Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Marković

Milan Marković

Demokratska stranka

Govori

Gospodine predsedavajući, kolege narodni poslanici, najpre, kao član Odbora za pravosuđe i upravu, moram da kažem da mi je bilo i zadovoljstvo i čast raditi u ovom odboru po svim onim temama koje smo do sada radili, do stupanja na snagu, od 1. januara 2002, seta zakona koje smo usvojili. Ono što je krasilo rad našeg odbora to je tolerancija, uvažavanje argumenata, međusobno uvažavanje. Učestvovali su predstavnici struke, predstavnici Advokatske komore, Društva sudija, Udruženja tužilaca i mnogobrojne kolege narodni poslanici.
Međutim, kada smo usvojili set zakona, između ostalog i Zakon o visokom savetu pravosuđa, dogovorili smo se da ne koristimo naša ovlašćenja u punom obimu i utvrdili da ćemo birati, odnosno predlagati Narodnoj skupštini za izbor samo one kandidate za one sudove gde je to urgentno, jer zbog obima sudova jednostavno u nekim sudovima je rad gotovo stao.
Na žalost, u svakom radu su moguće greške. Teško je ispraviti grešku i zbog toga, kad se postavi opravdana sumnja u neko rešenje, potrebno je zastati. Bolje je dobro razmisliti, pa možda i odložiti neko rešenje, nego napraviti grešku koju ćemo kasnije teško ispraviti.
Naime, jedan broj kolega iz Šapca, predstavnika stručne javnosti, te kolega narodnih poslanika ovde iz skupštinske sale, kao i predstavnika lokalne samouprave, osporili su rešenja koja smo mi kao Odbor predložili za područje Okružnog suda u Šapcu, i to za sudije ovog suda Ivana Lazarevića, Biljanu Lazić-Ivanović i Mirjanu Pajtić, te za predsednika Okružnog suda u Šapcu Vladimira Bajića i za sudiju Opštinskog suda u Šapcu Ružicu Milekić.
Moram da istaknem da je ovo osporavanje bez ulaženja u stručne i moralne kvalitete ovih ljudi, već su pre svega osporeni sa aspekta mogućnosti obavljanja ovih odgovornih pravosudnih funkcija, imajući u vidu jedno delikatno stanje u kome se nalazi šabačko pravosuđe. Nama ne treba senka na kvalitet odluka koje donosimo, pre svega zbog toga što smo sve odluke koje se tiču Odbora za pravosuđe i pravosuđa donosili javno, uz potporu argumenata, bez bilo kakvih osporavanja druge prirode. Zbog toga mislim da jednostavno nećemo pogrešiti, imajući u vidu osporena rešenja, odnosno sumnje koje su se na ovo rešenje javile i stanje u šabačkom pravosuđu, ukoliko ipak danas ovo pitanje odložimo i rešimo nekom drugom prilikom. Verovatno će to kasnije predložiti Visoki savet pravosuđa.
U celini svi drugi predlozi, su vrlo ozbiljno izvagani, uz učešće svih relevantnih faktora, koristili smo sve moguće raspoložive argumente, sva saznanja do kojih smo mogli doći i zbog toga predlažem da se, naravno, sve ostalo prihvati. Ali, dakle, osporavam predlog koji sam nabrojao, a to je ono što se tiče Okružnog suda u Šapcu.
Poštovane kolege, poštovani gospodine predsedniče, mislim ipak da u nekim izlaganjima je pogrešno interpretiran institut imuniteta, pa bih dve tri reči načelnog karaktera o samom institutu. Naime, institut imuniteta podrazumeva dve komponente, jedna je imunitet nepovredivosti i druga je imunitet odgovornosti. Imunitet odgovornosti podrazumeva to da poslanik ne može odgovarati za svoj politički stav iznet za ovom govornicom ili dok glasa, a imunitet nepovredovisti znači da se ne može voditi krivični postupak, niti narodni poslanik može biti privoren bez odobrenja parlamenta. Obadve ove komponente su isključivo u funkciji vršenja poslaničke dužnosti i zbog toga se vrlo usko tumače.
Ukoliko bi se šire tumačile mogle bi dovesti do vrlo neželjenih posledica koje su nespojive sa savremenom državom. Naime, ukoliko ne bi tumačili ovako usko došlo bi do toga da narodni poslanici praktično budu i apsolutno neodgovorni. To praktično ne znači da su poslanici izuzeti od krivične odgovornosti za krivična dela. Ako bi to bilo onda bi se tek tada mogli poslužiti malo pre citiranom, ne baš precizno, ali metaforom koja se odnosi na jednake i jednakije. Naime, tada, ukoliko bi zakonodavna vlast odbijala da omogući vođenje postupka sudskoj vlasti kako bi se utvrdilo da li je neki narodni posalnik odgovoran za neko delo koje mu se stavlja na teret, a koje inače nema nikakve veze sa vršenjem poslaničke funkcije, a okrivljeni bude izabran ponovo za narodnog poslanika, pa čak i bez toga, moglo bi da dođe do apsolutne zastarelosti, recimo za krivična dela gde je zaprećena maksimalna kazna od jedne godine zatvora.
Dakle, to bi otvorilo vrata tome da svako od nas narodnih poslanika može sada da izađe, odnosno da nam mandat traje četiri godine, da izađe na ulicu, da izvrši takvo krivično delo ili nešto malo pre izbora i videli bi da bi došli u situaciju da bi praktično bili krivično neodgovorni i samim tim građani su neravnopravni i zbog toga je više nego očigledno da poslanički imunitet zaista ne podrazumeva pravo parlamenta da blokira sudsku vlast u vršenju svoje funkcije. To bi onda bio presedan i stoga ovo ipak posmatram kao jednu tehničku stvar, bez obzira da li se radilo o uvaženom kolegi Ivokviću ili nekom drugom kolegi. Dakle, ovo je jedna tehnička stvar i zakonodavna vlast je prosto dužna da omogući sudskoj vlasti da vrši svoju funkciju.
Druga stvar, koja je takođe ovde pogrešno interpretirana, jeste da mi kao najviše zakonodavno telo, kao nosioci zakonodavne vlasti treba da cenimo osnovanost inicijalno krivičnog akta. To jednostavno nije tačno i bez obzira što smo mi članovi parlamenta moramo dobro znati koja su nam prava, koja su naša ovlašćenja. Mi na to nemamo pravo i ovlašćen je da to ceni sud. Ove dve tačke koje sam izneo su osnovni postulati savremenog društva, na njima se bazira podela vlasti, posebno odnos između zakonodavne i sudske. To je mali prilog toj načelnoj raspravi i mislim da je celokupna rasprava u stvari izašla iz konteksta i nije dobro da se pogrešno tumače instituti, osim instituti koji imaju svoju i viševekovnu praksu i zato nema smisla da to tumačimo na pogrešan način.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, napokon imamo i Vladu, i ministra, koji su spremni da se suoče sa problemom bespravne gradnje, koji tišti ovu državu već više decenija.
Ovaj predlog zakona treba posmatrati kao deo sistemskog pristupa rešavanju problema bespravne gradnje. Ovaj zakon je praktično ono, što bi pravnici rekli, conditio sine ljua non za rešavanje ovog problema. Problem bespravne gradnje traje više decenija i dobro je što Vlada shvata svu širinu tog problema. Taj problem ima i svoju socijalnu i svoju ekonomsku komponentu, a što se, naravno, vidi iz uvodnog izlaganja gospodina ministra.
I ono što je veoma važno, to je da se Vlada, vladajuća većina, DOS, ne opredeljuju za represivno rešavanje ovog problema, dakle ne opredeljuju se za mere koje su do sada bile aktuelne kod prethodnih vlasti, a to su razne kampanje, pre svega rušenja tih objekata. Za ovaj zakon svakako treba glasati i u domenu njegove primene imati u vidu i druge činjenice, kako bi posle višedecenijskog "guranja pod tepih" ovog problema, napokon se kao društvo sa ovim problemom i suočili.
Prvo, sigurno da bi određena ustavna rešenja dobro došla, i tu nema nikakve dileme. Međutim, ne bi bilo korektno da se nova Vlada i novi ministar zaklanjaju iza toga što Ustav ne reguliše na najbolji način temu građevinskog zemljišta. Stoga je dobro da se, nezavisno od toga, u okviru postojećih ustavnih rešenja, pristupa rešavanju ovog problema.
Drugo, bespravna gradnja je pre svega posledica lošeg funkcionisanja u poslednjih nekoliko decenija, a poslednjih 13 godina ne vredi ni govoriti. Sigurno je da ne mogu za ovo što sada imamo biti odgovorni građani, jer ne možemo poći od toga da građani sa namerom krše propise i sa namerom ulažu svoj mukom stečeni novac, da bi zidali sebi krov nad glavom i da bi neko došao sutra i to porušio.
Dakle, odgovornost je vrlo jasna, odgovornost je na državi, odgovornost je na prethodnoj vlasti, na onima koji nisu bili sposobni da ovaj problem urede na način kako se to uređuje u civilizovanom svetu.
Sadašnje stanje jednostavno nazivamo urbanističkim haosom. Posledice tog haosa su ogromne i odnose se na kvalitet života građana. Posledice su između ostalog i klizišta, čime je ugrožena bezbednost posledice su problemi saobraćaja, vodovoda, kanalizacije, odvodne, kišne itd. Posledica ima mnogo, zato ih treba rešavati. Toga svega ima, jer, jednostavno po logici stvari, divlju gradnju nisu pratile investicije u infrastrukturi, jer za građevinsku dozvolu treba platiti određenu naknadu za komunalno opremanje. Kada neko gradi bez građevinske dozvole, normalno nije platio ni naknadu za komunalno opremanje.
Mislim da tu možemo naći rešenje za probleme koje sada imamo. Smatram da je potrebno uraditi sledeće - treba utvrditi gde je to dozvoljeno graditi i omogućiti potencijalim investitorima i građanima da do tog prostora dođu. Ne možemo kazniti nekoga zato što gradi tamo gde je nedozvoljeno, ako jasno ne pokažemo gde je dozvoljeno graditi. To je isto kao što nikoga ne možemo kazniti što prelazi ulicu van pešačkog prelaza, ako pešačkog prelaza nema ni levo ni desno 100 metara.
Drugo, postupak dobijanja građevinske dozvole moramo učiniti efikasnim, a možemo čak reći i stvarnim. Dozvola spada u tzv. složene upravne akte, i na žalost, na nju se u Beogradu čeka po godinu i više dana. Akcija koju ste pokrenuli zajedno sa gradom Novim Sadom je odlična i to treba pod hitno primeniti i u Beogradu. Znači, dakle, mora se omogućiti građanima da dođu do načina jednostavnog i brzog, za dobijanje građevinske dozvole.
Treće, potrebno je izvaditi nova planska dokumenta, ali uz uvažavanje potreba građana i onoga što imamo na terenu. Pravnici kažu, život je neintimnost zakonodavca, a kod nas su se izgleda u ovom segmentu život i naš zakonodavac razišli, i to dobro, pre još 20 godina. Zatim treba izvršiti legalizaciju. Tu legalizaciju treba izvršiti po najširem mogućem kriterijumu. To je i humano i racionalno. Legalizacija podrazumeva naplatu komunalnih taksi, odnosno taksi za komunalno opremanje. U Beogradu imamo više desetina miliona nelegalnih poslovno-stambenih kvadrata. Sada to pomnožite sa nekom prosečnom naknadom i videćete do čega ćemo doći. Tako ćemo prvo učiniti izvesnom sudbinu tih objekata koje su građani gradili nekim svojim novcem. Treba osigurati pravni promet i uvesti red u ovu oblast. Drugo, omogućiti građanima životne uslove dostojne vremena u kome živimo i prostora gde se nalazimo. Ne možemo na četiri kilometra od Beograda imati površinsku kanalizaciju i time ugroziti zdravlje građana.
Naravno, ove mere, a to je suština zbog čega treba glasati za ovaj predlog, nijedna od ovih mera, ovakve ili slične, ne mogu se primeniti dokle god imamo divlju gradnju. Mora se reći stop divljoj gradnji. Znači, prvi korak je zaustaviti i to stavljanjem u izgled onima koji bespravno grade ozbiljnih kaznenih odredbi, koje će ih sprečiti da se upuste u jednu takvu avanturu. Zbog toga ovaj zakon je preko potreban.
Moram da se osvrnem samo i na par primedaba, jer ovaj zakon sadrži, istina, i neke krivične odredbe. Te primedbe se odnose na to da bi one trebalo da budu u Krivičnom zakonu. Pre svega mislim da te primedbe ne stoje, zato što mi krivične odredbe imamo u više zakona. Imamo u Zakonu o javnom redu i miru, čl. 23. i 24, u Zakonu o oružju i municiji, član 33, u Zakonu o bezbednosti saobraćaja i u mnogim drugim zakonima koji sadrže krivične odredbe. Sigurno da bismo svi voleli, i sasvim je normalno da jedna normalna i uređena država ima zakone, ali u Srbiji toga nema. Da bi se izvršila kodifikacija, potrebno je da se uspostavi jedan uređeni i stabilan sistem, a svi ćemo se složiti da u poslednjih 10...
(Predsedavajuća: 5 minuta i 30 sekundi.)
...Evo gotovo, u poslednjih 10, 12 godina toga nije bilo. Nadam se da ćemo zajedničkim radom u nekom narednom periodu sanirati posledice koje su nastale u poslednjoj deceniji prošlog veka i da ćemo doći u priliku da, kao ovaj parlament ili neki novi, napokon usvojimo i zakonik, ali sada nije u redu i nije korektno imputirati to ovoj vladi i ovoj parlamentarnoj većini. Hvala na pažnji.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što počnem da govorim o predlogu za glasanje o poverenju ministru pravde gospodinu Batiću, moram da kažem da su malopre u raspravi pomenute kolege advokati koji rade u unutrašnjosti. Pomenuti su kao provincijski advokati, dakle zbog toga što rade u provinciji, što je izazvalo smeh u ovoj sali. Tim povodom bih hteo da kažem, da bez obzira na to gde advokat živi i gde radi, u Beogradu ili u unutrašnjosti, on je nosilac jedne uzvišene, jedne časne funkcije. Mislim da ovaj dom treba da bude svestan te činjenice.
U više navrata je ovde pomenuta advokatura i profesionalizam gospodina Batića, kao advokata. Normalno, on o tome ne želi da govori. Neće čovek da govori o samom sebi i o tome kakav je advokat. Ja ne mislim da ga u tom smislu treba nešto previše braniti. Ali, moram da kažem da sam imao prilike da se u Palati pravde u Beogradu u više navrata sretnem sa gospodinom Batićem, da on i ja sedimo na suprotnim stranama. Mislim da je gospodin Batić jedan častan član naše profesije.
Poštujući legitimno i demokratsko pravo nas narodnih poslanika da postavimo pitanje odgovornosti ministara, želim da dam komentar i da se izjasnim o predlogu uvaženih kolega Srpske radikalne stranke za izglasavanje nepoverenja gospodinu Vladanu Batiću. Pre toga, naravno, želim da izrazim zadovoljstvo zbog toga što ovaj parlament raspravlja o pitanju poverenja jednom ministru Republičke vlade. Čini mi se da prethodni parlament i prethodni sazivi parlamenta nisu - ako se ne varam - imali tu priliku i nije se na ovakav način govorilo o ministrima. Štaviše, ovo će biti naša redovna praksa. Mislim da je to nešto što je dobro i što je na putu demokratizacije našeg društva.
Odmah da kažem svoj stav. Ja neću glasati za ovaj predlog. Smatram da ne sadrži valjane činjenice i dokaze da bismo na jedan ozbiljan način, kako priliči ovom domu, utvrđivali i, eventualno, utvrdili, ako postoji, odgovornost ministra gospodina Vladana Batića. Taj svoj stav ću kroz nekoliko karakterističnih delova ovog predloga obrazložiti.
Naime, između ostalog, u ovom predlogu se nalazi niz paušalnih i neodmerenih ocena koje, kao takve, možda mogu egzistirati u političkom životu i nije strašno to činiti na mitinzima, na političkim tribinama, ako ne povlače krivičnu odgovornost, ali nisu dobar osnov za jednu ozbiljnu raspravu i ocenu rada ministra pravde.
Citiraću - pri obavljanju ministarske funkcije, poziva se na svoju pravdu koja ima obeležje revolucionarne petooktobarske buldožer - pravde. Recimo, po Batiću, sudovi su nepotrebni. Čemu bi služili, pored ministra Batića? Ili, laž je njegov stil političkog delovanja, a u lažima ide toliko daleko da počinje da veruje. Ili, Vladan Batić se pravi kao da ne zna da Bil Klinton više nije predsednik Sjedinjenih Američkih Država. Samo za Vladana Batića i posle Bila Klintona - Bil Klinton.
Jednostavno, to nisu argumenti. To zaista nije ono na čemu možemo, kao parlament, zasnivati neku diskusiju i utvrđivati odgovornost našeg ministra. To su, pre svega, parole. Sigurno, ovakvi delovi predloga mene ne mogu nagnati da glasam za nepoverenje ministru Batiću.
Pored toga, ovaj predlog, na žalost, sadrži veoma ozbiljne optužbe koje se ne smeju iznositi javno, a da za njih zaista ne postoje čvrsti dokazi. To su, onda, klevete. Na žalost, da su istinite, postavilo bi se ne samo pitanje poverenja gospodinu Batiću, već i pitanje u kakvoj to državi mi živimo.
Citiram - javnost do sada nije upoznata sa surovom činjenicom da je ministar Vladan Batić organizator, finansijer i glavnokomandujući bandi kriminalaca čiji je zadatak hvatanje jugoslovenskih državljana i predaja Haškom tribunalu. Kada ne može na osnovu zakona ili navodno dobrovoljno, ministar Vladan Batić aktivira svoje lične organizovane bande kriminalaca. On je isplaćen da obavi najprljaviji zadatak. Ništa ga ne može sprečiti u tome, jer je, najverovatnije, i on ucenjen ako ne obavi posao za koji je već isplaćen.
Mislim da mi, narodni poslanici, i svi ljudi koji imaju mogućnosti čak i privilegiju javne reči moramo da se uzdržavamo od ovakve prakse i ovakvih ocena, rekao bih kleveta. Ovo što sam pročitao odnosi se na ministra naše države. Ne možemo ovako govoriti o ministru naše države. Ovim dovodimo u pitanje ozbiljnost naše države. Dakle, za ovo je potrebno izneti vrlo, vrlo ozbiljne dokaze, bez obzira na to da li se izriče ovde, bez obzira na to što nas ovde štiti imunitet, ili se izriče na nekom javnom skupu. Optužba je isuviše ozbiljna i nije valjan osnov da diskutujemo o odgovornosti ministra pravde. Takođe, to me ne može inspirisati da glasam za nepoverenje ministru pravde, gospodinu Batiću.
Ovaj predlog, naravno, sadrži jedan deo koji je logična posledica različitog političkog pristupa predlagača i DOS-a po pitanju odnosa prema međunarodnoj zajednici. O tome je dosta rečeno. Izjašnjavali su se o tome i građani na izborima. Ja ću ukratko reći ono što mislim, iz čega, normalno, izvodim i svoj stav o ovom delu optužbe na račun gospodina Batića.
Dakle, međunarodna zajednica, Ujedinjene nacije, Haški tribunal, Karla del Ponte, pravila u međunarodnoj zajednici, to je realnost. Vrednosni sud o tim pravilima ovde nije bitan. Lično, ne volim da vidim Karlu del Ponte na televiziji, niti na bilo kom drugom mestu. Ali, jednostavno, kao odgovorni ljudi, te naše lične odnose, lični emotivni stav prema svemu tome moramo staviti na stranu i moramo se ponašati odgovorno. Saradnja sa međunarodnom zajednicom je neophodna. Svaki drugi pristup, svaka druga opcija koja bi išla na ignorisanje tih činjenica, te realnosti u kojoj mi živimo danas i ovde, pogubna je za naš narod.
Čini mi se da nerazumevanje međunarodnih odnosa, međunarodne politike, pogrešne procene, prazno junačenje, kada je proizvelo ovo što je proizvelo, proglašeno je patriotizmom, a mislim da to nije bio patriotizam, nego prikrivanje onoga što je bila promašena politika. Mi se danas moramo ponašati vrlo odgovorno. Mislim da trenutno Vlada Republike Srbije i DOS imaju vrlo odgovoran pristup tome. Zbog toga svi argumenti koji su ovde navedeni kao kritika rada gospodina Batića u odnosu na međunarodne organizacije, u odnosu na Haški sud, za mene nisu osnovani i zbog toga ne mogu glasati za to, to jest da se smeni gospodin Batić.
Dalje, određene konstatacije u ovom predlogu zaista nisu tačne. Ja ću to citirati:"Vladan Batić, kao ministar pravde i lokalne samouprave, suprotno Ustavu i zakonima, održao je konferenciju za novinare na kojoj je obavestio javnost da je uhapšen načelnik Službe državne bezbednosti Radomir Marković. O ovom hapšenju javnost je morao da obavesti predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova ili Javnog tužilaštva, polazeći od zakonskih ovlašćenja" i tako dalje, i tako dalje.
Gospodo, ovo nije tačno. Ova optužba automatski otpada, ne može biti osnov da glasam za nepoverenje gospodinu Batiću. Štaviše, ovakvu vest o hapšenju šefa državne bezbednosti treba da objavi i sam predsednik Vlade. Po mom mišljenju, tu nema ničeg spornog. Nema kršenja zakona.
Na kraju, što je mene zaista dosta rastužilo, ovaj predlog obiluje teškim uvredama. Mislim da je to krajnje neprimereno. To vređa ovaj dom, vređa sve nas. Mi ovde apelujemo jedni na druge na uzdržanost. Ja ću citirati na koje uvrede mislim. Ima ih dosta. Pomenuću one koje su zaista najgore. Rečenica počinje rečima: "Obrazovali su posebno veće za ovaj upravni spor u sastavu Milena Savatić i Olga Đuričić, kao sudije članovi koji se javno deklarišu kao članovi DOS-a, a i Aleksandar Dončić, kao predsednik veća koji je gnjida". Gospodo, u pitanju je sudija Vrhovnog suda. Ovde je za njega napisano da je on gnjida.
Dalje: "... po direktnom nalogu Vladana Batića, predsednik Prvog opštinskog suda u Beogradu, Vojkan Simić, koji je godinama poznat kao podmitljiv čovek." Dakle, u ovom predlogu, o kome mi ovde treba ozbiljno da raspravljamo i da govorimo o odgovornosti republičkog ministra, za jednog sudiju Vrhovnog suda se navodi da je gnjida, za jednog predsednika suda da je podmitljiv. Ovakve reči imaju vrlo ozbiljne posledice u javnosti i ovakve optužbe, bez dokaza, krajnje su neodgovorne. Jednostavno, ja se pitam da li su to argumenti? Da li neko zaista misli da na ovakav način mi treba da utvrdimo odgovornost bilo kojeg državnog funkcionera? Naravno, ovoga puta je to ministar. To je ministar naše države, Republike Srbije. Da li je ovo prilog konstruktivnosti i toleranciji za koju se svi zalažemo?
Na kraju, smatram da ovaj predlog, ne samo da ne sadrži argumente, činjenice i dokaze kojima se te činjenice potkrepljuju u prilog utvrđivanja odgovornosti ministra Vladana Batića, već je i u mnogim svojim delovima neprimeren i nedostojan ovog doma i teme o kojoj razgovaramo. Nadam se da ćemo u budućnosti, prilikom utvrđivanja odgovornosti bilo kog člana Vlade, raspravljati koncizno i na osnovu egzaktnih podataka iz domena nadležnog ministarstva (ako ste primetili, ko je pažljivo čitao, nijednog podatka ovde nema), kulturno, uz uzajamno uvažavanje i poštovanje institucija ove države, što je iznad svega važno, i poštovanje, u krajnjem slučaju, svih nas i našeg naroda. Zahvaljujem.
(Aleksandar Vučić, sa mesta: Replika.)
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, iako potpuno svesni činjenice da mladima, kao jedna od socijalnih grupa našeg društva, ali i mnogim drugim grupama u našem društvu, treba dati podršku i pomoć u pravilnom razvoju, odnosno u jednom normalnom životu, moram reći da ovakav predlog zakona svakako ne ide u tom pravcu i nije odgovarajuće rešenje i ja ću glasti protiv njega. Imam tri grupe primedaba i praktično su dve opšteg karaktera, a jedna je samo da slikovito prikažem kako je sastavljen ovaj predlog zakona.
Dakle, prva opšta primedba jeste da je ovaj predlog zakona o zaštiti maloletnika izrazito represivnog karaktera. To nije način na koji država treba da se obraća maloletnicima i to nije način da se ukaže, da se normira neko ponašanje maloletnika koji će dovesti do nekog željenog efekta. Ako pogledamo Predlog zakona, od ukupnog broja članova, najmanje polovina sadrži reči - zabranjeno je ili nije dozvoljeno. Ne znam za postojanje takvog pozitivnog zakona u našem pravnom sistemu, dakle, zakona koji sadrži toliko odredbi - zabranjeno je, nije dozvoljeno.
Prilikom tretiranja svake teme, represivne mere postoje kao neka krajnja instanca da bi se zaštitilo neko normirano ponašanje. Međutim, kada je reč o mladima i o usmeravanju neke socijalne grupe kako ona treba da živi, akcija treba da bude sasvim drugačija. Ona treba da bude pozitivna, da pruži motivaciju i mora da se zasniva na edukaciji. Mora da se zasniva na obrazovanju. Nema tog zakona koji će nekom mladom čoveku zabraniti da upotrebljava drogu ukoliko on misli da je dobra. Znači, mi moramo preduzeti mere koje su sasvim drugačijeg karktera, a to su te mere koje se tiču edukacije i motivacije.
Dakle, moramo pokazati neki drugi put, ukazati na neki drugi pravac, kojim se čovek može razvijati, kako ne bi uopšte dolazili u situaciju da posežu za drogama, alkoholom i sl. Donositi zakon u kome ćemo reći da je to zabranjeno je zaista već nešto što je gotovo. To je priznavanje poraza. A, mi poraz ne smemo da priznamo.
Druga opšta primedba se odnosi na kolege pravnike koji su radili ovaj predlog zakona. To je da praktično ovaj predlog zakona ne sadrži ništa drugo nego prepisane odredbe nekih drugih pozitivnih akata u našem pravnom sistemu, o čemu je govorila gospođa ministar, a i druge kolege. Zaista moram da ih pomenem, zbog javnosti, ne bi valjalo da se to ne zna.
Dakle, sve je to već uređeno drugim propisima, Zakonom o braku i porodičnim odnosima, Zakonom o društvenoj brizi o deci, Deklaracijom o zaštiti i unapređenju prava dece u Jugoslaviji, Krivičnim zakonom Republike Srbije, član 132, Zakonom o javnom redu i miru, Zakonom o igrama na sreću. Tu je i Zakon o izdavanju publikacija, a naravno i Krivični zakon SRJ, koji tretira problem opojnih droga.
Dakle, imamo situaciju da sve ovo već postoji i to kao celovita norma, ukoliko normu prihvatimo sa onim delom koji ima i svoju sankciju. To sve postoji i ne vidim zašto je poslanički klub, odnosno zašto naše kolege poslanici sada sve to izvlače iz nekih zakona i ovde nam predočavaju kao Predlog zakona kojim ćemo mi rešiti problem, koji zaista, nema nikakve dileme, postoji.
I, na kraju, primedbu imam i na način kako to izgleda u samom zakonu. Mislim da je najgore za jednu državu da donosi zakone koji ne mogu da se sprovedu u praksi. Zakonodavac uvek mora da ima taj osećaj, istančan osećaj, da će ono što donese u parlamentu će imati odraz u stvarnosti i da će u stvarnosti i primeniti.
Ako država ili zakonodavac donosi zakone koji se u životu ne primenjuju, koji u realnom životu nemaju odraza koji zakonodavac zahteva, onda država gubi autoritet. Pre ne znam koliko godina ova država je donela zakon kojim je zabranjeno pušenje u javnim i službenim prostorijama, kancelarijama, aerodromima itd. Vi dobro znate da se taj zakon apsolutno ni jednog jedinog dana nije primenjivao. To je sramota za državu. To je strano za državu.
E, pazite, kakvo mi sad rešenje imamo u ovom predlogu koji smo dobili. Zaista ću navesti samo par članova. Npr. član 4. - na javnim mestima maloletniku nije dozvoljeno korišćenje cigareta. Maloletnikom se, po predlogu ovog zakona, tretira lice koje je mlađe od 18 godina. Zar zaista mislite da mi možemo usvojiti ovakav zakon i sprovesti ga, a da nam se ljudi ne smeju na ulici.
U kom tom kafiću ćete vi zabraniti momcima od 18 - 17 godina da puše? Kako ćete to uraditi. Znači, ne valja, i zbog toga, kada kažete da su stručnjaci uradili ovaj zakon, ti stručnjaci su izbacili iz vida ono što je najvažnije, a to je da se mora voditi računa o tome da zakon mora biti primenjiv.
Dalje, kaže - zaposlenom maloletniku kod fizičkog ili pravnog lica koje se bavi prometom cigareta nije dozvoljeno da obavlja prodaju. Radna sposobnost se u ovoj državi stiče sa 15 godina. Znači, ni u jednoj trafici ne može raditi dete od 15, 16, 17 i 18 godina i prodavati cigarete. Znate, normalno, i sami da je to neizvodljivo.
A o članovima 12. i 13. već su kolege govorile.
Dakle, zbog svega ovoga svaka od ova tri dela koja sam izdvojio, svaki je dovoljan da glasam protiv ovoga zakona. Mislim da ovakav zakon ne bi smeo da se usvoji. Nije ovo način da se reši problem koji sigurno postoji. Način je sasvim drugačiji. To je jedan pozitivan pristup koji sam već pomenuo. Hvala na pažnji.