Zahvaljujem, uvažena predsedavajuća.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, dozvolite mi najpre da u ime SPS zahvalim svima vama, svim političkim partijama, svim liderima političkih partija, svim građanima Srbije koji su izrazili saučešće povodom odlaska našeg druga Milutina Mrkonjića. Otišao je naš Mrka i ovo jesu, kako je i predsednik SPS danas rekao, dani žalosti za SPS. Pre svega, neopisiva je tuga izgubiti čoveka kakav je bio on, a bio je čovek velikog srca u kome je bilo mnogo mesta za Srbiju, za njegovo neumorno graditeljstvo i za njegovu SPS, ali i za svakog od nas.
Mrka je bio izuzetna i neponovljiva ličnost sa ogromnom stvaralačkom energijom. Jednostavno on je bio inženjer Milutin Mrkonjić, graditelj, čije su ideje bile vizionarske, a graditeljska dela širom Srbije i sveta pečat njegove bogate karijere. On je čovek za koga sa sigurnošću možemo reći, čovek o kojem dela najbolje govore.
Mrka je sa svojim timom obnovio našu bombardovanu zemlju i biće upamćen po svom obećanju - biće gotovo pre roka, i tako je uvek i bilo. On je bio naš ćale, prijatelj, drug, brat, bio je naš oslonac. Za svaki problem imao je rešenje. Mislio je o budućnosti, davao uvek prednost mladima. Svojim delima nas podsećao da se kao ljudi ostvarujemo kroz rad, ali i kroz čovečnost. Mrka je bio deo naših porodica, a svi mi bili smo njegova porodica.
Njegove reči i saveti bili su lekoviti, a njegovo mesto u poslaničkoj grupi uvek ga je čekalo. Znalo se da je to Mrkino mesto. Voleo je život, disao punim plućima, voleo svoju Anu, voleo je sve nas, sve vas. I mi smo voleli njega, njegovu pozitivnu energiju, snagu duha kojom je zračio. Mrkin odlazak je nenadoknadiv gubitak za sve nas, za poslaničku grupu SPS, za SPS u koju je verovao i za čije bolje dane je celog života gradio i radio. Ovo jesu dani žalosti za SPS, ali i dani radosti jer je jedan ovakav čovek radio i živeo zajedno sa nama unutar SPS.
Počiva u miru i u to smo sigurni. Kao velikan, nije i nikada neće otići u nezaborav. Naravno, neka je večna slava i hvala mu. Zaslužio je da ga pamtimo i da koračamo dalje njegovim graditeljskim putem koji je trasirao.
Želim samo, zarad javnosti, pre nego što pređem na današnju temu, nadam se da nećete zameriti, da kažem da će sahrana biti održana na Novom groblju, 2. decembra, u četvrtak, sa početkom u 13.30 časova, u Aleji velikana, a da će komemoracija istog dana biti održana u skupštinskom holu u 11.00 časova. Ovo sam rekao zarad javnosti, jer veliki broj građana je zainteresovan da prisustvuje i komemoraciji i sahrani.
Dakle, poštovani predsedavajući, današnje teme, teme o kojima danas govorimo, pre svega pokazuju jednu, rekao bih, odgovornost, ozbiljnost i posvećenost većine u parlamentu, vladajuće koalicije u implementaciji onoga što je dogovoreno tokom međustranačkog dijaloga koji se vodio i na jednom i na drugom koloseku. Na ovaj način vladajuća koalicija potvrđuje da je pouzdan, siguran i stabilan partner kada razgovaramo o svim ozbiljnim temama, a postupci drugih govore o njima.
Šta je to što se konkretno postiglo dogovorom i šta je to što smo želeli? Dakle, naš cilj je bio iznalaženje rešenja, poštujući različitosti, kroz poštovanje različitosti da dođemo do kompromisnog rešenja, da saslušamo sugestije i predloge i da to, naravno, bude u skladu sa Ustavom. Mnogo puta do sada smo rekli, ma koliko se ne slagao jedan minorni deo opozicije, ali Srbija je demokratska i slobodna država i, naravno, uvek izražavamo spremnost da razgovaramo o izbornim uslovima, da saslušamo sve sugestije i predloge ako uopšte postoje bilo kakve sugestije i predlozi koji se mogu kao takvi definisati. Verujte, učestvovao sam od Fakulteta političkih nauka do, evo, poslednje druge faze međustranačkog dijalog, nisam čuo ni jedan konkretan predlog, osim cilja, o kojem ću nešto kasnije reći, koji se zapravo želeo realizovati kroz navodno međustranački dijalog.
Vlast je prihvatila sve ono što je bio stav evropskih parlamentaraca. Vlast je prihvatila i sve ono što su bile teme tokom drugog koloseka, tokom razgovora na drugom koloseku sa političkim strankama koje nisu želele da razgovaraju sa evropskim parlamentarcima i mislim da nijedna vlast nije napravila toliko ustupaka koliko je učinila ova vladajuća koalicija.
Još jednom SPS želi da istakne važnost i značaj inicijative koju su pokrenuli predsednik Narodne skupštine Republike Srbije i predsednik Republike Srbije da se razgovori vode na oba koloseka, a to znači da se razgovara i sa političkim partijama koje žele da razgovaraju sa evropskim parlamentarcima, ali i sa onim političkim strankama koje ne žele da razgovaraju sa evropskim parlamentarcima, jer ovo je prosto proces iz kojeg ne možete isključiti ni jednu političku stranku.
Svaka politička stranka koja je registrovana, ako već razgovaramo o izbornim uslovima, treba naravno da uputi svoje sugestije i predloge, s tim što je većina nas poštovala institucije sistema, pa je svoju platformu, svoje predloge, svoje sugestije uputila i Narodnoj skupštini Republike Srbije, predsedniku Narodne skupštine Republike Srbije gospodinu Dačiću i evropskim parlamentarcima, dok je jedan deo opozicije imao samo direktan link i direktnu komunikaciju sa evropskim parlamentarcima, i to upravo zarad onog cilja o kojem ću govoriti.
Verujem da bi, ne znam da li je to mišljenje kolege koji su učestvovali na razgovoru, ali ja verujem, i to je moje mišljenje i prof. dr Žarka Obradovića, koji je bio zajedno sa mnom, da bi većina opozicije prihvatila stavove i predloge koje su predložili evropski parlamentarci. Jedan deo je prihvatio. Mi smo ubeđeni da bi većina prihvatila, ali da nije smela. Nije smela, iz jednog prostog razloga, jer bi ih ocrnili ti Đilasovi mediji i napravili bi jednu medijsku hajku kako sarađuju sa vladajućom koalicijom.
Kolega je malo čas govorio o predlozima tzv. grupacije okupljene oko Đilasa. Ja shvatam njihov cilj. Dakle, njihov cilj nije bio dijalog, njihov cilj nije bio kompromis, njihova tema nisu bili izborni uslovi. Oni su imali samo jedan cilj, a to je da preko ovih razgovora, posredstvom evropskih parlamentaraca, uz nekakav pritisak, pokušaju da kroz razgovore dođu do neke prelazne vlade. Dakle, doći do vlasti i privilegija bez izbora. To je bio jedini cilj kada sagledate platformu koju su dostavili konkretno veče uoči usvajanja konačne platforme na međustranačkom dijalogu. Platforma koja je ne znam za koga prihvatljiva? Ne znam ni da li bi je oni prihvatili da imaju bilo kakav deo odgovornost, a to je pluskvamperfekat za njih. Jer, ono što su oni napisali u toj platformi je pogrešno protumačeno i pogrešno definisano.
Mi jesmo za ravnopravnu zastupljenost u medijima, ali ravnopravna zastupljenost u medijima ne znači uređivačka politika medija. Ravnopravna zastupljenost u medijima znači upravo ovo što se čini i što je implementirano i što se radi u ovom trenutku.
Kada je reč o Javnom servisu, imamo jasna pravila ponašanja, učestvuje i pozicija i opozicija i kroz jutarnji program i kroz informativnu emisiju "Reč na reč". Isto tako i Radio-televizija Vojvodine. A kada je reč o privatnim medijima, mi ne možemo pravila definisati za privatne medije. Možemo dati određene preporuke i te preporuke su upućene i one će takođe, na osnovu dopisa koji je prosledio predsednik Narodne skupštine Republike Srbije svim medijima sa nacionalnom frekvencijom, uputiti svoj predlog kako i na koji način će predstaviti političke stranke ili izborne liste koje budu učestvovale u izbornoj kampanji za izbore 2022. godine.
Govoriti o slobodi medija a pri tome zaobići 2011. godinu, recimo, kada smo imali izveštaj Verice Barać gde je vrlo precizno i jasno definisano kome je i na koji način pripadao svaki sekund u medijima nacionalne frekvencije, je pomalo apsurdno. Ja sam to pitanje postavio evropskim parlamentarcima i zamolio ih da mi protumače zašto danas, 2020. godine, jer mi smo ove razgovore počeli zapravo 2019. godine, zašto 2019. godine govorimo o slobodi medija, zašto o tome nismo govorili 2011. godine? Odgovor im je bio - pa, nismo tada bili zaduženi za Srbiju. Odakle onda danas toliko interesovanje za Srbiju? Odakle danas tolika potreba da se interesujete za izborni proces za Srbiju?
Ali sam ih zamolio samo jedno - kada već pokazujete toliko interesovanje i ako je to u okviru evropskog parlamenta u tom trenutku bila ključna tema, onda kada organizujete debate, kada organizujete rasprave na temu izbornih uslova, udostojite nas toliko pa pozovite i nas koji ovde u Srbiji učestvujemo zajedno sa vama u međustranačkom dijalogu, a nemojte pozivati samo jednu političku grupaciju na čelu sa Draganom Đilasem, jer ćete čuti samo jednu stranu. Ali, argumenti i činjenice su nešto drugo. Oni sigurno neće doći do vas, jer ćete dobiti drugačiju interprentaciju. Dakle, jasan je cilj koji se želeo postići.
A šta je to što se konkretno dobija predlogom o kojem danas govorimo? Već je rečeno, bilo je 17 članova RIK i RIK se uvek birala proporcionalno, na osnovu snage poslaničkih grupa, koliko koja poslanička grupa ima poslanika, pa proporcionalno tome se vršio izbor RIK. Međutim, obzirom da smo imali bojkot, obzirom da smo želeli da napravimo kompromisno rešenje, mi smo proširili sastav RIK, umesto 17 sada ćemo imati 23 člana RIK, šest plus šest, šest članova i šest zamenika. I ne samo to, već će imati i jednog člana u stalnom biračkom sastavu, pa vi sada sabirajte 8.500 biračkih odbora samo kada razgovaramo i kada govorimo o stalnom sastavu, puta dva je 17.000. Dakle, sve ukupno će negde imati oko 85 hiljada predstavnika opozicije, će kontrolisati biračke odbora i biračka mesta na dan izbora, što bi zaista trebalo da isključi sumnje u njihovu legitimnost na bilo koji način. Na kraju ćemo videti da li će moći zapravo da popune i ovih 85 hiljada mesta. Ali, evo, mi smo napravili taj ustupak kada je konkretno reč o RIK i to je ono što se dobija.
Sa druge strane, moram da kažem da je dobro što smo to uradili, jer ne bi dolazili u situacije u kakve smo dolazili na prethodnim parlamentarnim izborima. Evo kakva su dešavanja bila u RIK poslednjih parlamentarnih izbora, u noć parlamentarnih izbora. Znači, ovo je fizičko nasilje, ovo nije verbalno nasilje. Žao mi je što pomoćnik sekretara nije tu, jer je on bio direktan učesnik svega ovoga. Pogledajte kako se ponašaju lideri nazovite političkih stranaka i na koji način se obraćaju predstavnicima RIK, pogledajte.
Sada, gospodo, imate svoje predstavnike u RIK, izvolite, nema potrebe da se nasilnički ponašate prema drugim članovima RIK, već omogućite svima da svako radi svoj posao i shvatite da ovako neće moći, da na ovakav način neće proći. Dakle, ne može snagom sile već snagom argumenata i rezultatima. Ne možete tako što ćete provaliti u Skupštinu ući u parlament, sa državnom zastavom, već je potrebno da ostvarite i onaj minimalan i neophodan cenzus koji niste shvatili zašto ste uvodi. Upravo predlog da se snizi cenzus sa 5% na 3% nije bio zato da bi mi bilo koga favorizovali, već je cilj bio da imamo relevantno preslikano javno mnjenje ovde u parlamentu, da omogućimo onim političkim strankama koje su daleko od tih famoznih 5% da mogu da imaju svoje predstavnike u Narodnoj skupštini i da politiku, ono što je suštinski najvažnije, vratimo sa ulice u parlament. I tu bi daleko više posla imala i pozicija i opozicija. Ali, nisu oni to shvatili na pravi način.
Sa druge strane, dok se mi ovde bavimo implementacijom i dok postupamo odgovorno, ozbiljno i posvećeno, kao što sam rekao na samom početku, jedan deo opozicije, bez obzira što smo prihvatili sve sugestije i predloge, nam pokazuje šta zapravo znači njihova politika, ono kada kažu – ostrašćenost, protesti, lustracije.
Što se tiče ostrašćenosti i protesta, svako ima pravo da protestuje. To je legitiman vid političke borbe, da na taj način izrazi svoj politički stav, ali ti protesti pre svega moraju biti prijavljeni. To pravo ne može da ugrožava pravo drugog, konkretno pravo slobode kretanja. Dakle, protestujte vi koliko god hoćete, ali ne možete ugroziti pravo drugog.
Ovde kroz navodne proteste se pokušava doći do incidenta kako bi vladajuću koaliciju predstavili kao bahate. Onda povezuju Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi sa Rio Tintom i sa Zakonom o eksproprijaciji. Kakve to ima veze jedno sa drugim ili sa trećim? Dakle, Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi je naša ustavna obaveza i oni to treba da znaju, jer su to trebali oni da učine, a ne mi. To je naša ustavna obaveza, obzirom da je zakon donet 1994. godine, da je jedna promena bila 1998. godine. Dakle, do 2008. godine, nakon usvajanja novog Ustava, do 2008. godine oni su morali da usklade ovaj zakon.
Druga stvar, zašto mi ovo danas radimo? Da bi ojačali. Vrlo jasno smo rekli – nije tema preambula i nemoj oni da nam spočitavaju preambulu, jer jasan je nama njihov politički stav o nacionalnim i državnim interesima kada vidimo koje to evropske parlamentarce pozivaju i koje vodaju da gledaju nekakve ekološke probleme. Sada je ekologija navodno ključna. Iza te ekologije se krije potreba da prikažu, ponavljam, vladajuću koaliciju kao bahatu koja se bahato ponaša prema građanima koji se navodno bore za zaštitu životne sredine.
Čekajte. Rekao sam već oko referenduma i narodne inicijative, to su oni trebali da sprovedu. Pokušali su, pa su zastali 2011. godine. Znate li zašto su zastali? Zato što je problem bio u preambuli i ona je morala biti deo te 2011. godine, kao što su sve granične prelaze, sve ono što je bilo neophodno i vezano za granične prelaze sve je bilo potpisano do 2011. godine, a onda se stalo 2011. godine jer su maja 2012. godine bili izbori.
Što se tiče Rio Tinta - koga oni brane? Šta oni brane? Pa 2004. godine je započela prva eksproprijacija. Godine 2008. su njihovi ministri o Rio Tintu govorili kao razvojnoj šansi i razvojnom projektu. Neka me isprave oni koji su sedili u Vladi ako grešim, evo gospodin Obradović, profesor Obradović mislim da je tada bio u Vladi, kao razvojnoj šansi i razvojnom projektu.
Dakle, ni jednog trenutka predsednik nije rekao da će se Rio Tinto raditi. Mi imamo period od dve godine ispitivanja. Naravno da niko neće ugroziti pre svega građane, ali eksproprijacija u tom delu Jadra, koliko je nama poznato, je uveliko gotova.
Dakle, sve ovo je prosta i jeftina politizacija, kao što je bila politizacija i pokušaj da kada kažete, rekao sam, nama je poznat njihov stav po pitanju nacionalnih i držanih interesa, ali kada kažete da je bacanje boje na mural Ratka Mladića koji nekoliko meseci stoji u centru Beograda i nema veze sa državom, ali bacanje boje na lik i mural Ratka Mladića je čišćenje lica zločincu, a kada neko pokuša da skine tablu Aćif Efendije, onda je to ogroman incident iako se zna ko je bio Aćif Efendija.
Sve se to radi jer oni znaju da policija mora doći da bi sprečila podele, jer posao i obaveza policije je da sačuva javni red i mir.