Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Božidar Delić

Božidar Delić

Srpska radikalna stranka

Govori

Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, smatram da treba svi ipak da razmislimo i da se na dnevni red stavi ovaj zakon. Kao narodni poslanik, ja ću svoju dužnost izvršiti prema penzionerima, ali i prema ostalim građanima Srbije.

Da je ovaj zakon usvojen 1. novembra 2017. godine, onih 600 miliona evra koje su penzioneri dali za prevazilaženje krize u državi, kako u svom mišljenju kaže Vlada, bio bi jedan veliki poklon penzionera. Međutim, pošto se to nije desilo, u periodu od 1. novembra do današnjeg dana, već nekoliko stotina hiljada od onih 400 hiljada penzionera je podnelo zahteve, što Penzionom fondu Srbije, a drugi su već krenuli sa tužbama.

Ova Vlada može još mirno da spava godinu dana, ali verovatno one tamo sledeće godine sudski procesi ili ovde u Srbiji, a ako ne u Srbiji, onda pred sudom u Strazburu, biće dovedeni do kraja. Ovo što mi je bilo u odgovoru Vlade rečeno da je razlog koji je opredelio donošenje toga zakona bio da se obezbedi finansijska održivost penzijskog sistema, a time i održivost budžeta Republike Srbije i makroekonomska stabilnost zemlje. To će sve biti dovedeno u pitanje. Kada sudske odluke, a radi se o iznosu od oko 72 milijarde dinara, uvećane za kamate, dođu na naplatu, tek će se onda desiti ono što je ovim zakonom pokušavano da se spreči, doći će do kolapsa, ne samo Penzionog fonda, nego i do kolapsa budžeta Srbije.

Ovde iz odgovora Vlade, premijerke, ona govori da je Srbija u krizi, u krizi je od 2014. godine kada je ovaj zakon donesen. Međutim, slušajući u medijima premijerku, a slušao sam i predsednika države pre 15 dana kada je rekao da je za prva dva meseca bio predviđen budžetski deficit od 12 milijardi dinara, a da smo mi u budžetskom suficitu od 18 milijardi dinara. Po tome, onda gospodo, ne možete…
Gospodo, u ovoj sali verovatno ima još boraca. Borci 27 godina čekaju na jedan ovakav zakon. Mi smo malo pre imali predlog da se donese zakon o slepim miševima. Da li borci treba da čekaju i da li će borci dobiti svoj zakon posle slepih miševa ili pre slepih miševa? Ipak je to, gospodo, previše, 27 godina. Sve države u okruženju su donele svoje zakone o borcima. Sve države su regulisale pitanje boraca. Šta Srbija treba da očekuje u budućnosti kada ovakav stav ima prema borcima?

Smatram da je ono što se radi u poslednjoj godini, kada se mnogo više govori o borcima, o tom periodu od pre 18 ili 19 godina, kada se podižu spomenici palim borcima, više deklarativno.

Ipak je prvo trebalo da bude donesen zakon o borcima, da se oda priznanje tim ljudima koji su, kada ih je država pozvala, izvršili svoj dug prema državi, a ne da 27 godina čekaju da neko u ovom parlamentu ovde odluči da li će staviti na dnevni red ovaj zakon ili neće.

Ne kažem da je ovaj zakon koji sam ja sa borcima sastavio najbolji, ali, vas gospodo pozivam da vi napravite bolji, ali da se on što pre nađe praktično ovde na dnevnom redu Skupštine, bez obzira kako ćete glasati, to je na kraju krajeva vaša stvar, vaš odnos prema borcima i prema tome kako predstavljate kao narodni poslanici ovaj narod.

Opet kažem, svoj dug i prema borcima, jer i ja sam na kraju krajeva jedan od njih, sam time što sam vas upozorio da je krajnje vreme posle 27 godina da se takav jedan zakon donese, taj svoj dug sam izvršio, a vi glasajte po svojoj savesti.
Uvažena predsedavajuća, kolege narodni poslanici moj motiv za podnošenje ovog predloga je bio da se spreči nepopravljiva šteta za Republiku Srbiju koja će nastati u 2018. godini.

Još prošle godine pojedini poslanici su podnosili ovakav ili sličan predlog. Jedan smo čuli i danas.

Međutim, ako se setite, pred kraj novembra kada je premijerka odgovarala na pitanja narodnih poslanika u ovoj Narodnoj skupštini, jedno od pitanja se upravo odnosilo na prestanak važenja ovoga zakona. Odgovor koji je dala narodnom poslaniku je dodatno iziritirao penzionere. Premijerka je rekla da oni nikada nisu ni zasluživali toliko visoke penzije, da su one njima nezakonito date. Vi, znate, gospodo, da penzioneri ne odlučuju o tome kolike će im biti penzije. O tome odlučuje Vlada. Nekada neki zakon ovde prođe i kroz ovu Skupštinu.

Međutim, ono što je juče upozorio Fiskalni savet, penzioneri su odlučili da na jedini mogući način ostvare svoja prava. Nemojte očekivati da će penzioneri izaći na ulicu.

Kad su u pitanju vojni penzioneri, ovo je već četvrti put da se njima nezakonito umanjuju penzije i oni su uvek svoja prava ostvarili preko suda. Tako će to uraditi i ovaj put i svi ostali penzioneri, a to je oko 400.000 ljudi. To će biti 400.000 tužbi.

U predlogu budžeta za sledeću godinu nisam našao da je predviđeno da se ovaj zakon ukine i da se penzije vrate, odnosno njihova isplata na staro, što znači da ona neka obećanja da će to biti rešeno u 2018. godini nikako ne piju vodu i ostaje samo to - tužbe i preko suda ostvarivanje prava penzionera.

Gospodo, nešto što je bilo oko 600 miliona evra i što je bio poklon penzionera državi Srbije i budžetu pretvoriće se, gospodo, u najskuplji kredit koji je država Srbija podigla, jer preko suda kada se plate sudski troškovi…(Isključen mikrofon.)
Uvažena predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, Srbija je jedina zemlja od svih država koje su nastale od SFRJ koja nema zakon o borcima.

Na ovaj zakon, gospodo, čeka se 27 godina. Zakon koji je sada važeći pod nazivom Zakon o osnovnim pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih, samo u svom nazivu pominje borce, a dalje u tekstu nijednim slovom. Tako da, kada su u pitanju borci, može se slobodno reći da za svih ovih 27 godina, to je kategorija naših građana koja čeka da ih se njihova država i njihov parlament i Vlada sete i da konačno donesu zakon koji će regulisati neka od njihovih prava.

Ovaj zakon gospodo, koji sam ja pisao, u stvari mogu vam reći da su ga diktirali borci. Kao što sam malopre rekao da penzioneri neće izaći na ulice na proleće ako ne bude donet zakon o borcima, borci će, njih 400 hiljada, izaći na ulice. Ne kažem da je ovaj zakon dobar i da je najbolji, ali ja vas samo upozoravam da je vreme da donesete zakon o borcima i da ljudi koji traže nekad da imaju samo jedan papir A4 formata na kome će se pisati da su se borili za svoju državu da im se to omogući.

Ovaj zakon, ako ste gledali na kraju državu bi koštao godišnje oko 6,5 milijardi dinara, uz uslov da svih 400 hiljada boraca obezbede adekvatnu dokumentaciju koju će predstaviti opštinskim organima da bi im bio priznat status borca. Pošto to neće biti moguće uraditi, u zakonu ste videli da je rok za ostvarivanje ovog prava 10 godina. Ako mi gospodo, imamo da svake godine za garancije koje su aktivirane, a koje smo mi dali ovde u Skupštini, pojedinim državnim preduzećima isplaćuje se po 30 milijardi dinara, onda smatram da tih 6,5 milijardi za 400 hiljada boraca nije nešto što država Srbija sebi ne može da priušti.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, da pojasnim stav SRS zbog čega smo protiv toga da ova dva javna preduzeća, dva najveća sistema u našoj Republici uzimaju kredite od bilo koga.

Gospodo, ovde u ruci držim podatke o poslovanju EPS-a u 2016. godini. Izvršili smo analizu poslovanja EPS-a praktično od 2012. godine zaključno sa 2016. godinom. Ali, izneću samo podatke vezano za proizvodnju i za fakturisanu struju za 2016. godinu.

U 2016. godini proizvedeno je 37,4 milijarde kilovata električne energije. Tu spada i onih 919 miliona kilovata koji su kupljeni. Međutim, fakturisano je samo 27,4 milijarde kilovata električne energije. Poznato je da u tim tehničkim sistemima postoje i određeni gubici. U zemljama EU, koje imaju dobro uređene ove sisteme, gubici su od jedan do tri posto. U našoj analizi, mi smo pošli od toga da gubici u Srbiji, tehnički gubici, mogu biti do pet posto.

Ako vidimo da je 2012. godine gubitak bio 14,5%, zatim 2013. godine 14,84%, 2014. godine 18,47%, 2015. godine 25,3% i 2016. godine 26,66%. Ako se odbije ono što se može nazvati dozvoljeni tehnički gubitak, mi imamo 21,66% gubitka električne energije, odnosno krađe električne energije ili krađe struje u Srbiji.

Mi smo ovde ovu računicu vodili i izvodili u evrima, računajući po srednjim cenama u EU. Kada bi se ovaj gubitak od deset milijardi kilovata električne energije, što predstavlja gotovo dve godišnje proizvodnje Đerdapa, preveo u evre, to bi iznosilo milijardu i 460 miliona evra.

Zbog toga mi govorimo o nedomaćinskom poslovanju ova dva sistema. Kako to da ako smo 2012. godine imali taj netehnički gubitak svega 9%, on prošle 2016. godine iznosi više od 21%? Da je ovo primećeno, evo, sada koristim stenografske

beleške od 2. jula 2015. godine, kada je narodni poslanik Zoran Živković postavio poslaničko pitanje – ko krade 18% struje u Srbiji? Na to pitanje nije dobio konkretan odgovor, ali je rečeno da imamo u Srbiji 16% onih koji ne plaćaju struku. Oni koji ne plaćaju struju, a da je ona već fakturisana, neki drugi organi vode računa o tome. Znamo mi da postoje javna preduzeća, kao što je RTB Bor, „Železnice“, Srbijagas i neka druga javna preduzeća, koja nisu izmirila svoje obaveze, ali ta struja je njima fakturisana. Nas prvenstveno zanima ono što nije fakturisano i ono što se krade.

Gospodin Vujović je odmah posle toga 15. jula 2014. godine govorio o EPS-u i rekao je – na grbači naroda je 600 direktora EPS. Citiram – menadžment EPS, koji čini 600 visokoplaćenih direktora je veliki problem, a prosečna plata u EPS-u je 75 hiljada dinara, što je duplo više od prosečnog radnika u Srbiji. Međutim, ministar je uočio ovaj problem netehničkog rastura, odnosno krađe struje, pa je rekao – poseban problem su gubici od 18% i rekordno niska naplata od 84%. Ali, ovo su dve različite stvari.

Naplata onoga što je fakturisano je jedan problem, ali je ogroman problem ono što nije fakturisano, a to je za prošlu godinu deset milijardi kilovata električne energije. Kako to da se to iz godine u godinu toliko povećava i ko je taj ko štiti lopove?

Ovde imam tri dopisa Ministarstvu rudarstva i energetike i sad je veliki problem samo što je otišao gospodin ministar. Jedan dopis je od 2012. godine, drugi dopis je od 2014. godine i treći dopis je od 2015. godine. Radi se o tome da je grupa doktora nauka iz naše zemlje posle dvadesetogodišnjeg ispitivanja predložila i pokazala sistem za eliminaciju netehničkih gubitaka električne energije ili, da kažemo kratko po srpski, sistem za eliminaciju krađe.

Ovaj sistem je opitovan i u Americi i pokazao se da je do sad najbolji sistem u svetu, kojim se mogu eliminisati netehnički gubici. Zašto je Amerika bila zainteresovana za ovaj sistem? Zbog toga što su gubici u Americi 5,5 milijardi dolara. Ako je u Srbiji to milijardu i 460 miliona, onda je to nešto što je zabrinjavajuće. Ispred Srbije je svakako Nigerija, koja ima 2,5 milijardi dolara netehničkih gubitaka, ali pošto su tamo strane kompanije, Nigerija to sve nadoknađuje onim mineralnim sirovinama koje ona ima.

U ruci držim jedan dokument Ministarstva energetike, razvoja i zaštite životne sredine. Citiram, ona odgovara vezano za ovaj sistem za sprečavanje krađa. „Sistem koji ste nam prezentovali, a koji je implementiran na delu privrednog društva Elektrovojvodina pokazao je izuzetne mogućnosti i kao najbitnija mogućnost može se istaći to što utvrđuje realnu potrošnju krajnjeg kupca“.

„Imajući u vidu značaj i udeo ne tehničkih gubitaka u distributivnim sistemima u Republici Srbiji, koji su u nadležnosti JP „Elektroprivreda Srbije“, Ministarstvo energetike, razvoja i zaštite životne sredine podržava razvoj i dalju implementaciju sistema za eliminaciju ne tehničkih gubitaka na celoj teritoriji koja je u nadležnosti PD „Elektrovojvodina“.

Ovo je, gospodo, januar 2014. godine. Kome to u Republici Srbiji odgovara da se struja krade, i to sve više iz godine u godinu? Ako je ovo potvrda od samog Ministarstva energetike da je sistem koji je opitovan u Novom Sadu pokazao izuzetne rezultate, a da se na tome stalo i da se ništa nije uradilo na implementaciji toga sistema, ne samo na području JP „Elektrovojvodina“, već i na svim ostalim javnim preduzećima koja se bave distribucijom električne energije.

Ovde se najčešće kaže kradu građani. Da, kradu građani. Ovim sistemom bi i to bilo eliminisano. Međutim, s obzirom da je potrošnja domaćinstava svega oko 14 milijardi kilovat sati, postavlja se pitanje - da li ima i onih drugih koji kradu struju? Građani mogu da kradu struju samo u sistemima koji su pod naponom od 220 ili 380 volti, ali krađe postoje i na drugim nivoima, desetokilovatnim i ostalim sistemima za distribuciju električne energije.

Znam da gospođa ministarka ne može odgovoriti na ovo pitanje, ali gospodin Antić, koji je tri puta dobio ovaj izveštaj i koji je potvrdio efikasnost ovog sistema, bi morao da objasni i Narodnoj skupštini i građanima Republike Srbije zašto za tri godine ovaj sistem nije implementiran?
Zahvaljujem.
Gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj član 7. odnosi se na član 38. osnovnog zakona i naš predlog je da se ovaj član u celini briše. Smatramo da je rešenje koje je dato inače u osnovnom zakonu ispravnije.
U obrazloženju se kaže – da se amandman ne prihvata iz razloga što je upotreba pojma „hidrotehnički objekat“ u stručnom smislu ispravniji, a preciziranje koje se vrši predloženom normom ima za cilj da se otklone problemi koji su se pojavljivali u praksi usled postojanja jasnog normativnog određenja, na koje se konkretne hidrotehničke objekte odredba navedenog zakona odnosi.
Ovde u ovom zakonu, na kraju krajeva i u izmenama i u osnovnom tekstu iz 2010. godine u članu 4. precizirani su termini koji se koriste u odnosu na ostale zakone ovde ih je čak 73. Ni u osnovnom ni u izmenama nigde to nije pojašnjeno. Po prvi put se pojavljuju sada „hidrotehnički objekti“, a imajući u vidu jedinstvenu metodologiju ili metodološka pravila za izradu propisa posebno jezik, stil i način pisanja, gde se kaže – u članu 34. da odredbe propisa treba da sadrže norme pisane jasnim, sažetim stilom, bez suvišnih reči i na način koji isključuje svaku dvosmislenost.
U članu 35. gde se kaže da propisu treba koristiti jedinstvenu terminologiju, odnosno termine sa već utvrđenim značenjem. Pa, ja ne znam koji su to stručnjaci koji su ovde pomogli Vladi da u svom obrazloženju kaže da je ispravnije koristiti „hidrotehnički objekat“, nego „hidrograđevinski objekat“, što je u svim dosadašnjim izmenama zakona figuriralo kao apsolutno ispravan termin.
Stvarno je čudno da pored ovoliko izmena ovog zakona pored čak 73 stavke koje ima u članu 4, a koje služe za preciziranje izraza i termina koji se koriste u zakonu dozvoljeno je da se napravi takav propust, a da se ne precizira ili da se kaže hidrotehnički projekti su tu, a hidrograđevinski objekti su to.
Po mom mišljenju možda je trebalo koristiti oba termina, jer termin „hidrograđevinski objekat“ praktično odgovara većini objekata koji su navedeni da se podrazumevaju sada pod „hidrotehničkim objektima“.
Zato smo smatrali da je apsolutno ispravno da se ovaj član 7. u potpunosti briše i da ostane određenje koje je bilo u prečišćenom tekstu člana 38. osnovnog zakona.
Zahvaljujem.
Gospodine ministre, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, iznosim stavove SRS po pitanju godišnjeg plana za angažovanje Vojske Srbije i snaga Ministarstva unutrašnjih poslova u mirovnim i humanitarnim misijama.
Gospodine ministre, nikako se ne može braniti ni odbraniti ova činjenica da se godišnji plan odbrane usvaja u novembru. To je apsolutno nedopustivo, nešto što se zove godišnji plan i odnosi se na 2016. godinu, trebala je da usvoji prethodna Skupština. Vi ste rekli da je Ministarstvo na vreme napravilo plan i dostavilo prethodnoj Vladi. Članom 7. citiram, govori se da upotreba Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama, odlučuje se na osnovu godišnjeg plana upotrebe Vojske i drugih snaga odbrane, u daljem tekstu – godišnji plan.
Članom 8. na koji se vi pozivate, Narodna skupština razmatra i usvaja godišnji plan upotrebe za izvršenje planiranih multinacionalnih operacija u tekućoj godini, ali to nikako ne može biti opravdanje da se usvaja danas, jer Narodna skupština odlučuje o učešću pripadnika Vojske, stav 3. Srbije u multinacionalnim operacijama kao i o produžetku vremena njihovog angažovanja i povlačenja iz multinacionalnih operacija na osnovu usvojenog godišnjeg plana.
Vi kao ministar odbrane, član 9. predlažete predsedniku Republike a on donosi praktično odluku o upućivanju pripadnika Vojske. Vi ove godine niste mogli da predložite ništa predsedniku Republike zbog toga što godišnji plan nije usvojen. Takođe, član 10. Vlada odlučuje na osnovu godišnjeg plana, u skladu sa zakonom o učešću pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova. S obzirom da godišnji plan nije usvojen još uvek, ni Vlada nije mogla da donese nikakvu odluku o tome da se upućuju snage Ministarstva unutrašnjih poslova.
Ovde je nešto sasvim drugo u pitanju. Ja sam i ranije jednom prilikom rekao da se Vlada ponaša kao da je Skupština Srbije njen privezak, da ne upotrebim još neki teži termin, ovakvo ponašanje jednostavno je atak i na dostojanstvo Skupštine. Ne smatram da ste vi, gospodine ministre za to krivi, ali svakako da ovo treba preneti premijeru i obezbediti da ubuduće, onako kako se usvaja budžet za tu godinu, ili u vreme usvajanja budžeta ili neposredno, dok traje još ta budžetska godina u mesecu januaru, bude pred Skupštinu dat i godišnji plan za upotrebu Vojske i da ga Skupština usvoji na vreme, kako bi onda i Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo odbrane, moglo da na osnovu zakona iz svoje nadležnosti, radi na upućivanju snaga u multinacionalne misije.
Ovde gospodo niko nije pomenuo da pred Srbijom postoji i jedna misija koja već, uskoro će i 20 godina, nije izvršena, 1999. godine snage NATO-pakta su bombama stvorile na našoj teritoriji jednu kvazi državu Kosovo.
Taj rat i ta agresija prekinuta je Rezolucijom 1244, u kojoj stoji – da Srbija ima pravo da na teritoriju Kosova i Metohije uputi deo svojih snaga. Zna se da je to do 1.000 ljudi, u, takođe i to bi bila i humanitarna misija i misija potvrde suvereniteta Srbije na tom delu naše teritorije.
Ja znam, gospodine ministre, da vi ne možete lično da u razgovorima koje imate sa komandantima KFOR-a, učinite ništa jer je to političko pitanje. I sam sam dva puta prateći načelnika Generalštaba bio na pregovorima sa komandantom KFOR-a. Oba puta je postavljeno to pitanje i jedan lakmunski odgovor – nisam ovlašćen da raspravljam o tom pitanju sa vama, jer je to političko pitanje. Ali Vlada, Ministarstvo inostranih poslova je upravo nadležno da raspravlja i o tim političkom pitanjima.
Silom prilika bio sam prisutan i kada su na našu teritoriju ulazile te kvazi, da kažem, multinacionalne snage za očuvanje mira, tzv. KFOR. Ja za deo snaga koji je došao kasnije mogu da kažem da je radio humanitarne misije, ali evo šta kaže jedna poznati svetski analitičar, geopolitičar i humanista o prvih mesec dana ponašanja KFOR-a na KiM. To je on obradio u svojoj knjizi „Novi militaristički humanizam“ - visoki oficiri KFOR-a tolerisali su u prvih dana ubistva srpskih civila, gotovo 2.000 njih jer je na neki način trebalo albanske povratnike osloboditi od frustracija koje su imali kada su napustili KiM.
Zbog toga, poslanici SRS predstavljaju onaj deo naroda koji pamti. Mi pamtimo i 2008. godinu, pamtimo da KiM i njihovi predstavnici iz svoje pameti nisu u februaru mesecu proglasili nezavisnost. Dobili su direktnu podršku i direktnu inicijativu da to urade.
Ako pogledate samo države koje su odmah, još u februaru mesecu, priznale KiM, videćete da su to zemlje NATO pakta, videćete da su to zemlje EU. I onda morate razumeti što je stav SRS da naša vojska ne može ići u misije EU.
Ako neko kaže da se to ceni i da će to EU ceniti ili Brisel, evo vidite kako se to ceni kroz pritiske koji se vrše upravo na predstavnike vaše Vlade, a sve se odnosi opet na KiM.
Kada su u pitanju humanitarne misije i misije zaštite mira, Srbija kao sukcesor SRJ i Jugoslavije pre toga ima veliko iskustvo, još od angažovanja snaga JNA na Golanskoj visoravni. Apsolutno nije sporno da će pripadnici Vojske Srbije u bilo kojoj misiji svoju ulogu ispuniti i svoju dužnost i svoje zadatke na pravi način. To nije sporno. Ali ono što mi kao srpski radikali smatramo da je sporno, a to je da se mora izvršiti analiza gde i u kakve misije slati Vojsku Srbije.
Srbija mora da pokaže da ima dostojanstvo, da pamti, pa ću sad da govorim o svakoj pojedinačnoj misiji i EU i o misiji UN. Recimo, ovde ste vi u planu naveli kao prvu – Mirovnu operaciju UN u Republici Obala Slonovače, gde imamo jednog vojnog posmatrača. Mi smo apsolutno protiv toga da se tamo uputi bilo ko iz Vojske Srbije. Obala Slonovače je 20.09.2011. godine, priznala KiM. Glasala je da Kosovo bude primljen u UNESKO.
Bez obzira da li je bilo pritiska ili nije, pokušaj da se Kosovo ubaci u UNESKO i da se nama, celokupnom srpskom narodu otme ono što je, da kažem, najvažnije iz naše istorije i naše tradicije, da ono što su desetine generacija Srba, živeći i stvarajući svoju državu na KiM, da to postane kulturna baština tzv. Kosova.
Znači, svaka država koja se odlučila da glasa za Kosovo u UNESKO-u ili koja je priznala Kosovo, bez obzira u kakvoj se situaciji nalazi, mora da zna da Srbija zbog svog dostojanstva neće u takvu državu uputiti ni svoje policijske snage, ni svoje vojne snage.
Druga operacija je - Mirovna operacija UN u Demokratskoj Republici Kongo. Ova operacija traje već dugo. Na početku je to bio samo medicinski tim za evakuaciju vazdušnim putem, sada imamo tamo i dva štabna oficira. Mi apsolutno podržavamo angažovanje Vojske Srbije u Demokratskoj Republici Kongo, jer pored pritisaka koje je imala za priznanje KiM, ova država nije pokleknula a glasala je i protiv prijema Kosova u UNESKO.
Mirovna operacija UN u Republici Kipar. Vojska Srbije učestvuje u operaciji. Ima praktično 47 pripadnika, ima pet pripadnika MUP-a, dva štabna oficira, dva vojna posmatrača, šest članova patrole, 37 pripadnika pešadijskog voda. Takođe, Kipar nije priznao Kosovo i Kipar je glasao protiv prijema Kosova u UNESKO. Kipar znači zaslužuje da mu se Srbija oduži na taj način što već tamo dugo vremena šalje i posmatrače i pripadnike naše vojske.
Sledeća operacija je – Operacija UN u Republici Liban. Tamo je 177 pripadnika, devet štabnih oficira, pet pripadnika kako kažu ENP-a, odnosno elemenata nacionalne podrške. To su oni pripadnici koji su potrebni našem kontigentu, a koji ne plaćaju UN. Zatim, 130 pripadnika čete i 33 pripadnika voda za zaštitu snaga. Liban nije priznao Kosovo i glasao je protiv prijema Kosova u UNESKO. Jasno je zašto SRS podržava upućivanje naše vojske u mirovnu operaciju u ovu državu.
Misija UN za nadgledanje primirja na Bliskom Istoku. Ovo je takođe jedna, da kažem, neuralgična tačka, tu je prisutan samo jedan naš vojni posmatrač. S obzirom na odnos država gde se obavlja to posmatranje i na njihov odnos prema problemu koje mi imamo sa KiM, smatramo takođe da Srbija treba da uputi tog posmatrača.
Mirovna operacija UN u Centralnoafričkoj Republici. O ovoj misiji ćemo mi raspravljati na Skupštini, jer smo već dobili materijal za tu sednicu. Međutim, tamo je predviđeno da budu 72 pripadnika, dva štabna oficira, dva vojna posmatrača i 68 pripadnika Vojne bolnice, nivoa 2. Stav SRS je jasan i nedvosmislen. Mi smo protiv toga da se naša vojska, naši lekari, upućuju u ovu misiju pošto je Centralnoafrička Republika 22. jula 2011. godine priznala državu kosovo.
Bila je uzdržana kod glasanja za prijem Kosova u UNESKO. Mirovna operacija u, dobro, ovo se ipak odnosi samo na četiri pripadnika policije, u Haitiju, takođe smo protiv i zalažemo se da se ova operacija prekine, jer je Haiti 11. februara 2012. godine priznao Kosovo, a glasao je da se Kosovo primi u UNESKO. Sve države koje su se odlučile da se u UN tako odnose prema Srbiji, zaslužuju da Srbija zbog svog dostojanstva im odgovori na dostojanstven način. Na kraju krajeva, radi se o našim ljudima, radi se o našem budžetu i ima dovoljno misija i dovoljno država u koje mi treba da upućujemo naše snage.
Misije EU za obuku bezbednosnih snaga u Somaliji, šef sanitetske službe i medicinski tim, jedan lekar i četiri tehničara. Protiv smo da naše snage idu u Somaliju, jer je Somalija 19. maja 2010. godine priznala Kosovo, a glasala je za prijem Kosova u UNESKO. Pa, šta drugo jedna država treba da uradi Srbiji, da bi Srbija to zapamtila i, što bi rekli diplomatskiji, na način kako je to primereno u međunarodnom pravu, odgovorila, da bi ta država u buduće mogla i poštovala Srbiju? Ako radimo ovako kako radimo, pa, neće nas poštovati niko u svetu.
Sledeća misija EU, odmah da kažem, sve misije EU, stav SRS je jasan, da se ni jedan naš vojnik ne upućuje u misije EU. Od 16 pripadnika, tu su dva štabna oficira u operativnoj komandi, zatim jedan podoficir, a zatim u operativnoj komandi na brodu još jedan štabni oficir i autonomni tim za zaštitu broda. Neko je već rekao da autonomni tim za zaštitu broda nije u humanitarnoj misiji, već u borbenoj misiji. Mi do sada nismo odobravali nikada da naša vojska ide u borbene misije. Mi, na kraju krajeva, i nemamo tako razvijenu, da kažem, trgovačku mornaricu, pogotovo ne na morima, i ne vidim uopšte potrebu da se udvaramo Evropi, da na prvi poziv iz Evrope šaljemo borbeni tim i da rizikujemo živote naših ljudi, upravo zbog toga što je Somalija priznala Kosovo 19. maja 2010. godine i zbog toga što je glasala za prijem Kosova u UNESKO.
Misija EU za obuku bezbednosnih snaga Malija, tri člana, jedan lekar, dva medicinska tehničara. Država Mali nije priznala Kosovo, glasala je uzdržano za prijem Kosova u UNESKU, ali je neprihvatljivo da naše snage budu u evropskoj misiji.
Vojna savetodavna misija EU u Centralnoafričkoj Republici, tri člana, medicinski tim, jedan lekar i dva tehničara. Već sam rekao za Centralnoafričku Republiku da je priznala Kosovo i Metohiju, a da je bila uzdržana kod glasanja za prijem Kosova u UNESKO.
Sada nailaze ove, da kažem, misije gde smo na stendbaju, odnosno čekamo poziv EU. Međutim, i tu takođe želimo da znate kakav je stav SRS. Prva misija na stendbaju, jer se tu ne zna koliko će tu biti angažovana ljudstva, ali se kaže da to mogu biti štabni oficiri, vojni posmatrači ili sanitetski tim, s obzirom da je ovo nedefinisana teritorija, a s obzirom da su tu u blizini Alžir i Maroko, koji nisu priznali Kosovo i koji su glasali protiv prijema Kosova u UNESKO, ukoliko bi UN tražile angažovanje od Srbije manjih snaga, recimo jednog ili dva štabna oficira, posmatrača, Srbija, po mišljenju SRS, bi mogla da odgovori na tu misiju.
Još 15 minuta od stranke.
Dobro, ništa, nastavićemo.
Gospodine ministre, samo jednu rečenicu.
Vojska Ministarstva odbrane je jedna visoko organizovana državna institucija. To tako ne mislim samo ja, tako misli i svaki građanin, i zbog toga vojska uživa visoki ugled u društvu. Ali, reći danas građanima Srbije da u novembru 2016. godine usvajate plan za 2016. godinu, kako god vi to pokušali da opravdate, je vrlo neozbiljno.
Molim vas da se to više nikada ne desi i da se plan za svaku godinu usvaja ili krajem kalendarske godine ili, makar, dok traje ona budžetska godina, a to mi znamo, ovde u Skupštini, koji usvajamo budžet, do kada ona traje.
Možete vi da probate da to objasnite, ali dobro je da su građani Srbije čuli da 2. novembra usvajamo godišnji plan za 2016. godinu, a već bi trebali da počnemo analize aktivnosti koje su se obavljale u 2016. godini.
Zahvaljujem.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, moram na početku da kažem da sam ja u svom ranijem obraćanju obraćao se isključivo ministru odbrane, jer ministar odbrane danas ovde pred nama izlaže, objašnjava, odnosno brani godišnji plan upotrebe Vojske Srbije u multinacionalnim operacijama.
To što se nekoj gospodi ne sviđa to što SRS ima stav kakav ima, to je njihov problem, ali naš stav je kristalno jasan i nedvosmislen i ja sam ga izneo i iznosiću ga dalje, kao što bi to inače uradio svaki radikal. Ali, ono što sam čuo kasnije, jer gospodin ministar se seća, i na Odboru za odbranu i bezbednost ja sam glasao protiv godišnjeg plana. Glasao sam protiv godišnjeg plana zato što je godišnji plan takav dokument. Znači, usvajanjem godišnjeg plana glasa se praktično za sve misije. Mi bi glasali samo za pojedine misije.
Srpska radikalna stranka svakako ne smatra da Srbija treba da bude izolovano ostrvo, ali mi smo danas čuli ovde jednu rečenicu – mi možemo sa svima. Stav SRS je – mi radikali ne možemo sa svima. Možemo samo sa onima koji poštuju naš narod i našu državu. I, čuo sam još jednu katastrofalnu, da kažem, prostu rečenicu, a odnosilo se na stav SRS, da zbog toga što radikali imaju stav da oni koji su priznali Kosovo i oni koji su glasali za Kosovo u UNESKO-u, zbog tog minornog razloga mi ne možemo obustavljati misije itd. E pa gospodo, neka narod čuje da je Kosovo i Metohija za neku gospodu koja ovde sede minoran razlog. Za srpske radikale i za sve one koji nas podržavaju Kosovo i Metohija je jedno od najvažnijih pitanja i najvažniji problem koji Srbija danas ima.
Gospodine ministre, kada sam rekao da je ovaj plan trebao da bude ipak usvojen krajem prošle godine ili u januaru mesecu, vi ste se pozvali na to da nisam pročitao godišnji plan za prošlu godinu. Ja sam ga pročitao, imao sam ga kod sebe i sad ću ponoviti ono što ste vi citirali – pripadnici Vojske Srbije i Ministarstva unutrašnjih poslova koji budu upućeni u multinacionalne operacije tokom 2015. godine, u skladu sa mandatom multinacionalne operacije, nastavljaju angažovanje i u narednoj godini, do usvajanja godišnjeg plana upotrebe Vojske Srbije i drugih snaga odbrane u multinacionalnim operacijama u 2016. godini. To je u redu.
Oni koji su bili u misijama do isteka, ne mandata misije, nego njihovog šestomesečnog angažovanja kada su u pitanju vojnici, godišnjeg angažovanja kada su u pitanju pripadnici MUP-a, i samo jedna misija, to je ova misija obezbeđenja brodova kaže se da traje oko četiri meseca. Po tome planu, to je moglo tako da se obavi, ali rotacija nijedna nije mogla da se izvrši na osnovu tog poslednjeg stava u tom dokumentu. Uostalom, vi ste ove godine u planu za 2016. godinu, ovo je takođe, da kažem, poslednja tačka, drugačije to napisali. Po tom kako ste to napisali ove godine, to bi možda i moglo da bude onako kako ste vi protumačili, ali apsolutno nije normalno da se godišnji plan donosi krajem godine, a da se zove godišnji plan. Da se samo zvao plan upućivanja Vojske Srbije u multinacionalne operacije, to bi moglo da prođe, ali u zakonu stoji da je to godišnji plan. Gubimo vreme u ovoj raspravi, ona je apsolutno bespotrebna. Ja samo kažem da vodite računa da, recimo, za sledeću godinu, da se to ipak u neko vreme koje je prihvatljivo dostavi Skupštini i da Skupština o tome raspravlja.
Nastavljam dalje vezano za operacije koje podržava, odnosno ne podržava SRS. Mirovne operacije UN u Republici Mali, pošto je ovo takođe operacija na stend-baj aranžmanu, zna se da se traže štabni oficiri, vojni posmatrači ili sanitetski tim, o tome će se odlučiti naknadno. S obzirom da Republika Mali nije priznala Kosovo i da je bila uzdržana kod glasanja za UNESKO, mi smatramo, ukoliko bi se to radilo o nekim limitiranim snagama zbog finansijskih sredstava, da bi to moglo da bude prihvatljivo.
Što se tiče mirovne operacije UN u Džama i Kašmiru, Indija je prijateljska zemlja. Indija nije priznala Kosovo i glasala je protiv prijema Kosova u UNESKO. To je ogromna, velika zemlja i naš prijatelj. Sa druge strane, problem koji postoji u toj pokrajini je sa Pakistanom. To je država koja je priznala Kosovo 24. decembra 2012. godine i glasala je za Kosovo u UNESKO-u. Treba apsolutno povesti računa o tome, ako se dobije poziv za jednu ovakvu misiju, da sa tom misijom ne bi, recimo, narušili prijateljske odnose koje imamo sa Indijom.
Mirovna operacija UN u Južnom Sudanu. Južni Sudan nije priznao Kosovo, glasao je protiv Kosova u UNESKO-u. Samim tim je pokazao da ceni Srbiju i, opet kažem, ukoliko finansijske mogućnosti budu dozvoljavale i ukoliko se bude od Srbije tražio neki limitirani broj ljudi, mi nemamo ništa protiv da se u takvu jednu prijateljsku zemlju uputi naš tim.
Mirovna operacija UN u Sudanu. Protiv toga, iako je ovo stend-baj aranžman, iako Sudan nije priznao Kosovo, glasao je za prijem Kosova u UNESKO. Prva misija je bila u Namibiji, a druga misija u Sudanu je u UNISFA. Takođe, imamo isti stav da ne treba da upućujemo naše snage u ovu mirovnu misiju.
Na stend-baj aranžmanu takođe se nalazi i mirovna operacija UN na Bliskom Istoku. Mi tamo za sada imamo jednog posmatrača i saglasni smo da taj posmatrač tamo radi svoj posao. Međutim, da li, u slučaju da UN pozovu snage Vojske Srbije ili Ministarstva unutrašnjih poslova, za ovu misiju UNDOF, zavisi pre svega od toga koliko bi to koštalo našu zemlju i koliko bi to ljudi bilo potrebno. Na osnovu toga bi se o tome odlučivalo, s obzirom da kapacitete koje smo već angažovali Vojske Srbije, po mišljenju SRS su gornji limit i po pitanju ljudi i po pitanju finansijskih sredstava. Ako bi se mi pitali, ne bi dozvolili ni da se troše veća sredstva, ni da se upućuje veći broj ljudi.
Misija EU za obuku u Centralnoafričkoj Republici, takođe, prvo zbog toga što je to misija EU, apsolutno smo protiv toga.
Već sam naglasio u prethodnom javljanju da je Centralnoafrička Republika priznala Kosovo, time se praktično svrstala na stranu onih koji žele da nam otmu jedna suvereni deo naše teritorije, a glasala je uzdržano za prijem Kosova u UNESKO.
I, vojna operacija pomorskih snaga EU u Mediteranu. Apsolutno smo protiv toga, iako ne znamo, radi se o štabnim oficirima koji bi bili u operativnoj komandi misije u Rimu i štabnih oficira kao što je to i u ovoj misiji, koji bi bili na brodu komande snaga. Protiv toga smo da se naše snage i naši vojnici upućuju i u ovu misiju, jer je i to misija EU.
Toliko gospodo, bez obzira da li se to nekom dopada ili ne. Ovo su stavovi SRS o misijama u koje se upućuje Vojska Srbije i pripadnici MUP-a. Kao što vidite, mi ne želimo da Srbija bude zatvorena ili pusto ostrvo, već želimo da pokažemo da znamo ko su nam prijatelji, da imamo dostojanstvo i da upravo zbog toga što treba da čujemo, kao što svaki čovek čuva svoje dostojanstvo, moramo čuvati i dostojanstvo svoje države i jednostavno reći svima u EU i posebno u UN, koje su misije za nas prihvatljive. Mi biramo gde će ići naša vojska. O tome odlučuje ova Skupština, a te poslove realizuje Vlada preko ministra odbrane i ministra unutrašnjih poslova.
Da li tu gospodo ima nešto nejasno? Bez obzira što neko može opet da se javi, mislim da su građani Srbije, iz ovoga što sam rekao, mogli kristalno jasno da saznaju kakvi su stavovi SRS po ovom pitanju. I, SRS će glasati protiv godišnjeg plana, upravo zbog toga što je godišnji plan dao sveobuhvatno učešće Vojske Srbije i MUP u misijama u 2016. godini. Hvala.
Zahvaljujem, predsedavajući.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, SRS danas u toku cele rasprave nijednom nije iskoristila svoje pravo za repliku jer smo time želeli da omogućimo da ova sednica ima normalan tok i verovatno je prošla bolje nego mnoge druge sednice u proteklim danima.
Interesantno je da je vladajuća većina dala samo nekoliko primedbi na naša izlaganja. Mi nismo cenili druge, ali je interesantno da neki koji danas predstavljaju opoziciju obraćaju se vama, gospodine ministre, rekli su da se vi danas nalazite u većinski prijateljskom okruženju, računajući da mi radikali smo neprijateljsko okruženje. Vi znate, gospodine ministre, da kada su radikali u pitanju, oni imaju svoje stavove, njihovi stavovi proizilaze iz njihovog programa, iz njihove ideologije, a normalno da će uvek kritički govoriti o svim pitanjima o kojima se raspravlja ovde u Skupštini.
Takođe, jedan od opet sa strane opozicije, rečeno je da mi smo danas ovde se bavili političkom propagandom i predizbornim aktivnostima. To svakako nije tačno. Mi smo rekli svoje stavove, njih ste čuli vi, čula ih je i naša javnost. Mi od tih stavova ne odstupamo i ono što svaki građanin uvek može unapred da zaključi kako će srpski radikali glasati, odnosno kako će se odnositi prema pojedinim pitanjima koja su ovde na dnevnom redu. Mi smo ponosni na tu činjenicu, jer kao srpski radikali uvek zastupamo ono što smatramo da je interes srpskog naroda i srpske države. Hvala.
Zahvaljujem predsedavajući.
Gospođo ministar, uvaženi narodni poslanici, mi danas govorimo o jednom zakonu koji je donesen u ovoj Skupštini 2010. godine, a zatim nekoliko puta popravljan kroz dopune.
Kada sam analizirao ovaj zakon pogledao sam i šemu vašeg ministarstva. Smatram da privredne delatnosti koje uređuje vaše ministarstvo spadaju među najvažnije delatnosti, tako da je i vaše ministarstvo sigurno jedno od najvažnijih ministarstava ove vlade Republike Srbije. Da bi obavljalo te delatnosti, ono ima vrlo razvijenu organizacijsku strukturu, koja u prvom redu obuhvata devet sektora, dve uprave i jedan direktorat. Iz analize te organizacijske strukture može se zaključiti da ovo ministarstvo, ukoliko ima stručne kadrove, takvih saznanja o tim pojedinostima nemam, može vrlo uspešno da obavlja delatnosti u svim ovim privrednim granama za koje je odgovorno.
Istina, ovaj zakon je donela vlada Mirka Cvetkovića 2010. godine, a 2011. godine je ista ta vlada donela odluku o osnivanju Agencije za upravljanje lukama. Ta agencija praktično nije živela sve do prošle godine, odnosno čak i ove godine vi ste joj udahnuli život. Ja se sećam te 2010. i 2011. godine da, kada je zakon donela ta vladajuća većina, koja je danas ovde u Skupštini u opoziciji, i današnja vladajuća većina je bila apsolutno protiv ne samo te agencije, nego i većine agencija koje je formirala Vlada Srbije i kojih mi, praktično, ni danas ne znamo koliko ima. Zbog čega? Pa, zbog toga što po raznim podacima te agencije negde troše od 6-8% budžeta Srbije. Ne direktno, neke direktno, neke indirektno, jer ako uđete na sajt Vlade i tražite te državne agencije ili agencije Vlade, pojaviće se samo jedan broj direkcija i agencija, a druge ćete dobiti tek kada navedete njihovo potpuno ime, kao što je to slučaj i sa ovom.
Te agencije su od različitih ministarstava. Recimo, ova Agencija za upravljanje lukama je od vašeg ministarstva dobila određene nadležnosti. Šta je ona uzela od lučkih kapetanija, zatim od direktorata, uprava, to je druga stvar, ali u njenom osnivačkom aktu kaže se da je ona samostalna u svom radu, a isto tako se kaže da za početak njenog rada sredstva će obezbediti Vlada, znači iz budžeta.
Uvek sam razmišljao da vaše ministarstvo mora i ima toliko snage da je ova agencija nepotrebna, isto kao što je i stav SRS da od tih 100 i više agencija možda svega negde do 10 agencija je potrebno Republici Srbiji, a da su svi ostali, na ovaj ili na onaj način, praktično korisnici budžeta i da te agencije troše, negde se kaže čak sredstva u visini dva vojna budžeta Republike Srbije.
Kada se dalje pogledaju nadležnosti koje su date Agenciji i koje su bile praktično nadležnosti van vašeg ministarstva, šta posebno pada u oči? Kroz ove izmene i u ovoj poslednjoj izmeni imamo da Agencija daje lučke koncesije. To je nešto, makar mi, radikali, smatramo da to pripada Vladi, odnosno da ona to treba da radi po vašem predlogu, da utvrđuje visinu tih lučkih koncesija i te lučke koncesije upravo, odnosno taj deo koji se naplaćuje na osnovu toga, spadaju i u sredstva tih agencija, isto kao što naplaćuje lučke naknade i objavljuje te lučke tarife.
Naše mišljenje je da nam ta Agencija, kao i većina drugih, nikada nije trebala i da je sve ovo što je navedeno za tu Agenciju posao vašeg ministarstva i da po ovoj, vrlo razluđenoj i jakoj, šemi i organizaciji vašeg ministarstva to ste vi mogli da radite, isto kao što su to mogla da rade i mnoga ministarstva pre vas. Sada, ako vi kažete da je to u skladu sa evropskim preporukama, stavovima, vi znate kakav je stav naše stranke i po pitanju pridruživanja EU.
Za vaš sektor vezano je i 12 lučkih kapetanija. Isto tako kao što imate kao posebnu instituciju i Direktorat za vodne puteve, u sektoru za inspekcijski nadzor takođe imate jedan odsek koji se bavi tim pitanjima, a u dve uprave koje ima vaše ministarstvo, jedna uprava se direktno bavi ovim pitanjima, a u okviru ove Uprave za transport opasnih tereta, jedan deo toga je svakako posvećen i teretima koji se prevoze plovnim putevima.
Kada se sve to sagleda, naš stav je, zbog koga nećemo glasati za ove izmene, da nam Agencija koja se pominje od člana 205. do člana 214, koje praktično ima i u ovim izmenama, ne pominje se direktno Agencija, ali se menja 14 članova u kojima se ona u široj ili užoj formi pominje.
Zbog toga, kažem, naš stav je da nećemo glasati za Predlog zakona.
Uvažena predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije, želim u prvom redu da govorim o Predlogu zakona o potvrđivanju sporazuma između Republike Srbije i EU o uspostavljanju okvira za učešće Republike Srbije u operacijama EU za upravljanje krizama.
Za SRS, kao i za većinu građana Srbije, ovaj zakon je apsolutno neprihvatljiv. Ovaj sporazume je još jedan korak ka približavanju Srbije NATO paktu i kakav je interes Srbije da učestvuje u operacijama krizama koje su izazvale te iste zemlje EU koje pored SAD prednjače uopšte u izazivanju krize u svetu? Kada govorimo o ove 24 vrste operacija, možete mi pomenuti koju god hoćete zemlju a ja ću vam reći koja zemlja je izazvala krizu.
Američka strategija izazivanja i upravljanja krizama poznata je još iz devedesetih godina prošlog veka. Na našim prostorima je primenjena tokom razbijanja SFRJ, a zatim SRJ, a posebno je osećamo i danas u pokušajima da se oduzme i otme naša južna srpska pokrajina KiM.
Nigde oni koji su izazvali krizu nisu istu rešili. Oni upravljaju krizom, smanjuju intenzitet aktivnosti i ako zemlja žrtva podigne glavu, oni je ponovo pokrenu i aktiviraju. I na našim prostorima, upravo kroz upravljanje krizom, ugasili su navodno plamen rata, ali su svugde ostavili žar, tako da uvek kad požele mogu ponovo da izazovu krizu, odnosno žar pretvore u plamen, odnosno izazovu novi rat.
Srpska radikalna stranka nema ništa protiv humanitarne pomoći, jer u Srbiji postoji humanitarna organizacija Crveni krst, koja je u sistemu međunarodnih organizacija Crvenog krsta i Crvenog polumeseca. Mi to podržavamo i sve aktivnosti koje su u tom domenu, ali ovo je nešto sasvim drugo. Ovde se radi o humanitarnim operacijama, poput "Milosrdnog anđela", što smo već osetili na svojoj koži. Sada treba da sa onima koji su nas bombardovali, koji izazivaju sve krize u svetu, učestvujemo pod njihovom komandom u operacijama upravljanja krizama u nekim drugim zemljama i da njihovim narodima namećemo rešenja koja nisu u njihovim interesima, već u interesima onih koji su tu krizu izazvali.
Prošle godine smo bili svedoci tzv. arapskog proleća, krize koju su zarad svojih interesa izazvale SAD, uz svoje satelite Britaniju i Francusku. Trenutno to isto rade i u Siriji. Ono što je posebno žalosno je i činjenica da je Srbija učestvovala u izazivanju krize u Egiptu i Tunisu. Ovde u Beogradu su članovi Otpora obučavali aktiviste iz Egipta i Tunisa o načinima izazivanja nemira koji će eskalirati u krizu. Trenutno se, kao što znate, u Egiptu nalazi pet srpskih državljana koji čekaju suđenje zbog ugrožavanja bezbednosti Egipta, jer im je bilo malo što su obučavali aktiviste u Beogradu, već su otišli direktno u Egipat da pomognu u operativnom rukovođenju i izazivanju nemira.
Oni su ipak naši građani, ali ne očekujem da će biti osuđeni, jer iza njih stoji Amerika i biće proterani, kao što je to inače i ranije rađeno kada su oni u pitanju.
Ovaj sporazum ima dva dela – odredbe o učešću u civilnim operacijama za upravljanje krizama i drugog dela, učešće u vojnim operacijama za upravljanje krizama. Međutim, ako se čita sporazum, može se zaključiti da se ove dve vrste operacija mogu izvoditi pojedinačno jedna ili druga, ali najčešće se izvode zajedno, odnosno paralelno.
Meni je malo čudno da se u članu 6. koji govori o civilnim operacijama za upravljanje krizama u tački 4) upotrebljava termin vojišt, koji je potpuno iz domena vojne terminologije i koji svakako ne bi trebalo da se nađe u ovom delu gde se govori o sporazumu o civilnim operacijama. Međutim, ovo samo potvrđuje ono što sam već unapred rekao, da se ovde radi o namerno izazvanim krizama u interesu pojedinih zemalja EU, a posebno da ne govorim kada su u pitanju SAD.
Da li je ovaj sporazum potreban Srbiji? Da li treba da šaljemo svoje kontigente, bilo civilne ili vojne, u druge zemlje, da najčešće protivno volji tih naroda i tih zemalja radimo za interese zemalja koje su izazvale krizu, koje vode krizu prema svojim interesima i planovima i to sve radimo u lancu komandovanja EU, gde mi pod svojom punom kontrolom i komandom imamo svoj nacionalni kontigent, što je s jedne strane logično, ali to je i potpuna farsa. Komandanti operacija su iz EU, oni određuju zadatke nacionalnim kontigentima, što se vidi kada se pročita član 6. za civilne operacije i član 10. za vojne operacije.
U razlozima za donošenje zakona kažete, citiram – bezbednosna strategija EU potvrđuje doslednost EU svetskom poretku, zasnovanom na adekvatnom multilateralizmu i međunarodnom pravu. Pa to je tek potpuna farsa. Upravo EU i Amerika su potpuno zgazile međunarodno pravo, a mi smo to opet osetili na svojoj koži. Da samo podsetim narodne poslanike da smo u ovoj skupštini nekoliko puta pokrenuli pitanje učešća naše parlamentarne delegacije kao posmatrača na skupštini ODKB (Organizaciji dogovora o kolektivnoj bezbednosti). Jedna tako benigna inicijativa od strane Ruske federacije nije prihvaćena, iako niko čak i od predstavnika vladajuće koalicije navodno se tome nije protivio.
To se ne rešava već tri godine, a ovamo hoćemo ad hok da šaljemo naše vojnike i policajce da ugrožavaju bezbednost drugih naroda zarad interesa EU. To ne može, tako makar misli SRS i takav svoj stav iznosi pred građane.
Hteo bih da kažem još o dva predloga zakona, i to Predlog zakona o potvrđivanju protokola o teškim metalima uz Konvenciju o prekograničnom zagađenju vazduha na velikim udaljenostima, iz 1979. godine i Predlog zakona o potvrđivanju protokola o dugotrajnim organskim supstancama uz Konvenciju o prekograničnom zagađenju vazduha na velikim udaljenostima, takođe iz 1979. godine.
Gospodo, da smo ove sporazume potpisali negde u to vreme ili kako se tamo kaže, do 1985. godine, mi verovatno danas o tome ne bi diskutovali i verovatno bi to bilo u redu. Međutim, danas su za nas ovi sporazumi apsolutno prevaziđeni. U prvom sporazumu se govori o teškim metalima. To su metali čija gustina prelazi 4,5 grama po santimetru kubnom i onda se govori prvenstveno o kadmijumu, olovu i živi. Sve što je rečeno o ovim teškim metalima je u redu i prihvatljive su mere koje se predlažu da bi se opasnost od njihovog delovanja dovela na neku manju meru.
No mi u Srbiji imamo jedan daleko veći problem sa teškim metalom, čija je gustina dvostruko veća od olova. Radi se o uranijumu i njegovom izotopu – uranijum 238, kako mi to kažemo osiromašenom uranijumu, koji su Amerikanci 1999. godine bombardovali Srbiju i time u Evropi prvi put primenili, slobodno se može reći, atomsko oružje.
Time nisu bombardovali samo Srbiju, već su bombardovali i Evropu i Balkan. Širenje ove radioaktivnosti i njihovih čestica neće zaustaviti državne granice. Posledice ovoga vidimo svakog dana. Broj umrlih od leukemije i raka je dvostruko veći nego što je bio pre 1999. godine.
Šta će nam ovim sporazumi kada je teritorija Srbije zauvek zagađena? Vreme raspada uranijuma 238 je 4,7 milijardi godina. Da pokušam da vam to objasnim slikovitije, makar što se tiče naših gledalaca. Od rođenja Hrista, pa da kažem do danas, za tih 2000 godina je na zemlji živelo 80 generacija ljudi. Da bi se radioktivnost uranijuma 238 smanjila za 50%, na zemlji bi trebalo da živi 187 miliona generacija. Neka u svakoj generaciji umre samo po jedan čovek, možete videti kakve su razmere tog zločina koji je učinjen u Srbiji. U Srbiji su već umrle i čitave jedinice, posebno rezervnog sastava, jer je njega lakše pratiti, koje su se borile na teritoriji KiM.
Pred ovim činjenicama padaju svi argumenti iz ovih sporazuma. Zbog toga SRS ih neće ni u kom slučaju podržati. Hvala.
Uvažena predsedavajuća, uvaženi gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, moje pitanje je vrlo kratko – kada će Vlada Republike Srbije dostaviti Narodnoj skupštini odgovore na interpelacije SRS predate 26. i 27. jula?

Gospodo, Ustav Republike Srbije, član 129. stav 2. kaže da je Vlada dužna da odgovori na interpelaciju roka od 30 dana. Čak mi znamo da su iz Skupština ove interpelacije kasnije otišla u Vladu Srbije. Međutim, već su tri meseca prošla od kako Vlada ima ove interpelacije u rukama i, kako vi kažete gospodine Mrkonjiću, da je Vlada jedinstvena. Da li to znači da je Vlada jedinstvena i u kršenju Ustava? Vi znate da je interpelacija najveći ili najjači demokratski instrument u parlamentu posebno u rukama opozicije. Mi smo dali znači interpelacije i trebali smo na vreme da dobijemo te odgovore.

Mi iz SRS smatramo da Vlada koji krši Ustav i koja ne poštuje Ustav, samim tim je izgubila i legitimitet i legalitet za pojavljivanje u ovoj skupštini. I evo, ponovo postavljamo pitanje, evo gospodine Mrkonjiću ako možete da odgovorite - da li ste na Vladi raspravljali o našim interpelacijama? I zbog čega nismo dobili ni do sada te odgovore? Hvala.