Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Đorđe Mamula

Govori

Prekoračio sam vreme?
Izvinite. Hvala.
Predlog zakona DSS o sudijama Srbije u članu 53. glasio je: "Radni vek sudije ne može biti produžen".  Mi smo taj stav branili i pre nego što je zakon usvojen. Po ranijem zakonu, predsednik Vrhovnog suda Leposava Karamarković produžuje radni vek sudijama Nikoli Miloševiću, Milovanu Dedijeru, Zoranu Ivoševiću, Milevi Gajinov i Aleksandru Rankoviću.
Dakle, oni su stekli to pravo po onom zakonu. Usvojena Povelja o ljudskim pravima govori o tome da se u stečena prava ne može dirati. Prema tome, budući da sam čuo vest da smo danas primljeni u Savet Evrope, znači da sud u Strazburu postaje nadležan. Mnogo jače države su o tome vodile računa. Prema tome, smatram da treba povesti u ovom trenutku računa o toj činjenici.
Naravno da su za ostale sudije ti uslovi ispunjeni, naročito mislim da je bilo volje da se razreše neke sudije mnogo ranije, kao Jevrem Nedić i Aleksandar Ilić, ali oni su ostali do ovih dana. S druge strane, prestaje sudijska funkcija zbog navršenja radnog staža, kada - oktobra 2000. i januara 2000. Njima su povećane plate, znači, u penzijski staž ulazi i ova plata koja je povećana u poslednje dve godine. Kako je moguće da im radni vek onda ne prestaje sa današnjim danom, nego im prestaje 2000, 2001. itd. Mislim da je trebalo da se promisli, jer im se utiče i na penzijski osnov, što nije bezvredno.
Zato mislim da bi ovaj predlog trebalo povući, urediti ga u skladu sa zakonom, pa onda odlučivati. Ovako se dobija utisak da je u pitanju politički obračun i nepotrebno im se daje na značaju, da danas - sutra pričaju da su upravo oni bili zaslužni, pretvaraju se u žrtve, potpuno pogrešno. Eto toliko.
Predloženi paket zakona o pravosuđu dolazi sa velikim zakašnjenjem jer je u Srbiji došlo do ukidanja nadležnosti opštinskih sudova sa 1. martom ove godine, a novi sudovi nisu počeli sa radom.

Blagovremeno smo, negde oko Nove godine, skrenuli pažnju Ministarstvu pravde šta će biti kada dođe 1. mart i kakav će haos nastati ako se nešto ne preduzme blagovremeno.

Da li mislite da je neko odgovorio - nije bilo odgovora. Inicijativa je pokrenuta 18. februara, i evo, danas je to došlo na dnevni red. Osamnaest dana u sudovima u Srbiji vlada pravi haos.

Duže vremena vođeni postupci se obustavljaju jer se sudovi oglašavaju nenadležnim. To se do sada nije dogodilo. Takav stav neodgovornosti, takvo nevođenje računa, mislim da otvara pitanje odgovornosti gospodina ministra pravde, Batića. Ako se pogleda Zakon o ministarstvima, član 5. kaže da je u nadležnosti Ministarstva pravde organizacija pravosuđa i rad sudova, a u obrazloženju Predloga zakona kaže se da iz organizacionih razloga sudovi nisu počeli da rade.

E sada, ako je Ministarstvo pravde odgovorno za organizaciju rada sudova, a iz organizacionih razloga nisu počeli da rade, ko je odgovoran? Posledice su vrlo ozbiljne. Zato bi ove izmene koje se odnose na odlaganje primene zakona, odnosno organizaciju sudova, trebalo obavezno usvojiti, jer je javni interes ugrožen.

Trebalo je povesti računa o tome sada - šta govore sudije u sudovima. Meni je žao što ovde nema gospodina ministra pravde, da sada ode sa kamerama one televizije, sa kojima je obilazio sudove, da pita sudije - šta sada oni misle, i to da pita one sudije koji dolaze u osam sati i one u osam i petnaest, šta misle o njegovoj odgovornosti, i o konsultacijama sa vrhovnim sudovima, šta da se radi od 1. marta; da pita stranke, da pita te ljude koji dolaze 18 dana u sudove i ne znaju šta će biti.

Suđenja se odlažu na nekoliko meseci. Govori se - sudovi nisu efikasni. Pa kako da budu efikasni? Oni ne menjaju zakon. Pogledajte samo u vašim mestima, u sudovima, šta misle predsednici sudova i nadležne sudije. Dokazi se pred sudovima ne izvode, zato što sudije kažu - ne znamo šta će biti, kada će biti usvojeno i kako da se ponašamo.

Zato mislim da bi ta činjenica trebalo da ohrabri gospodina Batića da podnese ostavku, jer u istoriji pravosuđa Srbije se ovako nešto nije desilo. Ovo govorim iz ugla zanata. To nikakav politički argument nije. O njegovoj odgovornosti su progovorile sudije Vrhovnog suda Srbije, do pre podne predsednik Vrhovnog suda Srbije, gospođa Karamarković, za koju sada čujem da je suspendovana. Ne znam koliko je to tačno.

E sada, pazite, njemu to kažu ljudi iz vrhova pravosudne vlasti, dakle ljudi koji se ne bave politikom i koji njemu nisu nikakva konkurencija, sa najboljim namerama. I, umesto da dođe danas ovde, da nam objasni nešto o svojim zaduženjima i svojoj odgovornosti, njega ovde nema. Ali dobro, nije prvi put.

Ipak, u paketu zakona ima dobrih rešenja i mislim da je dobro rešenje u pogledu reorganizacije sudova. Skrećem vam pažnju da je u našim amandmanima naglašeno, kada je reč o Apelacionom sudu, da bi bilo veoma važno da se osnuju odeljenja apelacionih sudova, a ne da se osnuju četiri apelaciona suda, jer prema onome što smo razgovarali sa ministrom finansija, za rad četiri apelaciona suda treba obezbediti sredstva. Za odeljenja ta sredstva u toj meri ne bi trebalo da se obezbeđuju i u postojećim budžetskim rasponima bi moglo da se odgovori tom zadatku.

Smatram da predloženi paket zakona treba prihvatiti, a preporučujem vam da prihvatite amandmane DSS.
Budući da je pre pola sata usvojena Povelja o ljudskim pravima, a pre više od mesec dana Ustavna povelja, mislim da ovaj zakon nije u skladu sa pomenutim dokumentima, jer je i dalje moguća prodaja otete imovine po različitim osnovama. Smatram da bi privatizacija te imovine morala da se obustavi do daljnjeg, jer uskoro će za ovu državu biti, kada je reč o kršenju ljudskih prava, nadležan i sud u Strazburu. O tome bi moralo da se povede računa, jer ovde je većinom usvojena Povelja o ljudskim pravima, pa će biti vrlo interesantno ako se bude kršila u praksi.
Nedavno je jedna televizija javno prenosila kako članovi familije bivšeg vlasnika, a sada potencijalni naslednici, ulaze u Privrednu komoru Srbije, prekidaju postupak privatizacije i postavljaju pitanje šta je sa njihovom imovinom. Imovina je ipak prodata. Dakle, oduzeta po drugi put.
S druge strane, ovaj predlog zakona nije dovoljno jasan, odnosno u članu 11. nalazi se jedna nezakonitost, jer se preduzeće koje se prodaje ne pominje ni kao pravni subjekt u procesu pregovaranja, niti u procesu zaključivanja ugovora. Zato smatram da bi preduzeća koja su predmet privatizacije morala da budu takođe strana ugovornica. U tom smislu, dosadašnje privatizacije su sporne. Toliko.
I ovaj predlog zakona, a  posebno član 18, pokazuje krizu društva, krizu morala, krizu institucija. U ovom predlogu zakona i u ovom članu pominje se ključni izraz "poslanička grupa".
Poslanička grupa je pojam koji uopšte ne poznaje Zakon o političkim strankama. On poznaje samo stranke koje su registrovane i samo one imaju pravni subjektivitet. Poslaničke grupe nemaju pravni subjektivitet u smislu zakona.
Ovo vam kažem zbog toga što je pre desetak meseci bilo nekih sporova između nekih stranaka u ovom parlamentu, pa je Vrhovni sud presuđivao na osnovu Zakona o strankama.
Poslanička grupa je pojam, kao što su mnogi govornici rekli, koji se pojavljuje u ključnim članovima zakona, ne bi li se pomoću toga pošto - poto u parlamentu Srbije i Crne Gore dobila većina. Inače, sastavljač ovog predloga kao da se zamorio pa je zaboravio na pravo žalbe i nije regulisao tu oblast, već se poziva na Zakon, ali dosta neubedljivo.
Naime, Predlog zakona je izostavio najmanje tri stvari.
Prvo, da propiše u kom roku se može izjaviti žalba Vrhovnom sudu Srbije?
Drugo, da propiše da li se i kome može izjaviti žalba zbog nezakonitog oduzimanja poslaničkih mandata, što je pitanje o kome u pravnom poretku postoji praznina posle usvajanja Ustavne povelje.
Treće, propušteno je da se propiše žalba i na odluke koje u primeni Zakona donosi Administrativni odbor, pa me zanima da li neko ima pravo na žalbu protiv odluke Administrativnog odbora? To je pravna praznina koja treba da se izučava na pravnim fakultetima kako zakon ne treba da izgleda.
Predlog zakona uređuje postupak na način koji je sa jedne strane nejasan i nedovoljan, a sa druge strane preopširan. Korišćena je odredba koja glasi: "Vrhovni sud Srbije odlučuje o žalbi shodnom primenom odredaba zakona kojima se uređuje postupak u upravnim sporovima". To je član 18. stav 2. Predloga zakona, a prepisan je iz istog konteksta, to je istrgnuti stav 4. člana 97. Zakona o izboru narodnih poslanika. To isto važi i za stav 3. člana 18. Predloga zakona.
Zbog toga smo mi predložili ovaj amandman pred vama i preporučujemo ga vašoj pažnji. Ovakav amandman treba usvojiti.
Mi predlažemo da se član 19. menja i da glasi: "Svim poslanicima mandat prestaje izborom novih poslanika na posrednim ili neposrednim izborima za Skupštinu ili izborom novih poslanika od strane novog saziva Narodne skupštine. Pre isteka vremena na koje je izabran, poslaniku prestaje mandat iz razloga predviđenih zakonom Republike Srbije koji uređuje izbor narodnih poslanika. Kad poslaniku mandat prestane pre isteka vremena na koje je izabran, politička stranka slobodno bira njegovu zamenu sa zbirne liste".
Prdlog zakona ne propisuje sve, već samo neke od razloga zbog kojih, prema Zakonu o izboru narodnih poslanika, mandat poslanike prestaje pre vremena. Nedostaju tri razloga za prevremeni prestanak mandata narodnih poslanika: zbog prestanka članstva u političkoj stranci ili koaliciji na čijoj listi je poslanik izabran, zbog preuzimanja posla ili funkcije koji su nespojivi sa funkcijom poslanika ili zbog brisanja iz registra kod nadležnog organa političke stranke, odnosno druge političke organizacije na čijoj listi je izabran.
Nejasno je po kom merilu su predlagači zakona izostavili tri razloga za prevremeni prestanak mandata. Pretpostavljamo da se njihova argumentacija zasniva na tome da je reč o dve odredbe Zakona o izboru narodnih poslanika, član 88. stav 1. tačke 1. i 9, čija je ustavnost osporena od strane Ustavnog suda Srbije. Argumentacija je neprihvatljiva, jer se jedan zakon primenjuje sve dok ne prestane da važi.
Nejasno je zašto je izostavljen razlog za prestanak mandata narodnog poslanika "preuzimanjem posla ili funkcije koji su po Zakonu o izboru narodnih poslanika nespojivi sa funkcijom poslanika". To je član 88. stav 1. tačka 5. Zakona o izboru narodnih poslanika. Oko njega nije pokrenut ustavni spor, a proizilazi da narodnom poslaniku može opstati mandat u Skupštini državne zajednice Srbije i Crne Gore i ako mu je prestao mandat u Narodnoj skupštini, što je jednostavno nemoguće.
Potom, ako se već mandati raspodeljuju po poslaničkim grupama, zašto predlagači zakona nisu predvideli da poslaniku prestaje mandat ako iz poslaničke grupe na čijoj listi je izabran za poslanika pređe u drugu poslaničku grupu. To je dozvoljeno. On je biran za poslanika kao predstavnik određene poslaničke grupe, pa bi mu prestanak svojstva člana poslanike grupe povlačio i prestanak mandata u Skupštini državne zajednice Srbije i Crne Gore. Odsustvo takve odredbe u Predlogu zakona vodi u mogućnost da poslanici sada, u okviru Skupštine državne zajednice Srbija i Crna Gora, prelaze iz jedne u drugu poslaničku grupu bez ikakvih sankcija i time unište legalnost Skupštine Srbije i Crne Gore.
Amandmanom se najpre sve greške ispravljaju i propisuje da pojedinom poslaniku mandat prestaje pre isteka vremena na koje je izabran iz razloga predviđenih Zakonom o izboru narodnih poslanika. Naravno, poslanik kome je mandat prestao pre vremena zamenjuje se kandidatom zamenom sa zbirne liste, čime se onemogućavaju špekulacije moguće po Predlogu zakona, po kome se vrše izbori iz odgovarajuće poslaničke grupe, na predlog odgovarajuće poslaničke grupe, što je krajnje nejasno u članu 20.
Potom se amandmanom navode razlozi zbog kojih mandat prestaje svim poslanicima koje je Narodna skupština izabrala u Skupštinu državne zajednice Srbije i Crne Gore. Svim poslanicima mandat prestaje izborom novih poslanika, na posrednim ili neposrednim izborima za Skupštinu Srbije ili izborom novih poslanika od strane novog saziva Narodne skupštine.
Formulacija pokriva sve slučajeve prestanka mandata svih poslanika. Naime, izbor svih poslanika u Skupštinu državne zajednice na posrednim ili neposrednim izborima za Skupštinu moguć je najpre ako Skupština Srbije i Crne Gore bude raspuštena u okviru roka u kome se poslanici biraju posredno, kad je izbor novih poslanika u Skupštinu opet posredan ili zbog isteka vremena na koje su poslanici birani.
Svim poslanicima u Skupštini mandat prestaje izborom novih poslanika u Skupštinu državne zajednice, koji čini novi saziv Narodne skupštine. Ovde je reč o prestanku mandata koji je posledica prestanka mandata svih narodnih poslanika u Narodnoj skupštini u okviru roka u kome su poslanici u skupštini državne zajednice Srbija i Crna Gora biraju posredno, kada se po konstituisanju novog saziva Narodne skupštine na posrednim izborima biraju poslanici u Skupštinu državne zajednice Srbija i Crna Gora.
Ovde je greška u kucanju. Što se tiče člana 20. govori se o tome kada poslaniku prestaje mandat u slučaju iz člana 21. stav 1. tačka 1. do 6. (Žagor.) Član 21. ima samo jedan stav i to je očigledno neka greška, verovatno se misli na član 19. Pošto nije bilo ispravke, pretpostavljam da se zapravo u ovom prvom redu tekst odnosi na ... (žagor).
Dakle, u članu 20. se kaže - kad poslaniku prestane mandat u slučaju iz člana 21. stav 1. tačka 1. do 6. Ovde je očigledno greška u kucanju. Misli se na član 19. od stava 1. do 6, pa bi trebalo ispraviti i u članu 21, jer se i tu govori o članu 21. stav 1. tačka 1. do 6, a misli se na član 19.
Ako bi se usvojio amandman na član 19. koji smo predložili u ime DSS-a onda bi ovaj član 20. bio besmislen, bio bi suvišan. Mi smo u članu 19, a to je amandman 13, izneli da svim poslanicima mandat prestaje izborom novih poslanika na posrednim ili neposrednim izborima za skupštinu ili izborom novih poslanika od strane novog saziva Narodne skupštine; pre isteka vremena na koji je izabran poslaniku prestaje mandat iz razloga predviđenih zakonom Republike Srbije koji uređuje izbor narodnih poslanika; kada poslaniku mandat prestaje pre isteka vremena na koje je izabran, politička stranka slobodno bira njegovu zamenu sa zbirne liste.
Mislim da naš 13. amandman na član 19. potpunije ovo reguliše i ako bi taj amandman bio usvojen onda bi ovaj član 20. postao suvišan i zato preporučujem ovaj naš amandman kao dobro rešenje.
Malopre sam izneo primedbu na član 21. kako je omaškom naveden član 21. umesto člana 19. i tu sam dao obrazloženje, tako da bih vas podsetio još jednom na to zašto predlažemo da se usvoji amandman 13 na član 19. čijim usvajanjem i član 21. postaje suvišan.
Dakle, taj amandman glasi: "Svim poslanicima mandat prestaje izborom novih poslanika na posrednim ili neposrednim izborima za Skupštinu ili izborom novih poslanika od strane novog saziva Narodne skupštine. Pre isteka vremena na koje je izabran, poslaniku prestaje mandat iz razloga predviđenih zakonom Republike Srbije koji uređuje izbor narodnih poslanika. Kada poslaniku mandat prestane pre isteka vremena na koje je izabran, politička stranka slobodno bira njegovu zamenu sa zbirne liste".
Isto obrazloženje važi i za članove 22. i 23, a ukoliko bi se usvojio amandman 13 na član 19. onda bi članovi 22. i 23. postali suvišni.
Ključne institucije - predsednik Republike Srbije i Narodna skupština Republike Srbije - validne su. Vlada Srbije, oslonjena na vrlo tanku podršku javnosti, a štampa već ističe da je ovakav Predlog zakona razigrao kladioničarske kvote, uz opasku da i u parlamentu Srbije postoje transfer liste i prelazni rokovi.
Po ovakvom Predlogu zakona se oduzimaju mandati poslanicima. To predstavlja veštačko prekrajanje izborne volje građana. Poslanički klub DSS je za izbor poslanika, prema stanju koje je postojalo u decembru 2000. godine, posle izbora za ovu skupštinu. Dakle, branimo princip stečenih prava koja se ne mogu ignorisati. Sastav zajedničkog parlamenta treba da izražava volju građana koja je iskazana prilikom izbora poslanika decembra 2000. godine.
Mora se voditi računa o srazmernoj zastupljenosti političkih stranaka koje imaju narodne poslanike i to prema stanju na dan konstituisanja Skupštine. Mandat poslanika je stečeno pravo na osnovu izbora. Stečeno pravo ne može biti ukinuto, niti okrnjeno novim normama dok mandat traje.
Pravna sigurnost zahteva da se ne narušavaju stečena prava po zakonu. To je jedan od postulata zdrave pravne logike i pravne politike. Neuvažavanje ovog principa dovodi do deficita legitimiteta ili do smanjenja podrške. Pitam se, da li ova iznenadna napetost na jugoistoku Srbije treba da pripomogne da se obnovi podrška vlasti jednim nadolazećim poluvanrednim stanjem.
Ovaj predlog zakona ima prikriveno retroaktivno dejstvo, kao da se želi da parlament zajedničke države liči na ovu skupštinu, a ova skupština sve je više mesto u kome se samo pritiska dugme za glasanje, a ni o čemu ne odlučuje. Odlučuje se na drugim mestima. Tu nema parlamentarizma. Imam utisak da se ovim predlogom zakona vraća u igru teorija da je pravo volja vladajuće klase.
U članu 25. se regulišu uslovi pod kojima prestaje važnost dozvole za rad preduzetniku koji se bavi duvanom. Mi smo smatrali da tu ne može biti reči i o oduzimanju dozvole, već da dozvola prestaje po sili zakona. S druge strane, Vlada u obrazloženju odluke da se odbije naš amandman kaže da se rukovodila time da Vlada odlučuje o davanju dozvole na osnovu ispunjenosti uslova.
Vlada ne odlučuje o davanju dozvole. O davanju dozvole, gospodine Đeliću, odlučuje agencija, a na predlog ministra poljoprivrede i ministra zdravlja. Ako agencija odlučuje na osnovu predloga ministra zdravlja i ministra poljoprivrede, onda je logično da agencija odlučuje i o prestanku. Zna se zašto ste vi predložili da Vlada bude u poslednjoj instanci. Dakle, kada se ispune uslovi za prestanak važenja dozvole, da Vlada ipak nekom progleda kroz prste.
Pisanje zakona i predloga zakona je deo zanata koji se mora savladati. Prema tome, meni uopšte nije jasno zašto Vlada u poslednjoj instanci odlučuje o oduzimanju dozvole, kada agencija daje predlog? Verovatno bi to trebalo da bude u onim slučajevima kada se ispune uslovi da prestane važnost dozvole po sili zakona, da Vlada ipak nekog nagradi da nastavi i dalje da radi. To je neprihvatljivo. Mislim da naš amandman treba prihvatiti, a da je ovakvo obrazloženje Vlade znak nepoznavanja i materije i pisanja zakona.
Ukratko rečeno, ovim amandmanom predlažemo da se puni budžet Srbije, a Vlada odbija. Dakle, mi predlažemo da proizvođač duvanskih proizvoda bude dužan da uplati sredstva u visini od 3% od prodajne cene u fond za lečenje posledica pušenja, a jedan odsto od prodajne cene u fond za adaptaciju prostora za pušače u životnoj sredini. Uvoznik duvanskih proizvoda dužan je da uplati sredstva u visini od 3% vrednosti koja služi kao osnov za carinjenje u fond za lečenje posledica pušenja i jedan odsto u fond za adaptaciju prostora za pušače u životnoj sredini. Osnivač ovih fondova je ministarstvo nadležno za poslove zaštite zdravlja, koje i upravlja ovim sredstvima.
Vlada odbija i kaže u svom odgovoru - amandman se ne prihvata zbog toga što su Zakonom o budžetu Republike Srbije za 2003. itd, u okviru razdela 24 - Ministarstvo zdravlja, pozicija 666, ekonomska klasifikacija 481 dotacije nevladinim organizacijama, predviđena i sredstva za Društvo za borbu protiv raka, kao da je rak jedina bolest koja je posledica pušenja.
Mi smo obišli Onkološki institut, pre nego što smo pripremili ove amandmane, zatim Ortopedsku kliniku i slično, i sve je veći broj ljudi kojima se zbog pušenja amputiraju noge, tzv. "pušačka noga". Operacija je jednostavna, duboka anestezija, skalpelom se prereže meso, testerom kost i asistent iznosi nogu. Dakle, mi smo pitali ljude u Ortopedskoj klinici Banjica, ortopedskoj klinici u krugu bolnica, pitali smo i ljude u Onkološkom institutu - kakvi su uređaji za zračenje, a videli smo i neka inostrana zakonodavstva.
Dakle, mi smo se time rukovodili. Predlažemo da se budžet puni na ovaj način, da se doprinosi lečenju. Oko 300 dece godišnje oboleva od raka. Dakle, i ona bi se lečila u tom institutu koji bi bio poboljšan ovim sredstvima. Vlada to odbija. Evo toliko.
Poštovani poslanici, oni koji su se pitali koji su osnovni problemi ovoga društva u tekućoj socijalnoj agoniji i beznađu, dobili su odgovor zakazivanjem ovog vanrednog zasedanja Skupštine, sa prvom tačkom dnevnog reda - Predlog zakona o duvanu, valjda kao prioritetnom.
Iz razloga za donošenje ovoga zakona vidi se da je suština u potrebi da se stavi ukupna proizvodnja i promet duvana i duvanskih proizvoda na domaćem tržištu u legalne okvire, kako se kaže u obrazloženju, iz čega se može zaključiti da dosadašnja proizvodnja i promet nisu bili legalni ili da je postojao zakon, ali da se nije poštovao.
Kontrola tokova proizvodnje i zakonitosti u obavljanju prometa duvanskih proizvoda, unapređenje kvaliteta domaće proizvodnje, zaštita zdravlja potrošača, ali i izmirenje zakonskih obaveza prema javnim prihodima, takođe su razlozi zbog kojih se predlaže ovaj zakon.
Po prvi put sada zaštita zdravlja ima veliki značaj, jer ona postaje važna zato što je tek sada obaveza proizvođača da na duvanskim proizvodima ističu da je duvan štetan po zdravlje, čime se sada otvara mogućnost da svi kojima je zdravlje narušeno imaju pravo da podnesu tužbu protiv države, kako bi naknadili štetu zbog narušenog zdravlja, jer do sada ta upozorenja nisu bila isticana, tako da je ovo zaista veliki korak.
Trebalo je u obrazloženju zakona ipak da se istakne dramatična situacija u pogledu pogoršanja zdravlja, jer je broj obolelih od tumora na plućima, i to onaj mikrocelularni tip, u naglom porastu, a ne ističe se da je u porastu i broj amputacija "pušačke noge". Sam zakon na više mesta nije dovoljno precizan, pa ću odsutnog ministra finansija da pitam - šta znači u članu 4. stav 3. da ministar nadležan za poslove zdravlja bliže uređuje način isticanja upozorenja da je duvan štetan, na predlog Agencije za duvan? Šta ako Agencija to ne predloži ?
To znači da od nahođenja Agencije zavisi kakva će biti sadržina upozorenja da je duvan štetan i da se ne može prodavati maloletnicima. S druge strane, ko u Agenciji za duvan može ministru zdravlja, koji je, po pravilu, po obrazovanju lekar, savetovati kakvo će biti to upozorenje? Da li to znači da će upozorenje glasiti da duvan nije mnogo štetan, da nije previše štetan ili da može biti i lekovit?
Ovo je jedna ozbiljna neprecizinost; međutim, nije slučajno ušla u zakon. Juče sam pitao ministra finansija da mi kaže koji je zakon o duvanu poslužio kao mustra i primer za ugled. On je rekao da su neki zakoni iz susednih država. Prema onome koliko smo mi u poslaničkom klubu DSS videli, kao mustra je poslužio Zakon o duvanu Republike Hrvatske i austrijski zakon; međutim, samo jednim malim delom.
Pre svega, glavni razlog za ovaj predlog zakona, koji je ušao u proceduru pre šest meseci, zapravo je Agencija za duvan, pa bi zakon mogao da se zove - zakon o Agenciji za duvan.
Koncepcijski, jasno je da država ima monopol, tako da se tu ne može išta osnovano prigovoriti drugim državama. Proizvodnja i promet duvana je monopol države, međutim, pitanje je zašto Ministarstvo poljoprivrede nije predviđeno kao ministarstvo koje je nadležno za proizvodnju i promet duvana, već se formira agencija koja ima upravni odbor. Prema članu 9. Predloga zakona u sastav upravnog odbora ulaze ministar poljoprivrede, ministar finansija i ekonomije, ministar zdravlja, ministar trgovine i ministar unutrašnjih poslova.
Da li je bilo nužno da se predvidi ovako glomazno telo, ako je cilj bio da svako od ministara vrši ozbiljnu kontrolu proizvodnje i prometa duvana. Pa zar nije dovoljno da u okviru svojih nadležnosti Ministarstvo poljoprivrede vrši svoj deo posla, Ministarstvo zdravlja svoj deo posla, Ministarstvo finansija ono što se tiče javnih prihoda i odgovarajuće kontrole, a takođe i Ministarstvo trgovine.
Međutim, vidim da je sada predviđeno da u upravnom odboru bude i ministar unutrašnjih poslova. Da li to znači da je predlagač zakona imao na umu ono što je Branislav Nušić svojevremeno rekao - da u Srbiji nema pitanja za koje nije nadležan ministar unutrašnjih poslova, pa je tako sada i jedan od članova upravnog odbora agencije.
U članu 13. se ističe da se mogu proizvoditi samo one vrste i klase duvana utvrđene saveznim propisom. Od juče, pominjanje saveznih propisa nema mnogo smisla, pa preporučujem ministru finansija da, dok traje ova procedura, uskladi ovaj član sa novim ustavom, odnosno Poveljom i odgovarajućim propisima. Ali, očigledno da se to nije imalo na umu 26. juna, kada je predlog zakona predat ovoj skupštini u proceduri.
Ipak, smatram da je glavna i očigledna slabost što se potiskuju privatni proizvođači duvana, jer ovaj zakon o duvanu ne predviđa ugovor o proizvodnji između proizvođača i obrađivača duvana. To svi zakoni o duvanu u susednim državama imaju.
Prvo, u tim zakonima je predviđeno da je ovaj ugovor strogo formalan i da mora sadržati sve bitne elemente, da bi se osigurala pravna sigurnost i proizvođača i obrađivača duvana. Tako, ugovori o odnosu proizvođača i obrađivača u nekim državama u susedstvu sadrže podatke o katastarskoj parceli i površini poljoprivrednog zemljišta na kome se sadi duvan, a ne znam zašto to nije predviđeno ovim zakonom.
Zatim, nisu uređeni naziv tipa i sorte duvana koji će se saditi, način na koji ugovorne strane osiguravaju seme, odnosno duvanski rasad, obaveza u pogledu primene mera za suzbijanje biljnih bolesti i štetočina na duvanu, te primena ostalih obaveznih mera za gajenje duvana. Ni cenu proizvedenog duvana po klasama, koju će obrađivač duvana platiti proizvođaču, ovaj zakon uopšte ne sadrži, tako da je problem sigurnosti proizvođača i obrađivača ostao isti kao i do sada.
Nije utvrđena obaveza proizvođača da u ugovorenom roku obrađivaču duvanu, sa kojim je sklopljen ugovor o proizvodnji, isporuči sav proizvedeni duvan, te obaveza obrađivača duvana da od njega preuzme duvan i isplati ugovorenu cenu.
Uopšte ne razumem zašto nije predviđeno da proizvođač mora dati izjavu obrađivaču, da u određenom vremenskom razdoblju nije sklopio ugovor sa drugim obrađivačem.
Ovo su sve ozbiljni propusti; meni uopšte nije jasno zašto je sve ovo propušteno. U drugim državama, recimo, ugovor koji ne sadrži ove elemente je ništav i ne može se dobiti nikakva zaštita pred sudom. Bilo bi dobro da ministar finansija razmisli da nekim izmenama zakona dopuni ovaj zakon o duvanu odredbama ugovora o proizvodnji duvana.
Kada je reč o nizu članova koji se ovde pominju, nije predviđeno uopšte ko propisuje zaštitnu cenu duvana, i to u tekućoj godini za narednu, na predlog ministra. Ako se reguliše ovim zakonom trgovina na veliko i malo, onda je trebalo da se predvidi i zaštitna cena duvana. Neverovatno je da ministar finansija brani ovaj predlog, a da u njemu nema ni reči o zaštitnoj ceni. Eto toliko.
Beogradski sporazum nije imao toliko konfederalnih elemenata koliko ima zakon za sprovođenje ustavne povelje, pa i sama povelja. Umesto da državna zajednica garantuje jednakost ljudi, građana, sada se predlaže jednakost dve republike, odnosno njihovih vlasti.
Zakon o sprovođenju povelje u 21. članu kaže da će se imovina zajednice utvrditi u roku od šest meseci. Šta ako taj zakon ne bude bio donet? Ako državna zajednica nema svoju imovinu, onda nije pravno lice, pa neće dobijati kredite, obzirom na iznose na koje može da računa i da ne može da garantuje njihovo vraćanje, što je bila preporuka Venecijanske komisije. Na stranu da podela imovine može dovesti do podele vojske, što može imati dalekosežne posledice. Veće građana je 24. januara usvojilo Zakon o zaduživanju kod Evropske zajednice. Međutim, ako nova država ne bude imala imovinu, neće moći da se zadužuje po ovom Zakonu o zaduživanju.
Prilikom podele imovine može biti reči samo o kreditu koji je dobijen od MMF-a i taj pripadajući kredit može biti predmet podele, kao i deo zlata koje je SRJ dobila kao naslednik bivše SFRJ iz Banke za međunarodna poravnanja u Bazelu. Ali, ta suma nije dovoljna za ozbiljna zaduživanja. Pored toga, ostao je dug prema svetu, a poverioce ne zanimaju unutrašnji odnosi. To samo pokazuje koliko je datost u kojoj živimo teška i kakvi su plodovi decenija destrukcije, haosa i nasleđa koje nam je tako velikodušno pripalo.
Nije jasno ni zašto zakonom o sprovođenju ustavne povelje nestaje komisija za istinu i pomirenje. Prestanak rada ove komisije mogao bi da ima negativan utucaj na buduće odnose u celom regionu. Problem istine i pomirenja na prostoru prethodne Jugoslavije višestruko je važan i presudan za stabilizaciju političkih neprilika i tragedije u novonastalim državama, kao i za razvoj i odnose na celom Balkanu.
Teški zločini protiv čovečnosti i izostanak suštinskog sagledavanja i pomirenja posle Drugog svetskog rata, kao i nerešeno nacionalno pitanje, doveli su ovde do stvaranja plodnog tla za izbijanje ratova na etničkoj osnovi i bujanje nacionalne, verske i socijalne demagogije neviđenih razmera i stvaranje neviđenog masovnog političkog inženjeringa koji je pretvorio ovaj region u poslednju socijalnu deponiju u Evropi, razorenu razobručenim nasiljem tokom 90-tih godina.
Komisija, sa ciljem da ispita uzroke ukidanja prava na život, slobodu i imovinu, sa mandatom od tri godine, po ovom zakonu nestaje, a ona ima mešoviti sastav - sastavljena je od ljudi različitih političkih uverenja, verskih i nacionalnih opredeljenja, ali savesnih i od integriteta, sa zadatkom da prikupe činjenice koje bi dovele do istine o ratovima i zločinima.
To je prva komisija sa navedenim zadatkom u Evropi. Zašto se komisija ukida? Njoj mandat ističe 22. februara 2005. godine, a trebalo je da obelodani uzroke ratova i spiskove svih žrtava. Kao da je neko poručio - doviđenja u sledećem ratu.
Potrebno je takođe reći da za kontrolu vojske nije uopšte jasno zašto se u povelji govori o tome da će kontrola biti demokratska i civilna. Ako je demokratska, nema potrebe da bude civilna. Ako je civilna, ne znači da će biti i demokratska.
Pored toga, kad je reč o strategiji odbrane, u članu 55. govori se o tome da će zajednica dve države utvrđivati samo strategiju odbrane, a ne i strategiju bezbednosti. Ovo je nešto što je trebalo dopuniti i zbog toga što smo se obavezali po ovoj povelji da ćemo primenjivati i međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Toliko.
Kad je reč o ovom poreskom paketu, ovde smo sa govornice juče čuli više puta ocenu da imamo najliberalnije poreske propise. Jedino što nismo čuli izvore iz kojih se može saznati koliko su naši poreski propisi zaista liberalni. Posle jedne decenije naše društvo je počelo da se pojavljuje na listama važnih svetskih institucija koje mere ekonomske slobode, poslovne slobode, političke, demokratiju itd, pa je, eto, 2001. godine objavljeno da smo među 27 zemalja u tranziciji ili promenama, kako se to kaže, a tu su poreski propisi bitni, na 18, 19. mestu po stanju demokratizacije; na 22. ili 23. mestu po vladavini prava, a na 22. mestu po ekonomskoj liberalizaciji od 27 država koje su uzete u obzir.
Kad je reč o državama centralne i istočne Evrope, na 15. smo mestu od 15 država po merilima vladavine prava, ekonomske liberalizacije i ekonomskih sloboda. U proleće 2001. godine, donošenjem paketa poreskih zakona, izvršena je delimična reforma poreskog sistema na nivou Srbije. Bilo bi dobro da su vlasti tako brzo donele i druge reformske zakone, a ne samo poreske, što je bio očito izraz težnje da se osigura budžet za administraciju.
Kad je reč o budžetu koji je vezan za stanje poreza, treba reći da je akcenat stavljen na prihodnu stranu budžeta, odnosno na njeno uvećanje boljom naplatom poreza, ali se ništa nije učinilo u pravcu radikalnog smanjenja državne potrošnje i stvaranja privatnog poslovnog okruženja. Mi i dalje imamo relativno visoke poreza za to što imamo vrlo skupu državu i dalje jaku sivu ekonomiju. Broj poreza je smanjen sa 270 na 230, ali je poresko opterećenje i dalje vrlo veliko. Naime, povećano je zato što su vlasti u vreme Miloševićevog režima dažbine obračunavale po zvaničnom a ne po tržišnom kursu, zato što su mnogim firmama porezi opraštani i zato što je izbegavanje plaćanja poreza bilo veće.
Srbija je jedna od retkih evropskih zemalja u kojoj još nije uveden porez na dodatnu vrednost, a govori se o tome da će biti uveden 2004. godine, tako da nije jasno zašto se to odlaže. I dalje postoji porez na promet koji iznosi 20%, što bitno utiče na poslovanje i što se pravda nepostojanjem odgovarajućeg informacionog sistema. Porez na dohodak građana je i dalje celularan. Opterećenje poslodavaca ostalo je realno nepromenjeno, jer je pre reforme na jedan dinar neto plate trebalo platiti oko 0,78 dinara dažbina, a sa uvođenjem koncepta bruto plata opterećenje je smanjeno na 0,72 dinara.
Prevelikim opterećenjem plata nastavljeno je destimulisanje zapošljavanja radne snage i stimulisanje neprijavljivanja radnika. Takođe, novim zakonskim rešenjima predviđeno je progresivno oporezivanje fizičkih lica kojim se ostvaruje ukupan godišnji dohodak iznad određenog limita, što predstavlja tešku destimulaciju obimnijeg i kvalitetnijeg rada i zapravo kažnjavanje poslovnog uspeha.
Porez na dobit preduzeća od 20% vlasti uporno prikazuju kao nizak, iako je bolje smanjiti fiskalna zahvatanja po ovom osnovu i privući investicije, umesto insistiranja da to nije veća poreska stopa od one u okruženju. Međutim, usluga koju država Srbija naplaćuje u visini od 20% za porez na promet je daleko nižeg kvaliteta od onog koje približno isto koštaju u zemljama u okruženju. U zemlji čiji je najveći problem siromaštvo mnogo razumnije bi bilo smanjiti ovu poresku stopu na jednocifreni nivo, ako ne i ukinuti.
Da reformatori nemaju sluha za ovakvo razmišljanje pokazuje odsustvo fiskalne decentralizacije i fiskalne konkurencije među opštinama i regionima, a vidim da nije bilo nikakvih predloga u ovom smeru. Ako se opštine ili grad odreknu svojih poreskih prihoda, oni se automatski preusmeravaju na budžet Srbije, čime se gubi mogućnost lančanog snižavanja poreskih nameta. Zadržane su akcize, a država je utvrdila da u luksuz spadaju i stvari kao što su: kuhinjska so, bezalkoholna pića i sl.
Akcize su ostale privlačan način za punjenje državnog budžeta, ali i za rast sive ekonomije. Nametanjem velikih akciza za određene vrste roba dat je podsticaj za stvaranje nelegalnog tržišta ovih roba. Crno tržište cigareta, na primer, i dalje iznosi oko 50%, a nelegalno tržište postoji i kod drugih akciznih roba. Avgusta 2002. godine Vlada je najavila borbu protiv sive ekonomije, koja, naravno, pomalo artikuliše i netržišnu orijentaciju Vlade. Program bi se sastojao od pojačanog rada finansijske regularne policije, a ne u otklanjanju ključnih podsticaja za sivu ekonomiju.
Vlada prenebregava da je sivo tržište najtržišniji deo srpske privrede i da se ta privreda od regularne razlikuje samo u tri pogleda. Prvo, ne vidi se statistički, drugo, ne plaćaju se oficijelni porezi, treće, usled izbegavanja plaćanja poreza taj deo privrede je nezakonit i nelegalan.
Pravi način borbe protiv sive ekonomije se ne sastoji u povećanju ionako visokog stepena prinude, nego u otklanjanju uzroka nastanka sive ekonomije, a to su komplikovana regulativa, visoki porezi i nefunkcionalne ustanove države.
Vlada neprestano promoviše borbu protiv šverca, ali je ona neiskrena, nesistematična i povremena, pa je logično da u tome ima malo uspeha. Pitanje je da li je efikasnije ukinuti akcize i poboljšati obuhvat naplate poreza, izbeći troškove navodno bespoštedne borbe, ili zadržati sadašnje stanje.
Da bi se pokazala pravičnost reformatora značajno je oporezovan luksuz, kao što su mobilni telefoni, jahte i čamci, oružje, što ima na izvestan način karakter osvetničkog poreza. Delovanje predatorske države se vidi i kod taksi na prenos apsolutnih prava koje su povećane sa 3% na 5%, čime je povećana cena razmene vlasničkih prava, što je dokaz primarnog fokusa novih vlasti i njihovog antitržišnog razmišljanja. Dokaz te doslednosti je i visina poreza na finansijske transakcije.
Pojedini porezi su u prvoj polovini 2002. godine na sledeći način punili budžet Srbije: porez na promet 48,4%, porez na dobit 23,5%, porez na imovinu 3,1%, takse 3,1%, carine 7,3%, a ostali prihodi 14,16%.
Iz ovoga se vidi da Srbija ima jedan zastareo i nestimulativan poreski sistem. Srbija je, dakle, zemlja u kojoj su porezi neprimereno visoki, broj formalnih nameta je oko 230, a državna potrošnja je preko 54%. U državama, prema standardima Svetske banke, u kojima je dohodak po glavi stanovnika 1.500 dolara, a mi imamo 1.200, ne bi smelo državna potrošnja da bude preko 20% od društvenog proizvoda, što bi značilo da bi državna potrošnja u Srbiji morala da se smanji više od dva puta.
Dakle, pravila igre su i dalje ovde nestabilna, što dodatno pogoršava poslovno okruženje. Umesto navedene, poreska politika u Srbiji morala bi počivati na sasvim drugim osnovama - smanjenje broja poreza; porezi sa jedinstvenim stopama, bez poreskih izuzeća; fiskalni federalizam i podsticanje konkurencije, uvođenje poreza na dodatu vrednost do 10% i sintetičkog poreza na dohodak sa ravnom a ne progresivnom stopom; izbacivanje poreza na promet, poreza na finansijske transakcije, poreza na kapitalnu dobit; minimiziranja akcijskih poreza i njihovo svođenje na samo par proizvoda.
Time bi se podstakao preduzetnički duh ulaganja, započela bi legalizacija sive ekonomije i zemlja bi umesto socijalističkog dobila probiznis poreski sistem. Hvala.