Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Božidar Delić

Božidar Delić

Srpska radikalna stranka

Govori

Zahvaljujem.

Uvaženi ministre, gospodo oficiri, gospodo iz ministarstva, danas raspravljamo o dva izuzetno važna strategijska dokumenta. Da su neki drugi uslovi, ne bi trebali o dva ova dokumenta da raspravljamo u jednom danu. Prvo bi trebali o Strategiji nacionalne bezbednosti, pa potom o Strategiji odbrane koja iz nje proizilazi. Međutim, svi znamo, ušli smo u cajtnot, ovo nam je poslednja redovna sednica Jedanaestog saziva i jednostavno ova pitanja moramo da rešimo na toj sednici.

Oba dokumenta su rađena vrlo kvalitetno i prihvatljiva su, iako mi kao srpski radikali imamo određene primedbe, jer mi svoje političke stavove, kakve imamo svih ovih godina, imamo i kada su u pitanju ova dva dokumenta.

Kada je u pitanju naše strategijsko okruženje, slažemo se mi, čitali smo to, znamo da sve ne može biti napisano i ne treba da sve bude napisano, nešto se mora čitati i između redova. Ipak smo mi mala zemlja i ne možemo sebi dozvoliti, kao što to rade neki koji su veliki i moćni da kažu baš sve ono što misle.

Ovde se, kada je to u pitanju, ne slažemo oko konstatacije da je napredak i pristupanje Republike Srbije EU, da to pozitivno baš utiče na našu političku, ekonomsku, socijalnu stabilnost. Naš stav je da mi nikada tamo nećemo ni ući. Ovih 20 godina posle agresije na našu zemlju ključne zemlje EU, te najjače zemlje, nisu svoje stavove pomerili ni za milimetar u našu korist. Ono što su postigli bombama žele da na kraju ostvare i oni podržavaju nezavisnost Kosova i Metohije, a mi smo ovde u Strategiji nacionalne bezbednosti, što je dobro i što treba da zna svaki naš građanin, izneli kakav je naš stav po pitanju Kosova i Metohije, i to je ovde jasno naglašeno.

Kada su u pitanju izazovi, rizici i pretnje, gospodine ministre, ovde imam jednu nedoumicu. Postoji jedan strašan problem u Srbiji. Nije on izazov, nije rizik, nije pretnja, ali je strašan problem. Ja nisam mogao da ga svrstam ni u jednu od ovih kategorija, a to je nešto što sam ja sada nazvao produženi genocid i ekocid nad našom zemljom posle NATO bombardovanja.

Ja ne znam, gospodo, da li vam je prisutna činjenica da je u prošloj godini novoobolelih od raka 58 hiljada. Od tih 58 hiljada sigurno oko polovine obolelih je zbog posledica dejstava osiromašenim uranijumom i zbog posledica dejstva po hemijskim postrojenjima ovde u okolini Beograda i na drugim mestima.

Gospodo, treba da znate da kapaciteti i mogućnosti Srbije za lečenje su 30 obolelih. Mislim da je ova činjenica morala da nađe mesto i ne može da se svrsta u ovo, kako ste vi dali, ali to je toliko važno, jer nama godišnje samo od posledica osiromašenog uranijuma umire pet puta više ljudi nego što je poginulo 1998. i 1999. godine.

Postoje tu i drugi problemi. Ne znam zbog čega Srbija još uvek nije nabavila adekvatnu opremu koja bi bila da li na Hemijskom fakultetu, da li u Nacionalnoj laboratoriji. Ta oprema košta svega 700 hiljada evra, potrošni materijal 300 hiljada evra, i to nije oprema samo namenjena za tu svrhu, već za kontrolu svake vrste hrane i pića koji se uvoze u zemlju. Bez takve opreme ne može Srbija da individualizuje žrtve i da žrtve poveže i njihovu bolest sa osiromašenim uranijumom, a sa tom opremom to može da uradi. Ako tu laboratoriju sertifikuje, onda Srbija može da se pojavi pred onima koji su odgovorni. Za osiromašeni uranijum gotovo isključivo Amerika.

Da li smo mi moćni da možemo da tužimo Ameriku? Možemo da tražimo da na određeni način učestvuje u rešavanju posledica onoga što je učinila svojim bombardovanjem, da li kroz lekove, da li kroz bolnice, da li kroz lečenje, jer za Srbiju ovo postaje veliki problem. Smatram da je trebalo da se nađe ovde u izazovima, rizicima i pretnjama upravo zbog toga što su posledice strahovito velike i što naši naučnici priznaju da nisu trend obolevanja uspeli da predvide i da pogode. Računali su da će ove godine to da pređe u jednu ravan i posle jednog određenog broja godina da ta kriva počne da ide nadole, a ona se ne zaustavlja i dalje ide naviše i broj novoobolelih se povećava iz godine u godinu. Za Srbiju je to, verujete kada vidite sve rizike i pretnje, vidite kakve posledice od njih mogu da budu, mnogo teži i mnogo jači problem.

Nacionalni interesi. Oni su napisani i mi tu nemamo primedbe, osim na ovaj jedan – evropske integracije i članstvo u EU. Protiv toga smo i uvek ćemo protiv toga biti. Smatramo da tamo nikada nećemo ući, ali nikada nismo rekli da se ne pregovara sa zemljama EU, da se ne trguje sa zemljama EU i da u svemu što Srbija radi, radi da zadovolji svoje interese.

Kada su u pitanju rizici i pretnje, još jedna ovako moja primedba, jer nekako je korupcija gurnuta zajedno sa nekim drugim mogućim izazovima, pretnjama kao nebitna. Smatram da je ona strahovito bitna, pogotovo korupcija u vrhu države, korupcija u vrhu ministarstava, korupcija u javnim preduzećima, a posebno u preduzećima koja su direktno vezana za ministarstvo.

Evo, gospodo i jedan primer. Setite se šta jedan čovek može da uradi državi. Boris Tadić je u jednom danu otpustio šest stotina stručnjaka sa Vojnotehničkog instituta. Gospodo, pa to je najteži mogući udar na nacionalne interese, odnosno na bezbednost države. On je obezglavio ključnu instituciju koja se bavila razvojem svega što je ovoj državi za njenu odbranu trebalo od toga se ne može, nije se oporavio Vojnotehnički institut i daj Bože da se oporavi u skorije vreme. Teško.

Ali, nije samo to uradio Boris Tadić. Odmah posle toga, čak imali smo i jedan lični duel, jer sam ga pratio na putu Češku samo do aerodroma, pa smo razgovarali o namenskoj industriji, gde on kaže da namensku industriju treba smanjiti. Kaže – imamo više radnika u namenskoj u industriji nego polovinu na Evrope, što je bila apsolutno netačna činjenica.

Posle toga došlo je do kresanja namenske industrije, a to je takođe udar na nacionalnu bezbednost, na Strategiju nacionalne bezbednosti i na Strategiju odbrane, a onda ono što se zove korupcija. Taj isti Boris Tadić je zajedno sa Šutanovcem od Francuske firme „Tales“, naručio sredstva veze koja su bila proizvedena za jednu drugu organizaciju. Tehnički potpuno prevaziđena i ta organizacija nije htela da ih primi, a Srbija je platila, ja čak mislim, više nego desetostruku cenu vrednosti toga i ako dodamo da je gotovo u isto vreme u MUP-u kupljen nemački sistem „Tetra“, to je više nego što ikad ona velika Jugoslavija uložila u sisteme veza i telekomunikacija.

Šta znači takvo ulaganje i takvo odlivanje sredstava? Zato mi više nemamo „Pupin“, nemamo elektronsku industriju i nemamo mnogo malih firmi koje su se bavile tim stvarima.

Godine 1999. kada su nam uništeni svi stacionarni centri veze, sveli smo svoje veze samo na korišćenje radio uređaja velike snage od 200 vati ili od jednog kilovata, a upotreba takvih uređaja u situaciji kada neprijatelj potpuno kontroliše vaš vazdušni prostor je bio veliki rizik. Koristilo smo ih samo da bi poslali borbene izveštaje. U to vreme iz Beograda je stiglo 40 nekih uređaja koje sam tada video prvi put i postavljeni su u svim jedinicama, odnosno na celoj teritoriji Kosova i Metohije i mi smo do kraja imali radio relejnu vezu 12 kanala ne samo sa pretpostavljenom komandom nego preko toga sa celom Srbijom.

Pre pet godina uređaj koji je bio u mojoj jedinici, jer je oštećen delimično, video sam u toj firmi i ta firma se zove „Digital radio“ To je jedina firma danas u Srbiji koja može da proizvodi radio i radio relejne uređaje. U komunikaciji sa njima, pričao sam jednom sa ministrom, ja sam rekao - ljudi, pa znate li vi dole šta je nama najviše trebalo na Kosovu i Metohiji? Imali smo mi veze većeg nivoa, nama hvale taktičke veze na taktičkom nivou, odeljenje, vod, četa. Ta firma, ne po mom zahtevu i nisam ja imao nikakvo pravo da zahtevam, ih je inspirisala i napravili su kompletnu paletu uređaja radio relejnih, od pojedinca za specijalne jedinice, odeljenje, vod, četa, bataljon, brigada. Većina uređaja potpuno spremna za serijsku proizvodnju.

Žandarmerija i njihovi vezisti dolaze da gledaju uređaje i kažu – ovo nam treba kao hleb. Sledi nam opremanje i ovo nam treba. Da li su čak i taktičko-tehničke zahteve za neke njihove specijalne potrebe i odjedanput dolaze i kažu – mi ne odlučujemo, odlučuje Jugoimport SDPR kakve ćemo mi imati uređaje. Onda drugi put kažu – kupiće se uređaji za našu Žandarmeriju turski. Ako to uradi ova država, to je najteži atak na nacionalnu bezbednost jer ako kupite puške, znam da se trebaju kupiti snajperske puške, ali njih ne treba 1.000, njih treba 50 za specijalne jedinice, znam da moramo kupiti termoviziju jer je ne proizvodimo, ali kada kupite pušku to nije nikakav problem, ali kada kupite radio uređaje to je problem.

Ranija sredstva, oni stariji znaju šta su bila sredstva sa lampašima, sa lampama, pa sa tranzistorima, nisu mogla da se naprave pa da vas neprijatelj prisluškuje da vi to ne znate. Danas kada su u pitanju čipovi sve može, ako hoće, da se prisluškuje. Policija ima problem sa Tetrom, znaju da ih Nemci prisluškuju. Tale se, kada su bili na ispitivanju u TOC-u ugašeni uređaji su posle određenog vremena slali signale, a Francuzi su odgovorili – javljaju da su živi i da su ispravni, ali pazite, ugašeni uređaji.

Ovo povezujem sa onim što sam rekao – osloncem, oslonac na sopstvene snage. Svakako bih se pobunio da neko kaže – treba kupiti top. Kakav top, haubicu? Imamo „Noru“. Neka ona ima neke, da kažem, dečije bolesti, još se treba na tome raditi. Kažu oni – ona nemačka ispaljuje šest do osam projektila, a naša tri. Tri, pa mi koji smo bili u ratu znamo da je to u redu. Čak ne tražimo da to povećaju, a oni kažu da je prevaziđeno i ići će to i na bolje.

Znači, ono što je naše može da bude i lošije, ali ono je naše. Ulažemo sredstva u sopstvenu proizvodnju. Čuo sam da će se opet kupovati sredstva „Tales“. Gospodo, ako imamo sopstvenu proizvodnju, a upoređivani su ovi uređaji i sa „Talesovim“, ali i sa najboljim američkim uređajima, u nivou su najboljih uređaja na svetu. Ova firma, u nju ministarstvo i niko nije uložio nijedan jedini dinar. Kompletni razvoj su vodili sami, ali to nisu ljudi kojih ima desetine. To je samo jedan tim.

Sa ministrom sam razgovarao, jer su me ljudi molili da ako ima na Vojnoj akademiji, u elektronici, ako se među ovim inženjerima koji se primaju ima talentovanih da se u takvu firmu, zatim u „ED pro“ i druge firme koje sada moraju da zamene VTI u nekim oblastima da se pošalju ljudi da bi se za tri do pet godina vratili u VTI i da mogu da nastave taj posao.

Apsolutno sam protiv toga da se bilo kakvo radio sredstvo koje može da se proizvede u Srbiji kupuje jer nam je ugroženo komandovanje, a kada je ugroženo komandovanje onda je ugrožena odbrana. Znači, ne može top, kupovina aviona ili nečeg drugog da ugrozi zemlju koliko može da je ugrozi kupovina radio-telekomunikacijske opreme. Na tome, gospodine ministre, posebno insistiram da ako treba da se ta oprema uporedi, a već je upoređivana, čak i u Jugoimportu SDPR sa najboljom opremom, da se to uradi.

Šta je jedan problem i to je opet vezano sa korupcijom? Kaže – pa ko će da kupi vašu opremu, ako kupi nju onda nema provizije. Turska daje proviziju. Vi ne znate koje pare je Tadićeva grupa dobila od „Talesa“.

Otišli je nekoliko pukovnika i dva generala u nekih 60 dana u istražni zatvor, ali su morali da budu pušteni, jer svaka istraga se završavala sa Šutanovcem i sa Tadićem, i mene čudi zašto vlast nije rešila taj slučaj, jer baciti toliko ogromna sredstva, uređaje koji su ostali u magacinima i koji su, u ovih zadnjih godina pokušavali, vojska je pokušavala nešto sa njima da uradi, ali sa takvom tehnološkom opremom na takvom nivou ne može se ništa uraditi.

Još nešto oko vojne neutralnosti. Vojna neutralnost, u svakom slučaju to podržavamo, ali želimo, mi radikali, da napravite jedan iskorak. Kada je u pitanju parlamentarna skupština NATO pakta, mi smo već mnogo godina pridruženi član, a kada je u pitanju ODKB ja sam bio na prvoj Skupštini koja je organizovana iz Srbije. Tad je bila druga vlast, nije nam nikako dala da idemo kao posmatrači, već smo išli kao gosti.

Ako smo već u NATO paktu, znači pridruženi član, a devet godina smo posmatrači u ODKB-u, dajte da napravimo i taj iskorak, jer ona ruska strana kaže – ako ste neutralni budite jednaki prema oba dve strane.

Ovde je neko pominjao totalnu odbranu. Pa, gospodo, mi znamo šta je totalna odbrana, pa to je kod nas bilo. Ovo je samo prekinut kontinuitet toga i taj kontinuitet sad treba da se vrati. Neće to biti lako, tu su svi privredni subjekti, tu su sad mnoge firme koje su privatizovane itd. Ali, 1990. godine na Kosovu i Metohiji ja sam osetio šta je totalna odbrana u kojoj je učestvovala svaka firma, u kojoj je maltene sve bilo angažovano, od deteta do starca. Znači, to za nas nije ništa novo, ništa nepoznato, ali ne kažem da će to biti lako sprovesti, jer su sada mnogo drugačiji uslovi. Hvala vam.
Izvinjavam se, molim vas, samo jednu stvar.
Čestitke generalu Todorovu i generalu Živkoviću, jer ponovo imamo specijalne jedinice i to je tako stvarno trebalo da bude.
Vezano za osiromašeni uranijum i za ovaj veliki broj obolelih koji se svake godine povećava, dobio vaš odgovor, vezano za dve jedinice. Znači, svakoga vojnika, ja mislim i svakog čoveka u ovoj državi je obradovala ta vest. Trajaće to dok one opet ne budu onakve kakve su bile, jer ih treba opremati.

Predlažem da ih opremimo sredstvima veze koja će biti za njih posebno pravljena i za svakog pojedinca u tim brigadama. Samo da vam kažem, kada su u pitanju cene, jer smo sada gledali kakva bi cena bila naših uređaja po tenku, a kakva je u vreme kada je Tadić to nabavljao, razlika je deset puta. Kada su u pitanju sanitetska vozila, razlika je čak 20 puta u cenama. Onda možete zamisliti koliko je to bila velika korupcija, koliko je to bio udar na nacionalnu bezbednost i kolika je šteta naneta državi i koliko je naših firmi propalo zbog toga što je neko drugi dobio 200 miliona evra.

Evo, vi ste pomenuli da je u namensku industriju dato 47 miliona. Šta bi značilo da je neko dao 200 miliona?

Sledeće, kada se već govori o tradicijama, 549. motorizovana brigada, koja je takođe herojska brigada, ona je prvo bila sedmi centar za obuku u Leskovcu, sada je treći centar za obuku, a nastavljaju tradicije 549. brigade. I danas ljudstvo tamo koje se kompletno nalazi, koje nije pripadalo mojoj brigadi, na moje čudo, deli moje mišljenje i mišljenje svih mojih starešina da taj centar treba preimenovati u 549. centar za obuku, koji u ratu daje 549. brigadu. Mislim da je to apsolutno prihvatljivo. Udruženje za negovanje tradicija 549. brigade će vam poslati jedan takav zahtev. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je već 19 ili 20 put da govorim o ovom zakonu.

Da je Narodna skupština imala razumevanja za probleme boraca, mogla je, evo već tri godine da usvoji ovaj zakon. Mogla je Vlada da ga uzme kao svoj predlog i mogla je da ga ugradi u nacrt koji je inače Vlada pripremila i koji je trebao u novembru mesecu da dođe u Skupštinu. Znate da je ovde u Skupštini za ovaj predlog glasalo uvek od 20 do 30 narodnih poslanika.

Evo, sada imamo situaciju da preko puta Skupštine u parku imamo borce koji već 18 dana u šatorima spavaju, pokušavajući da probude savest u ova dva objekta. U ovom ovde, gde ste vi kao narodni poslanici i predstavnici naroda prisutni i u onoj zgradi koja se nalazi sa druge strane.

Ostvareni su i određeni kontakti i kao prvi rezultat ovaj nacrt zakona, koji je najgori mogući koji je mogao da bude stavljen pred Skupštinu, a predviđen je za novembar mesec, neće ući u Skupštinsku proceduru. Verovatno naš Saziv više i neće raspravljati o nacrtu zakona o borcima. To će verovatno uraditi neki drugi saziv.

Ali, jedna druga činjenica. Prolazim i svaki dan svratim, koliko mogu u taj park. Pre mene su bili određeni poslanici iz Narodne skupštine koji su prolazili slučajno i svratili da vide kakvi su to zahtevi boraca. Bilo ih je iz vladajuće koalicije, nezavisnih poslanika. Poslanici SRS su posle sednice u subotu svi bili da obiđu borce. Ono što me borci pitaju – kako to da pojedini narodni poslanici, koji su od strane boraca prepoznati gospodo, jer vi ste svi javne ličnosti, kako okreću glavu kada prolaze pored tog parka, a pojedinci koji su krenuli da prođu i treba da prođu upravo kroz taj logor, skreću i idu drugim pravcem.

U najmanju ruku to je ružno, jer se vama tamo gospodo ništa ne bi dogodilo. Možete da svratite, da vidite koji su to njihovi zahtevi, možete čak sa njima da popijete kafu, vodu, sok i oni će to svakako znati da poštuju. Njihova radna grupa, sa drugom radnom grupom koju je oformio Kabinet predsednika i Ministarstvo za rad i socijalna pitanja, radi na novom nacrtu zakona, ali je važno, ne kao predstavnici neke partije, kao političari, već kao ljudi, da dođete i da obiđete borce, invalide i veterane.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, u proteklih deset dana u Srbiji su održane tri naučne konferencije, odnosno simpozijuma, i to 10. na Univerzitetu odbrane i na Institutu za političke studije, a od 17. do 19. u Nišu međunarodni simpozijum „Istinom do pravde“ u organizaciji Advokatske kancelarije „Aleksić“, Pravoslavne akademije nauka, umetnosti, veština i inovacija Srbije i Asocijacije za bezbednost kritične infrastrukture.

Moje pitanje je usmereno prvenstveno prema predsedniku Narodne skupštine gospođi Maji Gojković. Naime, na ovim naučnim konferencijama postavljeno je pitanje rezultata Komisije Vlade Republike Srbije za ispitivanje posledica delovanja osiromašenog uranijuma na ljude i životnu sredinu i o radu skupštinske komisije koja je takođe formirana pre 13 meseci, 18. maja prošle godine u ovoj sali, a koja je takođe trebalo da utvrdi uzročno-posledične veze između bombardovanja, odnosno dejstva osiromašenog uranijuma i bolesti ljudi i oštećenja životne sredine.

Naša predsednica gospođa Maja Gojković je prošle godine od nas tražila jedinstvo i bila je vrlo angažovana prilikom formiranja ove komisije. Mi narodni poslanici smo iskazali jedinstvo jer od 167 narodnih poslanika 166 je glasalo za tu inicijativu. U tim dokumentima je predviđeno da ta naša komisija skupštinska svakih šest meseci izvesti Skupštinu o rezultatima koje je postigla u tih šest meseci. Mi evo posle godinu dana nemamo nikakvu informaciju da li se ta naša skupštinska komisija sastaje, da li ima neke probleme, jer mi kao narodni poslovi to moramo da znamo. Za onu drugu komisiju državnu koju je formirala Vlada takođe imamo potrebna saznanja da ona ništa nije učinila i da ništa ne radi.

Ali, nešto što je simptomatično, gospodo, pored ovih šestomesečnih izveštaja, prvih preliminarni izveštaj koji naša komisija treba da dostavi javnosti je kraj 2020. godine. Ali, gospodo, ovaj Jedanaesti saziv Skupštine Republike Srbije neće biti u ovoj sali krajem 2020. godine, možda će biti neki narodni poslanici, ali odlaskom Jedanaestog saziva odlazi i skupštinska komisija koja je trebalo da saopšti te rezultate. Ja to onda nekako doživljavam ne mogu da kažem kao svojevrsnu prevaru, ali mi koji smo dali potpunu podršku za formiranje te komisije nikada nećemo saznati šta je to ona uradila, jer ona jednostavno neće biti u mogućnosti da saopšti taj izveštaj jer više neće biti aktuelna, neće biti skupštinska komisija.

Želeći da pomognem toj našoj komisiji, angažovao sam se nekoliko puta, i kod doktora Laketića doveo sam u ovu ovde Skupštinu i doktore nauka koji se bave ovom problematikom. Šta je osnovni problem u Srbiji? U stvari, postoji jedno pitanje na koje mi treba da odgovorimo – šta mi to u stvari hoćemo? Da li mi hoćemo da saznamo istinu?

Ako hoćemo da saznamo istinu, gospodo, onda moramo da imamo i da formiramo našu nacionalnu laboratoriju koja će biti akreditovana, koja će imati instrumente koje danas nemamo u Republici Srbiji i gde će svaka žrtva biti individualizovana odnosno dobiti svoje ime i prezime, preko žrtve se uspostaviti ta veza između bolesti i osiromašenog uranijuma i tek tada sve one statistike o kojima govorimo mogu da dođu u obzir.

Oprema koja nedostaje Srbiji košta 600 hiljada evra, a materijal koji je potreban uz tu opremu godišnje će koštati oko 400 hiljada evra. Pa, gospodo, ako smo mogli za jedan Notr Dam da preko noći damo milion evra, valjda možemo za našu decu, naše vojnike i sve ljude iz Republike Srbije.

Ja ne bih voleo da budem u pravu, ali u razgovoru sa ovim doktorima nauka…

(Predsedavajući: Vreme.)

Samo da završim rečenicu.

…sa doktorima nauka došao sam do saznanja da su rezultati katastrofalni, i kod dece i kod odraslih.

Mi kao narodni poslanici moramo učiniti taj prvi korak, da pritisnemo, na kraju krajeva, i Vladu da se nabavi odgovarajuća oprema, da se formira nacionalna laboratorija, jer je prošlo 20 godina. Za 10 godina više nećemo imati koga da ispitujemo.
Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, da li je ovo 15. ili 16. put da predlažem da se konačno posle 28 godina pred ovom skupštinom nađe jedan zakon koji je i te kako potreban, a to je zakon kojim bi se regulisala prava boraca.

Kad mislim na prava boraca, prvenstveno mislim na pravo da borci mogu da se leče, pošto je veliki broj njih, iako su tada bili mladi ljudi, a danas su u četrdesetim godinama, veliki broj njih je bolestan, većina su nezaposleni i nemaju mogućnosti da se leče.

Mi smo prošle godine imali jedan nacrt koji je dala Vlada i u tom nacrtu ona je pominjala borce. Međutim, sada se vrši javna rasprava po jednom drugom nacrtu. U 13 gradova Srbije, već je polovina gradova obiđena, ali, eto, mogu da vas obavestim da ratni vojni invalidi i borci, odnosno veterani nisu prihvatili ni u jednom gradu ovaj nacrt zakona.

Radna grupa, koja je inače napravljena prošle godine, za izradu zakona i u prvom i u drugom slučaju dobila je već urađene nacrte i samo je davala primedbe.

Ne znam, gospodo iz vladajuće većine, kako vi i na koji način mislite i razmišljate o borcima, ali morate se složiti da 28 godina je, ipak, jedan dug period, da su 28 godina ipak ovde u ovoj skupštini sedeli narodni predstavnici i da se nikada nisu setili da toj kategoriji ljudi koji su za poštovanje ne posvete toliko vremena da zakonski regulišu njihov status.

Ovim nacrtom koji je sada u funkciji zadovoljna je jedino Nataša Kandić. Sve što je ona želela ušlo je u taj nacrt zakona. Tako da, eto, prvi put imamo da su pomešane, ono što mi kažemo u narodu, žabe i babe. Pored ratnih invalida, sada su i civilni invalidi rata i civilne žrtve rata, koji su inače do sada imali svoj zakon i koji su ostvarivali svoja prava po tom zakonu. Potpuno su izjednačeni ratni invalidi i civilni invalidi i civilne žrtve rata.

Nataša Kandić još jedino nije zadovoljna sa statusom kako su u zakonu regulisane civilne žrtve rata, a isto tako, vezano za civilne invalide rata, pošto zakon predviđa da moraju imati invalidnost od 50 i više posto.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je petnaesti put da govorim o zakonu o pravima boraca i porodicama poginulih i nestalih boraca. Čekamo 28 godina na ovaj zakon. Sve države u okruženju, pa i neke kvazi države su već rešile pitanja svojih boraca. Ostala je samo Srbija, koja zaboravlja borce.

Ja sam ovih nekoliko prošlih dana bio u jednoj velikoj državi, našoj prijateljskoj državi, gde sam se sreo sa borcima iz Drugog svetskog rata, ali i borcima i iz ratova koji su vođeni posle Drugog svetskog rata. Jedna parola koju oni imaju me je posebno dojmila, prilikom otvaranja nove postavke izložbe o najvažnijim bitkama Drugog svetskog rata. Jeste da je to na ruskom, ali kada se prevede na srpski, to otprilike glasi – niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno. To važi za Rusiju, ali to ne važi za nas ovde u Srbiji.

Čujem da ovih dana je krenula javna rasprava o Nacrtu zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti. Taj predlog i taj nacrt je nešto najgore što je u poslednje vreme napisano i što će verovatno doći pred ovu Skupštinu. Po prvi put, istina, borcima se u tom nacrtu daje pravo da budu borci, što znači da neko može da odluči o tome da neki od njih i nisu borci. I govori se o tome da imaju pravo da imaju boračku knjižicu i da oni koji na drugi način ne mogu da se leče, što je dobro, da će moći po prvi put da se leče. Ali, nigde nema govora o nacionalnom priznanju, a nacionalno priznanje, onako kako ga vide borci, to je jedan list papira na kome piše da su se oni borili za svoju otadžbinu. I to je spomen medalja braniocima otadžbine od 1990. do 1999. godine.

Ja ne znam kako se i ko razmišlja u ovoj državi i ko potcenjuje borce i ko će doći ovde u ovu Skupštinu da predstavi jedan tako nakaradan nacrt zakona. Ali, borci će verovatno na svoj način odgovoriti i na taj nacrt. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ovo mislim da je već četrnaesti put da govorimo o Zakonu o borcima, ali gospodo želim i da vas obavestim da danas invalidi, ratni invalidi i ratni veterani i borci izlaze na ulice i dolaze pred predsedništvo Srbije.

Jednostavno, sećate se prošle godine, kada je donet Zakon o izmenama Zakona o borcima, ratnim invalidima i porodicama poginulih boraca, u ovoj istoj sali, ministar za rad je obećao da neće nijedno pravo ratnim invalidima biti narušeno ni za jedan jedini dinar. Za godinu dana ratni invalidi i porodice poginulih boraca izgubili su jednu celu invalidninu. Toliko o tome koliko se govori istina u ovom parlamentu.

Evo, već danima pojedini ministri, a jutros i premijerka, pozivaju predstavnike veteranskih organizacija, pokušavajući s njima da se nagode da ne izađu danas na ulicu. A to je, gospodo, sve zbog vašeg ponašanja ovde u Skupštini. Mogu da vam kažem da vas borci ne doživljavaju kao narodne predstavnike, pogotovo vas ne doživljavaju kao svoje predstavnike.

Neprijatelj je našim invalidima naneo fizičke povrede i oni su invalidi jer su izgubili delove svojih tela, ali rane na duši, gospodo, vi ovde koji sedite u Skupštini i koji tako nonšalantno dignete ruku, odnosno nećete da dignete ruku za ovaj zakon, vi ste im naneli rane na duši i oni vam to nikada neće zaboraviti. Vi ovde vodite računa samo o sebi i svojim političkim strankama, a ne vodite računa o ljudima koji su upravo obezbedili da vi ovde u Skupštini i drugi ljudi širom Srbije mirno žive. Zato ćete, gospodo, ovih dana imati invalide i veterane na ulicama Beograda.

Sramota je da posle 27 godina donosite po 15 puta pojedine zakone, a jedan od najvažnijih zakona kojim biste ispoštovali one koji su dali svoje živote, delove svojih tela i svoje zdravlje za ovu zemlju, niste za njih izglasali zakon. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, pre tri dana obeležili smo 20 godina od početka zločinačke agresije NATO pakta na našu zemlju. Tog dana ja sam sa svojim vojnicima i starešinama, roditeljima poginulih polagao vence na spomenike. Istog tog dana, gospodo, bio sam prisutan kada su članovi Vlade iz većine takođe govorili o poginulim borcima, sa puno pijeteta, govorili o herojstvu boraca koji su branili našu zemlju. Tu nema ništa sporno, to podržavam, međutim ako iza toga poslanička većina ima odnos prema ovom zakonu kako je to pokazala već 12 puta, onda gospodo sve ono što govore premijer, predsednik i svi drugi koji odlaze na spomenike poginulim borcima je farsa.

Upravo ovde u Skupštini se rešavaju suštinske stvari, a suštinska stvar za borce i porodice poginulih boraca je zakon kojim se regulišu njihova prava da oni koji su branili ovu zemlju, a danas su teško bolesni, mogu da se leče.

Danas smo po prvi put imali da iz vaše poslaničke većine jedan narodni poslanik predloži takav zakon. Srpska radikalna stranka je jednoglasno podržala poslanika iz vladajuće većine. Nama nije važno ko predlaže ovaj zakon, nama je važno da se posle 27 godina konačno taj zakon donese. Inače, gospodo, sve ono što govorite o borcima, sve ono što govorite o poginulima, onda predstavlja jednu običnu farsu. Hvala.
Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, zakon koji je aktuelan i po kome se danas radi je zakon koji je donet još davno i koji je donela SPS. To je dobar zakon, ali u njemu iako borci postoje u naslovu nijedan član i nijedan stav nije posvećen borcima. Siguran sam da nije bilo petooktobarskog sloma da bi do sada Zakon o borcima takođe bio donesen.

Dvadeset i sedam godina čeka se na jedan takav zakon. Gospodo, ako o tom zakonu nije moglo da se govori posle 5. oktobra kada su natovske strukture bile u celoj Srbiji pa i u Skupštini Srbije, danas bi o tome trebalo da se govori. Danas, kada formalno je sve u redu, obeležavamo važne datume iz 1998. i 1999. godine. Otkrivamo spomenike borcima, a evo za četiri dana biće dvadeseta godišnjica od te zločinačke agresije.

Formalno, pravno gledano ne postoji ni jedan razlog da taj zakon ne bude donesen, ali opet, evo njega ni posle 27 godina nema. Bilo je više nacrta zakona, boljih ili lošijih ali ni jedan od njih nije prošao javnu raspravu i odlazili su praktično u zaborav sa sazivom skupštine koji je trebao da ih donese. Ovaj zakon koji ja držim u ruci je praktično jedini zakon koji je u skupštinskoj proceduri, i nisam sreo ni jednog čoveka koji ga je pročitao i koji je rekao da je to loš zakon. Ima normalno i mnogo boraca koji nisu zadovoljni sa njim jer očekuju mnogo više, posebno u nekom materijalnom pogledu.

Temelj ovog zakona i ono što većina boraca traži to je nacionalno priznanje, a ono je u ovom zakonu po mom mišljenju odrađeno na jedan sasvim, sasvim prihvatljiv način. Zato gospodo apelujem na vas da ovaj saziv Skupštine učini ono što dvadeset i sedam godina očekuju borci da stavi na dnevni red ovaj zakon i da ga usvoji.
Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, evo već 28 godina boračka populacija čeka da konačno bude donesen Zakon o borcima. Vi znate da je to posebna kategorija, kategorija koja u svakom slučaju zaslužuje i nacionalno priznanje, zaslužuje da bude poštovana u društvu, a zaslužuje, takođe, da bude poštovana i od strane narodnih poslanika.

Videli ste pre mesec dana u našoj javnosti, u novinama, pojavio se članak jednog novinara koji je govorio o Zakonu o borcima. Odmah posle toga usledili su pozitivni komentari. Taj novinar je, gledajući zakone u proceduri, uzeo upravo ovaj zakon koji sam ja pisao. Nije obratio pažnju da to nije došlo od strane Vlade, nego da je došlo od strane pojedinca. Ministar je iste večeri demantovao da je to taj zakon i da zakon koji Vlada predlaže nije u proceduri, on je u nacrtu i još nije prošao javnu raspravu.

Ovaj zakon koji sam ja pisao nije bio na javnoj raspravi, ali je bio na stručnoj raspravi u Ministarstvu odbrane, u Generalštabu Vojske i niko o njemu nije javno izneo nikakav negativan stav. Pošto drugog zakona nema, pošto se ne zna kada će nacrt ovog zakona koji još nije video ni javnu raspravu, ugledati svetlo dana, jer obično se ovaj Zakon o borcima donosi pri kraju mandata određenog saziva Skupštine i obično pređe, ne donese se zakon, već se čeka da to uradi neki sledeći saziv.

Gospodo, mislim da je 28 godina mnogo. Apelujem na vašu odgovornost da glasate da se na dnevnom redu nađe ovaj zakon, čime bi konačno bila ispravljena nepravda prema ljudima koji su, kada je to od njih tražila država, stali na branik svoje otadžbine. Mnogi od njih su dali svoje živote, mnogi su danas invalidi, a ovi ostali razmišljaju o svojoj državi koja, umesto da ih nagradi jednim ovakvim zakonom, koja ih jednostavno kažnjava, ponižava time što u Skupštini, ovo je već jedanaesti put da predlažem ovaj zakon, neće čak o tome ni da raspravljaju.

Ne kažem da je ovaj zakon odličan, ali sve ono što fali, moglo bi se popraviti amandmanima. Hvala.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, zakon, odnosno Predlog zakona o pravima boraca i porodicama poginulih i nestalih boraca je vrlo važan. Dvadeset sedam godina se čeka na donošenje takvog zakona. Sve zemlje u okruženju već imaju takav zakon, pa čak i ova kvazi država „republika Kosovo“.

U ovom predlogu zakona precizno je definisan i pojam borac i vremenski od 1990. do 1999. godine kako po vremenu, tako i po teritorijama gde su se nalazi pripadnici JNA Vojske Jugoslavije, a isto tako precizirani su i pojmovi, pojam borac i pojam veteran.

U ovoj oblasti, gospodo, vlada može se slobodno reći haos, jer u Republici Srbiji postoji preko 1.000 boračkih i veteranskih udruženja. Jasno je da vlast do sada nije želela da ima jedno republičko reprezentativno udruženje, pa se onda manipuliše tako da imamo pored opštinskih udruženja, već imamo i saveze veteranskih i boračkih udruženja i sabore veteranskih i boračkih udruženja.

To su neki snalažljivi pojedinci koji u svojim savezima ili u saborima imaju i po 50 opštinskih organizacija, a one upravo služe da za svoje lične interese ili za interese samo određenog broja pojedinaca uzimaju sredstva iz budžeta, a radi se i o desetinama miliona dinara. Ta sredstva nikada ne dolaze do pravih boraca.

Dalje, ovim zakonom je, ovim predlogom zakona je regulisano da se uspostavi jedinstvena evidencija svih boraca od 1990. do 1999. godine, kao i to da ti borci dobiju ono što u stvari oni i traže, nacionalno priznanje u vidu spomenice „Branioci otadžbine 1990-1999. godine“. Isto tako, i samu tu spomenicu u kojoj bi pisalo vreme u kome su oni bili angažovani na odbrani svoje otadžbine. Hvala.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Dame i gospodo narodni poslanici, ja govorim o nečemu što nije stranačka kategorija, a isto tako nije ni socijalna kategorija. Borci, ratni invalidi, porodice poginulih boraca su nacionalna i ustavna kategorija. Gospodo, 27 godina se čeka na zakon o borcima. U svim dosadašnjim zakonima o vojnim i ratnim invalidima borci su pomenuti u naslovu, ali samo u naslovu i ni u jednom drugom članu.

Ovaj zakon koji su pisali borci koštao bi državu oko šest i po milijardi dinara godišnje, za 400 hiljada ljudi koji su branili ovu državu, od 90-ih do 1999. godine. Kada smo pisali ovaj zakon, upravo smo vodili računa o materijalnim mogućnostima države.

Teško je, gospodo, odgovoriti na pitanje boraca – da li država koju su oni branili nema sredstava da izradi nacionalno priznanje, spomen-medalju i jedan papir A-4, spomenicu za svakog borca, da mogu, kako to oni kažu, da to ponosno stave na zid, jer su bili među onima koji su branili svoju državu. Zašto im to, gospodo, uskraćujete?

Ovde, takođe, imam i Nacrt zakona o boračko-invalidskoj zaštiti, koju je u avgustu mesecu dostavilo Ministarstvo za rad, zapošljavanje i boračka pitanja. Gospodo, ako uzmete taj nacrt, zaključićete isto kao i ja, da nikada nešto lošije nije napisano i da su sva prava ratnih invalida narušena, iako u istoj ovoj sali, ne tako davno, je rečeno da neće biti pipnuto nijedno pravo ratnih vojnih invalida. Čak, meni je nepojmljivo da u tom zakonu, u članu 4. stoji da oni koji su se borili u poslednjem ratu 1999. godine na Kosovu i Metohiji, od 23. aprila 1998. godine do 24. marta 1999. godine, ne smatraju se borcima, a 530 njih, gospodo, je dalo svoje živote... (Isključen mikrofon.)
Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, na ovoj sednici koliko vidim imamo na dnevnom redu Zakon o pticama selicama i imamo Zakon o zaštiti slepih miševa. Znam da će ta dva zakona biti usvojena i dobro je što će biti usvojena jer smatram da svaki božiji stvor na ovoj zemlji treba da bude zaštićen.

Međutim, želim da govorim o jednoj drugoj kategoriji ljudi koji žive među nama i koji 27 godina čekaju da bude donet zakon gde će biti priznata nekakva njihova prava. Svi narodni poslanici su prošle godine dobili ovaj zakon, ovaj Nacrt zakona, dobila su sva ministarstva. U Ministarstvu za rad i socijalna pitanja, kao i u Ministarstvu odbrane, Nacrt ovog zakona je išao i do uprava i sektora, tražila su se mišljenja na ovaj zakon kako bi preko Vlade bila dostavljena meni, kao što su bila dostavljena i za zakon o penzijama. Međutim, do današnjeg dana to se jednostavno nije desilo. Kada je jedan čovek koji je zainteresovan za ovo pitanje, a iz sastava je Ratnih vojnih invalida Srbije pitao šta fali Delićevom zakonu. Ali, odmah da vam kažem, to je greška, to nije Delićev zakon, ovo je zakon koji su pisali borci. Cinično mu je odgovoreno u tom istom ministarstvu, fali mu 126 poslanika.

Gospodo nas ovde ima 250. Ovome zakonu fali 126 ljudi. Kada bi ljudska strana od ovih 250 poslanika nadjačala stranačku, ovaj zakon ne bi imao nikakvih problema. U njemu je predviđeno 20 prava za borce. Kada su borci pisali ovaj zakon vodili su računa o mogućnostima ove države. Ako ste čitali, videli ste da 400.000 boraca godišnje, troškovi po ovom zakonu bi bili 6,5 milijardi dinara, a samo ova Skupština koja ima 250 poslanika i još 200 ili 300 zaposlenih košta gotovo toliko. Ovde, u istoj ovoj Skupštini, ministar nam je obećao da će biti donet i taj zakon i nacrt je izašao 10. avgusta. To je nešto najgore, gospodo, što je dosad napisano.
Uvaženi predsedavajući, gospodine ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj zakon u svakom slučaju je bio potreban.

Kada čitate izveštaje o stanju naših ratnih memorijala iz Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata na teritoriji Makedonije i na teritoriji Grčke i kada vidite u kakvom se stanju nalaze stotine ili hiljade tih memorijala, onda razmišljate o tome koliko je potrebno da država na ozbiljan način počne da se bavi ovim problemom.

Zašto smo mi u našem predlogu amandmana, u članu 4. stavili da mora biti pripadnik Srpske pravoslavne crkve? Znate da jedan ogroman broj ratnih memorijala su spomen kosturnice spomen crkve, a takođe da se u crkvenim arhivama nalaze podaci o velikom broju memorijala ili stratišta. Kada smo vam to predložili, mi smo razmišljali možda samo o tome da to niste uradili namerno i da namerno niste zaboravili SPC.

Za nas iz SRS, ako ne prihvatite naš amandman, sve u pogledu ovoga zakona i vaših napora i vaše želje da se povede računa o ratnim memorijalima biće apsolutno jasno. Hvala.