Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

O amandmanu i pričam, govorim o kolektivnoj samoosudi.
Sada neko priča o tome da se neka ljudska prava nisu poštovala od strane ove države ili da se, ne daj bože, danas ne poštuju. Danas se mnoga ljudska prava ne poštuju, počev od ovog parlamenta pa nadalje. To će biti predmet odgovornosti i predmet rada redovnih sudova. Po nama to sigurno neće biti predmet lustracije niti ćemo se baviti bilo kakvim prekim sudovima.
U ovoj državi postoje sudovi koji na osnovu svoje i mesne i stvarne nadležnosti, na osnovu Krivičnog zakona, mogu da rade i da izriču adekvatne sankcije, koje su mnogo teže od onih koje vi ovde predviđate. To da li će neko moći da se nađe na nekoj čelnoj državnoj funkciji, da li će biti poslanik ili ne, može naravno da ima ogroman značaj za onoga ko se time bavi, može da ima jako negativne reperkusije na određene političke stranke, ali za pojedince mislim da će mnogo teže biti to što će morati mnogo godina da borave u zatvoru, koji se sva sreća, zahvaljujući gospodinu Batiću, i te kako opremaju, sredstva za to dolaze iz inostranstva.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandmanom na član 1. već smo tražili da sastavni deo ugovora bude i registracija kao dokaz o pravu svojine.
Imala sam utisak da se ministar, sašaptavajući se sa svojim saradnicima, saglasio sa tim.
Zbog toga, ne shvatam zašto već nije deo Predloga zakona, odnosno zašto to već nije tamo napisano.
Insistirala sam na obrazloženju, a u cilju razumevanja materije u potpunosti, obzirom na to da je u Zakonu o obligacionim odnosima ta odredba napisana, a sasvim je na mestu. To znači da je moguće da se dokaže pravo svojine iako se radi o pokretnoj stvari. Ne znamo zašto toga nema u Predlogu zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima upisanim u registar, pogotovu ako se radi o specifičnom založnom pravu koje se upisuje u registar, pa bi trebalo da je dokaz o pravu vlasništva na pokretnoj stvari sastavni deo dokumenta koji se prilaže u registar ili koji bi trebalo, što ćemo videti i u članu 3, da ugovor o zalozi sadrži kao obavezne elemente.
Nije dobro što ovde piše "ugovor o zalozi sadrži naročito". Naročito - ne sadrži mnogo. Može neko da bude naročito lep ili naročito pametan. To znači, onako, otprilike, može, ne mora. Stvar je lične procene. Ovde treba da stoji "obavezno". Znači, obavezni element je ugovora, a ugovorne strane su slobodne da, pored tih obaveznih elemenata u ugovoru, unesu i ono što je individualno interesantno za njih i što bi želeli da bude samim ugovorom regulisano.
Zbog toga i u članu 1. i u članu 3. mi tražimo da se obavezno dokaz o pravu svojine kao sastavni deo ugovora, koji je onda osnov za upis u registar, unese u ove odredbe.
Član 4. sa svojim nadnaslovom - "sticanje založnog prava", u stavu 1. kaže da "poverilac stiče zalono pravo upisom u registar zaloge, osim ako nije drugačije određeno zakonom".To bi značilo da ovaj zakon uopšte ne može da nosi ovakav naslov, odnosno da takva zaloga više ne bi ni bila predmet ovog zakona.
Podsećam vas da se zakon odnosi na založno pravo na pokretnim stvarima upisanim u registar. Pa, ako nisu upisane u registar, onda i nisu predmet ove zaloge, nego se radi o ručnoj zalozi, onoj iz Zakona o obligaconim odnosima.
Zbog toga smo mi amandmanom tražili da ova odredba, zato što nije obavezujuća, jer ne postoji upis u registar kao obaveza, bude brisana, a da stav 2. u tom slučaju, u smislu ovog zakona, uopšte ne može da opstane. Jer, ako je zalogodavac založio stvar na koju nema pravo svojine, i evo sada prvi put pominjete u članu 4. pravo svojine, to znači da smo bili u pravu kada smo govorili da i u prvi i u treći član treba da bude ta odredba uneta, ili ako zaloga nije punovažna iz drugih razloga. Kad kažete "ili", to znači da ako nema pravo svojine, da onda zaloga nije ni punovažna. Pazite, kako je pravna norma data, možda to niste hteli, ali ovako kako piše, tako se tumači.
U tom slučaju, dakle, zaloga ne proizvodi pravno dejstvo. Još jednom molim da me s pažnjom saslušate, ako je zalogodavac založio stvar na koju nema pravo svojine ili ako zaloga nije punovažna iz drugih razloga, znači, nije punovažna ni iz ovog prvog razloga, ako nema pravo svojine, upis u registar zaloge ne proizvodi pravno dejstvo.
Po meni je potpuno ova odredba suvišna i nakaradno napisana. Ono što je predlagač hteo, morao je da kaže na neki drugi način, jer je ovaj član 4. toliko konfuzan da će u praksi izazvati veoma velike nejasnoće i probleme.
Ručna zaloga, po Zakonu o izvršnom postupku, daje mogućnost da poverilac zasnuje založno pravo zaključivanjem sporazuma sa dužnikom pred nadležnim sudom. Oni zajedno, poverilac i dužnik, mogu tražiti od suda da odredi i sprovede upis založnog prava na nepokretnosti dužnika, odnosno da odredi i sprovede popis pokretnih stvari dužnika, radi obezbeđenja novčanog potraživanja poverioca, zasnivanje založnog prava na nepokretnoj (to bi bila hipoteka) ili pokretnoj imovini, to vam je član 233. Zakona o izvršnom postupku.
Zbog toga ono što smo vam govorili u načelnoj raspravi i kada smo o ovom zakonu govorili, a i o Zakonu o finansijskom lizingu, da je bilo mnogo bolje da ono što želite kroz neke promene idete na zakone koji već te institute regulišu, dakle i Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o izvršnom postupku, i da na taj način postignemo efekat koji ste eventualno želeli i da nije bilo potrebno da donosimo nove zakone.
Gospođa predsedavajuća je rekla da Vlada nije prihvatila amandman, ali mi to ne znamo, jer izveštaj nismo dobili. Bio je red da stigne, a ministr kaže - stići će. Ne znam kako predsedavajuća zna, a mi ne znamo kako je Vlada odlučila.
Bilo bi nam mnogo lakše da raspravljamo o amandmanima kada bismo imali izveštaj i kada bi nas Vlada malo više uvažavala u tom smislu i na vreme dostavila svoje mišljenje na naše predloge amandmana.
Na član 5. koji se tiče upisa u registar podneli smo amandman koji traži da se taj nadnaslov i sam član 5. brišu kao potpuno suvišni. Smisao postojanja registra opravdan je ako se odnosi na sve ugovore o zalozi, a odredba da upis založnog prava u registar zaloge može tražiti poverilac ili zalogodavac unosi konfuziju u ionako veoma konfuzan zakonski predlog.
U stavu 2. ako upis traži poverilac, a potrebna je izričita izjava zalogodavca da pristaje da poverilac upiše založno pravo u registar zaloge, i to do te mere je tako uslovan da se postavlja pitanje šta ako on na to ne pristane, ima li onda ovog ugovora, da li ga nema možda, da li je to zaloga koja je predviđena Zakonom o obligacionim odnosima ili je to ova nova zaloga, za koju se uspostavlja registar i kod koje nema predaje stvari u državinu.
Ako smo već u samom naslovu zakona rekli da je to založno pravo stvari upisanih u registar, ako smo u članu 4. rekli da poverilac stiče založno pravo upisom u registar zaloge, onda je član 5. potpuno suvišan i nepotreban. Naravno da se postavlja pitanje šta bi trebalo da bude sadržina ovog člana, jeste to pitanje nadležnosti za vođenje registra založnog prava, obzirom da zalogu na nepokretnostima, odnosno hipoteku vodi nadležni opštinski sud.
Mi smo iz izlaganja ministra videli da ćemo tek imati na dnevnom redu predlog zakona o registru zaloge, što je po nama apsolutno nepotrebno, suvišno, jer treba da idemo ka tome da kodifikujemo zakonodavnu materiju, da imamo što manje zakona, da su oni što jasniji, što koncizniji i da obuhvataju sve ono što je do sada bilo obuhvaćeno sa dva ili tri zakona.
Zbog toga smo se zalagali da se ovakav ugovor o zalozi na pokretne stvari, a koji bi morao da bude upisan u sudski registar, predvidi kroz dve-tri odredbe izmena Zakona o obligacionim odnosima i time bismo postigli isti efekat; ne bismo zamarali Parlament ovakvim zakonima, niti bismo u pravni promet unosili konfuziju kakvu, recimo, unose neke odredbe ovog zakona, kao što je to bio član 4. ili potpuno suvišan član 5.
To bi išlo u prilog ovog amandmana, a na Vladi je da vidi koliko smo u pravu. Kažem, kroz čitav tekst zakona naišli smo na odredbe koje se u više navrata na isti ili malo drugačiji način pojavljuju, tako da se ne može steći utisak neke konciznosti celokupne materije koju ovaj zakon raspravlja. Hvala.
 Moram da priznam da ne razumem zašto se uopšte definiše u zakonu ko može tražiti upis založnog prava, ako ono mora da bude upisano u registar. Mogu kao založni poverilac ili kao zalogodavac da ovlastim advokata i da kažem - idi, upiši to u registar. Mogla sam prethodno da sklopim ugovor o ručnoj zalozi, da ga registrujem u sudu i da time isto završim posao, znači ono zbog čega sam htela da taj ugovor bude zaveden, da sebe obezbedim.
Uopšte ne shvatam zašto alternativna odredba i zašto uopšte odredba o upisu u registar na ovakav način. Upis založnog prava u registar zaloge mogu tražiti poverilac ili zalogodavac. Znam da je upis u registar u cilju obezbeđenja trećih savesnih lica i to je jasno, ali čemu služi ova odredba, šta ona precizira ili definiše, a što već nije definisano nekom drugom odredbom? Potpuno suvišan član.
Obzirom da uspostavljanjem posebnih registara za založene pokretne stvari - koje inače postoje u uporednom pravu, može to da bude uspostavljeno i kod nas, recimo pri Trgovinskom sudu, upis prema sedištu dužnika, na bilo koji način ili pri nekom drugom državnom organu, videćemo kako je to Vlada zamislila kada budemo taj zakon dobili - mogao bi se predvideti i obavezan upis založnog prava, odnosno založnog sporazuma sklopljenog u skladu sa odredbom Zakona o izvršnom postupku. To je opet rasprava u pravcu da smo mogli kroz izmene Zakona o izvršnom postupku da regulišemo ovu materiju.
Založni sporazum iznad određene vrednosti morao bi da bude regulisan kao obavezan za registraciju. Mogli smo na mnogo načina da prevaziđemo ovu potrebu za registracijom pred nadležnim organom, a ne donošenjem novog zakona koji definiše jedan institut koji postoji od rimskog prava, samo je sada potrebno na isti način da se upišu u registar i čitav zakon se bavi time, a poseban zakon ćemo doneti o tom registru.
Mogli smo u tom zakonu da definišemo to ili u Zakonu o obligacionim odnosima samo da definišemo kroz dve-tri odredbe, da postoji i ovakva vrsta zaloge, koja bi se razlikovala od ručne zaloge.
Mislim da je ovaj amandman kolege sasvim na mestu, u smislu da u stavu 1. ne može da se obezbedi novčano potraživanje iznosom koji je izražen u stranoj valuti. Jednostavno, strana valuta ne sme ni da se  ugovara. Ovaj momenat je nama otvorio oči u smislu da tvrdimo da će ovo biti zelenašenje. Ko ima stranu valutu? Ne može ni privreda. Privredni subjekt koji ima slobodna sredstva ne može da ugovara zalogu ili kao poverilac za devizna sredstva. Ovo će raditi isključivo pojedinci koji imaju devizna sredstva, bilo na bankovnim računima ili u džepovima. Ko drugi može, ministre? Ko još može? Da li može banka da se pojavi kao poverilac, kao založni poverilac sa deviznim sredstvima?
Privredni subjekti ne mogu, a cilj je ovde da jedni drugima u tom smislu pomažu, odnosno da se slobodan kapital tu pokrene. Dakle, bilo bi sasvim na mestu da se briše ovo, stranoj valuti, a stav 2. takođe nam je dao šlagvort za napadanje zakona u načelu, jer predviđa da se založnim pravom obezbeđuje određeni iznos glavnog potraživanja, a što je sasvim na mestu, dužna kamata, a vi ste rekli, ne, nije to zelenašenje, nije to dam ti keš, kako ste rekli, a kamata 10 ili 20%. Vidimo, ugovara se kamata, na kom nivou, kako, to će biti predmet slobodnog ugovaranja i može da bude i ta zelenaška 10, 20, 30 posto, sve zavisi, a para ima sve manje, potreba ima sve više. Prema tome, kamate će biti sve veće.
Znamo kada se nešto zalaže, obično ta stvar koja se zalaže mora da ima vrednost duplo veću, nego što se dobija od založnog poverioca. Vi imate opremu vrednu 100.000 maraka ili evra, ne mogu više da se prebacim na to, a potražujete od založnog poverioca 50.000. Znači, morate da imate duplo veću vrednost da biste dobili tu vrstu kredita. Tu je već uračunata ta dužna kamata i navodno troškovi naplate potraživanja. Oni svakako treba da budu planirani, ali ova dužna kamata zaloga nije predviđena kao institut, na zalogu se ne propisuje bilo kakva kamata, niti je ona ovde propisana. Zbog toga smo tvrdili da ovo jeste prostor i legalizacija zelenaštva. Zbog toga bi trebalo brisati i ovo "u stranoj valuti", kao i da kamata ne bude onaj deo iznosa koji se obezbeđuje založnim pravom.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji je gospodin Ljubojević obrazlagao na član 9. i kojim se traži da u prvom stavu nakon reči "raspolagati" treba da stoji "na osnovu prava svojine", nikako drugačije i ne može, jer vi možete da držite stvar po bilo kom osnovu, ali njome možete da raspolažete samo ako imate pravo svojine. To je osnovni element prava svojine. Zato vas sada pitam zašto toga nema ranije u ovim prethodni članovima, da bi se to podrazumevalo. Dakle, moralo bi da stoji.
Inače, što se tiče ovog stava 2. ili 3, kao objekt ručne zaloge može da se pojavi svaka pokretna stvar koja se nalazi u prometu. Potrebno je samo da ona bude u dovoljnoj meri tačno individualizovana, odnosno određena . U tom smislu pojam floting čardža (floating charge), recimo kao založnog prava na svim dospelim potraživanjima ili na celokupnoj imovini i poslovanju preduzeća, koje se može tokom vremena menjati, poznat je u zapadnim sistemima, a do sada nije bio prihvaćen u našoj praksi, mada nije bio ni izričito zabranjen.
Mogao je kao takav da se ugovara, a jedno od načela zaloge jeste i načelo specijaliteta, koje predviđa da založno pravo obuhvata samo individualno određene stvari, mada je moguća zaloga i na zbiru stvari. To je tzv. robni lager, gde je predmet zaloge određena stvar na opšti način, ali zalogodavac u tom smislu je ovlašćen da odatle izvuče određenu stvar ili je zameni drugom, tako da odredba čitavog člana 9, kao i sve ovo što sam kazala, sadržana u Zakonu o obligacioni odnosima i ovo upšte nije nikakva nova odredba. Sve to opet govorim samo zbog toga da vas ubedim da je zakon bio suvišan.
Znači, ovo je potuno ista odredba, ne znam tačno kog člana Zakona o obiligacionim odnosima, sem što tamo normalno stoji - na osnovu prava svojine, jer to podrazumeva mogućnost raspolaganja i ponekad, kada zakon hoćete da menjate ili hoćete da mu stavite određene primedbe, da stavite amandmane, kada završite sa svim amandmanima ili sa razmatranjem svih članova zakona, vratite se na prvi, drugi, treći, pa vidite da je to već negde drugde rešeno i ponovo idu intervencije.
Otuda su i ove naše primedbe, koje su kolege izricale, da je koncepcijski zakon zaista loše urađen i da je to moglo, ako ste hteli poseban zakon, sa mnogo manje članova, pa čak i kroz prelazne odredbe ili kroz onu odredbu da je supsidijarnost ovde na delu kada su u pitanju drugi zakoni, da rešite problem, a nije nam trebalo ovde 68 članova zakona.
Član 11. stav 1, mada je čitav član u stvari sadržan u članu 989. Zakona o obligacionim odnosima, predstavlja pravnu normu koja je apsolutno neodrživa. Jer, pravna norma koja počinje sa "dok ne bude pismeno obavešten" - po meni, kao nekome ko se stvarno zalaže za to da pravno normiranje ima neka pravila, moraju da postoje neka obavezna pravila koja moramo da poštujemo - potpuno je neodrživa.
Odredba "može, a ne moraju" ne znači ništa. Mi smo za imperativne pravne norme, jer jedino su takve norme apsolutno jasne. Zbog toga tražimo, pre svega, da u stavu 1. dođe do izmene, tako da on glasi: "O nastanku založnog prava na nekom potraživanju dužnik založnog potraživanja se pismeno obaveštava o postojanju ugovora o zalozi". Ovo "postojanje ugovora o zalozi" vidim sada da je i kod mene suvišno.
Znači, moralo bi da bude "obavezno". U pitanju je potraživanje, praktično prelazi na drugo lice i on mora da bude obavešten o tome da postoji zalog na tom potraživanju. Nema tu "može ili ne može". Član 989. Zakona o obligacionim odnosima kaže: "Za sticanje založnog prava na nekom potraživanju potrebno je da dužnik bude pismeno obavešten o zaključenom ugovoru o zalozi".
Ova pravna norma već govori o tome da je to imperativno, odnosno da je obavezno, s tim što pod tačkom 2. insistira i na tome da je zalogodavac dužan predati zalogoprimcu ispravu o založenom potraživanju. Znači, isprava o dokazu prava nekog sledi čitavo ovo potraživanje.
Drugi stav člana 11, koji je ovde u tom smislu suvišan, ukoliko bi se prihvatila izmena stava 1, tražimo da se briše, mada on ovako kako glasi da o zalozi potraživanja iz stava 1. ovog člana dužnika mogu obavestiti zalogodavac ili založni poverilac" ne znači ništa ako nema obaveze koja mora biti imperativna u stavu 1. Onda, ovo što piše, mogu jedan, ili drugi, ovaj kaže onaj će, onaj kaže ovaj će, ni jedan ne obavesti, trpi onaj treći, odnosno dužnik koji tek treba da namiri poverioca, a nije bio jedan od ugovarača u trenutku kada je došlo do sklapanja ugovora o zalozi.
Imam utisak, gospodine ministre, kad me slušate, da se u mnogo čemu slažete i da biste verovatno, kada bi samostalno o tome odlučivali, mnogo štošta ovde prihvatili. Jer, suština se umnogome ne bi promenila prihvatanjem ovih amandmana, a dobili biste jedan mnogo bolji zakon.
Ne plediram i ne tvrdim da smo mi u normiranju i podnošenju amandmana bili stručniji od ljudi koji su u Ministarstvu zaduženi za to da pripreme ovakav zakon. Vaša mora da bude ideja, a zna se ko na tome radi, ali smo se, evo, ovog puta, a i obično tako radimo, pripremili dobro, i u cilju celokupnog pravnog poretka podneli ove amandmane koji bi značajno poboljšali tekst zakona. Zato mi je stvarno žao što nemam mogućnosti da pročitam šta su ljudi koji su u Ministarstvu radili na Predlogu zakona nama pisali kada su nam obrazlagali da neke od ovih amandmana, a pretpostavljam sve, ne prihvataju.
Evo kako se samo u jednoj rečenici u članu 13. može praktično zameniti sve ono što ste vi napisali u tri stava. Nesporno je da predmet založnog prava mogu da budu stvari ili prava koje će zalogodavac tek pribaviti u budućnosti, a to se vidi i iz prethodnih članova zakona. To predviđa Zakon o obligacionim odnosima. Samo je potrebno da se predvidi obaveznost upisa u registar.
Znači upisuje se u registar i tu je tačka. Nema potrebe onda da postoje ni ovaj drugi, ni ovaj treći stav. Drugi stav kaže da založno pravo nastaje kada zalogodavac stekne pravo svojine na stvari, odnosno pravo potraživanja ili neko drugo imovinsko pravo, koje već može da bude i pravo svojine, i pravo zakupa, i državine i tome slično.
Nepotrebna tri stava koja u stvari žele isto ovo što smo mi rekli našim amandmanom, samo mnogo jednostavnije. Kada malo bolje pogledate duh celog zakona i ne mogu sada da pronađem u kom to članu stoji, da to mogu da budu i buduće stvari, predmet založnog prava na budućoj stvari se obavezno upisuje u registar zaloge. A to, ko će da traži upis, kada će da traži, najnormalnije je da to bude upisano u registar i svaki ugovor o zalozi koji tretira ovaj zakona mora da bude upisan u registar. Inače, to nije ova zaloga.
Niko mi nije još odgovorio, zašto stalno odredba, ako upiše, ili ovaj traži, ili onaj traži, može da bude upisan, ne mora da bude upisan, kada je jasno iz prvog člana zakona da svaki ugovor o zalozi mora da bude upisan u registar zaloge, pa čak i kada se radi o budućim stvarima.
Ne bih da pokvarim diskusiju mog kolege Janjića, ali u prilog ovog amandmana, a vezano za načelnu diskusiju koju sam iznela, neprihvatljivo je da u jednom članu zakona iznad koga imamo nadnaslov, primena drugih propisa, imamo dva stava koja govore o tome kada se odredbe ovog zakona ne primenjuju i jednu odredbu koja govori o tome da se odredbe ovog zakona primenjuju na zalogu, recimo, prava svojine, patente, modele, uzorke i slično.
Uobičajeno je da se zakonom reguliše na šta se zakon primenjuje, a ne na šta se ne primenjuje. Ako ovaj član povežemo sa članom 10. stav 3, u kome stoji da predmet založnog prava mogu biti i druga imovinska prava kojima njihov imalac može slobodno raspolagati, onda vidimo da je čitav član praktično potpuno suvišan.
Jasno je da osim na stvarima zaloga može da se konstituiše i na određenim imovinskim pravima, potraživanjima, autorskim i pronalazačkim pravima, pravima iz hartija od vrednosti, kao i pravima koja su vezana za vlasničke odnose, odnosno potraživanja i jedino na šta ne može to su prava koja su vezana za ličnost, a to su prava upotrebe, stanovanja i plodouživanja. To ste mogli da stavite u jedan od ova dva stava, ukoliko ste ovako sa negacijom hteli da tačno definišete na šta se ne odnose odredbe ovih zakona.
Dakle, ne može da se uspostavi zaloga na pravo upotrebe, stanovanja, plodouživanja, a to da se odredbe ovog zakona primenjuju na zalogu prava intelektualne svojine itd. što je predviđeno u stavu 3, već je sadržano u članu 10, pa prema tome trebalo je da se opredelimo da li ćemo zadržati samo ovaj treći član ili samo ova prva dva. Mi smo smatrali da prva dva treba brisati, jer je uobičajeno da zakon reguliše samo ono na šta se primenjuje, a ne na ono na šta se ne primenjuje.
Kako su ovde svi nešto čuli, a mi nismo ništa čuli i ne znam stvarno iz kojih izvora poslanici znaju da li je nešto prihvaćeno ili nije prihvaćeno. Da li je to na Odboru razmatrano, pa se na Odboru već predlagač saglasio sa nekim amandmanima, to bi bitno uticalo da znamo vezano za našu diskusiju.
Ali, pošto ne znamo da li su naši amandmani prihvaćeni ili nisu, koji jesu, koji nisu i iz kojih razloga, sada bih molila ministra da mi kaže vezano za član 15, obzirom na ovakvu pravnu normu da poverilac može steći založno pravo upisom u registar zaloge, osim ako nije drugačije određeno zakonom, kada je to drugačije određeno zakonom. Kada može, a kada ne može.
Znači, konkretan odgovor šta je svrha ove pravne norme, jer stvarno ste dali vrlo šturo obrazloženje uz sam zakon. Obrazloženje treba da sadrži cilj zakona, znači šta želimo njime da postignemo, ali isto tako mora da objasni i pojedinačno pravne norme, a ne samo poglavlja, jer obrazloženje koje u sebi sadrži samo naziv poglavlja za nas poslanike zaista ne znači ništa.
Ciljno tumačenje svake pravne norme je kompletno obrazloženje uz zakon i baš smo iznenađeni kada smo ovaj zakon čitali, da smo dobili ovako šturo obrazloženje na jednoj strani za zakon koji ima 60 i više članova i kojim se jedan novi institut u pravni promet uvodi. Stoga, samo radi razumevanja čitave materije, potrebno je da znamo kada je to drugačije određeno zakonom, a mi to iz ovog zakona nismo mogli da vidimo.
Bitno je, poštovane kolege, da se vratimo na to šta su bitni elementi ručne zaloge, a šta su bitni elementi ove zaloge koja se upisuje u sudski registar. Pre svega, to su ugovorne strane, i kod jednog i kod drugog slučaja, to je predmet zaloge, kod ručne zaloge to je prenos državine, a kod ove je upis u sudski registar.
Pošto je to ugovorni odnos između tačno određenih lica, vodi se računa, jer kada zalažete neku stvar vodite računa o tome ko će da vam bude partner. Nije vam svejedno ni ko će da vam da pare. Ne bih se kod svakog zadužila, ni za živu glavu. Strogo bih vodila računa o tome kod koga ću da se zadužim.
Isto tako, onaj koji daje pare neće da ih da svakome, nego procenjuje da li taj može ili ne može da mu ih vrati, šta taj ima, kako se ponaša, da li su mu poslovi legalni ili nisu. Na taj način poslovni partneri biraju jedan drugog, ugovorom obavezuju na nešto i to upisuju u sudski registar.
Nedopustivo je da se menja poverilac na ovaj način kako je to ovde predviđeno. Kaže se - založni poverilac može da odredi treće lice da preduzima neke pravne radnje. To je nesporno. To može da uradi, kako radi zaštite, tako i radi namirenja založnog potraživanja, ali i to pred određenim organima u procesu naplate. Neće čovek time da se bakće, pa prepušta nekome da to uradi umesto njega. Ali, to se svakako mora uraditi pred nadležnim državnim organima.
Ovako kako je to ovde napisano zaista može da se tumači onako kako je gospodin Mirčić rekao. Čini mi se da se stvarno legalizuju uterivači dugova.
Dakle, ostaje ovaj deo da poverilac mora da ostane isti, a treće lice može da preduzima samo pravne radnje radi zaštite i namirenja založnog poverioca. U registru uvek mora da stoji ko je založni poverilac, ko je založni dužnik, a može da postoji neka zabeležba, ukoliko se trećem licu omogućava, odnosno ako to ovlašćenje dobije, da preduzima neke pravne radnje.
To je institut zabeležbe. Dužnik, onaj koji dođe u situaciju da treba da se izvrši naplata potraživanja jer nije vratio svoj dug, zna da kada se ovaj pojavi pred nadležnim organom, to lice je ovlašćeno od strane poverioca da se tu u njegovo ime nalazi.
Samo bi trebalo da postoji zabeležba o tom trećem licu, a nikako to treće lice ne može da stupi na mesto založnog poverioca. To je prosto nedopustivo.
Da smo imali malo više vremena, verujte, imali bismo mnogi više amandmana. Sad, spremajući se za obrazlaganje ovih amandmana, vidim da smo mogli da tražimo mnogo više u ovom članu 20, odnosno mogli smo da tražimo brisanje i člana 1, i stava 1. i stava 3. člana 20, jer su oni već sadržani u nekim drugim članovima. Ovaj prvi stav -"Zalogodavac i posle upisa založnog prava u registar zaloge ima pravo da drži predmet založnog prava"- sadržan je već u članu 1. To proizilazi iz prvog stava prvog člana ovog zakona i iz naslova. Nema potrebe da se ovde pominje. To proizilazi iz  stava 1. člana 1. ovog zakona i iz naslova zakona. Nema potrebe da se ovde pominje.
Stav 3: "Zalogodavac je ovlašćen da upotrebljava predmet založnog prava prema njegovoj uobičajenoj nameni", već je sadržan u članu 18: "Zalogodavac je dužan da, po zaključenju ugovora o zalozi, čuva predmet založnog prava sa pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika", "da ga održava u ispravnom stanju i vrši potrebne opravke na njemu". Prema tome, nema potrebe da to ponavljamo.
Stav 2. i amandman koji je dat na stav 2. zaista je u skladu sa nadnaslovom iznad člana 20. koji govori o državini i upotrebi, odnosno pravu zalogodavca i ne može onda da se govori o obavezi zalogodavca. Napišite onda šta su prava. Mnogo bi jasnija bila odredba da poverilac stiče pravo državine, a ne zalogodavac gubi pravo na državinu.
Jeste efekat isti, ali je taj momenat sticanja prava državine veoma važan, obzirom da se oni mogu sporazumeti, a to je predviđeno i Zakonom o obligacionim odnosima, i da zajednički drže stvar. Ako takvu zalogu upišu u registar, to je onda ova zaloga. Ministre, šta u slučaju da se dogovore da zajedno drže i čuvaju stvar, a mogu da se dogovore? Koja je to zaloga u pitanju i šta onda, nigde nismo to u ovom zakonu regulisali.
Dame i gospodo, gospodine ministre, u obrazloženju zakona piše nešto više o ovim članovima, od 29. do 34, koji predviđaju redosled založnih prava, sem ovo što je napisano, da se u delu šest Predloga zakona propisuju pravila za utvrđivanje redosleda prvenstva naplate založnih prava, pa verovatno bi i amandman bio drugačije koncipiran.
Možda ne bi baš zahtevao brisanje. U međuvremenu sam se setila da je Zakonom o budžetskom sistemu konstituisano pravo zaloge i da ministar Đelić već tim zakonom ima pravo da uspostavi zalogu nad porezima i drugim dažbinama, kao što su takse ili neke druge dažbine koje idu prema državnom organu, odnosno prema carini recimo, ali onda je trebalo da se u ovom zakonu predvidi, jer tamo, koliko se sećam, nije predviđeno kada se to pravo uspostavlja, kada se ono upisuje u registar i nedovoljno je onda da stoji da se red prvenstva određuje prema vremenu njihovog upisa u registar.
Jer, Zakonom o budžetskom sistemu nije predviđeno da se to založno pravo upisuje u registar, obzirom da tada niti je postojao registar, niti je postojala ova vrsta zaloge, nego samo ručna zaloga, a nije mogla da se uspostavi ni ručna zaloga i o tome smo pričali kada je taj zakon bio na dnevnom redu.
Zbog toga bi možda trebalo, kada dođe do glasanja u pojedinostima, da Vlada iskoristi mogućnost da u skladu sa Poslovnikom podnese amandman koji bi menjao član 34. time što bi ga dopunio odredbama koje govore o tome kada su ta potraživanja poreza i drugih dažbina upisana u registar. Dakle, povodom onoga što je koleginica Radeta rekla, a što je moguće i sa čime nikako ne možemo naravno da se složimo, jer ma koliko to izgledalo normalno, ali mi vidimo čemu to vodi i svesni smo da će mnogi biti u nemogućnosti da plate poreze. Tu pre svega mislimo na fizička lica, ne mislimo na privredu. Za poreze, neke druge dažbine i naravno za te neplaćene dažbine odgovaraće svojim pokretnim stvarima.
Dakle, član 34. trebalo bi sama Vlada da na odgovarajući način preformuliše time što bi pojasnila, ne toliko zbog nas ovde koji ćemo o tome glasati, mi ćemo svakako glasati protiv zakona, nego zbog onih na koje će se ove odredbe odnositi i koji će ovaj zakon naravno primenjivati.