Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Bojanić

Zoran Bojanić

Srpska napredna stranka

Govori

Zahvaljujem uvaženi predsedavajući.

Iole ozbiljno društvo, kada razmišlja o svom sveukupnom razvoju, polaže velike nade i u ekološki održivi razvoj. U tom slučaju, naša država je na pravom putu, odnosno predsednik, pre svega vodi takvu politiku još kao premijer, a i postojeća Vlada.

Znači, na prvom mestu je ekološki održivi razvoj i uopšte održivi razvoj. Kada to govorim i kada na to mislim tvrdim da radimo i stvaramo u sadašnjosti, a mislimo o budućnosti. Mislimo na neke generacije koje će doći iza nas.

Pošto ja volim da zborim o održivom razvoju, a prvi stub održivog razvoja jeste ekološki razvoj, ekologija, neću danas govoriti ni o opušcima na našim ulicama, ni o plastičnoj ambalaži, ni o onim divljim deponijama, jer za divno čudo, posle godinu dana provedenih u Italiji, kada sam se vratio u Srbiju, uhvatio sam sebe da idem ulicom i skupljam opuške, skupljam plastične flaše i stavljam ih u kantu za smeće. Supruga me je pogledala i kaže – šta je bilo sa mnom? Tamo bi bilo nenormalno da nešto nađete tako na ulici.

Neću govoriti o tome. Neću govoriti ni o tome koliko razmišljamo mi kao država i mi kao deo vlasti, mi poslanici ovde SNS, da grad Kraljevo rešava preko pristupnih bespovratnih fondova jedan veliki problem, prečistač čija je vrednost do 21,5 miliona dinara. Upravo se radi taj projekat. Nećemo rešiti samo problem prečišćavanja otpadnih voda grada Kraljeva, mi rešavamo problem svih onih gradova i opština koji su ispod nas u slivu Zapadne Morave. To je pre svega Vrnjačka Banja, Trstenik, Kruševac, sve tamo do Stalaća. Znači, rešili smo jedan veliki deo Srbije.

Govoriću o nečemu i navešću par primera šta nam treba biti nauk za budućnost. Govoriću malo o polju ekološkog obrazovanja i edukacije. Tu ću pomenuti, pre svega, da su pametni ljudi davno još razmišljali, još 1809. godine Žan Batist Lamark je rekao da čovek zbog predmeta koji zadovoljavaju njegovu trenutnu lakomost uništava sve oko sebe i čini da je predodređen da pošto zemljinu kuglu učini nenastanjivom, sam sebe iskoreni.

Da li je savremeni čovek u stanju da preuzme odgovornost za planetu i da preduzme sve što može za spas i naše vrste i ostalih vrsta i jedinog doma koji svi imamo – Zemlje? Videćemo. U sledećem amandmanu nastaviću. Hvala.
Hvala uvaženi predsedavajući.

Pre nego što nastavim tamo gde sam danas stao na završetku drugog amandmana, to je edukacija obrazovanja na polju ekologije, koleginice su pokrenule jednu vrlo lepu temu – koja je najbolja banja u Srbiji? Odgovoriću im.

Najbolje srpske banje, Vrnjačka, Bogutovačka, Mataruška, banja Gornja Trepča, Sijevčevska Banja nalazi se u najbližoj okolini grada Kraljeva, tako da smo sve rešili.

Osamdesete godine su bile vrlo značajne za promenu pogleda svih zemalja, odnosno celog sveta na pitanje ekologije, tako da smo upravo 1971. godine UN su organizovale prvu Međunarodnu konferenciju o ljudskoj okolini koja je donela zaključak da je nivo narušene ravnoteže između čoveka i okoline dramatičan.

Sledeće, 1972. godine održana je prva Konferencija UN o zaštiti ljudskog okruženja i rođen je Program UN za okolinu UNEP. Iz ovog a je osamdesetih godina rođena ideja o održivom razvoju i najkraće moguće tumačenje tog termina, održivog razvoja, koji ja pominjem u svim svojim izlaganjima u zadnje vreme je – Ne uzimajte više od prirode nego što sama priroda može da obnovi i tada je obuhvatio samo ekološku dimenziju održivog razvoja.

Nakon toga, 1983. godine formirana je Komisija UN za okolinu i razvoj i dokumentom kojim je ona nakon četiri godine rada donela, koncept održivog razvoja je proširen povezujući ekološka pitanja, očuvanja prirode sa svim ostalim pitanjima. Nastaviću po sledećem amandmanu.
Zahvaljujem, uvaženi predsedavajući.

Drago mi je da mogu da nastavim u istom pravcu u kom sam krenuo i sa prethodnim amandmanom i da pojasnim neke stvari zbog veoma retko popunjenih klupa sa one strane i dalju priču o svim ovim amandmanima, kao što je bila, održivi razvoj.

Održivi razvoj, možda će se oni pitati kakve veze ima održivi razvoj sa ovom temom. Ima, i to vrlo velike.

Održivi razvoj govori o mnogim stvarima, pa će oni pokazati kako se neko u njihovom vremenu, od 2000. do 2012. godine starao i o državi, i o finansijama, i kako se neko stara danas i kako će se starati u budućnosti.

Postizanje održivog razvoja u ekonomskom smislu je ostvarivanje kontinuiranog privrednog rasta bez ili sa vrlo malo inflacije i povećanja spoljne zaduženosti. Mislim da je to definicija koja govori sve i upravo govori da mi i ova Vlada i predsednik Republike, Aleksandar Vučić, i mi poslanici većine, radimo to – stvaramo budućnost.

Nažalost, oni su tamo negde od 2000. do 2012. godine prodali sve što smo imali u industriji. Ostavili su 400 hiljada ljudi bez posla, bez plata, bez vezanog staža. I dan-danas, a ministar Đorđević to odlično zna jer se njemu obraćaju ti ljudi, povezujemo radni staž ljudima koji su fiktivno radili, koji nisu primali plate, kojima nije uplaćivan doprinos ni za socijalno ni za penzijsko osiguranje.

I sad pričamo o visinama penzija. Hvala bogu, došao je trenutak da penzije krenu napred, ali zahvaljujući Srpskoj naprednoj stranci i ovoj vlasti. Hvala.
Zahvaljujem, uvaženi predsedavajući.

Ovim amandmanom koji se odnosi na održiv razvoj nastavljamo pokaznu vežbu pre svega za kolege prekoputa, nažalost ima jednog, pojavio se. Šta je to održivi razvoj? Između ostalog, postizanje održivosti na socijalnom planu, kroz eliminaciju siromaštva i svih vidova socijalne patologije. Da li je to tako bilo i u prethodnom periodu? Nije, nažalost nije. Eto, mi smo bili prinuđeni nakon 2012. godine da menjamo mnoge zakone, neke smo usklađivali, neke smo morali zbog našeg pravca prema EU, ali ono što je meni ostalo u sećanju, a vezujem za penzije, vezujem za sva primanja i davanja, to je Zakon o stečaju koji smo morali da promenimo zato što su se snašli da pre proglašenja onih privatizovanih preduzeća vi napravite dužnički odnos prema zavisnom preduzeću, proglasite stečaj, zavisno preduzeće preuzme svu imovinu preduzeća u stečaju, radnici ostanu na ulici, bez plata, bez bilo kakvih socijalnih davanja, bez vezanog staža i bez budućnosti, bez budućih penzija.

Ima takvih slučajeva i u mom gradu Kraljevu, znam mnogo preduzeća. Pomenuću Fabriku vagona koja je dva puta privatizovana, prodavana istom kupcu iz Ukrajine, na kraju je država Srbija, posle svih poništenih privatizacija, morala istom tom kupcu koji ništa nije uradio za preduzeće, koji je prodao vagone koje je nekada davno neko uradio, da plati, ja mislim, 13 miliona evra presudu Međunarodnog suda i odgovarajuću štetu jer je raskinut ugovor. Toliko o tome. Hvala vam.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Gospodine ministre, koleginice i kolege, uputio sam amandman na član 1. ovog zaista kvalitetnog Predloga zakona i u tom mom amandmanu upravo stoji ono što ja potenciram u zadnje vreme i što non stop pominjem, a to je moj pokušaj da podržim napore, pre svega predsednika Republike i ove Vlade i ove skupštinske većine u ekonomskom i održivom razvoju Republike Srbije.

Moj amandman glasi – ovim zakonom podstiče se sveukupni razvoj Republike Srbije sa posebnim osvrtom na unapređenje održivog razvoja. Da ima nekog u onim sablasno praznim klupama preko puta verovatno bi zapitali - šta ima održivi razvoj sa ovim zakonom?. Ima. Da bi razjasnio i pojasnio zašto pročitanju vam jednu od definicija održivog razvoja iz davne 1987. godine koju je dala Rutvandova komisija, to je komisija UN, koja se bavila tom tematikom. Ona kaže – održivi razvoj je razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjice, apostrofiram, sadašnjice, ne dovodeći u pitanje sposobnost budućih generacija da zadovolje svoje vlastite potrebe.

Upravo ova definicija je razlika između nas i SNS i onih koji su do 2012. godine vršili vlast. Oni nisu mislili o budućnosti, nisu mislili ni o prošlosti nažalost. Mi mislimo o budućnosti i zbog toga su mere koje su donete 2014. godine bile potrebne, kao što su i sada, mere 2018. godine koje donosimo upravo uzročno-posledična veza. Znači, mi mislimo o budućnosti. Mislili smo o budućnosti naših penzionera, u čemu su nam oni pomogli, ali pre svega mislili su o budućnosti naših pokolenja, naših mladih. Hvala.
Zahvaljujem uvažena predsednice.

Gospodo ministri, koleginice i kolege, ne mogu čudom da se načudim ceo dan. Svi oni koji su nam zadnjih petnaestak godina uskratili pravo na život, a ne na primanja i na penzije, danas postavljaju nekakva pitanja. Čudim se.

Pričaju o stečenim pravima, pričaju o tome kako je neko nekome nešto uzeo. Ne. Na moju veliku radost, SNS i predsednik Aleksandar Vučić, vode odgovornu politiku, pre svega ekonomsku politiku, politiku koja misli na budućnost, koja razmišlja o budućnosti, kao što i gospodin ministar prosvete misli o mladima i misli o budućnosti.

Mi kao organizacija, mi kao stranka, mislimo o budućnosti Srbije. Mislimo o tome da će i sutra neko morati da primi penziju, misli da će i sutra neko morati da primi platu.

Na žalost, oni koji su 2000. godine sve rasprodali i dali u bescenje, hvale se ovde kako su povećavali penzije 10, 12, 13% da, ali šta nam je ostalo od industrije? Da li postoji jedno jedino preduzeće koje je funkcionisalo do 2000. godine? Gde su ti veliki sistemi? Liju malopre krokodilske suze oko PKB. Hvala Bogu da smo prodali PKB, da smo dali nekome da radi, da stvara. Vi ste znali samo da uništite, da rasprodate i da sad žalite za nekim vremenom i da tražite da se nešto vrati. Šta da se vrati? Šta nam nudite? Šta ste nam nudili? Imali smo obećanja. Da, te 2000. godine bila su obećanja, 500 evra su čekali na mađarskoj granici. Samo da padne taj bezdušni režim i sve će biti dobro. Na žalost, pali smo mi, pali smo na kolena.

Srpska napredna stranka sve to lagano vraća. Ne možemo da vratimo sve, ne možemo da vratimo uništeni Magnohrom, ne, pa rasprodat je, rasparčan, isečene su visoke peći i prodate na Kosovu i Metohiji na žalost, jer tamo još uvek postoji rudnik koji je nekada bio u vlasništvu Magnohroma i koji vadi tu rudu magnezit i tamo se rade te ter-opeke. Kako je to otputovalo – ne znam, ali znam da u vreme te bezdušne privatizacije, šta je sa 400 hiljada otpuštenih ljudi? Šta je sa onih četiri hiljade u Kraljevu u Magnohroma, sa dve i po hiljade u Fabrici vagona? Šta je sa svim onim preduzećima trgovinskim, velikim koji su u staroj Jugoslaviji postojali, „Stoteks“, „Trgopromet“, „Gvožđara“, i vi mi nešto pričate.

Penzioneri su trpeli i hvala im, istrpeli su. Svi naši stari znali su da i oni, odričući se jednog dela svoje penzije ove četiri godine, stvaraju za budućnost da se staraju o svojim unucima, da misle na njih. Mi otvaramo fabrike, a neko reče – da, pletu se žice. Pletu se žice, vi niste otvorili ništa, vi ste sve zatvorili. Neka se pletu žice, stvaraćemo i mlade informatičare, mlade inženjere. Meni će najveća želja biti i zadovoljstvo da otvorimo neke proizvodne pogone gde će raditi stotinak elektroinženjera

Ali, ono što mi posebno daje za pravo da sam i ja u pravu, je upravo pogon fabrike „Leoni“ koji se otvara u Kraljevu i užurbano se radi na pripremi radova za izgradnju te fabrike. Iako će oni za godinu dana krenuti da rade, oni su već sada raspisali konkurs za 20 diplomiranih elektro i mašinskih inženjera koji će raditi, koji će ići na obuke, koji će upoznavati te mlade ljude koji budu krenuli sutra da rade sa procesom proizvodnje. Opet će tu neko biti pametan i reći će – da, šta ima elektroinženjer sa pletenjem žice, apostrofiram ono što su drugi rekli? Pa, i taj elektroinženjer da bi preneo nekom znanje, mora da nauči proces proizvodnje i mora da zna sve ono što se dešava u procesu proizvodnje.

Penzionerima hvala, a mi ćemo i dalje raditi i stvarati, i napravićemo neku novu dobru Srbiju. Hvala vam.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Nastaviću tamo gde sam stao, na prethodnom amandmanu, na 2011. godini, kod 2.600 potencijalnih donora kostne srži i na našu veliku sreću 2013. godine, da li je to zahvaljujući promeni politike u zdravstvu ili nam je odjednom proradila savest, povećan je broj donora i mi smo najzad pristupili svetskom registru, tako da i naši pacijenti oboleli od akutnih leukemija, odnosno oni kojima treba kostna srž, mogli su da nađu svoje donore u tom svetskom registru.

To je sa druge strane smanjilo troškove našeg zdravstva i omogućilo da napi lekari leče naše pacijente ovde, jer su to uspešno radili pre toga, samo srodnih od davaoca. Za sve one neverne tome i one diskutante, sa one tamo suprotne strane, dovoljno je samo reći da su trebali da pogledaju sinoćni „Dnevnik“ RTS, mislim na „Dnevnik 2.“ I da vide neke mlade ljude koji čekaju ili su već odradili transplantaciju, odnosno završili su onaj bitniji deo, našli su donore i uradili su transplantaciju. Mislim da to dovoljno govori i govori mnogo više nego što ćemo svi mi reći nešto ovde.

Ja ću se nadovezati i reći da upravo zbog njih i zbog takvih mladih ljudi, a ovo je već i tema za Agenciju za borbu protiv korupcije, ja sam jedan od osnivača i članova Udruženja pacijenata obolelih od akutnih leukemija, lečenih pacijenata, porodice i prijatelja. Moram naglasiti, vrlo je važno, porodice i prijatelja, jer bez porodice i bez prijatelja ne možete ni naći izlečenje.

Šta je svrha našeg udruženja? Svrha našeg udruženja je da su u njemu, pre svega, profesori i doktori koji se bave akutnim leukemijama, psiholozi koji će pomoći svim onim ljudima, pre svega mladim ljudima, koji se nalaze u situaciji da čekaju donora i da čekaju svoju transplantaciju.
Zahvaljujem, uvaženi predsedavajući.

Gospodine ministre, uvažene koleginice i kolege, svrha svih amandmana koje sam podneo i mojih diskusija je da dam lični pečat ovom Predlogu zakona, savršenom Predlogu zakona kao čovek koji zna šta je transplantacija, koji je to preživeo, kao čovek koji je čekao donora, kao čovek koji je pripremljen za transplantaciju i dan pre postupka zračenja, dobro je da je bilo pre postupka zračenja, donor iz Nemačke mi je otkazao donorstvo i čekao sam nekih sledećih mesec dana da se pojavi neki mladi čovek iz dalekog Minijapolisa, iz Amerike, koji je insistirao na tome od prvog trenutka da mi bude donor. Mladić koji je godina mojih sinova, 1993. godište, koji mi je produžio život, koga ću možda upoznati, a možda i neću.

Sada posle pet godina i možemo da se upoznamo, jer vi koji se bavite zdravstvom i ovom naukom znate da je pet godina perioda nakon koga se smatra da je transplantirani čovek ozdravio, odnosno nikada ne može da ozdravi, ali da od te bolesti ne bi trebalo da umre, nadam se da neću ni ja, i da možemo donor i ja da se upoznamo. Upoznali smo se putem pošte.

Mislim da je ovo odličan Predlog zakona. Vi gospodine ministre znam kako radite. Sećam se kada smo otvarali rekonstruisanu bolnicu internu u Kraljevu, kada smo razgovarali o odeljenju hematologije u Kraljevu koje uspešno radi, koje je dislocirano i koje treba da radi tako kako treba da radi, pa bih vas zamolio u okviru svih ovih radova na KBC da na klinici nađete neki dobar prostor za transplantaciju, a da leukemija 2 bude prostor za sebe. Hvala vam.
Zahvaljujem, uvaženi predsedavajući.

Slušajući diskusije u toku jučerašnjeg i današnjeg dana, a nekada je diskusija blago, hoću reći, baš čuti. Zašto ovo kažem? Govoriću kao čovek koji je 2011. godine čekao na transplantaciju i čekao je donora. Te 2011. godine u svetu na svetskoj listi donora koštane srži, odnosno kako se sad to kaže gramatički pravilno, kostne srži bilo je 17 miliona donora u Srbiji samo 2.600, te 2011. godine. Prosek dece koja su čekala na transplantaciju kostne srži te 2011. godine je bio 30 dece, od toga svako četvrto dete je imalo sreću da mu donor bude srodnik, brat, sestra. Vidim medicina je sada uznapredovala, to sad može da bude i roditelj. Ja nisam imao sreću te 2011. godine da moja sestra, koja je imala sve gene kao i ja mog oca, od majke smo nešto vrlo malo imali, tako da su joj postavljali pitanje da li oseća bol kada ja trpim bol, koliko smo bili isti, znači kao jaje jajetu ličimo i dan danas. Nažalost, nije mogla da mi bude donor i ja sam čekao donora, jer u Srbiji tada nismo mogli naći donore da bi odradio transplantaciju ili na klinici ili na VMA, nismo mogli dobiti donara iz inostranstva, jer još uvek nismo bili članice Svetske organizacije, s obzirom na mali broj donora u Srbiji.

Svoju transplantaciju sam odradio u Italiji, hvala Bogu, sve je ispalo kako treba i zato me čude me pojedine diskusija koja su bila juče. Neko treba da razmišlja da te 2011. godine, i da sam išao preko Zavoda za zdravstveno osiguranje za transplantaciju u Rim, jer Rim je onda bio na listi ustanova koje rade transplantacije za pacijente iz Srbije, to je bilo neki 120.000 evra.

Samo troškovi transplantacije i onog bolničkog lečenja, nakon toga one dnevne bolnice, da ne pričam koliki su troškovi, ako vam je donor iz Amerike, kao što je bio mlad čovek koji je meni bio donor, troškovi samo, on besplatno daje sve i za razliku od Evrope gde se to uzima iz krvi, on je insistirao u Americi da mu se uzme baš iz kosti i sve ono što je ima zdravo u organizam, a to je čini mi se dva kilograma i 400 grama koštane srži, on je dao da bi se meni doniralo i da bi se meni transplantacija odradila. To je koštalo 37.000 evra i onda da saberemo, neka to bude 50 ljudi u toku godine, nek Republika Srbija da po 120.000 evra, to je šest miliona evra. Za šest miliona evra, mi ćemo mnogo opreme, mnogo novih lekova kupiti i omogućiti onoj deci, kaja sad moraju da se leče u inostranstvu, jer mi toga nemamo lečimo ih ovde. I, mislim, da ne dužim, ja ću nastaviti u drugom amandmanu po istoj priči, mislim da je ovo dovoljno. Hvala vam.
Zahvaljujem, uvaženi predsedavajući.

Narod koji ne ceni svoju istoriju i tradiciju nema ni budućnost. I upravo o tome govori i ovaj zakon. Ovde ću se obratiti juče dežurnim kritičarima koji su kritikovali sve amandmane SNS. Eto, i moj amandman se poziva na ekonomski održivi razvoj. Bez ekonomskog i održivog razvoja neće biti ni nas, ni naše države, a ni nekoga da prati, neguje i čuva ove memorijale.

Upravo ovde ispričaću vam priču o jednom spomeniku, o Milutinu. Svaki grad ima neko svoje obeležje. Grad Kraljevo ima svoje obeležje, a to je spomenik u centru grada, na Trgu srpskih ratnika, koji se nekad zvao Miljojko, pa verovatno 80-ih godina, kada je Danko Popović napisao onu svoju Knjigu o Milutinu i taj naš Miljojko je dobio svoje ime – Milutin.

Davno je postojala ideja, posle Balkanskih ratova 1913. godine, da se podigne spomenik u centru grada Kraljeva. No, nažalost, veliki rat, početak velikog rata i do završetka odložio je sve te ideje i sve te namere. Nakon završetka velikog rata, 1918. godine, velika većina gradova u Srbiji je obeležila na neki način svojim stradalim ratnicima, da li spomen-pločom, da li nekim obeliskom, da li nekom piramidom. Nažalost, grad Kraljevo i grad Beograd jedino to nisu uradili. Polako smo počeli da zaboravljamo, kao što sve zaboravljamo, zaboravljamo i te Solunce koji su napravili onu prvu Jugoslavije.

Pokušalo je Udruženje rezervnih oficira i ratnika grada, onda opštine Kraljevo da učini nešto, zatražilo je od opštinske uprave lokaciju u centru grada, no, oni koji su bili ratni profiteri, koji su se obogatili za vreme rata 1914-1918, na svaki način su pokušali da spreče izgradnju i postavljanje spomenika u centru grada, jer je na toj lokaciji bila gradska pijaca, koja je donosila veliki profit jer se skupljao veliki broj stanovnika tadašnjeg Žičkog sreza i opštine Kraljevo i postavljanje nekog spomenika bi smanjilo pijacu, ugrozilo bi njihove radove.

Onda su naturali dva rešenja. Prvo rešenje je bilo kod crkve Svete Trojice, gde je posle 1945. godine postavljen jedan drugi spomenik koji je, nažalost, nekome smetao dve hiljade i neke godine, pa je sklonjen u vojnu poštu Jarčujak. Radi se o poznatom tenku, o prvom partizanskom tenku u Drugom svetskom ratu, ili na lokaciju sadašnjeg Trga kralja Petra Prvog, ispred ondašnje kasarne „Car Dušan“, a sada ispred zgrade „Lesnina“.

Nažalost, ništa od toga nije sprovedeno i tek negde 1932. godine, nakon što je grad Beograd podigao taj isti spomenik svojim ratnicima za odbranu Beograda 1914-1918. godine i smestio ga na kosturnicu njihovu na Novom groblju, predsednik Udruženja rezervnih oficira i ratnika Srbije je bio gospodin rodom iz Kraljeva, igrom slučaja, potpukovnik, koji je obezbedio isti odlivak koji je urađen u Beogradu i uslovio jednim jedinim uslovom – da bude postavljen na centralnom gradskom trgu. I upravo je to i učinjeno 1932. godine.

Nažalost, kako u Srbiji nikad novca nije bilo, pa ni u Kraljevini, od donacija, od pomoći raznoraznih udruženja urađen je jedan deo i spomenik nije do kraja završen, odnosno nije doveden onoj nameri kojoj je trebalo.

Došao je Drugi svetski rat. Nakon Drugog svetskog rata opet rekonstrukcija i izgradnja i sve negde do 1960. godine niko ništa nije radio na tom spomeniku. Nekom padne na pamet 1960. godine da spomeniku nije mesto tu gde jeste i premesti ga na Vojničko groblje u Kraljevu, gde je dugo bio, 22 godine. Nažalost, to je 1962. godine primetio nama svima poznat Slobodan Penezić Krcun. Kada je došao u Kraljevo, pitao je – LJudi, gde vam je onaj spomenik iz centra? A oni mu odgovore – Pa, znate šta, predsedniče, nije njemu mesto tu, smeta saobraćaju. On ih pogleda pa pita – Pa, zar na Trafalgar skveru nikom ne smeta Nelsonov spomenik i ide kružni tok oko njega, a malom Kraljevu smeta?

Godine 1982, sin narodnog heroja Živana Maričića, nekadašnji gradonačelnik grada Kraljeva, Branko Maričić je organizovao referendum i na referendumu građani Kraljeva su se izjasnili da se spomenik vrati sa groblja i da se postavi gde jeste sada. Tada je 35.000 građana Kraljeva dalo dobrovoljni prilog da se uredi trg i da se vrati spomenik. I to je urađeno.

Urađen je spomenik. Nije do kraja popravljeno, ono sve u prvoj ideji šta je zamišljeno nije odrađeno do kraja. Na moju veliku radost i sreću, ove godine država, Republika Srbija će dati tri miliona, hajde da kažem, četiri miliona dinara, grad Kraljevo milion dinara i završiće taj spomenik. Hvala.
Zahvaljujem uvaženi predsedavajući.

Nastaviću tamo gde je stala koleginica Sonja Vlahović. Žalosno je pogledati one prazne klupe naspram nas. Imali su šanse da urade sve, pa i ove memorijale da srede, da oporave.

Kao što rekoh, nastaviću gde sam stao. Kada krenete Ibarskom klisurom i izađete iz grada Kraljeva sledi selo Konarevo, gde ćete videti jednu divnu piramidu na seoskom groblju. Svi vi koji ste prošli Ibarskom magistralom videli ste verovatno to zdanje. To je spomenik koji je nekada davno nepoznati darodavac napravio, odnosno dao je novac da se napravi. Napravio ga je arhitekta Spasoje Krunić i posvećen je deci, ne samo srpskoj deci, nego deci iz cele bivše Jugoslavije koja su od 1942. do 1947. godine bila u sirotištu u Mataruškoj Banji. U to sirotište je moglo samo da uđe dete koje nije imalo nikoga svoga.

Nastaviću dalje tom dolinom vekova, dolinom jorgovana. U selu Cerje na sredomeđi između Kraljeva i Raške svi vi koji ste putovali Ibarskom klisurom videli ste jedan divan spomenik srpskog vojnika koji je okrenut prema jugu. Godine 1930. grupa radnika i inženjera državnog preduzeća za izgradnju i tehnika „Labor“ iz Kraljevine Jugoslavije je svojim dobrovoljnim radom napravilo taj spomenik. Osamdeset pet godina niko nije prišao spomeniku, niti ga je pipnuo, niti šta radio, ali pojedinci pucali u njega, služio im je kao streljana.

Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Kraljeva je 2015. godine renovirao, sredio taj spomenik, doveo ga u pravo stanje kao i onaj malopre što sam pomenuo koji niko 70 godina nije pogledao dok to zavod nije uradio. Hvala.
Zahvaljujem uvaženi predsedavajući.

Kao i svi amandmani koje sam podneo na predlog izmene i dopune ovog zakona i ovaj amandman tiče se održivog i ekonomskog razvoja Republike Srbije. Vidi se napor Vlade Republike Srbije da i kroz ovaj zakon uradi sve što je najbolje za našu državu i da se sve svodi na ekonomski i održivi razvoj, na stvaranje uslova dostojnih svakom našem građaninu.

Da je to tačno vidi se i iz ciljeva Agende 2030, odnosno ciljeva održivog razvoja, a dva cilja su: smanjenje nejednakosti što definiše i ovaj zakon i održivi gradovi i zajednice. Ovde bih napomenuo da su izmene Zakona o lokalnoj samoupravi, u članu 11. zakona, važne, jer donose promenu u načinu određivanja nadležnosti jedinica lokalne samouprave u radu Skupštine, veća i uprave, unapređuju mehanizme neposrednog učešća građana u obavljanju poslova u lokalnoj samoupravi, reformišu funkcionisanje mesnih zajednica i što je značajna novina, jačaju međuopštinsku saradnju što je nešto stvarno novo.

Upravo kroz koncept međuopštinske saradnje i zajedničko obavljanje određenih poslova opštine i gradova, koji su od interesa za građane i rešavaće se realni životni problemi građana, posebno tamo gde nije bilo ili ne postoje kapaciteti za obavljanje određenih poslova poput komunalnih, inspekcijskih i sl.

Takođe, sva rešenja koja donosi zakon izmena Zakona o lokalnoj samoupravi, doprinose bolje radu jedinica lokalne samouprave, većoj participaciji građana u kreiranju politika, efikasnijem radu službenika, naprednijim rešenjima za stvaranje boljih uslova za život građana cele Republike, što i jeste osnovni cilj kome stremi predsednik Republike i Vlada na čelu sa Anom Brnabić. Hvala.
Zahvaljujem.

Utisak mi je u današnjoj popodnevnoj raspravi, utisak koji upravo gledam, da ni jednog jedinog poslanika celoga dana nema bivše DS u bilo kom agregatnom stanju. Ovo je tema koja njih uopšte ne interesuje. Bili su tu kad su bila poslanička pitanja i žalili su se, izneli par neistina i otišli. Lepo, a brinu se o narodu i o onome šta se dešava u našoj državi.

Da sam sa svim svojim predlozima amandmana na pravom putu upravo mi govori ovaj član zakona, odnosno izmena i dopuna Zakona o lokalnoj samoupravi. Da Vlada Republike Srbije i predsednik Republike Srbije rade pravu stvar i da državu Srbiju i sve nas vode pravim putem upravo govori i ono što sam hteo da istaknem kroz amandman na član 3. – ekonomski održivi razvoj Republike Srbije.

Kada to govorim, pre svega mislim u onom delu gde se govori u ovom članu da sve lokalne samouprave treba i moraju biti upoznati sa svim onim dešavanjima koja su na nivou Republike Srbije, a pre svega se govori o evropskim integracijama. Upravo kroz to, ako pratimo evropske integracije, mi ćemo videti da nam se otvaraju vrata, apropo onoga što je govorio kolega Marko Parezanović, da otvaramo nove investicije, da nam dolaze strani ulagači i da Republika Srbija ide pravim putem. Zahvaljujem.
Zahvaljujem uvaženi predsedavajući.

Na jedan veoma dobar i kvalitetan Predlog zakona uputio sam, odnosno uložio sam amandman sa namerom da ga poboljšam i da ga osnažim. Da je to dobar Predlog zakona govori nam i izuzetno retko popunjene klupe preko puta nas da naiđe nekada s vremena na vreme po koji poslanik koji održi vatreni, predizborni politički govor i onda istrči i požuri da popije pivo.

Zašto sam uputio amandman na član 1? Upravo iz tog razloga što rekoh na početku, što i kroz ovaj zakon vidi se tendencija Vlade Republike Srbije da Srbiju vodi, pre svega, predsednika države a zatim i premijerke na čelu Vlade da vodi Srbiju, odnosno Republiku Srbiju, pravcem ekonomskog i održivog razvoja.

Zašto to napominjem? To je moja omiljena tema ekonomski održivi razvoj, ali bez ekonomskog i održivog razvoja nema ni održivih lokalnih samouprava. Upravo kroz ovaj predlog izmena i dopuna Zakona o lokalnim samoupravama vidi se tendencija Vlade i Republike Srbije, vidi se težnja da osavremenimo rad u lokalnim samoupravama, da ispravimo mnoge nedostatke koje stoje u radu mesnih zajednica, kao osnovne jedinice lokalne samouprave i da do kraja definišemo zadatke i ciljeve.

Kada ekonomski održivim razvojem u svakom našem mestu, slušao sam mnogo diskusija, ovde mnogo lepih diskusija, kolege koji su pominjali i naš loš natalitet na određenim područjima, pa, ako lokalna samouprava omogući i dovede i ambulantu i čuo sam i apoteke koje ne rade u određenim mestima i put i malu školu, a na kraju krajeva i jedan radni pogon onda ćemo stvoriti ambijent da cela Srbija živi, da nemamo rupa, odnosno džepova gde nema stanovnika.

Cilj je da živimo svuda dole od granice prema Makedoniji, pa gore do Mađarske kako treba. Hvala vam.
Zahvaljujem uvaženi predsedavajući.

Pa, upravo ovaj član zakona i amandman koji sam uputio na njega mi govori da su sva moja nastojanja za ceo set ovih zakona gde sam podnosio amandmane a koji se tiču održivog razvoja, da Vlada Republike Srbije poštuje upravo one zaključke iz agende 20/30 i svega onoga što se tiče ekonomskog i održivog razvoja, pre svega Republike Srbije.

Kroz izgradnju, odnosno realizaciju ovog projekta i izgradnju stanova za pripadnike Vojske, policije i bezbednosnih službi mi ćemo ne samo u mom gradu Kraljevu angažovati operativu građevinsku i u svim ostalim gradovima, odnosno sva četiri grada gde se u ovom trenutku kreće u realizaciju ovog projekta.

No, na taj način ćemo stvoriti i bolju ekonomsku klimu u svim tim gradovima, jer na kraju krajeva trošiće se neka sredstva. Sredstva koja su u ovom trenutku trošena na neke druge stvari.

Svi oni ljudi koji će biti oslobođeni tereta pre svega plaćanja kirija, zakupnina taj novac će usredsrediti i u potrošnju na neki drugi način, a da ne govorim samo o tome koliko ćemo popraviti kvalitet života u svim tim gradovima, jer upravo u tim naseljima stvorićemo i napraviti i nove saobraćajnice i novu infrastrukturu, kako kanalizacione mreže, tako vodovodne pa i sve ostalo šta pripada, biće tu verovatno i vrtića, biće svega.

Znači, u svakom slučaju kroz ovaj zakon i kroz ova dešavanja koja će slediti i za usvajanje ovog zakona, mi ćemo popraviti kvalitet života i ekonomski razvoj Republike Srbije, što govori da Vlada Republike Srbije upravo radi na usvajanju agende 20/30 i na ekonomskom i održivom razvoju Republike Srbije. Hvala.