Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Neđo Jovanović

Neđo Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, kolege poslanici, pre svega da izrazim zadovoljstvo zbog prihvatanja ovog amandmana koleginice Stefane Miladinović, jer se zaista ovim amandmanom doprinosi što preciznijem tekstu člana na koji se amandman odnosi.
S obzirom na aktuelnost ovog amandmana i činjenicu da nisam bio prisutan u sali kada se na dnevnom redu stavio i amandman koji je bio predmet rasprave i na sednici Odbora za pravosuđe, radi se o amandmanu na član 6.
Želeo bih samo predlagaču da skrenem pažnju bez obzira na moguću nepreciznost da se razmotri jedna situacija u kojoj postoji tzv. rizična okolnost u kojoj bi se mogli naći svi oni koji predstavljaju potencijalne žrtve krivičnih dela o kojima mi raspravljamo. O čemu se radi?
Na Odboru za pravosuđe isticao sam neke činjenice koje po mom dubokom uverenju ne bi trebale da budu prenebregnete. Potencijalni učinioci ovih gnusnih krivičnih dela mogu biti i oni koji obavljaju i određene aktivnosti koje ne podrazumevaju zasnivanje radnog odnosa, koje ne podrazumevaju radno pravni status ili radni angažman. U načelnoj raspravi sam takođe isticao da to mogu biti oni koji sprovode čak edukatorske aktivnosti, razni sportski treneri, fitnes treneri, pa čak i profesori koji pripremaju učenike ili studente za polaganje diplomskih radova, spremanje ispita i tome slično.
Da li na taj način ova kategorija gde se potencijalno mogu naći učinioci krivičnih dela zaista može da obavlja ovakve aktivnosti. Po mom dubokom uverenju, ne. Smatram da ukoliko ne ovim zakonom, onda predlagač može da u odredbama postojećeg ili pozitivnog krivičnog zakonodavstva da prepozna i mogućnost da se i na ovaj način reaguje i predupredi ili preventivno deluje, prevenira izvršenje krivičnih dela.
S toga bih ukazao još jednom na činjenice koje su svakodnevno prisutne, a ne odnose se samo na ono što smo već definisali ovom zakonskom regulativom kroz zabranu posećivanja mesta gde se okupljaju deca itd. Tamo gde se ne okuplja veći broj dece postoje ovakve mogućnosti na koje sam sada ukazao.
Dakle, još jednom bih zamolio da se ove okolnosti posebno cene, ako ne kroz amandmane na zakon o kome danas raspravljamo onda svakako u okviru Krivičnog zakonika, pozitivnih propisa iz oblasti krivičnog zakonodavstva. Zahvaljujem se.
Gospodine predsedavajući, uvaženi ministre, imajući u vidu da sam već dao uvodno obrazloženje u odnosu na član 6. koji se odnosi na vreme trajanja važenja posebnih mera, neću posebno obrazlagati i neću isticati ponovo one okolnosti na koje sam malopre ukazao. Ostavljam predlagaču da ove okolnosti na koje sam više puta ukazivao oceni prilikom donošenja ili budućih zakona u oblasti krivičnog zakonodavstva ili eventualno razmotri ovaj predlog koji je stavljen. Hvala.
Hvala, predsedavajući.
Poštovani ministre, poštovani predstavnici Vlade, kolege narodni poslanici, u ovoj raspravi o setu pravosudnih zakona, bez namere da vrednujemo značaj, jer su i te kako svi značajni, i to svi predloženi zakoni, nesumnjivo je da najveću pažnju, barem pažnju javnosti zavređuje upravo Zakon o posebnim merama za sprečavanje vršenja krivičnih dela protiv polne slobode prema maloletnim licima.
Moram odmah da istaknem da predloženim Zakonom o posebnim merama za sprečavanje vršenja krivičnih dela protiv polne slobode prema maloletnim licima se nesumnjiva pruža znatno veći stepen krivično-pravne zaštite upravo ovoj starosnoj populaciji.
Opravdanost donošenja ovog zakona potvrđuju i činjenice sa kojima se naše društvo, nažalost, svakodnevno suočava na najsuroviji i najmonstruozniji način. Danas su maloletna lica, a sve više i naročito veoma mlade osobe, žrtve brutalnih, podmuklih i bestijalnih napada na njihovu ličnost, a u tim napadima se najčešće ugrožavaju polne slobode mladih ljudi. Sve je veći broj krivičnih dela na štetu maloletnika, gde učinioci takvih krivičnih dela svirepo i na naročito poražavajući način uništavaju mlade živote. Posledice takvih krivičnih dela su naročito teške i dalekosežne, po meni čak i neotklonjive. Ovo posebno iz razloga što maloletna lica postaju žrtve obljube, silovanja, bludnih radnji, zloupotreba u pornografiji, kompjuterskoj tehnologiji prenosa podataka itd. Ove posledice podrazumevaju neminovno i mentalne i psihološke devijacije kod tih mladih ljudi koje ostaju za ceo život. Neretko i intenziviraju u toj meri da žrtva više nije sposobna da se uključi u društvo, da se socijalizuje, da se školuje, da se profesionalno izgrađuje, da kreira svoj život na što kvalitetniji način. Dakle, ta žrtva postaje neminovno izgubljena za društvo zbog nepoverenja u društvo, zbog nepoverenja zbog toga što se upravo pojavljuje kao žrtva ovakvog monstruoznog čina.
Marijin zakon je zato Marijin zakon, zato što se desilo nešto što je najmonstruoznije što se moglo desiti, a onda celo društvo postaje odgovorno, jer je neminovno da se nepoverenje rađa prema državnom aparatu ukoliko državni aparat ne reaguje.
Sigurno je da su ovo barem neki od razloga opravdanosti donošenja ovog zakona, ali šta je svrha? Svrha ovog zakona i poruka je upravo ovo poslednje što sam rekao – sprečiti učinioce ovih krivičnih dela da dalje i ikada više vrše ova krivična dela. Kako? Jednostavno, na način koji je apsolutno legitiman i koji podrazumeva kazne adekvatne i primerene krivičnom delu, načinu izvršenja krivičnog dela, stepenu društvene opasnosti. Jedino oštrim kažnjavanjem, pri čemu moramo imati u vidu da kaznenu politiku ne kreiramo mi, ne kreira Skupština Republike Srbije, već je kreira sudska praksa i sudovi. Upravo sudovima se ostavlja na ocenu da na najadekvatniji način preduprede oštrim kaznama sa nesumnjivim elementima represije ovakva krivična dela.
S druge strane moram da ukažem da predloženim zakonom se ostvaruje još nešto, još jedan cilj i još jedna svrha u krivično-pravnom smislu reči, a to je produžena prevencija i to kako specijalna, tako i generalna, kao i resocijalizacija. Zašto prevencija i resocijalizacija? Zbog toga to se upravo ovim zakonom pokušava da se spreči vršenje krivičnih dela, a samim tim smanji i broj učinioca krivičnih dela i broj krivičnih dela. Onda smo u smislu specijalne prevencije mnogo postigli. U smislu resocijalizacije će se postići onog trenutka kada posledice osude konačno zažive. One su ovim zakonom zaista i specifirane i utvrđene.
Posledice osude koje su ovde navedene, počev od gubitka javnih funkcija, gubitka zaposlenja na radnom mestu gde je učinilac krivičnog dela vezan za posao sa maloletnicima, zabranu sticanja javne funkcije, kao i zabrane zasnivanja radnog odnosa opet na poslovima koji se vezuju za rad sa maloletnicima, nesumnjivo jeste dobar osnov da ove posledice proizvedu i pravi rezultat.
Međutim, u odnosu na posebne mere koje je predlagač definisao u zakonu, a nema potrebe da ih posebno nabrajam, naročito u odnosu na ono što je predlagač i prepoznao kao vrlo osetljivu oblast i vrlo opasnu zonu delovanja kroz zabranu posećivanja mesta gde se okuplja veći broj mladih ljudi, poslanička grupa SPS je upravo na ovaj deo predloženog zakona i to na odredbe člana 6, 7. i 9. podnela amandmane. Zašto? Zbog toga što smatramo da u ovom delu predloženi zakon nije na najadekvatniji način regulisao način izvršenja posebnih mera. Mi smo analizirali odredbu člana 6a stav 3. i ukoliko bi ova odredba opstala, onda bi sva osuđena lica došla nakon pravnosnažnosti sudske odluke u nejednak položaj.
Moramo da imamo u vidu da su oni učinioci krivičnih dela koja su različita po kvalifikaciji, različita po stepenu društvene opasnosti, različita po načinu izvršenja krivičnog dela. Nemoguće je da svi oni, s obzirom na te različitosti, budu obuhvaćeni ovim zakonom tako što će biti određeno trajanje kako posledice osude, tako i posebnih mera u tzv. fiksnom periodu od 20 godina.
Tu smo potpuno saglasni sa amandmanima koje je, kako sam ih danas pogledao, predložila i DS. Smatramo da u tom delu ovaj zakon treba izmeniti, amandmane prihvatiti i da taj period bude određen do 20 godina, ali najduže do 20 godina. Na taj način se zadovoljava i ono elementarno ustavno načelo, da su svi jednaki pred zakonom.
Poslanička grupa SPS, pored toga, smatra da, osim onih posebnih mera koje su definisane u predloženom zakonu, isti zakon može biti kvalitativno poboljšan. Svesni smo da nijedan zakon ne može obuhvatiti sve situacije, da u životu postoji toliko situacija da je ne znam koliko zakona i koliko kvalitetnih zakona, sve situacije neće moći biti obuhvaćene zakonskom regulativom. S toga je naš doprinos da se barem jedan deo, jedan korpus, jedan segment popuni novom posebnom merom koja možda nije baš srećno i precizno formulisana, ali bi se mogla nazvati kao zabrana obavljanja poslova i aktivnosti koji podrazumevaju rad sa maloletnicima u posebnim okolnostima.
Zamolio bih narodne poslanike da na ovo posebnu pažnju, zajedno sa nama, obrate. Zašto? Zato što smo svakodnevno svedoci da ljudi koji rade na edukacijama mladih, naročito maloletnika, ljudi koji ta maloletna lica pripremaju za diplomske ispite, za polaganje ispita na fakultetima, za polaganje prijemnih ispita, kao potencijalni učinioci krivičnih dela u takvim posebnim okolnostima zaista mogu izazvati posebnu osobitu ugroženost maloletnika. Upravo je zbog toga amandmanom koji je podnela poslanička grupa SPS pokušano da se zadovolji i ono što podrazumeva povećan stepen zaštite i u ovakvim posebnim okolnostima. Zbog čega bi jednu ovakvu osetljivu zonu kao što je ova, osetljivu oblast delovanja izostavili?
Da ne govorim o tome u kojoj meri kao potencijalni učinioci krivičnih dela mogu da se pojave sportski treneri i treneri u drugim oblastima, animatori u kulturno-zabavnim sadržajima i lica koja se bave sličnim aktivnostima. Ukoliko ove posebne oblasti ne obuhvatimo onda smo ostavili jednu zonu potpuno krivično-pravno nezaštićeno. Da li to smemo? Mislim da u tom pravcu predlagač treba da ima u vidu i ove činjenice kao potpuno opravdane za prihvatanje amandmana koji smo predložili. Uvaženi ministre nadam se da ćete prepoznati kvalitet amandmana o kome sam sada govorio i u načelnoj raspravi.
Poslanička grupa SPS će u danu za glasanje podržati ovaj zakon i nadamo se da će Ministarstvo pravde i nakon usvajanja ovog zakona raditi na donošenju još kvalitetnijih, boljih zakonskih i podzakonskih akata kako bi se na još veći stepen zaštite, krivično-pravne zaštite podiglo ono što se traži u odnosu na maloletna lica koja su nesumnjivo najviše ugrožena kada je u pitanju ovaj zakon.
Što se tiče Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela, treba istaći činjenicu da se ovim zakonom samo ostvaruje jedna vrsta kontinuiteta zakonodavne regulative. Zašto kontinuiteta zakonodavne regulative? Zbog toga što smo mi već imali donet Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela iz 2008. godine i ovim zakonom kojim su određena rešenja bolje regulisana, preciznije i jasnije, gde se postupak oduzimanja definiše na daleko kvalitetniji način, u svakom slučaju zavređuje pažnju da se ovakav zakon podrži.
Međutim, da bi građanima bilo jasno zbog čega poslanička grupa SPS istrajava na tome da je u pitanju kvalitetno zakonsko rešenje, onda treba poći od sledećih činjenica bez namere da ponavljam ono što se inače navodi u ovom zakonu. Pre svega dobro je da ste vi kao predlagač uveli nova krivična dela, da su ovde sistematizovana i ona krivična dela koja su u skoroj prošlosti uneta i u Krivični zakonik. Dobro je što se sada na daleko efikasniji način kroz efikasan postupak reguliše i pitanje oduzimanja imovine koja je proistekla iz krivičnog dela, ali koja je to imovina?
Hajde da je definišemo na dva načina. U opštem smislu to je i pokretna i nepokretna imovina, to su i dobra i koristi. Dobra mogu biti materijalne ili nematerijalne prirode ili nematerijalnog karaktera ali je suštinski reći da je imovina ono što je proisteklo iz krivičnog dela na protivpravan nezakonit način i u užem smislu to je ona imovina čija vrednost je u neočiglednoj nesrazmeri, dijametralnoj suprotnosti sa zakonitim prihodima vlasnika imovine. Ovde je neminovno da se radi o nečemu što ne može biti stečeno na legitiman način.
U čemu se sastoji legislativa procedure samog postupka? Sastoji se u tome što je ovde predlagač veoma jasno definisao ko ima stranačku legitimaciju u ovom postupku. Stranačku legitimaciju u ovom postupku nesumnjivo ima javni tužilac i vlasnik imovine. Svi ostali u postupku su organi. Imamo jednu organizaciju pri MUP koja se bavi finansijskom istragom, Direkciju za upravljanje oduzetom imovinom i sud. Ko pokreće postupak? Jedini ko može da pokrene postupak je javni tužilac. Osim toga on u fazi finansijske istrage i upravlja postupkom. To je nešto što ovom zakonu daje poseban kvalitet, jer je procedura nedvosmisleno jasna i precizna.
Suštinsko što se tiče kvaliteta ovog zakona jeste ono što je i u uvodnom izlaganju predočeno od strane predlagača a to je da se kod oduzimanja imovine bez obzira da li se radi o privremenom ili trajnom oduzimanju imovine, vodi računa o nečemu što u postupku podrazumeva elementarna načela, pre svega zaštitu ličnosti tajnosti podataka a istovremeno efikasnost i hitnost postupka. Ova načela ako se dosledno poštuju u postupku nesumnjivo ukazuju da će i sam postupak oduzimanja imovine biti krajnje efikasan.
Na kraju tačno je da je najkvalitetnije ono što podrazumeva da se postupak trajnog oduzimanja imovine može pokrenuti tek nakon pravosnažnosti presude iz koje se vidi da je utvrđeno ko je okrivljeni, istovremeno oglašen krivim i osuđen za krivično delo iz kojeg je proistekla imovina koja se oduzima. Na taj način se izbegava paralelizam ili komplementarnost tako što neće doći do povrede prezunkcije nevinosti s jedne strane, a s druge strane nećemo voditi dva paralelna postupka. Jedan krivični postupak da bi utvrdili ko je kriv, a drugi postupak da oduzmemo imovinu.
Svrha donošenja ovog zakona kao i ranije važećeg zakona i poruka koju mi šaljemo jeste da se izbegne enormno bogaćenje učinilaca krivičnih dela fizičkih i pravnih lica povezanih sa njima na imovini koja je proistekla iz tih krivičnih dela. S druge strane svrha ovog zakona jeste da se imovina i zaštiti a štiti se shodno proceduri koju sam pokušao da predočim u najkraćem smislu reči.
Na kraju postoje i procesni zakoni koji su danas predmet našeg raspravljanja. Tu moram da istaknem ne stavljajući se u ulogu predstavnika advokature, jer mi to ne pada na pamet iako se bavim tim poslom, ali u svakom slučaju kao čoveka koji deli mišljenje svih advokata. Uradili ste jednu sjajnu stvar za advokaturu jer ste konačno iz zakona izbrisali jednu diskriminatorsku odredbu a ta odredba podrazumeva negativnu selekciju advokata. Ta negativna selekcija advokata je bila proizvedena u do sada i sada aktuelnom ZKP jer je advokat koji je kvalifikovan kao branilac mogao braniti u krivičnim postupcima samo ukoliko ima odgovarajuće radno iskustvo ili radni staž u advokaturi. Oni koji su imali vrlo mali staž od nekoliko meseci ili godinu dana su bili potpuno diskriminisani, pa makar to bile i sudije koje su preko 20 ili 30 godina provele u pravosuđu, prešle u advokaturu i nastavile svoj posao. Ko može da ubedi građane i nas ovde da oni ne znaju svoj posao? Niko.
Na kraju ono što podrazumeva edukaciju mladih pravnika advokatskih pripravnika je zaživelo u najboljoj meri i na najkvalitetniji način u ovom zakonu a to je da i advokatski pripravnici mogu zamenjivati advokata principala u krivičnim postupcima gde se pojavljuju okrivljeni za krivična dela zaprećena kaznama do pet godina zatvora. Sjajna šansa da se mladi ljudi edukuju, da steknu iskustvo, a kasnije da nastave da rade svoj posao kao što su mnogi od nas pravi izvorni advokati radili. U to ime i u ime svih nas advokata vam zahvaljujem.
Želim da kažem da mi nemamo ni jednu jedinu dilemu da u danu za glasanje ne podržimo, podržaćemo sve ove zakone. S druge strane pozivam sve kolege narodne poslanike bez obzira da li su iz pozicije ili opozicije, da ukoliko su u ovom mom izlaganju prepoznali kvalitet zakona, da nam se pridruže u tome da ih podržimo. Zahvaljujem se.
Hvala, gospodine predsedavajući.
(Dejan Radenković, sa mesta: Nemate prava. Tražim povredu Poslovnika.)
Da li odbijate pravo gospodinu Radenkoviću da se javi po Poslovniku, ili ne?
Kolege poslanici, mislim da je vreme da se vratimo na amandman. Zamolio bih samo da se, uz ono što je kolega Aleksandar Antić već istakao, neke činjenice, koje mi ovde ne možemo dovoditi u sumnju, posebno istaknu.
Nesporno je da je amandmanom na član 4. kolege Aleksandra Antića, kvalitativno poboljšan predlog zakona i to očigledno niko od poslanika ne dovodi u sumnju.
Ono što je krucijalno, krucijalno je da se osnovna primedba na ovaj član, amandmanom kolege Antića, otklonila, a otklonjeno je upravo ono što se vezuje za navodnu uzurpaciju prava svojine trećih lica. Šta to znači? To znači da ni u kom slučaju ne postoji mogućnost da se ono što podrazumeva neprikosnoveno apsolutno pravo, pravo svojine, dovede u sumnju kada se radi o titularu prava svojine na zemljištu.
Sa druge strane, treba istaći da je i pravo svojine graditelja bespravno izgrađenog objekta ograničeno pravo, da to pravo ne podrazumeva sve atribute prava svojine, koji inače ima po odredbama Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa. Zbog toga tu polemika ne stoji. Zašto? Ukoliko vlasnik objekta želi objekat da otuđi, da sa njim raspolaže, očigledno je da, shodno odredbama ovog zakona, to neće moći, imajući u vidu činjenicu da za objekat nije izdata upotrebna dozvola.
Osim toga, ograničenje prava svojine vlasniku stoji i u zabeležbi u teretnom listu u službi za katastar nepokretnosti. Svi znamo da je to G list, gde se upisuju tereti, a taj teret je upravo upis prava svojine na bespravno izgrađenom objektu. Sve dok ta zabeležba postoji, titular prava svojine nije u mogućnosti da raspolaže u celosti sa objektom, a to raspolaganje u celosti podrazumeva i otuđenje, odnosno prodaju. Ta prodaja je, jednostavno, uslovljena upravo onim što su prethodni zakonski akti već definisali, a to je pribavljanje građevinske i na kraju upotrebne dozvole.
Stoga ovaj amandman ima svoju afirmativnost upravo zbog toga što sa jedne strane štiti prava trećih lica, a sa druge strane prihvata činjenicu da vlasnik bespravno izgrađenog objekta istovremeno ne može koristiti pravo svojine, kao što bi ga koristio u apsolutnom smislu reči kako to pravo svojine i glasi.
Zato, u odnosu na član 4. sve dalje polemike bi bile potpuno nepotrebne, tim pre što je poslanička grupa SPS već pozvala i vrlo jasno odgovorila na ponudu ministra da se jednim celovitim i konzistentnim zakonom, a to je novi zakon o planiranju i izgradnji, celovito reše i urede sva pitanja i sve dileme koje su ostale, a nesumnjivo je da su ostale, jer je mnogo, mnogo prostora ostavljeno za popravljanje, naročito onih delova zakona koji nisu obuhvatili, ili su na neadekvatan način obuhvatili ovu materiju. Zahvaljujem se.
Poštovani predsedniče, uvaženi ministre, imajući u vidu da se u ovim raspravama pored člana 1. na koji su izjavljeni amandmani, pominje i član 4. deo koji je prihvaćen amandman, moram skrenuti pažnju na pravni institut zemljišta za redovnu upotrebu objekta. Nije mesto kritike što je amandmanom koji je SPS popravila ovaj član, zaista ga popravila, popravila član 4, tako što je konačno izbegnuta ta mogućnost da dođe uzurpacije prava svojine i moram da skrenem pažnju na ono što je već rečeno i u načelnoj raspravi.
Mi institut prava korišćenja zemljišta za redovnu upotrebu objekta nemamo samo u ovom zakonu. U ovom zakonu ga moramo imati u onom delu u kome je to zemljište u gabaritima objekta, u temeljim objekta. To ne može drugačije da bude, osim zemljište za redovnu upotrebu objekta.
Isto tako, ako to prevedemo na jedna uobičajeni narodni jezik, dokle dolazimo, do izvođenja određenog zaključka i to je da zemljište za redovnu upotrebu objekta mora da predstavlja određenu vrstu tereta ili ograničenje katastarske parcele.
Ono je istovremeno regulisano i u Zakonu o osnovama svojinsko-pravnog odnosa, regulisano i u odredbama zakona o planiranju i izgradnji, samo što se u Zakonu o planiranju i izgradnji definiše kao zemljište koje odgovara površini građevinske parcele. Koja je to površina? To je minimalna površina za formiranje građevinske parcele.
U Zakonu o osnovama svojinsko-pravnih odnosa to je malo šire. Ovde je moralo i amandman SPS ide u tom pravcu da se mora utvrditi da to pravo kao teret mora da postoji, jer je objekat izgrađen na tom delu parcele.
Jednostavno, vlasnik objekta ne može doleteti do njega. Mora imati određeno pravo pristupa prilaznog puta, mora koristiti taj objekat za zamenu fasade, promenu crepa itd.
Da ne bude ta priča previše uprošćena i trivijalna, amandmanom koji je prihvaćen je razjašnjena i definicija člana 1. zemljište za redovnu upotrebu objekta postoji i ne radi o uzurpaciji prava svojine, to smo izbegli i došli smo u situaciju da barem u tom delu zakon ima određen kvalitet, a ostajemo pri tome da se opet jedinstvenim zakonom, Zakonom o planiranju i izgradnji sve ove anomalije mogu ispraviti, sve greške na koje se ukazuje, našta ste se ministre pozvali, da dovedu do onoga do čega i treba da dovedu, do konačnog cilja, a to je zakon ne dvosmislen, jasan i u najvećem interesu za građane koji od njega očekuju koristi. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, nakon izlaganja ovlašćenog predstavnika poslaničke grupe SPS, naše
drugarice Suzane Spasojević, a naročito nakon izlaganja našeg kolege Saše Antića, može se nesumnjivo konstatovati da je, uvaženi ministre, neophodno potrebno da i ono što ste najavili, kada smo razmatrali zakon o izmenama i dopunama Zakona o planiranju i izgradnji, da se donese jedan celovit i nedvosmislen zakon o planiranju i izgradnji.
Zbog toga što, bez obzira koliko kvalitet ovog zakona popravljali amandmanima, a nesumnjivo da ćemo ga mi u kvalitetnom smislu popraviti, nećemo uspeti da rešimo neke dileme koje se multipliciraju, tim pre što se pojedini pravni instituti pojavljuju u više zakona, odnosno više zakonskih akata.
Hajde da ukažemo koji su to? Pre svega zemljište za redovnu upotrebu objekta postoji i u zakonu, kao i institut u Zakonu o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, postoji i u Zakonu o planiranju i izgradnji, a čak se sada pojavljuje i u ovom zakonu koji je danas na dnevnom redu o kome raspravljamo.
Mi ćemo na ovaj način stvoriti, uslovno rečeno, šumu zakona u kojoj će se teško snalaziti kako sudovi, tako i praktičari u upravnoj praksi i bilo koji drugi.
Šta postižemo amandmanima? Postižemo da izbegnemo samo ono što podrazumeva neustavnost zakona, naročito onog dela zakona koji zadire u pravo svojine. Hajde onda da kažemo da građanima bude jasno, pravo svojine je neprikosnoveno pravo, apsolutno pravo i iz tog prava, izvode se sva druga prava i pravo upravljanja i pravo korišćenja i druga prava. U konkretnoj situaciji, vlasnici bespravno podignutih objekata bi bez amandmana koje ste na našu zahvalnost i prihvatili, došli u situaciju uzurpacije, uzurpacije prava svojine, bez obzira o čijoj se svojini radi, da li se radi o jedinici lokalne samouprave, da li se radi o svojini Republike Srbije, pojedinaca i pravnih lica, ali mi smo sada na sreću, naročito amandmanom na koji je ukazao kolega Saša Antić izbegli jednu takvu zamku da uradimo nešto što bi bilo pravni nonsens, a drugo, nešto što je neuslovno.
Drugo, ono što smatram da je jako važno, motiv za donošenje ovog zakona nije sporan i on se može podeliti u dva pravca, analize, jedan da se konačno uredi evidencija vlasnika objekata koji su izgrađeni bez građevinske dozvole, a koji se koriste bez upotrebne dozvole i to je savršeno potrebno, s obzirom takva evidencija nikada ranije nije postojala.
S druge strane, postoji i opravdan zahtev države da svoj budžet popunjava upravo tako što će oporezovati te iste vlasnike, čija se sada prava svojine upisuju.
Međutim, u zakonu gospodine ministre, nadam se da još uvek ima vremena za to, zbog toga što shodno Poslovniku Republike Srbije, resorni odbor može staviti amandman na određeni član koji nije prethodnim amandmanima, koje ste uvažili i prihvatili, regulisano.
O čemu se radi? U članu 1. zakon o kome raspravljamo je dat datum, oročeno je pravo do 2009. godine, onim vlasnicima, odnosno graditeljima koji su izgradili objekte bez građevinske dozvole, a onda u nastavku teksta tog istog člana kaže se, odnosno onima koji korist objekte bez upotrebne dozvole, bez oročavanja datuma.
Da budemo iskreni, to može i u sudskoj praksi i upravnoj praksi, bilo gde, izazvati određene probleme, čak konfuzije, zato što upotrebnu dozvolu nemaju ni oni koji su izgradili objekte posle 2009. godine, pa i dan danas koriste te iste objekte.
Moram da ispoljim jednu vrstu bojazni koja se odnosi na ispitivanje ocene ustavnosti i zakonitosti ovog akta. Zašto? Zbog toga što je osnovno načelo Ustava jednakost, kako pred zakonom, tako i pred Ustavom.
Ovde se postavlja pitanje da li su u ravnopravnom položaju, a nesumnjivo je da nisu, oni koji su obuhvaćeni ovim zakonom i kojima je to pravo priznato do 2009. godine kada je stupio na snagu Zakon o planiranju i izgradnji, u odnosu na one vlasnike koji su te iste objekte izgradili posle 2009. godine. Tu jednakost i ravnopravnost ne postoje i sa tog aspekta, Ustavni sud može dati određenu ocenu kada se bude analizirao ovaj tekst zakona.
Na kraju, da se opet izbegne jedna vrsta konfuzije i da se u više zakonskih akata ne bi pojavljivale iste stvari, moram da ukažem da se vlasnici objekata na tuđem zemljištu kategorišu i u Zakonu o osnovama svojinsko-pravnih odnosa i tamo se kaže isto, ko izgradi na tuđem zemljištu, da može da stekne pravo svojine na objektu koji je izgradio na tuđem zemljištu, po zakonu propisanim uslovima da se vlasnik zemljišta nije protivio, da je objekat veće vrednosti od vrednosti zemljišta itd.
To sada pretočavamo u ovaj zakon na sasvim drugačiji način. Sada već definišemo pravo svojine tom istom graditelju, bez obzira da li je savestan ili je nesavestan i upisujemo ga kao vlasnika.
Dakle, sve ovo ukazuje na jednu neophodnu potrebu, jednu neminovnost, da kompletan ovaj konglomerat zakona, više zakona na koje sam ukazao, na više načina i sa više aspekata posmatra jednu istu pravnu situaciju, ali, na različit način. Nije dobro ni u kom slučaju za pravnu praksu, a naročito za građane kojima će to biti šuma zakona u kojima će se jako teško snalaziti.
Zbog toga, smatram da i postupak legalizacije, izdavanja građevinske dozvole, upisa prava svojine osim fundamentalnih zakona, Zakona o javnoj svojini i Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa, može regulisati jedino i isključivo novi zakon o planiranju i izgradnji.
Apelujem na vas da radna grupa koja je radila ove zakonske akte i tekstove krene, ako već nije, ako jeste još bolje, u realizaciju jednog takvog zakonskog akta za koji smatram da bi trebao što pre da se nađe pred nama, narodnim poslanicima, na usvajanje. Zahvaljujem se.
Poštovana predsedavajuća, kolege poslanici, slušajući sve, da nazovem, kritike, koje su upućene trenutno na predlog zakona, čini mi se da se radi o nečemu što podrazumeva kritike na hipotetičke varijante.
Na te hipoteze, ni u kom slučaju ne možemo reagovati na način kako to reaguju moje kolege poslanici, tim pre što smo svi svesni da se radi o zakonu koji je u stvari pilot-projekat i dok u praksi ne zažive efekti tog zakona, tek tada vidimo da li ono što se sada predlaže amandmanima može da bude primenjivo ili neprimenjivo.
Polazeći od činjenice da je zakon već predvideo da jedan notar dolazi na 25 hiljada stanovnika, onda rešenje postoji.
Na teritoriji Zlatiborskog okruga imamo opštine koje su vrlo blizu jedna drugoj, Nova Varoš, Prijepolje, Čajetina.
Sve tri opštine imaju ukupno 25 hiljada stanovnika. Ni u kom slučaju ne postoji mogućnost nedostupnosti na teritoriji bilo koje od te tri opštine, za jednog javnog beležnika.
Sa druge strane, postavlja se pitanje, kako sprečiti mogućnost da se kroz pravne poslove čine zloupotrebe, a i te kako je jasno definisana odgovornost upravo javnog beležnika, da se zloupotrebe čine.
Javnost bi trebalo da zna, a narodni poslanici još bolje, da se ovim zakonom ne može sve obuhvatiti, što se inače mora obuhvatiti, podzakonskim aktima, pre svega pravilnicima koji se odnose na rad komora u kojima će biti registrovani javni beležnici, odnosno notari.
Upravo, te komore će imati evidencije koje su inače potrebne, kako bi građani osetili tu pravnu sigurnost i kako se ne bi dešavalo da se jedna nepokretnost više puta proda.
Na kraju, ako se to komparativno posmatra, a mora se tako posmatrati, ni teritorija mreže sudova, ni u kom slučaju ne podrazumeva pokrivanje celokupne teritorije, tako da i sada brojne opštine ostaju bez sudova, bez sudskih jedinica, pa se postavlja pitanje, ako bi se ovaj amandman analizirao na pravi način koji bi to sud u Čajetini koji neće postojati, neki imaginarni sud overavao bilo kakve ugovore kako je to ovim amandmanom predloženo. Neće, ali će to moći javni beležnik, odnosno notar na teritoriji koja pokriva upravo područje na kojoj živi 25 hiljada stanovnika.
Zaključak bi mogao da bude jednostavan. Ovaj zakon daje prostora bez nametanja da se bilo ko seli sa teritorije jedne opštine na teritoriju druge opštine, da se bilo ko primorava da registruje svoje prebivalište kako bi obavljao javnobeležničku funkciju, da se ta javnobeležnička funkcija upravo obavlja u duhu ovog zakona za potrebe i u interesu građana kojima je javnobeležnička funkcija po smislu ovog zakona i te kako potrebna, da ne kažem neophodna. Zahvaljujem se.
Hvala, predsedavajuća.
Uvaženi ministre, kolege narodni poslanici, pre svega da istaknem da poslanička grupa SPS nesumnjivo podržava ovaj predloženi zakon o izmenama i dopunama Zakona o javnom beležništvu. Za razliku od ostalih diskusija koje su bile znatno šire i koje su se udaljavale od samog predloga izmena Zakona o javnom beležništvu, mislim da bi trebalo sve sublimirati na ono što je ključno i ono što sadržinski stoji u izmenama Zakona o javnom beležništvu.
Stoga treba reći da zakon o izmenama i dopunama Zakona o javnom beležništvu treba posmatrati kroz tri ključne izmene od kojih dve kvalitativno doprinose da javno beležništvo obezbedi potrebe građana, da rastereti sudove i obezbedi sigurnost građana u pravnom prometu. Koje su to ključne izmene? Povećanje nadležnosti koje je definisano ovim izmenama, način sticanja javnobeležničke službe, odnosno način polaganja javnobeležničkog ispita, a treća izmena je procesne prirode i ona se vezuje za vreme primene zakona, odnosno početak primene zakona.
S obzirom da je kod građana Republike Srbije uvrežen jedan stereotip – šta je to beležnik, odnosno šta je to notar, pa se uglavnom kroz taj stereotip prožima nešto što se vezuje za potvrđivanje ili overu ugovora. Tu treba ukazati i denifiskovati u potpunosti nešto što je suštinski vezano za notarsku funkciju, da je to tačno da se potvrđuju ugovori kroz javnobeležničke zapise, ali u sada zakonom propisanoj proceduri i na način koji podrazumeva daleko veći stepen zaštite i sigurnosti. Zašto?
Zbog toga što smo do sada imali praksu da se ugovori potvrđuju pred sudovima. Tada overitelji ugovora imaju samo jednu jedinu obavezu, a to je da uzmu legitimacije ili lične karte stranaka, provere njihov identitet, da se ne upuštaju u sadržinu ugovora, da ih ne interesuje suština ugovora i da takvi ugovori budu overeni i da na takav način stupe u pravni saobraćaj ili u pravni život. Da li je to dobro? Apsolutno da nije dobro. Koji je to razlog zbog čega nije dobro? Zato što se nije pristupilo određenim preventivnim mehanizmima kako bi se izbegli sudski postupci po tužbama za poništaj ugovora koji su apsolutno ništavi, simulovani, rušljivi itd.
U konkretnoj situaciji notar ili javni beležnik ima obavezu da ove mehanizme primeni, da izvrši proveru ugovora, da oceni da li ugovor ima elemente ništavosti, da oceni da li ugovor ima elemente simulovanog pravnog posla, upozori stranku ili stranke na te manjkavosti i da na taj način preventivno deluje u odnosu na ono što podrazumeva kasniju sudsku nadležnost, a to je podnošenje tužbi za poništaj ugovora. Na ovaj način smo postigli još jedan cilj, a taj cilj je sigurnost građana bez podnošenja tužbe, jer građani će tada u postupku pred javnim beležnikom imati mogućnosti da se uvere da li pravni posao koji zaključuje može za njih da bude opasan, odnosno štetan kroz elemente ništavosti.
Što se tiče drugog aspekta ili druge važne činjenice zbog koje se ovaj zakon menja, treba istaći da je predlagač zakona prepoznao problem koji se vezuje za način polaganja javnobeležničkog ispita. U čemu se sastoji taj problem? Imali smo samo jednu komisiju, imali smo kritike da se radi o tzv. netransparentnom radu te komisije, da je sastav komisije bio na parnom broju od šest i da su u tom pravcu postojale mogućnosti da se vrše nekakve zloupotrebe. Treba istaći da te zloupotrebe nisu moguće i treba istaći da je predlagač ovaj put prepoznao šta treba uraditi, a to je omogućavanje ministru pravde da obrazuje više komisija. Danas je to na Odboru za pravosuđe ministar na potpuno jasan i pravno prihvatljiv način objasnio. To što omogućuje ministru da ustroji više komisija obezbeđuje da se pojedini članovi komisija mogu zameniti, neko zbog bolesti, neko zbog iznenadne sprečenosti, u svakom slučaju zbog povećanja stepena transparentnosti.
Ono što je i te kako važno, važno je istaći da relativno mali broj lica, kao potencijalnih javnih beležnika, koji su položili javnobeležnički ispit, ukazuje na dve činjenice. Prva činjenica jeste da je potpuno ispravan stav ispitne komisije sa strogim kriterijumima ocenjivanja, što podrazumeva da potencijalni kandidati moraju da imaju izuzetno visok kvantum znanja, sposobnosti i stručnosti kako bi sve ove poslove koji su im dati u nadležnost mogli da obavljaju. Zašto? Zato što njihov kvantum znanja mora da bude adekvatan najstručnijim, najsposobnijim, najorganizovanijim sudijama, tužiocima, advokatima. Jedino se tako može prepoznati sve ono što u postupku kod notara, odnosno javnog beležnika može bilo kojoj stranci, koja mu se obrati, da ukaže na određene probleme koje bi kasnije stranka mogla imati, a ti se problemi mogu odmah rešiti. Zato je potrebno da onaj ko ima ovu dozvolu, sertifikat, bilo šta, mora imati takav kvantum znanja, odnosno takvu stručnu referencu.
Sa druge strane, ovako mali broj lica koja su položila za javnobeležničku funkciju ukazuje na još jedan razlog da se eventualnim dopunama i kasnijim izmenama ovog zakona dodatno motivišu svi oni koji žele da budu notari. Kako? Osim finansijskog aspekta, odnosno adekvatne naknade za njihov rad, bilo bi dobro razmisliti da se u sklopu njihove nadležnosti, ovlašćenja izvrši i dopuna nadležnosti i ovlašćenja kojima se opet rasterećuju sudovi. Tu mislim na ostavinski postupak i mislim da bi dodatna ovlašćenja u tom pravcu javnim beležnicima podigla stručni autoritet, omogućila da ono što je ranije bilo i što će biti, nadam se, u sudskoj nadležnosti sada da se rešava u postupku pred notarom, odnosno javnim beležnikom i da se na taj način sudovi dodatno rasterete u onim postupcima u kojima već sada sudstvo ima tzv. uska grla u postupanju, obzirom na veliku opterećenost, preveliki broj predmeta, pa čak i u situaciji kada su se brojne sudije koje nisu bile reizabrane sada vratile u sudove.
Svi ovi razlozi ukazuju na potpunu opravdanost izmena i dopuna zakona koji je pred nama i sve ovo što sam istakao ukazuje da ovde, barem sa stanovišta ovih činjenica, koje ne možemo dovoditi u sumnju, treba da postoji jedan politički konsenzus, da se ne sporimo oko nečega što je korisno, da se ne sporimo oko nečega što je i te kako dobro, a evidentno prepoznatljivo kao dobro i za pravosuđe, i za javnobeležničku funkciju i da to svi zajedno podržimo. U tom pravcu i apelujem na kolege narodne poslanike da se barem u ovom delu zakon podrži onakav kakav jeste, a da se nesumnjivo amandmanima, kvalitetnim amandmanima, ukoliko za to postoji mogućnost, kvalitet ovog zakona dodatno poboljša. Hvala.
Poštovani predsedavajući, uvažena ministarko, moje izlaganje u vezi predloženog zakona će biti isključivo sa aspekta procesno-pravne prirode ovog zakona i procesno-pravnog osvrta na suštinu onoga što zakon  predviđa, tim pre što su danas u načelnoj raspravi neki ovlašćeni predstavnici spojili određene i sumnje i dileme u ovaj zakon.
Postavlja se pitanje sa stanovišta tih dilema, odnosno sumnji i s obzirom da se predloženim zakonom regulišu pitanja koja su inače regulisana drugim zakonima – Zakonom o planiranju i izgradnji, Zakonom o eksproprijaciji, Zakonom o osnovama svojinsko-pravnih odnosa i Zakonom o upravnom postupku. Obični građanin Srbije bi postavio pitanje, s obzirom na ovoliki broj zakona i zakonskih akata, zašto nam je potreban ovaj zakon? Još logičniji odgovor na to isto pitanje je da je upravo ovaj zakon neophodno potreban, kao "leks specijalis", ili specijalni zakon koji reguliše materiju koja je upravo predmet današnje rasprave.
Ako se pođe od toga – šta je to što podrazumeva eksproprijaciju, utvrđivanje javnog interesa, stavljanje tereta, odnosno službenosti na nepokretnosti, onda bi za običnog građanina trebalo dati sledeći odgovor. Pre svega, ovaj zakon je oročenog trajanja, dakle, ima određeno vremensko trajanje i njegova važnost se prostire samo za onoliko vremena koliko je potrebno da se sprovede realizacija izgradnje sistema za transport prirodnog gasa "Južni tok".
Za ovo vreme važenja zakona, postupci eksproprijacije, utvrđivanje javnog interesa i privremenog zauzimanja nepokretnosti će se sprovoditi kroz ubrzanu proceduru, u svakom slučaju, pojednostavljenu i daleko jeftiniju. Ova procedura je već propisana odredbama Zakona o planiranju i izgradnji, međutim, te odredbe ne dovode i ne doprinose da se upravo ovi postupci sprovedu na efikasan način.
U ovim postupcima sada učestvuje nosilac eksproprijacije, a to je novoformirano ili novoosnovano društvo, koje ima istoimeni naziv – "Južni tok". Upravo to društvo sa ograničenom odgovornošću, kao privredni subjekt, biće inicijator postupaka, pre svega postupka eksproprijacije, radi sticanja prava svojine na nepokretnostima, koje će biti u funkciji izgradnje sistema transporta gasa, a samim tim i regulisanja imovinsko-pravnih odnosa.
Da bi sve neverne Tome otklonile bilo kakvu sumnju ili dilemu, u pogledu konstituisanja prava svojine će se upravo sprovesti one zakonske norme i odredbe kojima se definiše, prvo, tržišna vrednost nepokretnosti, a tu tržišnu vrednost nepokretnosti daje Poreska uprava, na osnovu parametara koji se koriste za utvrđivanje osnovice za obračun poreza. Apsolutno ne postoji mogućnost da bilo ko bude na bilo koji način oštećen. Isto tako se postupak nepotpune eksproprijacije, kroz konstituisanje tereta a teret se zove službenost, sprovodi tako da oni koji će taj teret službenosti trpeti, budu u celosti obeštećeni.
Šta su to službenosti? Obični građani i te kako dobro znaju da su za ova postrojenja potrebni i pristupni putevi, da je potrebno i zemljište za redovnu upotrebu objekata, da je potrebno i ono zemljište koje će biti opterećeno nekim drugim vidovima korišćenja. Za sva ta opterećenja važi i tzv. načelno restrikcije službenosti, da katastarske parcele koje su obuhvaćene ovim projektom budu što optimalnije iskorišćene i da njihovi vlasnici te terete što bezbolnije osete.
Ono što je na kraju jako važno istaći jeste da je celokupan ovaj postupak mogao biti sproveden i u uobičajenoj proceduri. Da smo ga sprovodili u uobičajenoj proceduri, shodno odredbama Zakona o planiranju, došli bi u jedan ogroman problem, zbog toga što ne bi primenili odredbe tzv. skraćenog upravnog postupka, a taj skraćeni upravni postupak upravo podrazumeva da se građevinske, lokacijske i ostale dozvole izdaju što brže, što efikasnije i za to, normalno, onako kako je to danas i pričano, odnosno definisano, postoje određena sredstva obezbeđenja.
Nije tačno da ukoliko se ne podnese izvod iz katastra, ili ukoliko se ne pruži dokaz da su obezbeđena novčana sredstva za početak sprovođenja eksproprijacije, da je to istovremeno jedna zamka u kojoj bi eventualno vlasnici katastarskih parcela bili, eventualno ili ne daj bože, prevareni. Ne, apsolutno to ne stoji, zbog toga što se za ove situacije koriste druga sredstva obezbeđenja, kao što su menice i menična pokrića, založna prava, odnosno hipoteke, tako da ne postoji ni apsolutno nikakva bojazan za ono što je danas kao dilema postavljeno.
Ono što je najvažnije istaći u odnosu na primenu ovog zakona jeste da je već ovaj zakon proistekao iz jedne druge pravne norme. To je sporazum koji je Republika Srbija zaključila sa Rusijom i shodno tom sporazumu sada sprovodimo jednu vrstu obaveze. Usvajanjem ovog zakona, parlament, odnosno Skupština Republike Srbije je implementirala sporazum koji je zaključila sa Rusijom.
S obzirom da sam isključivo sa pravnog aspekta posmatrao celu ovu situaciju, da nisam ekonomista, neću da se upuštam u ekonomske kategorije i ekonomske efekte ovog zakona, iako su oni nesumnjivo jasni, počev od angažovanja građevinske operative na izgradnji "Južnog toka", uposlenosti radne snage, popune budžeta, angažovanja privrede i privrednih resursa na lokacijama jedinica lokalnih samouprava, sve su to pozitivni efekti o kojima su moje kolege pričale, tako da nemam potrebu da o tome posebno komentarišem.
Na kraju, ono što je istaknuto upravo sa ovih razloga i razloga koji su izneti, SPS će podržati usvajanje ovog zakona. Zahvaljujem se.
Poštovani potpredsedniče, uvaženi ministre, kolege poslanici, što se tiče komentara o amandmanu koji je sada obrazložen i od strane ministra, pre svega ne bih se složio da se radi o tzv. neselektivnom pristupu. Naprotiv, poštuje se ravnomernost i ravnopravnost svih onih koji participiraju u onome što podrazumeva ruralni razvoj.
Međutim, u tom smislu, uz podršku obrazloženja, samo bih postavio pitanje koje se vezuje za nešto što je predstavljalo praksu do sada, naročito na teritoriji gde sam ja, gde živim i odakle dolazim. To je teritorija Zlatiborskog okruga. Radi se konkretno o podsticajnim sredstvima koja su davana lokalnim samoupravama i to isključivo za potrebe sela u pogledu osposobljavanja u funkciju atarskih puteva, vodovoda i svega onoga što podrazumeva podsticajna sredstva koja su lokalne samouprave dobijale svake godine. Nisam primetio u ovom zakonu specificirane pozicije na koje se sada ja određujem u ovom svom izlaganju, ali istovremeno smatram da bi pravilnikom koji će uslediti kao podzakonski akt nakon donošenja, odnosno usvajanja ovog zakona, ova podsticajna sredstva trebalo da budu bliže opredeljena, definisana, kako bi jedinice lokalne samouprave i grad Užice imao na podsticajna sredstva koje je imao i do sada.
Ja vam se zahvaljujem.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi ministre, kolege narodni poslanici, imajući u vidu da je moj kolega Miletić Mihajlović već istakao da će SPS nedvosmisleno, jasno i nesumnjivo podržati ovaj predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o žigovima, pokušaću da sve ovo, što su moje prethodne kolege elaborirale i, na neki način, ukazale na dobronamerne pobude u kom pravcu treba sagledati sve ono što podrazumeva kvalitet i manjkavosti ovog zakona, sistematizujem sve ono što je rečeno i što smatram da trebam istaći u ovom zakonu. Počeću od definisanje žiga, pa na dalje.
Imajući u vidu da je zakon propisao da postoje dva preduslova za definisanje, jedan je da znak mora biti grafički predvidljiv, odnosno da se mora predstaviti, a drugi je da bude podoban za razlikovanje robe. Ovaj drugi preduslov ima posebnu težinu i poseban značaj. Zašto? Zato što podobnost podrazumeva različitost robe, odnosno usluga u prometu, a ta različitost je suštinska funkcija žiga.
Ovakvim definisanjem žiga omogućavamo, ne samo efikasniju zaštitu žiga, već omogućavamo da se ta zaštita sprovodi u sudskim postupcima i pred sudovima na efikasan način, jer će sudovi kroz ovakvo definisanje i ovakvu zakonsku regulativu imati mogućnost da, shodno na čelima suđenja u razumnom roku i na čelu pravičnog suđenja, prepoznaju one situacije u kojima je zaštitu žiga neminovno pružiti i gde sud sudskom odlukom tu zaštitu pruža.
Ono što je bitno istaći jeste da se predloženim zakonom definiše koji znaci ni u kom slučaju ne mogu uživati zaštitu. To je ta tzv. negativna selekcija. Tu apsolutno podržavam zakon i smatram da je to kvalitativna promena, jer se na taj način zaštita žiga ostvaruje sveobuhvatno i precizno.
Sledeća kvalitativna promena u zakonu je onemogućavanje davanja zaštite znaku sa tzv. opisnim obeležjima i u tom pravcu zakonodavac, odnosno onaj ko je predložio zakon, predlagač, je izneo razloge zbog kojih opisna obeležja proizvoda ne mogu potpasti pod regulativu, a naročito sistem zaštite žigom.
Sledeći i novi kvalitet zakona je mogućnost zaštite žigom uz izričitu pismenu saglasnost, ne samo nosioca ranijeg žiga, već je nosioca nekog drugog ranijeg prava, a tu se podrazumeva autorsko pravo, pravo industrijske svojine, pravom na industrijski dizajn, pravo na patent itd.
U svakom slučaju, ovom zakonskom formulacijom i zakonskom odredbom se postiže nešto što zakonom nije bilo regulisano, a to je da svi oni nosioci prava žiga imaju zaštitu i treba da uživaju zaštitu, jer su pred zakonom, barem ovim zakonom, svi jednaki, što se tiče ostvarenja prava i zaštite prava.
Ono što smatram, kao čovek koji se bavi strukom, dakle pravom, je po meni najkvalitativnija promena u odnosu na prethodno postojeći zakon, odnosno do sada postojeći zakon, a to je stranačko – procesna ravnopravnost u postupku zaštite žiga pred zavodom.
Ministar je u uvodnom delu objasnio, podsetiću samo, da shodno ovim odredbama zakona isključivo strana fizička i pravna lica, jedino ona lica koja nemaju sedište i prebivalište na teritoriji Republike Srbije, mogu biti zastupana, odnosno moraju biti zastupana od strane zastupnika koji je registrovan u evidenciji koja je za to propisana, dakle u nadležnom registru, ili od strane advokata. Sva ostala strana i fizička lica, koja imaju sedište ili boravište ili sedište svojih jedinica, ispostava, poslovnih jedinica na teritoriji Republike Srbije mogu, ukoliko ispunjavaju uslove poslovne sposobnosti, sama sebe zastupati u odgovarajućem postupku.
Na kraju treba istaći ono što ovim zakonom podrazumeva jasnije definisanje i regulisanje postupanja pred sudovima. Tu se neću u celosti saglasiti sa svojim kolegama koji su ukazivali na ono što smatram da je jako važno u sudskim postupcima, gde se pruža građansko – pravna zaštita žiga.
Naime, nisam sklon, ni u kom slučaju, konstataciji i ne stoji konstatacija da naši sudovi nisu usko specijalizovani za ovu oblast. Podsetiću da sudska praksa ukazuje da pred sudovima postoji veliki broj sporova radi zaštite žiga. Zamoliću da se sa posebnom pažnjom i sa posebnim uvažavanjem i poštovanjem prema sudovima odnosimo kada govorimo o uskoj specijalizaciji.
Ne dovodim u sumnju potrebu da specijalizacija sudova u ovom pravcu treba da postoji, kao što je specijalizacija iz oblasti porodičnog prava, iz oblasti maloletničke delikvencije, iz nekih drugih oblasti koje nisu bile pred sudovima dovoljno afirmisane i gde sudije nisu bile dovoljno edukovane. Imajući u vidu da su sudije dobile sertifikate, kako iz oblasti porodičnog prava, maloletničke delikvencije i nekih drugih pravnih normativa, u svakom slučaju i ovde i treba da postoji mogućnost da se uskom specijalizacijom sudije bliže edukuju. Ne možemo, ni u kom slučaju, staviti na teret sudijama da nemaju nikakva iskustva iz ove oblasti. Naprotiv, pred sudovima je, a i moja lična iskustva ukazuju, suviše veliki broj predmeta, gde se sudskom zaštitom ostvaruje ono pravo koje podrazumeva pravni interes tužioca na zaštitu žiga.
Gospodine ministre, zamolio bih da se jedna krajnje dobronamerna sugestija dobro razmotri, a to je ono što je kolega Čikiriz ovde nametnuo kao temu za razmišljanje. Da ne bi dolazili u koliziju Zakon o parničnom postupku i Zakon o žigovima, zamolio bih da prilikom izmena i dopuna Zakona o parničnom postupku ili novog zakona o parničnom postupku, čije usvajanje dolazi u skorijoj budućnosti i taj zakon se očekuje u skupštinskoj proceduri, da ovaj procesno – pravni deo koji se odnosi na tu tužbu, podnošenje tužbe na privremenu meru i sve ostalo što podrazumeva procesno postupanje, bude implementiran u Zakon o parničnom postupku.
U suprotnom ćemo doći u situaciju da Zakon o parničnom postupku sadrži sve ono što procesno treba da sadrži, ali ne sadrži ono što sadrži Zakon o žigovima. Na taj način bi vezali ruke sudijama koje su obavezne da u procesnom postupanju strogo primenjuju Zakon o parničnom postupku. Kako će ga primenjivati ukoliko ono što je sadržano u Zakonu o žigovima ne postoji u Zakonu o parničnom postupku.
Sa druge strane, dobro je što ovaj materijalno-pravni deo u Zakonu o žigovima na dovoljno jasan način ukazuje koja su to prava i ko su nosioci tih prava, odnosno ko može da bude legitimisan u postupku, sa zahtevom da se njegovo pravo zaštiti. Ko ima tu stranačku legitimaciju koju mi pravnici zovemo aktorskom funkcijom ili tužilačkom funkcijom? Ovde je dobro što se konačno u tom nekom materijalno-pravnom korpusu definiše da pored imovinske štete postoji pravo i na neimovinsku štetu. Zašto? Zbog toga što, ako nigde na drugom mestu, onda je duboko povređen moral i nanet duševni bol svakom ko je autor znaka koga treba zaštititi žig. Sa tog aspekta smatram da je to jedno jako dobro i kvalitativno rešenje u ovom zakonu, ali ukoliko ne dođe do kompatibilnosti između Zakona o žigovima i Zakona o parničnom postupku, imaćemo velike probleme. Zato smatram da i ovaj zakon to treba jasno da definiše, odnosno da se predupredi kroz donošenje Zakona o parničnom postupku, ova pojava na koju ja ukazujem, za koju, nesumnjivo sam siguran, može biti problem, a ukoliko bude potrebe za amandmanima na ovaj deo zakona, odnosno Zakona o žigovima, mislim da bi te amandmane trebalo razmotriti i uvažiti, kako nam se ne bi desilo, kao što je bio slučaj kod Zakona o javnim preduzećima, gde smo propustili da unesemo jednu jako bitnu odredbu koja sada pravi ogromne probleme lokalnim jedinicama samouprava.
Ne udaljavam se od teme, samo pokušavam da ukažem na nešto što može da bude jako problematično, a ispustili smo da unesemo da više jedinica lokalnih samouprava više gradova i opština mogu osnovati jedno javno preduzeće, ima ih mnogo. To su sada virtuelna preduzeća, nepostojeća preduzeća, nemaju sa čim da se usklade. Zato bih zamolio da i u tom pravcu Vlada preduzme sve što je potrebno da se to što hitnije reši.
Istovremeno, na kraju, završavajući ovo izlaganje, podržaću sve ono što kroz ove odredbe podrazumeva jedan kvalitativno nov način regulisanja zaštite znakova koji se žigom zaštićuju i ono što je moj uvaženi kolega Miletić Mihajlović rekao, zaista je veliko zadovoljstvo što su sve poslaničke grupe, prepoznajući značaj i težinu svega ovoga što je sadržano u predloženom zakonu, se opredelile da podrže ovaj zakon, kao što će to učiniti SPS i dobro je što konsenzus na ovako značajnim pitanjima postoji. Zahvaljujem vam se.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, kolege narodni poslanici, moja diskusija se vezuje samo za jedan deo iz seta koji je tačka dnevnog reda o čemu raspravljamo. Konkretno, diskutovaću o Predlogu zakona o potvrđivanju Protokola o merodavnom pravu za obaveze izdržavanja.
Ono što mi se čini bitnim kada se govori o ovom protokolu i zakonu koji treba da usvojimo jeste naše potpuno jedinstvo i mislim da je u pravnom, a i u pravno političkom smislu reči konsenzus za potvrđivanje ovog zakona, ne treba da se dovodi u sumnju, jer je interes države Srbije da postizanjem dva cilja, a prvi cilj je uvođenje u standardizaciju i istovremeno i obaveza Republike Srbije, odnosno države Srbije da kroz tu standardizaciju dođe do postepenog usaglašavanja nacionalnog zakonodavstva sa zakonodavstvima EU, istovremeno dođemo i do onog stepena kome Republika Srbija treba da teži i koji treba da ostvari, a to je potpuno involviranje u pravne regule EU. Zbog toga bih se pre svega osvrnuo na nešto što iz ovog protokola proizilazi kao krucijalno ili sa najvećom težinom, a to je da za obaveze izdržavanja, s obzirom, da pođemo od našeg domaćeg zakonodavstva, stranačku legitimaciju ima poverilac izdržavanja i dužnik izdržavanja i statusu ili stranačkoj legitimaciji poverioca i u stranačkoj legitimaciji dužnika izdržavanja mogu se pojaviti dete, može se pojaviti bračni drug, vanbračni drug, bez obzira na bračni status, može se pojaviti roditelj, može se pojaviti usvojilac ili usvojenik.
U svim ovim stranačkim legitimacijama naše domaće zakonodavstvo je, moramo priznati, bilo dosta ograničeno u tom smislu što su se pojavljivale pravne situacije u kojima se nije mogla pružiti adekvatna pravna zaštita bilo kome ko se nađe u ovoj stranačkoj legitimaciji, naročito sa aspekta međunarodno-pravnih standarda. Zato je ovaj protokol neophodan i zato je naša obaveza da usvojimo ovaj zakon kojim se protokol potvrđuje.
Koje je to merodavno pravo koje je ovde najviše afirmisano u ovom protokolu? To je pravo uobičajenog boravišta poverioca izdržavanja. Na taj način se obezbeđuje i najveći stepen zaštite, naročito sudske zaštite poveriocu izdržavanja, a pošto je u domaćem zakonodavstvo na pijadestalu onoga što podrazumeva obavezu izdržavanja upravo dete, onda je i humanistički princip i zakonodavni princip i svaki drugi princip da se detetu zaista mora pružiti najveći stepen građansko-pravne zaštite, a posebno u procesno-pravnom smislu koji podrazumeva adekvatnu primenu propisa preko merodavnog prava. Zato država koja predstavlja domicijalno mesto ili mesto boravišta ili prebivališta deteta istovremeno svojim zakonodavstvom treba da pruži tu pravnu sigurnost, jer se radi o njenom merodavnom pravu.
Međutim, postoji neki specifikumi i izuzeci o kojima ne bih mnogo komentarisao zbog toga što bi građane zbunjivali i dovodili u konfuziju. U svakom slučaju, treba istaći da postoji mogućnost i izbora merodavnog prava. Postoji mogućnost tzv. pravno-zaštitnih mehanizama, naročito kod lica koja imaju posebne potrebe. Radi se o licima koja imaju smetnje u psihofizičkom razvoju. U toj situaciji merodavno pravo za ta lica je ono pravo po kome oni mogu da ostvare najveći stepen zaštite, bez obzira gde se nalaze.
Takođe, specifičnu zaštitu uživaju i poverioci kod kojih je pravni interes takve prirode da može biti ugrožen na bilo kom mestu ili na bilo koji način, osim u mestu gde oni smatraju da svoj pravni interes mogu ostvariti u punom smislu reči. Dakle, to su izuzeci u odnosu na tzv. merodavno pravo uobičajenog boravišta.
Ovo sve podrazumeva argumentaciju ili argument zbog čega mi danas moramo i imamo na kraju, krajeva obavezu za usvajanje ovog zakona kojim se potvrđuje ovaj protokol.
Na kraju treba istaći da je domaće zakonodavstvo u priličnoj meri kada su u pitanju interesi deteta, tu imamo veliki broj sudskih sporova u pogledu izdržavanja, poprilično ograničeni u svojoj afirmaciji. Zbog toga, prihvatanjem evropskih standarda, prihvatanjem pravnih regula u koje spadaju i sporazum i protokoli i materijalna prava drugih država, podižemo stepen zaštite deteta kroz pravo na izdržavanje ili alimentaciju bilo od roditelja ili trećeg lica koje je u krvnom ili u tazbinskom srodstvu, da ta vrsta obaveze bude u najvećoj meri ili u najboljem smislu kvaliteta ispunjena u celosti. Upravo ovim protokolom se to postiže i upravo u postupku koji je ovim protokolom propisan. Da ne govorim o tome da postoji tzv. pravo odbrane, da poverilac u slučajevima prevarne namere, u slučajevima kada postoji opasnost izigravanja obaveze izdržavanja ima pravo čak i da ospori merodavno pravo.
Dakle, sve ovo što sam istakao nedvosmisleno jasno ukazuje u kojoj meri je potrebno, a rekao sam sa stanovišta potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju obaveza Republike Srbije da se ovaj zakon usvoji i protokol potvrdi.
U svakom slučaju, poslanička grupa SPS, nadam se, zajedno sa svim ostalim poslaničkim grupama, i to bih želeo da se realizuje, podržaće predlog ovog zakona. Zahvaljujem se.
Hvala predsedavajuća, poštovane kolege narodni poslanici, što se tiče amandmana kolege Đorđa Milićevića, on je motivisan isključivo iz razloga kako bi se u tehničkom delu poboljšao tekst zakona. Da li je kompatibilan sa zakonskim tekstom ili ne to je za neku drugu ocenu.
Međutim, ono što se imputira sve vreme ne stoji.
SPS kao deo vlasti nije za ukidanje konverzije, niti je na bilo koji način bilo ko od predstavnika SPS išao u tom pravcu kada se određivao prema odredbama ovog zakona da konverziju treba ukinuti.
Konverziju je trebalo sistematizovati u drugom zakonu, u Zakonu o javnoj svojini, eventualno, a kritikovati suspenziju i uopšte govoriti o suspenziji na taj način je neprimereno iz jednostavnog razloga, što je konverzija ostala kao pravni institut i opstala kao pravni institut.
Ali, nemojmo samo govoriti, fokusirati ovaj pravni institut u odnosu na tajkune ili tajkunizaciju, već na kompletnu situaciju koja se vezuje za građevinsku regulativu i za podsticaj građevinske operative u smislu njihovog aktiviranja i omogućavanja gradnje.
Ja moram da podsetim ovde narodne poslanike, pošto se ovde sve vreme ukazuje na navodnu korupciju, ili koruptivan zakon.
Ko je doneo zakon o privatizaciji na osnovu koga je omogućeno tim istim, na koje se sada ukazuje da kupuju preduzeća, pežorativno da kažem, bud zašto, ili za jedan dinar?
Socijalistička partija Srbije u donošenju takvog zakona nije učestvovala i nije participirala. Upravo je tim zakonom omogućeno da se preduzeća prvo prodaju za enormno male iznose, gotovo ništa, da ne govorim o cementarama, o šećeranama, itd. i sada kada dolazimo u situaciju da Zakon o planiranju i izgradnji objektivno treba izmeniti i treba doneti novi zakon o planiranju i izgradnji, jasno diferencirano u odnosu na Zakon o javnoj svojini, mi sad govorimo o nekoj političkoj korupciji ili ne znam čemu.
Pa ko je tu političku korupciju afirmisao prilikom donošenja zakona o privatizaciji?
Da se ne bih udaljavao od teme, smatram da ovaj amandman koji u tehničkom smislu reči je motivisan samo poboljšanjem kvaliteta zakona, treba prihvatiti. Zahvaljujem se.
Pre svega, ovde nema šta da se krije, prema tome, ne znam šta je uopšte sakriveno ili prikriveno.
U ovoj situaciji u kojoj se pokušava institut konverzije posmatrati na način na koji se iskreno ne može posmatrati, ovde konverzija nije ukinuta ako je istim članom zakona predviđeno da ne mora da se pruži dokaz da bi se dobila lokacijska dozvola, građevinska dozvola, upotrebna dozvola, pogotovo za one investitore i graditelje koji su apsolutno savesni, zašto o njima ne pričamo nego pričamo o tajkunima? Zašto ne pričamo o onima koji su u ogromnim finansijskim teškoćama zbog pogreših privatizaciji, odlaženja u stečaj zbog tih izuzetno loših privatizacija, kao izvršni postupaka? Ne, o tome se ne priča.
Nije tačno da je suspendovana konverzija u smislu plaćanja. Obaveza na plaćanje ostaje i opstaje, ali samo sa razlikom što se sada sve ono što je pravno predviđeno da se dobije kroz sve ovo što sam istakao, od lokacijske dozvole, do upotrebne dozvole olakšava. Opet pričamo o pet – šest lica, koja zovemo tajkunima, a zaboravljamo na sve one kojima je ovo i te kako potrebno, koji svakim danom, svakodnevno odlaze u stečaj, upravo zbog ovih situacija. Svakim danom ogroman broj ljudi ostaje bez posla.
Podsećanja radi, SPS, s obzirom da je koleginica ukazala da navodno nisam rekao nešto što nije istina, SPS nije bila u Vladi i nije predstavljala deo Vlade i deo vlasti, kada je donet Zakon o privatizaciji, koji je generisao sve ove probleme. Ponavljam, generisao sve ove probleme o kojima pričamo, zbog čega se i sada zahuktava borba protiv korupcije. Hvala.