Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Naravno. Novi obrazovni modeli za koje se UNICEF zalaže, nešto sam od literature pročitala, po principu je TV top-šou. Svako može na demokratski način da da svoje mišljenje o svemu. Dakle, nema kritičkog napora da se napusti vlastito gledište u korist nekog sveobuhvatnog gledišta.
Primer za to je, iz jednog naučnog časopisa sam to pronašla, kako se na taj način proučava značaj Svetog Savet. Između ostalog, u jednoj takvoj radionici, na taj način kako sam ja ubeđena da će se programi donositi preko vaših centara i komisija. Treba da se napravi intervju sa Svetim Savom i to deca urade na ovaj način: pitaju - kako se danas osećate. Sveti Sava odgovara - osećam se mrtvo. Kada se vraćate na nebo? - Prvim JAT-ovim avionom. Ko vam je napravio tu jež frizuju? - Ilija Gromovnik. Gde vam je oreol? - Ostao u mašini za pranje veša.
Hoćemo li mi imati ovakve programe? Hoćemo li mi na ovakav način da edukujemo svoju decu? U Srbiji i Crnoj Gori, uz finansijsku podršku Soroša, održani su mnogi seminari, aktivne nastave i formirana mreža 20 eksperimentalnih škola, koje bi trebalo da budu uzor budućoj reformi obrazovanja. To je ovo što sam vam pročitala, to je sa predavanja u jednoj od tih eksperimentalnih škola.
Ima još interesantnih primera za tako nešto, a verujem da je to samo preteča svega onoga što će nam se dogoditi, a što nije nužno da se menja. Ako nešto treba da se uradi, jesmo za to da se usavršavaju prosvetni radnici, da li na ovaj način licenciranja. Mislim da ste to nepotrebno uzdigli na taj nivo. Svakih pet godina proveravate nastavnike, u stvari ih ništa ne proveravate, samo ih terate da idu u te nove školice, na ta nova savetovanja. To im je malo radosti, i onako su im plate male. Tamo je sve džabe, to neko plaća. Na tim savetovanjima ih uče da rade ovako kako je radio ovaj nastavnik na temu značaja Svetog Save.
Vaš zamenik ministra je u dnevnoj šampi rekao da u našoj književnosti, u predmetu srpski jezik i književnost, treba ubaciti izučavanje filma, stripa, spota, kompjuterske animacije. Ako je svemu tome mesto u književnosti, a nije mesto Kosovskom ciklusu ili Jovanu Dučiću ili u istoriji za šesti razred, da u jednoj jedinoj rečenici piše da je Prvi srpski ustanak podigao Karađorđe 1804. godine, onda nam ne treba nikakva reforma, odnosno, treba nam pod hitno reforma, ili nam trebaju izbori da promenimo ovu vlast i da dobijemo ozbiljnog ministra koji će da radi u interesu ove države i da se zainteresuje za to da se obezbedi poštovanje tradicionalnih vrednosti, a ne ovakve ludorije kao što sada imamo.
Verujte, mi roditelji koji imamo decu u osnovnoj i srednjoj školi, u obavezi smo moralnoj da pratimo ono što uče i da ispravljamo ili dopunjujemo ono što pogrešno nauče. Ja ne mogu da dopustim da moje dete na taj način uči istoriju ili književnost. Moram da mu obrazložim da to nije tako, nego ovako i da se desilo drugačije nego što tamo piše. Molim vas, u istoriji za osmi razred, dve godine nakon revolucije veličanje Oktobarske revolucije. To je nečuveno za sistem obrazovanja.
Davnih sedamdesetih godina, na katedri za svetsku književnost, profesor Dragan Nedeljković, tumačio je Gogoljeve "Mrtve duše". Znate li šta je tom prilikom rekao? Ubeđena sam da je bio u pravu. "Amerikanac ne može da shvati ni oseti rusku literaturu. On nema dimenziju kojom bi mogao obuhvatiti razmere i dubine likova Gogolja, Dostojevskog, čak ni Tolstoja. Za njega je "Zločin i kazna" samo jedan kriminalistički roman, a "Rat i mir" on razume samo na nivou događaja priče, zato oni prave "Rat i mir" u stripu. To je ono što nama Soroš, što nama UNICEF hoće kroz ovaj novi sistem obrazovanja, a naša poslušna Vlada i poslušni ministar, član Saveta beogradskog centra za ljudska prava, to naravno treba da sprovede.
Po pitanju ko sve može da bude osnivač naše škole, zaista se krije jedna velika opasnost, jer ako pođemo od toga, verovatno ste juče čitali u štampi da je registrovano udruženje građana pod nazivom, mislim da je bio "Satanit" u Belom Potoku, meštani su nezadovoljni što se ta sekta nalazi tu, uredno registrovana, mada udruženje za odbranu Vojislava Šešelja nije moglo da bude registrovano kod MUP-a, i takvo jedno udruženje građana može da osnuje predškolsku ustanovu. U koga mi da imamo danas poverenje, da budemo sigurni da ako nam ministar sad to kaže, nemamo nameru da to bude ili nećemo dozvoliti da se tako nešto desi. Apsolutno nemamo poverenja u to, jer su i mnogi članovi Vlade, imali smo priliku da o tome i čitamo i čujemo kada su se međusobno optuživali, pristalice ili članovi koje kakvih sekti.
Ono što treba da se uradi, umesto da se bacaju ovoliki novci na ove centra i ove komisije, koje uzgred budi rečeno mogu da rade nešto što im ministar kaže da rade, mogu i da ne rade, pa ako ne urade, onda to opet uradi Ministarstvo, a pare su tamo ostale, bolje je bilo da smo poboljšali položaj prosvetnih radnika, jer bi oni na taj način imali zaista više elana i povratilo bi im se samopoštovanje koje su davno izgubili i sigurno uložili veći napor u to da naša deca lakše savladavaju gradivo.
Dakle, smanjenje programa da, usavršavanje prosvetnih radnika da, ali kome to poveriti je veliko pitanje odgovornosti i vođenje računa o materijalnom statusu radnika.
Znate šta, koga zmija ujede i guštera se plaši. Mi smo doživeli ono sa Šuvarom i šuvaricom, a sada se plašimo i ove Gašine škole i naravno da sa posebnom pažnjom vodimo računa da nam se ne ponovi ista greška. Što se nas iz Srpske radikalne stranke tiče, mi nećemo glasati ni za jedan zakon koji nam bude predložila ovakva neodgovorna vlada, a pogotovo ovako neodgovoran ministar, koji je profesora pravnog fakulteta dr Vojislava Šešelja izbacio, potpuno bez ikakvog oslonca na bilo koji zakon, izbacio sa fakulteta i sada treba da mu verujemo da on neće na ovaj način lustrirati sve nastavnike po osnovnim i srednjim školama. Ja njemu više ne mogu da verujem, ni kada mi kaže dobar dan, sem kada svojim očima vidim da nešto radi, kao što sam jutros videla da je lepo išao da igra tenis i došao ovde relaksiran, može da izdrži sve ovo što smo mi noćima morali da radimo, obzirom da nam je dnevni red bio dostavljen u četvrtak, a zasedanje smo završili u petak i mogli smo samo u subotu da radimo na ovom zakonu, da podnesemo amandmane.
Skoro su bili stručnjaci iz Švedske u jednoj od naših osnovnih škola u Beogradu. Ne mogu tačno da se setim naziva te škole, nije ni bitan naziv, koji su bili iznenađeni koliko su naša deca komunikativna, koliko osnovnog znanja poseduju, i žalili su se kako oni svoju decu ne mogu da nateraju da govore. Ako hoćemo takvu otuđenost, onda za ovaj zakon možemo da glasamo, da nas ne grize savest, ali što se nas poslanika Srpske radikalne stranke tiče, mi za ovaj zakon glasati nećemo.
Uzimam sebi za pravo da protumačim ono što sam već rekla u načelnoj raspravi, po pitanju centralizacije ili navodno neke decentralizacije. To je očigledno veoma moderno, kad je naša vlada u pitanju, da sve što prenosi na nekog drugog naziva decentralizacijom. Ovde nije u pitanju decentralizacija, jer sve te programe, praktično sve ono što je u nadležnosti ovih saveta koje ste predložili, a mi se zalažemo da ostane samo taj jedan, prosvetni savet sa ovim nadležnostima koje ste i predvideli, jer ova dva su potpuno izlišna i samo birokratizuju čitav posao oko obrazovanja. Taj prosveti savet, ako je kadar da donese opšte osnove predškolskog obrazovanja, a vi kažete da ste već uradili osnove školskog programa i predškolskog i školskog, onda ne vidimo šta će ubuduće da rade, ali pretpostavljam da će to da se prati. Međutim, ne možemo da se složimo sa tim da školske programe spustite na nivo lokalne samouprave, jer se zalažemo za jedinstven sistem. Mora da postoji neki minimum, nešto na nivou države određeno što mora da postoji. Ne može sada da se pusti lokalnoj samoupravi da ona odlučuje o tome šta će i kako da se planira u oblasti školskog programa za bilo koji nivo osnovnog ili srednjeg ili predškolskog obrazovanja.
To je ono protiv čega jesmo, i jesmo protiv toga da fizička lica ili strana fizička lica osnivaju škole na teritoriji naše države po stranim programima. Nemam ništa protiv, neka Albanija ako je zainteresovana osnuje školu u Preševu ili Bujanovcu, neka plati tu školu, ali mora da se izučava program koji se u ovoj državi izučava. Mi to nećemo da dozvolimo. Ne samo u Preševu i Bujanovcu, oni to mogu da urade i usred Beograda. To ne vodi ničemu. Nismo ni protiv toga da dođu Englezi da osnuju svoju školu ovde na engleskom jeziku. Doduše, to znači pojeftinjenje troškova onim roditeljima koji imaju nameru da svoju decu školuju u inostranstvu, pa zašto da ih od tako malih nogu šalju u inostranstvo, neka ovde uče a engleskom jeziku po programu Engleske, pa će posle tamo završavati fakultete.
Ne može to baš tako da se uradi, kao što ste vi zamislili. To je veoma opasno. Imali smo primer na Kosovu i Metohiji po pitanju obrazovanja po stranim programima i videli smo do čega je to dovelo. Dakle, mogu i privatne škole u Srbiji da budu osnovane od strane fizičkih lica. Ko hoće da plati neka izvoli, neka školuje svoju decu tako, a ko neće, ne može ili nema poverenja, kao što mnogi danas nemaju poverenja u raznorazne privatne univerzitete, pa svoju decu školuju isključivo na državnom univerzitetu, bez obzira koliko to košta, jer treba prohodnost da se obezbedi za viši nivo obrazovanja, jer treba neko posle tog stručnjaka i da zaposli.
Gospodin Šandor me nije dobro razumeo, kao ni gospodin ministar kada je odgovorio na moju repliku koju sam imala u prepodnevnom delu zasedanja. Mi apsolutno nemamo ništa protiv i mislim da je to i sada tako, da se pripadnici nacionalnih manjina obrazuju i školuju na maternjem jeziku.
Mi smo protiv toga da se po stranim programima ovde obrazuju. Znači, po udžbenicima koji bi došli iz inostranstva. A apro po ovoga što ste rekli oko toga da naši kadrovi iz Srbije idu u Mađarsku da bi kao nstavni kadar mogli da predaju, to je nužnost jer u Mađarskoj postoji samo jedna gimnazija u Pešti na srpskom jeziku i ne mogu Srbi da se školuju na univerzitetskoj nastavi. A, ovde u Srbiji Mađari imaju i ekonomski fakultet na mađarskom jeziku u Subotici i imaju učiteljski fakultet gde mogu da se školuju na mađarskom jeziku i nastavni kadar može normalno da se obrazuje. U tome je problem.
Mada, moram da priznam, da ne treba toliko potencirati taj problem jer problema u stvari nema kod nas. Imala sam priliku da budem u Dimitrovgradu gost jedne gimnazije. Znate kakva je struktura stanovništva u Dimitrovgradu. Uvek se đaci izjašnjavaju na kom jeziku žele da uče gimnaziju i nijedan jedini đak u proteklih desetak godina se nije izjasnio da želi da pohađa nastavu na bugarskom jeziku. To je nešto što govori u prilog, to nije asimilacija, nije ni nasilna asimilacija, jednostavno su shvatili da ako žele prohodnost posle na fakultetima ili hoće zaposlenje moraju da ovladaju dobro srpskim jezikom i da uče na srpskom. Ali, svakako, kažem nacionalne manjine apsolutno treba, to sam i rekla i ako me niste dobro razumeli evo ponavljam, da se školuju po svom izboru i na maternjem jeziku. To nije sporno ali da nam dolaze udžbenici iz bilo koje druge države to je neprihvatljivo za nas.
Članom 3. predviđeno je šta se smatra ljudskim pravima u smislu ovog zakona. U smislu ovog zakona, ljudskim pravima može da se smatra samo ono što je predviđeno Ustavom i međunarodnim konvencijama, koje treba da budu ugrađene u naš najviši pravni akt, odnosno Ustav, i ništa drugo. Ne može nijedan drugi zakon da propiše da postoji neko pravo ako ono nije regulisano samim Ustavom. Ovaj ustav još uvek važi. Nadam se da će važiti malo duže, da nećete uspeti, u svom nedelu, da ga promenite i time potpuno upropastite državu.
Ali, u tom ustavu, u članu 9. još uvek piše da sudska vlast pripada sudovima. To, samim tim, znači da ovo što ovaj zakon predviđa - da putem nekih komisija koje se formiraju na predlog predsednika države, nešto što bi ličilo na neke preke sudove, ne može da ima nikakvo pravno dejstvo, jer oni nisu predviđeni najvišim pravnim aktom. Taj najviši pravni akt, opet, nije ostavio prostor nikome, pa ni Narodnoj skupštini, da može ovu materiju na ovakav način da reguliše. Tačno se zna šta rade sudovi, šta rade tužilaštva, šta radi Narodna skupština, a šta Vlada. Tu mesta za neku četvrtu granu vlasti apsolutno nema. Postoji demokratija, bar na papiru, postoji politička scena i postoje izbori na kojima se sve ostalo dešava pred licem javnosti i uz učešće javnosti. Sve ostalo je neustavno. Oni koji bi primenjivali ovakav zakon kršili bi Ustav i sami bi potpadali pod tu lustraciju.
Ne znam kako je moguće da se izabere ova komisija, da članovi te komisije rade a da, pri tome, nema ustavnog ovlašćenja za formiranje takve komisije, a da i sami ne budu predmet lustracije. Samo sudovi mogu da rešavaju ovakve stvari.
Na primer, možete da predvidite potrebu za lustriranjem. Ali, to biste mogli da učinite kroz neku drugu formu, pa da to bude neka od mera koju će sudovi u redovnom postupku izricati, ako mislite da vam je to pametno. Ne mislim da je to pametno, jer se demokratija i sastoji u tome da bude zadovoljena javnost rada, da se o svakome od nas sve zna, da vam sva štampa i svi mediji budu dostupni, da možemo da pružimo odgovor na lažne optužbe, da se ne krijemo iza toga da smo narodni poslanici pa imamo imunitet, ili smo članovi Vlade pa imamo imunitet; kada tužimo onda nije važan imunitet, a kada smo tuženi pozivamo se na imunitet. Znači, sve treba da bude pred licem javnosti, a onda nam nisu potrebni nikakvi preki sudovi. Narod to završi po kratkom postupku, jer stekne odgovarajuću sliku.
Naravno, kod nas mediji nisu otvoreni nego rade pod cenzurom i autocenzurom i stvaraju pogrešnu sliku o mnogim ličnostima i političkim strankama. Tu postoji opasnost da se dovedu u zabludu. Ali, uvek postoji način, možda je potrebno malo više vremena ili malo više rada, da se do istine dođe.
Još uvek imamo pravo da govorim, nemojte da me ometate. Posle petog minuta me obavestite da mi je vreme za diskusiju isteklo.
Vi me u petom minutu obavestite, a sada mi dozvolite da govorim dalje.
Nemojte sada da mi skraćujete predviđeno vreme za diskusiju. Šta me to briga? Nisam ćorava, nosim naočare, ali onaj sat vidim odlično. Vidite da naočare držim na nosu.
Član 12. u poslednjem stavu govori o tome da se obezbeđuje sudska zaštita sloboda i prava zajamčenih i priznatih Ustavom. Kako se obezbeđuje ta sudska zaštita?
Za početak, stenograme koje imamo sa ovih sednica možemo da uputimo toj novoformiranoj komisiji, komisiji koju ćete formirati na osnovu ovog zakona, pa neka radi po tome sledećih pet godina. Stvarno bi imala šta da radi.
Dame i gospdo, ovaj član je problematičan po pitanju retroaktivnosti i samo ću sa te pozicije da govorim o ovom članu, jer je teško nešto više dodati izlaganju četničkog vojvode Branislava Vakića.
Odredbe ovog zakona primenjuju se na sva kršenja ljudskih prava, a sve je to posle 23. marta 1976. godine, kao dan stupanja na snagu Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pod uslovima određenim ovim zakonom.
U poslednjem članu ovog zakona, u članu 35. pod tačkom (3) kaže se da se ovaj zakon primenjuje 10 godina od dana stupanja na snagu. Znači, ovde nije uobičajeno da se prvo u zakonu, makar i u ovom poslednjem članu gde se govori od kada počinje primena zakona, određuje dokle će on trajati. Možemo da kažemo, ali obično se ne kaže ništa, jer zakon traje dok se ne stavi van snage, odnosno dok se ne donese zakon o prestanku važenja zakona.
Ne znam šta ste hteli time da kažete, valjda računate na neke godine koje predstoje, a koje treba da budu navodno godine za ulazak u Evropsku uniju. Nesporno je da ovde ima retroaktivnosti, o tome se izjasnio i Odbor, gospodin Hiber je kao predsednik Odbora upravo to rekao, kao potpisnik predlagača rekao je nešto drugo, ali dobro, to je na vašu dušu, vi možete donositi kada hoćete i kakve hoćete zakone, makar i neustavne; donosite zakone sami za sebe, pa će se oni na vas i primenjivati.
Kako su građani jednaki i u pravima i u dužnostima, mi stalno govorimo o nekim pravima a zaboravljamo na dužnosti građana, pa i onih koji se nalaze na nekim političkim funkcijama, i to liderskim političkim funkcijama, recimo predsednika stranaka ili viđenijih ljudi, poznatih u javnosti i šta ćemo onda sa onima koji su pozivali na dezerterstvo, ima takvih i u vašoj stranci, gospođa Pešić, pa Vojin Dimitrijević, može da se navede plejada, ali neću one koji nisu više među nama. Znte vi na koga se mislim.
Naročito je zabrinjavajuće za sigurnost pravnog poretka, a sada govorim ovako o ovom članu zakona kao da je zakon uopšte interesantan sa pozicija mogućeg ospstanka, jer on ne može da opstane, on je za nas neprihvatljiv, ali evo da vam kažem šta su dodatni argumenti za ovako nakaradne odredbe zakona. Sudije koje su sudile po zakonima, pa čak i sudije koje budu sudile po ovim vašim zakonima sada, koje ste od 2000. godine naovamo donosili ili ova komisija koja opet bude sudila po ovom zakonu, presuđivala, donosila neke odluke, na stub srama stavljala određene ličnosti, ne rade mimo Ustava.
Ako je neko sudio po nekom zakonu, kakav god da je taj zakon, on je radio u okviru Ustava i ne može ništa na dušu da mu se stavi, jer on nije mogao da odlučuje da li će neki zakon da primenjuje ili neće ili da ga donosi. Donosila ga je ova skupština, uglavnom su zakoni od strane Vlade prema Skuštini. Znači, Vlada je predlagač i tu može da se traži neka odgovornost, ali Vlada nas nije tukla ovde štapom da mi donosimo neke zakone. Ona nama uputi predlog zakona, naše je da razmotrimo i kažemo hoćemo ili nećemo. Mi smo se ovde pretvorili u servis, mi samo štancujemo zakone onako kako Vlada hoće i to je ono što ne valja, što mi ne znamo šta je naša uloga u državi. Naša uloga je da kontrolišemo Vladu i da krojimo politiku ove države, a Vlada samo da sprovodi tu politiku.
Drugo poglavlje zakona, koje se tiče oblika i vidova kršenja ljudskih prava kao osnov odgovornosti, govori o opštim oblicima kršenja ljudskih prava, posebnim oblicima kršenja ljudskih prava, vređanjem prava na privatnost i posebnim oblicima kršenja ljudskih prava povredom pravne jednakosti.
Što se ovog prvog tiče, što se odnosi na član 5, samo bih pročitala član 45. Ustava koji kaže: "Jamči se sloboda savesti, misli i javnog izražavanja mišljenja". Ko meni može da zabrani bilo gde, ovde u parlamentu, na ulici, na tribini, na mitingu, kao građaninu, a posebno kao narodnom poslaniku, da kažem šta mislim, a pored toga što je Ustavom predviđeno da svaki građanin ima pravo da kritikuje državne organe.
Normalno je da kada opozicioni političar javno iznosi svoje mišljenje, on gleda što ubojitije da pogodi u srce političkog protivnika, odnosno nosioca vlasti. Ništa normalnije od toga nema, ali kada mi tako govorimo, a pogotovo mi srpski radikali, onda krenu naslovi u novinama da smo fašistička organizacija, da smo kriminalna organizacija, da smo inspiratori zločina.
To što se tako govori ima i konkretne posledice, koje se ogledaju u tome da je nekome povređeno pravo na život, pa sada pitam zaista da li se možda na takvo kršenje ustavnih prava misli kada se predlaže ovakav zakon, mada sve to može da potpadne i pod odgovornost po ovom našem važećem Krivičnom zakonu, što bi mi bilo mnogo milije, jer mislim da dan zatvora teže pada nego objavljivanje u "Službenom glasniku" toga da je neko takav i takav, a zna se ko je onaj koji je to iskonstruisao. Javnost to vrlo dobro zna.
Ova tačka 1. pre svega, čini mi se, zbog ove poslednje rečenice - ili čije izvršenje nije sprečio u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima - može da kači Dušana Mihajlovića. Upozorenje da postoji opasnost od atentata na premijera, a da pri tom ne preduzme sve odgovarajuće mere, govori da je znao, ali nije sprečio u skladu sa svojim ovlašćenjima i eno ga još uvek ministar u Vladi Srbije. Možda ga ova vlada zbog toga neće lustrirati, ali ako se ispostavi da je on odgovoran za to, mi koji smo vaši politički protivnici, kada budemo bili u situaciji da vršimo vlast, mi ćemo ga pozvati na odgovornost zbog toga što je ubijen premijer Đinđić. U to budite ubeđeni.
Tačka 3 - ima za cilj da utiče na državni organ, organizaciju, preduzeće ili drugo pravno lice da donese odluku ili preduzme radnju kojom se građani dovode u neravnopravan položaj ili da utiču na ishod sudskog ili upravnog postupka. Ne znam koliko bi vremena trebalo toj komisiji da istraži koliko se Vladan Batić ili Čeda Jovanović mešaju u rad pravosudnih organa. Ove dve komisije, koje ćete vi imati, ovaj broj ljudi može da radi danonoćno.
Sada se postavlja pitanje kako će taj Vrhovni sud da funkcioniše bez dvojice sudija Vrhovnog suda, koji će morati neprestano ovo da rade; ili kako će Ustavni sud da radi ukoliko dvojica članova Ustavnog suda budu neprestano u ovoj komisiji. Mnogo ste se opasnih stvari dotakli. Namera vam je skrivena, nama doduše jasna, ali nije dobar način da ovako radite, jer stalno započinjemo nešto što se onda lančanom reakcijom pretvara u nešto što može da bude ogromno zlo.
Dame i gospodo narodni poslanici, ova svađa koja se dešava ispred govornice - ko je fašista, ko nije - često se čuje u parlamentu. Kad ministri govore o nekima da su fašisti, onda to prođe, a kad poslanici za neke kažu da su fašisti, onda to veoma boli. Kao što vidite, ne treba davati kvalifikacije kakve se ne mogu argumentovano dokazati.
Što se tiče člana 6. na koji smo podneli amandman tražeći da se briše, on je kontradiktoran članu 16. istog ovog predloga zakona. U članu 6. se govori o infromacijama koje se dostavljaju BIA-i ili nekadašnjoj državnoj bezbednosti. To je taj poseban oblik kršenja ljudskih prava. U članu 16, koji govori o obavezama komisije posle pokretanja postupka, dozvoljava joj se da vrši proveru uvidom u spise BIA-e ili ranije, odnosno druge odgovarajuće službe, sudske spise itd.
Evidentno je da ta dokumentacija postoji. Ona mora nečim da bude punjena. Neko te informacije dostavlja. To je kršenje ustavnih prava. S druge strane, sva ta dokumentacija koja je po sistemu rekla-kazala, a nekad i od ovlašćenih lica došla tu gde treba da dođe, postaje izvor podataka i dokazno sredstvo u ovom postupku utvrđivanja da li je neko kršio ustavna prava ili nije. Vi se niste dobro odredili po ovoj BIA-i i to vam je, očigledno, kost u grlu.
Htela bih da vas podsetim na član 18. Ustava, koji govori u prilog ovom amandmanu, da su "ljudsko dostojanstvo i pravo na privatni život čoveka nepovredivi, da je zaštićena i zajamčena zaštita tajnosti podataka o ličnosti". Prema tome, još uvek ne mogu da se otvore ti spisi i ne mogu da budu nikavo dokazno sredstvo. Pored Ustava, evo vam i Ustavne povelje, koju ste vi izglasali, od člana 19. do člana 94, koji govore o pretpostavci nevinosti, da je "svako nevin dok se njegova krivica za krivično delo ne utvrdi pravosnažnom sudskom odlukom".
Dakle, jedino sudska odluka je merodavna da za neko lice možemo da kažemo da je kršilo Ustav i zakon ili nije.
Takođe je zabranjena retroaktivnost, kažnjavanje samo na osnovu zakona. Imamo ovde jednu situaciju, poštujući pravilo ne bis in idem - niko ne može dva puta biti kažnjen za isto delo, ne znam šta ćete sa onima prema kojima je vođen postupak, koji su kažnjeni, pa sad ponovo potpadaju pod udar ovog zakona.
Naravno, član 24 - "pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života". Stav 4. člana 24: "Zaštita podataka o ličnosti je zajamčena. Njihovo skupljanje, držanje i korišćenje uređuje se zakonom. (Ali ne ovakvim i ne ovim zakonom.) Zabranjena je i kažnjiva upotreba podataka o ličnosti, van svrhe za koju su prikupljeni (a prikupljeni su zarad zaštite državnih interesa i eventualnog korišćenja u povezivanju i gonjenju učinilaca krivičnih dela). Svako ima pravo da bude obavešten o prikupljenim podacima o svojoj ličnosti, u skladu sa zakonom (ali samo on i niko drugi)".
Prema tome, neustavan vam je i protivustavan član 6, pa ukoliko ovaj zakon izglasate, ukoliko se po njemu bude radilo, evo i zbog korišćenja tih informacija BIA-e, kršićete Ustav i potpašćete pod odgovornost upravo po ovom zakonu.
Dakle, jedno od osnovnih ljudskih prava, pored prava na život, naravno jeste i pravo na rad. Koliko je to pravo danas ugroženo, o tome bi mogli da pričaju oni koji su bez posla na volšeban način ostajali i verovatno sudije koje bi da sude po zakonu, ali moraju da zadovolje i one koji vrše institucionalne i vaninstitucionalne pritiske na njih.
Gospođa Radeta je iznela ovde neke drastične slučajeve, pa čak i kada imate pravosnažnu sudsku presudu, kada je sud odlučio, niste u mogućnosti da se ta presuda izvrši, a štetne posledice, naravno, mogu da budu jako velike, ali u ovoj državi koja je sama potpuno bespravna, odnosno ne postoji pravna država i sve to što ostvarite kao nekakvo pravo, ostaje mrtvo slovo na papiru.
Onda se uključuje štampa kao produžena ruka vlasti da vam sve to objašnjava, naravno na nakaradan način, onako kako bi oni to voleli da izgleda ili kako bi voleli da javnost o tome stekne utisak, pa evo jedan slučaj, a gospođa Radeta verovatno to nije htela da spomene jer se tiče mene.
Moj suprug je recimo ostao bez posla odmah nakon petookobarske revolucije. Onda, posle dva dana na njegovo radno mesto primljen je drugi čovek, a navodno, bio je višak. Sada, gde ću sa tim čovekom da negde radi, makar da mu ide radni staž, jer mi ipak imamo troje dece i moramo da mislimo na starost, a već smo u poodmaklim godinama, prijavimo ga u SRS na minimalan lični dohodak koji dan-danas prima, a onda pročitate u novinama, u čitavoj ovoj aferi koja se vodi protiv SRS, zbog čega je pritvoren i bivši direktor ZIPS-a, gospodin Marković, 30 dana mu je određen pritvor, kaže se - zapošljavao je ljude iz stranke, a u opštinu Zemun posle našeg odlaska došli sve sami pripadnici Demokratske stranke i DSS-a, zaposlili još 230 ljudi.
Stvarno ne znam o čemu se tu radi, ali mogli ste da pročitate i to, kako eto suprug gospođe Lazić radi u jednom javnom preduzeću, zamislite to je mesto referenta, sa koeficijentom 2,7. Vi znate vrlo dobro koji radite u upravi kolika je to plata, kolika je to zloupotreba. Da je bio direktor nekog javnog preduzeća, EPS-a ili ne znam čega, moglo bi da se razmišlja o tome, ali svako od nas ima neki svoj životni put, u zavisnosti od svojih sposobnosti ili u porodici uvek neko malo više mora da povuče, a drugi se žrtvuju zbog toga, ko ima neke više ciljeve i ne razmišlja samo o tome šta će da jede, znači o životu ne razmišlja iz stomaka, nego iz glave, ali takva nam je stvarnost.
Sada se zaista pitam ko će tu onda biti predmet lustracije, jer ne znam koliko tačno zahteva pred Ustavnim sudom ima SRS, mislim 20-tak, za utvrđivanje neustavnosti pojedinih odluka ove skupštine i zakona, odnosno pojedinih članova zakona koje smo donosili. Ništa Ustavni sud ne radi po tom pitanju.
Prvo treba lustrirati Ustavni sud koji krši naše ustavno pravo da se obratimo tom ustavnom sudu i da dobijemo odgovarajuću odluku i naravno da se te štetne posledice koje se tiču svih građana, a čije mi interese ovde moramo da štitimo, na neki način isprave.
Trebalo bi početi sa čišćenjem, što kažu ono, prvo u svojoj kući i u svom dvorištu, pa onda razmišljati o čišćenju ispred komšijskog dvorišta, ali vi ste ovde obrnuto razmišljali i to nije dobro, jer će to dovesti do vašeg nestajanja, odnosno samouništenja.
Mene ne čudi, znate, Građanski savez Srbije, on na ovaj način malo pokazuje da je živ, malo u medijima mogu da budu pozvani da govore o tome, da im uzimaju izjave ispred, pa se vide na televiziji, pa tako sve, ali mene čudi Demokratska stranka koju jedan mali Građanski savez može zaista da odvuče u ponor gde niko neće reći - ovo je Građanski savez izglasao, on to ne može da izglasa sam, ali DS će imati te pečate koje će nositi.
Zaista je sporna u ovom članu 8. kontradiktornost sa članom 6. i članom 16. i tu bi predlagač trebalo da se izjasni po tom pitanju, odnosno da nam tačno razjasni verodostojnost tih podataka koje ima sada BIA, a nekada DB, a pre toga OZNA. Postoji ona stara poslovica kod nas - OZNA sve dozna i normalno je da treba da zna - u državi mora da postoji takav organ, a sadašnja agencija mora da vodi računa o vitalnim i državnim interesima i ona naravno ne bira sredstva da do informacija dođe.

Ako postoji kršenje ljudskih prava kada je neka od ovih radnji, koja je navedena u članu 6, a uticala je na to da Bezbednosno-informativna agencija dođe do odgovarajućih podataka, kako onda u članu piše da se ne ispituje odgovornost za kršenje ljudskih prava iz članova 6. i 7. ovog zakona, ako je pod tačkom 2. izvršena usled prinude, pretnje, ucene ili drugog nedopuštenog pritiska.

Vi valjda vrlo dobro znate, bar vi koji ste bili saradnici bivše UDBE, da to obično počinje tako što to činite dobrovoljno. Mislite da činite neki patriotski čin, pa tako cinkarite svoje partijske kolege ili bilo koga iz svog okruženja, a onda polako vas uzimaju pod svoje, pa kažu - sada moraš da nastaviš ovako i ovako, ovim putem, moraš sada malo ovoga da obrađuješ, jer ćemo obelodaniti za tebe to i to i na kraju krajeva činjenicu da si ti saradnik UDBE.

Vrlo je teško sada tu utvrditi tu liniju dokle ste vi radili dobrovoljno, sa bilo kakvom motivacijom, ne mora da bude materijalna nadoknada, a kada ste to počeli da radite pod prinudom, pretnjom ili ucenom i ko je taj koji ne može da odoli pretnji, uceni ili prinudi ako smatra da radi nešto što je protiv nekih njegovih moralnih načela ili nekog osnovnog moralnog kodeksa.

Nema tog organa, pa ni ova komisija koju ste smislili, koja će moći da utvrdi kada je Svilanović to radio zato što je mislio da treba da radi, da čini nešto dobro, a kada je to počeo da radi pod prinudom ili je možda bilo obrnuto. Prvo je to morao da radi pod prinudom, a posle mu prešlo u naviku, pa nastavio da radi i cinkari svoje partijske kolege i svoje koalicione partnere.

Pod tačkom 3. predviđeno je da se isključuje odgovornost za kršenje ljudskih prava ako su izvršena davanjem informacija Bezbednosno-informativnoj agenciji ili drugoj odgovarajućoj službi u izjavi prilikom saslušanja u policiji, odnosno zadržavanja u policiji, zatvoru ili pritvoru.

Ovde očigledno da se mnogo sumnja u policiju, u istražne organe koji u toku istrage dolaze do određenih podataka, te podatke naravno čuvaju u BIA, pa je ovde osnovana bojazan da će upravo oni koji su tom prilikom dolazili do odgovarajućih podataka i u adekvatne fajlove smeštali te podatke, da budu predmet lustracije, a one koji su to morali dati očigledno u toj fazi postupka pod prinudom da bi zaštitili sebe, jer znaju da na sudu sve to mogu da opovrgnu, na izvestan način će amnestirati od odgovornosti.

 
Član 9. predviđao je kršenje ljudskih prava primenom neustavnog zakona i očigledno je predlagač shvatio da je to protivustavno. Tu ne treba mnogo da ga ubeđujemo, pošto je došao i sam do tog zaključka, ne verujem na osnovu amandmana, već na osnovu razmišljanja o tome kakve bi to posledice moglo da ima.
Ali, reperkusije primene ovog člana, kakve bi bile da se on ne briše, iste su kao i posledice bilo kog drugog člana ovog zakona. Pošto ne znamo koje je obrazloženje za prihvatanje, a bilo bi dobro da ga znamo, ili da ga imamo, a bilo bi i jako dobro da znamo šta Vlada misli o celokupnom ovom zakonu, s obzirom da je u pitanju koaliciona vlada - onda bi nam bilo mnogo što šta jasnije.
Pretpostavljam da je predsednik Skupštine, u skladu sa Poslovnikom uputila Predlog zakona Vladi, doduše ona nije obavezna da se izjasni, ali bi mogla da pokaže interes za ovakav zakon, s obzirom da se radi o političkom zakonu. Nije ovo zakon koji će poboljšati život u Srbiji, nije ovo reformski zakon u smislu da predviđa neke ekonomske reforme, za koje smo svi najviše zainteresovani, pa i svi građani u Srbiji, a ne samo mi ovde u parlamentu koji ih predstavljamo.
Ovo je jedan politički zakon koji treba da pokaže suštinu političke opcije koja je sada na vlasti. Ona želi da, i one koji su radili po zakonu i Ustavu i one koje nisu radili po zakonu i po Ustavu, stavi u isti koš, bitno je samo da imaju što više metoda da, ukoliko sudije baš neće da se odreknu svog ugleda, svog znanja i da rade onako kako im Ustav i zakon propisuju, imaju neko drugo sredstvo kako da se sa pojedinim ljudima obračunaju.
Neko je, ipak, ovde shvatio da kršenje ljudskih prava ne može da bude radnja koja je predviđena ovim zakonom, kojem se u sudskom postupku ili u postupku pred drugim državnim organom, kao i u postpuku pred organizacijom koja vrši javna ovlašćenja, primenjuje zakon ili drugi opšti akt za koje je očigledno i opštepoznato da je protivan ustavnim i međunarodnim pravilima o ljudskim pravima. To što je opštepoznato, svako od nas, naravno, na to može da gleda na svoj način, a ako se prethodno nije pokrenuo i inicirao postupak za ispitivanje ustavnosti tog zakona ili opšteg akta i da se na taj drugi način nije ukazalo na tu protivnost.
Ustavni sud je jedini koji može da kaže - ovo je ustavno, a ovo je neustavno. Verovatno ima mnogo posla, pretpostavljam da i građani, koji imaju pravo na to, zatrpavaju Ustavni sud sa zahtevima za preispitivanje mnogih akata i mnogih članova zakona - da li su u skladu sa Ustavom ili nisu i da Ustavni sud radi usporeno, to je svima nama jasno. Mi dugo vremena nismo ni imali Ustavni sud, pa je i samom tom činjenicom on u zaostatku. Ali, da prepustimo njemu da on o tome odlučuje, a da u zakonu ovako nešto ne stoji.
Ovde se, pre svega, pretpostavljam mislilo na pojedine odredbe Zakona o informisanju ili se možda mislilo na Zakon o ekstraprofitu. Pošto to boli one koji predlažu ovaj zakon, jer oni nisu došli pod udar ovog zakona, iako je bilo nagoveštavano da hoće, čak su i nabrojani mnogi iz današnje nomenklature vlasti. Trebalo bi onda, ukoliko se ovaj zakon usvoji, da i oni budu pod udarom tog zakona. Tu su se neki poimenice prepoznali i najlakše je bilo onda usvojiti ovaj amandman kojim bi se ovaj član 9. brisao.
Međutim, nije to dovoljno. Čitav zakon bi predlagač zaista trebalo, na osnovu ove rasprave koja će se voditi u Skupštini, procenjujući i odnos snaga i to kako će to biti prihvaćeno u javnosti, mada vidim da baš javnost nije bog zna kako obaveštena o ovome. Nije verovatno ni mnogo zainteresovana. Treba Predlog zakona na vreme povući.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj član zakona je čisto deklarativnog karaktera. On sadržinski ne znači mnogo. Ako je istina da je predlagač hteo ono što kaže da jeste u svom obrazloženju za donošenje ovog zakona, trebalo je da krene od suđenja đeneralu Draži Mihajloviću, od slanja ljudi na Goli otok pa naovamo, a ne da se opredeli za primenu ovog zakona od 1976. godine. Mnogi bi onda došli pod udar, a da i ne trepnemo.
Međutim, zaista smo prevazišli tu podelu u našem društvu, čini mi se, na partizane i četnike. Došlo je, konačno, u ovih 10 godina do tog pomirenja i ne bi trebalo da to sada na ovaj način ponovo povampirujemo. Stavimo tačku na to i počnimo da se ponašamo kao civilizovani ljudi.
S jedne strane, mi hoćemo, navodno, neke evropske integracije, a činimo sve što ni jedna država u toj evropi ne bi činila. Svi koriste redovne institucije u državi da ono što ne valja kao korov unište, da sprovedu eventualnu represiju do one mere dokle je ona dozvoljena, vode adekvatnu kaznenu politiku, vode i taj politički život mnogo zdravije nego što to mi možemo. Dokaz za to - ovih dana vodimo ovde iscrpnu diskusiju o nekim zakonima.
Ovo je jedan politički zakon koji je važan za političku scenu Srbije, neke reperkusije će neke političke stranke sigurno imati zbog ovog zakona. Vidimo da Vlada priprema još neke zakone vezane za politički život: zakon o političkim strankama, ponovnom upisu i registraciji stranaka. Nisam imala prilike da vidim taj nacrt zakona o finansiranju stranaka, koji nam takođe treba. Pričaćemo o njima.
Malo gde možete da čujete šta mi o tome zaista mislimo, sem ovde u parlamentu, oni koji imaju strpljenja da sede i da slušaju i nekoliko ljudi na galeriji. Novinari koji čuju to, ne mogu da prenesu, pa čak neće ni sa konferencija za štampu na kojima se uvek osvrnemo i na rad Skupštine. Danas niste mogli u ni jednim dnevnim novinama da pročitate ni jedan komentar ni izveštaj sa jučerašnje konferencije za štampu SRS. Kakva je to klima u kojoj mi to radimo i donosimo ovakav zakon?
Imam utisak da ovaj član služi za one nosioce funkcija sa kojima vi ne znate kako ćete. Ne biste mogli nikako da ih se rešite na neki zakonit način. Tu pre svega mislim na gospodina Prijića, specijalnog tužioca. Ovaj član vam daje mogućnost da se sa njim u jednom momentu obračunate na najbezbolniji način.
Zamislite situaciju, prošlo je to vanredno stanje, desetak hiljada ljudi, a možda i više je privedeno, a da ih niko nije ni saslušao, ni pitao zašto ste tu, ni imate li šta da kažete, a nikada nisu imali nikakav kriminalni dosije, da tuže državu i da kažu šta im se u međuvremenu dešavalo, u kakvim su uslovima bili tih 30, 50, 60 dana. Nije ni čudo što predlagač predlaže da će biti potrebna finansijska sredstva za sprovođenje ovog zakona. On tu sigurno nije mislio samo na rad te komisije, nego na posledice koje će sam zakon proizvesti.
(Predsednik: Peti minut.)
Bilo je svakakvih zloupotreba od strane nosilaca raznoraznih funkcija u državnim organima i organizacijama, naročito od policije. Mnogi su bili zlostavljani, mnogi u strašnim okolnostima i situacijama provodili to vreme pritvora. Sve to je u suprotnosti sa Ustavom. Očekujem da ćemo mi, bogami, u budžetu za sledeću godinu, ako ne budemo napravili rebalans još ove, a verovatno nećemo zbog toga što treba završiti sudske sporove, morati da planiramo velika sredstva za sve one koji budu tužili državu Srbiju.
Dame i gospodo narodni poslanici, malo smo ishitreno juče počeli sa pretresom ove tačke dnevnog reda. Ako se sećate, u dva sata i deset minuta je otvoren pretres i nisam imala prilike, a imala sam nameru da odmah na početku rasprave o ovoj tački dnevnog reda - znajući da je u pitanju tema koja je vrlo škakljiva i moramo da prozivamo pojedine osobe trenutno aktuelne vlasti - da zamolim predsednika Skupštine za malo više tolerancije nego što to ona obično ima.
Znamo da je kratak taj prag tolerancije, pa da nam omogući ovde, i poziciji i opoziciji, da razgovaramo o tome. Dakle, nisam imala mogućnosti. Danas se pokazalo da gledajući samo u sat, jer je u pitanju vreme da završimo ovu raspravu što pre, oročeni smo nekim datumom, na pet minuta i nekoliko sekundi rasprave jednog poslanika izriče se mera opomene. Ta mera ima i svoju novčanu vrednost. Gledala sam na sat znajući šta će se danas dešavati, kada je gospođa Čomić govorila dve sekunde, prešla to vreme od pet minuta....