Republike) u isto vreme i član Vrhovnog saveta odbrane, a to je veoma važna funkcija predsednika Republike.
Nije uludo mandat predsednika Republike duži nego što je mandat narodnih poslanika. Dakle, nije uludo pet godina, imajući u vidu ovo njegovo važno ovlašćenje vezano za odbranu zemlje. Ne može niko da me ubedi da je Nataša Mićić, pa sada Dragan Maršićanin pravi predstavnik države Srbije u Vrhovnom savetu odbrane. Kakvu štetu trpimo po tom pitanju, mislim da ćemo tek u dogledno vreme videti, dok Boris Tadić rastura Vojsku Jugoslavije.
Faktički i pravno, mi u stvari nemamo predsednika od 29. decembra 2002. godine, kada je prestao mandat Milanu Milutinoviću, mada se on ni ranije nije mešao u svoj posao, verovatno ucenjen izručivanjem u Hag, u periodu od 5. oktobra pa do isteka njegovog mandata.
Ovaj zakon koji sada pokušavamo da promenimo donet je 1990. godine. Dva puta je menjan, 1992. i 2002. godine. Sada smo, pred ovu tačku dnevnog reda, imali raspravu o dopuni tog zakona, na predlog DDS; ako taj predlog bude usvojen, a ako i ovaj naš predlog bude usvojen, doći ćemo u jednu kontradiktornu situaciju.
Zbog toga bih htela da se vratim na ono upozorenje koje sam dala obrazlažući amandman na prethodni zakon, to govorim zbog nekih budućih vremena, pretpostavljam da ćemo imati priliku za to, da je neophodno da se političke stranke u Skupštini Srbije oko ovih stvari dogovaraju van skupštinske sale, u zgradi Skupštine, kako bismo došli do konsenzusa i kako ne bismo vodili ovakve rasprave koje bi se onda možda pretvarale u tirade pojedinih poslanika koji bi želeli da se dokažu za skupštinskom govornicom.
Ovo se tiče nas koji neposredno učestvujemo u političkom životu zemlje, koji se kandidujemo na izborima i koji kandidujemo predsednika Republike. Manje-više građani Srbije su nezainteresovani za ovu našu raspravu.
Moram da vršim komparaciju između prethodnog predloga zakona i ovog predloga zakona, kako bismo došli do suštine. Zbog toga ću reći da nikakvih pravnih praznina nije bilo u dosadašnjem zakonu, niti u postojećem Ustavu, kako bi to neki želeli da prikažu. Doduše, mi imamo odluku Ustavnog suda da je neustavna odredba člana 5i stav 3, da predsednik Skupštine nije ovlašćen da odlučuje o tome da li će raspisivati izbore ili ne.
Da vas vratim malo unazad, mislim da je bio februar mesec kada je tadašnji predsednik Skupštine gospođa Nataša Mićić donela onu istorijsku odluku da će raspisati izbore posle donošenja novog ustava. Tek nakon što je raspisala novembarske izbore za predsednika Republike, naš Ustavni sud se oglasio i ovu odredbu proglasio neustavnom.
Međutim, i sadašnji predsednik Skupštine, doduše, prećutno, ne jednim aktom, ne odlukom, kao što je to Nataša Mićić uradila, odlučuje da ne raspisuje izbore. On je to prvo morao da uradi kada je postao predsednik Skupštine, ako je želeo da poštuje i Ustav i ovu odluku Ustavnog suda.
Predlagači ovog prethodnog zakona – DSS treba da se prisete neprincipijelnosti svojih stavova u protekle dve godine, kada su u pitanju predsednički izbori. Čas su pozivali da se izbori raspisuju, čas su pozivali da se izbori ne raspisuju: nemojte da ih raspisujete, visok je cenzus, menjaće se Ustav, biraće se predsednik u parlamentu. Mora da postoji pricipijelan stav po tom pitanju i moramo da se vratimo na razloge zašto smo imali neuspešne izbore.
Jeste cenzus jedan od razloga, ali cenzus nismo dostigli zbog toga što svi politički faktori nisu želeli da kandiduju svog kandidata, odnosno nedostajala je politička volja da se predsednik izabere. Da je bilo političke volje, da nije bilo opstrukcije, mi bismo i do sada imali predsednika, ma ko on bio. Uopšte nije u tom trenutku važno, niti je uopšte za građane Srbije u toj meri važno ko je predsednik države, ako je on izabran voljom većine. Svi ostali će poštovati tog predsednika. Barem je to uvek do sada bilo i tako će, nadam se, biti.
To da je cenzus visok i da je vreme da ga ovim zakonom ukinemo opravdava i činjenica da mi nemamo uredne biračke spiskove. To svi znaju i mislim da će se složiti predstavnici svih poslaničkih klubova. Svi su imali primedbe na birački spisak. Nažalost, nismo uspeli da ispunimo ni onu odredbu iz Zakona o izboru narodnih poslanika koja insistira na jedinstvenom biračkom spisku. Šta je jedinstveni birački spisak, nema potrebe da sada ovde obrazlažem. To svakako nije zbir pojedinačnih biračkih spiskova koji se vode u organu uprave bilo koje opštine.
Recimo, u SAD nikada ne izađe na birališta više od 40 posto, to je maksimum, pa niko ne postavlja pitanje legitimiteta izabranog predsednika. Mi imamo jako dobru izlaznost na izbore i kada su parlamentarni izbori u pitanju i kada su predsednički izbori u pitanju, ali nije postojala ni politička volja za ove tri godine da se interveniše na ovaj način kako mi predlažemo, da se ukine cenzus i da imamo predsednika države.
Neki stalno govore o ustavnosti, da poštujemo Ustav, da poštujemo zakone, da poštujemo institucije, a u praksi niti poštujemo Ustav, niti poštujemo zakon, niti poštujemo institucije. Evo, na ovoj prvoj sednici smo, sa nekim dnevnim redom koji se ne tiče našeg konstituisanja, dokazali da ne poštujemo ni Ustav, ni zakon, ni instituciju, ni sami sebe ovde ne poštujemo, naš parlament, jer pojedini poslanici sebi dozvoljavaju da na neki uspaljeni i revolucionaran način ovde govore, ne shvatajući da je prošlo vreme toga.
Građani Srbije hoće hladne i trezvene glave političara, hoće da sukobljavamo mišljenja, kako bismo došli do onih rešenja koja će njima ići u prilog, a njima ide i u prilog da se donese zakon po kome ćemo već na sledećim raspisanim izborima imati predsednika Republike. Jer, da smo do sada imali predsednika, verujem da bi on koji ima obavezu da potpisuje ukaze za pojedine zakone i te kako razmišljao da li će potpisati Zakon o radu, zakon o lustraciji, Zakon o privatizaciji i slično, ma ko on bio.
Građani od nas uglavnom očekuju da počnemo da ispunjavamo predizborna obećanja, a svi smo obećavali da ćemo poštovati institucije.
Jedna od tih institucija jeste i predsednik Republike i zbog toga moramo da im omogućimo da na sledećim izborima i dobiju predsednika Republike. To moramo da dokažemo i na delu. Ne vidim zašto bilo koja poslanička grupa ne bi podržala ovaj predlog zakona.
Prethodni zakon, koji je predložila DSS, ukoliko bude usvojen, biće kontradiktoran sa ovim našim predlogom zakona i zbog toga je trebalo, obzirom da je ovo zakon koji smo podneli nedelju dana pre nego što je DSS, da se nađe na dnevnom redu pre one tačke dnevnog reda i da se prvo glasa o njemu, pa onda o onom drugom zakonu, ali dobro, uvek skupštinska većina radi ono što joj je volja.
Mi smo to juče pokazali na Administrativnom odboru - da je važno koliko nas je, a ne ko je u pravu - pa smo preglasali tu skupštinsku većinu i odlučili da je predsednik Skupštine Dragan Maršićanin juče prekršio Poslovnik.
Postoji problem tumačenja dosadašnjeg Ustava, jer niko ne polazi od pravne analogije, niti od analognog tumačenja da Ustav želi da u svakom momentu imamo sve institucije. Samim tim što predviđa postojanje vršioca dužnosti, on želi da nam ukaže da predsednika Republike uvek moramo da imamo, ali taj koji vrši dužnost predsednika Republike ne može da to bude u nekom neodređenom periodu ovako dugo kako se to nama desilo.
Član 4. postojećeg zakona je bio neprecizan, a to je činjenica jer on glasi da izbore za predsednika Republike raspisuje predsednik Narodne skupštine. Ova odredba je neprecizna, pokazalo se u praksi, jer su dosadašnji predsednici Skupštine ostavljali sebi za pravo da odlučuju o tome kada će raspisivati izbore, a oni za to nisu ovlašćeni. To je rekao i Ustavni sud i zbog toga mi i predlažemo da u ovom članu 4. stoji da izbore za predsednika Republike raspisuje predsednik Narodne skupštine istog dana kada nastupe razlozi utvrđeni u članovima 86. i 87. Ustava Republike Srbije.
Mislimo da je ovo apsolutno precizno, mada nam Vlada Srbije odgovara (a to je i obaveza, na kraju krajeva, predsednika Skupštine da uputi ovoj odlazećoj Vladi koja samo obavlja dužnost Vlade Srbije da se izjasni o ovom predlogu zakona) da je ovo neprecizna odredba koju mi predlažemo, jer praktično ne može da se utvrdi koji je to dan kada izbore treba raspisati.
Ako smo dužni da postupamo po članu 86. Ustava onda uopšte nije teško da se izračuna kada izbori moraju da se raspišu, da bismo imali onaj minimalni zakonski rok za održavanje izbora.
Ne stoji tvrdnja pojedinih poslanika koji su izlazili za ovu govornicu u prethodnoj raspravi, da su izbori skupi. To je prilično demagoški. Demokratija je inače skupa, ali imajte u vidu to da se te pare koje se utroše za izbore uglavnom utroše za troškove i nadoknade biračkim odborima. Dakle, te pare uvek odu građanima Srbije u ruke i one se dalje troše i niko od toga štete nema. Zbog toga, ne zbog ovih predsedničkih izbora koji su sasvim izgledni, iako se odlažu, koliko vidim, nego zbog budućih parlamentarnih izbora, trebalo bi da budemo svi pošteni i da se više takvih populističkih tvrdnji ne držimo.
Kada jednom uđemo u izborni proces, a ušli smo još septembra meseca 2002. godine, onda više s tim procesom ne treba da zastanemo. Problem je bio, naravno, prekoračenje ovlašćenja predsednika Skupštine, bivšeg, koji je odlučio da se sa tim postupkom zastane, da ne raspisuje izbore. Imali smo odluku Ustavnog suda koji je to posle, mada post festum, nakon što su izbori već bili raspisani, proglasio neustavnim i imamo sada opet jedno neustavno stanje i neustavno ponašanje sadašnjeg predsednika Skupštine koji je već morao da raspiše izbore.
Nama u principu, kao političkoj partiji, ne smeta tih 60 dana koje vi predviđate da treba da protekne da bi predsednik Skupštine otkad je imenovan (a to je bilo 4. ili 5. februara) raspisao izbore, jer smo i mi umorni od izbornih kampanja. Sve to stoji. Moramo da se držimo principijelno svojih stavova. Ako smo kritikovali nekog drugog što nešto radi, onda moramo da učinimo sve da to ispravimo i da se ne ponašamo isto, inače na taj način pokazujemo da menjamo stavove u zavisnosti od toga da li smo vlast ili opozicija, da li nam je u interesu da se izbori održe ili nije, kakav je rejting naše političke partije ili našeg predsedničkog kandidata.
Politika je jedno, a institucija je drugo, a Ustav je nešto što stoji iznad svega toga. Da bismo prevazišli razne marifetluke nekih dosadašnjih političkih faktora koji su imali uticaja, a da bismo sprečili takve marifetluke i ubuduće, mi smo ovim zakonom praktično u dva člana predložili ukidanje cenzusa i predsednik Republike bio bi izabran ako bi dobio većinu glasova birača koji su glasali. Ako nijedan ne bi dobio većinu glasova birača koji su glasali, glasanje bi se ponovilo u roku od 15 dana od dana održavanja tog prethodnog glasanja i na tom ponovljenom glasanju za predsednika Republike izabran je onaj kandidat koji je dobio najveći broj glasova, bez obzira koliko je birača glasalo.
Mi smo ovim predlogom zakona predvideli i mogućnost da u ovom periodu između dva kruga glasanja mogu da se vrše ispravke u biračkim spiskovima, imajući u vidu nesređenost biračkih spiskova i predložili da se briše član 13a koji se tiče finansiranja predsedničke kampanje, s obzirom da je to sve regulisano Zakonom o finansiranju političkih stranaka.
Dakle, mala intervencija u Zakonu o izboru predsednika Republike koja bi trebalo da dovede do toga da nam se više nikada ne ponovi da ostanemo bez jedne tako važne institucije i da tu instituciju uzurpiraju oni koji jednostavno nisu kadri da ponesu svu odgovornost koju ta funcija iziskuje, a sama činjenica da je potreban kapacitet određenog broja birača i neposredno izjašnjavanje građana da bi neko bio predsednik države ukazuje na značaj same funkcije.
Pozivam vas da još jednom dobro razmislite, da uzmete u obzir činjenicu da je zaista trebalo prvo raspravljati o ovom zakonu i možda bi i tok rasprave bio sasvim drugačiji, možda bi i odluka bila drugačija da smo tako išli, ako smo već prenebregli ono političko dogovaranje koje je moralo da se desi oko ovakvog zakona, i da glasate za ovaj zakon i da se od dana donošenja ovog zakona, kako već jednim amandmanom tražimo, raspišu izbori i da izbore imamo vrlo skoro, u onom primerenom roku, zakonskom, koji smatrate da je neophodan.
A što se nas srpskih radikala tiče, ja zaista mislim da posle ovolikog ciklusa izbora više neka druga kampanja nije ni potrebna. Možemo to sve za 30 dana da uradimo i da dobijemo predsednika Republike. Za ovo uvodno izlaganje ja bih imala ovoliko, ali zadržavam pravo, naravno, da se u toku diskusije opet javim za reč.
Dame i gospodo narodni poslanici, prethodni govornik me je malopre zaintrigirao da ponovo izađem za govornicu da neke stvari objasnim ili razuverim poslaničku grupu SPS-a da je na ispravnom putu, s obzirom da cenzus koji oni traže radi dobijanja legitimiteta budućeg predsednika, iako smo rekli već, a i vi svi znate, postoji u malom broju država gde se neposredno bira predsednik.
Ali, zaboravljate da je tačka dnevnog reda nakon ove tačke izmena Zakona o izboru narodnih poslanika koji predviđa još uvek jedinstveni birački spisak (koji nemamo), a predviđa i glasanje u inostranstvu, pa će ljudi koji žive u inostranstvu, koji nikada nisu živeli ovde moći da glasaju. Iako Zakon o izboru narodnih poslanika još uvek kaže, a i Ustav kaže da mora da ima prebivalište na teritoriji naše zemlje ili barem poslednje prebivalište, vidimo da će Predlog omogućavati da i oni koji nikada nisu imali prebivalište u zemlji glasaju.
Dakle, oni će u svoj toj masi, ukoliko taj zakon bude donet, a utisak je da postoji nova skupštinska većina koja će taj zakon izglasati, dodatno da otežaju izbor predsednika, jer se te odredbe odnose na sprovođenje izbora za predsednika Republike. Dakle, ako bismo ostavili taj cenzus, mi nikada ne bismo imali izabranog predsednika, imajući u vidu da će moći da glasaju i građani Srbije u dijaspori, pa čak i oni koji nisu nikada imali prebivalište, ali o tom potom. Naravno, videćemo posle rasprave o tom zakonu da li postoji skupštinska većina za izglasavanje tog zakona, ali ja verujem da DSS to ne bi stavila na dnevni red da to nije obezbedila unapred. To dodatno otežava izbor predsednika, jedino ako zaista ne želite da se predsednik izabere.
Dakle, ne shvatam stav SPS-a koji se zalaže da postoji ta institucija, imajući u vidu njena ovlašćenja, da toliko potencira taj kapacitet od 50% izašlih birača, znajući za ovu činjenicu koja se tiče glasanja u inostranstvu. A doduše, to, po onom predlogu zakona koji će tek biti na dnevnom redu i o kome ćemo tek govoriti, prosto ne znamo kako ćemo da sprovedemo, s obzirom da nam je ostalo malo vremena do održavanja ovih izbora, a da mnoge tehničke stvari nismo rešili: ni kako će, ni gde će glasati, o čijem će trošku, ako već potencirate tu temu, političke stranke da pošalju svoje predstavnike tamo gde god žive naši građani da bi mogli da glasaju i da kontrolišu te izbore. Bez kontrole izbora, shvatićete i vi valjda, nema demokratskih izbora i ti izbori ne mogu da imaju nikakav legitimitet.
Kako će država obezbediti vize za sve one koji budu želeli da imaju svoje predstavnike na biračkim mestima, to je problem za novu vlast, ali budite sigurni da ukoliko to ne budu uspeli da obezbede, te izbore niko priznati neće. Ja se zaista bojim da oni koji se najviše pozivaju na legitimitet, na demokratiju, na institucije, to ne rade namerno, a prosto ne mogu da verujem da je slučaj i da nisu svesni toga da sve te uslove neće moći da ispune, i da samo možda marketinški bacaju prašinu u oči našoj dijaspori koja treba da stekne utisak da DSS želi i njih da pita ko će biti na vlasti u Srbiji.
Dame i gospodo, da se razumemo, nama srpskim radikalima je apsolutno svejedno kako će ko u ovoj sali glasati i sa kim će se u određenom trenutku složiti. Interesi su različiti, koncepcije su različite, programi su različiti.
I, nemojte vi nas da prozivate zbog toga što se neko odlučio u ovoj sali da podrži naš predlog. Taj neko ima neke svoje razloge. Naše je bilo da podnesemo predlog zakona. Na to imamo pravo. To smo uradili. Ko će to podržati nama je svejedno. Mi bismo želeli svi. Ne smatrate svi da je to potrebno, imate neke razloge zbog kojih nećete – to je takođe vaše pravo.
Nikakvih dogovora, nažalost, oko ovih zakona među političkim partijama nije bilo, iako, ponovo kažem, trebalo je da bude i trebalo je da se oko toga dogovaramo. Svi znate šta stoji iza ovoga, kakve ćemo mi izbore ubuduće imati, i zato hoću malo da se vratim u istoriju, jer su se neki za ovom govornicom vraćali u istoriju govoreći o periodu između 1990. i 1997. godine.
Molim vas, svi znate da je bilo preko milion rezervnih glasova na Kosovu, šiptarskih glasova, i da su oni korišćeni. Pa, te 1997. godine naši poslanici su bili hapšeni na Kosovu i Metohiji, oni koji su pokušavali da budu na biračkim mestima. Policiju su socijalisti tada slali na naše poslanike. To je otišlo u istoriju. Bilo, ne ponovilo se, i nadam se da se nikada zaista neće ponoviti.
Malo ulazim u temu tačke dnevnog reda koja će tek doći - da me pogrešno ne protumačite, apsolutno nemamo ništa protiv da i dijaspora glasa. Ali, treba da se obezbede uslovi da se kontroliše glasanje i da svi mogu da glasaju, da mogu da iskoriste to pravo. Ne može onaj u Americi da glasa, a onaj u Australiji da ne glasa, zbog toga što je država neozbiljna i ne može da obezbedi te uslove, a pozivate se na ozbiljnost.
Nama je svejedno. Pazite, vi preuzimate na sebe rizik. Vi ćete biti vlast. Vas će prozivati i politički protivnici i ti građani u dijaspori ako im ne omogućite da pod jednakim uslovima mogu da glasaju. A, ko će, molim vas, da obezbedi da se pred diplomatsko-konzularnim predstavništvima i u diplomatsko-konzularnim predstavništvima sprovede evidencija izvoda iz biračkih spiskova i da se ljudi prijavljuju u biračke spiskove? Neće valjda to da uradi Goran Svilanović? Neće.
A, ako uspete dotle, molim vas da promenite Gorana Svilanovića, jer evo, gospodin Maršićanin je sigurno obavestio Skupštinu državne zajednice da je ovde izglasana delegacija za parlament državne zajednice, a kao da se ništa nije desilo. Tamo još uvek nema nikakvog saziva. Ljudi više ne znaju da li su poslanici ili nisu. Jesu verovatno, legitimno je da jesu, jer su ovde izabrani, ali ne znaju gde da odu, niko ih ne zove.
A, on se šeta po belom svetu, juče na konferenciji Saveta Evrope, kao predsednik Skupštine državne zajednice. Čovek se legitimiše i predstavlja lažno, onako kako nije.
Taj isti Goran Svilanović nam ovde piše, kao ministar inostranih poslova, i traži da odredimo delegaciju koja će primiti, molim vas, sestru senatora tog i tog, ili svastiku senatora tog i tog, ili snaju savetnika Džordža Buša, i traži da mi budemo delegacija koja će primiti takve goste. To je ponižavajuće za ovaj parlament i za ovu državu.
Verujte, kada sam pročitala taj poziv došlo mi je da odgovorim gospodinu Svilanoviću – u delegaciji Srpske radikalne stranke biće komšinica gospodina Mirčića, narodnog poslanika, sestra gospodina Šarovića, narodnog poslanika, itd. Pa, mislim, toliko ne poštujemo institucije, toliko ne poštujemo sami sebe, nije ni čudo što nam se dešavaju ovakve stvari i što nam radi ko šta hoće i naređuje kako ćemo mi u našoj kući da radimo. Za sve smo uvek krivi sami. Ne treba da krivimo druge.
Oko cenzusa - molim vas, setite se lokalnih izbora i zakona o izboru predsednika i gradonačelnika opština. Cenzus ne postoji. Za opoziv opet treba da se izjasni veliki broj birača, i recite mi, molim vas, koji je to predsednik u svetu ikada opozvan. To je iluzorno, znate, da dođe u tu situaciju. Uvek postoji politički pritisak koji će navesti tog predsednika, koji izađe iz okvira svojih ovlašćenja, da podnese ostavku. To je nešto što je apsolutno logično. Tu situaciju mi nikada nećemo imati i ne treba toliko toga da se držimo.
To je uglavnom to. Htela sam da se osvrnem na ono što ste u dosadašnjoj diskusiji istakli, a rasprava će teći dalje i nadam se da ćemo se do kraja ipak razumeti.
Dame i gospodo, samo hoću da napravim jedno poređenje. Septembarski izbori 1997. godine i drugi krug, za divno čudo, desio se 5. oktobra 1997. godine sa Lilićem, kada je nesporno Vojislav Šešelj pobedio. Gospodin Dačić je tada bio predsednik izbornog štaba i, pretpostavljam, veoma uticajan u to vreme kada smo zna se kako na Kosovu i Metohiji prolazili. Svi znaju da je Vojislav Šešelj pobedio tada na izborima, 49,8% je bilo navodno izašlih glasača; i šta nam je preostajalo da uradimo? Da izađemo na ulice kao što ste vi iz DOS-a izašli na ulice 5. oktobra 2000. godine da tražite da se prizna pobeda Vojislava Koštunice? Ne postoje nigde dokazi da li je Vojislav Koštunica stvarno pobedio, da li je izašlo dovoljno birača, sem u arhivi Srpske radikalne stranke, s obzirom da je ono što postoji u Saveznoj skupštini spaljeno.
Prema tome, vi ste tada imali podršku Zapada, vama je rečeno - jurišajte na Saveznu skupštinu, jurišajte na televiziju, idite na Miloševićevu kuću, radite šta hoćete, mi ćemo vas podržati, šta ja znam.
SRS nikada nije koristila revolucionarne metode, niti joj pada na pamet da zarad bilo koje pozicije u državi koristi te metode i da rizikuje život bilo koga. Shvatite, kad-tad će većina shvatiti da smo mi ta jedina demokratska snaga u ovoj zemlji koja se bori za demokratske principe, evropske, i mi ćemo legitimno pobediti na svim izborima i naći se na svim mestima na kojima ćemo moći da utičemo na budućnost ove države i ovog naroda.
Narod je nestrpljiv, ne igrajte se njegovim strpljenjem. Mi vam ovo dobronamerno kažemo. Ne znam da li ćemo moći sami da vladamo. Mi hoćemo da svi budete ispravni, da možemo nekoga od vas da pozovemo u koaliciju, jer ćemo sigurno biti najjači, a vi vodite računa o svojim postupcima i gledajte malo da umilostivite i ovaj narod, a i nas. Molim vas, ko se usuđuje da danas kritikuje i da viče na poslanike SRS? Nije ovo 2000. kada je vas bilo 176, a nas 23. Nas sada ovde ima 82 i nemojte da se usuđujete više tako nešto da radite, molim vas da sa respektom gledate u desnu stranu.
Reč ima narodni poslanik Nebojša Bakarec, a neka se pripremi narodni poslanik Igor Mirović.
Hvala gospodine Radovanoviću. Narodni poslanik Željko Ivanji, a neka se pripremi narodni poslanik Veroljub Arsić.
Gospodine Arsiću, izvolite.
Hvala gospodine Arsiću.

Reč ima prof. dr Nikola Milošević, a neka se pripremi narodni poslanik Igor Mirović.
Gospodin Igor Mirović, neka se pripremi Rajko Baralić.
Replika, gospodin Dačić.
Reč ima narodni poslanik Rajko Baralić, a neka se pripremi narodni poslanik Nemanja Šarović.
Reč ima narodni poslanik Nemanja Šarović, a neka se pripremi narodni poslanik Ksenija Milivojević.