Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo Brnabić i ministri u Vladi Republike Srbije, evo na kraju ovog prvog radnog dana, mogu da kažem da sam čuo dosta inspirativnih diskusija od svojih kolega poslanika, kako iz bivšeg režima, tako i iz vladajuće većine i svega i svačega sam imao priliku da čujem, kao na primer da ne vodite dobro državu zato što za javne radove angažujete strane kompanije. Onda ispade da to nisu strane kompanije nego da ima i naših. A zašto te naše niste angažovali? Pa, koje ćemo da angažujemo? Neke njihove? El to možda one firme što su pojele auto-put između Preševa i Vranja? Nestao ceo auto-put. Čuo sam i jako nevaspitana dobacivanja od toga da smo mi to sve pokrali. Ne znam, samo ne znam gde je nestao taj auto-put. Evo, to godinama pitam kolege iz bivšeg režima, niko od njih ne zna da mi odgovori.
Kažu, gospođo Brnabić, da smo mi rekordno zadužili Republiku Srbiju. Ako pogledamo naš javni dug 2012. godine u nominalnom iznosu, to je bilo 17 milijardi i 700 miliona. To je današnjih 55% ukupnog našeg duga. Znači, oni nas optužuju za 55% njihovog duga da smo mi zadužili Srbiju. Samo dobro ste postavili ono pitanje, a gde su vam ti putevi? Gde su vam ti mostovi? Gde su vam te škole? Gde su vam te bolnice? Gde su vam te klinke? Ništa od toga nema, zatekli smo praznu kasu, devastiranu privredu.
Neke stranke su se borile za povećanje penzija i trebale su i penzionerima 2008, 2009, 2010, 2011. i 2012. godine. Trebalo je povećavati penzije, ali zašto nisu brinuli o privredi koja bi povećavala te penzije? Tu nastaje problem. Povećanje penzija je bila politička kategorija, a ne ekonomski rezultat rada jedne vlasti i zato ne mogu da krivim stranku koja je tražila da se povećaju, nego one koje su vodili resor privrede i resor javnih finansija.
Naslušao sam se ovde mnogo gluposti danas. Recimo, stalno se spominju neke strane kompanije kojima mi iz budžeta Republike Srbije, znači građana Srbije, plaćamo da oni rade ovde. Evo, za ovaj Zakon o budžetu dostavili smo vam i spisak tih kompanija koje će ostvariti pravo na subvencije. Kada su pogledali spisak i videli da su tu pretežno domaće kompanije, znate koje je pitanje bilo? A zašto baš te? I koje kod druge da su na spisku, uvek bi bilo isto pitanje.
Jedno pitanje koje se postavlja da bi se pobeglo od odgovornosti - šta se radilo u periodu od 2001. do 2012. godine? Na današnji novo javnog duga plaćamo istu kamatu kao na onih 17,7 milijardi evra i kažu da su naše kamate visoke, a njihove su bile bar dva puta veće, bar dva puta, jer dobar deo plaćamo kamata koje su po njihovim ugovorima i zaduženjima bile do 2012. godine.
Naslušao sam se ovde i napada na ministra Sinišu Malog kako je sramota što nam je porez na dodatnu vrednost u zemlji tako nizak. Znate šta? Kao predsednik Odbora za finansije, republički budžet i kontrolu trošenja javnih sredstava očigledno je da ću morati da napravimo jedan projekat i da konkurišemo da se obezbede sredstva iz međunarodnih organizacija, naravno, da se poslanici edukuju i da znaju da čitaju budžet, jer kako ja drugačije kolegi koji je to rekao da objasnim da je to dobro, jer vi ste uvezli neku robu i na to ste obračunali porez na dodatu vrednost iz uvoza, a onda ste to prosledili nekim prerađivačima i proizvođačima, koji su i taj porez iz uvoza i svoju razliku u ceni ukalkulisali što se knjiži kao porez na obračunatu zemlju, s tim da se onaj prethodni porez ne umanjuje. Kada izveze tu robu, traži da se porez koji je obračunat vrati i to se skida sa konta poreza obračunatog u zemlji. To znači da je dobro, ali kod kolege, koji očigledno više voli sudske presude da komentariše, postoji jedan određeni nivo neznanja čitanja javnih finansija. To je isto kao ona priča kada su skakali ovde od sreće zato što je Narodna banka imala knjigovodstveni manjak, a uzrok tog knjigovodstvenog manjka je bio to što je Narodna banka uspela da stabilizuje kurs evra i da bude niži na kraju te godine, nego na kraju prethodne godine.
Evo, sada da Narodna banka smanji kurs evra za jedan dinar, automatski mora 17 i po milijardi dinara da ima gubitak. Da li je to loše za državu? Pa, nije. Da li je loše za privredu? Nije. Da li je loše za građane Srbije? Nije, ali neznalicama jeste. Ili, da li su baš neznalice?
Slušao sam ovde mnogo priča oko EPS-a. Elektroprivreda Srbije je podnela jedan od najvećih tereta tokom fiskalne konsolidacije koja je sprovedena 2014. godine, da ne pričamo o poplavama koje su bile u Kolubari, ali niko od njih neće da kaže šta se, recimo, dešavalo sa Anketnim odborom koji je vodio tada Aleksandar Vučić, sadašnji predsednik Republike Srbije.
Nisu hteli da glasaju za Izveštaj tog anketnog odbora zato što bi za vreme njihove vlasti videli da smo kupovali mazut, EPS je kupovao mazut, po zimskim cenama leti. O tome ćute. Evo, kriju i poglede. Neće ni u oči da pogledaju. To su radili.
Onda su kupovali letnju struju i uvozili preko zime, gde je cena po pet puta veća, iako to našem elektrosistemu nije bilo potrebno, pa su morali da gase termoelektranu u Svilajncu „Morava“. Što to ne pričate? Da bi uvozili struju, da bi Vuk Hamović zaradio pare. Pa, što ne kažu da naše hidrocentrale nisu smele da proizvode struju, nego su morale vodu da prelivaju preko nalivnih polja? Što? Da bi opet neko zaradio pare i onda nama kažu da smo mi lopovi. Čega god da su se uhvatili nema mesta da nije bilo kriminala.
Evo, da se vratim još malo na priču oko „Elektroprivrede Srbije“. Godine 2010/2011 zadužili su se 275 miliona evra. Da li neko zna zašto? Da li je to video neko? Na šta su pare potrošene? Nije niko. Nestale su pare, kao i onaj auto-put od Vranja do Preševa.
Pazite ovo, 17.01.2011. godine zaduženje šest milijardi dinara, to je ekvivalent današnjih 90 miliona evra, radi pokrivanja tekućih troškova. Takav veš smo nasledili 2012. godine i sada oni nas hoće da uče kako treba da vodimo državu, oni koji su upropastili i privredu i javne finansije. Nas hoće da uče koji zarađujemo pare za Srbiju kako taj novac treba da trošimo. Njihov sistem je bio leva ruka, desni džep. Ništa drugo nisu znali. Poneki put zadnji, a neki put unutrašnji u sakou, ali ništa drugo nisu znali i ta projekcija njih tera da ovde iznose neistine kako sada neko krade ili, ono što često prebacuju nama, pomoć koju smo uplatili i zaposlenima i penzionerima i mladima.
Da li znate zašto se to kritikuje? Pa, boje se da ne potrošimo sve pare i da ništa neće ostati za njih. To su razlozi zašto oni svaki potez koji imamo osporavaju i napadaju, ali neka se ne sekiraju. Za 20 godina naučiće da čitaju budžeta. Taman toliko će im najmanje trebati da dođu na vlast, ali mislim da neće ni oni, nego će neki drugi, tako da je ta prilika da ćete ponovo da se dočepate kase Srbije i džepova građana Srbije, unapred vam kažem, izgubljena, propala, džabe se trudite. Što kaže kolega ispred mene, prohujalo sa vihorom. To se nikada neće desiti.
Ono što takođe uliva nadu i nama poslanicima i građanima Srbije jesu, pre svega, povećanje penzija od 21% skoro, koje je realno, koje je naša privreda zaradila, koje su naši radnici uplatili u svoje fondove zato što naša statistika nije kako tvrdi bivši režim da su fingirane, jer to pogledate u samom Zakonu u budžetu i vidite da su prihodi Fonda PIO veći nego ranijih godina, da je ukupna masa veća nego ranijih godina, a da su dotacije iz budžeta Republike Srbije manje nego ranijih godina za više od 50%. kada budu naučili da čitaju budžet valjda neće imati potrebe da toliko govore neistine, jer znaju valjda da ima još nas koji znamo da čitamo budžet, čisto radi kvaliteta rasprave.
Takođe, povećanje plata za naše vojnike i oficire, povećanje plata u javnom sektoru, ali opet ponavljam, sve je to iz realnih izvora. Tekuća potrošnja Republike Srbije finansira iz realnih izvora. Programski krediti, javne investicije, ako u ovakvim situacijama u kakvima je Srbija, okruženje u kome se nalazi Srbija prihvatamo da budu iz kredita, jer sa nivoom javnih investicija vi stavljate do znanja i da ste ekonomski stabilna zemlja, sa jedne strane, a sa druge strane ne dozvoljavate da se toliko strani faktor ekonomski, ne mislim politički, upliće u naš privredni sistem i kroz javne radove čuvate realni sektor i zaposlene u realnom sektoru, a ne kao za vreme bivšeg režima – leva ruka, desni unutrašnji ili zadnji džep. To je razlika između nas i njih i za 20 godina možda će nešto da nauče, a od poštenih nikad. Ko je krao jednom, krašće uvek.