Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Gospodine Lončar, kada se vratite u Vladu obavestite članove Vlade i ove iz zakonodavstva da ovde nije problem ovo što ste do sada imali prilike da čujete povodom ovog zakona. Ja ne sporim da su nekada Međunarodna organizacija rada, Svetska zdravstvena organizacija svojim aktima propisivali obavezu vođenja evidencija, različitih evidencija. Ne sporim to da još od Tita pa na ovamo naši stručnjaci su to tumačili da treba da se digne na nivo zakona, ali u tom periodu u svetu je bilo malo država koje su imale svoje zakone kojima se reguliše slobodan pristup informacijama od javnog značaja, a još manje je bilo država koje su imale svoje zakone i propise o zaštiti podataka o ličnosti. Ta kategorija je počela da se razvija 1994, 1995. godine.

Da vas podsetim, u ovoj sali je 1995. godine prvi put donet jedan savezni propis koji se odnosio na zaštitu podataka o ličnosti. On je poprilično bio neprimenljiv zato što nije bilo digitalizacije. Pošto je to u međuvremenu novi standard, onda sve ove evidencije iz oblasti rada, iz oblasti socijalne politike, iz oblasti zdravstva nisu na nivou da mora da se reguliše zakonom, nego se reguliše podzakonskim aktima, a ono što je važno za pojedinca i za javnost reguliše se Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i Zakonom o zaštiti podatka o ličnosti koji obavezuje obrazovni sistem, zdravstveni sistem, zapošljavanje, socijalna i penzijska itd.

Samo da vas podsetim da mi imamo od pre sedam godina posebno finansiran projekat evidencija iz oblasti socijalne politike. Uzeli smo veliki kredit, trebao je da se napravi veliki kompjuterski sistem. Šta je od toga urađeno, to će gospodin LJajić da nam kaže jednog lepog dana. Znači, to je osnovna stvar zbog koje smo mi podneli ove amandmane. Ovo više nije nivo za zakon, a koliko ja čujem u toku je izrada Predloga novog zakona, a ovo što ste pod pritiskom uradili, ova dva člana što menjate, to je pod Šabićevim pritiskom, a vi Šabiću nemojte baš sve mnogo da verujete. Znate kako to kod njega ide? Danas ovako, sutra onako.
Izvolite. Gospodine Milićeviću, mi smo podneli amandman na član 2. i u obrazloženju smo rekli da bi bilo dobro da kada se pišu zakoni, da se ima u vidu i član 25. jedinstvenih metodoloških pravila za izradu propisa.

Šta je predlagač napisao? Kaže ovako – medicinsko sredstvo iz stava 1. ove tačke. Tako nešto u pravu ne može da postoji, a evo zbog čega. Član 27. kaže – stav se može sastojati od dve ili više tačaka. Član 28. tačka se može sastojati od dve ili više podtačaka. Član 36. koji govori na upućivanje ovom, kaže da je moguće upućivanje po sistemu iz člana 1. ovog propisa, iz stava 1. ovog člana. Ne postoji iz stava 1. ove tačke. Očekivao sam, eto mi smo vam pomogli da malo sredite taj, vi ste junački to odbili. Dobro, takva je sudbina naših amandmana, ali ćete imati problema, ne zbog ovog amandmana, da me ne shvatite pogrešno, generalno ćete imati problem sa ovim zakonom zato što se radi stvarno o neuspešnom prevodu propisa, koji već postoje u nemim državama koje su članice EU, a i oni su pogrešili prilikom prevoda onih šest direktiva i tri uredbe.

Ceo ovaj predlog zakona odiše nedorečenošću, kontradiktornošću, pa čak, ne možete naći ni vezu između dva člana. Mi smo pokušali da vam skrenemo pažnju. Kasnije ćemo da dođemo do onoga što bi moralo da bude suština ovog zakona, a to su standardi, otom potom. Mi smo stvarno iznenađeni da niste prihvatili ovaj amandman jer zakonodavstvo nije smelo da pusti ovakav predlog zakona u proceduru pred Narodnom skupštinom, jer kategorija iz stava 1. ove tačke u pravu ne postoji, apsolutno ne postoji.

Drugo, jedinstvena metodološka pravila za pisanje propisa koja je donela Narodna skupština koja obavezuje Narodnu skupštinu, obavezuju Vladu kao predlagača. Treba da se poštuju, ali odlučili ste šta ste odlučili.
Gospodine Marinkoviću, ja ću malo da proširim ovu temu i da koristim ono vreme koje imam kao ovlašćeni predstavnik SRS.

S obzirom da neko ko prati ovaj prenos, možda dođe u zabludu da ne zna šta je na dnevnom redu. Na dnevnom redu je Zakon o medicinskim sredstvima. Znate, džabe lekaru visoko obrazovanje, ukoliko nema instrumenta sa kojima može da utvrdi adekvatnu dijagnozu, i ukoliko ne može da leči. Po pravilu se leči lekovima, ali su vrlo važna i medicinska sredstva, jer nekad su toliko spojena sa lekovima, da gotovo je gotovo nemoguće napraviti razliku, a ostala medicinska sredstva su neke robe i neki instrumenti koji pomažu kako lekaru, kako medicinskom osoblju, a sigurno pomažu i pacijentu, onome kome se pruža neka zaštita.

Vremenom, razvili su se standardi za medicinska sredstva, kao što su se razvili standardi za lekove. Ko je radio na tim standardima? Radili su, pre svega, lekari i medicinsko osoblje, jer su mogli da utvrde prednosti i mane postojećih sredstava, mane i prednosti u pogledu da li je to sterilno, da li je to dobro za lekara i medicinsko osoblje, kako se ponaša, kako to utiče na pacijenta, kako utiče na ceo proces, dijagnoze i lečenja. Te standarde su razvili oni koji su počeli da proizvode ta medicinska sredstva, jer je njima stalo da njihovo sredstvo bude traženije na tržištu, da bude kvalitetnije, da bude bezbednije, i tako su se razvili standardi. Nažalost, kod nas se koriste dva termina, potpuno pogrešno, navodno, srpski standardi i ostali standardi. Mislim da mi moramo da imamo organ za standardizaciju, kada se radi o medicinskim sredstvima, i tu ideju niko ne može da zaustavi. Ta naša standardizacija treba da bude, poprilično kvalitetna i radi pacijenata i radi čitavog tog procesa lečenja i radi medicinskog osoblja koje pruža tu zaštitu. Ono treba da štiti i pacijenta, a treba da štiti i medicinsko osoblje.

To su ti standardi. Ne bih bio isključiv u pogledu kvaliteta tih standarda, samo bih skrenuo pažnju predlagaču zakona, a predlagač ovog zakona je Vlada Republike Srbije, da mi u proceduri, pred ovom Narodnom skupštinom imamo nekoliko zakona gde smo suočeni sa standardima. Mi imamo Zakon o izmenama dopuna zakona o plovidbi na unutrašnjim vodama i lukama na unutrašnjim vodama, gde se, takođe, javljaju standardi za brodove, čamce, dizalice itd. Imamo u proceduri zakon o izmenama i dopunama Zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, gde se, takođe, javljaju standardi i za bezbednost saobraćaja koje se tiču vozila, standardi koji se tiču vozača, standardi koji se tiču saobraćajnih znakova, standardi koji se tuču puta.

Ne želim da reč standard poistovetim za sve ove oblasti. Ima tu i nekih specifičnosti i nekih razlika, ali se prosto začudim kada se i standardizacija sklopi u ličnosti jednog čoveka, ne jednog organa.

Poslednjih 17 godina promenjena je terminologija pisanja propisa. Nekada je bilo „poslovi iz nadležnosti ministarstva za to i to“. Danas je to sve svedeno na jedninu – ministar.

Znate, formalno-pravno ministar jeste politička ličnost. Slučaj je hteo da u Ministarstvu zdravlja uvek se vodilo računa da to budu ljudi iz medicinske struke sa visokim akademskim titulama, da imaju i stručnu vezu sa resorom koji vodi, ali formalno-pravno ne postoji nikakva smetnja da se za ministra zdravlja izabere čovek koji nema nekih profesionalnih dodirnih tačaka sa zdravljem.

Sada ću da se vratim baš na ovo što se tiče ovog amandmana, a to je Agencija. Ta Agencija za lekove je nešto što ne odgovara bivšem Zavodu. Mi smo imali Zavod nekada kao upravnu organizaciju, a sada imamo Agenciju koja je javna Agencija u smislu nekih novih stavova, pa ona nije ni posebna organizacija. Ona je pravno lice, ali pravno lice koje ima … Vi ovde čak koristite pogrešne termine. Kažete da Agencija ima poslovni račun. Nema ona poslovni račun, ona ima račun u Trezoru. NJen račun je u Trezoru. On je trezorski kao kod svih što direktnih, što indirektnih korisnika budžetskih sredstava. Vi ste pogrešili tamo i kod tarife. Tarifa je javni prihod. Javni prihod su carine, porezi, akcize, naknade, takse. U tom prepisivanju kod vas je ostalo tarife, koje ništa ne znače sa gledišta pravnog sistema.

Samo želim da vam skrenem pažnju da nije dobro ako za sve što radi Agencija kao samostalno pravno lice je potrebna saglasnost ministra zdravlja. Mislim da je to loše rešenje. Mi imamo nešto slično, recimo, i kod obrazovanja, koje je takođe jedan glomazan sistem kao što je i zdravstvo glomazan sistem, pa nije toliko saglasnost ministra uslov da se neko nađe na spisku lica koji su stručni da mogu da procene da li nešto ispunjava standarde ili da procene šta bi trebalo da važi kao neki novi standard u Republici Srbiji kada je u pitanju zdravstvo.

Samo da vam skrenem pažnju na jedan detalj. Engleski jezik više nije službeni jezik EU, pošto Velika Britanija je u fazi brzog izlaska iz EU. Meni ne smeta to što vi koristite i te engleske izraze na pojedinim mestima u zakonu. Mislim da mnogo više treba da se koriste latinski izrazi, jer je to maternji jezik medicine i zdravlja, ali dobro, to sada nije toliko bitno.

Gospodine ministre, vanbolnički uslovi je temin koji postoji u nauci, u medicinskoj nauci. Vi to predajete studentima – lečenje u bolničkim, lečenje u vanbolničkim uslovima. Evo, sada zbog ovog prevoda dobili smo ove kućne, pa će verovatno neko da brani uslove u krevetu, vezan za postelju ili koji nije u kući i koji nije u krevetu. Ja ne znam zašto istrajavate na nečemu što je u suprotnosti sa pravilima vaše struke?

Mi ćemo još pričati o ovoj Agenciji. Naravno, morate da imate u vidu da imamo Institut za standardizaciju. Ovde se prepliće privreda sa zdravstvom, to moram da vam kažem. Vi u jednom delu prihvatate da se to prepliće kada je medicinskog sredstvo ili medicinski proizvod ili medicinska roba, mora da se priključi na struju, pa su potrebni i drugi uslovi vezano za struju, pa ako se radi o sudovima pod pritiskom opet su potrebni drugi standardi koje propisuje neko drugi, a ne ministar zdravlja. Mislim da niste našli dobru dimenziju, a imali ste jedinstvenu priliku, zapamtite, da kompletan sistem zdravstva i medicine uredite na jedan kvalitetan način i na zadovoljstvo svih.
Problem sa članom 6. jeste taj što lista stručnjaka je jedan operativni dokument. To nije čak ni upravni akt, nije čak ni složeni upravni akt. Agencija utvrđuje tu listu i vi ste ubacili da neko, da bi se našao na toj listi stručnjaka, mora da ima saglasnost ministra. Bez saglasnosti ministra niko ne može da bude stručnjak, bez saglasnosti ne može da se nađe na listi.

Tražili smo da se promeni prvi stav, jer ako je Agencija samostalno pravno lice, onda je samostalna da utvrđuje tu listu. Zbog toga smo tražili da se ta izmena, taj naš predlog do krajnjih konsekvenci primeni i na sledećim stavovima, jer u sledećim stavovima stoji nešto što je paradoksalno, bez obzira da li će se usvojiti ovaj amandman povodom prvog stava, jeste da Agencija ne može da skine nekoga sa liste ukoliko ne da saglasnost ministar, pa se još za to skidanje sa liste kaže da je razrešenje. Molim vas, lista nije imenovanje, pa ne može da bude ni razrešenje. Šta je ta lista? To je spisak stručnjaka odakle Agencija treba da probere u zavisnosti od toga o kakvom se medicinskom sredstvu radi i o njegovom, hajde da kažem, baždarenju, koji će stručnjaci da daju stručnu ocenu da li je to u skladu sa našim standardima, da li može da uđe u registar, da li može da se stavi u promet, da li može da se koristi u medicini.

Međutim, ovo je dobra prilika da se kaže nešto drugo. Pošto smo mi zastupnici tzv. centralizovanog pristupa zdravstvu u Republici Srbiji, mi nažalost u ovim odredbama ne vidimo nešto što je po nama važno. Potpuno sam siguran da unutar medicinske struke, unutar protokola po kojima postupaju zdravstveni radnici tačno postoji standard potrošnje medicinskih sredstava, pa da li je u pitanju igla, da li je u pitanju epruveta itd. Smatramo da, s obzirom na stanje u kojem se nalazi Srbija, treba u zdravstvu da bude kompletno centralizovana nabavka, pa da postoji centralni magacin, pa da svi područni subjekti medicinske zaštite iskazuju svoje potrebe i preuzimaju odgovarajuću količinu medicinskih sredstava i lekova, pa da se tačno zna šta su zalihe, šta su kratkoročne zalihe, šta su dugoročne zalihe, jer u tom sistemu može poprilično velika ušteda da se napravi, jer nije sasvim svejedno da li se naručuje 100.000 ili se naručuje dva miliona jedinica. Tu postoji veliki prostor gde možete da razbijete ovu grupaciju koja se bavi lekovima i medicinskim sredstvima, koji se ponašaju tržišno, ne medicinski, oni se ponašaju tržišno.

Oni su predstavnici velikih farmaceutskih kuća i velikih proizvođača medicinske opreme, medicinskih sredstava i oni po sistemu, svako ko se bavi trgovinom želi da bude monopolista na nekom tržištu. Želi da bude monopolista. Sada se tu pojavila neka nova kategorija, to su menadžeri, to su ovi koji treba da potkupe. To je nova kategorija, izmišljen menadžer. On treba da potkupi, jer on se nagrađuje prema količini prodatih i on treba da potkupljuje i zato je poprilično potkupljivih ljudi koji kažu – e, ne valja ova igla od ovog proizvođača, dobra je igla od ovog proizvođača, pa nije dobar flaster od ovog, nego od ovog.

Radi publike treba da se zna, znači, nešto su medicinska sredstva koja se nalaze u zdravstvenim institucijama, nešto su medicinska sredstva koja služe za tzv. vanbolničko lečenje, ili pomoć i postoje takođe, medicinska sredstva koja se nalaze u slobodnoj prodaji. Znate, u slobodnoj prodaji, nisu opasna, može svako da ih koristi, to su aparati za merenje pritiska, itd.

Tako da, izađimo iz standarda i gledajmo medicinska sredstva kao proizvode, kao robu koja je na tržištu. Ta roba na tržištu treba da ispunjava standarde. Za to sam da budu vrhunski standardi. Skrećem vam pažnju, da mi sa znakom CE, iz zapadne Evrope ili EU dobijamo proizvode sa sertifikatom da je to najkvalitetnije, a onda vidimo da je bofl.

Onda odete, recimo u Italiju, pa kažete - molim vas treba mi to i to sredstvo, on kaže - nemojte da se sekirate što piše „made in“ Kina da je proizvedeno, to je sve po standardima koji se primenjuju u Italiji. A, mi ovde imamo odgovarajući animozitet prema medicinskim sredstvima, kao i ostaloj robi koja dolazi sa istoka, sa juga, mi sve mislimo da je „Milka“, koja dolazi iz, ne znam, Nemačke, Švajcarske, najkvalitetnija Milka, a sada ona pijanica Žan Klod Junker, predsednik Evropske komisije je priznao da moraju da se usaglase proizvođači u zapadnoj Evropi, jer je primećeno da sa znakom vrhunskog kvaliteta ide bofl roba na istočno evropsko tržište.

Znači, problem „Milke“, problem deterdženta, problem parfema, isto se odražava i na medicinska sredstva od rastvora, epruveta i drugih medicinskih sredstava. Eto, malo smo proširili da uozbiljimo ovo, da neko stvarno ne pomisli da se danas priča o pljeskavicama, ražnjićima i nekim drugim sredstvima preko kojih zdravstveni radnici utole glad i žeđ.
Amandman mora da se prihvati!

Gospodine Lončar, kada se vratite u Vladu, da odete u Republički sekretarijat za zakonodavstvo i da im kažete da su vas obrukali, pošto ste vi ovde predstavnik Vlade. Vi po struci niste nadležni za ove stvari koje reguliše član 7. To je tarifa poslova za poslove agencija.

Gospodine Lončar, u sistemu javnih prihoda i javnih rashoda Republike Srbije, kao prihodi postoje: carine, porezi, akcize, takse i naknade i nema više ništa. Što se tiče ove Agencije, ona je drugi korisnik javnih sredstava, klasa 6, šifra 11900 pripada Ministarstvu zdravlja, 40800 je registrovana kod trezora u opštini Voždovac.

Gospodine Lončar, obavestite ove u Republičkom sekretarijatu za zakonodavstvo da u Zakonu o republičkim administrativnim taksama postoji grupa 22 sa tarifama, odnosno tarifnim brojem od 180 do 185, koji se tiču naknade, ne cena usluge, nego naknade koja se plaća ovoj Agenciji.

Reč tarifa je opredmećenje nečega. Gospodine Lončar, mi imamo Zakon o administrativnim taksama. Sastavi deo tog zakona je tarifa administrativnih taksi.

Znači, Agencija može da ima odluku o visini naknade za usluge koje pruža, a kako će one da se razvrstaju, to je operativno neka tarifa. Međutim, gospodine Lončar, taj isti Republički sekretarijat za zakonodavstvo nama je uputio i Predlog zakona o plovidbi na unutrašnjim vodama i lukama na unutrašnjim vodama i imamo nešto slično što se bavi standardima. To je Uprava za kontrolu ispravnosti brodova i tamo se plaća naknada i sada se menja taj zakon i kaže se – naknada se plaća u visini republičke administrativne takse. Znači isti predlagač, ista slična materija sa istom pravnom sudbinom na dva različita načina se predlaže.

Ovaj u ovom vašem zakonu član 7. je potpuno … Molim vas, pa kao da je pisao neko kao da nije išao u Republički sekretarijat za zakonodavstvo. Ja sam potpuno siguran da i pripravnik koji tamo radi bi vas ispravio da ovo ne valja, ali verovatno je stvorena jedna šuma – ovo pripada ovom poglavlju, mi idemo, mi smo sve to prepisali, ugradili, ko si ti tamo nama da ispravljaš?

Gospodine Lončar, kažite ovima u Republičkom sekretarijatu za zakonodavstvo da je prvi akt ovde Ustav Republike Srbije, da su drugi akt zakoni i da sve što se radi mora da bude u skladu sa pravnim sistemom republike Srbije, što znači ako već morate te direktive i uredbe nešto da uzimate iz inostranstva, morate da ih prilagodite našem pravnom sistemu. To je ta priča.

Mi nismo podneli na ovaj član 7. ovakav amandman kao što vam ja pričam. Zašto? Šta god mi da napišemo vama dobronamerno, vi kažete imamo argument 126, to ne prihvatamo, vi ste protiv EU, a vi ste za EU, doviđenja, ćao.

Prihvatamo, to je vaša odluka i mi se ne ljutimo, ali vam najdobronamernije skrećemo pažnju. Evo vidite, mi smo ovde 14 amandmana samo podneli da vam skrenemo pažnju da ne valja. Kada budete izglasali ovaj zakon videćete koliko će se tu pojaviti praznina i rupa. Sa ovakvim tekstom zakona samo dajete pravo advokatima, zastupnicima svih zainteresovanih da preko sudskih instanci i na drugi način mogu da neka svoja prava ostvaruju u nekim postupcima, iako im izvorno ne pripadaju ta prava. Mi smo želeli da poboljšamo ovaj tekst, da svi oni koji treba da primene ovaj zakon znaju šta primenjuju, da idu sa poznatim veličinama i vrednostima.

Znači, kod vas nije naknada nego tarifa. Tarifa kao akt ne postoji. Ona može samo da bude prilog uz Zakon o administrativnim taksama. Pa imate i kod advokata tarife, ali kaže tamo: tarifa – nagrade i naknade za rad advokata. Ovo ja ne znam kako je pisano.
Član 31. reguliše sprovođenje kliničkog ispitivanja na posebnim, osetljivim grupama. Odmah da kažem da ovo ništa nije novo. Otkad je te medicine sprovode se klinička istraživanja, ispitivanja. Procedura je gotovo identična kada su u pitanju lekovi i kada su u pitanju medicinska sredstva, jer principijelne tu razlike i nema.

Javnost više zna o kliničkom ispitivanju nekog novog leka, nečega što bi u budućnosti moglo da bude lek, a vrlo malo znaju o kliničkim ispitivanjima nekog medicinskog sredstva, jer to nije toliko atraktivno za publiku i javnost. S obzirom na greške u prethodnim diskusijama, da li su vršeni eksperimenti itd, mislim da se radi o terminološkoj grešci. Procedura je gotovo identična. Onaj ko želi nešto da ispita pre nego što se to registruje, pre nego što se dozvoli serijska proizvodnja, to medicinsko sredstvo mora da se ispita u kliničkim uslovima, pa gde treba da budu i pacijenti i na pacijentima. Procedura je propisana, važno je da to bude pod kontrolom i da se ne desi nešto loše pacijentu. Može da se desi loše kada je u pitanju lek, provera leka, a može i kada je u pitanju medicinsko sredstvo.

U našoj praksi smo imali te situacije. Sećam se, svojevremeno, Slavica Đukić Dejanović je imala zaključen poseban ugovor, iako je bila predsednik Narodne skupštine, da učestvuje u jednom kliničkom ispitivanju jednog leka sa svojim asistentom u Kliničko-bolničkom centru, čini mi se, Kragujevac i svakog meseca je primala negde oko 1.300 evra. To su zarađene pare i ne znam šta je tu loše. Žena se uključila u taj posao. Šta je na kraju ispala sudbina tog leka, da li je on klinički prihvaćen ili nije, da li je registrovan, u krajnjem slučaju nije ni bitno, ali kao naučnik je učestvovala u tome. U tome nema ničega lošeg.

Kažem, ista je situacija i sa medicinskim sredstvima, pa sada da li je to špric, da li je to neki medicinski uređaj, ili neki aparat itd.

Ovde su vrlo interesantne te ugrožene grupe ili uže grupe na kojima se vrši ispitivanje. Kažem, sve u skladu sa propisima, sa odgovarajućim saglasnostima, dozvolama uz neophodno medicinsko i stručno praćenje, da se ne pojavi neka negativna posledica.

Vi ste pod tačkom 6) rekli da se sprovodi nad licima na obavezno odsluženju vojnog roka. Gospodine Lončar, mi tu kategoriju nemamo, nemamo vojnika na obaveznom služenju vojnog roka. Mogli ste da razgovarate sa gospodinom Vulinom, Đorđevićem, sa ovima koji su eksperti za odeljenja u napadu, odeljenja u odbrani. Mi to nemamo. Mi imamo vojnika po ugovoru, imamo oficira, ali obavezno služenje vojnog roka, ono, gospodine Đukiću, što smo vi i ja služili, to više ne postoji, nema, ne postoji.

Dalje, druga grupa koju ste vi izuzeli kao osetljivu, na kojoj to može da se radi su lica koja po odluci suda ne mogu učestovati u kliničkom ispitivanju. Kako na njima da se vrši kliničko ispitivanje, kada po odluci suda ne mogu da učestvuju? To je malo kontradiktorno.

Da sada vi mene ne bi optuživali kako radikali samo „brišete, brišete, brišete“ ja sam vam dao dve inovacije za ove dve tačke. Prvu tačku sam zamenio da se to vrši na licima zaposlenim u službama Vlade Republike Srbije. Znači, svi što rade u Vladi Republike Srbije, savetnici, referenti, mlađi, stariji, itd, mogu biti predmet kliničkog ispitivanja za medicinsko sredstvo. Na taj način mi izbegavamo situaciju da bude Tomica Milosavljević. Lepo ste rekli – Tomica Milosavljević zna kakvo je zdravstvo, ne veruje u zdravstvo, dishurs hernija, otišao je u inostranstvo da operiše. Zašto? Gde će, bre, ovi na Banjici da mi operišu, ima da budem invalid.

Da se to ne bi desilo, svi zaposleni u službi Vlade Republike Srbije mogu da budu klinički pacijenti za isprobavanje medicinskog sredstva, pa da li je to špric, da li je aparat za merenje pritiska, da li je nešto drugo.

Dalje, s obzirom, druga kategorija to su lica zaposlena u organima državne uprave posle jula 2012. godine. To su ovi što, kada dođu na posao, ako malo zakasne nemaju stolicu, pošto je to sve prenatrpano, i ovi koji prvi dođu na posao oni imaju stolicu, ovi koji zakasne 15 minuta, oni ceo dan bandiriče po hodnicima. Pošto to država plaća, da se ne bandiriče, neka idu u klinička ispitivanja medicinskog sredstva. Tu se obavlja i racionalizacija, drugo, koncentracija lokaliteta gde se nalaze ove, kako vi to kažete stručno, izvinjavam se, to su vulnerabilne populacione grupe, osetljive, ranjive grupe. Ja mislim da su najosetljiviji i najranjiviji ovi što su posle 2012. godine zaposleni i ovi koji rade u službama Vlade Republike Srbije.

Zašto su najranjiviji? Ustaju sat vremena ranije, ležu sat vremena kasnije, u pola osam ne sme niko da zakasni na posao, oni su psihofizički pripremljeni da izdrže sve moguće eksperimente vezane za medicinska sredstva. Možete da uradite novi skener, možete gama nož, možete ove druge stvari koje još nisu dobile sertifikat, da tamo isprobate i da vidite da li to stvarno zadovoljava te kliničke zahteve i da li može da se registruje kao kliničko sredstvo.
Naša intervencija je bila stvarno pravno tehnička. Sada, eto, gospodine Lončar, ja vas ne krivim, znate, vi ste ovde u ime Vlade, vi ste u ime predstavnika predlagača zakona, predlagač zakona je Vlada.

Videli ste u ovom amandmanu mi smo tražili da se reč velikoprodaja zameni rečima – privredno društvo registrovano za promet na veliko. To je u skladu sa pravnim sistemom Republike Srbije. Međutim, ovi kada su vam rekli da ovo treba da se odbije, ja se tu slažem, treba da se odbije, ne želite da usvojite naše amandmane, sve je to u redu.

Međutim gospodine Lončar, ova formulacija koju sam tražio, nisam je izmislio, ona se nalazi u sledećih nekoliko članova ovog istog zakona. Ne piše velikoprodaja, nego ste tamo u nekom članu napisali privredno društvo registrovano za promet na veliko. Sada, stvarno postavljam pitanje – da li ste čitali Predlog zakona? Ne konkretno vi, da me ne razumete pogrešno, vaša obaveza i nije da čitate ovo. Da li su te vaše službe, da li je zakonodavstvo nešto čitalo? Zar nije moglo da vidi kroz tri četiri člana da to što je velikoprodaja piše baš privredno društvo registrovano za promet robe na veliko.

Ako ste ovde ovo odbili, onda je trebao neko da napiše amandman da se u sledećem članu, umesto privrednog društva napiše velikoprodaja, ali to se nije desilo. Ja se ne ljutim, odmah da kažem, nisam od onih što pate da li se amandman usvaja, ne usvaja.

Šta mi je cilj? Da preko amandmana i diskusije o amandmanima pokažem kakav je odnos predstavnika predlagača zakona prema jednoj materiji, koliko je to ozbiljno. Ne ispravljam slovne greške, pogotovo ja, Nišlija da vas učim pravopisu, to bi bila sramota i bruka. Ne učim vas to, nego želim da vam pravno logički pomognem da to liči na nešto. Nažalost, to niste prihvatili, imate neke svoje razloge, ne ulazim u razloge, ali evo, malo sam vam uneo ovu dilemu, u ovom članu ne može, u nekom sledećem tamo može.
Ja bih predstavnika predlagača zamolio da pogleda u član 37. pošto iznad tog broja člana stoji reč – sponzor, i to sada treba da bude član koji treba da nam definiše sve šta je sponzor.

Međutim, u stavovima ovog člana nema nijednog pojma šta je sponzor, ko je sponzor. Jedino možemo da zaključimo da je to neko ko je pronalazač nekog budućeg medicinskog sredstva, pošto se nalazimo na tom terenu, ili eventualno neko ko se bavi proizvodnjom medicinskih sredstava. Da li je u pitanju čovek ili firma iz inostranstva ili domaća, u krajnjem slučaju, sasvim je svejedno.

Međutim, mi smo amandmanom skrenuli pažnju na jednu stvar koja je potpuno neodrživa. U ovom članu se kaže da sponzor, bez obzira ko da je on, mora da ima u Srbiji svog zastupnika u vidu nekog pravnog lica s kojim je zaključio ugovor, ili fizičkog lica.

Mi smo tražili da se ovo fizičko lice izbaci. Zašto? Pa, ne znam, pojavljuje se neki penzionisani akademik, pa on je zastupnik, ne znam, tolike i tolike firme. Kako on može da garantuje svojom imovinom i na drugi način u celokupnom procesu kliničkog ispitivanja nekog novog medicinskog sredstva, u ime proizvođača koji je pravno lice?

Sada se vraćamo na onaj prethodni član gde je bilo ono – velikoprodaja. Tamo se radi o privrednom društvu. Privredno društvo po definiciji je pravno lice. Privredno društvo je društvo kapitala. Za svoje obaveze odgovara osnivačkim kapitalom i celokupnom imovinom i kapitalom privrednog društva.

Zašto ubacujete fizičko lice koje može da bude obični golja, koji je sakrio ili ne raspolaže nekom imovinom, a on je zastupnik stranca? Znači, velika farmaceutska kuća, veliki proizvođač, ne znam, skenera, špriceva, itd, gigant svetski, za kliničko ispitivanje medicinskog sredstva, ime Janka Jankovića.

Ko je Janko Janković? Može da bude i neki specijalista, može i neki Rakić, akademik, može i ovaj, može i onaj. I on, fizičko lice, snagom svog imena i svog autoriteta, je jači od privrednog društva koje se bavi prodajom robe na veliko. Pa, zar to može mentalno da uđe u ovaj Predlog zakona?

Znači, ovaj zakon uopšte ne tretira medicinu, on tretira organizaciju države povodom nekog ključnog pitanja, a to je: kvalitet, standardi, procedure, kako da se iznese na tržište, kako da se proda ta roba. Ovde nema ni jedne dijagnoze, nema ni ovo ni ono. Ovo su sve neke pomoćne stvari koje su neophodne lekaru da bi mogao da bude uspešan lekar. I, ovde nema te struke, ovde postoji struka u smislu standarda, postoji struka u smislu trgovine, postoji struka u smislu registracije, postoji struka u smislu svega toga što obezbeđuje kvalitet nekog medicinskog sredstva.

Stvarno mi nije jasno zašto kod medicinskih propisa, ili ovih zdravstvenih propisa, toliko se insistira na tim belim okovratnicima, belim mantilima, da je to opasno. Ja sam vam pre godinu dana pričao o čuvenom nekom Peri Vidojkoviću, još šezdeset i neke godine kad je pretio Komitetu. Isto oni smanjivali plate lekarima, a on je rekao – samo smanjite plate, sve ću ja lekare da nateram da budu u štrajku, pa da vidim ko će da vas leči. I Tito i drugovi kapitulirali, pošto su jaki lekari, jaka ta institucija.

Sad su, nažalost, preuzeli to farmaceuti. Vi pričate da imate problema sa njima. Ministre Lončar, za 25 dana bih ja sredio farmaceutsku industriju i ove lekare koji se tale sa njima. Budite sigurni u to, za 25 dana. Jel znate šta ne bih mogao da sredim? Ove vaše lekare, ne vaše, ove naše lekare, profesore koji uzimaju 15 dana plaćeno pa idu u Sloveniju, pa tamo operišu za velike pare. To ne bih ja mogao da rešim, a ovu boraniju očas posla.
Ako smo podneli amandman, treba nekako da ga obrazložimo, da napravimo taj poslednji pokušaj da vidimo da li smo uspeli da ubedimo predstavnika Vlade da nije loše da se usvoji naš amandman.

To je član 80. koji se odnosi na obaveze uvoznika. Kaže – uvoznik medicinskog sredstva izdržava koje nisu članice EU. Ovo države koje nisu članice EU nam je povod da vam skrenemo pažnju. Znači, u našem pravnom sistemu postoji nešto što je država, zemlja Srbija i sve drugo je inostranstvo. I u Vladi Republike Srbije postoji Ministarstvo za unutrašnje poslove i Ministarstvo za spoljne poslove. Sve ono što su države koje nisu članice EU to je inostranstvo, kao što su i države članice EU inostranstvo.

Mi se ne nalazimo u nekom toliko jakom integrativnom procesu da smo se utopili i postali članica EU. I sve države koje su članice EU, njih je sada 28, sa gledišta pravno sistema Republike Srbije to je inostranstvo. Ono može da ima neke specifične odnose zbog bilateralnih i multilateralnih ugovora koji postoje na toj relaciji, ali to nije nivo da se ovim članom ta specifičnost reguliše. Ta specifičnost se reguliše Zakon o spoljno-trgovinskom poslovanju, carinskim propisima i drugim propisima. To je prvi nedostatak. On je pravno političke prirode.

Drugi mnogo veći nedostatak jeste što ovaj član praktično propisuje da bez saglasnosti ministra nije moguć uvoz. Mogu da shvatim da se ministarstvo na neki način pita, ali onda se postavlja pitanje čemu Agencija, a čemu Zavod za zdravstveno osiguranje, čemu Zavod za javno zdravlje, čemu neke druge institucije?

Onaj ko se zakonom grabi za ekskluzivno pravo da odlučuje da li će da odobri uvoz, ulazi u jedan veliki rizik. Medicinska sredstva su proizvodi i robe, kada se pojave na carini. I svaka roba ima odgovarajući režim. Očigledno ovde nije režim – slobodno. Ali, ovde očigledno režim ne može da bude ni dozvola, da li je neko prethodno odobrenje, itd.

Kada se ide na režim dozvole, onda onaj ko zadržava taj režim i to ekskluzivno pravo da odlučuje, on barata bilansima, bilansima proizvodnje medicinskih sredstava u Srbiji i bilansima potrošnje.

Međutim, naše ministarstvo neće biti u mogućnosti da zna te bilanse, zato što postoje još i paralelno privatno zdravstvo, koje baš i nema neku veliku obavezu da obaveštava Ministarstvo zdravlja, a postoji velika opasnost ukoliko se i da neka dozvola za neke veće količine, da se optereti platni promet sa inostranstvom.

Mislim da je ovo pogrešno rešenje. Ovde je rešenje po inerciji. Svaki ministar voli da zadrži neko svoje ekskluzivno pravo da on nešto odlučuje, o nekim dozvolama, bez njegovog potpisa ne može ništa da se desi, ali to su loša rešenja.

Očigledno da onaj ko je prepisivao ovo iz direktiva EU i iz uredbe, on je to pogrešno prepisao. Nigde nema u tim uredbama i direktivama na ovaj način opisano. Te direktive se odnose na članice EU i tu je potpuno druga terminologija kada se opisuju, to su članice. U uredbama, ako se priča o nekoj trećoj strani koja nije članica EU, onda se kaže – druga država, treća država ili treće lice.

Ovde je stvarno postalo problem što je neko hteo nešto da napravi da dobije neki plus iz EU kako je to sve implementirano, ispunjeno je još nešto za neko poglavlje, tamo neko, ja ne znam koje poglavlje, na ovaj način ste dokazali da ste nešto završili, ali, budite sigurni, kada odete u EU, u Brisel, i kada s njima razgovarate, oni će da vam kažu iz komisije da su veliki protivnici slepog prepisivanja direktiva u pravni sistem država članica EU. Pa čak se i ljute ukoliko neka država članica prepiše od druge članice države njihovo neko rešenje. Znači, imate tu situaciju.

Mi smo skoro, gospodin Arsić i ja smo bili maja meseca u Briselu, slušali smo šta njihovi eksperti pričaju o tom prepisivanju i kako to nazivaju, itd, itd. Mislim da ste izabrali loš put. Ovo će ostati nejasno. Sve države koje nisu članice EU, a nisu Srbija, su inostranstvo. Prihvatite to, biće lakše i vama i nama.
Gospodine Milićeviću, u skladu sa članom 287. našeg Poslovnika, nama, poslaničkoj grupi SRS potrebne su neke informacije i neka obaveštenja, a potpuno sam siguran da te informacije i obaveštenja su potrebna svim poslanicima u Narodnoj Skupštini, jer osim onog posla koji rade u ovoj sali, oni u svojstvu narodnog poslanika se pojavljuju i na drugim javnim mestima. Vrlo često su u prilici da im se građani obrate sa nekim pitanjem, jer prosto javnost smatra da ako je neko narodni poslanik, on sve zna šta se dešava u našoj državi.To interesovanje publike posebno dolazi do izražaja kada u dnevniku ili u nekoj tv emisiji budu u situaciji da vide da se organizuje neka svečanost povodom otvaranja nekih radova ili neka svečanost povodom završetka nekih radova, pa da li su u pitanju ulice, putevi, podvožnjaci, nadvožnjaci, mostovi, auto put, klinički centri, zgrade. Jednostavno to mami pažnju javnosti.Naravno, svi vole kada se neki objekat završi, jer odmah računaju da postoji neka funkcionalna korist, da objekat može da se koristi, da put može da se koristi. Potpuno sam siguran da niko u ovoj zemlji nema ništa protiv toga da se Srbija gradi, izgrađuje, dograđuje, renovira, da to bude i lepše i bolje, da može i brže i jače da se ide putevima. Jednostavno, civilizacija traži da se te stvari dešavaju.Meni su potrebne informacije i obaveštenja, pre svega, od Ministarstva saobraćaja i građevine. Zašto? Malo, malo, pa vidimo sliku da se otvara neko gradilište. Međutim, mi svi moramo da poštujemo Ustav i zakone. Da li to gradilište ima građevinsku dozvolu? Ko prođe pored gradilišta može da vidi onu tablu na kojoj pišu oni osnovni podaci u skladu sa zakonom. E sad, da li je to tačno ili nije tačno, pitanje je. Kada se završi, navodno, neki objekat ili neka deonica, organizuje se opet neko svečano otvaranje, ali nikad ne dobijamo odgovor na pitanje da li postoji upotrebna dozvola.Recimo, ako se otvori neka deonica puta, pa ta deonica nema upotrebnu dozvolu, pa ne daj bože, desi se nešto, neko treba da snosi odgovornost. Samo da vas podsećam, prema propisima Republike Srbije o putevima, ako vi vozite nekim putem, upadnete kolima u neku rupu, štetu treba da vam naknadi nadležni državni organ, odnosno javno preduzeće. Kako čovek to da ostvari ukoliko ne zna da li postoji upotrebna dozvola ili ne postoji upotrebna dozvola? Da li je izvršen tehnički prijem, da li nije izvršen tehnički prijem?

Nažalost, mnoge građevinske firme koje su gradile Srbiju, čitave blokove, čitava naselja više ne postoje, već 10, 15 godina. To je otišlo u stečaj. Pojavile su se neke nove firme. Kada se pogleda Novi Beograd više gotovo da nema ni jedne firme koja je napravila Novi Beograd, a objekti i dalje stoje. Danas se dešava situacija da se završi neki objekat i posle nekog vremena se utvrdi da, bez obzira da li ima ili nema upotrebnu dozvolu, da taj objekat nije u onoj funkciji, nije onih performansi kako to treba da bude. Mi ne znamo da li je to obuhvaćeno garantnim rokom. Da li nije obuhvaćeno garantnim rokom?

Mi imamo paradoksalnu situaciju da se na nekoj deonici puta organizuje proslava, svečanost. Najviši državni funkcioneri dođu na otvaranje i posle deset dana krenu novinski tekstovi - nova deonica, a otvaraju se neke nove rupe. Pa, onda nismo odgovorni, te ovaj je odgovoran, te ovaj nije odgovoran. Mi moramo da dobijemo te informacije. Da li ovi objekti koji se otvaraju ili gde počinje izgradnja imaju tehničku dokumentaciju, imaju građevinsku dozvolu? Da li ovi objekti, koji se završavaju svečano, puštaju u promet, da li oni imaju upotrebnu dozvolu?
Ono što je zajedničko za ove tri tačke dnevnog reda o kojima vodimo jedinstvenu raspravu, ja bih rekao da je najmanji zajednički sadržatelj, reč koja se zove standard ili standardi. Sve se vrti oko standarda. Pošto u pojedinostima verovatno neće ni biti rasprave o ovoj trećoj tački dnevnog reda, ja bih prvo krenuo od te tačke, a to je neki ugovor, o nekom finansijskom zajmu. To ima tri dela, sada je ovaj treći deo, zadužujemo se za 50 miliona evra i pošto to predstavlja neki kontinuitet, verovatno će to biti i usvojeno.

Međutim, Zakon o javnom dugu Republike Srbije propisuje obavezu da Vlada Republike Srbije i Ministarstvo finansija, svake godine obaveštavaju Narodnu skupštinu kako se realizuju zaključeni međunarodni ugovori, pre svega, finansijski ugovori.

Pre nekoliko meseci sam postavio poslaničko pitanje sa zahtevom da mi se dostave najosnovnije informacije, dokle se stiglo sa realizacijom tih ugovora, jer svaki ugovor ima neku svoju dinamiku. Koji su efekti tih ugovora, naravno, ništa nisam dobio kao odgovor. Verovatno, kada bude Zakon o budžetu Republike Srbije za 2018. godinu, opet ćemo o onom fantastičnom članu 3. na 45 strana, da imamo iskazane sve finansijske obaveze po osnovu zaduživanja Republike Srbije, ali opet nećemo dobiti prave podatke o tome šta se potrošilo, koliko se potrošilo, da li se namenski potrošilo.

Nije možda korektno što povodom ove tačke dnevnog reda, pod rednim brojem 3, otvaram ovu temu, ne odnosi se konkretno na ovaj predlog zakona, odnosi se na generalno, kakav je odnos onih koji raspolažu sredstvima po osnovu zaduživanja, kako podnose izveštaje i da li nas uopšte obaveštavaju. To nam je svakako potrebno da znamo da li je izvršena namenska potrošnja tih sredstava, koji su efekti tih sredstava, jer svako to zaduživanje treba da ima, pre svega, osnovni zadatak da se ispuni neki cilj. Ova tri ugovora, odnosno dva ranije zaključena, i ovaj treći koji je danas na dnevnom redu, sigurno treba da ispune neke ciljeve, ciljeve zdravstva.

Povodom ove treće tačke dnevnog reda, ja moram da kažem, nekako se nametnula tema koja se vezuje za ovaj finansijski ugovor, izgradnja Kliničkog centra u Nišu, mada nigde u ovom ugovoru nije navedeno da se baš radi o Nišu. Ovde smo čuli neke podatke, nije 35, 38 godina kako se radi taj klinički centar. On će po teritoriji koju obuhvata verovatno biti najveći u Republici Srbiji, jer će da zahvati prostor od stadiona Čair, pa sve do Ćele-kule do spomenika, to je otprilike kilometar i 800 metara, širina od 400 do 300 metara, obuhvatiće i staru gradsku bolnicu i vojnu bolnicu i ono sve između, tako da prekoputa ostaje samo Medicinski fakultet i onaj dispanzer za plućne bolesti, ali to će biti jedna velika celina.

Eto, ja malo znam neke stvari, pre 30 i nešto godina sam bio uključen u eksproprijaciju, tada se još zemljište obezbeđivalo. Sećam se kada je rađen glavni kolektor, da je to prebačeno preko pruge prema Apelovcu i tu su bili konstrukcioni tehnički problemi od početka. Tu investiciju vodila je direkcija za izgradnju opštine Niš u to vreme, Zavod za planiranje, pa onda i bolnica, pa su se svi redom uključivali. Ako da Bog da se to završi, jedna cifra će biti trošak izgradnje, a druga cifra, knjigovodstvena, o vrednosti osnovnih sredstava sadržaće i sva ulaganja za 38 godina na toj lokaciji u funkciji izgradnje jednog velikog kompleksa, zašto ne reći i naučnog i zdravstvenog, u svakom pogledu jednog od najvećih centara, možda čak i na Balkanu.

Naravno, kada se krene sa nekom investicijom, najgora je stvar da se ona ne završi. Inače, klinički centar je četiri puta bio konzerviran da znate, jer nije bilo sredstava, a Niš je vodio jedno 30 godina tri akcije. Prva akcija je bila Klinički centar, druga akcija da Niš dobije status grada i treća akcija da se izmesti pruga Niš-Dimitrovgrad, pošto je išla kroz grad. Evo, vidite, ove dve još nisu završene, ove dve koje traže pare. Ona jedna koja je dizanje ruku, to je završeno. Međutim, ništa se nisu ovajdile Nišlije što su dobili status grada, ništa.

Malopre je neko citirao neku vašu izjavu iz marta ili maja meseca ove godine, dobro je citirao, sve što ste rekli istina je i na tome se završilo. Nije se angažovala policija, nego državna bezbednost. Oni su saslušali sve i izvođače radova, i nadzorni organ, i one sve institucije, itd, i zna se sve šta je kako je. Ali, to ćete vi da raspravljate.

Kada su u pitanju investicije u zdravstvu i uopšte kada je u pitanju naš zdravstveni sistem, nama su stvarno potrebni novi propisi koji će na jedan principijelan i načelan način da reše zdravstvo. Rukovodiće se, pre svega, principom ekonomičnosti i efikasnosti. Zašto ovo kažem? Mi u našem sistemu imamo, na čelu tog sistema, ministarstvo koje treba da bude, ako moram tako da kažem, regulatorno, nadzorno telo, ne bi bilo dobro da nešto drugo radi osim toga. Fond zdravstvenog osiguranja, kao glavni bojler preko koga se finansira ovo što nazivamo državno zdravstvo i zdravstvene institucije primarne, sekundarne i svih drugih oblika zaštite, sa naglašenim centralizmom kao osnovnim preduslovom. Zašto? Mi smo isuviše mala teritorija, sa malim brojem stanovnika i taj kapilarni sistem po sistemu – svaka vaška obaška, a na jednu sisu, ne valja. Znači, kada radite centralizaciju imaćete našu podršku, jer znamo kako to funkcioniše i gde mogu da nastupe svi ti problemi.

Znači, nadamo se da ćemo dobiti te izveštaje da vidimo šta ste to uradili.

Vi ste imali prilike danas da slušate kako se dve strane međusobno optužuju, bivša vlast i sadašnja vlast. Međutim, svi zaboravljaju da postoji veza između bivše i sadašnje vlasti. To su oni koji su bili i u bivšoj vlasti, pa su sada i u sadašnjoj vlasti. Ništa ja dobro ne mogu da vam kažem o Tomici Milosavljeviću i G17 plus. Sve najgore mogu da vam kažem. Maksimalno smo ih kritikovali, jer smo znali da će da unakaze sve i sve su unakazili. Meni je krivo što ih ne proganjate. Meni je krivo što neko od njih nije završio u zatvoru. Ovo što vi sad njih verbalno prozivate, to je pucanje u prazno. To terajte u zatvor. Pokrenite postupke, terajte u zatvor, rešite problem. Međutim, imate problem, koji će kod vas? Mali je kod vas. Zorana je kod vas. Kako njih da zaobiđete? Ja mislim da ne treba ni njih da zaobiđete, i oni su solili tu. Pa, imate i predsednika Narodne skupštine, do pre nekoliko godina u URS-u bio.

Vi niste razumeli Balšu malopre kada je rekao, nije on branio onaj prethodni režim, ali je hteo da vam kaže - kakve veze DS ima sa zdravstvom, kad je to Tomica? Znate kakav je drčan, vi ste tamo kolege na fakultetu. Ko sa njim može da razgovara? On je uvek u pravu. Je li tako, gospodine Đukiću? Pa, jeste. Komanduje - to tako i ne može drugačije. I tako je upropastio zdravstvo. Od koga je naučio? Od onog Mlađe što je rekao – hiljadu evra besplatno. Je li tako beše? Smejte se, smejte, ja bih ga hapsio. Još ladno kaže – pa, ja sam morao da prevarim da pobedi moj Tadić.

Nemojte vi da nas podsećate na probleme. Onaj ko je vlast, on rešava probleme. Ja sam u opoziciji, ja moram da vam duvam za vrat, da vas kritikujem da budete bolji, da vas podsećam gde ste pogrešili.

Što se tiče ovog drugog zakona o takozvanom integrisanom zdravstvenom sistemu, vi ste to doneli 2014. godine, pa ste menjali 2015. godine. Neću da ulazim u izvorni tekst tog zakona, obratiću pažnju samo na ova dva člana koja menjate. Očigledno se razlog za promenu ne nalazi u slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, već u onom drugom dodatku - i zaštita podataka o ličnosti. Glavni razlog je da se zaštite podaci o nekoj ličnosti. Koji podaci? Verovatno podaci pre svega o zdravstvenom stanju neke ličnosti.

Vi ste bili u komunikaciji sa Šabićem, te je on dao saglasnost, te nije dao saglasnost. To je tako sa Šabićem, odmah da znate. On kad krene ko Maksim po diviziji – prrrr, nikoga ne razume šta priča. Niti je on vas shvatio, niti ste vi njega shvatili. E, sad, mi smo tu podneli amandmane. I Šabić je pogrešio i vi ste pogrešili. Vi ste pogrešili što niste dali dušu integrisanom informacionom sistemu. Ja se u potpunosti slažem, želite da pratite troškove, želite da pratite način kako se leči, upotrebu sredstava itd. Sve je to u redu, ali ono što se tiče ličnosti, svrha tog integrisanog sistema jeste da kada se čovek pojavi kod nekog doktora ili u hitnoj pomoći zato što je bolestan i pokaže onu čipovanu zdravstvenu knjižicu, karticu, ona uđe u čitač i dobije se kompletna istorija šta je sa njegovim zdravstvenim stanjem, što ima u zdravstvenim evidencijama, bez obzira da li se lečio u državnom ili u privatnom. To treba da se zaštiti. To je nemoguće zaštiti, odmah da vam kažem, dokle god postoji jedinstveni matični broj od 13 brojeva.

Kada bi osnovna evidencija o građanima bila pin kod četiri ili šest brojeva nasumično podeljenih, kao za mobilne telefone, onda bi svaki bio zaštićen. Ovako znate dan, mesec, godinu rođenja, pol, čak i okrug gde se rodio i gde je upisan. Znate, ako treba da se reši pitanje ko je rukovalac zbirkama podataka i ko je odgovoran za zaštitu podataka o ličnosti, to je Zakon o zaštiti podataka o ličnosti. On to mora da reguliše, a ne Zakon o zdravstvenim evidencijama. Vi preuzimate ono što je on regulisao. Vi čak ni ne trebate tim zakonom da rešite pitanje rukovaoca, već podzakonskim aktima.

Vi ste sada uvalili Milan Jovanović Batut. Po kom osnovu? Centralni institut. Pa dobro, imamo i tri još zavoda, Niš, Novi Sad, Kragujevac, i još 20 područnih zavoda. Sve je to povezano. Kako možete da zaštitite podatke kada privatna praksa gurne knjižicu i dobija sve podatke o ličnosti, zdravstvene podatke, medicinske podatke? I Batut treba da bude odgovoran za privatnu praksu? Batut treba da bude odgovoran za zdravstvenu stanicu u selu Donje Brijanje gde je ušao i uzeo podatke. Kako je to moguće?

Pa, vi sada imate situaciju da je Slavica Đukić Dejanović oglašena da je kriva zato što je dostavila neke podatke koje je javnost saznala, a radi se o nekoj ličnosti. Ona je podatke dostavila Ministarstvu zdravlja. Paradoksalno. Neprimenjivo. Zato smo mi podneli amandmane da se ovaj drugi zakon povuče, jer to potanje ko je odgovoran treba da reguliše novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i zaštiti podataka o ličnosti. To nije materija zdravstvenog propisa. Vi se u međuvremenu dogovorite da li će sistem biti integrisan, da li će biti jedinstven, kako će da funkcioniše, kakvi će ključevi da budu, kako će svakog trenutka da se zna ko je došao u pristup sistemu da se registruje, da se pojavi sa šifrom. Pa, ako će nešto da se desi, tačno se zna individualno po imenu i prezimenu ko je to nešto uradio. O tome se radi. Zato smo mi vama podneli amandmane na ovaj drugi zakon, da povučete to, jer nije vreme da se ovim zakonom reguliše, nego potpuno drugim.

Što se tiče ovog prvog sistema, ja mislim da ste napravili jednu veliku grešku, zato što su Hrvati preveli sa engleskog, a on više nije jezik EU, mislim da beše tri uredbe i šest onih direktiva. U međuvremenu pola njih i ne važi, da znate, samo na to da vam skrenem pažnju. Da, tri uredbe i šest direktiva. Pa ste vi onda prevodili sa hrvatskog i dobili ste tekst koji niko živi neće moći da razume. Apsolutno niko neće moći da razume. A koliko unutra postoji grešaka, odmah da vam kažem, ovaj Zakon o medicinskim sredstvima nema veze sa medicinom. On ima veze sa prometom roba, sa proizvodnjom roba, sa nadležnim državnim organima koji garantuju kvalitet određenih proizvoda. Nema veze sa medicinskom strukom, apsolutno nijednu dodirnu tačku nema. Zašto ste ga odvajali od lekova, meni nije jasno. Mislim da niste imali potrebe to da odvajate. Zašto? Zato što je ista pravna sudbina i leka i medicinskog sredstva, a medicinsko sredstvo, kako bi rekli braća Hrvati, je medicinski proizvod. A što se tiče nas koji se bavimo ovim stvarima, to je obična roba. Ona jeste specifična na svoj način u pogledu kvaliteta te robe i standarda za proizvodnju te robe.

Dalje, mislim da ste napravili veliku grešku što niste bili dovoljno svesni da niste vi toliko samostalni u standardizaciji medicinskih sredstava. Tu se pita i Institut za standarde kao referntna institucija, ne samo u delu onih medicinskih sredstava koja koriste električnu energiju ili imaju neke sklopove, nego i u pogledu drugih medicinskih sredstava koja se kod nas javljaju. Kada uđete kod doktora, sve ono što u ordinaciji nije lek je medicinsko sredstvo. To je toliko široko i nije ni čudo što kažete 37, a možda i više hiljada postoji tih artikala i proizvoda.

I, molim vas, uopšte nije tačno da postoje standardi EU. Oni su samo pokrali standarde koji postoje u zdravstvu. Mnogo bolji standardi od onih koji se nalaze u direktivama i ovim uredbama nalaze se na svim stranama sveta, apsolutno svim stranama sveta. Ako neko misli da se ovaj zakon donosi zbog toga da bi naša pravna lica pravila medicinska sredstva i da ta sredstva idu u izvoz, to neka priča kući, nemoj ovde da priča.

Medicinska sredstva danas su postala roba koja se serijski proizvodi. Šta se nažalost desilo? NJihova serijska proizvodnja nije oborila cenu po jedinici proizvoda. Nije oborila i tu postoji žestoka konkurencija, ujedaju se.

Dalje, još veći problem je…

Arsiću, da nisam prekoračio možda?
Hvala.

Naš amandman se odnosi na ovaj član o kome se priča, ali mi smo tražili da se samo nešto promeni u vezi matičnog broja, zato što kada Vlada predlaže neki zakon ona ima status predlagača. Međutim, mi u proceduri već imamo i Predlog zakon o jedinstvenom matičnom broju.

Ali da proširim malo ovo. Svako dete, do 15 godine života, je po sili zakona u obaveznoj zdravstvenoj zaštiti. Sada vi pravite anketu - da li je. Pa, jeste, zakonska prezunkcija. To je prvi nedostatak ovog stava, trećeg ili četvrtog.

Međutim, napravili ste jednu grešku. Vi ste prilikom taksativnog navođenja svih tih podataka, koji su interesantni za predškolsko vaspitanje i ja bih rekao i negu deteta, jer u prvim godinama života to je više nega nego vaspitanje, morali da pođete od principa obaveznih i fakultativnih podataka, tim pre što izvor podataka su roditelji koji saopštavaju te svoje podatke.

U obavezne podatke koji moraju da se saopšte su, svakako, podaci o zdravstvenom stanju deteta, ne samo sa gledišta da li je kliconoša, da li može da izazove neke zaraze, itd, nego radi praćenja i nege, a vi ste ovo sve zgurali u nekoliko stavova i sami sebi nametnuli obavezu da vas neko prati i sa gledišta zakona o zaštiti podataka o ličnosti, a da pri tom mi nemamo odgovor u zakonu – a šta ako roditelj ne saopšti podatke. Šta ako roditelj ne saopšti podatke?

Ovi podaci o socijalnom statusu deteta, mislim, da ste morali da budete izuzetno oprezni, tim pre što Republika Srbija je u obavezi da vodi politiku nataliteta, borbu protiv bele kuge, po sistemu - svako dete je drago dete, bez obzira na socijalni položaj roditelja i na druge specifičnosti.

Svako dete je željeno dete. Nama su potrebna deca i sva deca treba da budu, sa gledišta države i zakona, izjednačena i zato i vam i kažem, pošto je ovaj zakon, praktično, prati dete od šestog meseca života do polaska u prvi razred osnovne škole.
Članom 6. Predloga zakona vrši se intervencija na članu 15. stav 3. osnovnog teksta u skladu sa izmenama i dopunama koje su nedavno usvojene u Narodnoj skupštini, a tiču se osnova sistema obrazovanja i vaspitanja, i to poprilično deluje jasno. Ali, oni koji su bili protiv onog predloga zakona, valjda bi trebalo da budu protiv ovog predloga zakona u ovom delu.

Meni je drago što u ovoj raspravi ima puno amandmana sa svih strana, i poslanici vlasti i poslanici opozicije su podneli i svi su to podneli sa ciljem da se popravi tekst, mi iz opozicije malo da vas kritikujemo, pa ovi koji su sa druge strane, i oni da vas malo kritikuju, da utiču na vas da popravite ovaj predlog zakona. I to je dobra rasprava i dobro je što Arsić vodi ovako demokratsku ovu raspravu da sučeljimo mišljenja, da bi pomogli ministru.

Gospodine Šarčeviću, kada ste radili ovaj predlog zakona i one prethodne predloge, očigledno onaj ko vam je činio pomoć ili uslugu, ko se konsultovao, kako ste vi rekli, sa 22 državne institucije itd, očigledno nije konsultovao neke elementarne stvari. Znači, kada su u pitanju zaposleni, postoji Zakon o evidencijama u oblasti rada, gde je tačno navedeno šta se sve vodi, koji podaci se registraciju kada su u pitanju zaposleni.

Gospodine Šarčeviću, u Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o predškolskom vaspitanju i obrazovanju nema mesta za odredbu o upotrebi pečata. To treba da ide su statut predškolske ustanove.

Znate, ne može sve da se gura u zakonsku normu, jednostavno, ne može. Vi ste ovde to ubacivali. Neko vas je, ja vas ne optužujem, ali neko od ovih 22 je zakazao.
Evo, ovo što je obuhvaćeno članom 17. na koji se odnosi intervencija iz člana 8. Predloga zakona je dobar primer da je pola dobro, a pola ne valja. Pola koje je dobro to je ono što brišete, a druga polovina koja ne valja je ovo što dodajete.

Stvarno, gospodine Šarčeviću, nešto nije u redu sa ovim Predlogom zakona kada vas kritikuje i vlast i opozicija. Vidite i sami, skoro na svaki član Predloga zakona najmanje dva poslanika iz vlasti su podneli amandmane da vas upozore da nešto nije dobro. Hajde što nas iz opozicije ne slušate, to dođe nekako kao normalno, ali što ove vaše iz vlasti ne slušate, e to se zamislite, tu mogu da lipnu kraci, znate. Za čas, skupe se 126 i vas mogu da razreše.

Gospodine Šarčeviću, pošto je ovo predškolsko vaspitanje, svi ti programi koji se koriste imaju za cilj da na neki način kod te dečice podstaknu nešto što u krajnjem slučaju treba da bude reč odgovornost, i to društvena odgovornost. Kada su kod kuće sa roditeljima, babama, dedama, rođacima, to je jedna socijalna sredina u kojoj dobijaju neke navike koje možda i ne moraju da budu društveno prihvatljive i verifikovane i neophodne za obrazovni proces koji je sledeća stanica, odnosno sledeća etapa u njihovom razvoju.

Predškolske ustanove su dobre sa gledišta te socijalne klimatizacije deteta da shvati i ono što znači bezbednosti, da shvati šta to znači društvo, da shvati koje su to vrednosti koje društvo nagrađuje, a koje su to mane koje društvo na neki način kažnjava, a sve u cilju pripreme da dete kad krene u školu može da primi neophodnu količinu informacija, koje će u životu da predstavlja znanje i prihvatanje društvenih vrednosti.

Whoops, looks like something went wrong.