Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo predsedavajuća, reklamiram povredu člana 96. stav 6. Juče sam u toku radnog dana ove sednice u tri navrata reklamirala povredu Poslovnika, mislim da ste i vi bili prisutni, da ste vi vodili sednicu, zatražila da se Administrativni odbor izjasni o povredi Poslovnika. Prošlo je 24 časa, kako je to Poslovnikom predviđeno, a Administrativni odbor ne odgovara na zahtev poslanika, koji je zatražio da se o povredi Poslsovnika izjasni.
Ovo nije prvi put da se dešava, ali ako je u Poslovniku dat rok koji je određen na sate, onda je Administrativni odbor dužan da se pridržava te satnice i da ne ostavlja sebi za pravo da to rešava onda kada to njemu odgovara. Poslovnikom je predviđena i mogućnost da se odredi pauza u radu, ali vi to niste želeli. Možda nije ni bilo potrebno, ali dovoljan je bio rok od 24 časa da se o tome izjasni.
Pored člana 96. reklamiram i član 117. koji ću citirati: "Narodni poslanici dužni su da identifikacione kartice nose sa sobom pri izlasku iz sale Narodne skupštine. Ako narodni poslanik napusti salu Narodne skupštine i ostavi u poslaničkoj jedinici, odnosno pored nje svoju identifikacionu karticu, služba Narodne skupštine odmah će tu karticu dostaviti sekretaru Narodne skupštine. Kartica će biti vraćena narednom poslaniku po ulasku u salu".
Molim vas da u skladu sa članom 117. pozovete službu Narodne skupštine da to učini i da nakon toga u skladu sa članom 82. utvrdite kvorum za rad ove skupštine, jer je očigledno da nas u sali nema više od 40 i to ovim redom kako sam tražila. Znači, povreda Poslovnika, člana 96, zatim da se kartice od strane službe, u skladu sa članom 117, dostave sekretaru Narodne skupštine i da onda nakon toga vidimo da li možemo dalje da nastavimo da radimo, jer je poslanička većina izglasala da radimo duže i onda je red da bude u sali.
Da. Dame i gospodo narodni poslanici, reklamiram povredu člana 102, koja se odnosi na to kada predsednik Narodne skupštine izriče opomenu narodnom poslaniku. Moram da citiram, jer tako predsednik Skupštine zahteva od poslanika koji reklamiraju povredu Poslovnika.
Opomena se izriče narodnom poslaniku: - koji je prišao govornici bez dozvole predsednika Narodne skupštine: to ni gospođica Nataša Jovanović, ni ja nismo učinile; - koji govori pre nego što je zatražio i dobio reč; to takođe nismo učinile; - koji, i pored upozorenja predsednika Narodne skupštine govori o pitanju koje nije na dnevnom redu; nismo bile za govornicom, dakle to nismo mogle da učinimo.
Zatim: - ako prekida govornika u izlaganju ili dobacuje, odnosno ometa govornika, ili na drugi način ugrožava slobodu govora; nismo dobacivale gospodinu Arsiću i nismo ga ometale; - ako iznosi činjenice i ocene koje se odnose na privatni život drugih lica; to takođe nismo učinile; - ako upotrebljava psovke i uvredljive izraze; to nismo učinile. - ako drugim postupcima narušava red na sednici ili postupa protivno odredbama ovog poslovnika; odredbama ovog poslovnika, ako bi eventualno ovo došlo u pitanje, nije predviđeno da telefoni ne mogu da se unose u salu za sednice.
Meni je žao ako sam ometala gospodu poslanike i ako, možda, zbog mog malo glasnijeg odgovora na telefonski poziv iz Haga nisu mogli da čuju gospodina Arsića. Gospodin Šešelj je zvao mene na telefon. Loše su veze sa Hagom i morala sam da budem malo glasnija. Zato molim da se Administrativni odbor izjasni, da li sam zbog toga, što sam se javila na poziv predsednika Šešelja iz Haga i pri tom bila prinuđena da budem malo glasnija, povredila Poslovnik.
Dame i gospodo narodni poslanici, nakon onog sastanka u Skupštini Srbije koji je upriličen sa predstavnicima OEBS-a, a rezultat tih razgovora bio je da je umnogome kritikovan Poslovnik o radu Narodne skupštine i neke od odredbi koje sankcionišu poslanike u Skupštini Srbije, očekivala sam da ćete ovim izmenama i dopunama izaći na volju evropskoj javnosti i predložiti jedan demokratski poslovnik, tako da barem skinete sa sebe tu odgovornost i ono opterećenje koje ćete vazdan nositi, a to je da ste za vreme svoje vlasti doneli krajnje nedemokratski Poslovnik, koji je pre svega ugrozio prava narodnih poslanika.

Da to nije samo paušalna ocena jedne opozicione političke partije govori činjenica da je Ustavni sud juče doneo odluku da narodni poslanici raspolažu svojim mandatima i da su odgovorni samo svojim biračima, što znači da svako od nas odgovara broju birača, a to je negde oko 26.000 iz svoje izborne jedinice. Pošto je Srbija bila jedna izborna jedinica, ako broj birača podelimo sa brojem narodnih poslanika, dolazimo do zaključka da svako od nas odgovara samo tim biračima i nikome više.

Zbog toga ste imali možda zakasnelo, ali amandman je mogao da ide, odluka je po hitnom postupku, da se barem one odredbe predviđene u članovima 100, 101, 102. i 103. eliminišu iz ovog Poslovnika. Pored toga što su neustavne odredbe, nažalost Ustavni sud, koji se potpuno politizovao, nije se izjasnio o zahtevu koji smo uputili, da se preispitaju te odredbe Poslovnika, ali za vas je očigledno sada najpreče da se poveća broj odbora, kojih ionako ima, po našem mišljenju, mnogo. Uobičajeno je bilo da broj odbora prati broj ministarstava, a naravno imamo uvek Administrativni odbor, Odbor za pravosuđe, Odbor za ustavna pitanja i Zakonodavni odbor, ali to je neki optimalni broj, da bi svaki odbor bio matični za neke od predloga Vlade ili neku materiju koja dolazi na dnevni red Skupštine.

Znači, 25 odbora, plus ova četiri odbora, ukupno je to 29 odbora, pa puta predsednik i zamenik predsednika, koji imaju nešto veći koeficijent zbog toga što obavljaju tu dodatnu dužnost, pa plus troškovi za dolaske na sednice, a stalno kukate kako je parlament skup, mogli ste da imate i taj razlog da ne povećavate broj odbora, nego da pojedinim odborima, već postojećim, eventualno stavite u nadležnost nešto od ovoga što ste želeli.

Odbor za privredne reforme je odbor koji je apsolutno mogao da bude, kao i materija koja mu se stavlja u nadležnost, pridodat Odboru za privatizaciju, jer se i ministarstvo zove Ministarstvo za privredu i privatizaciju, pa sve što taj odbor radi bilo bi predmet tog odbora.

Odbor za evropske integracije je nešto što uopšte nije u nadležnosti Narodne skupštine, već bi Vlada trebalo sama po sebi da vodi računa o tome pri sprovođenju svoje opšte politike, koju je i iznela kada je formirana, da li će svoje zakone, koje predlaže Skupštini Srbije, donositi tako da oni vode ka evropskim integracijama. Ali, evorpske integracije ne znače samo usaglašenost propisa sa propisima evropske zajednice, nego znače i ispunjavanje nekih uslova da bi se ušlo u Evropsku uniju. Ako će Srbija sama da uđe u Evropsku uniju, onda je možda taj odbor i potreban. Ali, mi još uvek vidimo da smo u zajendičkoj državi, odnosno državnoj zajednici, iako oni koji su taj sporazum potpisali sada izgleda da kažu "puj pike ne važi, sada smo za samostlanu Srbiju".

Odbor za smanjenje siromaštva najbolje nam pokazuje kuda vodi ova vlada, kuda vodi ovu državu. Znači, vodi nas ka siromaštvu i smatra da je potrebno da ova skupština ustanovi jedan poseban odbor koji će se baviti siromaštvom.

Svaki predlog zakona treba da bude takav da dovodi do progresa, a ne da dovodi do siromaštva. Da je taj odbor dobio naziv odbor za pitanje standarda, to bih sasvim razumela. To bi bilo afirmativno. Ali, odbor za smanjenje siromaštva, nemoguće je da opstane kao potreba.

Odbor za ravnopravnost polova, kako je gospodin Pajtić ovde izneo, kao žena, moram da kažem da to ne osećam. Naprotiv, imam utisak da u našem društvu postoji diskriminacija muškaraca, a ne diskriminacija žena. Sa te strane, razumem da je gospodin Pajtić ovo predložio, ali je dao neadekvatno obrazloženje.

Sve češće su muškarci predmet zlostavljanja. Žene lakše dolaze do posla. Došle su ove evropske banke i hoće da na šaletrima imaju mlade, lepe referente, a žene i jesu za te poslove prigodnije i bolje, strpljivije su u tim godinama i obrazovanije. Muškarci zaista imaju razloga da se osećaju diskriminisanim.

Možda bi trebalo da u ovom odboru budu samo žene i da se ozbiljno pozabave problemom diskriminacije muškaraca u našem društvu.

Ono što je gospodin Pajtić rekao, kao obrazloženje za uvođenje ovog odbora, da su žene diskriminisane, a sada je tu gospodin Maravić na mestu predsedavajućeg, ali da je tu gospođa Mićić, donekle bih se saglasila sa tim da zaista nije dobro na pleća jedne žene staviti toliku odgovornost i toliko obaveza. Pogledajte samo koliko je vas, muškaraca, ovde. Na pleća jedne žene navaljeno toliko obaveza, a ona to uspešno radi. Obavlja funkciju predsednika Skupštine, i predsednika države, pa onoliki prijemi, pa banketi, pa večere, pa prijem ambasadora, pa po pet ambasadora je u Narodnoj skupštini u jednom danu, pa mora ovde da dođe da vodi sednicu, pa da izađe na kraj sa nama neposlušnim poslanicima. To je zaista diskriminacija.

U tom smislu, zaista bih se saglasila sa tim da postoji diskriminacija, ali pozitivna diskriminacija. Teško da bi bilo koji muškarac, evo ovde, iz Narodne skupštine, izdržao sve to što gospođa Mićić, ovako nonšalantno nosi. Doduše, ponekad izgubi kompas, nekada ima malo unezvereni pogled, ali su to, verovatno, posledice prevelikog rada, a možda i privatnih poslova. Ne zaboravite, mi žene smo i majke, i supruge, i sestre, i ćerke. Diskriminacije, što se žena tiče dokaz je upravo naša Skupština, nema. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici,  reklamiram povredu dva člana Poslovnika. Pre svega, član 80. koji predsedniku Narodne skupštine stavlja u obavezu da pisanim putem određuje dan i čas održavanja sednice Narodne skupštine sa predlogom dnevnog reda, a najmanje sedam dana pre dana za koji se saziva sednica.
Stav 2. kaže da se obaveštenje o vremenu održavanja sednice i dnevnom redu izuzetno može dostaviti u kraćem roku, pri čemu je predsednik Narodne skupštine dužan da na početku sednice obrazloži takav postupak.
Vanredno stanje je prošlo i u vanrednom stanju znate kako smo radili. Sednice su bile zakazivane na isti način kao što je to sada urađeno. Predsednik Narodne skupštine je tada to obrazlagala vanrednim stanjem i potrebom da Skupština bude praktično u stalnom zasedanju. Mi jesmo u redovnom zasedanju. Nije postojao nikakav razlog da se ne poštuje ovaj rok od sedam dana, a ako je i postojao, onda je bio red da predsednik Narodne skupštine na početku zasedanja, odnosno na početku ove sednice kaže zašto je zakazala sednicu u četvrtak, praktično jedan dan pre nego što nam je istekao rok za podnošenje amandmana na predloge zakona, koji su danas u proceduri.
To je svojevrsna uzurpacija ovlašćenja od strane predsednika Narodne skupštine. Navikli smo na njena nesuvisla obrazloženja na sve reklamacije Poslovnika.
Ne znam da li vi znate šta znači suvislo. To je bez obrazloženja, argumentovanog obrazloženja. Uzmite Vujakliju, pa malo obogatite svoj rečnik.
Obrazloženje koje ste dali kolegi na član 134, koji ja takođe reklamiram, ima za posledicu da će se Administrativni odbor izjasniti o povredi tog člana na način kako smo to već navikli, a to je da ne postoji povreda postupka i naravno nema pravnog leka protiv odluke Administrativnog odbora.
Samo vas upozoravam gospođo predsedavajuća da ste kao predsednik Skupštine dužni da upozorite Vladu, koja ne mora da vodi računa, da li je istekao neki rok kada nam je dostavljen predlog zakona. Dostavili su ga 2001. godine, 2002. godine i vaše je da utvrdite dnevni red kada smo u redovnom zasedanju. Trebalo je da upozorite Vladu da je taj rok istekao i da Vlada onda preduzme ono što joj stoji na raspolaganju, odnosno da obnovi predlog akta.
(Predsednik: Vreme.)
To uopšte nije bio nikakav problem i ne biste doveli sebe u ovako bezizlaznu situaciju, niti biste na taj način ovako ponižavali Parlament, a čini mi se i samu Vladu svojim ponašanjem i svojim neradom.
Gospođo predsedavajuća, znam da vi imate bogatiji vokabular od vaše prethodnice, pa pretpostavljam da neću dobiti opomenu za ono što ću sada reći, uz puno uvažavanje gospodina Šabića i predsedavajuće, jer sada ću vam dokazati reklamirajući član 189. da niste u pravu i zašto je trebalo da se ovaj predlog ponovo uputi od strane Vlade, odnosno zašto danas nije mogao da se nađe na sednici.
Član 189: "Pravo i dužnost predstavljanja Vlade u Narodnoj skupštini, prilikom razmatranja svih pitanja iz njene nadležnosti, ima predsednik Vlade. Vlada određuje članove Vlade koji je predstavljaju po pojedinom pitanju koje je na dnevnom redu sednice Narodne skupštine, odnosno na sednici njenog odbora.
Predstavnici Vlade na sednicama Narodne skupštine i njenih odbora mogu biti samo članovi Vlade".
Jeste vi član Vlade, ali u ovom predlogu zakona piše - za predstavnika Vlade u Narodnoj skupštini Republike Srbije određen je dr Vladan Batić, ministar pravde i lokalne samouprave.
U međuvremenu je promenjen Zakon o ministarstvima, dobili ste u nadležnost i ovu oblast i zato je trebalo da Skupština vrati Vladi ovaj predlog zakona, da Vlada ponovo Skupštini dostavi predlog zakona, sa naznakom ko predstavlja Vladu u Narodnoj skupštini.
Mi to nismo dobili i nije ovo isterivanje nekog besa opozicije, bez obzira ima li kamera, nema kamera, molim vas, moramo da se vladamo u okviru Poslovnika koji je ova Narodna skupština donela, kakav god da je. On je nikakav, ali moramo da ga poštujemo.
Prema tome, reklamiram član 189, obrazloženje koje ćete mi dati verovatno me neće zadovoljiti, unapred tražim da se Administrativni odbor o tome izjasni, ali izašla sam samo zbog toga da uvaženom kolegi Šabiću kažem da nije u pravu, da kao predstavnik Vlade nije čak trebalo da se osvrće na Poslovnik i na rad Narodne skupštine, jer to nije njegov posao. Njegov posao je samo da obrazloži Predlog zakona koji je uputio Narodnoj skupštini.
Mi možemo da prozivamo ministra, ministar da proziva nas, ne može nikada, jer do sada nije mogao. Sada je sve moguće, ali nije u duhu parlamentarizma. Zna se ko kome ovde odgovara. Vlada odgovara parlamentu.
Parlament nikada neće odgovarati Vladi.
 Predlog zakona o dopuni Zakona o matičnim knjigama, istina, sadrži samo dva člana, od kojih ovaj drugi predviđa samo kada zakon stupa na snagu. Reklo bi se, nemamo o čemu da govorimo. Međutim, ovo je prilika da u načelnoj raspravi potegnemo neke teme vezane za izbeglice i uopšte građane i državljane naše države, obzirom da je državljanstvo javnopravnog karaktera, odnosno odnos države i pojedinca, na osnovu kojeg pojedinac uživa određena prava i ima određene obaveze, ali isto država ima određene obaveze prema tom pojedincu, odnosno svom državljaninu.
Zakon o jugoslovenskom državljanstvu nalaže da se činjenice republičkog i saveznog državljanstva upisuju u knjigu rođenih, a evidenciju o državljanstvu vodimo u matičnoj knjizi državljana. Izbegla lica koja su posle ovih izmena stekla jugoslovensko državljanstvo, koja nisu rođena na teritoriji SRJ, odnosno sada državne zajednice Srbija i Crna Gora (iako i ovde u obrazloženju imamo SRJ, a trebalo bi da stoji državna zajednica, pošto je Vlada imala prilike, da je ovaj akt ponovo uputila Skupštini ne bismo imali pogrešan naziv države u kojoj živimo) nisu ni upisana u matične knjige rođenih u našoj zemlji i time nisu ni imala mogućnost upisa svog državljanskog statusa u matične knjige.
U obrazloženju, Vlada licemerno tvrdi: obzirom na to da je državljanstvo odnos javnopravnog karaktera i trajna pravna veza koja veže pojedinca za državu, to bi država pojedincu, svom državljaninu trebalo da obezbedi vršenje ljudskih i građanskih prava, kao i posebnu pravnu zaštitu u inostranstvu. Postavlja se pitanje, da li naša država to i čini i šta je sa onima koji u svojoj ličnosti ili svojoj funkciji na izvestan način reprezentuju državu i donose državne odluke ili daju izjave koje na izvestan način obavezuju samu državu i državne organe. Sve te izjave ili sve te odluke imaju određene reperkusije na sve građane, odnosno na sve njene državljane.
Tu pre svega mislim na građanska prava i zaštitu domaćih državljana, pravnu zaštitu posebno potenciram u inostranstvu i pred stranim organima. Zbog toga se postavlja pitanje, može li, recimo, funkcioner ove zajedničke države, kao ministar u Savetu ministara, da daje izjave da ćemo se odreći zahteva za naknadu ratne štete, a takva izjava, naravno, obavezuje na izvestan način tu državu čiji je on ministar i time ugrožava pravo svakog od nas da tu štetu potražuje, a što je naše elementarno ljudsko pravo, zagarantovano po svim međunarodnim konvencijama. Gospodin Tadić, kao ministar odbrane, može kao građanin da priča šta hoće, ali kao ministar ne može. Mora da vodi računa o interesu građana ove države, odnosno o državljanima ove države. On svojom izjavom, ovakvom kakvu je u Briselu dao, amnestira one koji su nas 78 dana bombardovali, ubijali i rušili.
Imali smo u prošlom veku jednog Tita, a verujte mi, mislim da nam je to dovoljno za dva veka, ne trebaju nam novi mali titoisti koji će oprostiti ono što nam po svim međunarodnim pravilima sleduje, odnosno na šta imamo pravo. Niko nema pravo da se toga odrekne. Napravi li ova vlast takvu grešku, politička odgovornost i odlazak sa pojedinih političkih funkcija biće nikakva satisfakcija ovom napaćenom narodu.
Pitam se, zašto niko iz vlasti, zašto niko od predstavnika većine i u ovom parlamentu i u onom drugom parlamentu, nije ništa rekao povodom te Tadićeve izjave i zašto nije uzeo u zaštitu pravo, odnosno nas kao građane od takvih izjava, da ne kažem nesuvislih, ali neodgovornih. Postavlja se pitanje, zašto onda BiH ne odustane od svog zahteva da joj Srbija i Crna Gora nadoknade ratnu odštetu, koju ćemo, verovatno, morati da platimo, obzirom na činjenicu da je ova vlast učinila sve da se u međunarodnim okvirima, a naročito pred Haškim tribunalom satanizuje srpski narod i da se Hagu isporuče ljudi iz državnog i vojnog vrha, kako bi im se sudilo za navodne ratne zločine, čime bi se i Srbija i tadašnja JNA prikazale kao agresori.
Kakvu pomoć, pri tome, haški optuženici i državljani ove države dobijaju od svoje države? Ona ih hapsi, ona ih izručuje, ona otvara vojne arhive, pomaže tužilaštvo, pomaže Karli del Ponte, protiv svojih državljana. Postavlja se pitanje, ima li iko od tih izbeglih, koji tek treba da steknu državljanstvo ili koji su stekli, pa to treba da upišu i u matične knjige, imaju li oni uopšte u ovakvim okolnostima i sa ovakvom vlašću interesa da dobiju državljanstvo ove države? Možda im je i bolje da to državljanstvo i nemaju. Zato se postavlja pitanje, koja će to prava ostvariti državljani ove države, koji su primljeni u državljanstvo, ako ih sutra Karla del Ponte bude tražila, a ova vlast bude spremna da ih izruči.
Podsetila bih vas na jedan slučaj, vrlo skorašnji, a o kome se niko iz vlasti nije izjašnjavao, bar nismo mogli da čujemo, a to je slučaj Emira Šišića, koji je dobio kaznu doživotne robije u Italiji, a ne znamo koliko se ova država založila da tog čoveka odbrani, obzirom da se zna da po svim pravilima ne može pilot da odgovara za izvršenje onog dela za šta je dobio komandu sa zemlje. Jasna je situacija da je to bila zona zabranjenih letova i da su ti koji su poginuli i koji su bili pogođeni bili unapred obavešteni da je zona zabranjenog leta.
Podsetiću vas na slučaj male Milice iz Batajnice, koja je nesrećnim slučajem, zahvaljujući bombardovanju sa velikih visina, izgubila svoj život, na one koji su izgubili svoj život na Varvarinskom mostu. Podsetiću vas na to kako Amerikanci štite svoje državljane. Evo tako što su sada dostavili predlog za sklapanje bilateralnog sporazuma sa državnom zajednicom, da njeni državljani ne odgovaraju pred Međunarodnim krivičnim sudom. Tako oni štite interese svojih državljana, a mi apsolutno ne štitmo interese svojih državljana. Jednostavno, to što je neko državljanin ove države ima samo obaveze. Nikakva prava on ne može da ostvaruje, niti država oseća bilo kakvu obavezu za svoje državljane u bilo kojoj situaciji, kada je ta pomoć njima neophodna.
Takođe je ovo prilika da se malo govori o izbeglicama, koji kad stiču državljanstvo gube izbeglički status. Ovo sam pomenula zbog toga što ovih dana čujemo da se brojni kolektivni smeštaji moraju zatvoriti. To čujemo od ljudi iz Vlade, jer više nema sredstava za njihovo održavanje ili kažu - prekomerno troše, mnogo koštaju državu. Znači, hajde da prihvate državljanstvo, smanjićemo troškove, ali se dalje nećemo više nikako brinuti o njima. U Srbiji ima 197 kolektivnih smeštaja. U Kragujevcu su pre neki dan dve porodice sa malom decom izbačene iz takvog kolektivnog smeštaja i možemo da očekujemo da u narednih mesec dana dođe do zatvaranja brojnih kolektivnih smeštaja.
Zato se postavlja pitanje, iako samo formalno, vođenja evidencije i u matičnim knjigama po pitanju državljanskog statusa, ima li uopšte nekog ko nije ovde rođen, da li ima interesa da postane državljanin ove države, koja samo na ovaj način o njemu može da vodi računa.
Dame i gospodo narodni poslanici, reklamiram povredu Poslovnika, član 101. od strane predsedavajućeg.
S tim u vezi, želim da pročitam deo stenograma iz prepodnevnog dela zasedanja. Rečenica koju sam iznela glasi ovako:
"To je svojevrsna uzurpacija ovlašćenja od strane predsednika Narodne skupštine. Navikli smo i na njena nesuvisla obrazloženja na sve reklamacije poslanika. Predsednik: Gospođo Pop-Lazić, ja vam na osnovu člana 101. izričem opomenu zbog uvrede koju ste izneli".
S tim u vezi član 101. stav 1, 2, 3. i 4. govore o tome da predsednik Narodne skupštine ima pravo opomene, a član 102. - kada se opomene izriču, pa pod alinejom jedan - narodnom poslaniku koji je prišao govornici bez dozvole predsednika Narodne skupštine; pod alinejom dva -koji govori pre nego što je zatražio i dobio reč; pod alinejom tri - koji pored upzorenja predsednika Narodne skupštine govori o pitanju koje nije na dnevnom redu; alineja četiri - ako prekida govornika u izlaganju ili dobacuje odnosno ometa govornika ili na drugi način ugrožava slobodu govora; sledeća alineja - ako iznosi činjenice i ocene koje se odnose na privatni život drugih lica; zatim - ako upotrebljava psovke i uvredljive izraze; poslednja alineja - ako drugim postupcima narušava red na sednici ili postupa protivno odredbama ovog poslovnika.
Ne znam koju sam to povredu Poslovnika učinila? Koja se od ovih alineja, sadržanih u članu 102, odnosi na ono što sam u svom izlaganju rekla. Pretpostavljam da sam upotrebila psovku ili uvredljiv izraz. Ako je "nesuvislo" psovka ili uvredljiv izraz, tome nemam šta da dodam.
Ali, molim Administrativni odbor da se izjasni o tome da li je Gordana Pop-Lazić na ovaj način povredila Poslovnik, a ako nisam - da li je onda predsedavajuća povredila Poslovnik time što mi je izrekla meru, ne znajući zašto. Ili, ako hoćete ovako - neka se Administrativni odbor izjasni o tome šta znači reč "nesuvislo" i da li je uvredljivog karaktera. Ja ću biti zadovoljna i sa tim. Ali, molim da u svakom slučaju ovo bude predmet rasprave Administrativnog odbora.
Dame i gospodo narodni poslanici, zaprepašćujuće je za nas poslanike Srpske radikalne stranke koliko su poslanici bili malo ili gotovo uopšte zainteresovani za ovaj predlog zakona. On samo naizgled ne predstavlja nešto značajno, ali ako se malo dublje upustite u to kako će to izgledati u budućnosti (smetate mi, gospođo predsedavajuća, molim vas, obezbedite tišinu da mogu da govorim, barem uslove za rad možete da obezbedite; nemojte iza leđa da mi govorite dok  izlažem, to zaista dekoncentriše).
Kakve će reperkusije ovaj zakon imati, pre svega na status raseljenih lica, onih koji su došli sa Kosova i Metohije, jer samo naizgled oni imaju poboljšani status u smislu - doprinećemo tome da oni lakše dođu do izvoda iz matičnih knjiga i te matične knjige će da budu bog zna kako uredne.
Ali, kako će se to dalje reflektovati na status Kosova i Metohije, o tome u ovom parlamentu očigledno niko ne razmišlja, pa čak ni šefovi poslaničkih klubova nisu našli za shodno da se o Predlogu ovog zakona izjasne, čak ni šef poslaničkog kluba SPS, koji je danas imao ovde Predlog deklaracije o Kosovu i Metohije, a poslanici tog poslaničkog kluba su danas govorili upravo o ovom problemu koji se odnosi na gađane koji dolaze sa Kosova i Metohije.
Zaista ne mogu da nađem suvuslo objašnjenje za to. Ali, u prepodnevnom zasedanju sam govorila o Predlogu zakona od 11. oktobra 2001. godine, a sada ću govoriti o Predlogu zakona od 1. februara 2003. godine.
Koliko sam shvatila, mi ovde imamo dva predloga zakona.
Želim da vam napomenem još jednom, kada govorimo o nekom predlogu zakona u načelu, ne treba da se osvrćemo na amandmane koji slede, jer govorimo o predlogu zakona koji nam je dostavila Vlada i da je ovde nekog pravila ponašanja, koje je vazda postojalo, nakon što završimo načelnu raspravu i nakon što se taj predlog prihvati u načelu, išli bismo u raspravu u pojedinostima. Dešavalo se da predlog ne prođe u načelu, pa i nemamo raspravu u pojedinostima. Sada smo sve na tumbe okrenuli, govorimo u jednom naletu i o predlogu zakona u načelu i o pojedinostima, a glasanje kada dođe na red.
Zbog toga inače kada govorim o predlogu zakona u načelu ne osvrćem se na amandmane, ali ovoga puta zaista moram, jer imamo amandmane na Predlog ovog zakona, i to amandmane od strane Vlade.
Imamo u stvari potpuno nov Predlog izmena i dopuna Zakona o matičnim knjigama, jer nam Vlada 1. februara 2002. godine daje tri amandmana. Tim amandmanima menja još dva člana Zakona o matičnim knjigama, koji uopšte nisu tretirani prethodnim Predlogom zakona o izmenama i dopunama zakona. Tu imamo ovo obaveštenje, koje sam prethodno reklamirala, da će za predstavnika Vlade Republike Srbije u Narodnoj skupštini Republike Srbije biti određen Vladan Batić, ministar pravde i lokalne samouprave. Ja još uvek nisam dobila to obaveštenje da će gospodin Šabić predstavljati Vladu. Negde se verovatno zaturilo.
Rekli ste u prepodnevnom zasedanju da ste zakazali sednicu sedam dana pre dana za održavanje sednice, odnosno u skladu sa Poslovnikom, a tvrdim da niste, jer sam svaki dan u Skupštini, jer sam u četvrtak imala taj saziv, jer sam u petak sa svojim kolegama radila na amandmanima. Stalno jedni druge ovde dovodimo u neku zabludu i mislim da to nije dobro.
Pre svega Vlada nije ni mogla da nam podnese ove amandmane. U Poslovniku jasno piše ko podnosi amandmane i kada ih podnosi. Vlada može da podnese amandman samo u toku glasanja u pojedinostima i to u pisanom obliku, ako je potreba za amandmanom nastala usled prethodnog prihvatanja nekog drugog amandmana. Prema tome, ovo za mene ne postoji. Može ministar Šabić da kaže da je to forma, da je ona nebitna, ali vi kao advokat vrlo dobro znate koliko je forma važna i koliko je ona pre suštine bitna i koliko mnoge stvari ne mogu suštinski da se urade ako formalno nisu kako treba. Dakle, ovo je novi Predlog zakona i trebalo je kao takav da dođe, a ne da se ovde igramo žmurke i da ne znamo šta u stvari imamo i o čemu raspravljamo.
Čak i u ovim amandmanima, molim vas, govorite o državljanstvu SRJ. Niste drugačije ni mogli da govorite, jer je ovo februar 2002. godine. Je l to nije bio razlog da idete sada sa novim predlogom zakona i kako će sada u tekstu zakona da stoji, da li će biti državljanstvo državne zajednice Srbija i Crna Gora ili će biti državljanstvo SRJ. Samo taj odgovor tražim i ništa drugo.
Veoma je važno da se ovaj posao uradi i da smo mogli ovako da podnosimo amandmane kako ste vi podneli - ali bi naši na sve članove zakona bili odbačeni, kada to poslanici urade to uvek odbor odbaci, dozvoljavajući samo na članove koji se menjaju - mi bismo vas naterali na mnogo šta, a doprinelo bi tome da se napravi jedinstveni birački spisak.
To je vaš posao, a vi od tog posla bežite i kada god govorimo o jedinstvenom biračkom spisku, a očigledno su izbori pred nama, vi kažete - mi to imamo, to je zbir pojedinačnih biračkih spiskova lokalne samouprave. Nije, a to što ste vi tako sebi uvrteli u glavu to je jedno, ali to nije. Nemamo ni jedinstven spisak državljana.
Zašto moram da idem za državljanstvo u Jagodinu ili Sekurič, a ne mogu ovde na kompjuteru da dobijem od nekog organa državljanstvo ili izvod iz matične knjige rođenih. To bi trebalo vi da uradite, to je posao za vaše Ministarstvo i za državnu upravu i lokalnu samoupravu.
Ovo što planirate sa raseljenim licima sa Kosova i Metohije, morale bi matične knjige da se vode u onim opštinama koje postoje po našem zakonu. Vi znate da mi imamo Zakon o teritorijalnoj organizaciji, znate da na Kosovu i Metohiji imamo 29 opština i ako jednom u matičnim knjigama napišete da je neko ko je rođen u Peći sada u Kraljevu, to je gotovo za sva vremena. Više dole nema Srba.
Da li neko razmišlja uopšte, a videli smo da se međusobno u Vladi optužujete, čak i u vladajućoj većini oko toga da nemate nikakav program, da nemate rešenja za Kosovo i Metohiju, da ništa ne preduzimate. Naterali ste ih da se popišu dole, naterali ste ih da izađu na parlamentarne izbore, na lokalne izbore, a sada ćete ih prinuditi, nećete ih politički terati, nećete apelovati na to, nego ćete ih zakonom prinuditi da se upišu u matične knjige u Kragujevcu, Kraljevu, Beogradu, gde već žive i zbogom Kosovo.
Znam da je vas baš briga. Vi ste i malo pre na hodniku rekli - baš nas briga za matične knjige. Ja sam to čula, ali to je vaše privatno mišljenje i verujem da to nećete ponoviti za govornicom i ne preporučujem vam da ponovite.
(Milka Marinković, sa mesta: A ti crče za Kosovom.)
Milka, je l si naplatila službeni put i dolazak na sednicu, obzirom da si došla službenim kolima. Juče sam te videla ispred Skupštine.
(Milka Marinković, sa mesta: Šta te to briga.)
Biće me briga mnogo štošta.
Pored toga, gospodine Šabiću, zaista nisam imala mogućnosti da vas razgovetno čujem kada ste govorili vezano za ovaj zakon, pa sam pogledala stenogram. Htela bih da se osvrnem u nekoliko tačaka na vaše izlaganje.
Vi kažete da su dva razloga zbog kojih je ovaj zakon u osnovi i predložen. Jedan je posledica te činjenice da je u jednom turbulentnom periodu od 10, 12, 15 godina došlo do građanskog rata raspadom tada zajedničke domovine i nastajanjem na njenoj teritoriji nekoliko nezavisnih država. Možda je to za vas bila zajednička domovina, za mene nije bila nikada, niti će biti. Stotine hiljada ljudi, milion ljudi je otišlo i to, kako lepo kažete i Srba i nesrba, te došlo ovde. Zašto su ti nesrbi potražili utočište u zemlji Srbiji, ako smo mi vodili građanski i genocidni rat. To je pitanje, ministre.
Tačno je da su došli, dobro su došli, ali to upravo potvrđuje ovo, da Srbija nikada nije vodila genocidne ratove.
Poštovane kolege, zaista ne znam o čemu se ovde radi. Imamo tri amandmana Vlade, imamo izveštaj Zakonodavnog odbora, možda i Odbora za pravosuđe, stvarno nisam videla, nisam ga dobila. U poslednje vreme očigledno nije dobra prepiska, pa čak i prečišćen tekst dnevnog reda dobijamo pogrešan. Ali, o tim amandmanima mi moramo da razgovaramo. Vlada je podnela amandmane, iako nema pravo da podnese amandmane.

Molim vas, u ovoj situaciji bi trebalo da se prekine sa radom dok se Administrativni odbor izjasni o tome da li Vlada može da podnese amandman ili ne može, pa nakon toga da vidimo, ako kaže da može, da raspravimo te amandmane. Ne možemo da dovedemo sebe u ovakvu pat poziciju - Vlada nam upućuje predlog, pa nam uputi amandmane kojima menja predlog, a mi, šta smo mi ovde? Da li uopšte funkcioniše bilo koji organ u ovoj skupštini, na koji smo mi preneli neka ovlašćenja: Zakonodavni odbor, Odbor za pravosuđe, Administrativni odbor? Da li predsednik Narodne skupštine vodi računa da li je to sve usaglašeno, a on mora, na osnovu člana 28, da vodi računa o tome.

Nemam ništa protiv, pređite preko ovoga, ali ovo je jedan presedan koji će se ponavljati. Dajte da probamo, imaćemo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona, kao treću tačku dnevnog reda, a vezano za hartije od vrednosti. Menjajte članove zakona koji sada nisu u ovom predlogu, da vidimo kako će odbor i kako će Skupština da se izjašnjava.

Dakle, konkretno tražim da predsednik Narodne skupštine odredi pauzu da Administrativni odbor odluči o tome ili koji je već nadležan odbor, da li su ovo mogući amandmani ili nisu, da li ih treba odbaciti ili ih treba prihvatiti. Ako treba, dajte nam mogućnost da nešto kažemo o tim amandmanima.
Poštovani narodni poslanici, pored ugovora o zalozi prema zakonima SRJ na pokretnim stvarima, koje još nazivamo i ručna zaloga, a propisuju i obrazlažu ih Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o izvršnom postupku, sada imamo jednu novu zalogu koja je nesrećom nazvana ovako kako zakon glasi - zakon o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar.
To je moja prva primedba, s obzirom da zalog jedino i može da bude na pokretnim stvarima i na nekim drugim pravima, jer ako je zaloga nepokretnost, radi se o hipoteci. Mislim da nije trebalo da zakon nosi ovakav naziv.
Dakle, ugovorom o zalozi prema Zakonu o obligacionim odnosima obavezuje se dužnik ili neko treće lice, zalagodavac prema poveriocu, koga zovemo zalogoprimac, da mu preda neku pokretnu stvar na kojoj postoji pravo svojine. Ovde u ovom zakonu nemamo tu obavezu da postoji pravo svojine da bi se pre ostalih poverilaca mogao naplatiti iz njene vrednosti ako mu potraživanje ne bude o dospelosti isplaćeno, a poverilac se obavezuje da primljenu stvar čuva i po prestanku svog potraživanja vrati neoštećenu zalagodavcu.
Šta su osnovni elementi ovog ugovora? To su ugovorne strane, to je predmet ugovora odnosno pokretna stvar i to je predaja predmeta zaloge u državinu. Poverilac stiče založno pravo, prema Zakonu o obligacionim odnosima, predajom predmeta zaloge u državinu. Ovim zakonom to pravo stiče upisom u Registar, mada nam zakon ne kaže ko vodi taj registar, i to je druga primedba.
Mislim da nije dobra namera predlagača da donosimo poseban zakon o registru, a to će očigledno biti nužno, pa ćemo za 15-tak dana opet imati raspravu o tom registru, pa ćemo opet da pričamo o ovom pravu i samo ćemo gubiti vreme umesto da smo jednom odredbom, u jednom članu rekli onako kako Vlada misli da treba ili da se prihvati neki od amandmana - registar zaloge vodiće privredni sud, opštinski sud, mislim da opštinski vodi za hipoteke, ili Narodna banka Srbije, ili ne znam koji već organ, ali to je trebalo da se reši ovim zakonom, s obzirom da zakon stupa na snagu u roku od osam dana od dana objavljivanja i da se primenjuje od 1. jula 2003. godine. Znači, to moramo u roku od mesec dana da rešimo. Ta primedba je u cilju efikasnosti i mislim da Vlada to sebi nije trebalo da dozvoli.
Založno pravo stiče se, dakle, upisom u registar, a član 5. unosi konfuziju u iovako, po meni, vrlo konfuzni zakonski predlog; stav 2. člana 5 - ako upis traži poverilac, potrebna je izričita izjava zalogodavca da pristaje da poverilac upiše založno pravo u Registar zaloge. Šta ako ne pristane? Ima li onda ugovora ili nema? Da li je to onda zaloga predviđena Zakonom o obligacionim odnosima ili ova nova zaloga predviđena ovim zakonom, kod koje nema predaje stvari u državinu?
U članu 6. imamo pravnu normu, tu pre svega mislim na stav 2, koja utiče na pravnu sigurnost, jer ako je treće lice savesno i pribavilo je predmet zaloge na savestan način, ne može zbog toga da trpi. Vi ćete verovatno reći - postoji Registar, registar ima svojstvo javne isprave, svako može da izvrši uvid u Registar, ali sve će to mnogo komplikovati te međusobne odnose privrednih subjekata. Što god da kupujete, vi morate da odete u Registar da vidite da to nije pod opterećenjem. Toga se plašim, možda nisam u pravu, a vi ćete da odgovorite na to.
Stalno govorite, pravdajući potrebu za donošenjem ovog zakona, pa i onog Zakona o finansijskom lizingu, da im je cilj da pokrenu malu privredu. Stiče se utisak iz Predloga zakona, to vidimo iz duha čitavog zakona, da su skrojeni po meri onih koji već imaju stabilnu i veliku proizvodnju, koji će moći da založe celokupnu ili deo svoje proizvodnje da bi dobili zajam.
Ali, oni koji nemaju ni sredstva za proizvodnju, imaju samo ideju, znanje, dobru volju, koji su prinuđeni da danonoćno razmišljaju o tome čime da se bave, čega da se late, šta da ulože da započnu nešto, jer su na ulici, jer nemaju posla, da bi preživeli i kada dođu do te ideje posle danonoćnog razmišljanja, da bi došli do nekog kapitala, moraće da založe ili nekretnine koje imaju, ili koje su nasledili, dakle, koje su stekli, ili pokretne stvari, bilo kojim redom - prvo jedne, pa druge, zna se šta od tih pokretnih stvari pre svega ide u zalog; kod onih koji već imaju pokrenut proces proizvodnje, to je oprema, to je roba koju imaju na zalihama, a kod onih koji imaju samo ideju, kojima treba kapital, to su dragocenosti, umetnički predmeti, relikvije - valjda nisam nikoga sada uvredila - automobili, traktori, priključne mašine, i to je to.
Gledajući čitav duh zakona, ima se utisak da ćete ih prvo naterati na hipoteku, pa onda na zalog, ili obratnim redom i ljudi će mahom ostati bez igde ičega.
Na ovo upozoravam zbog toga što je toga već bilo. Pogledajte šta se dešavalo u Rusiji. Mahom su ljudi morali stanove da prodaju da bi ispunili ono osnovno prema državi, porez da plate, a vidimo da i naš Predlog zakona ima tu jednu odredbu, doći ćemo do nje. Ministar Đelić je to već osmislio, da bismo platili poreze i ono što smo dužni državi, država će nam uspostaviti pravo zaloge na nekim našim pokretnim stvarima, a možda i na nepokretnim stvarima. Doći će dalje do pregrupisavanja bogatstva, bilo čega što vredi.
Znači, sve ono što na tržištu ima neku vrednost, doći će u ruke malog broja ljudi koji imaju novac, a ko ima novac - to je posebno pitanje. To je možda i krucijalno pitanje - ko u ovoj državi ima pare i ko će moći na ovaj način da daje novac uspostavljajući pravo zaloga? Samo oni, kako ih vi sada zovete - kontroverzni biznismeni, kao oni: Čume, Cane i ne znam kakve sve nadimke imaju. Ne kažem da svi biznismeni u ovoj državi mogu da ponesu taj epitet - kontroverzni; nisam nikoga uvredila, pretpostavljam.
Vi sada hoćete, kao u svakom liberalnom kapitalizmu - prvobitna akumulacija i ne pitamo odakle su pare došle. Mora da se to zavrti. Konačno, to bi bilo i pametno. Hajde, da prekinemo već jednom, da ne pitamo odakle, šta, samo neka ima para i neka privreda krene. Međutim, ovo je najbolji način da se pare operu, a vi ne pričate o tome, nego pričate o nečemu drugom. Nećete to da nazovete pravim imenom, pa da kažete - hoćemo da se operu prljave pare, da one konačno postanu legalne. Možemo tu da se složimo ili ne složimo, ali to je nešto što nam je već ekonomska istorija pokazala kao opravdano.
Sve ovo, dakle, hipoteka, zaloga i lizing imaće, po meni, ja sam ozbiljno o ovome razmišljala, negativne posledice na mnoge društvene pojave, pre svega na porodicu. Videćete koliko će porodica pući zbog toga što će ljudi u nuždi morati da založe sve što imaju, prvo pod hipoteku, a onda ono što im je ostalo od dragocenosti i pokretnih stvari, da bi porodica opstala materijalno. Vi danas možete da proizvedete i vasionski brod, a da nemate kome da ga prodate, jer nemate takvu klimu da počnete nešto da radite, gde vi možete da planirate i da očekujete profit, jer se začas promene uslovi privređivanja, donose se zakoni - danas ovakvi, sutra onakvi - nema nikakve ekonomske, pravne sigurnosti, doći će, prvo, do razvoda brakova, deca na ulicu, nema ko da ih hrani, nema ko da ih školuje, šta ćemo onda?
Naravno.
Mislim da to što ovaj institut ima pozitivne strane, koje su se pokazale u nekim evropskim zemljama, ne može da bude pravilo i za naše uslove. Mi nikako da sagledamo naše uslove privređivanja, da se dozovemo pameti, da vidimo koliko je ljudi ovde gladno, koliko nezaposleno.
Pa, milion ljudi je bez ikakvog posla. Jedna trećina stanovništva nekako preživljava, a šta ćemo sa one dve trećine. Verujte, došla sam u situaciju da gospođi Mićić šaljem decu kada mi traže pare da negde izađu, jer ona samo teše po 3.000, 8.000,18.000 dinara.
Teško se živi danas u Srbiji. Ne znam kako to ne osećate. Ponela sam, ali nisam htela to sada da čitam i to se vas i ne tiče mnogo, ali ministri kao da su zaboravili, dobro i pre nego što su postali ministri i možda su, verovatno jesu, ne kažem svi, ali mnogi od njih, dobijali neki novac, a sada vidim koliko dobijaju u nekim upravnim odborima, 50.000, 100.000, ne zna se koje su to pare. Ne mogu da osete tu klimu, a ja vam kažem - zaleteće se ljudi na ove zaloge, na ove hipoteke.
Evo već razmišljaju - kako da dođem do ovoga, kako do onoga, bio sam na sajmu tehnike, mogao bih ovu mašinu, da proizvedem ovo, prodam, okrenem. Videćete kako će to biti pa ćemo se prisećati šta je ko pričao i do čega nas je to dovelo. Ne kažem da vam je namera loša, verovatno i nije, ali kada predlažete zakone vi pre svega morate da imate u vidu trenutne ekonomske, ali i političke prilike u zemlji. Danas čovek živi od danas do sutra. Ne može da planira ni gde će na godišnji odmor, iako je evo maj mesec ili uopšte da li može na godišnji odmor. Već unapred znamo ko može, a ko ne može.
Dakle, mi smo izbiljno zabrinuti zbog vođenja ovakve ekonomske politike i nećemo nikome savetovati da zalaže stvari. Gde god budemo imali mogućnost da nešto kažemo, ne možemo doduše na televiziji, a i ovo što govorimo na Skupštini ostaje ovde među nama, evo pola poslanika priča, pola spava, vidim vi slušate, ali to sigurno nećete da prenesete nigde, šta je opozicija rekla po pitanju ovog zakona, ali tamo gde idemo na teren i razgovaramo sa ljudima, a ako nas neko pita za savet ja ću svakome da kažem - nemojte ni slučajno, kakva hipoteka, kakva zaloga. Samo debelim guskama mažete noge, to su sve zelenaši, uzeće vam i to malo što imate i od toga nemate ništa. To će biti ono što ćemo mi narodu da govorimo. Da li ćemo grešiti ili nećemo, to će narod sam da proceni.
Ovde se postavlja osnovno pitanje: gde su pare iz deviznih rezervi i zašto te pare neko ne pokrene, zašto Dinkić čuva to u slamarici. Koliko znam, a ne znam mnogo, verujte, što se te ekonomije i bankarstva tiče, a ono malo što sam se raspitivala imam utisak da su te pare u inostranstvu, da su one garancija za neke naše dugove. Mislim da ne grešim mnogo. To je jednostavno bilo logično razmišljanje, jer da su ovde verujem da bi ova država shvatila da je potrebno da da neke kredite koji su povoljni da bi počela neka ulaganja u privredu.
Vi sami valjda shvatate da nam je privreda potpuno otišla, poljoprivreda i industrija, ne do nule nego je već u minusnoj fazi. Ne možete da opstanete na vlasti sa ovakvim stanjem u privredi i verovatno biste nešto uradili sa tim parama. Nije ni taj Dinkić toliko lud, da te pare jesu ovde. Znači, neko nam duguje odgovor, gde su te pare.
Pored ovih suštinskih zamerki koje se tiču pre svega razloga za donošenje ovog zakona, moram da vam kažem da se više puta kroz zakon ponavljaju potpuno iste odredbe. Evo, ugovor o zalozi je zaključen upisom u registar, imate to u članovima 1, 2, 4, 10. i 15. U članu 12. govorite o tome da se mogu založiti i suvlasnički delovi i idealni delovi imovinskih prava, a ne tražite pri tom da je neophodna saglasnost idealnih vlasnika ili suvlasnika. Morate ih na taj način osigurati. To ćemo kada budemo govorili o amandmanu koji smo podneli na član 12. obrazložiti, a vi ćete naravno odgovoriti, pa da vidimo da li postoji pravna sigurnost ili ne postoji.
U članu 14. i naslovu iznad člana 14. - primena drugih propisa. U prvom stavu kažete da se odredbe ovog zakona ne primenjuju na zalogu brodova i vazduhoplova za koje su ustanovljeni registri prema posebnim propisima.Tačno je, postoje registri brodova i vazduhoplova, ali ne znamo da li na osnovu ove vaše odredbe može da se uspostavi zaloga nad brodovima i vazduhoplovima. To se ne vidi iz odredbe, mada pretpostavljam da može, mada i brodovi i vazduhoplovi imaju svojstvo pokretnih stvari, na koje se u stvari odnose sve odredbe zakona koje tretiraju nepokretnost, imaju specifičan status.
U drugom stavu kažete da se ove odredbe ne primenjuju na zalogu hartija od vrednosti, a u trećem i ponovo vas podsećam na to da je nadnaslov - Primena drugih propisa, a kažete u trećem stavu - odredbe ovog zakona primenjuju se na zalogu prava intelektualne svojine, a zaloga na tim pravima upisuje se u registar zavoda nadležnog za intelektualnu svojinu itd.
Dakle, neodgovarajući nadnaslov, nejasna odredba prvog stava i u trećem stavu imate jednu potvrdnu odredbu, a nemate negaciju, kao što bi trebalo da stoji.
U poglavlju - Pravna dejstva ugovora, vidimo da je ovakva zaloga u isključivom interesu poverioca. Dobro, to i jeste sredstvo obezbeđenja poverioca i da on može da ograniči pravo raspolaganja predmeta zaloge. Dakle, da li će ga dati zalogodavac u zakup, da li će prodati, da li će izvršiti ponovno zalaganje, ograničiti upotrebu. Znači, može da mu se ograniči i upotreba, a to je onda efekat kao da ima državinu. Samo nema troškove za čuvanje stvari, jer mnoge stvari traže troškove za održavanje, neke gube i vrednost ako se ne koriste i onda je pitanje ovde do čega smo mi došli, da li smo došli do jedne zaloge koja faktički nije u državini, ali ograničava pravo korišćenja, a pored toga nemaš nikakve troškove. To mi izgleda dosta nejasno obzirom na prethodne odredbe u zakonu.
Iz člana 34. vidi se da ministar Đelić - ovo što sam spomenula, ali moram malo šire, imam još minut i po vremena, za potraživanje poreza i drugih dažbina, a posebno skrećem pažnju na ovaj član 34. - već sada zna da nećemo moći vrlo brzo da plaćamo mnoge poreze, recimo na imovinu. Onda će uspostavljati založno pravo i to nas najviše brine. Član 34. za potraživanje poreza i drugih dažbina red prvenstva određuje se prema vremenu njihovog upisa u registar zaloge.
Ko je taj ko potražuje porez i druge dažbine? To je država i lepo u nadnaslovu iznad člana 34. stoji - zakonsko založno pravo države. Možete vi da pređete olako preko ovog člana, ali čitajući ove zakone, pa čak ako malo bolje obratite pažnju na Predlog o izmenama i dopunama Poslovnika, koji se to odbori predviđaju, shvatićete kakva se ekonomska politika vodi i šta nas u najskorije vreme čeka.
Poštovane kolege, htela bih da gospođu predsedavajuću upozorim na član 28. koji propisuje ovlašćenja predsednika Narodne skupštine, pa između ostalog nalaže predsedniku da se stara o primeni Poslovnika Narodne skupštine, a u vezi člana 117. ovog poslovnika koji ću citirati: "Narodni poslanici dužni su da identifikacione kartice nose sa sobom pri izlasku iz sale Narodne skupštine.
Ako narodni poslanik napusti salu Narodne skupštine i ostavi u poslaničkoj jedinici, odnosno pored nje svoju identifikacionu karticu, Služba Narodne skupštine odmah će tu karticu dostaviti sekretaru Narodne skupštine. Kartica će biti vraćena narodnom poslaniku po ulasku u salu."
Još nijednom nismo doživelu takvu situaciju i obzirom da je krajnje licemerno da smo danas imali predlog da se radi do 20,00 časova od strane poslaničke većine, kojih sada više nema od 30 u sali i očigledno je da nemamo kvorum, o tome predsednik Narodne skupštine ne vodi računa i kada poslanik jedne opozicione političke partije traži da izađe za govornicu i da uputi predlog Narodnoj skupštini, predsedavajući kaže da na to nema pravo, a u prepodnevnom delu zasedanja imali smo situaciju da je šef poslaničkog kluba DOS-a, gospodin Pajtić bio prisutan, a gospodin Mitrović je dobio reč i izašao sa predlogom da se radi do 20,00 časova. Molim vas da imate podjednake aršine za sve poslaničke grupe, samo tražim da poštujete član 28. i da vodite računa o redu u sali i da se podjednako ponašate prema svim narodnim poslanicima.
Dakle, neovlašćeno lice jutros je podnelo predlog da radimo do 20,00 časova, a sada očigledno da ima dovoljno kartica ovde da se i utvrdi kvorum, bez obzira na to, evo tražim, koliko god je poslanika SRS ovde, ubaciće svoje kartice da utvrdimo kvorum, ali molim da se izjasnite o ovoj povredi poslovnika i da prethodno sve ove kartice dođu u ruke sekretara Narodne skupštine.
Zahvaljujem se ministru što se osvrnuo na naše diskusije, ali bih htela samo da kažem bez polemike da ste pogrešno protumačila gospodina Krasića, kada je govorio o članu 966.
Povodom zaloge iz Zakona o obligacionim odnosima, on je samo predložio da bi bilo dovoljno da se iza člana 966. doda član 966a i 966b, koji bi obuhvatili sve one specifičnosti koje propisuje ovaj zakon i na taj način, bez posebnog zakona, znači kroz izmene postojećeg Zakona o obligacionim odnosima, mogli smo svima da omogućimo da se koriste ovim pravom zaloge bez državine, kako ste vi to namerili, odnosno upisom u registar založnog prava.
Dakle, to je bilo potpuno pogrešno protumačeno. Pored toga, bilo bi korektno, ministre, to sam od vas očekivala da, kada govorite o kontroverznim biznismenima i kada pominjete neke godine, kažete, na primer, od 1990. do danas. Ne znam kada biste mogli da izvršite presek.
Ali, ima i onih za koje znam, koji su se obogatili, kao recimo Dragan Marković, koji je bio pilićar do 1999. godine, pa se pred 2000. godinu naglo počeo da bogati. On je na opštini Zemun, znam da je proizvodio jaja i piliće. Sada je odjednom čovek biznismen, sa tolikim bogatstvom da ne možemo da zamislimo koliko je to bogatstvo.
Zatim, znamo kako su pojedinci došli do šećerana, sa koliko para i koliko su tu kapitala i rezervi stvorili, odnosno koliko je na lageru šećera bilo kada su te šećerane kupili za tri evra.
Dajte da govorimo o tome, naročito 2000. godine su postojali uslovi za bogaćenje pojedinca.
Kada budemo govorili o Predlogu u pojedinostima, onda ćemo da ukrstimo pravničko znanje i pošto smo mi slušali i učili po knjigama gospodina Orlića, mislim da ćemo moći da vas ubedimo da ga veoma dobro razumemo.