Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Poštovane kolege narodni poslanici, na početku obrazloženja za ovaj predlog o razrešenju predsednika Skupštine htela bih da zamolim i vas i predsednika Narodne skupštine da ništa od onoga što budemo za govornicom izrekli ne shvati lično, jer zaista nije ništa lično. Ova rasprava bi trebalo da služi za nauk svima nama i da nam pokaže kakav predsednik Skupštine ne treba da bude i kakav bi morao da bude.
Iz nekog političkog iskustva znamo, gospodo, da predsednik Skupštine po svojoj funkciji, ukoliko ume da to iskoristi, može da bude najomiljenija ličnost u državi. Nema za šta narod da se ljuti na predsednika Skupštine. Ne donosi zakone, ne sprovodi zakone, ukoliko ima minimum tolerancije, ukoliko ume da gradi parlamentarizam, zaista može da bude osoba od najvećeg ugleda u državi.
Nažalost, mi smo za ove tri godine bili u situaciji da smo vrlo često bili i maltretirani, i ponižavani i vređani od strane predsednika Skupštine, a on je ono što nikada nije shvatio, samo prvi među jednakima, narodni poslanik kao i svi mi ostali.
Šta bi predsednik Skupštine trebalo da bude? Spiker u ovom parlamentu. Ustav mu daje i dodatna ovlašćenja u izuzetnim situacijama, ukoliko predsednik države nije u situaciji da obavlja funkciju, predsednik parlamenta obavlja tu dužnost. Mi nažalost imamo sada u opticaju neku funkciju v.d. predsednika države, iako to u Ustavu ne stoji. Neko je sebi pribavio neko zvanje, neku funkciju, iako ona nigde ne postoji. Obavljati dužnost jedno kratko vreme, onako kako to Ustav predviđa, dok ne prevaziđemo tu situaciju, upravo onakvu kakva nam se desila posle neuspelih decembarskih izbora.
Ovaj predlog podnelo je 54 narodna poslanika. Toliko potpisa je prikupljeno u nekom vremenu od pola sata, koliko se poslanika našlo tog dana u Skupštini, to su poslanici Srpske radikalne stranke, Socijalističke partije Srbije i Socijalističke narodne stranke. Očigledno je da smo mogli da prikupimo jako veliki broj za podnošenje ovog predloga. Za to se nije imalo vremena, ali prekjučerašnji dan nam ukazuje na to da je većina ovde u parlamentu bila spremna da raspravlja o razrešenju predsednika Narodne skupštine.
Istini za volju, nakon onakvog debakla u utorak, onako kako je tekla sednica, odnosno kako nije ni otpočela, a zakazana je na zahtev predsednika Skupštine za 14. oktobar u 10,00 časova, mi smo očekivali da će gospođa Mićić podneti ostavku. To je najmanje što je mogla da učini da sačuva svoj ugled. Nažalost, ona ne smatra sebe odgovornom za ovakvo stanje parlamentarizma u Srbiji i mi ćemo onda morati argumentima da joj dokažemo suprotno.
Gospođa predsednik Narodne skupštine ovu dužnost obavlja od 6. decembra 2001. godine, ali od formiranja one prve Đinđićeve vlade ona je potpredsednik Narodne skupštine i vrlo često je bila u situaciji da zamenjuje tadašnjeg predsednika Narodne skupštine. Isto se ponašala i kao potpredsednik kada predsedava, i kao predsednik Narodne skupštine.
Doduše, na ruku je predsedniku Skupštine išao nakaradni Poslovnik koji imamo, koji onemogućava narodne poslanike da u ime svojih birača za ovom govornicom iznesu sve ono što smatraju da je potrebno, za isto ono, što bi rekao poslanik tadašnje DOS-ove većine, ukoliko bi poslanik opozicije to ponovio, bio je kažnjavan, izricane su mu mere, opomene, prva, druga, oduzimanje reči, udaljavanje sa sednice, brutalno iznošenje sa sednice.
A sve to naknadno je dosta kulminiralo i udaljenjem sa sednice predsednika poslaničkog kluba Srpske radikalne stranke, gospodina Tomislava Nikolića, kome je izrečena mera udaljenja sa sednice u trajanju od 90 dana. I za predsednika Narodne skupštine i za Administrativni odbor, tih 90 dana traje godinu dana. To je očigledan obračun sa čovekom koji možda ima najviše parlamentarnog iskustva u ovom parlamentu, koga već i građani zovu narodnim tribunom i koji je bio velika smetnja u ovom parlamentu, da bi se sve odvijalo onako kako bi eventualno DOS-ova većina želela.
Dakle, nadležnosti predsednika Skupštine predviđene su Ustavom i ovim poslovnikom koji mi imamo. Poslovnik je jasan. Predsednik Narodne skupštine vrši poslove predviđene Ustavom i to sam već obrazložila, u kojim slučajevima predsedava sednicama Narodne skupštine, a to ide u prilog onoj mojoj tvrdnji i tvrdnji ove grupe narodnih poslanika, koji su ovaj predlog uputili Narodnoj skupštini i predsedniku Narodne skupštine, da je ona samo prva među jednakima.
Stara se o primeni Poslovnika Narodne skupštine, a kako se gospođa Mićić starala o primeni Poslovnika Narodne skupštine, danas i narednih dana, a verujem da će rasprava trajati više dana, dokazaću vam ovim izvodima iz stenografskih beleški, a nadam se da ćete i vi imati dovoljno strpljenja da sve to saslušate. To je koliko zbog vas, toliko i zbog javnosti koja prati zasedanje ovog parlamenta.
Predsednik Narodne skupštine stara se i o blagvremenom i usklađenom radu radnih tela Narodne skupštine i vrši i druge poslove predviđene zakonom i ovim poslovnikom.
Moram još na početku da vam kažem da nije nikakav hir ove grupe narodnih poslanika, pogotovo ne poslanika SRS koji su najčešće bili maltretirani i čija su prava bila ugrožena u ovom parlamentu, već nužda da tražimo razrešenje predsednika Narodne skupštine, a sve u cilju očuvanja i unapređenja parlamentarizma u Srbiji. Još jednom hoću da vas podsetim i da vas vratim na onaj kraj 19. veka i početak 20. veka kada su radikali stvarali parlamentarizam u Srbiji. Želimo da ukažemo da je predsednik Skupštine na najgrublji mogući način svesno kršila Poslovnik Narodne skupštine, počev od zakazivanja sednica, usvajanja zapisnika, a to nam se i danas dogodilo, i ukazali smo joj na to, i nemoguće je da gospođa Mićić nije svesna činjenice da nakon što nismo usvojili zapisnik sa sednice na kojoj je Kori Udovički izabrana za guvernera Narodne banke taj njen izbor više nije legitiman.
Taj zapisnik pokazuje da sve to pada u vodu i da ona na sebe preuzima sada krivičnu odgovornost za sve posledice koje će nastupiti. Možda neusvajanje zapisnika i nema neke poslovničke sankcije i posledice, ali krivične uvek ima i od njih ne može da se pobegne.
Zatim, vođenje sednice. Znate, teško je iz stenografskih beležaka ili čitanjem samo stenografskih beleški dokazati kakva se atmosfera stvarala u Narodnoj skupštini kada sednicama predsedava predsednik Narodne skupštine, ali svi oni koji su gledali, svojevremeno dok je bilo televizijskih prenosa, a evo hvala bogu danas ih imamo opet i o tome ćemo malo kasnije, kako i zašto, mogli su da vide po tonu, po mimici, po gestikulaciji koji je nivo ovde predsednik Narodne skupštine držala u vođenju sednica Narodne skupštine.
Što se održavanja reda na sednicama i obezbeđenja ravnopravnosti narodnih poslanika tiče, jedan mali dokaz o tome ću vam pokazati. Tražili smo od ovlašćene službe Skupštine za finansijsko-materijalne poslove da nam, naravno zbog tužbe nadležnom sudu za povraćaj tih sredstava, iznese podatak koliko je kom narodnom poslaniku novca uzeto za kazne koje je gospođa predsednik Narodne skupštine izricala. Taj iznosi je negde oko dva miliona dinara i nema veze. Dva miliona dinara iz naših džepova nije nikakav problem. Problem je što se tih dva miliona dinara tako daje u dobrotvorne svrhe i ispada da je Nataša Mićić dobrotvor. Neka ona nama naše pare vrati i verovatno će Narodna skupština to morati da vrati, a mi ćemo ih dati u dobrotvorne svrhe tamo gde mi budemo mislili da treba.
Znate, problem je ove države i na ruku Nataši Mićić mnoge stvari su išle i na dušu Ustavnog suda što joj je omogućio da tako radi, jer nakon donošenja ovog i ovakvog poslovnika stoji kod Ustavnog suda zahtev za preispitivanje mnogih odredbi, a pogotovo onih koje se tiču ovakvog novčanog sankcionisanja narodnih poslanika, udaljenja sa sednice na ovoliko dana i tome slično. Ustavni sud nije do danas našao vremena da se time pozabavi, iz čega možemo da zaključimo da je tolerisao i da toleriše takav način rada parlamenta i da mu iz nekog razloga ide u prilog da se u parlamentu na tako brutalan način krše prava narodnih poslanika.
Moram da vas podsetim, verovatno ste zaboravili, kada smo donosili Zakon o radu da više nema disciplinskog kažnjavanja zaposlenih. Zamislite apsurda da ne možete disciplinski da kaznite bilo koga, bilo kog radnika koji radi u bilo kojoj firmi, a ovde u Narodnoj skupštini možete da kaznite sa 32.000 narodnog poslanika zbog toga što se predsedniku Skupštine nije dopalo nešto što je on rekao.
Što je najgore, najčešće onaj koga poslanik eventualno politički napada, a mi smo samo zbog toga ovde, da se politički razračunavamo, da sve ostane ovde u ovoj sali, da ovde ukrstimo argumente, ukoliko neko od narodnih poslanika prozove bilo kog ministra, stavi mu na dušu nešto što smatra da nije u interesu naroda i države, taj ministar ima mogućnosti da izađe, da sebe odbrani, da replicira i nema potrebe da ga nikakav žandarm koji stoji iza leđa onoga koji govori na to upozorava ili ga zbog toga novčano kažnjava.
Do te mere smo mi doveli do apsurda instituciju narodnog poslanika da smo dobili ćut-skupštinu. Ko ćuti dobro je, ko progovori odmah dobije po leđima od predsednika Narodne skupštine i verovatno se računalo da ćete nas na taj način ućutkati, da nećemo govoriti ono zbog čega ovde jesmo, a ovde smo samo zbog toga da prenesemo volju građana koji su za nas glasali.
Vi koji nemate strpljenja da slušate ovo o čemu govorim možete sutra na mitingu u Nišu u 17,00 časova da čujete od Tomislava Nikolića, koji nema mogućnosti odavde da vam se obrati. Primenom duplih aršina i očiglednim nametanjem neravnopravnosti između narodnih poslanika predsednik Narodne skupštine je omogućila da narodni poslanici u Narodnoj skupštini ne mogu jednostavno da se izbore da predstavljaju građane koji su ih izabrali. Mi smo se naravno izborili. Nas vi niste uspeli da ućutkate ni ovakvim poslovnikom, ni ovakvim merama predsednika Narodne skupštine.
Svi poslanici koji ne pripadaju poslaničkoj grupi DOS - Reforma Srbije bili su podvrgnuti neskrivenoj mržnji predsednika Narodne skupštine i morate da se složite, bar vi koji ste ovde u trećem, četvrtom mandatu, da tako nešto nije zabeleženo u parlamentarnoj praksi, barem u ovoj novijoj, a verujem i u onoj staroj parlamentarnoj istoriji da se tako nešto ne bi tolerisalo ni dva meseca, a evo mi smo izdržali tri godine.
Kada govorimo o tome da je predsednik Narodne skupštine dužna da se stara o primeni Poslovnika to bi uvek, ali baš uvek moralo da znači da je obavezna da bude nepristrasna, da bude objektivna i pravedna prema svima i da na taj način primenjuje odredbe Poslovnika. Međutim, imamo situaciju da se očigledno neustavni Poslovnik zlonamerno primenjuje i tako dodatno nadgrađuje.
Poslanici koji pripadaju poslaničkim grupama DOS-a, mada se to sada svakim danom sve više smanjuje, mogu opušteno sa skupštinske govornice da iznose i političke stavove i lične uvrede, a ukoliko to isto ponove poslanici opozicije onda su oni meta kažnjavanja i šikaniranja.
Narodna skupština trebalo bi da bude institucija u kojoj će da se sačuvaju politički pogledi, predstavljaju građani, usvajaju i donose zakoni i vrši kontrola izvršne vlasti. Kako se vrši kontrola izvršne vlasti? Preko narodnih poslanika. U kakvu smo situaciju mi doveli sami sebe, odnosno parlament? Da Vlada kontroliše parlament. Da li je to normalno, dame i gospodo, u jednoj državi gde bi trebalo da postoje sve institucije sistema i onakva podela vlasti kakva je Ustavom i predviđena?
Juče je gospođa Čomić rekla da bi bilo dobro da svako u državi radi svoj posao i obrazložila je šta je njen posao, da na kraju sednice dođe i da kaže poslanicima da se sednica odlaže. Sada se postavlja pitanje, ako nam predsedavajući, ako nam predsednik Narodne skupštine, ako nam potpredsednici trebaju samo zbog toga, pa što onda imaju ovolike plate? Možemo bilo koga sa ulice da dovedemo ovde i da sedne i da nam kaže - odlaže se sednica na neodređeno ili na određeno vreme.
Zahvaljujući ovakvom predsedniku Narodne skupštine, sednice Narodne skupštine održavaju se bez kvoruma. Prvo smo imali jednim poslovnikom, onim nasleđenim normalno kvorum od 126 poslanika, pa je u određenom trenutku, a boga mi, ima skoro dve godine tome, bilo nemoguće skupiti ovde 126 poslanika bez poslanika opozicije i onda je kvorum za rad Parlamenta spušten na 84 poslanika.
Nije bilo dana da nismo bili u situaciji da u više navrata mi poslanici upozoravamo predsednicu Narodne skupštine da u sali nema 40, 50, 60 poslanika i da je tako nemoguće raditi. To je, naravno, sa ovog mesta očigledno, to se vidi. Još nijednim nismo bili u situaciji da predsednik Narodne skupštine kaže - evo, vidim odavde da nemamo kvorum za rad, molim da to proverimo ili da napravimo pauzu. Mi to nikada u ovom parlamentu nismo doživeli, ali smo zato doživeli da se ubacuju kartice naočigled predsedavajućeg, naočigled predsednika Skupštine, i to poslanika koji nisu tog dana u Parlamentu ili nisu trenutno u Parlamentu. Znam da je mnogo prijatnije i ugodnije van ove sale, ali ako hoćemo da radimo moramo da obezbedimo taj minimum koji ste ovde odredili ovim poslovnikom, a to je 84 narodna poslanika.
Šta se dešava kada na tu činjenicu ukažemo, kada nekada, da bismo stavili do znanja predsedniku Skupštine da tih poslanika tu nema, pođemo i počnemo da izvlačimo kartice iz poslaničkih jedinica, mi dobijamo opomene, a ne oni koji su zloupotrebili tuđe kartice. To je, gospodo, posle dovelo do onakvog stanja kako se i dogodilo da, kada smo usvojili Zakon o radu, gospodin Novaković je glasao iz Grčke, pa kada smo usvajali Zakon o lustraciji nije bilo 126 narodnih poslanika, pa kada se glasalo o gospođi Kori Udovički i njenom postavljenju na funkciju guvernera Narodne banke, nije bilo 126 poslanika, zna se ko je i čiju karticu zloupotrebio i taj nije snosio nikakve konsekvence. To je ono što je postalo nepodnošljivo i što nas je nateralo da ovaj predlog u ovom trenutku podnesemo Narodnoj skupštini.
Gospođa Mićić i kada je neposredno upozorena da narodni poslanici DOS-a zloupotrebljavaju identifikacione kartice, a to jednostavno ne može da ne primeti sa ovog mesta, jer povremeno je opominjemo imenom i prezimenom na poslanike koji to zloupotrebljavaju, ona ćuti, okreće glavu na drugu stranu i tako podržava učestale falsifikate i na taj način pristaje i učestvuje u falsifikovanju političke volje naroda.
Ovo nije samo, dame i gospodo narodni poslanici, politička posledica koja će se desiti ukoliko gospođa Mićić bude razrešena funkcije predsednika Narodne skupštine, to je malo što treba da se dogodi predsedniku Narodne skupštine koji se iz ovih razloga razrešava.
Čak i da se ne razreši, da nema političke posledice, morali bi oni, pravosudni organi koji su za to zaduženi, da bez ikakvog pritiska, slobodno i nezavisno odluče o onome i o svim onim postupcima koji su već u proceduri, a verujem da će ih biti još.
Što se tiče načina zakazivanja sednice Narodne skupštine od 18. marta 2003. godine, a to je bila prva sednica koja je zakazana u vanrednom stanju, gospođa Mićić je uvela praksu vanrednog stanja u primeni odredaba Poslovnika Narodne skupštine i najčešće smo petkom u poslepodnevnim časovima ili noću u prostorijama poslaničkih klubova, u našim kancelarijama dobijali saziv za sednicu Narodne skupštine koja bi se održala u utorak. Vrlo često smo morali da pratimo TV prenose da bismo saznali kada će se održati sednice Narodne skupštine.
Bilo je prosto nemoguće da poslanici, saznavši u petak u 20,00 časova da je zakazana sednica za utorak sa početkom u 10,00 časova, dođu u Beograd, uzmu materijal ili saziv iz svojih kancelarija, ulože amandmane, prouče zakone i do čega je sve to dovelo? Većina poslanika je dolazila utorkom na sednicu nepripremljena, a namera je bila samo da se što pre otaljaju pojedini predlozi zakona koje je podnosila Vlada i da rasprava traje što kraće.
Cilj parlamenta i parlamentarne rasprave nije da rasprava traje što kraće, nego da nam se da dovoljno vremena da sve izmerimo i sve razmotrimo kako bismo zakone donosili u onakvom obliku i sa onakvom sadržinom koja ne ide na štetu građana, nego ide u korist građana Srbije. Stalno ste se pozivali na neke reforme i na usporavanje nekih reformi, mi moramo da žurimo, pa ste govorili kako su skupe sednice Skupštine, kako to mnogo košta, pa vas pitam ako to košta zaista milion dinara kako vi kažete, šta ćemo sa onih milion dinara od utorka što smo ih straćili čekajući ovde da otpočnemo sednicu.
Konkretan predlog bi bio moj, mogla bi Skupština o tome da se izjasni, da gospođa predsednik i potpredsednici skupe te pare, pa lepo nadoknade ovoj državi Srbiji.
Od kada je Nataša Mićić izabrana za predsednika Narodne skupštine primenjuje se nešto novo i potpuno suprotno odredbama Poslovnika, a to je da Vlada kao predlagač akta o kome se vodi pretres na sednici Narodne skupštine ne treba da ima svog predstavnika u parlamentu. Ne pamtimo da je Vlada u punom sastavu bila u parlamentu, a podsetiću vas da je to nekada bilo pravilo, jer su na taj način predstavnici Vlade ukazivali i poštovanje parlamentu i bili uvek tu da možemo da im postavimo i po neko poslaničko pitanje i da nam odmah, ukoliko su spremni na to poslaničko pitanje i odgovore.
Ne samo da nije bila kompletna Vlada ovde prisutna, nego ni predstavnik Vlade nije udostojio narodne poslanike da izdrži čitav pretres po toj tački dnevnog reda, a to je tolerisala predsednik Narodne skupštine ili je to autoritet koji je predsednik Narodne skupštine imala prema Vladi Republike Srbije. Interesantno je da su skoro svi narodni poslanici, bez obzira iz koje su poslaničke grupe, vrlo često i poslanici tadašnje parlamentarne većine, upozoravali da prilikom utvrđivanja dnevnog reda mora da se vodi računa o hronološkom redu dostavljanja predloga akata.
Kako nije mogla nikako da prihvati ni ove dobronamerne sugestije, dešavalo nam se da, recimo, u aprilu 2003. godine Narodna skupština raspravlja o predlogu zakona koji je Vlada podnela Narodnoj skupštini još februara 2002. godine ili marta 2001. godine i odredila kao svoje predstavnike predlagača lica koja čak više i nisu ministri. To nam se dešavalo ovde. To je zbog toga što predsednik nije vodila računa o tome da na vreme upozori Vladu da mora da obnovi predlog i da ovlasti aktuelnog ministra da bude predstavnik predlagača.
Možda deluje neverovatno, ali tek na sednici Narodne skupštine, posle primedbe narodnog poslanika SRS gospodina Milorada Mirčića, da Goran Pitić, ministar koji je u propratnom pismu uz predlog zakona bio označen za predstavnika Vlade, nije položio zakletvu ni posle tri meseca od dana izbora za ministra, predsednik Narodne skupštine je shvatila da je u svojoj osionosti učinila ogroman propust, koji do sada nije zabeležen u istoriji Srbije.
Usvajanje predloga zakona, odnosno rasprava je prekinuta da bi ministar Goran Pitić položio zakletvu i da bi na taj način nekako ublažili posledice, ako je uopšte bilo moguće da se one na neki način ublaže, jer je Goran Pitić, kao građanin, mesecima ovde u parlamentu nastupao kao ministar, a znamo da ne može da bude na toj funkciji ukoliko nije položio zakletvu u Narodnoj skupštini pred narodnim poslanicima. Tada smo jedva nekako sprečili bruku i sramotu. Ali, što je najgore, predsednik Narodne skupštine ni tada nije shvatila dobronamernost gospodina Mirčića. Mogla je bar da mu se zahvali na ukazivanju te negativne posledice koja bi nastupila da smo preko toga prešli.
Ono što nas je sve naročito onemogućavalo u normalnom radu ovde u parlamentu, jeste da, od kada je gospođa Mićić predsednik Narodne skupštine, više ne postoji obaveza Vlade da dostavlja blagovremeno mišljenja na amandmane koje narodni poslanici upućuju na određene predloge zakona. Tako nam se dešavalo da u raspravi u pojedinostima nemamo niti stav Vlade, niti stav pojedinih odbora koji su nadležni po određenim pitanjima.
Postala je praksa da Vlada na svoje predloge akata podnosi amandmane pre otvaranja rasprave i pre nego što su poslanici i imali mogućnost da podnesu amandmane. Zato se često dešavalo da uz svoj predlog akta Vlada dostavlja i svoje amandmane, pa prosto nismo znali na koji tekst treba da podnesemo amandman, da li na onaj prvobitni ili na onaj amandmanski.
U toj čitavoj zbrci najveću muku imali su oni stručni saradnici ili savetnici zaposleni u Narodnoj skupštini, koji su se s mukom snalazili prilikom pravljenja onog konačnog teksta zakona, koji su dužni da naprave pre nego što se on objavi u "Službenom glasniku". Sumnjam da se nije potkrala neka greška i da je sve išlo onako kako je to Poslovnikom i predviđeno.
Izveštaji odbora su vrlo često kasnili, pa se dešavalo da završimo potpuno raspravu o predlozima pojedinih zakona, a onda nam naknadno stignu izveštaji odbora. Predsednik Narodne skupštine je taj koji treba da usklađuje rad odbora, koji u takvim situacijama može da da i pauzu, može da sazove odbor, na kraju krajeva, može da pozove i na odgovornost članove odbora i da kaže da nije zadovoljna i da predlaže razrešenje, kako bismo izabrali nove članove pojedinih odbora.
Kao vršilac dužnosti predsednika Republike Srbije, kako ona kaže, a tako i mediji prenose i drugi funkcioneri u državi o njoj govore, iako samo obavlja tu funkciju, Nataša Mićić, predsednik Narodne skupštine, donela je odluku o uvođenju vanrednog stanja u Srbiji, suprotno odredbama Ustava Republike Srbije i zakonima kojima se uređuje vanredno stanje. Zato se pred Ustavnim sudom Republike Srbije vodi postupak ocenjivanja ustavnosti i zakonitosti, jer niko ne bi smeo da se pomiri sa činjenicom da je tom prilikom grubo prekršila i Ustav i zakon, i to i savezni zakon i republički.
Kao posledica tako očigledne neustavne i nezakonite odluke, prestali su i direktni televizijski prenosi sednica Narodne skupštine. Moram da vas podsetim da su sednice Narodne skupštine direktno prenošene od marta meseca 1998. godine i da je to tekovina poslanika SRS, sve do dana kada je Nataša Mićić ukinula TV prenose u vreme vanrednog stanja, a kada je vanredno stanje ukinuto, više niko nije mogao RTS da vrati u Skupštinu i da RTS nastavi da direktno prenosi sednice Narodne skupštine, kako bi javnost kontrolisala nas koje je poslala u parlament, šta radimo i radimo li u njihovom interesu ili na njihovu štetu.
Mi smo ubeđeni da će jednom Ustavni sud i o ovome odlučivati. Ovaj Ustavni sud verovatno neće, jer ovo i nije ustavni sud, nezavisan od parlamenta, nezavisan od Vlade. Ovo je ustavni sud koji je produžena ruka Vlade Srbije i koji donosi odluke u zavisnosti od dnevno-političkih interesa, pa vam se onda desi i da se te neke odluke Ustavnog suda posle vama opet obiju o glavu i vrate kao bumerang. To je situacija vezana za poslaničke mandate, ali o tome ćemo nekom drugom prilikom. Nadam se da ćemo imati još mogućnosti da o tome pričamo.
Ne bih vas sada podsećala na to da još uvek, nažalost, imamo, delom i zaslugom predsednika Narodne skupštine, 12 građana u ovoj skupštini koji nisu poslanici. Imamo gospodina Stevana Lilića, koji je u pravnoj zabludi dao ostavku, pa sad u pravnoj zabludi misli da je poslanik i čak je u pravnoj zabludi član Ustavne komisije.
Dame i gospodo, to je nešto što mi ne bismo smeli u parlamentu da dozvolimo, što bismo morali da ispravimo, ali takvu situaciju toleriše doskorašnja poslanička većina, sada već, očigledno, u manjini. Ovo su zadnji trzaji i ovog predsednika Narodne skupštine i Vlade Srbije, koja očigledno hoće da dobije malo na vremenu, da se odugovlači malo ova rasprava. Mi ćemo im dati mogućnosti za tako nešto.
Pričaćemo koliko nam to bude vreme dozvoljavalo, dok ne iscrpimo sve argumente. Znamo da im to ide na ruku i nećemo da im kvarimo računicu. Jeste da imamo važnija posla, jeste da su raspisani predsednički izbori, da je kampanja u toku, ali ćemo smoći snage da na dva koloseka radimo, ovde u parlamentu, sutra u Nišu, prekosutra u Valjevu, naksutra u Pirotu i tako redom.
Na sednici nadležnog odbora Narodne skupštine, kada su predstavnici RTS-a pokušali da objasne zašto ne vrše direktan prenos, svi prisutni, a bilo nas je puno narodnih poslanika, naravno niko nije računao da će i poslanici Srpske radikalne stranke doći, ali smo vas i tu iznenadili, mogli su da zaključe da je gospođa predsednik Narodne skupštine dodatno doprinela da se odluke Vlade o zabrani prenosa efikasno izvrše. Objašnjenje je dato. RTS je sada javni servis. Nema ekonomski interes, neće da prenosi sednice Narodne skupštine, ali zato hoće da zavuče ruku u državni budžet, jer se još uvek finansira isključivo iz državnog budžeta.
Kako može neko ko živi od novca iz mog džepa da mi kaže da neće nešto da radi. Kada je Bogoljub Karić sada rekao da će on da prenosi sednice Narodne skupštine, brže-bolje eto RTS-a da on prenosi sednice Narodne skupštine. Sve je postalo jasno onog momenta kada se RTS vratio ovde u parlament, a vratio se na zahtev Nataše Mićić. Jedino je ona to mogla da odobri po Poslovniku, a ona je uradila samo ono što je Vlada Srbije naredila da uradi.
Sve što ne budete čuli od mene, čućete od Tomislava Nikolića u predizbornoj kampanji, a nadam se vrlo brzo i ovde za ovom govornicom, jer nadam se da i ako mu ne istekne ova kazna koja mu je još preostala, od 49 dana, ako pobedi, pa valjda mu Nataša Mićić neće zabraniti da uđe na ova vrata da položi zakletvu ovde kao predsednik države. U to zaista ne verujem.
Sve što je Narodna skupština uradila od 22. maja 2002. godine rezultat je do sada najveće brutalnosti sa kojom se falsifikuje rad i odluke Narodne skupštine, na čijem je čelu Nataša Mićić. Niko ne može precizno da utvrdi koliko Narodna skupština ima narodnih poslanika i "građana", kojima Nataša Mićić dozvoljava da se predstavljaju da su narodni poslanici. O predlozima akata glasaju građani, pa čak i oni koji su, da opet spomenem tu ime profesora Pravnog fakulteta, često bivali u stanju pravne zablude.
Nijedna odluka Ustavnog suda povodom spornih poslaničkih mandata nije izvršena. Takvi poslanici, koji su u pravnoj zabludi, sada vrše hajku na Pravnom fakultetu i protiv onih časnih profesora, dugogodišnjih, koji su generacije i generacije pravnika vaspitavali i učili, ali šta da radimo takva je ova demokratska stvarnost.
Zaključak je, dame i gospodo, ne samo naš, nego svih onih građana koji su barem jednom gledali televizijski prenos naših sednica, da je gospođa Mićić od ove dve funkcije koje obavlja, jednu naravno uzurpirala i prisvojila, a jednu je dobila ovde zahvaljujući volji većine, mada ne znam čime zasluženo, kao predstavnik jedne minorne političke partije, ali to je već stvar unutar same koalicije. Ne bih da u to ulazim; kadrovska politika je nešto što ostavljam njima i ne zameram, mogli su da izaberu koga su god hteli, to govori o njima samima.
Obe te funkcije ona obavlja diletantski, voluntaristički, brutalnim kršenjem propisa, zloupotrebom ovlašćenja i naravno neopravdano dugo bez pokrića u propisima i još više neopravdano i nezasluženo. I, naravno, u suprotnosti vrlo često sa Ustavom, zakonom, najčešće Poslovnikom, koji je naš unutrašnji pravni akt koji ima snagu zakona i na osnovu koga mi radimo.
Neko navodno svoje diskreciono pravo, koje je postavljeno ovim poslovnikom, mada apsolutno neustavno, da odluči kada će raspisati izbore za predsednika Republike, maksimalno je kao predsednik Skupštine zloupotrebila da bi sebi obezbedila što duži boravak na funkciji predsednika Republike Srbije. Kandidat za narodnog poslanika na 160 i nekom mestu izborne liste DOS-a od decembra 2000. godine, spletom nekih neverovatnih okolnosti, našla se u poziciji da obavlja funkcije kojima očigledno nije dorasla.
Građanima je pretpostavljam smešno, ali za državu verujte pogubno da deset meseci Nataša Mićić, predsednik Narodne skupštine, upućuje pisma Nataši Mićić koja obavlja funkciju predsednika Republike Srbije, i da sama sa sobom ili između sebe obavlja svakodnevnu aktivnu državničku prepisku. Pazite, svako bi poludeo da se sam sa sobom dopisuje svaki dan. Neizdrživo je da čovek bude dvojna ličnost. Tu mora da dođe do nekog konflikta. Jednostavno, deset meseci je predugo da bi čovek mogao da u sebi sažme da bude i predsednik parlamenta i v.d., kako vi kažete, predsednika Republike. Doduše, lepa je i ona zgrada, lepa je i ova zgrada, pa pre podne tamo, popodne ovamo, ali dobro.
O svim našim argumentima čućete od nas na velikim mitinzima u Srbiji; svakog dana po jedan miting. Kao primer navešću situaciju i mogućnost da gospođa Mićić nije bila u stanju ni da shvati u obavljanju te svoje državničke funkcije, kao vršilac dužnosti predsednika Republike, šta joj je gospodin Soroš rekao prilikom zvaničnog prijema.
Kada bi imala malo obzira prema funkciji koju obavlja, verovatno bi Sorošu tokom zvaničnog razgovora skrenula pažnju na njegove stavove u pogledu Kosova i Metohije, a setite se šta je Soroš tada izjavio - da je za njega Kosovo i Metohija odvojeni deo Srbije i da očekuje da će biti samostalno; taj njegov stav, ako ništa drugo, možda i nije bio u suprotnosti sa ličnim stavom predsednika Skupštine i nekoga ko vrši dužnost predsednika Republike, ali je u suprotnosti sa stavom Narodne skupštine.
Molim vas, koji je to nivo da neko ko obavlja funkciju predsednika države prima jednog biznismena. To je zaista strašno. Spuštanje na taj nivo države Srbije koju oličava neko ko je na toj funkciji, to je katastrofalno. To pokazuje nezrelost onoga ko se spletom tih okolnosti našao na toj funkciji.
Mogu da izdržim sva vaša smejanja, ali mislim da ja to vama ne činim, draga gospodo, kada ste vi za govornicom. Samo tražim repliku i ako je dobijem, repliciram vam.
Srbija nikada nije imala ovako lošeg predsednika Narodne skupštine, kao što je imala u ovom proteklom periodu od dve godine. To je konstatacija. Ako biste sada izašli na ulicu ispred zgrade Narodne skupštine i pitali bilo kog prolaznika, svako bi vam to rekao.
Meni je prosto nepojmljivo kako, evo, iako ste mi politički protivnici, niste shvatili u određenom trenutku da vam to ne ide u prilog, da vama čini štetu to što se na tom mestu našao neko ko nema dovoljno širine i ko ne ume da vas predstavi ili koji vas je možda predstavio upravo onako kakvi i jeste.
Pošto je taj i takav primer, a nužda nas tera, naravno, da se razreši ova situacija, zbog toga smo zatražili i razrešenje predsednika Narodne skupštine. U ovom predlogu naveli smo nekoliko razloga koji postoje, koji su opštepoznati i koje niko ne može da opovrgne, mada verujem da ćete se truditi da izađete za ovu govornicu da kažete da smo za sve sami krivi.
Predsednik Narodne skupštine koji krši odredbe Poslovnika, a mora da se stara o njihovom sprovođenju, ne sprovodi Poslovnik, nije objektivna i nepristrasna, zloupotrebljava i ono malo ovlašćenja koja poseduje, zlonamerna je, a to je očigledno, deli narodne poslanike, vrlo osvetoljubiva, izriče mere i udaljava poslanike iz sale sa sednice i ponaša se kao diktator, razlozi su zbog čega tražimo njeno razrešenje.
Naša konstatacija jeste, naša politička ocena jeste da je ona zlo za parlamentarizam u Srbiji i protagonista kriminala, i to kao pripadnik organizovane kriminalne grupe za falsifikovanje rezultata glasanja u Narodnoj skupštini.
Podsećam vas, i vas i predsednika Narodne skupštine, gospođu Mićić, da SPS ima tužbu pred nadležnim sudom zbog falsifikovanja glasova; vode se krivični postupci po tužbi narodnog poslanika SRS Stevana Kesejića, koji je doživeo lakši infarkt ovde u sali, zahvaljujući merama kojima je pribegla predsednik Narodne skupštine; po tužbi dr Gorana Cvetanovića, poslanika SRS, koji je takođe imao fizičke povrede; po tužbi gospodina Tomislava Nikolića, koga ste na neustavan, nezakonit i protivposlovnički način udaljili i onemogućili da obavlja poslaničku funkciju, najverovatnije, do kraja mandata ove skupštine.
Pošto joj se bliži kraj i pošto su vanredni izbori tu, ne znam da li će u nekom novom sazivu ili eventualno kao predsednik države, a očekujem da će to biti, zaista moći da uđe u ovu Narodnu skupštinu. Sudovi, koji su se oglasili nadležnim, rešiće, nadamo se, u skladu sa zakonom, i ne znam, bogami, koliko će robije biti dovoljno kada se to sve združi nakon odluke nadležnih sudova i koliko će Nataša Mićić morati da odrobija sve ono što je zaslužila radeći na ovakav način u Narodnoj skupštini.
Dame i gospodo narodni poslanici, profesor dr Vojislav Šešelj, kada je odlazio u Hag, po optužnici koju ste mu napisali ovde u Beogradu, rekao je i zamolio srpski narod da mu oprosti što odlazi, a što nije uspeo da vas skine sa vlasti. Mi smo mu tada dali zavet da ćemo mi to uraditi umesto njega i to vrlo brzo. Verujte, sami smo iznenađeni koliko smo brzo nakon njegovog odlaska uspeli da vas razbijemo.
Iskreno se nadam i ubeđena sam u to, i shvatila sam tek nakon što smo oba ova predloga sinhronizovano podneli i predlog za razrešenje predsednika Narodne skupštine i predlog za izglasavanje nepoverenja Vladi Republike Srbije, koliko smo to mudro učinili i koliko smo vas oko toga posvađali. Dakle, i jedno i drugo, ubeđena sam, biće usvojeno u ovom parlamentu, sem ako na neki volšeban način ovo stavite na glasanje, recimo, 31. januara 2004. godine, a što je za očekivati od vas, jer ste Poslovnik mnogo puta do sada kršili, pa je moguće da ćete i sada to uraditi.
Možete nas pustiti da pričamo nekoliko dana, pa onda sednicu prekinuti i nastaviti za dvadesetak dana, za mesec dana, hajde da sačekamo predsedničke izbore, pa mnogo toga je u opticaju i oko mnogo toga se kalkuliše. Kako god bilo, mi na gubitku nismo, mi smo uvek na dobitku. Možemo da pričamo sada i da glasamo istog dana, možemo za mesec, dva, tri, ali, verujte, vreme neumitno prolazi, dva, tri, četiri meseca, samo je gubitak za Srbiju, a za nas, narodne poslanike ovde, u tom smislu nije. Mi ćemo izdržati. Kad - tad će se to naći na dnevnom redu za glasanje i tada ste, naravno, izgubili vlast.
Molim vas, to je potpuno bezbolno, to ne boli, to je nešto što je normalno. Čovek, kako dođe na funkciju, tako mora da bude svestan da će jednog dana i otići. Što se pre sa tim pomiri, to lakše i po njega i po politiku i uopšte po demokratiju i parlamentarizam u Srbiji.
Pošto me niste udostojili čak ni čašom vode ovde, iako govorim već sat vremena, napraviću jednu malu pauzu, obzirom da kao predstavnik predlagača nemam ograničeno vreme, pa ćemo onda posle naknadno oko ovih 200 strana dokaza o svemu onome što je Nataša Mićić kao predsednik Narodne skupštine činila u parlamentu, kršeći Ustav, zakon i Poslovnik Narodne skupštine. Hvala.
Poštovane kolege, da sam znala da će gospođa Mićić održati ovakav govor, verujte da bih svoj ekspoze znatno skratila, jer je njen govor više išao u prilog našoj argumentaciji nego moj. Doduše, ubeđena sam da ga nije sama pisala, mogu da licitiram ko je to, ali ne bih jer mogu da zaslužim neku opomenu ovde od sadašnjeg predsedavajućeg, pa ću ostaviti vama da sami procenjujete.
Ali i ovom prilikom, sa ove govornice, u momentu kada raspravljamo o njenom razrešenju, gospođa Mićić kaže da su amandmani narodnih poslanika besmisleni. To je do te mere neprimereno ovoj današnjoj situaciji, uopšte situaciji u parlamentu. Gospođo Mićić, postoje odbori koji kažu - ovaj amandman je pravno moguć ili nije pravno moguć, ovaj je u skladu sa zakonom, a ovaj nije, zavisi koji se odbor izjašnjava, ali niko nema pravo da kaže da je amandman narodnog poslanika besmislen. To je direktna uvreda narodnog poslanika.
Rekli ste nam da se nameće zaključak da nismo normalni. Mi izgleda zaista i nismo normalni kada smo čekali dve godine da se ova tačka nađe na dnevnom redu. Trebalo je mnogo ranije da ovako reagujemo. Sačekali smo trenutak kada ste najslabiji i kada smo znali da ćemo sa tim uspeti. Tajming nam je, što bi sportisti rekli, odličan. Lepo smo tempirali kada to treba da uradimo i tu vam više povratka nema.
A što se, draga gospodo koji ste aplaudirali i draga gospođo Mićić, pritvorske jedinice u Hagu tiče, mogu da vam kažem da se u Hagu nalazi mnogo kvalitetnija vlada i mnogo kvalitetniji parlament nego što se danas nalazi u Beogradu.
Dame i gospodo, da vas podsetimo, pošto vas predsednik Narodne skupštine nije upozorio, da je na dnevnom redu zahtev grupe poslanika za razrešenje predsednika Skupštine, a to je zbog toga što je prethodnik, mislim na gospodina Čedomira Jovanovića, govorio, verovatno, u sklopu one druge tačke dnevnog reda; o tome ćemo pričati tek kada Vlada bude na dnevnom redu i izglasavanje nepoverenja Vladi Republike Srbije.
Spomenuo je neke centre moći koji upravljaju ovom državom, pretpostavljam mislivši na američku ambasadu, jer očigledno je da ona upravlja ovom državom u ovom trenutku. Izneo je jednu floskulu koja glasi: "Srbijo, kako želiš da izgledaš". Euforično je to pitao gospodin Jovanović. Verovatno je to novi slogan DOS-a za naredne izbore. Obzirom da je on govorio o opštoj političkoj situaciji, i reformskoj i ekonomskoj politici u zemlji, sebi ću dati za pravo da njega i javnost Srbije, a i vas, upoznam sa nekim brojkama.
Ovogodišnji pad društvenog proizvoda, po proceni eksperata SRS, neizbežan je. Ove godine je planiran porast za 5%. Radi se, naime, o dve negativne tendencije.
Prvo, Vlada se orijentisala na lažnu procenu visine bruto društvenog proizvoda i na njoj je zasnovala sve poreske i druge ekonomske varijable. Memorandum o budžetu i ekonomskoj i fiskalnoj politici za budžetsku 2003. godinu i za naredne dve godine, koji je DOS-ovska većina usvojila u ovoj skupštini, predvideo je da bruto domaći proizvod u 2001. godini bude realno povećan za 5,5%, a u 2002. godini za 4%. Umesto planiranog rasta ove godine imaćemo pad, koji smo i očekivali.
Radi se, naime, o nezadrživom padu industrijske proizvodnje. Imali smo, doduše, i sušu, ali i sve druge promašaje vezane za mere ekonomske politike u poljoprivredi. Industrijska proizvodnja u Srbiji, posle višemesečnog posrtanja, opet je opala za 5,5%, mnogo više nego što su i najoprezniji ekonomski analitičari očekivali.
Za prvih sedam meseci industrijska proizvodnja je u padu za 3,5%, a već sada je sigurno da se ovaj pad i dalje nastavlja i da će industrijska proizvodnja biti manja od prošlogodišnje. Naše analize su ove tendencije predviđale, Vladu smo upozoravali, ali uzalud. Svi su ostali na to gluvi.
Poljoprivreda beleži pad proizvodnje nezabeležen u novijoj istoriji Srbije. Na to je uticala katastrofalna ekonomska politika u poljoprivredi i ponovni pokušaj pljačke sela; kasni plaćanje otkupa, i po niskim i nerealnim cenama; prisutno je dezorganizovanje i u načinu predaje poljoprivrednih proizvoda, a na sceni su i drugi promašaji Vlade i resornog ministarstva. Po nekim procenama, pad poljoprivredne proizvodnje će u ovoj godini biti između 10 i 15%.
Spoljnotrgovinski deficit za proteklih 30 meseci dostigao je cifru od 9,215 milijardi dolara, sa tendencijom povećanja. Prema procenama, za ovu godinu će iznositi oko četiri milijarde i 45 miliona, a po proceni naših stručnjaka ovogodišnji spoljnotrgovinski deficit će biti veći, čak iznad pet milijardi dolara. Posledice su katastrofalne, jer ubrzavaju proces samouništenja.
Više je nego jasno da nekritičko smanjenje prosečne carinske stope na 9,4% pokazuje sve svoje nakaznosti. Pošto su Čedomir Jovanović i Vlada ukinuli sve vancarinske zaštite, očekuje nas dalje povećanje deficita. Želim da vas podsetim, SAD imaju ogroman arsenal vancarinskih mera zaštite.
Naša zaduženost je krajem avgusta dosegla 13,5 milijardi dolara, dužničko ropstvo i dužnička kriza je već uveliko u funkciji. SRS, dame i gospodo, permanentno upozorava na to. Srbija ove godine nije uredno otplaćivala spoljni dug. Zašto? Neka nam to neko odgovori.
Nezaposlenost, a po podacima zaključno sa junom, dostiže 970.000 od početka godine, a mesečno je ostajalo bez posla oko 25.150 ljudi. Zatim, Srbija je preplavljena nezaposlenim radno sposobnim građanima. Ko može da poveruje, dame i gospodo, samo prema zvaničnim podacima 32,4% građana traži posao. Zaposleni primaju zastrašujuće niske plate, a u nemalom broju slučajeva oko 250.000 zaposlenih mesečno ni ove milostinje nema.
Rađa se struktura ugroženih, neuvaženih, nepoštovanih, odbačenih, nepotrebnih, a to su profesori, lekari, ljudi sa znanjem, seljaci, penzioneri, celokupna vojska, omladina, deca, socijalno nezbrinuti, studenti, đaci, invalidi, nemoćni i drugi.
Nova vlast je "darežljiva", jer nameće tranzicionu bedu narodu, mistifikaciju preživljavanja tako niskog nivoa koji se nije mogao ni naslutiti, masovni strah od neizvesnosti ovakvog života i još gore budućnosti. Ima 1.282.000 zaposlenih koji rade u proseku tri i po sata dnevno, od njih 195.000 u julu nije primilo plate; oko 34.000 preduzeća treba da ide u stečaj, a u njima je zaposleno oko skoro 500.000 ljudi; preko 70% stanovništva živi u siromaštvu, manje od dva dolara dnevno ima.
Vlahović je izjavio, negde u septembru mesecu 2003. godine, da je do sada privatizovano 850 preduzeća. Kojih? Zašto njih i zašto baš po toj ceni? Ko iza njih stoji? Najnoviji podaci o privatizovanim preduzećima jasno pokazuju smisao sadašnje privatizacije - tzv. inostrane partnere zamenila je aukcijska rasprodaja domaćoj nejasnoj strukturi novca, a to su oni kriminalci o kojima je gospodin Jovanović govorio, uz veoma aktuelnu pripomoć nove faze, koju možemo nazvati brokersko-berzanska prevara. Privatizacija puni nelikvidni i budžet sa nepodnošljivim deficitom.
Dame i gospodo, pretnja da 5. oktobar tek počinje u Narodnoj skupštini može da znači za nas samo jedno: sutra u parlamentu možemo da očekujemo puščane cevi.
Da vas malo vratim na tačku dnevnog reda i da se malo pozabavimo izvođenjem dokaza, obzirom da se radi o zahtevu za razrešenje predsednika Narodne skupštine i svemu onome što je ona protivustavno, protivzakonito i protivposlovnički radila. Podsetiću vas na situaciju i na sednicu od 18. marta 2003. godine kada je izrečena mera udaljenja sa sednice predsedniku poslaničke grupe SRS Tomislavu Nikoliću, koji je tu funkciju preuzeo nakon što ste našeg predsednika Vojislava Šešelja poslali u Hag.
Prilikom izricanja mere udaljenja sa sednice tog 18. marta zbog nekog incidenta koji se desio još 13. februara, a te mere su u Poslovniku predviđene samo da bi se održao red na sednici na kojoj se eventualno desi neki incident (dakle, retroaktivno se izriče neka mera), predsedavajuća nije navela osnov i član Poslovnika po kome se izriče mera udaljenja, a odlukom Administrativnog odbora od 26. marta 2003. godine (i to može da služi naravno na čast Administrativnom odboru) izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 32.000 dinara zbog udaljenja sa sednice.
Iz obrazloženja odluke Administrativnog odbora posredno se moglo zaključiti da se radi o primeni člana 104. stav 2. i člana 108. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, koja se primenjuje za narednih 90 dana zasedanja, od dana udaljenja sa sednice Narodne skupštine Republike Srbije, održane 18. marta 2003. godine. Pravni nonsens je da Administrativni odbor u obrazloženju svoje odluke o kazni proizvoljno tumači misli i želje predsedavajućeg sa sednice od 18. marta 2003. godine, kada mu je ta mera i izrečena. Inače, poslovi iz nadležnosti Administrativnog odbora utvrđeni su posebnim odredbama Poslovnika i ne daju, naravno, ovlašćenje Administrativnom odboru da razmatra, predlaže i konkretno i pojedinačno utvrđuje nešto što je po ovom poslovniku diskreciono pravo predsednika Narodne skupštine, koje ona nakaradno tumači i vrlo često zloupotrebljava.
Da je to tačno potvrđuje i činjenica da je predsednik Narodne skupštine Republike Srbije dana 16. juna 2003. godine tražila od Administrativnog odbora, koji nema nikakvu nadležnost u pogledu izricanja i primene mera, da protumači način primene mere udaljenja koja mu je izrečena, što samo ukazuje da ni predsednik Narodne skupštine nije znao kako je odlučio i koju je odluku doneo. Sada se postavlja pitanje zašto je to predsednik Narodne skupštine učinila baš 16. juna. Zato što je bila zakazana sednica za 19. jun i zato što je po svim računicama, u skladu sa Poslovnikom, tog dana trebalo i da prestane mera udaljenja sa sednice i da se gospodin Tomislav Nikolić vrati u salu.
Tek tim famoznim mišljenjem Administrativnog odbora od 17. juna 2003. godine, koje je dato na osnovu zahteva predsednika Narodne skupštine, saznaje se da kazna još traje i da je preostalo još 60 dana zasedanja (rada) do isteka kazne. Šta mislite kada će da istekne 60 dana rada Skupštine Srbije? Verovatno tamo negde u martu mesecu iduće godine, što znači da Tomislav Nikolić nije udaljen na 90 dana, koliko to Poslovnik i predviđa, nego na nekih famoznih 90 radnih dana, a predsednik Narodne skupštine tumači da je radni dan samo kada Skupština zaseda, ne uvažavajući ono što Ustav kaže, da se Skupština sastaje u dva redovna zasedanja u toku godine i da prvo počinje 1. marta i traje tri meseca i sledeće počinje 1. oktobra i traje tri meseca, što znači da je apsolutno kršenje ustavnih odredbi u pitanju, kada je konkretno u pitanju slučaj Tomislava Nikolića.
Naravno, Narodna skupština sastaje se i u vanrednom zasedanju, na zahtev najmanje trećine od ukupnog broja narodnih poslanika ili na zahtev Vlade, sa unapred utvrđenim dnevnim redom. Obzirom da je isključen 18. marta 2003. godine, redovno zasedanje Narodne skupštine je od 18. marta 2003. godine do 31. maja 2003. godine i isteklo je 75 dana, a na vanrednim zasedanjima, na sednicama do 19. juna je isteklo tih 90 dana. Naravno, predsednik Skupštine daje nalog obezbeđenju, odnosno policiji u Skupštini da Tomislava Nikolića onemoguće da prisustvuje sednicama Narodne skupštine, i to 24, 25. juna, 1, 2, 3, 8, 9, 10, 14, 15, 16, 17, 18. i 22. jula, kao i 27. avgusta i 14. i 16. oktobra ove godine.
Naravno, zaključak je jasan. Radi se o zloupotrebi službenog položaja i ovlašćenja predsednika Narodne skupštine, zbog čega je, kao saučesnik, u tome učestvovao i Administrativni odbor, a Tomislavu Nikoliću, pošto nije mogao da dokaže svoju pravdu ovde u parlamentu i pošto je onemogućen da obavlja svoj posao za šta ga je narod i birao, preostalo je jedino da se obrati mesno nadležnom opštinskom sudu, koji će po njegovoj tužbi morati da odluči. Kakva će odluka biti, javnost će biti upoznata, predsednik Skupštine takođe, a i svi oni koji su u tome učestvovali, pre svega mislim na Administrativni odbor.
U cilju dokazivanja svega onoga što smo u ekspozeu u ime grupe narodnih poslanika izneli kao dokaz, navešću Drugu sednicu Prvog redovnog zasedanja, kada je Nataša Mićić gospodinu Nikoliću izrekla opomenu zbog prekoračenja vremena.
Tako malo tolerancije, a Poslovnik nam je ostavio samo 27 minuta, kao poslaničkoj grupi, da govorimo o predlozima zakona koji život znače za ovaj narod i državu.
Recimo, sad imate Zakon o radu i imate samo 27 minuta za nas 23 narodna poslanika da nešto kažemo. Prekoračite vreme tridesetak sekundi, pa čak i minut-dva, i to nije nešto što bi trebalo da se sankcioniše, a predsednik Narodne skupštine kaže: "Gospodine Nikoliću, izričem vam opomenu zbog prekoračenja vremena". To je bilo još ono vreme osionosti DOS-a, kada je predsednik Skupštine mislila da može da radi šta hoće. I danas nam je ovde, obraćajući se narodnim poslanicima, odgovarajući na moj ekspoze, rekla da joj je žao i da je mogla da bude još stroža nego što je bila.
Na sednici od 25. aprila 2001. godine gospodin Kragović, govoreći o Zakonu o radnim odnosima, kaže - "... ali se ovim zakonom povlašćuje onaj strani partner ili tzv. strateški partner, kako vi to kažete, a nikako radnička klasa koja je zaslužna za postojanje te firme koja je radila dugi niz godina i koja je ceo svoj život ulagala baš u razvoj te firme i tog preduzeća. Znači, nema ništa od onih 6 milijardi dolara". On podseća, naravno, DOS na obećanu međunarodnu pomoć. "To ste stavili u svoje džepove, a sada očekujete...". Tu predsednik Skupštine prekida govornika i kaže: "Molim vas da se držite teme dnevnog reda, a tema je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o radnim odnosima. Nije zakon o privatizaciji, nisu donacije, nego izmene i dopune Zakona o radnim odnosima".
Da li je gospodin Kragović ovde govorio o problematici koja se tiče i radnih odnosa, najbolje ćete zaključiti sami. Pošto je nastavio, naravno, da daje argumente protiv izmene Zakona o radnim odnosima, Nataša Mićić: "Drugi put vas opominjem da se držite teme dnevnog reda i izričem vam opomenu, na osnovu člana 101. i povrede člana 98. stav 1".
To je jedan flagrantan primer osionosti predsednika Narodne skupštine, kome nikako ne može da bude zadatak da samo sluša da li će narodni poslanik reći nešto što ne ide u prilog dosovskoj većini ili Vladi i da izrekne sankciju koja može da bude samo krivično-pravna sankcija. Znate, novčana kazna može da bude samo krivična sankcija.
Ne može poslanik kome Ustav omogućava da za ovom govornicom kaže ono što ima da kaže i koji ga oslobađa odgovornosti da bude odgovoran predsedniku Narodne skupštine i da to zavisi od njegove diskrecije, da li je on bio sposoban u tom momentu da shvati šta je poslanik želeo da kaže ili ne. Posle niza dobacivanja poslanika DOS-a iz poslaničkih klupa, a priznaćete veoma je često, to znaju i oni koji su izlazili za ovu govornicu, takvih nije mnogo, a mi sebe nismo štedeli, bili smo ometani od strane poslanika koji su umeli vrlo ružno da dobacuju. Umesto da oni budu opomenuti od strane predsedavajućeg i predsednika Skupštine, najčešće smo mi dobijali opomene i kontraudarce.
Takva situacija se desila 25. aprila 2001. godine kada je gospođa Milka Marinković replicirala Tomislavu Nikoliću i između ostalog na kraju svog govora rekla: "Mi smo demokrate, mirni, tihi, ali ponekad vrlo i krvoločni ako treba. (U stenografskim beleškama piše - žagor u sali.) Dakle, tražim da se zabrane pretnje. Mi nismo na pijaci, mi smo na radnom mestu. Ovo je odgovoran posao. Mislim da je krajnje vreme da se prekine ovakva praksa, makar prema damama, koje su krvavom borbom da spasu sebe, svoje porodice, svoju decu i u krajnjoj liniji građane ove zemlje, dospele u ovaj parlament. (To kaže gospođa Marinković.) Tražim da se o ovome izjasnimo i da se narodnom poslaniku Tomislavu Nikoliću izrekne opomena za ovo što nas je nazvao džaftarama. Kakva replika na Poslovnik, svašta" (kaže Milka).
Nataša Mićić dalje: "Dužna sam da dam objašnjenje. Zaista sam onda propustila da dam opomenu, ali verujte da nisam čula, zato što je poslanik okrenut leđima, a ja od vas pola ne čujem šta se priča, verujte mi. Mogu opomenu i naknadno da izreknem."
Tomislav Nikolić: "Da se opravdam. Replika."
Nataša Mićić: "Ne možete da se opravdate, nisam vam dala reč. Vi ste to koristili. Sedite, nisam rekla da ćete dobiti reč. Po Poslovniku se javio prvo narodni poslanik Lazar Marjanski. Izvolite." Znate već kako to izgleda kada Nataša Mićić nekome ne da reč.
Tomislav Nikolić:"Da li mi dajete repliku? Po Poslovniku?" Nataša Mićić: "Pre nego što dam po Poslovniku narodnom poslaniku Lazaru Marjanskom, čujem da se predlaže da glasamo. Znači, konstatujem da je došlo do povrede Poslovnika, jer zaista sam propustila da opomenem narodnog poslanika Tomislava Nikolića, ali zaista nisam čula kada se obratio poslanicima." Tomislav Nikolić: "Nije došlo do povrede Poslovnika." Nataša Mićić: Kažem vam da jeste došlo. Onda predlažem da se izjasnimo da li je došlo do povrede Poslovnika."
Tomislav Nikolić i dalje traži reč po Poslovniku. Nataša Mićić: "Dobićete reč kada završimo po ovom." Tomislav Nikolić: Dobijam reč kada je zatražim." Nataša Mićić ga upozorava da pročita tamo neke članove Poslovnika i kaže - "i izričem opomenu narodnom poslaniku Tomislavu Nikoliću, koji je uputio uvredljive izraze Milki Marinković i njenim koleginicama."
Tomislav Nikolić: "Ne znam zašto tako grubo i tako rigorozno kršite Poslovnik. Zašto terate većinu da glasa za ono što ste predložili, iako znam da je Poslovnik prekršen. Član 95. na koji se pozivate, stav 1. glasi - narodnom poslaniku koji želi da govori o povredi ovog poslovnika predsednik Narodne skupštine daje reč odmah po završenom izlaganju prethodnog govornika itd." - obrazlaže Tomislav Nikolić i kaže "da se gospođa krvolok osetila ugroženom, zato što sam ja, koji sam dobio reč morao da reagujem na njeno dobacivanje iz klupe, a ona nije imala reč. Kada vi sa tim svojim zvoncem ne možete da je smirite, kako drugačije ja da reagujem, nego tako da ona mora da ućiti. Sada biram reč koja uopšte nije uvredljiva, a posebno ne za jednu damu, sve dok ne pretera dama i dok mi ne dokaže da nije dama. Izabrao sam reč iz srpskog jezika. Reč džaftara se odnosi na ženu koja mnogo priča bez ikakve veze i ništa drugo."
Nataša Mićić: "Gospodine Nikoliću, izričem vam drugu opomenu zbog uvrede koju ste ponovo naneli koleginicama, kao i meni kao predsedavajućem. To je druga opomena."
Tako je to naravno išlo. Evo dve godine mi smo čekali, čekali. Vidim da gospođa Mićić ode iz sale, nije izdržala da sasluša do kraja šta mi imamo da joj kažemo. Dakle, uvek dođe maca na vratanca. Sve dođe na svoje. U politici vam je jedno pravilo - strpljen, spašen. Polako. Čekate svoj trenutak. Izravnaju se računi. Neka kosmička pravda uvek postoji. Danas je, draga gospodo, 16. oktobar 2003. godine. Jedno je sigurno. Vreme se zaustaviti ne može.
Prema tome, kada drugi put dođete u ovu salu, posle nekih vanrednih izbora koji će vrlo brzo doći, imajte to na umu, i ako slučajno, desiće vam se možda jednom u životu, budete negde u vlasti, participirate u vlasti, budete tamo neki jezičak na vagi, pa uđete u vlast, ponašajte se prema opoziciji onako kako biste želeli da se ona ponaša prema vama kada ste vi u opoziciji. To vam je dr Vojislav Šešelj sto puta govorio.
Vi mislite da je vlast večita. Mislite da vlast podrazumeva osionost. To tako ne može da funkcioniše. Vrati vam se sva ta negativna energija i onda polako pucate, čupate kose sa glave. Žao vam što niste u prvih nekoliko meseci nešto uradili za sebe, čekali ste zadnju godinu, ali ono vlast izmiče i pre nego što ste to očekivali.
Gospodin Milorad Mirčić: "Teško je, gospođo, vama ovo shvatiti. Vama je ovo teško shvatiti. Ovih dana razmišljam da bih jako želeo da imam vašu glavu da se odmorim od svega ovoga." Govori o nečemu zbog čega ga je Nataša Mićić upozorila da opet nije u temi.
Nataša Mićić: "Gospodine Mirčiću, izričem vam opomenu zato što se ne držite dnevnog reda i zato što se uvredljivo izražavate." Milorad Mirčić: "Prvo vi opomenite one koji dobacuju. Suština je u tome - apelujem na predlagače zakona dok je vreme da se izvrše ove korekture. Ništa one ne znače, ali da ne bi stavili u neravnopravan položaj građane Srbije, nema ništa protiv da se promeni savezni zakon i da bude usklađen sa republičkim, ali ne može tako na silu."
Nataša Mićić: "Gospodine Mirčiću, izričem vam drugu opomenu na osnovu člana 101." Zašto? Niko ne zna. Verujte, ni dan-danas ne znamo, ta kazna je 8.000 dinara.
Gospodin Branislav Blažić: "Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, restriktivnost, represija, hajka, progoni, politički procesi, širenje straha i mržnje, to je danas slika demokratske Srbije. Otkud vam, gospodo iz DOS-a, toliko negativne energije, da to širite i sa tom negativnom energijom nećete nas baš napraviti, nećete napraviti neki iskorak u moralnom i demokratskom procesu Srbije. (Lepo čovek upozorava DOS, još 2001. godine. Nataša kaže - molim vas da se držite teme.) Šta je tema u ovom parlamentu?
Kome da se obraćamo? Petlovima? Psima na ulici, lutalicama? Obraćamo se jedni drugima, političkim protivnicima (nastavlja gospodin Blažić da obrazlaže ono što ima, naravno). Koju korist to radnici imaju kada 90 dana ne rade i kada posle 90 dana taj isti poslodavac njima neće biti u mogućnosti da isplati opet zagarantovanu zaradu? Zašto toliko te boljševičke mržnje da se sve zatvori, da se ve zaustavi, da se svaka proizvodnja spreči. Nije valjda to u programu DOS-a ili sam možda u nekoj zabludi, kada je u pitanju ta demokratija, jer sam ovde čuo da svakakvih demokrata ima, a ovde sam čuo da ima i krvoločnih demokrata. To mi je malo nespojivo".
Nataša Mićić: "Gospodine Blažiću, na osnovu člana 100, 101. izričem vam opomenu, zato što se i posle upozorenja niste držali teme dnevnog reda".
Molim vas, gospodo, pa ako niste nikada uzeli ove stenografske beleške, verujte, nije bio ovo mali posao da se sve ono što se dešavalo u protekle dve - tri godine pregleda i da se izvuče ono što je kuriozitet. Zamislite, za jednog predsednika Skupštine ovoliko kurioziteta na dve stotine i kusur stranica. Razumem da se napravi greška. Ko radi taj i greši, i pogrešna procena i nerazumevanje problema i ponekad želja da se neko skrati u diskusiji i treba neki politički poen da se dobije. Ovo je postala praksa, svakodnevna praksa, jedno te isto.
Nataša Mićić: "Gospodine Mirčiću, kako bi bilo da se vratite na temu? " Milorad Mirčić: "Gospođo predsedavajuća, stvarno se uzdržavam da komentarišem bilo kakvu vašu upadicu ili primedbu, ali bih vas molio da ipak i vi malo uzmete ove predloge zakona i da ih pročitate, pa da bi i vi bili u toku o čemu se ovde raspravlja". Nataša Mićić: "Gospodine Mirčiću, izričem vam opomenu zato što i pored upozorenja pričate van teme dnevnog reda".
Smejte se, gospodo, smejte, vi se ovde tri godine samo smejete, ali građani Srbije ispred ove skupštine i širom Srbije plaču zbog svega onoga do čega ste ih svojom, a pre svega ekonomskom politikom doveli.
Nataša Mićić: "Gospodine Nikoliću ... "Tomislav Nikolić: "A šta ste sada hteli, molim vas". Nataša Mićić: "Htela sam da vas vratim na temu Zakona o platama u državnim organima, a vaša obaveza po Poslovniku, po članu 98. i 99. je da se držite teme".
Nemojte, gospođo Čomić, više da zvonite, meni uopšte ova galama ne smeta. Bruji cela Srbija, znate, samo vi još ne čujete te korake koji se polako približavaju Skupštini Srbije, ali 16. su predsednički izbori. To će vam biti prvi prst u oku, prva pobeda srpskih radikala, vanredni izbori dolaze, a na vanrednim izborima ćemo izmeriti snage. Nećemo mi sa vama na ulicu. Nije bitno ni kako će ova rasprava da se završi. Izbori su sasvim izvesni. Biće ove godine. Jedino priznajemo rezultate izbora. Izaći će građani, zaokružiće one u koje veruju, prebrojaćemo glasove, videćemo kako to izgleda. Nadam se da će neko od vas opet doći u ovaj parlament; 10, 15, 20 vas biće ovde, pa ćemo se prisetiti ovih situacija koje smo imali u prethodne tri godine.
Nataša Mićić: "Moja obaveza je da vas upozorim ukoliko se ne držite teme". Tomislav Nikolić: "Znam da je to vaša obaveza, da li ste me upozorili." Nataša Mićić: "Ako vas ne upozorim, onda ja kršim Poslovnik, znači izričem vam opomenu na osnovu člana 101. zbog povrede člana 98. da se vratite na temu." Tomislav Nikolić: "Koja mi je to opomena?" Nataša Mićić: "Prva". Tomislav Nikolić: "Prva? Dobro, izgubićete sledeće izbore. Hoće li biti i druge? Izgubićete sledeće izbore zato što ne umete da se ponašate kao neko ko je pobedio".
Setite se ove poruke Tomislava Nikolića - izgubićete sledeće izbore zato što ne umete da se ponašate kao neko ko je pobedio. Pazite kakvu vam je poruku uputio, niko je od vas nije zapisao, niko je od vas nije zapamtio.
Nataša Mićić: "Izričem vam drugu opomenu, zato što se ne držite teme dnevnog reda". Tomislav Nikolić: "Samo moram da vas upozorim, možda vi to ne znate, draga moja gospođo, ovo sve snimaju kamere, a naravno i vaše ponašanje je ostalo zabeleženo širom Srbije i ja, gde god se pojavim na nekoj televiziji ..." Sada upada, naravno, Nataša Mićić i kaže: "Ja sam sada dužna da vam oduzmem reč, pošto nastavljate da kršite Poslovnik, a izrečene su vam dve mere. Tako, u skladu sa članom 102. vam oduzimam reč". Tomislav Nikolić: "Šta ste uradili?" Nataša Mićić: "Oduzela sam vam reč." Tomislav Nikolić: "Evo, nastavljam da govorim". Tomislav Nikolić i dalje stoji za govornicom, iako mu je oduzeta reč. Nataša Mićić: "I taj posao podrazumeva, kada vam se oduzme reč, da treba da se udaljite sa govornice. Određujem pauzu od deset minuta, iz razloga, a na osnovu člana 102, što ne mogu da održim red na sednici, zato što gospodin Nikolić neće da se udalji sa govornice, a bio je obavezan."
Naravno, onda ulazi obezbeđenje i povređenog Tomislava Nikolića, koji je pre toga imao saobraćajni udes i koji je imao slomljenu ključnu kost, izvlače iz ovih klupa, lome stolicu, dodatno ga povređuju i iznose iz sale. To je taj parlamentarizam na delu. Zamislite, koliko je teška ova povreda Poslovnika bila, kada je morao da se udalji iz sale. Toliko je ometao rad Skupštine Srbije.
Druga sednica Prvog redovnog zasedanja, 17. dan rada, 14. maj 2001. godine, Nataša Mićić: "Po Poslovniku ima reč gospodin Baralić." Rajko Baralić: "Ukazujem na član 95. Molim da se Narodna skupština izjasni o povredni člana 101, pretposlednjeg stava. Narodni poslanik gospodin Vukšić, govoreći ovde, rekao je da je ljudska glupost nemerljiva i na taj način je uvredio ministra Milovanovića. Molim vas da se o tome Skupština izjasni". Nataša Mićić: "Gospodine Baraliću, izričem vam opomenu zbog uvrede koju ste naneli ministru. Zloupotrebili ste govornicu da biste to izvršili, javili ste se za reč po Poslovniku..."
Slažem se. Nema potrebe da produžavamo, za danas smo dosta rekli.
Poštovane kolege narodni poslanici, gospodo članovi Vlade, od 24. marta 1998. godine sednice Skupštine Srbije su javne i direktno prenošene, tako da su građani Srbije mogli da prate šta rade njihovi predstavnici u parlamentu. Od uvođenja vanrednog stanja pa sve do danas ove sednice su bile zatvorene za javnost u tom smislu što RTS nije prenosio sednice, a posle jedne duže diskusije o tome ko je za to odgovoran, nadležan, ko osporava, ko onemogućava dalje prenošenje sednica Skupštine, danas smo shvatili da je za to odgovorna Vlada Srbije.
Izašla sam povodom primene Poslovnika i zbog toga ću da citiram član 169, iz odeljka XI, koji se odnosi na javnost rada, u kome stoji da su sednice Narodne skupštine i njenih odbora javne. "Sednice Narodne skupštine i njenih odbora mogu biti zatvorene za javnost u slučajevima određenim zakonom, ako to predloži Vlada, odbori ili najmanje 20 narodnih poslanika. Predlog mora biti obrazložen. O tom predlogu glasa se u Narodnoj skupštini, bez pretresa."
Mi nismo imali takvu situaciju, bar ne formalno, da su Vlada ili 20 poslanika predložili da sednice Skupštine više ne budu prenošene preko naše državne televizije. Vlada je mogla samo da zatvori za javnost sednice Skupštine. Obavešteni smo preko sredstava informisanja da se ona založila da današnja sednica bude prenošena.
Mi smo zahvalni Vladi, bez obzira na sve to, što ovako važna tema koja je danas na dnevnom redu može da bude praćena od strane građana Srbije, ali ne bi trebalo da to bude presedan i ne bi trebalo da RTS bude u nadležnosti Vlade Srbije. Dobili smo objašnjenje da je to javni servis, da on radi isključivo po ekonomskim interesima i da niko na njih ne utiče.
Ovo sam samo htela da napomenem zbog toga što je očigledno da je RTS u isključivoj funkciji i nadležnosti Vlade Srbije, pa ukoliko ovo bude jedina sednica koja bude prenošena, znaće građani ko je za to odgovoran i ko ne da građanima da vide i čuju šta rade njihovi narodni predstavnici u Skupštini Srbije. Hvala.
 Poštovani narodni poslanici, morali bismo da kažemo danas srpskoj javnosti da je neposredan povod za zakazivanje ove sednice i uvršćivanje u dnevni red rasprave po pitanju Kosova ubistvo dvoje dece u Goraždevcu, ranjavanje većeg broja dece, narastajući terorizam na jugu Srbije i pretnja da se taj terorizam proširi i u unutrašnjost Srbije.
Otvoreno nam je rečeno da postoji mogućnost terorističkih napada i u većim gradovima širom Srbije, u Kragujevcu, Nišu, Beogradu, i to je ono što je probudilo našu Vladu i zbog čega je ona uzela sebi za pravo da nam dostavi tekst deklaracije o Kosovu, umesto da tekst deklaracije bude proizvod jedne skupštinske debate, široke skupštinske debate na ovu temu, ma koliko ona dugo trajala. Ako treba, sigurna sam, bili smo spremni svi da danima ovde sedimo, razgovaramo i pronalazimo najbolji način kako treba ta deklaracija da izgleda, kome ona dalje treba da bude upućena i koga će ona obavezivati.
Postavlja se, takođe, i pitanje legitimiteta onoga koji je sročio ovu deklaraciju. Mi smo posle duže vremena mogli da vidimo na televiziji opet zajedno Živkovića, Čovića, Koštunicu, kako se dogovaraju o tekstu ove deklaracije, a jedini legitiman predstavnik srpskog naroda sa Kosova jeste Srpska radikalna stranka, koja je uvek dobijala najveći broj glasova na Kosovu. Dokaz za to jesu i poslednji predsednički izbori - pobeda dr Vojislava Šešelja sa 70% glasova.
Premijer dozvoljava sebi, u međuvremenu, da kaže da sa Srpskom radikalnom strankom, kao tako značajnim faktorom, pogotovo na Kosovu i Metohiji, neće ni da razgovara. Mi hoćemo da razgovaramo sa premijerom. Mi hoćemo da razgovaramo sa Vladom Srbije. Mi smo ozbiljna politička partija, državni interesi za nas su uvek ispred partijskih interesa i pokušaćemo, za razliku od gospodina Čovića, da državnički i raspravljamo o ovom pitanju.
Zbog toga ću se malo vratiti unazad, moram, jer od 2001. godine ova tema ovde nije bila na dnevnom redu, iako je bilo takvih inicijativa; i u ranijem saveznom parlamentu i u parlamentu državne zajednice Srpska radikalna stranka je dva puta tražila da se o tome raspravlja. Ovde smo imali jedan predlog deklaracije od poslaničkog kluba SPS i to nikada nije bilo na dnevnom redu.
Ni jedna ni druga skupština o tome nije želela, evo do današnjeg dana, da razgovara. Mi smo 4. maja 2001. godine prekinuli jednu sednicu da bismo na dnevni red stavili predlog rezolucije o stanju na Kosovu i Metohiji i položaju srpskog naroda. Tadašnji predsednik Narodne skupštine Dragan Maršićanin predložio da Narodna skupština sastavi posebnu radnu grupu koja će, nakon što se debata završi, ponuditi konačan tekst. Tu radnu grupu trebalo je da čini predstavnik Vlade, predsednik Narodne skupštine, predsednici poslaničkih grupa i njihovi zamenici.
Doduše, tada su u ovom parlamentu postojale samo četiri poslaničke grupe - vladajući DOS i opozicione političke partije: Srpska radikalna stranka, Socijalistička partija Srbije i Stranka srpskog jedinstva, sa ta tri poslanička kluba.
Danas imamo, ne znam više ni sama, 11 ili 12 poslaničkih klubova.
Danas dobijamo samo Predlog deklaracije i imamo amandmane na ovu deklaraciju. Iskreno rečeno, poslanički klub SRS nije uputio nikakve amandmane, jer više ne znamo koja su pravila ovde u parlamentu, kada je moguće upućivati amandmane, a kada nije, jer smo imali situaciji da na ovakve predloge akata poslanicima nije ni dozvoljeno da upute amandmane.
U trenutku kada Hekerup želi da nametne Srbima takozvani pravni okvir odnosno šiptarski ustav, razmatramo i predlog zaključka povodom proglašenja ustavnih okvira za privremenu samoupravu, 30. maja 2001. godine. Oba puta poslanici SRS daju vam podršku za izglasavanje ova dva dokumenta. Međutim, sve ostaje mrtvo slovo na papiru. Ne bi bilo loše da se prisetimo šta je tom prilikom pokojni premijer Zoran Đinđić ovde u svom ekspozeu rekao, u trenutku kada se navršavalo 100 dana nove vlade.
On je tada utvrdio tri najvažnija prioriteta ove vlade. To je ista vlada. Prvi prioritet bio je uspostavljanje lične i imovinske sigurnosti ljudi, koji su ostali da žive na Kosovu i Metohiji, jer je tada konstatovano da su svakodnevni uslovi za život i ličnu bezbednost sve lošiji i lošiji. Naravno, tu je bilo uključeno i rešavanje pitanja otetih i nestalih lica.
Drugi prioritet je bio obezbediti povratak izbeglih, prognanih, raseljenih, kako ih sve nismo zvali.
Treći prioritet stvaranje pravnog okvira i minimalnih institucija, koje mogu da obezbede zaštitu prava ljudi koji žive na Kosovu i Metohiji.
To jesu bili prioriteti, jesu i danas, ali se u međuvremenu ništa nabolje nije dogodilo, nego je sve bivalo gore i gore. Ovo pominjem samo zbog toga što se gospodin Čović osvrnuo na neki desetogodišnji period koji je iza nas, ne osećajući ni trunke odgovornosti što je od 2000. godine naovamo situacija na Kosovu i Metohiji još gora nego što je bila i što do 2000. godine nismo ni imali nikakve sukobe na jugu Srbije. A od 2000. godine počinju problemi u Preševu, Bujanovcu i Medveđi. U tom trenutku počinju i teroristički akti, a tri opštine na jugu Srbije postaju još jedno krizno žarište u našoj zemlji.
Uvode se carinski punktovi na administrativnoj granici sa Kosmetom i premijer tada tvrdi da postoje rešenja za ove probleme, iako terorizam na Kosovu nije, kako on tada kaže, međunarodno definisan. Ni danas nije međunarodno definisan. Gospodin Čović nam nije rekao šta je to u Savetu bezbednosti on tražio. Obavestio nas je da su svi njegovi predlozi prihvaćeni. Ne znamo da li je tražio povratak vojske i policije, i ako nije tražio, zašto nije tražio, jer je to veoma značajno za našu državu.
Jedan jedini vojnik na Kosovu i Metohiji potvrđuje naš suverenitet na Kosovu i Metohiji. Moramo konstantno na tome da insistiramo. Ne možemo da dozvolimo da gospodin Tadić onako izlazi u javnost sa pričom da bi naši vojnici bili zaduženi samo da pomažu carinsku službu, da raščišćavaju minska polja i tome slično. Imamo načina da međunarodnoj zajednici stavimo do znanja da je neophodno da se Rezolucija 1244 poštuje, da se Kumanovski sporazum poštuje. Ali, treba neko stalno to da traži od Saveta bezbednosti.
Iz ove deklaracije ne vidim da se vi obraćate Savetu bezbednosti, vi se obraćate UNMIK-u. A UNMIK je samo jedna ispostava, administracija koja je odgovorna isključivo Savetu bezbednosti. Evo, Holkeri je lepo rekao kada je došao: odgovaram samo Savetu bezbednosti, činovnik sam Saveta bezbednosti, oni su za mene jedini naredbodavci.
Dakle, moramo da razgovaramo samo sa Savetom bezbednosti u vezi svih problema vezanih za Kosovo i Metohiju.
Ta rezolucija, koju smo tada usvojili, trebalo je da ohrabri Srbe, koji su se suprotstavili uvođenju carina, i da se stvore institucije koje će obezbediti njihova elementarna prava, uključujući i osnovno pravo na život, i tada i ubuduće.
Zatražili smo tada od UNMIK-a da u roku od mesec dana, čak smo postavili rok, sprovede istragu, kojom će utvrditi i kojom će se razjasniti sudbina svih otetih i nestalih lica, da o tome izvesti njihove porodice i celokupnu javnost. Rok je prošao, niko se na to nije osvrnuo, niko se zbog toga nije osetio odgovornim.
Uvođenje carinskih punktova bilo je, to je valjda svima jasno, direktno kršenje Rezolucije 1244, ali smo se sa tim pomirili, iako nismo uspeli da rešimo problem. Nismo ga čak ni nazivali pravim imenom, govorili smo da se samo naplaćuju takse, akcize i tome slično.
Ništa ni od prisustva naših državnih organa u autonomnoj pokrajini i primene naših zakona. Tražilo se ukidanje Kosovskog zaštitnog korpusa. Ako se sećate, ovde vas je Vojislav Šešelj upozoravao da je to presvučena UČK, a vi tek sada imate snage i opet stidljivo da kažete da se radi o presvučenoj takozvanoj Oslobodilačkoj vojsci Kosova.
I današnji potpredsednik Vlade, koji nije prisutan, tada kao šef poslaničkog kluba, Čedomir Jovanović, rekao nam je da ono što treba da uradimo nikako ne sme da bude nalik na ono što smo do tada radili, do tog 30. maja 2001. godine; ne smemo vući političke poteze koje smo vukli proteklih godina, jer oni nisu bili efikasni.
Sada vas mi pitamo da li su ovi politički potezi, koje ste vi vukli od 2000. godine naovamo efikasni, da li su doveli do nekog boljitka. Bila je to bleda, nedorečena rezolucija, stidljivo podignut glas protiv međunarodne zajednice, ali smo mi podržali i takvu rezoluciju.
Tada vam je ukazao predsednik SRS, dr Vojislav Šešelj, na činjenicu da zapadne sile vode antisrpsku politiku, izrazito antisrpsku politiku, iako ste obećali pre izbora da će vašim dolaskom na vlast zapadnjačka politika biti radikalno promenjena i da je bila antisrpska samo zbog toga što je Milošević bio na vlasti.
Bila je to, naravno, još jedna prevara sa vaše strane. Promena vlasti u Srbiji za zapadne sile očigledno je samo jedan olakšavajući faktor za lakše ostvarivanje onoga što je krajnji cilj velikih sila, onodsno SAD.
Šta se još dešava u međuvreenu? Govorim o periodu od 2000. godine naovamo, od donošenja ovih rezolucija i Deklaracije u maju 2001. godine, pa naovamo. Terorizam se nastavlja još većim intenzitetom, Vojislav Koštunica pušta nekoliko stotina šiptarskih terorista, navodno zbog nedostatka dokaza, a dokazan je terorizam. U isto vreme se vodi krivični postupak protiv nekoliko stotina srpskih oficira, a sada vidimo da ste spremni da i generala Lazarevića pošaljete u Hag. To je ono što zabrinjava. To je ono što ne valja.
Ne možete da se pozivate na državni interes i da znate šta je državni interes, a da u isto vreme kršite taj državni interes time što ćete generala Lazarevića poslati u Hag. To je nešto što ne biste smeli nikako da dozvolite. Mi nemamo snage da vam se suprotstavimo. Mi o tome možemo da govorimo, ali je odluka o tome na vama.
Gospodin Tadić, hladna srca, izađe pred javnost Srbije, bez iole srama, bez iole straha, ne za sebe nego za državu koju predstavlja, i kaže šta će se desiti sa generalom Lazarevićem i ko zna još sa koliko generala i visokih oficira. Ne možete da nas ubedite da vi želite dobro ovom narodu i ovoj državi. Papir trpi sve, a dela pokazuju dokle smo spremni da idemo.
Šta se dogodilo sa otetim Srbima? Godinama o tome pričamo. Godinama su tu predstavnici srpskog naroda, porodice tih nestalih, kidnapovanih, koje traže da saznaju istinu o njima. Nije tačno da ni vi ne znate šta se s njima zaista dogodilo. Amerikanci sve znaju. Oni su ti koji potpomažu šiptarske teroriste.Oni za svakoga, u glavu, mogu da vam kažu gde je i kako nastradao. Ali, treba da ih pitate i treba da smognete snage da to narodu i kažete.
Mesecima se vodila kampanja kako se naše bezbednosne snage vraćaju u zonu "A", zonu "C" i "D", a u zoni "B" ste spremali da Šiptari imaju svoju policiju, iako su naše snage i do tada tamo bile. Svakom Šiptaru ste nadoknadili štetu koji je imao od terorističkog napada. Šta je sa srpskim izbeglicama? Zašto to niste radili i za Srbe? Ogromne pare su Nebojši Čoviću date - pet milijardi dinara, što iz saveznog a što iz republičkog budžeta. Gde su utrošene? Ne treba ovde Nebojša Čović nama da polaže račun šta je dole radio. Neka Vladi polaže račun jer je Vlada ta koja ga je imenovala. Mi od Vlade očekujemo, kada završni račun dođe na dnevni red da nam položi račune o tome gde su pare i kao su utrošene.
Gospodin Tomislav Nikolić, šef poslaničkog kluba Srpske radikalne stranke, tada, 2001. godine, govori vam da ni tadašnja rezolucija ne može da dovede do nekog boljitka, jer samo konstatuje stanje, a ne nudi rešenja. Ni vi ovde, u ovoj predloženoj deklaraciji, ne nudite rešenja. Tomislav Nikolić danas nažalost ovde ne može da govori pred javnošću Srbije i pred vama jer ga, od uvođenja vanrednog stanja, ne želite u ovom parlamentu, jer je gospođa predsedavajuća i predsednik Narodne skupštine, grubo kršeći svoja diskreciona ovlašćenja, udaljila Tomislava Nikolića na 90 dana sa sednice zbog nekog incidenta koji se desio još početkom februara ove godine. Kada će tih 90 dana isteći, po njenom računu, verovatno ni do nove godine. Naravno, oko toga se vodi krivični postupak, pa ćemo videti kako će se to završiti.
U međuvremenu smo dobili Ustav Kosova, dobili smo predsednika Kosova, dobili smo šiptarsku vladu na Kosovu. Sa njima sada hoćete da razgovarate. Mi vam savetujemo da ne žurite u pregovore, sa njima ne treba da razgovarate, da je jedini partner za razgovore između naše države po pitanju Kosova i Metohije isključivo Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija i, naravno, diplomatija, koju treba da angažujete kao jednu vojsku, svuda po svetu. Ali, kako stvari stoje sa našom diplomatijom, teško da ona može da bude od neke koristi.
Molim vas za malo tolerancije, zbog teme koja je na dnevnom redu. Neću još dugo da oduzimam vreme ostalim kolegama.
Međunarodne okolnosti, ni tada ni danas, nisu takve da možemo konačno da rešimo pitanje Kosova i Metohije. Zbog toga ne treba da žurimo da ga konačno rešavamo.
Ono čega se sada plašimo i gde treba da pokažete odgovornost za rešavanje pitanja Kosova i Metohije jeste ovaj novi ustav koji pripremate. Ne treba da dozvolite da, u tom ustavu, imamo Autonomnu pokrajinu Kosovo i Metohija i Autonomnu pokrajinu Vojvodinu. To nije dobro za budućnost ove države i ovog naroda. Ne treba da idete u federalizaciju. Ne treba da idete u feudalizaciju. Sačuvajte jedinstvenu državu. Plašimo se hoćemo li moći tu rezoluciju da sačuvamo kao garanta našeg suvereniteta na Kosovu i Metohiji, zbog ovoga što se dogodilo sa zajedničkom državom, što ste Saveznu Republiku Jugoslaviju pretvorili u jednu labavu uniju koja se zove državna zajednica, a ne znam hoće li nju oni koji su tu rezoluciju potpisivali priznati kao naslednicu Savezne Republike Jugoslavije.
Mi, srpski radikali, imali smo ozbiljnu dilemu da li da podržimo ovu deklaraciju, na koju imamo brojne primedbe. Odlučili smo da ipak državne interese stavimo iznad partijskih interesa i da, i ovog puta, glasamo za deklaraciju, u želji da i vi shvatite da morate da čujete glas naroda, glas svake poslaničke grupe koja predstavlja svoje birače ovde i da vodite onakvu politiku kakva je zaista u iteresu države i naroda, a ne onako kako vam danas jedan, drugi, treći ili četvrti predlaže. Mi stalno moramo da atakujemo na Savet bezbednosti: hoćemo ovo, ne damo ovo, ispod ovoga ne možemo.
Aktivirajte malo i Ustavni sud na tome da pogleda sve ove akte koje na Kosmetu šiptarske vlasti donose, pa neka budu stavljeni van snage. Nije važno da li će oni to na Kosmetu poštovati ili neće, ne poštuju se ni ovde, ali to mora da izađe u javnost. (Aplauz poslanika u sali.)
Poštovane kolege poslanici, gospodin Marijan Rističević je grubo uvredio poslanike SRS. Mi danas nismo u pižamama ovde, nego u najsvečanijoj odeći koju možemo da nosimo u ovakvim trenucima, sa likom dr Vojislava Šešelja, najvećeg srpskog junaka, koji je uvek brinuo o sudbini ove države i o nacionalnim interesima ove države i koji, budite sigurni, i tamo u Hagu sada podjednako sa nama i više od nas brine za sudbinu ove zemlje, znajući u čijim rukama je ostavio.
Poštovane kolege poslanici, gospodine predsedniče Vlade, morala sam  da izađem povodom  Poslovnika. Čitav dan razmišljam da li da izađem da to reklamiram. Verujte mi da je tako, ali osećam neprijatnost kada god izađem u hodnik ispred ove sale zbog brojnog obezbeđenja koje ste doveli u ovu zgradu.
Član 235. jasno govori pod kojim uslovima i kako službena lica, koja su ovlašćena službena lica državnih organa, mogu da uđu u zgradu Narodne skupštine. Traži se dozvola od predsednika Skupštine, ali ne mogu da nose oružje.
Pošto javnost u Srbiji zna da niko od vas bar bez šestorice članova obezbeđenja ne ide nigde, odreknite se malo tih ljudi, neka idu i neka čuvaju ove ugrožene Srbe na Kosovu, a vi se slobodno šetajte ulicama Beograda, ulicama Srbije. Idite na Kosovo i Metohiju, ako ste narodna vlast. Verujte mi, svaki dan idem ovim ulicama i niko nikada nije upro prstom u mene, verujem da neće ni u vas. Prema tome, nema mesta strahu.
Tražim samo poštovanje Poslovnika i molim da ih ubuduće ne bude ovoliko ovde u zgradi Narodne skupštine, gde uopšte niste ugroženi, vi ste ugroženi samo sa ove govornice, pred ovim mikrofonima. Čim izađemo tamo, možemo i kafu da popijemo, verujte neće vam ni dlaka sa glave faliti. Zamislite da sam vas slučajno u hodniku očešala, kako bi članovi vašeg obezbeđenja reagovali. Vi to ne znate. Mi smo ugroženi.
Poštovane kolege, amandmanom na član 16. kojim se traži brisanje ovog člana, interveniše se u članu 135. Zakona koji je veoma diskutabilan iz više razloga. Pre svega stavom 1. ovog člana predviđeno je da otkrivanjem poreskih krivičnih dela i njihovih izvršilaca obavlja poreska policija. To je do te mere nespretno napisano da možemo da zaključimo da redovni organi Ministarstva unutrašnjih poslova nemaju uopšte mogućnost da otkrivaju poreska krivična dela, odnosno krivična dela koja imaju obeležja nekog krivičnog dela predviđena Krivičnim zakonom ili čak i ovim zakonom.
Bićemo u situaciji da MUP dođe do nekih podataka vezanih za ova krivična dela, i da će onda verovatno morati da dostavi svu dokumentaciju ili sva saznanja do kojih je došao u nekim istražnim radnjama, bez obzira u kom postupku, ovom finansijskom policajcu. Meni je sada nejasno da li je to takva situacija, da li MUP mora tako da postupi ili može bar paralelno da radi po Krivičnom zakonu i Zakonu o krivičnom postupku.
Što se tiče stava 2. takođe veoma nesrećno ovde formulisan, poreska krivična dela su krivična dela uređena ovim zakonom. Šta sa onim krivičnim delima koja su uređena Krivičnim zakonom, a koja imaju u svom biću elemente krivičnog dela koje je i ovde propisano. Mi smo se, ako se sećate, u diskusiji Predlogu ovog zakona, kada smo ga prvi put donosili, osvrnuli na taj problem i tvrdili da nije dobro da posebnim zakonima utvrđujemo krivična dela, već da treba da intervenišemo ukoliko je to potrebno u Krivičnom zakonu Reublike Srbije. Moramo da idemo ka kodifikaciji, da bismo izbegli ovakve slučajeve kao što sada imamo, a odgovore nažalost nemamo od koga da dobijemo. Ministra nema ovde da nam odgovori, ukoliko i on sam zna šta u ovim slučajevima treba raditi.
Bilo je predviđeno da radi otkrivanja poreskih krivičnih dela i njihovih izvršilaca poreska policija, u pretkrivičnom postupku, može da postupa kao organ unutrašnjih poslova. Imala je ovlašćenja da u skladu sa zakonom i u sradnji sa ovim organom, u saradnji sa MUP-om preduzima radnje izuzev ograničenja kretanja, kao i da pozove i sasluša osumnjičenog bez prava na njegovo prinudno dovođenje i sada se ovim izmenama traži da to bude sa pravom na njegovo prinudno dovođenje. Ovde se postavlja pitanje da li u saradnji sa MUP-om, odnosno da li MUP ostaje kao asistencija u radu finansijskog policajca ili finansijski policajac ima ta ovlašćenja da nekog prinudno privede i sasluša.
Ako je to tako, nije dobro. Razumem da može da se traži asistencija policije. To rade sve inspekcijske službe i onda je to u okvirima nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova i inspekcijske službe, onda ostaju u okvirima svojih nadležnosti koje su određene pojedinačnim zakonima. Bojim se da u ovoj državi više nećemo znati ko kakva ovlašćenja ima, ko koga može da privodi, hapsi i tome slično.
Ja još jednom napominjem da je ova vlada i ova vlast koja je godinama u opoziciji delovala spočitavala nekoj prethodnoj vlasti, ne znam koliko desetina hiljada policajaca, pa se govorilo da je ovo policijska država i tome slično, a sada više ne znamo koliko službi imamo za koje možemo da kažemo da su policijske službe.
Imamo MUP, BIA-u, žandarmeriju, službu za istraživanje ratnih zločina, za organizovani kriminal. To je do sada pet plus ova finansijska policija, koja takođe ima prava obeležja, atribute policajca. Ne ide to tako. Treba da se strogo vodi računa ko kakva ovlašćenja ima i ko je tu da da asistenciju ukoliko je potrebno da se neko privede ili da se liši slobode. Mi smo iz tog razloga dali amandman, jer smo na taj način diskutovali i kada smo govorili o ovom zakonu prilikom njegovog donošenja, s tim što zaista nije moglo da nam padne na pamet da ćete biti spremni da samo posle godinu dana predložite da finansijski policajac ima pravo i da prinudno dovede lice za koje se smatra ili koje se sumnjiči da je izvršilo neko krivično delo, koje se smatra poreskim krivičnim delom po ovom zakonu.
Još jednom, stotinu zakona imamo u kojima predviđamo krivična dela. Ne znam zašto će nam onda Krivični zakon, zašto tako multiplikujemo krivična dela i pravimo jednu zabunu, haos u našem pravnom sistemu, umesto da onako dobar Krivični zakon ...
(Predsednik: Upozoravam vas na prekoračenje dozvoljenog vremena.)
... onako dobar Krivični zakon samo modifikujemo ili eventualno osavremenimo.
Poštovane kolege, mi smo iskoristili mogućnost da intervenišemo u članu 2. Zakona o porezu na promet čije se izmene i dopune traže, i to ne u ovom delu u kome je Vlada učinila, naravno nemamo ništa protiv predložene dopune da se i nabavka proizvoda od strane primaoca lizinga u poslu finansijskog lizinga se smatra prodajom i prometom i samim tim da bude predmet poreza, ali smo smatrali da u tački 6. stav 2. ovog člana treba omogućiti proizvođačima da se oslobode jednog dela poreza za korišćenje svojih proizvoda u svrhu reprezentacije ili propagande.
Koliko je danas marketing važan, koliko je propaganda bitna i koliki uticaj ima na ukupan obim prometa, samim tim i proizvodnje, valjda smo uspeli do sada da se uverimo i kroz reklame koje možemo da vidimo na bilbordima ili na sajtu ili televiziji. To je toliko već postalo agrsivno da utiče na obim proizvodnje, što je krajnji cilj proizvođača. Valjda bi trebalo da bude i cilj države, odnosno Vlade, jer to opet znači više para u državnom budžetu, pa ako je već proizvođač spreman da se jednog svog dela zarade odrekne tako što će svoje proizvode dati kao reprezentaciju i upotrebiti kao reprezentaciju ili za propagandu, onda bi trebalo i Vlada da se odluči, da se odrekne jednog dela dobiti i da oslobodi, da utvrdi neki limit dokle možete nešto da koristite kao reprezentaciju, a od kog nivoa treba da se i na to plati porez.
Smatramo da ne treba to potpuno oporezovati, već samo delimično, a Vlada bi to mogla u nekom procentu da odredi za sve, od ne znam čega, ukupne proizvodnje ili opet plaćenog poreza na promet, za prošlu godinu ili kvartalno, i tome slično. Koliko je reklama bitna, valjda ste se svi uverili sa onom reklamom "kupuju se na trafici, a nisu novine", kolika je proizvodnja tih fast cigareta i ko ima najveću dobit od tih cigareta.
Dame i gospodo, Srpska radikalna stranka je tražila da se amandmanom briše ovaj član 2. kojim se izuzima od poreza nabavka, odnosno uvoz proizvoda radi davanja u finansijski lizing. Pomalo je ovo kontradiktorno sa članom 4. kojim se interveniše u članu 8. ali nadam se da ćemo dobiti adekvatno objašnjenje u toku rasprave. Ne vidimo zašto se ovde Vlada odriče poreza od usluge davanja u finansijski lizing.
Kada smo govorili o Predlogu zakona o finansijskom lizingu, izražavali smo sumnju da će neki finansijski lobiji ovo iskoristiti za dalje bogaćenje, za dobro ulaganje slobodnog kapitala i angažovanje prljavih para i da će iz ovog posla izaći još bogatiji nego što su bili. Ja sam ubeđena da će tako i biti jer su čak i oslobođeni od poreza za uslugu finansijskog lizinga. Sav porez se preliva na kupca, odnosno onog u čiju korist je lizing urađen, a onaj koji samo posreduje između vlasnika kapitala, što je najčešće banka, kod nas je to, recimo, Delta banka: neki poslovi su sklopljeni po pitanju uvoza automobila, Mišković je kapital stvorio i dao. Određeni ljudi bliski vlasti su dobili taj kapital, uvezli recimo "pežoa" u program augomobila, ili neki drugi, ne moram sada da govorim podatke koji su potpuno tačni, ali ovo je jedan primer koji ćete vrlo brzo i sami videti da i te kako egzistira na našem tržištu. Automobili se prodaju, čist kapital, čistu zaradu ima samo onaj koji se tu javlja kao posrednik između banke i poslednjeg kupca.
(Milka Marinković, sa mesta: Tako je baba.)
Ja bih zaista volela da sam već baba. Biću valjda za dve tri godine. Hvala Milka što si me upozorila. Jedva čekam. Ja se tome radujem i mislim da se svako normalan raduje da dočeka da bude baba.
Dakle, hteli smo na ovaj način da upozorimo ministra da obrazloženje da treba da se oslobodimo dvojnog poreza možda u ovom slučaju ne stoji i da država ovde štiti masnu koku, da bi trebalo možda više da se pozabavi onima koji su krajnji kupci, a da podjednako optereti i onoga koji ima najveću korist od ovog posla finansijskog lizinga.
Svima nam je jasno da postoje neki lobiji koji se bave uvozom, a pogotovo uvozom automobila i da je bio pritisak na Vladu. Znamo da je bio, da se ovaj porez na promet plaća tako što će poslednji u lancu, odnosno kupac automobila na lizing platiti porez, pa je dodatno bio pritisak da to plaćanje poreza bude tek nakon što se lizing - naknada potpuno isplati, dakle nakon tri ili četiri godine i onda na vrednost automobila u tom momentu, kao polovnog automobila, to bi bila dodatna olakšica za samog kupca, odnosno građanina koji na ovaj način dođe do automobila.
Ali Vlada nije mogla toliko dugo da čeka na poreze i nije podlegla do te mere pritiscima ovih lobija, nego samo delimično i mislim da je ovo u korist državne kase koja sada vapi za novcem i koja računa da će biti mnogo onih koji se interesuju za kupovinu automobila na ovaj način, jer znamo da je prosek automobila, koji se vozi u Srbiji, 10 i više godina. Ne znam tačno, valjda 12 godina, tako nešto sam skoro pročitala u novinama.
Moram da vas podsetim ministre. Juče sam bila u Smederevskoj Palanci, avetinjskom gradu u Srbiji, koji je nekada bio i te kako živahan, u kome je "Goša"radila i nekoliko hiljada radnika radilo u toj "Goši". Ja sam se u pola jedanaest vraćala iz Smederevske Palanke i do Velike Plane kroz ceo grad, Plana i Smederevska Palanka, nijedan auto na ulici nisam videla da se kreće. Ja vam to najozbiljnije govorim. To je bilo stvarno strašno posle ove buke u Beogradu.
Automobila ima naravno u sred dana koliko god hoćete i znamo da se u našim gradovima u unutrašnjosti tek uveče izlazi, da mladež sedi po kafićima, ali Smederevska Palanka i Velika Plana su mrtvi gradovi. Nema jednog jedinog automobila na ulici. Onda možete da zamislite kako narod živi. Ja sam to tako usput primetila. Kažem onima koji se bave uvozom automobila, a naravno ima onih koji će uvek moći da kupe i ima onih koji neće, nažalost, moći uskoro ni hleb da kupe, ali tako je kako je.
Videćemo dokle će ova vaša poreska politika da dovede, a pošto vidimo kakav zakon o stečajnom postupku pripremate, ako ga pustite u proceduru iduće nedelje biće buke u štampi, u javnosti, jer to samo znači dodatna rasprodaja, potpuna rasprodaja svega što imamo, svih preduzeća, svih resursa, a naravno Vlada će da opere ruke i sve će biti u nadležnosti tih trgovinskih sudova. Pročitajte kolege taj zakon i verujem da ćete imati mnogo toga vizionarskog da vidite u njemu.
Poštovane kolege ukoliko je i postojala potreba da ova odredba u stavu 4. člana 9. koji se menja amandmanom i samim Predlogom zakona o izmenama i dopunama ovog zakona o porezu na promet, i ukoliko je postojala potreba da to bude tako reuglisano onda kada je zakon donet, sada sigurno ne postoji, jer u međuvremenu smo uveli fiskalnu kasu. Ona, iz nje i na osnovu nje, jasno može da se utvrdi po kojoj ceni je roba prodata, ili će u najskorije vreme moći da bude utvrđeno, s obzirom na to da smo produžili rok za uvođenje fiskalnih kasa, ali smo u međuvremenu i omogućili i obavezali prodavce da izdaju račun, a obavezali kupca da račun iz radnje iznese i da podleže kontroli.
Prema tome, ukoliko se smatralo da postoji mogućnost zloupotreba u iskazivanju prave cene po kojoj se neka roba prodaje kao osnovica za naplatu poreza, sada ima nekih drugih mehanizama ili će vrlo skoro postojati takvi mehanizmi, tu pre svega mislim na fiskalnu kasu, da se utvrdi po kojoj ceni je određena roba prodata. Ovako, ako ostane u stavu 4. da naknadno odobreni popusti u ceni proizvoda ne mogu da budu odbijeni od poreske osnovice, bojim se da to pre svega destimuliše uopšte prodavce da te popuste odobravaju ili proizvođače da te popuste odobravaju, a znamo da se porez prelama u ceni poslednjeg kupca tj. na nama koji čekamo te rasprodaje ili popuste, barem kod robe široke potrošnje da bismo nešto mogli da kupimo.
Ako se daju, u svetu je to već odavno slučaj, a vidimo i kod nas to počinje da biva u vansezonskim prodajama, već su počele rasprodaje letnje garderobe, pa imate popust 50%. Ako je nešto koštalo 3.000 sada košta 1.500 dinara. To nije mali popust, ali ako on na tih 1.500 dinara, odnosno na 3.000 mora da plati porez od 20%, to je 600 dinara, znači od tih 1.500, 600 mu je porez, a on je praktično prodao robu verovatno ispod nabavne cene i onda nema interesa da takav popust daÄ.
Mislim da to nije dobro, prvo zbog obrta, zbog stvaranja povoljnijih uslova za promet, a nije dobro ni za onog koji kupuje robu, odnosno zbog građana koji su poslednji kupci, a koji zbog teške ekonomske situacije čekaju da nešto kupe na popustu, a to bi trebalo da bude stimulativno na neki način i za onoga ko daje robu na prodaju i za onoga ko čeka da dođe u takvu situaciju da roba bude na popustu, pa da može sebi nešto da pribavi.
Naravno, nas ministar uopšte ne sluša. Pojavljivanje ministra u Skupštini je interesantno samo za određene poslanike koji pokušavaju nešto da izdejstvuju kod njega za sebe ili nekog sebi bliskog, i ne znam zašto ovde sedi. Ni ovo nije čuo što sam mu rekla, a izaći će kada završimo raspravu u pojedinostima da nam se osvrne na našu raspravu, kojim povodom, to ćemo videti kada za to dođe vreme. Nažalost, nas zaista ovde niko ne sluša, a zbog takve situacije smo krivi samo mi i niko drugi.