Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Najzad, dobismo od Vlade odgovor na naše amandmane, tako da će nam biti mnogo jednostavnije da obrazlažemo amandman člana 37. koji se tiče upisa postupka namirenja u registar zaloge, a predviđa da je založni poverilac dužan da zatraži da se u registar zaloge upiše da je započeo postupak namirenja.
Našim amandmanom, kojim tražimo da se izmeni čitav ovaj član, trebalo bi da stoji da je "založni poverilac dužan da u registar zaloge upiše da je započeo postupak namirenja". Možda, zaista, iz obrazloženja koje Vlada daje da registar zaloge vodi ustanovljeni organ - koji doduše još nije ustanovljen, ali će biti; kada će, ne zna se - proizlazi da poverilac nema ni mogućnosti ni ovlašćenja da upiše početak namirenja, nego samo da se obrati registru i da zatraži (zamoli).
To komunističko, molim gornji naslov, za nas odavno ne važi. Kod državnih organa ljudi se obraćaju zahtevom, a ne molbom. Molba je stvar uljudnog ponašanja, a u opštenju sa državnim organom postoje, dakle, zahtevi, tužbe i tome slično. Nikakve molbe ne postoje.
Međutim, postavlja se ovde pitanje, šta ako nadležni organ, odnosno organ koji vodi registar, ne upiše započet postupak namirenja na zahtev poverioca. Sada možemo da tvrdimo logički da je to situacija u koju uopšte ne može da se dođe, ali iz iskustva znamo da organ može da se pravi gluv, odnosno da ćuti. Na takozvano ćutanje administracije vi ste potpuno nemoćni, a štetu trpe svi: i zalogodavac i poverilac. Treća lica i sam zakon ne predviđa šta vam je činiti.
Zbog toga smo mi predložili ovako decidnu normu koja predstavlja, na izvestan način, i obavezu za onoga ko vodi registar, da nema šta da razmišlja o tome da li da upiše da je postupak namirenja započeo ili da ne upiše. Postoji ugovor o zalozi, on je registrovan. Postupak namirenja je nešto što je jedna strana započela i to je samo jedna činjenica koja treba da se notira u registru u kome se vode založni ugovori.
Prema tome, obrazloženje da poverilac nema ovlašćenje da upiše početak namirenja je u redu, ali ima obavezu sam organ koji vodi registar da taj postupak namirenja upiše bez upuštanja u to da li to hoće ili neće. Ne treba mu to ostaviti na volju.
Mislim da je amandman zaista na mestu. Nije samo stvar u tome da se vrši prekvalifikacija same pravne norme, već sadržinski utiče na to da organ koji vodi registar ima praktično samo obavezu zabeležbe koja ima pravne posledice na sve one koji su zainteresovani da izvrše uvid u registar kao javnu ispravu.
Amandman na član 43. direktna je posledica amandmana koji smo uložili na član 41. koji predviđa poseban postupak za sticanje državine na predmetu založnog prava. Obrazloženje koje ste nam dali kao razlog za neprihvatanje ovog amandmana jeste da su slične odredbe sadržane u Zakonu o obligacionim odnosima i da ova situacija nije regulisana  Zakonom o izvršnom postupku, što apsolutno nije tačno, jer u članu 980. Zakona o obligacionim odnosima govori se o tome da će se preko suda izvršiti prodaja, što znači da se opet primenjuje izvrši postupak.
Mi smo imali takvu koncepciju, kada smo uložili amandmane vezane za način namirenja, da to treba da bude po propisima koji važe po Zakonu o izvršnom postupku i da ne treba stalno, kao nekim zakonima koji predstavljaju ledž specialis, menjati izvršni postupak. Postoji Zakon o izvršnom postupku i njega treba poštovati kad god on stupa na delo i ne treba za različite situacije, odnosno pojedinačnim propisima menjati izvršni postupak. Jednostavno, to je nedopustivo sa stanovišta opšteg pravnog sistema, ali to već postaje praksa. Nije prvi put da smo u ovakvoj situaciji. To samo unosi konfuziju u sam pravni poredak.
Međutim, htela bih samo nakratko, a vezano je za ovaj amandman, da to povežem sa rizikom o kome smo govorili, o kome je i ministar govorio, osvrćući se u prepodnevnom delu rasprave na to da poslanici, s jedne strane, govore da se favorizuje zalogodavac, da se ovim zakonom favorizuje poverilac i da je ovde cilj da se država što manje meša u sve te odnose, odnosno da se dopusti da tržište sve to reguliše i da sami građani, odnosno subjekti ovog ugovora - ugovorne strane same na sebe preuzimaju rizik i same procenjuju da li taj rizik treba i mogu da preuzmu ili ne treba.
To jeste tako tamo gde su ekonomske prilike daleko bolje nego što su kod nas, ne kažem da ovo ne treba dozvoliti, naprotiv, neka se na ovaj način ljudi, a rizikujući, zadužuju, neka uzimaju sredstva da otpočnu neki biznis, ali bih htela da vas podsetim samo na jednu tužnu činjenicu da je u 2001. godini 1.430 ljudi pokušalo samoubistvo u ovoj zemlji. To je posledica tog beznađa kada dovedu i sebe i svoju porodicu do te situacije da su se neprimereno zadužili, procenjujući da će taj dug moći da vrate, jer će oploditi kapital do koga su na neki način došli, uglavnom pod nepovoljnim uslovima. Ali, niko ne vodi bolje i zbog toga smo vas podsećali na gospodina Dinkića i politiku koja se vodi vezano za devizne rezerve.
Tu ste nas kritikovali oko toga, ali mislim da niste shvatili šta sam želela da kažem. Niko ne beži od toga da treba davati kredite. Da vam iskreno kažem, nijedan potrošački kredit nisam podigla, jednostavno se ne usuđujem ni dve-tri hiljade dinara da zadužim svoju platu da bih kupila mašinu za pranje veša, a kamoli neki veći kredit, a ima ko može i takvih je nažalost sve manje. Mi znamo koliko ljudi danas nema nikakve prihode, jednostavno rade ili ne rade, ali nemaju prihode, ali kada bi ta sredstva koja se nalaze, doduše, u inostranstvu...
(Predsedavajuća: Pet minuta.)
... evo završavam... bila ovde i kada bi se namenski upotrebila samo za davanje kredita, za podsticanje privrede, nije to nikakvo mešanje države, to je potpuno po nekim ekonomskim i tržišnim uslovima, kamata je tolika i tolika, izvolite kredit, može da bude i hipoteka, može da bude i zaloga, ali bi to značio ogroman kapital. Postigao bi se ovaj efekat koji vi želite da postignete ovim zakonom.
Međutim, ostajem i dalje pri stanovištu da će založni poverioci biti uglavnom oni koji imaju novac stečen na prljav način.
 Samo kratko da obrazložim zašto insistiramo na tome da prodaja putem javnog nadmetanja bude obaveza, a ne fakultativno određeno, kao što je ovde u članu 44, bez obzira što se član 46. bavi javnom prodajom putem nadmetanja, i to u stavu 2, posebno kada su fizička lica zalogodavci.
Htela bih samo da pitam ko je taj ko postavlja uslove, jeste ovde u ugovoru, ali onaj ko ima pare on postavlja uslove. Nećemo doći u situaciju da zalogodavac može da bira da li će ovako ili onako. To poverilac kaže - prodaćemo putem javnog nadmetanja ili ćemo prodati na ovakav ili onakav način, a u zavisnosti od toga šta je predmet zaloge.
Eto, samo zbog toga što su to ugovori, ponekad čak i po pristupu, znači unapred je sve sročeno, a tvoje je, bato, samo da potpišeš ili da ne potpišeš, pristaješ ili ne pristaješ. Ja tebi pare, ti meni to, sve ostalo sam već sročio. To je pravilo. Nema tu nagađanja, jer zna se šta ugovor mora da sadrži, ali uslove postavlja uvek onaj ko ima pare i to vam je tako u ekonomiji, politici i bilo gde, nema tu mnogo izbora, tako je u životu.
Možda to nije na papiru tako. Naravno, mi svi znamo, kada odemo u banku, hoćemo da podignemo kredit, a on kaže - izvoli, potpiši. On je taj koji daje pare, on diktira uslove, isto tako i ovde založni poverilac diktira uslove.
Zato je u cilju postizanja neke cene neophodno javno nadmetanje. Bitno je za sve učesnike u pravnom postupku, pa čak i za državu, da se postigne najveća moguća cena, da se poverilac naplati i da se dužniku višak vrati, da mu to ne propadne. Ne možete vi da prodajete stvar koja je vredna, ne znam koliko, desetine hiljada evra, za upola manju cenu, jer je toliki dug dužnika prema poveriocu. Poverilac mora da ima interesa da proda to po najvećoj mogućoj ceni i da dužnik dobije ono što je preko njegove obaveze plaćanja.
Pošto predstavnici DSS nisu tu, preuzeću ulogu da obrazlažem njihove amandmane, a imam konstruktivni predlog radi efikasnosti rada ove skupštine, da svedemo ovu skupštinu na 23 poslanika i da lepo radimo, pošto ostali samo posmatraju.
Javila sam se samo zbog toga što obrazloženje dato (Vjerica Radeta, sa mesta: 24 poslanika i predsedavajuća) ... naravno 24... za odbijanje, odnosno neprihvatanje amandmana na član 46, koji je gospodin Mamula podneo, upravo potvrđuje ono što sam govorila u prilog amandmana na član 44, a naravno vezano i za naš amandman na član 46, pa sam imala nameru da nakon izlaganja gospodina Mamule objedinim raspravu na oba amandmana. Gospodin Mamula se nije javio, ali koristim priliku vezano za naš amandman i njegov da nešto u vezi toga kažem.
Dakle, argumenti su potpuno isti. Rečeno je da se amandman ne prihvata "iz razloga što je i ovde sadržana ideja zaštite fizičkih lica, običnih građana, u ulozi dužnika ili zalogodavca, ledž commissoria je zabranjena u trenutku zaključenja ugovora o zalaganju, a dozvoljena je u trenutku dospelosti poveriočevog potraživanja, tj. ako dužnik nije ispunio obavezu na vreme. Razlog što se ovakva odredba dozvoljava u trenutku dospelosti, a zabranjuje u trenutku zaključenja ugovora o zalaganju, ogleda se u tome što je u trenutku dospelosti pregovaračka pozicija zalogodavca povoljnija nego u trenutku zaključenja ugovora o zalaganju. U trenutku kada traži kredit (a to je trenutak zaključenje ugovora o zalaganju) zalogodavac može zbog preke potrebe za novcem pristati na nepovoljne odredbe ugovora, nadajući se da će kredit vratiti na vreme i da neće doći do primene takve odredbe. Razume se, nema pravne prinude koja dužnika prisiljava da na takvu odredbu pristane, ali razlozi ekonomskih teškoća mogu uticati na njega da je prihvati."
To je ono što sam potencirala. Zakon mu pruža zaštitu u odnosu na založnog poverioca, koji bi na njega mogao vršiti pritisak. To je ono što se uglavnom i događa. Ista takva odredba ne mora biti opasna u trenutku dospelosti, ne mora, ali može i u tom trenutku. Zbog toga smo tražili da bude obavezno javno nadmetanje. Dakle, obrazloženje koje ste vi dali je to potvrdilo.
Razlog za podnošenje ovog amandmana jeste što mislimo da je bespotrebno zaista uvoditi neko treće lice i, kako ovde kaže Vlada u obrazloženju na ovaj naš amandman, specijalizovane institucije koje će se baviti prodajom.
To iziskuje dodatne troškove i ne vidimo razlog da sada stvaramo neke nove berze koje će vršiti prodaju predmeta zaloga, kada danas to možete putem interneta ili u nekom službenom glasilu, u dnevnom listu; jednostavno uputite javni poziv i kažete - raspolažemo tom i tom robom, licitacija ili javno nadmetanje održaće se dana tog i tog, u tim i tim prostorijama razgledanje robe, opreme, ovoga, onoga, tog i tog dana. To nije nikakav problem, to nisu nikakvi posebni izdaci za založnog poverioca.
Ima za trošak da objavi taj oglas i ima naravno interes da sve to bude legalno, odnosno da se ništa ne montira, a kada to date nekom trećem, onda postoji mogućnost da se tu nađu i oni koji će unapred dogovoriti neke cene i zato smatramo da prodaja po tržišnoj ili berzanskoj ceni može da ostane ovako kako je regulisano članom 47, a da izostanu poslednja dva stava, gde založni poverilac može da poveri nekom drugom licu koje se bavi davanjem zajmova uz zalogu kao zanimanjem ili licu koje se bavi prodajom takvih stvari kao zanimanjem, što je manje opasno od ovog prvog, da u njegovo ime i za njegov račun proda predmet založnog prava.
Svakodnevno vidimo takve oglase u novinama, javne pozive, pa čak i Američka ambasada kada prodaje svoj nameštaj, koji su pohabali, lepo oglase to u novinama, negde na Pančevačkom putu imaju svoje skladište, ne daju nekom drugom da to prodaje. Kažu - pogledajte tog i tog dana, odrede dan kada će se vršiti licitacija i gledaju naravno da za taj krš postignu najveću cenu. Iz tog razloga je amandmanom traženo da se brišu poslednja dva stava člana 47.
Smatram da amandman koji je dr Branislav Blažić obrazlagao zaista ima smisla i da ga treba sa posebnom pažnjom razmotriti, odnosno da predstavnik Vlade ima dovoljno razloga da taj amandman prihvati ukoliko ga, naravno, u to mi ubedimo. Jer, odredba člana 55. glasi: "Ako dužnik ili zalogodavac, kad to nije isto lice, traži brisanje založnog prava, dužan je da podnese registru zaloge pismenu izjavu založnog poverioca da pristaje na brisanje ili sudsku odluku kojom se utvrđuje da je založno pravo prestalo".
Tu je potrebna alternativna: izjava založnog poverioca ili sudska odluka. Po nama, to može da bude i neki drugi papir, i pismeni dokaz da je poverilac namiren. U zavisnosti od toga šta je predmet zaloge takođe je osnov da se potvrdi da je zalogodavac izvršio svoju obavezu. To bi bilo sasvim dovoljno, obzirom da je pismeni dokaz širi pojam od ovoga koji je predviđen.
Razmotrite malo ovo, nije stvar terminološke prirode, nego ograničavanje samo na pismenu izjavu založnog poverioca, koji opet može da je da, može da je ne da, ostaje njemu na odluku, naravno, ukoliko nema sudske odluke. Ukoliko ima sudske odluke, onda je ta sudska odluka upravo ovaj pismeni dokaz. Ali, pored sudske odluke i neki drugi papir može da bude pismeni dokaz da je poverilac namiren.
U obrazloženju koje nam je Vlada dala uz Predlog zakona vidimo da su predviđena finansijska sredstva potrebna za sprovođenje ovog zakona. Ta sredstva će biti utrošena za osnivanje registra zaloge(ne znam kog), kao i za rad u 2003. godini.

Znači, to je osnivački kapital, inicijalni kapital da uopšte registar počne da radi, a onda će taj registar, koliko sam shvatila, izdržavati građani preko budžeta Republike Srbije. Tako ste napisali: "Za sprovođenje ovog zakona potrebno je obezbediti posebna finansijska sredstva na ime osnivanja registra zaloge, kao i sredstva za rad u 2003. godini". Znači, mi ćemo finansirati taj registar u toku ove godine. Neće ga finansirati niko drugi.

Pročitala sam obrazloženje povodom amandmana koji je gospodin Mamula zajedno sa gospodinom Cvetkovićem podneo. Iz tog obrazloženja smo se upoznali sa onim što ćemo tek imati ovde u raspravi i što ćemo imati na dnevnom redu, a to je taj jedinstveni centralni registar, za koji kažete da je široko prihvaćen u uporednom pravu i u Evropskoj uniji, centralnoj i istočnoj Evropi.

To pravdate time da je bolje ustanoviti jedan registar, tu verovatno mislite, čini mi se da sam i pročitala, i na lizing, i na zalogu, i na hipoteku i registraciju. Da ne bismo imali tri različita registra, imaćemo jedan. Ne znam koliko će biti tu zaposleno ljudi, da li će biti detaširana po čitavoj Srbiji odeljenja tog registra, pretpostavljam da hoće, mada će, zahvaljujući tehnologiji, to biti objedinjeno na jednom mestu, kako bi mogao da se izvrši uvid kao u javnu ispravu. Nesumnjivo je da će to da nas košta i mora da nas košta.

Najviše se brinem i u ime SRS stalno protestujem kada osnivamo neke nove organe, počev od onih silnih agencija, ispod kojih nikako da podvučemo crtu i da znamo koliko ih ima, a one su veliki balast, jer predstavljaju samo obavezu za budžet koji se sve više uliva u potrošnju. Sada još jedan registar, a prosto mi je nepojmljivo da uz ovako visoku tehnologiju nismo uspeli da nekom već postojećem organu ili organizaciji stavimo u zadatak bavljenje ovim poslom, sa istim kadrovima. Zašto mi da iz Narodne banke otpuštamo ljude, ako bi oni mogli da preuzmu ovaj posao, a koliko čujem, Dinkić hoće da otpušta. Rekao je da hoće, pročitala sam.

Moguće je da se to uradi ako razmišljamo u tom pravcu da administraciju treba svesti na minimum. Ubeđena sam, kada bismo sada mogli da dobijemo jedan podatak od Vlade, a Vlada nikako da nam podnese neki izveštaj o svom radu, mi smo birokratski aparat udvostručili. Mi smo samo ovde u Skupštini udvostručili birokratski aparat, garantujem. Ne znam tačno koliko ima zaposlenih. Viđam svakodnevno neke nove, mlade ljude. Da li volontiraju, da li su na plati, to sekretar Skupštine zna, a jednog dana ćemo saznati i mi, ali to nije dobro, jer smo jako siromašna država.

Ako već imamo deficit u budžetu, a o tom deficitu ćemo pričati kad dođe ova sledeća tačka na dnevni red, pa ne možemo nikako da ga popunimo, pa idemo na hartije od vrednosti i emisiju hartija od vrednosti od strane države, da bismo taj budžetski deficit nekako popunili, valjda nam je bolje, ako mislimo dobro sebi i svojoj državi, da onda stisnemo malo kaiš u smislu da malo prištedimo. Ne možemo sve zapošljavati u državnoj upravi.

(Predsednik: Upozoravam vas na prekoračenje dozvoljenog vremena.)

O, dobar dan, gospođo predsedavajuća. Da sam znala da ste tu, gledala bih na sat, a ovako sam se malo opustila.

Dakle, treba privredu podstrekivati u tom smislu da je ona sposobna da zaposli ljude, ne samo državu, jer ako budemo samo ulagali u potrošnju, džaba nam ovi krediti koje nam vi donosite, svi će otići samo na plate državnih činovnika.

 
 Gospodine ministre, kada ste nam u obrazloženju rekli zbog čega ne možete da prihvatite ovaj amandman kojim se traži da zahtev za upis založnog prava u registar obavezno  sadrži kratak opis stvari i prava koja su predmet založnog prava, kao i dokaz o pravu svojine, a sve vreme ste se slagali da je potrebno da postoji pravo svojine, vi ste rekli da se za pokretne stvari teško može zamisliti sistem u kome bi postojali dokazi o pravu svojine. U našem pravu, sasvim sigurno, takve pismene dokaze teško bi bilo zamisliti, a još teže praktično sprovesti.
Tu smo mi sada potvrdili onaj naš stav da se misli na zalaganje dragocenosti za ono što mi imamo u svojim kućama, jer je za to zaista možda i teško dokazati da ste vlasnik, ali i izjava da ste vlasnik znači mnogo. Svaka stvar, pa i pokretna, stiče se isključivo nekim pravnim postupkom, neka isprava tu postoji. To ste kupili ili ste nasledili, postoji rešenje o nasleđivanju, račun ili odluka nekog nadležnog organa i kada uđete u autobus, vi ste zaključili ugovor o prevozu time što ste kupili i dobili odmah kartu. Vi uvek možete da dokažete svojinu i pravo raspolaganja i nije obrazloženje zadovoljavajuće sa naše strane za odbijanje ovog amandmana.
Mislimo da je lako dokazati svojinu i na pokretnim stvarima, a kažem i sama izjava zalogodavca da je stvar njegova, odnosno da je on vlasnik znači mnogo i to bi trebalo da bude sastavni deo onoga što se prilaže u registar.
A da smo na vreme dobili obrazloženje Vlade, imala bih vremena da nešto kažem vezano za članove 67, 68. i 69. koji predstavljaju amandman gospodina Pajtića, kojim je tražio da se briše član 67. i da se dodaju tri nova člana. Praktično je to razlog za neprihvatanje ovog našeg amandmana. Zaista ne mogu podrobnije da se izjasnim o ova tri člana. Toliko su konfuzni, pa mislim da niko živ ne zna kada će ovaj zakon stupiti na snagu.
Bilo bi dobro da nam ministar kaže i obrazloži šta sad ovo znači, a što je sadržano u članu 67, 68. i 69. i zašto je bilo toliko značajno da baš sada, pri kraju redovnog zasedanja, razmatramo ovaj zakon i da on bude ovog momenta usvojen, kada će zaista stupiti na snagu mnogo kasnije. Žao mi je, zaista nisam imala vremena, nisam primetila obrazloženje. Pripremila bih se da protumačim ova tri člana. Ako ovako na prvi pogled nije jasno, onda će i onima koji budu primenjivali ovaj zakon verovatno to biti nejasno.
Molim vas za objašnjenje, kada zakon stupa na snagu i pod kojim uslovima. Vidim da tu ima dosta iznimki. U suštini, ovo je prihvatanje amandmana SRS-a, s tim što ste u nekoliko navrata prilikom mog izlaganja rekli, kada sam se vraćala na mesto, prihvaćen je amandman, u smislu da je to sadržano u nekom amandmanu. Vidim da ni jedan amandman SRS nije prihvaćen, već amandmani nekih drugih poslaničkih grupa, odnosno poslanika, koji verovatno imaju sličan ili isti smisao.
Ne vidim zašto toliki animozitet prema SRS-u, koja je stvarno uložila maksimum napora, kao i obično, kada su u pitanju predlozi zakona koje Vlada dostavlja u parlament, bez obzira na činjenicu da li nas prate TV kamere ili ne, mi radimo svoj posao onako kako naši birači od nas očekuju. Prema tome, nemojte da se nadate ni ubuduće da će zakoni brzo prolaziti, čak u ovim uslovima smo spremni da damo i više od sebe, nego što bismo to uradili u situaciji da TV kamera ima ovde u Narodnoj skupštini.
Gospođo Mićić, vi čitav dan niste bili ovde. Otišli ste da se istuširate, da promenite šminku. Jutros ste bili nenašminkani, iscrpljeni, umorni.
Dobro, ako želite izreknite mi, ali mi smo danas imali vrlo konstruktivnu raspravu. Zaista je i ministar Pitić sa svoje strane dao doprinos tome da se razjasnimo oko ovog zakona. Mi smo čitav dan radili ovde, bezbroj je amandmana bilo sa naše strane. Gospodin ministar me je u više navrata imenom i prezimenom prozvao. Molim vas da se koncentrišete i da pratite raspravu. Znači, imam pravo na repliku.
Nisam ni rekla da je u negativnom smislu.
Dobro, nemam pravo po vama ni da živim. To ćemo kada budemo 4. tačku imali na dnevnom redu, o lusteraciji i onda ćemo da se lusterišemo ovde po Skupštini.
Htela sam ministru da skrenem pažnju na jednu činjenicu kada govori o čitavom ambijentu i kupovnoj moći stanovništva, da ne treba kao podlogu za svoje izlaganje da ima statističke podatke. Statistika, vi dobro znate, nije nauka. To je jedna metoda. Ona je uvek u službi nečega. Nije nauka. Nemojte me, molim vas, sada demantovati. Sada ću se razočarati u to. Vi ste ipak profesor Ekonomskog fakulteta. Statistika nije nauka nego metoda.
Vi znate koji procenat stanovništva je danas na ivici gladi. Znate koliko je nezaposlenih. Milion ljudi je na birou nezaposlenih. Potrošački krediti mogu u izvesnom smislu da budu afirmativni za jedno društvo, ali ako bih mogla na kredit da kupim sebi kuću, recimo na 40 godina ili stan na 40 godina; a da kupim fen za kosu, mašinu za pranje veša, toster, kao što se kupuje, to samo pokazuje kakva smo sirotinja. Nije istina da dve trećine prosečne plate, jer mi ovde imamo veće od prosečnih plata, čovek potroši, tj. porodica potroši za osnovne životne namirnice. Potrošimo celu platu i ne znamo ni sami više kako se dovijamo da i od te plate preživimo, oni koji naravno žive od plate i koji nemaju dodatne prihode.
Jedno je demagogija, jedno je statistika, jedno je potrošačka korpa. Život je nešto sasvim drugo, verujte, a pogotovo kada dođete u situaciju da vam iza leđa stoji gospođa Mićić, pa primite platu 3.800, kao recimo ja.
Očigledno je, dame i gospodo, da je Vlada u vremenskom cajtnotu. Žuri da donese neke zakone, a u stvari kasni sa donošenjem određenih zakona.
Ovaj zakon danas na dnevnom redu, a koji smo po hitom postupku uvrstili u dnevni red i koji mora da se izglasa do 30, a 30. je u petak, unapred vam kažem da ćemo verovatno raditi do 24 časa, jer imamo još dve tačke dnevnog reda koje će iziskivati diskusiju narodnih poslanika i verovatno su narodni poslanici zainteresovani da o oba zakona govore.
Ne znam šta će se desiti ako slučajno ne uspete do 30. da zakažete dan za glasanje i da izglasate ove zakone. Trebalo je ovo staviti na dnevni red neke prethodne sednice, ali ni Vlada nije, očigledno, vodila računa o Zakonu o tržištu hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, koji je Savezna skupština donela prošle godine i kojim su utvrđeni rokovi za usaglašavanje svih učesnika na tržištu hartija od vrednosti. Ostavljen je rok od šest meseci za usaglašavanje, a zakon treba da stupi na snagu sada, 30. maja.
Šta će se desiti ako ne stupi na snagu 30. maja, ko će snositi odgovornost za to i kakve će posledice toga biti? To je teorijski moguće. Izgleda da je čak i praktično moguće. Sada već možemo i da pretpostavimo da se to do 30. maja neće dogoditi.
Predloženim izmenama zakona ovaj rok za usaglašavanje se produžava još za četiri meseca, a ministar nam u svom ekspozeu uopšte nije rekao zašto to do sada nije urađeno. Šta je to ometalo Vladu i sve aktere u ovoj oblasti da usaglase svoj način rada sa ovim zakonom da to ne učine? Samo iz tog razloga potrebno je predložiti i odložiti primenu ovog zakona za četiri meseca.
Doduše, zakon ima samo dva člana, jer se u članu 1. nabrajaju članovi zakona na koje se produženje roka odnosi. Član 253. tiče se savezne Komisije za hartije od vrednosti i finansijsko tržište, koja obavlja poslove u skladu sa Zakonom o hartijama od vrednosti. Taj zakon je donet 1998. godine. Članovi Komisije za hartije od vrednosti, imenovani u skladu sa propisima koji su važili od dana stupanja na snagu ovog zakona, nastavljaju da vrše svoju funkciju do izbora novih.
Koliko znam, ta komisija još uvek postoji. Valjda je problematičan samo upravni odbor i gospodin Labus u upravnom odboru, ako sam to dobro povezala. Više ne znam ko je u kojoj agenicji, ko u kojoj komisiji, ali čini mi se da sam nešto u štampi čitala, da je bilo nekih ucena - mora Labus da bude u toj komisiji, pa Đelić podržava to i kaže - daću ostavku ako Labus ne bude. Ne znam da li sam to dobro povezala sa ovom komisijom, možda je neka druga agencija u pitanju, ali imamo jednog ministra u Vladi Srbije koji pripada opozicionoj političkoj partiji G-17 plus. Izgleda da imamo još jednog, samo se nije javno deklarisao. U stvari, deklarisao se pred predsedničke izbore i podržavao kampanju gospodina Labusa.
(Predsednik: Upozoravam vas da se vratite na temu dnevnog reda.)
Član 256, berza koja je osnovana po Zakonu o berzama, još iz 1994. godine, trebalo je da svoje opšte akte i poslovanje uskladi sa ovim zakonom, takođe u roku od šest meseci. Sada joj se daje još četiri meseca. Mislim da je tu ključ zašto se sada taj rok produžava, jer berza koja ne postupi na ovaj način, njoj bi Komisija za hartije od vrednosti mogla da oduzme dozvolu za rad i da pokrene postupak njene likvidacije. Kako, koliko je meni poznato, funkcioniše samo ova Beogradska berza, ima tu nekih mutnih rabota, pa je potrebno da joj se da još četiri meseca da svoje poslovanje uskladi sa ovim zakonom, kako joj se ne bi oduzela dozvola za rad.
Tu je umešana i ova "Delta banka", koja funkcioniše sa ovom berzom, a sa ovom berzom, koliko znamo, povezani su i pojedini ministri i pojedini lobiji iz Vlade Srbije i preko nje idu prodaje raznih preduzeća, pa je čak i PKB preko te berze otišao u ruke onih u čije ruke nikako ne bi trebalo da ode ili nije smeo da ode.
Članom 257. je produžen rok za usaglašavanje opštih akata i poslovanja berzanskih posrednika. Čini mi se da je to najveća štetna posledica produženja ovog roka, jer i berza i berzanski posrednici koji trguju hartijama od vrednosti do sada nisu mogli to da čine saglasno ovom zakonu.
Berzanski posrednici dužni su da visinu osnovnog kapitala usklade sa odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od devet meseci od dana njegovog stupanja na snagu. Moj prethodnik je o tome govorio, ali ne bih samo o ovom roku koji je sada u neskladu sa novim rokom koji je dat, nego pre svega na suštinu - šta stoji iza toga što im se taj rok produžava da bi ta visina osnovnog kapitala, koja je sada određena ovim zakonom, ostala na tom nivou, a ne na nivou koliko bi to trebalo, da je ovaj zakon već primenjen. Znači, ide se u korist berzanskih posrednika.
Ne verujem da su tu čista posla. Nije ovo materija kojom apsolutno vladam, ali čim se neki rokovi produžavaju, Vlada nije bila sposobna da na vreme nešto uradi ili namerno to nije uradila da bi nekog zbog nečeg favorizovala ili zaštitila. Ovde se ima utisak da se štite berzanskih posrednici i berze koje nisu ni profunkcionisale kako treba, a ministar najbolje zna šta je razlog za to.
Stav 3. člana 257, koji se takođe tiče berzanskih posrednika, propisuje da berzanskom posredniku koji ne postupi na način propisan ovim zakonom, Komisija za hartije od vrednosti takođe oduzima dozvolu za obavljanje delatnosti brokersko-dilerskog društva i pokreće postupak njegove likvidacije. Da je ovaj rok ispoštovan, sada bi već ta komisija mogla da stupi na delo i da radi ovaj posao koji bi trebalo da radi. Tu su i ovlašćene banke koje, u skladu sa Zakonom o berzama i berzanskom poslovanju i berzanskim posrednicima, obavljaju poslove trgovine hartijama od vrednosti. One nastavljaju da rade sve te poslove u skladu sa saveznim zakonom i svoja akta takođe treba da usaglase sada u roku od 10, a ne šest meseci.
Htela sam da postavim neka pitanja ministru, da nam objasni ovde suštinu, da nam u svom ekspozeu ne govori o nekim zakonima koje ćemo imati na dnevnom redu. Zaista, nismo mogli iz njegovog izlaganja da shvatimo, a u obrazloženju ovog zakona to ne piše, zašto je ovaj rok potreban, zašto to do sada nije urađeno, koje ćemo štetne posledice imati, mi ili oni koji raspolažu hartijama od vrednosti?
Nesporna je činjenica, nama je to sasvim jasno, da država ima pravo da emituje hartije od vrednosti, da država na taj način priznaje da ima budžetski deficit, da taj budžetski deficit na neki način mora da pokrije. Znamo da Dinkić, iako su pritisci ogromni, neće još uvek da štampa novac. Znači, ne može se od te sive emisije popunjavati budžetski deficit, pa mora emitovanje hartija od vrednosti da bi se to uradilo.
(Predsednik: Da li koristite i narednih 10 minuta?)
Ne, završavam.
Znači, još jednom potenciram jasne razloge, ako može, ministre, u tri rečenice, zbog čega ovo do sada nije urađeno, koje su štetne posledice i ko je odgovoran za to što ovo do sada nije urađeno? I dalje izražavam sumnju da ćemo do 30. ovaj zakon moći da izglasamo. Postavlja se pitanje šta ako ne bude izglasan?