Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Đorđe Mamula

Govori

Bilo bi dobro da smo saznali kako se na Vladi glasalo o ovom predlogu zakona, šta je mislio ministar pravde. Inače, kada je reč o zakonima smatram da je bolje imati originalni plagijat, nego loš original. Ovaj predlog zakona ulazi u red osrednjih originala. Raspravu o ovom predlogu zakona održavamo u trenutku kada je obelodanjeno da se po ekonomskim slobodama, a što je vrlo bitno kada je reč o porezima, nalazimo na 144 mestu u svetu od 155 država. Podatak je objavljen  januara 2002., a u obzir je uzeto 50 elemenata do jula 2001. godine. Verovatno da januara 2003. nećemo odmaći dalje od ovog mesta na kome se sada nalazimo. Inače, to je rezultat istraživanja Heritedž fondacije, a rečeno je da su vrlo bliski republikancima, pa da su ekstremno liberalni, ali mislim da to nema nikakvog značaja.
Kada je reč o poreskim propisima, pa i ovom predlogu zakona, o investicijama i o tome gde se nalazimo po slobodi potencijalnih investitora da investiraju ovde, nalazimo se na 66. mestu u svetu. Prvi je Singapur, treća je Amerika, osma Slovenija, 25 Hrvatska, 45. Kolumbija, a mi smo 60 i neki. Verovatno će i ovaj predlog zakona uticati na poslovnu klimu i opredeljenje stranih investitora zbog rešenja koje ovaj predlog zakona ima. Inače, predlog dolazi u trenutku kada je, prema nekim nezavisnim organizacijama, objavljeno da oko 70% ljudi živi kao što je živelo i ranije ili nešto gore.
Po mom mišljenju, utisak je da ovaj predlog zakona treba da bude neka vrsta popravnog ispita za Zakon o ekstraprofitu. Koliko se sećam, po tom zakonu planirano je da se naplati oko 800 miliona evra, a naplaćeno je 60 miliona, dakle 13,5 puta manje. Ovde je malopre pomenut Zakon o privatizaciji; hteo sam samo da vas podsetim da je poslanička grupa DSS-a, a što je takođe vezano za ovu temu, po mom mišljenju, povodom privatizacije imala predlog da niko ne može da uđe u posao privatizacije; ako ne plati obavezu po ekstraprofitu. Posle je to izmenjeno da je dovoljno da da izjavu da je izmirio obaveze da bi ušao u postupak privatizacije.
Amandmani DSS-a po svojoj sadržini idu u tom smeru da ova država, kada je reč o poreskoj upravi, ne postane policijska država i da se ona ljudska prava koja se štite međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima poštuju i u ovoj oblasti, tim pre što će uskoro Evropski sud za ljudska prava biti nadležan i za nas po mnogim pitanjima, pa i u ovoj oblasti. Mislim da ovaj zakon sa ovlašćenjima koja se daju i nejasnim formulacijama krivičnih dela može da utiče na poslovnu klimu i investicije.
Što se tiče njegove primene, nameće se pitanje, zbog razvijene korupcije u ovom društvu, kako će on biti primenjen. Naime, kao što znate, godine 1999. Srbija je bila na 90. mestu od 99 država na rang listi po korupciji, a 90. mesto je visoko, i jednocifreno mesto imaju one države kod kojih korupcije gotovo da i nema. Godine 2000. smo bili 89. od 90, a 2002. smo 93. od 126, što jeste poboljšanje. Nedavno ste, gospodine ministre, a kada je reč o ovom zakonu, objavili da ste bili u sportskim društvima "Crvena zvezda" i "Partizan" i da su obećali da će od 2003. godine voditi poreske knjige i da više neće biti duplih poreskih knjiga. Dakle, priznali su vam da su falsifikovali svoje poreske knjige. Biće vrlo zanimljivo kakav će biti tu postupak prema njima. Ovo je objavljeno, a nije demantovano u "Blicu" od 14. novembra ove godine.
Kada se pogledaju neke odredbe koje se odnose na krivično pravo i Zakon o krivičnom postupku, očigledno je da predlagači zakona nisu bili zadovoljni rešenjima iz Krivičnog zakona i Zakona o krivičnom postupku, ali se ovim zakonom ne može poboljšavati Krivični zakon niti zakoni u krivičnom postupku, koji imaju zaista loša rešenja. Bilo bi nužno da se izmeni Krivični zakon i zakoni u krivičnom postupku, a ne da se to radi na ovaj način. Moram da kažem da primedba koja je ovde izneta tokom rasprave da se sporednim zakonom ne može menjati glavni, to ostaje. Ovaj zakon u odnosu na Krivični zakon je sporedni, tako da smatram da se krivično delo izbegavanja plaćanja poreza, koje se u Krivičnom zakonu Srbije naziva krivično delo poreske utaje, ne može izmeniti.
Pored toga, pošto je reč kod tog dela zapravo, po formulaciji u ovom predlogu o poreskoj prevari, navođenje namere je potpuno pogrešno, jer kada se navodi namera kod ovih dela, onda je jasno da se delo vrši u nameri pribavljanja protivpravne i imovinske koristi. Po predloženoj formulaciji znači da neko ko izbegava da plati porez to ne činiti zato da bi zadržao novac za sebe, već da bi izbegao plaćanje poreza. Međutim, ključna stvar je u tome da to čini da bi zadržao novac za sebe. Tako da je ta formulacija potpuno pogrešna. Uz to, bilo je naglašeno da će se ovde sada ovom promenom vršiti oporezivanje i onih koji se bave nezakonitim delantostima. Ako bi se naplatio porez od onih koji se bave nezakonitom delatnošću, to bi značilo da bi njihova delatnost bila proglašena zakonitom.
Pored toga, moram da vas podsetim, gospodine ministre, nezakonito stečeni prihodi ili druga primanja ne mogu biti, po logicvi stvari, predmet prijavljivanja, jer niko nije dužan da prijavljuje svoje nezakonito poslovanje. Dakle, ovo nije bitno vezano za krivično pravo, nego za logiku. Pored toga, kada je reč o poreskoj prevari koja se ovde predstavlja kroz član 175, bitno je da se naglasi da je delo izvršeno podnošenjem lažne prijave ili nepodnošenjem prijave. A ne, u nameri sticanja protivpravne imovinske koristi. Ovo vam kažem zbog toga što se na ovaj način otvara mogućnost za izvanredno dobru odbranu pred sudom ljudi koji budu bili gonjeni zbog ovoga. Inače, bilo bi dobro da ste pogledali rešenja o poreskoj utaji u krivičnom zakonu Francuske i da ste pogledali kako se štite prava okrivljenih i svedoka u Francuskom zakoniku o krivičnom postupku. To bi bilo moje izlaganje.
Ako bi u ovom članu u stavu 1. stajalo "informacija o činjenicama od značaja za oporezivanje u poreskom postupku", član bi bio jasan. Ovako nije, jer činjenice mogu biti značajne za utvrđivanje poreskog krivičnog dela, koje je predviđeno, a to pitanje reguliše Zakon o krivičnom postupku. Zato kada je reč o uskraćivanju informacija ovde je zapravo reč o pravu da se ne bude svedok, odnosno da se bude privilegovan svedok, pa bi to bila prava formulacija, a ne uskraćivanje informacija, kako je ovde rečeno. Ne znam koji je zakon poslužio kao mustra za ovo rešenje, ali bi bilo nužno da se promeni kao što sam rekao. Ja to predlažem vašem razumu i znanju. Ako prihvatate u redu, a ako ne prihvatate, opet u redu.
U državama u kojima biračko pravo  uopšte nije postojalo nije bilo problema sa izlaskom na izbore, veće ili manje izlaznosti. Kada je uvedeno opšte biračko pravo za sve punoletne građane pojavio se problem kako da se građani privole da u što većem broju izlaze, jer se onda javljao i problem bojkota i nezainteresovanosti.
Tada je u nekim državama uvedeno kažnjavanje birača koji ne žele da učestvuju u izborima. Kod nas biračko pravo nije dužnost i prema Ustavu i zakonu, pa i prema ovom predlogu, vidi se da i neizlazak na izbore je takođe učestvovanje i da to neučestvovanje omogućava izbor ili neizbor, a poslednji izbori su pokazali da je neizlazak na izbore koštao u visini vrednosti 400 stanova.
Zato je bilo nužno zaista da se izvrši promena zakona, jer je izlaznost kod nas u skladu sa svetskim prosekom, tako da je izuzetno visok cenzus i omogućio da poslednji izbori prođu tako kako su prošli.
Ako uporedite ova rešenja koja se odnose na izbor predsednika Republike sa nekim drugim zakonima i nekim drugim odredbama Ustava, videćete da se u ovom pogledu ovaj uslov za izbor predsednika približava onom uslovu koji se traži za izmenu državne granice.
Argument da će visok cenzus omogućiti da predsednik ima veći autoritet i da će to pokazati kakva je snaga njegove političke ličnosti nije iskren, jer u poslednje vreme na javnoj sceni čujemo i argument da bi predsednika republike trebalo da bira parlament, tako da smatram da je predlog koji ste kroz amandmane dobili, a koji su potpisali predstavnici
poslaničkog kluba DSS, pokazuje pravu realnost i da četvrtina biračkog tela može da bude sasvim dovoljan osnov za legitimitet funkcije predsednika republike, jer se po sadašnjim uslovima može videti da se predsednik bira kao da je reč o referendumu.
Pored toga, mislim da je veoma važno da se usvoji i predlog da se može između dva biračka kruga omogućiti biračima koji nisu upisani u birački spisak da to svoje pravo zaštite tako što bi preko suda ostvarili pravo da se upišu u birački spisak.
Iz komentara na Zakonodavnom odboru, kao i na Odboru za pravosuđe, vidi se - bilo je primedbi da je to suviše kratak period od 15 dana. To nije tačno, jer ako bi taj postupak počeo pre prvog izbornog kruga mogao bi da se završi između dva izborna kruga, tako da bi veći broj građana mogao da ostvari svoje pravo - da bude upisan u birački spisak. Toliko.
Ovaj amandman glasi: "Ako na izbore nije izašla najmanje polovina od ukupnog broja birača u Republici, za predsednika Republike izabran je kandidat za koga je glasalo više od četvrtine ukupnog broja birača u Republici".
Nema razloga da ovaj amandman ne bude prihvaćen jer, ako bi se insistiralo na ovom cenzusu koji je predviđen u Zakonu, imali bismo nešto što predstavlja u stvari jedno nedemokratsko rešenje. U Ustavu ovaj uslov nije postavljen, tako da mislim da se sa ovakvim uslovom od 50% izlaznosti praktično stvara plebiscitarna atmosfera, odnosno referendumska. Kao što sam u načelnoj raspravi istakao, kao kod, recimo, izmene državne granice, traži se da izađe više od polovine građana da bi se ovaj uslov u pogledu izmene granica ispunio. Smatram da bi se na ovaj način ipak omogućilo da predsednik, na ovakav način izabran, ima legitimitet da zadrži autoritet i da će se u stvari vrednost te funkcije najviše izraziti kroz vršenje funkcije, a ne više samo kroz način izbora i postavljanja uslova i zato vas pozivam da prihvatimo ovaj amandman jer smatram da je to demokratsko rešenje.
U obrazloženju Predloga zakona o lokalnim izborima član 64. nije obrazložen. Tim članom se predviđa novčana kazna od 100 do 200 hiljada dinara za političku stranku, koaliciju, odnosno drugu političku organizaciju ili drugo pravno lice koje prikuplja potpise suprotno odredbi člana 23. Dakle, tu je kazna predviđena od 100 do 200 hiljada, a u drugom stavu predviđena je kazna od pet do 10 hiljada, u trećem takođe.
Mene zanima koji su parametri odlučili da se opredeli ovaj iznos od 100 do 200 hiljada? Ne može se predvideti tolika kazna, a da predlagač ne kaže čime se rukovodio. Zašto od 100 do 200 hiljada? Da li je neki drugi zakon poslužio kao primer, pa su kriterijumi iz tog zakona uzeti u obzir? Naravno, neću insistirati na tome da to nije u skladu sa Poslovnikom, ali bi bilo dobro, ako je reč o propustu, da znamo zašto tolika kazna.
S druge strane, Vlada Srbije je predložila amandman na član 20, u kome se kaže da na izbornoj listi među svaka četiri kandidata po redosledu na listi mora biti po jedan kandidat - pripadnik onog pola koji je manje zastupljen na listi. Ovo je direktno pozivanje na kršenje Ustava i ne znam gde ste ovo videli. Šta znači da mora biti po jedan takav kandidat? Kakva je tu sloboda izbora?
Ustav Savezne Republike Jugoslavije u članu 20. kaže - građani su jednaki bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, pol, jezik, veru, političko i drugo uverenje. Nije sporno da u ovoj zemlji postoji Ustavom i zakonom zagarantovana ravnopravnost. Ako se u praksi ona pojavi, svako ima pravo da traži zaštitu koja mu je zagarantovana Ustavom i zakonom, tako da sada ići na to da mora među svaka četiri da bude po jedan kandidat - pripadnik onog pola koji je manje zastupljen na listi, i to znači 30% kandidata. Kako određivati političke slobode od 30%? Da li je to bila zamisao da se ženama da 30%? Nedeljive su slobode i ne može se opredeljivati procentima. Pretpostavljam da je ovo bila omaška u radu, u žaru želje da se Predlog učini što boljim.
Pogotovo što se u obrazloženju Vladinog amandmana 1. kaže: "Predloženim rešenjem obezbeđuje se ravnopravnost oba pola". Pa, zar ona nije obezbeđena Ustavom i zakonom već do sada? Znači da se priznaje da ravnopravnosti nema. Zato sam izdvojio mišljenje, jer mislim da je ovo pozivanje na kršenje Ustava. Tim pre što je Vlada Republike Srbije, ocenjujući amandman grupe poslanika Olgice Kirćanski, Rodoljuba Šabića, Mehe Omerovića, Živka Selakovića i Dragana Markovića, koji ide u istom pravcu, obrazložila da se amandman odbija, jer nema ustavno-pravnog osnova za utvrđivanje obaveze predlagača izborne liste u pogledu kandidata za odbornike skupštine jedinice lokalne samouprave, pa da na listi mora da bude određeni broj kanadidata bilo kog pola. Prema tome, sada me zanima koji stav Vlada zastupa.
U jučerašnjem intervjuu gospođe Nataše Mićić jednom dnevnom listu kaže se da je srpski parlament zaslužio da uđe u Ginisovu knjigu rekorda po broju zasedanja i usvojenih akata. Samo ove godine Skupština je zasedala 46 dana, a od konstituisanja je usvojila 63 zakona i više od 130 drugih akata.
Ako su to činjenice, nameće se pitanje čemu promena Poslovnika, ako je postojeći poslovnik, uz sve mane, omogućio solidan tempo rada ovom parlamentu, nameće se pitanje koji su pravi razlozi za promenu Poslovnika.
Jedan postupak u parlamentu, koji bih nazvao izrazom agresivne lojalnosti, doveo je do ekscesa koji se ne može ničim pravdati. Može se objašnjavati. Ta lojalnost izazvala je jednu drugu iznuđenu lojalnost da se odmah pojavi predlog za izmenu Poslovnika koji ovako kako je sročen pre liči na poslovnik osvete, nego na poslovnik koji uređuje rad parlamenta zemlje koja pretenduje da bude demokratska.
To sa druge strane znači da se nervozno reaguje, pribegava se pretnjama i agresiji, a to je najbolji znak da se gubi autoritet. Poslanički klub DSS-a polazi od toga da država treba da bude efikasna i da se njen autoritet zasniva na slobodi građana, naravno po civilizovanim merilima.
Kako je došlo do izmene ovog poslovnika, odnosno do ovog predloga? Bilo bi dobro da su predlagači prvo rekli koji je to poslovnik poslužio kao primer za ugled, kao mustra na koju su se ugledali i na osnovu koje su dali ovaj predlog. To bi pomoglo nama koji to ne znamo da potražimo te ideje u tim poslovnicima, pa da možda na osnovu toga i mi nešto pripomognemo.
Jedno od pitanja koje se nametalo ovde je zašto nema kvoruma. Trebalo je potražiti neka rešenja da vidite kako to rešavaju neke demokratske države. Kvorum se obezbeđuje u tim državama tako što sednica počinje sa poslaničkim pitanjima. Predsednik vlade je dužan da obezbedi prisustvo nekoliko ministara koji će odgovarati na pitanja. Redosled pitanja, odnosno prava na postavljanje pitanja utvrđuje se redosledom prijavljivanja na pultu, pa oni koji su prvi došli imaju prednost u postavljanju pitanja. To se naziva - aktuelni sat. Predsednik vlade je dužan da obezbedi prisustvo nekoliko ministara i sam da bude prisutan. Pitanja iz nadležnosti vlade koja su mu postavljena moraju biti kratka, jasna, bez smicalica, trikova, moraju biti formulisana tako da se na njih može odgovoriti, a ministar i predsednik vlade imaju obavezu da odmah odgovore, odnosno da daju objašnjenje zašto ne mogu da odmah odgovore i da u najkraćem roku pripreme odgovor.
Kod nas se poslanička pitanja nalaze na poslednjem mestu. Kada se iscrpi dnevni red dolaze na red poslanička pitanja; nekoliko puta je bilo slučajeva da se isprovocira nestanak kvoruma i pitanja postaju besmislena. Zato mislim da je trebalo Poslovnik tako urediti i to predložiti.
Kada je reč o modelima koji su poslužili kao primer za ugled vrlo je važno da se prilikom preuzimanja tuđih rešenja ili kopija poštuje arhitektonika Poslovnika ili zakona iz koga se uzimaju rešenja. To ne kažem ja, to kažu ovi koji su pisali knjige. Ako se samo parcijalno uzimaju neka rešenja, a druga ne, dobija se loš zakon, u ovom slučaju loš poslovnik.
Naravno, nije samo onaj eksces poslužio kao razlog za izmenu Poslovnika, već i to da se poslanici disciplinuju. Međutim, kako je predloženo, meni više liči na kroćenje poslanika nego na disciplinovanje. Po ovom novom predlogu poslanik nije činovnik nego više vojnik po ugovoru. To može biti razumljivo da su vojnici po ugovoru vojnici u svetu vojske i armije, a ona je posebno uređena i zato armije i vojske tako i opstaju, zbog tih posebnih odnosa. To ne bi trebalo da važi za Poslovnik i za poslanike.
Jedna od mojih zamerki je u tome što se kada je reč o oduzimanju reči, odnosno udaljenju sa sednice, sada predlaže da o tome odlučuje predsednik skupštine. Po poslovnicima evropskih država, koje smo mi u poslaničkom klubu Demokratske stranke mogli da pogledamo, ako predsednik skupštine odlučuje o udaljenju onda poslanik koji je udaljen ima pravo prigovora. Ima pravo prigovora na tu odluku od 48 sati i o tome odlučuje onda skupština. Ona može da ublaži tu meru, da je potvrdi ili da smatra da je ta mera neosnovana i ta odluka je konačna.
To je, takođe, trebalo preuzeti kao jednu od ideja koja postoji i koja je plod dugogodišnjeg iskustva. Zato smatram da je i ovaj predlog izmena Poslovnika trebalo da bude plod širih konsultacija sa svim poslaničkim grupama koje žele da u tome učestvuju.
Smatram da Poslovnik treba promeniti, da ima slabosti. Naravno, nije nova ideja da se rasprava odvija bez kvoruma; međutim, kada je reč o odlučivanju u poslovnicima se pravi razlika između dvotrećinske većine, koja je neophodna za važnije odluke, i obične većine. To je takođe trebalo preuzeti iz poslovnika modernih država sa osvedočenom demokratijom, jer mislim da nije ništa loše ako kopiramo tuđa dobra rešenja.
Zato predlažem da se ovaj predlog povuče, da se obavi razgovor sa predstavnicima poslaničkih grupa i da oni koji zaista imaju ozbiljne predloge ili kopije predloga predlože izmenu ovog poslovnika.
Smatram da nisu ispunjeni uslovi da se održi rasprava po hitnom postupku jer prema članu 158. nema okolnosti koje nisu mogle da se predvide, a da nedonošenje zakona po hitnom postupku može da prouzrokuje štetne posledice po život i zdravlje, bezbednost zemlje i rad organa i organizacija.
U obrazloženju predloga izmene Poslovnika se uopšte ne navode štetne posledice, niti se samim tim obrazlaže u čemu bi se one sastojale. Ne navode se samim tim ni okolnosti, dakle odnos činjenica koji nije mogao da se predvidi. Zato smatram da nije bilo razloga da se rasprava organizuje po članu 158, dakle po onoj odredbi koja reguliše hitni postupak. Ali, to je verovatno učinjeno zbog toga da bi se skratilo vreme za podnošenje amandmana.
Pored toga, smatram da se u članu 10. izmena Poslovnika, koji zapravo govori o članu 102. stav 2, predsedniku Skupštine daju izuzetno velika ovlašćenja. Naime, predsednik Skupštine sada može da izrekne meru udaljenja sa sednice, u prvom i poslednjem stepenu odlučuje o tome, a poslanik protiv koga je takva mera izrečena nema pravo prigovora.
Dakle, nema dvostepenosti u odlučivanju, što predviđa Ustav.
Pored toga, član 24, koji govori o izmenama člana 217, sadrži predlog da se doda novi član 217a koji govori o poslanicima koji se nalaze na stalnom radu u Narodnoj skupštini i o tome da su oni dužni da prilikom utvrđivanja kvoruma, kao i u toku rada sednice, budu prisutni na sednici Narodne skupštine. Smatram da ovaj predlog nije u skladu sa članom 35. Ustava SRJ, koji jemči pravo na javno izražavanje mišljenja, pa i izražavanje mišljenja postupkom; dakle, napuštanjem sednice i odlukom da se ne sluša nešto što neko ne želi da sluša; tako da to nije u skladu sa Ustavom, a ni sa paktom o građanskim i političkim pravima, pa molim da povedete računa o tome.
Ovako predloženo rešenje nije u skladu sa Ustavom i zakonima. Pre svega, nije jasno na koje saučesnike se misli kada je reč o tome da mogu biti oslobođeni, odnosno da mogu biti blaže kažnjeni ako otkriju delo, učinioce ili organizatora. Samo pomagač može biti blaže kažnjen po opštem delu Krivičnog zakona, samo pomagač. Ne može saučesnik da bude blaže kažnjen ako je podstrekač. Podstrekač ne može nikako da bude blaže kažnjen po ovom zakonu. Organizator zločinačkog udruženja ne može biti blaže kažnjen, saizvršilac ne može biti blaže kažnjen.
Zamislite ovakvu situaciju: četiri čoveka ubiju jednog, dvojica odu u jednu policijsku stanicu i prijave drugu dvojicu, a ova druga dvojica prijave onu prvu dvojicu. I jedni i drugi mogu da se pozovu na to da budu blaže kažnjeni, a saizvršioci su. Dakle, ovakvo rešenje je protivustavno i protivzakonito. Ako se mislilo da se pojača borba protiv organizovanog kriminala, onda treba doneti poseban zakon koji se odnosi na organizovani kriminal i izmeniti opšti deo Krivičnog zakona, a koji se odnosi na granice odgovornosti saučesnika.
Dakle, nemojte da se radi nešto što je protivno Ustavu i zakonu. Ne verujem ni da će ovo prihvatiti Savet Evrope. Znate, ne cene oni samo da li postoji smrtna kazna ili ne. Nemate ovakvo rešenje ni u jednom evropskom zakonu. Ni u nemačkom, koji je osnov i model za mnoge evropske zakone. Prema tome, ovo nije stranačko pitanje, nego je pitanje struke i dobrog uređenja Krivičnog zakona u državnom interesu. Zato prihvatite naš amandman.
Verovatno da je ovaj član sročen omaškom i u brzini. Mi smo se rukovodili onim što stoji u Ustavu Jugoslavije, član 30: "Građaninu se jamči sloboda kretanja, nastanjivanja i pravo da napusti SRJ i u nju se vrati".  Dakle, građani Jugoslavije su kako  građani Srbije tako i građani Crne Gore. Iz Predloga zakona proizilazi da uskraćivanje slobode kretanja i nastanjivanja građanima Crne Gore na teritoriji Srbije nije krivično delo, čime predlog diskriminiše građane Crne Gore. Zato molim da podržite naš amandman. Reč je o ljudskim pravima.
Meni uopšte nije jasno zašto Vlada nije prihvatila ovaj amandman. Reč je o tome da se, prvo, menja naziv krivičnog dela, to je prouzrokovanje saobraćajne nezgode i da se izbacuje umetnuta rečenica koja nikakvog smisla nema, a koja kaže - učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa (i sada je ta rečenica) i time tako ugrozi javni saobraćaj da dovede u opasnost život ili telo ljudi ili imovinu većeg obima (tu se završava umetnuta rečenica), pa usled toga kod drugog nastupi laka telesna povreda ili imovinska šteta preko 120.000 dinara... Mislim da ova rečenica koja je umetnuta nema nikakvog značaja i bez nje će izreke presude biti jasnije i obrazloženja će biti jasnija.
Dakle, član treba da glasi - učesnik u saobraćaju na putevima koji se ne pridržava saobraćajnih propisa i time prouzrokuje saobraćajnu nezgodu, pa usled toga kod drugog nastupi laka telesna povreda ili imovinska šteta preko 120.000 dinara kazniće se zatvorom.
Dakle, ako nastupa posledica onda ne treba naglašavati da će biti prvo apstraktna posledica, pa onda konkretna. Prema tome, predlažem da uvažite ovaj amandman.
I ujedno molim da se utvrdi kvorum.
Odredbom ovog člana predviđa se mogućnost blažeg kažnjavanja saučesnika za određena krivična dela protiv službene dužnosti ako otkriju delo, izvršioca ili organizatora ili spreče izvršenje dela. Ovo je protivustavno i protivzakonito. Nemojte da budemo novatori u krivičnom pravu. Uređujući granice krivične odgovornosti i kažnjivosti saučesnika, Krivični zakon Jugoslavije propisuje da saizvršilac, podstrekač ili pomagač mogu biti oslobođeni od kazne i blaže kažnjeni, ako dobrovoljno spreče izvršenje krivičnog dela, a ne ako posle dela otkriju delo. Tako je 150 godina u krivičnom pravu.
Sada izmišljamo nešto novo što nigde nema. Odredba o granicama krivične odgovornosti saučesnika ulazi u opšti deo Krivičnog zakona, čije odredbe obavezuju i republičko krivično zakonodavstvo. "Odredbe opšteg dela ovog zakona važe za sva krivična dela određena saveznim zakonima i zakonima republika" - član 7. Krivičnog zakona Jugoslavije.
Što se tiče onog člana 3. od pre podne, u izmenama saveznog Krivičnog zakona nije predviđeno kako se ublažava kazna od 40 godina.
Predlog zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srbije, o kome danas raspravljamo, prvo je u formi radne verzije podeljen poslanicima ove skupštine juna meseca prošle godine. Tada je i počela javna rasprava, po mišljenju poslaničke grupe DSS, mada vidim da ostali ne dele mišljenje i kažu da javne rasprave nije bilo. Ta radna verzija pretočena je u predlog od 13. septembra prošle godine i vidi se da nijedna sugestija iz javne rasprave nije uvažena, tako da je predlog ušao u proceduru.

Podneto je više amandmana od svih poslaničkih grupa. Poslanička grupa DSS je podnela 50 amandmana. Predlog je povučen zato što je ukinuta smrtna kazna na saveznom nivou i novi predlog je podnet 13. novembra. Nijedan amandman nijednog poslanika nije našao mesto u ovom predlogu od 13. novembra, tako da izgleda da smo svi pali na ispitu iz krivičnog prava kod Vlade Srbije, jer je prosto neobjašnjivo kako je moguće da od više amandmana, koji su vrlo dobri, nijedan nije eksperte iz Vlade Srbije inspirisao da te amandmane uvaži.

Što se tiče kvaliteta ovog zakona, poslanička grupa DSS ne deli optimizam Vlade Srbije i veoma smo rezervisani prema nekim rešenjima. Predlog je napisan rutinski, bez dovoljno obaveštenosti o savremenim tokovima krivično-pravne misli i zakonodavstva. Moram da kažem da nije došlo do dobre definicije krivičnih dela. Konstrukcija zakonskog opisa dela kod većine je pogrešna, tako da se osećala laički pristup. Opis dela nije određen, tako da jasna zakonska razlika ne postoji između radnji i posledica, što može imati veoma ozbiljne konsekvencije u krivičnom pravu.

Najveća novina nije ukidanje smrtne kazne, zato što je ona ukinuta u saveznom zakonu, tako da se odmah tu razumemo. Tu obavezu smo preuzeli ratifikovanjem Drugog protokola Pakta o građanskim i političkim pravima i jednoglasno je u oba veća Savezne skupštine doneta odluka da se ukine smrtna kazna. Da li je ta procena bila dobra, to ćemo još da vidimo.

Uglavnom, izgleda da je glavni motiv bio da se zakuca na vrata Saveta Evrope, a da se zaboravlja u kakvim su društvenim okolnostima živele države Evropske zajednice do 1984. godine, kada je tamo doneta odluka da se ukine smrtna kazna. U Francuskoj su se, za vreme Miterana, kotrljale glave sa giljotine. Treba imati na umu kakav je tamo bio životni standard u vreme pred ukidanje smrtne kazne. To presađivanje rešenja iz Evropske unije, bez obzira na to kakve su društvene okolnosti, ne čini mi se najboljim, ali dobro, račun za to ukidanje smrtne kazne možda stigne brže nego što mislimo.

Pored toga, mi smatramo da političke slobode malo znače u društvu bez socijalnih sloboda. Ako ne bude bilo odgovarajućih socijalnih sloboda, onda u izostanku tih sloboda nalazi se izvor kriminala, o čemu treba da se vodi računa.

Pojačana represija koja se predlaže zakonom nije lek za društvo. Mi smo i do sada imali vrlo visoke kazne u zakonu, a uslovi u našim zatvorima su bili veoma teški, tako da, kada se upoređuju ta merila sa evropskim zakonima, mi treba da imamo pred sobom činjenice kakva je situacija u našim zatvorima i šta znači 10 godina u našem zatvoru, a šta znači 10 godina u švedskom.

Mi smatramo da je brza i efikasna pravda, ali ne brzopleta, za sve počinioce krivičnih dela, najefikasnija borba protiv kriminala. Možete imati koliko god hoćete stroge kazne, ali ako nema brze i efikasne pravde za sve počinioce krivičnih dela, onda možemo imati za svako delo predviđenu doživotnu robiju, to neće dati neke rezultate.

S druge strane, treba imati na umu da je Krivično pravo najmoćnije onda kada državni aparat ne vrši nikakav pritisak da to krivično pravo izvrši svoju ulogu. To bi trebalo imati na umu i danas. Učinak krivičnog zakona i kazni zavisi od niza činilaca, a ne samo od strogih kazni.

Moram da kažem da je neobjašnjivo kako to da se krivično delo širenja lažnih vesti zadržalo u Krivičnom zakonu. To je verbalni politički delikt, skraćena verzija neprijateljske propagande. Ako se ukida smrtna kazna da bi se pokucalo na vrata Saveta Evrope, onda mora da se ukine i krivično delo širenja lažnih vesti ili da se ono preformuliše. U našem okruženju, krivično delo širenja lažnih vesti u Sloveniji je ukinuto 1989. godine, a u Crnoj Gori 1992. godine. Ovde je formulisano na takav način da u bitnoj meri nije izmenjeno onako kako je bilo predviđeno 1959. godine.

Nije pružena odgovarajuća zaštiti funkcionerima pravosuđa. U nekim zemljama u okruženju komentarisanje sudske presude košta 150 dnevnica ili šest meseci zatvora. Kod nas se presude komentarišu kako ko hoće. U takvoj atmosferi nema autoriteta sudova i pravosudnih organa.

Neka dela su formulisana prevaziđeno, kao na primer ugrožavanje javnog saobraćaja. To je, takođe, moglo da nađe mesto u ovim izmenama. O kompjuterskom kriminalu nema reči, tako da sada imamo situaciju da policija obučava svoje kadrove kako da otkrivaju kompjuterski kriminal, a da u Krivičnom zakonu to delo ne postoji, tako da će policija biti obučena za krivična dela koja nisu predviđena Krivičnom zakonom.

Pored toga, budući da se sada predlaže kazna od 40 godina zatvora, smatramo da bi Ministarstvo pravde trebalo ozbiljno da razmisli da o pravima zatvorenika više ne odlučuju uprave zatvora i odeljenja Ministarstva pravde, već posebni sudovi, jer je nezamislivo da oni koji sprovode kaznu lišenja slobode odlučuju i o pravima zatvorenika.

U načelu ćemo glasati za ovaj zakon. Poslanicima ćemo preporučiti naše amandmane, a što se tiče predstavnika Vlade, smatram da nećemo morati mnogo da ih ubeđujemo u suštinu naših amandmana.

 
Prema predlogu, za predlog da se sprovede deoba zajedničkih stvari ili imovine, za odluku po predlogu, za deobu, za žalbu protiv odluke po predlogu, kao i za drugostepenu odluku, plaća se 1.000 dinara. Mi smo predložili smanjenje na pola zato što je prosečna plata 7.200 dinara, a dnevnica je 240 dinara, kada je plata u pitanju. Znači, taksa ne bi trebalo da premaši iznos dve dnevnice. To je naš kriterijum, pošto vidim da ostali ne obrazlažu čime se rukovode kada predlažu smanjenje taksi. Mislim da su dve dnevnice dovoljno razumna suma da se naš amandman prihvati.
Mislim da tonski podaci ne pokazuju pravo stanje sa kvorumom, pa pošto su važna pitanja, ipak bismo trebali da se izjasnimo onako kako bi trebalo da se odlučuje u Skupštini.
 I kod ovog amandmana kriterijum je bio prosečna plata od 7.200 dinara. Dakle, kao što vidite po alinejama išli smo za tim da taksa ne bude veća od 4 prosečne plate, tamo gde je predloženo da bude 1.000 dinara, odnosno da tamo gde se predlaže 100 dinara ne bude veća od polovine dnevnice prosečne plate. Time smo se rukovodili.
Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o sudskim taksama, o kome je juče počela rasprava u ovoj skupštini, Vlada Srbije, kao predlagač, podnela je 13. novembra prošle godine, pošto je onaj predlog od jula meseca povučen. Predlog je predat u proceduru 35 dana pre Zakona o budžetu, koji je usvojen krajem godine. U odeljku koji se odnosi na pravosuđe po osnovu sudskih taksi kao fiskalnog prihoda predviđeno je dve milijarde dinara.
Taj pravosudni, pa i ceo budžet obračunat je na bazi depresiranog kursa dinara koji je stabilan i ima spoljnu podršku; došlo je do velikog priliva deviznih rezervi. Međutim, taj kurs dinara nije tržišni, što treba imati u vidu kada razmatramo visinu sudskih taksi. Kada dinar bude bio sredstvo plaćanja prema spolja i kada se evro ovde uvede kao paralelna valuta, onda će biti jasna situacija i u pogledu jačine dinara. Naravno, taj netržišni kurs određuje sva plaćanja, što je gospodi iz G 17 plus vrlo dobro poznato, jer na tome i vuku svoj trenutni rejting.
Tačno je da su poslednja povećanja taksi bila krajem 1995, pa onda 1997; 1995. posle zaključenja Dejtonskog sporazuma, i aprila 1997, kada su napravljeni dogovori oko prodaje Telekoma Srbije, što je uticalo na priliv, pa je i tada došlo, po osnovu naplate sudskih taksi, do naplate u jednom obimu koji je iskorišćen za tehničku obnovu sudova i njihovu bolju opremu, ali u većim gradovima, ne širom Srbije.
Kasnije nije došlo do povećanja sudskih taksi iz veoma jasnih razloga: dinar je bio nestabilan, inflacija je bila ogromna. Prema procenama iz 2000. godine koje smo uzeli kada smo pisali amandmane na ovaj zakon (radi procene ekonomske moći građana) dakle, prema objavljenim podacima 32% domaćinstava u Srbiji nije imalo dovoljno za hranu, 62% nije imalo dovoljno za zdravstvenu zaštitu, 40% je imalo potrebu za humanitarnom pomoći, a svaka druga porodica je više od 70% svojih prihoda koristila za hranu. Zato je potpuno razumljivo zašto u tom periodu nije moglo da dođe do povećanja sudskih taksi. U tom periodu prosečna plata na mesečnom nivou je bila 95 maraka, a u 2001. godini 180 maraka.
Međutim, za poslenjih 15 meseci je došlo do inflacije od 110%, što smo takođe imali u vidu kada smo predložili amandmane koji, praktično, idu na to da se smanje vrednosti taksi. Recimo, imamo predlog da neke takse idu do 25.000 dinara. U toj visini one pre liče na porez nego na taksu kao fiskalni doprinos, koja je zapravo izdatak koji se plaća na uslugu koju građani očekuju od državnih vlasti, u ovom slučaju od suda. To smanjenje od 25.000 na 12.500 smo izvršili zbog toga što smo uzeli u obzir da je vrednost potrošačke korpe u decembru prošle godine bila 11.850 dinara, dakle 1,47 plata, odnosno prosečna vrednost potrošačke korpe u 2001. je bila 10.900 dinara ili 2,2 prosečne plate.
Dakle, to su bili oni kriterijumi koje smo uzeli u obzir, jer smo pošli od toga da uz politička prava u društvu moraju da budu i socijalna prava takođe izražena, tim pre jer nikom ne može biti uskraćena sudska zaštita ako ne može da plati sudsku taksu. Svaki građanin ima pravo na sudsku zaštitu, a ako ne može da podnese troškove, ima pravo da se pozove na siromaško pravo i da po tom osnovu bude oslobođen sudske takse, ako bi time doveo u pitanje izdržavanje svoje porodice i svoje.
Pored toga što takse moraju biti prihvatljive i ne mogu imati karakter poreza, one su i obavezne. Dakle, one nisu cena, jer kada je reč o ceni, oko cene može biti dogovora. Sudska taksa je prinudna, ali zato ona mora biti prihvatljiva za širi krug ljudi koji učestvuje u sudskim postupcima, da bi se mogao puniti sudski budžet. U protivnom će, recimo, kao i kod poreza, doći do evazije sudskih taksi, tako da onda neće moći da budu naplaćene.
Osim ovih kriterijuma koje sam naveo, uzeli smo da je minimalna plata, prema onome što je Vlada Srbije utvrdila, 3.250 dinara, a da je prosečna plata 7.200 dinara ili 240 maraka. To su, otprilike, bili oni parametri na osnovu kojih smo se rukovodili prilikom odlučivanja o smanjenju taksi.
Pošto su naši ključni amandmani prihvaćeni, mi ćemo prihvatiti ovaj zakon, a ostale amandmane ćemo preporučiti vašoj pažnji.