Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

To su programi vaspitanja i obrazovanja kod posebne kategorije dece koja se nađu u određenoj situaciji, ono što se kaže – ne daj Bože da neko bude u toj situaciji. Dobro je što postoji, i ranije je postojala ta specifičnost i to nije neki problem. Vi ste neznatno to nešto promenili.

U ovom delu koji ste menjali ima jedan deo koji mi se sviđa, što ste na prvo mesto stavili odgovornost Ministarstva, a ovo drugo je već problematično i zato smo to i obuhvatili ovim amandmanom. Međutim, i povodom one rasprave gde je bilo o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja skrenuo sam vam pažnju. Svaki državljanin Republike Srbije, svaki građanin, svako dete na teritoriji Republike Srbije kada ostvaruje neko pravo koje je garantovano Ustavom Republike Srbije i dignuto na nivo odgovornosti države, svi oni ta prava ostvaruju na svakom kvadratnom santimetru Republike Srbije u punom obimu, na jednak način i putem neke ravnopravnosti.

Lepo je što ste vi neke stvari ovde uradili, ali se stvarno postavlja pitanje da li je to moguće? Vi ste ovde ovom izmenom izbacili porodicu kao prostor gde može da se vrši ostvarivanje tih programa.

Samo ste terminološki to uradili, ali sam potpuno siguran da suštinski to niste izbacili, jer na nekim lokalitetima prosto ne postoji druga mogućnost, ne postoje ustanove društvene brige o deci, niti predškolske ustanove, a postoji obaveza države da bude ravnopravno i jednako za svu decu.

Tako da smo hteli samo da potenciramo ovo da Srbija ima neku svoju razuđenost, ima neki svoj kapilarni sistem, nije sve isto, da vam skrenemo pažnju da morate i u tom delu da vodite računa i da na drugačiji način pristupate lokalnim samoupravama, jer na čelu tih institucija, toga što mi zovemo vrtići i predškolske ustanove, svega i svačega ima u rukovodnom kadru. Kako se menja lokalna vlast, tako se menja ekspert, tako se menja stručnjak, da niko ne vodi računa o deci i o njihovim potrebama.
Ovaj amandman se odnosi na član 23. Predloga zakona, a to je u stvari član 43. osnovnog teksta. Inače, taj član se odnosi na saradnike, ali izmena koja se vrši, ne vrši se u pogledu saradnika i drugih saradnika, nego oko naziva tih drugih programa, sad su oni različiti programi obuke u okviru predškolskog programa.

Verovatno je to u skladu sa ovim Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i verovatno imate osnova da vršite ovu izmenu, ali i mi imamo potrebu da amandmanima obezbedimo i neko vreme.

Ja sam, prosto, iznenađen da ovde postoje poslanici koji su sami podneli više amandmana nego svi drugi poslanici i vi, ministre, nijedan amandman niste usvojili tim poslanicima, a još oni glasaju za vas. Izabrali vas za ministra, a vi njima odbijate amandmane? To nije korektno. Politički nije korektno.

Kada ljudi ulože toliki napor da vam poboljšaju tekst, pa uzvratite ljubav i usvojite neki amandman. Nemojte da ste tako kamenog srca, jer onda sledeći put ljudi neće da pišu amandmane, da vam poboljšavaju tekstove, nego će da pređu na opozicionu stranu gde mi pišemo amandmane da vam unakazimo zakone, a ja neću da vam se unakazi zakon, ja želim da taj zakon bude dobar. Znate kako je to u Srbiji, za čas su izbori, pa i vi odoste u bivše predstavnike režima. U ovoj zgradi su sve bivši predstavnici režima, počev od ovoga iza vas što klima glavom.

Eto, mi smo pokušali da vam pomognemo. Nije epohalna promena ako se promeni naziv planskog dokumenta, ali uvažavamo potrebu da treba da i naziv da se usaglasi sa nečim što je prethodno promenjeno.
Gospodine Milićeviću, stvarno mi nije jasno, predlagač zakona nije prihvatio ovaj amandman ili je prihvatio amandman? Ovde stoji da niste prihvatili amandman.

U obrazloženju kažete da se slažete. Mi smo u svađi oko roka. Vi kažete za dve godine od stupanja na snagu, donećete podzakonske akte. Ja sam predložio šest meseci, kažete da ćete se truditi da bude to, ne u roku od dve godine, nego nešto kraće. Sada ste tu našli neki odgovor.

Zašto je meni ovo važno? Da li vi zastupate devizu „brže, jače, bolje“ ili ne zastupate? Brzo ste uradili ove predloge zakona. Jako ste ih uradili, pošto je Ministarstvo napokon uzelo nadležnosti i očekujem da bude i bolje za šest meseci, a ne za dve godine.

Ili ste prihvatili onu drugu devizu „ovaj mandatni period Vlade će da se koristi da Srbija dođe do pred vrata EU“, a to je otprilike za dve godine, po onom obećanju iz 2016. godine, ali dobro.

Izuzetno mi je drago što niste prihvatili ovaj moj amandman, te smo tako jasno i glasno rekli ko je gde, a ne onako, ja podnosim amandmane, vi se slažete, ne prihvatate ih, ne podržavam ovu Vladu, a odbijate amandmane onih koji podržavaju vas. Prema ovome kako se vi ponašate, vaš čovek i ne sme da podržava. Vi mu odmah odbijate amandmane. Ili ne znam, uzimate neke druge kriterijume. Mislite da je ekskluzivno pravo za dobro samo na jednoj strani. Pa usvojite te amandmane, ne ovako nas da zbunjujete.
To je amandman na član 18. Predloga zakona koji pokušava da reguliše nešto što ima naslov „Raskid ugovora“. Kada se pogleda ovaj član, onda vidimo da termin „ugovor“ se uzima kao format za jedan papir, ali se zaboravlja da je ugovor zakon između ugovornih strana, a ovo što se sve navodi kao mogući razlozi za raskid ugovora, tu pa vidimo nešto drugo, da predlagač ne zna šta je ništavost, a šta je rušljivost.

Očigledno da je to nekako komponovano da liči na nešto, ali ja sada evo da podsetim predlagača da u ovom vašem konceptu dualnog obrazovanja trebalo bi da obezbeđujemo i kvalifikovane vozače i kvalifikovane rukovaoce građevinskih mašina i drugih mašina i sada mi kažite kako će u dualnom obrazovanju dete od 15, 16 i 17 godina da sprovodi praksu u saobraćajnoj firmi i da mu se plaća 91 dinar radni čas koji provede tamo, a poslodavac nema apsolutno nikakve koristi od njega, jer taj ne može da vozi na ulici jer nema vozačku dozvolu ili kod rukovalaca građevinskih mašina? Oni dobijaju nešto što je interna potvrda da je osposobljen. Ima 45 časova, rukovao je sa mašinom „Hitachi-MAN“. Svaki proizvođač ima u okviru prodaje svog proizvoda i posebno obučavanje, a to su neke moderne mašine koje menjaju po nekoliko desetina ili stotina radnika.

Nedorečen je ovaj sistem i to je ona osnovna primedba. Lepo ovo zvuči, ali u praksi ga nema.
Pa jeste, to je član 19 – raskid ugovora od strane škole. Obrazovanje jeste javno pravna stvar, a ne stvar obligacionih odnosa ili nečega što pripada ugovornom pravu. Međutim vi ste pokušali da to regulišete na ovaj način, pa ste naveli slučajeve kada raskid ugovora može da traži škola, a razlozi za raskid ugovora nisu na strani škole niti na strani poslodavca, nego mogu da budu i sasvim treće vrste.

Tu se vidi kompletan apsurd kada se obrazovni proces tretira kao ugovorni odnos, bez obzira da li je ugovorni odnos između škole i poslodavaca ili je ugovorni odnos između učenika ili ovoga što vi nazivate, poslodavca gde treba da se vrši praksa. I to je sada krunski dokaz nedorečenosti jednog sistema, koji će u praksi da stvori velike probleme, jer poluistina, polulaž, nedorečenost jednog sistema stvarno izaziva problem. Vi ste ovde napravili grešku što ste sve ovo digli na nivo zakona, iako je ovo suštinski materija za podzakonske akte, za programe obrazovanih institucija koje treba da imaju i jedan fleksibilan pristup, kako da se sprovede ta radna praksa za one obrazovne profile za koje je to potrebno.

Mene prosto čudi da se niste više opredelili za nešto što ima bolju tradiciju od nas, a to je stipendiranje učenika, uz obavezu da onaj ko plaća stipendiju ima pravo da iškolovanog učenika, majstora zanata drži u radnom odnosu najmanje u dvostruko dužem vremenskom periodu nego što je trajalo školovanje, jer mislim da je to mnogo bolji i stimulativniji i nešto što stvara mnogo veći motiv kod mladih generacija da sa ulaskom u obrazovni proces, za sticanje stručnog obrazovnog profila, već ima izvesnost da kroz tri, četiri godine počinje da radi u jednoj ozbiljnoj zdravoj firmi i da ima obavezu da šest do osam godina bude u tom radnom odnosu.

Zato kažem nama je bio potreban autentičan obrazovni sistem, koji liči na ovo što vi kažete da je dualno, kako bi zadovoljili pre svega onu stranu u ovom procesu, a to je obrazovna strana, to je učenik koji stiče znanja.
Član 20. Predloga zakona odnosi se na posledice raskida ugovora i sada se tu navode neke posledice. Za nas koji smo podneli amandman je važno nešto drugo. Svaki raskid ugovora, u zavisnosti od toga koji su razlozi, koja strana traži, da li su razlozi ništavost ili rušljivost, stvara odgovarajuće pravne posledice.

Generalno, pravna posledica jeste restitucija, da se sve vraća u pređašnje stanje. Naravno, moguće su i druge varijante, u zavisnosti od toga ko je kriv. Ali, kada se pogledaju sve pravne posledice raskida ugovora, onda vidimo da restitucija nije baš moguća, da su pravne posledice pogodile poslodavca, da su pravne posledice pogodile učenika na osposobljavanju uz rad, a da jedini koji nije pogođen pravnim posledicama jeste škola. Zašto? Do raskida profesori su primili platu. Vrlo prosto i jednostavno. Od raskida nešto drugo se dešava.

Gospodine Šarčeviću, Narodna skupština daje najveći doprinos tzv. dualnom obrazovanju. Vidite, mi ovde u ovim našim bifeima imamo ovu decu koja su na školovanju. Oni završavaju ugostiteljstvo, da budu konobari i to bi se reklo da jeste neko dualno obrazovanje, nema ugovora, ima mnogo više nekog automatizma. Svaka čast. Ali, 99,9% ljudi koji imaju ugostiteljske objekte, kafiće itd. nemaju ništa od tog obrazovanja, niti su konobari, niti su ne znam šta. Znate, i to na neki način čini ovaj koncept malo i besmislenim. Sada moram da vam kažem jednu stvar, ova deca u ugostiteljskoj školi, gospodine Šarčeviću, kada uče kako treba da se servira, imaju posebnu nastavnu lekciju pražnjenje pepeljare i oni u školi uče kako da se prazni pepeljara, a u praksi svuda je zabranjeno da se puši.
Ovaj član se odnosi na mogućnost da se ugovor o dualnom vaspitanju zaključi sa više poslodavaca, verovatno u skladu sa programom obrazovanja i ukoliko se ukaže potreba da ovaj praktični deo treba kod više poslodavaca da se radi. Međutim, pošto se radi o koncepcijskom neslaganju, mi smo, naravno, podneli amandman kojim smo tražili brisanje i ovog člana.

Ja vam samo skrećem pažnju na neka rešenja iz ovog člana da taj ugovor u ime maloletnog učenika zaključuju roditelji, a prema Zakonu o porodičnim odnosima, roditeljsko pravo obavljaju oba roditelja, pa razmislite šta može na toj relaciji da se desi sve oko toga što ste vi rekli da je forma ulaska u ovaj odnos ugovor.

Ali, ono što je po meni mnogo važnije, na šta treba skrenuti pažnju, jeste da u nekim zemljama koje su, naravno, mnogo razvijenije od nas, postoje neka rešenja koja nisu slična ovima, tako da pored obaveznog srednjeg obrazovanja, koje je poprilično razuđeno, može biti i stručno, može biti i akademsko ili opšte. Mnoge države dolaze do pravih zanatlija putem tzv. kurseva, jer nivo stečenog srednjeg obrazovanja omogućava da polaznik u nekoj drugoj ili trećoj etapi savlada neke kurseve i postane kvalifikovan radnik. Tako je nešto slično u Americi, jer kada imaju problem sa velikim brojem nezaposlenih, obično ti nezaposleni idu na neke prekvalifikacije, pa neki imaju i po deset kurseva, deset različitih osposobljenosti, deset različitih zanata.

Naravno, mogućnost da se putem kursa dođe do vrlo kvalitetnog radnika jesu tzv. interne diplome, interne kvalifikacije, a zašto ne reći i one kvalifikacije koje se stiču u kazneno-popravnim zavodima, gde je mogućnost da se sedam, osam zanata savlada, a u Turskoj čak, pošto dve i po godine služe vojsku, posle godinu dana, oni godinu i po dana provode na gradilištima u Rusiji i stiču sa radom i zanimanja tesar, zidar, betonjerac itd.

Znači, postoje različiti sistemi, ali svi koji su definisali te sisteme, vodili su računa o svom unutrašnjem stanju, mentalitetu, karakteru, ekonomskim potencijalima, mogućnostima i potrebama.

Samo da vam skrenem jednu, po meni vrlo važnu pažnju, mi možemo da obrazujemo čoveka i da on dođe na biro za zapošljavanje, a onda biro za zapošljavanje preuzima obavezu da ga dokvalifikuje, prekvalifikuje, i ta dokvalifikacija, prekvalifikacija da li traje tri meseca, šest meseci ili malo duže, naravno, ide na teret države, a kao krajnji rezultat ima neku diplomu, neko uverenje da je osposobljen.

Ako te stvari malo drugačije okrenemo, onda možemo pre nego što dođe čovek na biro za zapošljavanje isto te stvari da završimo kroz sistem obrazovanja sa praksom.
To je amandman na član 24. koji reguliše raskid ugovora od strane poslodavca. Sledeći član reguliše raskid ugovora od strane učenika, odnosno zakonskih zastupnika. Fali glavni član. Raskid ugovora zato što je prethodni ugovor raskinut.

Ako se raskine ugovor o dualnom obrazovanju, onda se po sili zakona valjda raskida i ovaj ugovor koji ima sa poslodavcem. To se podrazumeva, a ono što se podrazumeva treba i da se napiše u zakon da bi to činilo neku logičnu celinu.

Ali, to nije moj glavni prigovor i nešto što nas je pokrenulo da podnesemo amandman i na ovaj član Predloga zakona. Još jednom koristim priliku da se stvarno ogradim od nekih stvari koje se čuju ovde iz opozicionih redova, o eksploataciji i onim stvarima, mi želimo da ovo ostane u sistemu obrazovanja, školovanja, sticanja znanja i da tu nema mesta nekim kvalifikacijama da se izvrši eksploatacija radne snage, jer su to deca, učenici koji stiču znanja.

Ovo što nudite, neku materijalnu naknadu, to treba da bude samo stimulans kako bi mladi u tom stimulansu videli perspektivu za svoje radno angažovanje u budućnosti. Izglasaćete ovaj zakon, ali potrudite se da ti principi ostanu do kraja, da ne bude nekih devijantnih stvari koje će se dešavati u međuvremenu.

I dalje smatramo da postoji bolji sistem kako da se sprovede praktična obuka učenika, da li u školskim radionicama, da li na drugim mestima, da li kod nekih poslodavaca koji su tradicionalno osposobljeni za obrazovanje učenika, pa neka bude učenika i u privredi ali da bude.

Skrećem vam pažnju gospodine ministre, ako pratite ove reklame, videli ste kakva je reklama za „Megatrend“, sada se ne zovu više „Megatrend“, nego neki DŽon. Oni kažu upiši, znači položiš prijemni ispit, završi i crtica pali, znači idi u inostranstvo. Imate ovaj „Komtrejd“ koji takođe ima svoju školu za neke svoje potrebe. Oni se reklamiraju nemaš posao, nemaš devojku, upiši „Komtrejd“ i rešio si problem i posla i devojke.
To je član koji reguliše raskid ugovora od strane učenika zakonskog zastupnika, odnosno roditelja, da sad ne ponavljam naše principijelno neslaganje.

Međutim, meni bi, recimo, bilo vrlo interesantno da predstavnik predlagača nama objasni kako bi to u praksi izgledalo, recimo, kada je u pitanju obrazovni profil zdravstveni tehničar ili ono što mi kažemo medicinska sestra. To je srednja Medicinska škola i od prvog razreda se podrazumeva praksa da se ide u neku bolnicu, kliniku, gospodine Šarčeviću, i oni tamo stiču praktična znanja. Sad me interesuje, kako će bolnica njima da plati 91 dinar po radnom času, kada naše zdravstvo, znate u kakvom je stanju, ili kako će Narodna skupština da plati 91 dinar po radnom času ovim dečacima konobarima koji su na praksi u Narodnoj skupštini, kada 91 dinar ne dobijaju i ovi konobari što rade u Skupštini?

To su, recimo, neka praktična pitanja na koja bi trebalo da dobijemo neke odgovore. Zašto da onda, ako dobijemo kvalitetne odgovore, onda možemo mnogo glasnije da reklamiramo ova stručna zanimanja i ove obrazovne profile.

Inače, gospodine Šarčeviću, u Nemačkoj medicinska sestra sada je viša škola ili fakultet. Mi imamo nekoliko ovih fakulteta koji obrazuju taj kadar, ali obrazuju za Nemačku, ne za Srbiju, čak i Nemačka njima plaća jedan deo školovanja iako oni privatno nešto plaćaju. Diploma koju dobiju ovde je odmah sertifikovana, nostrifikovana i u Nemačkoj, i to je recimo dobar primer dualnog obrazovanja, ako mogu tako da kažem.

Ali, mi to ne možemo da obezbedimo za konobare, za druge medicinske sestre, kako za automehaničara, objasnite mi molim vas, kada i oni koji im drže predavanja u srednjim školama ne znaju kola da poprave.
Član 26. odnosi se na, verovatno, pravne posledice raskida ugovora između poslodavca i učenika. Vama je već poznato da imamo to koncepcijsko neslaganje, a ja bih mogao nešto malo da vam objasnim na bazi nekog ličnog iskustva, pošto je moj celokupni obrazovni proces bio praćen nasiljem u porodici, po novoj terminologiji. Niti sam nešto Bog zna šta voleo knjigu, pa pod nasiljem sam morao da završim i da diplomiram u 23 godini, samo da mi ne zvocaju u školi više i da mi ne pričaju. Smejte se vi, smejte. Danas, pod tim kriterijumima, moj otac i majka bi bili na izdržavanju doživotne kazne zatvora. U takvom se stanju mi danas nalazimo, pa smejte se vi.

E sad, gospodine Šarčeviću, kada neko čuje da 91 dinar može da zaradi po radnom času, on će da gleda da ide za onaj obrazovni profil da se školuje gde će imati šest časova dnevno praktične nastave, što je 500 i nešto dinara svaki dan da mu calne u džep, da kaže mami i tati – nisam ja izdržavano lice, ja mogu čak i vas da izdržavam, imam za cigarete i za ono usput. Ali, da li je on motivisan da savlada te veštine da bude najbolji majstor u tome, to niti vi, sasvim razumljivo, niti bilo ko od nas ima bilo kakvu garanciju. Znači, ovaj motivacioni faktor materijalne prirode je prolaznog karaktera.

Nešto da vam sad ja kažem, pošto se baš i ne bavim nešto prosvetom, niti nekim vaspitanjem, niti obrazovanjem, ja sam moju decu instruirao tako što sam od njih tražio da se opredele u daljem školovanju za onaj obrazovni profil koji vole, koji žele da rade. Uslov je bio da budu uporni da u tom poslu budu najbolji, pa da li si moler, da li si atomski fizičar, nije bitno, bitno je da sledećih 35-40 godina sa zadovoljstvom ideš da radiš svoj posao.
Član 5. je korektno napisan u smislu sistema koji se promoviše ovim predlogom zakona. Ali, pošto mi osporavamo ceo ovaj koncept, naravno da smo podneli amandman gde tražimo da se briše i ovaj član koji se odnosi na planove i programe nastave i učenja.

Samo da, jednostavno, dopunim ono naše osnovno mišljenje o ovom predlogu zakona. Dualno obrazovanje bi trebalo da znači da postoje dva obrazovanja. Međutim, ovde nema dva obrazovanja, postoji jedno obrazovanje i praktična nastava. To ništa nije novo, to postoji kod nas odavno i treba da postoji. Kroz praktičnu nastavu treba da se savladaju te manuelne i druge sposobnosti i veštine, kako bi ono što je, hajde da kažem, teorijsko znanje iz klupe moglo da se i praktično primeni, a da se tokom obrazovanja i ovo je samo obrazovanje i ništa više drugo, učenik koji treba da stekne znanja, stekne i potrebne veštine da ne bi stradao na strugu, na nekoj drugoj mašini kada se bude eventualno zapošljavao kao osposobljeno lice za rad.

U tom smislu moram samo da vam skrenem pažnju, nepotreban je ovaj zakon. Nije potreban ovaj zakon. U dosadašnjoj našoj praksi taj deo obrazovanja koji je praksa, nešto nije u redu, to treba eventualno popraviti i omogućiti da sa veštinama učenici, a ceo obrazovni proces se zasniva na sticanju znanja, znanja, znanja i veština i manuelnih, itd.

Ovo ste digli potpuno nepotrebno na jedan nivo. Očigledno da je potrebna javnost, da je potreban neki publicitet, kao da se nešto epohalno dešava u skladu sa nekim evropskim standardima, nekim tekovinama. Nikakva to tekovina nije, nikakav to standard nije. To je nešto što je oduvek postojalo i postoji.

Ne bih prenosio neka lična iskustva, pošto sam od rane mladosti bio suočen sa ovim što se zove učenje i praksa. Samo želim da skrenem pažnju, nama jesu potrebni ti kadrovi, koji kada završe obrazovni proces, mogu da se uključe u proces proizvodnje. Naravno, neće se oni uključiti sa onom serijskom proizvodnjom, kao što to ima čovek koji deset godina radi na određenom radnom mestu, ali da ima osnova predznanja da može da bude kvalitetan radnik koji ne ugrožava niti mašine, niti radni proces, a niti svoje zdravstveno stanje.

U tom smislu, mislim da je najveći nedostatak ovog koncepta što ste izašli iz prostora prosvete i obrazovanja. Molim vas, najduže šest časova dnevno, najduže 30 časova nedeljno? Verovatno to neće biti u toj količini, ali sama pomisao da najduže šest sati dnevno neko ko je u obrazovnom procesu treba da bude na praksi gde treba da radi. Tu se javlja i škart, tu se javlja i greška, svašta se tu javlja. Onda, da bi se to stimulisalo na neki način, ide se sa 70% naknade, a to je 91 dinar po radnom času. Kao to će biti neki stimulans.

Neki moji prethodnici su pomenuli nešto što se ranije dešavalo. Pa, mi smo pri velikim fabrikama, holdinzima ili sourima svojevremeno, imali obrazovne institucije, mašinske centre, u Rakovici, u Elektronskoj industriji, i bila je prava jagma da deca posle osnovne škole upišu tu zanatsku školu kako bi se osposobili, jer znaju kada završe taj obrazovni proces da su i radno osposobljeni, da sutra odmah mogu da nastave sa radnim odnosom u dotičnoj firmi.

Mi danas, nažalost, nismo u situaciji da tako nešto radimo. Zašto? Zato što ne postoje ti nosioci ekonomskog razvoja, veliki privredni sistemi. Kod nas se javlja jedna mentalna greška. Mi smatramo da možemo izaći iz ekonomske krize stranim direktnim investicijama. Aman, ni jedna država na kugli zemaljskoj stranim direktnim investicijama iz inostranstva nije izašla iz ekonomske kriz. Mi to treba da koristimo, ta iskustva, da tražimo svoj neki put koji treba da uvažava ova leva, desna, severno-istočna itd. gibanja koja idu prema nama. Koliko da uhvatimo priključak, da ne kaskamo, ali moramo da imamo autentični svoj razvojni put, prilagođen socijalnom okruženju i ekonomskoj situaciji. To je osnovni nedostatak ovog koncepta dualnog obrazovanja.

Dualno, to znači da ima dva obrazovanja. Ovde nema dva obrazovanja, ovde je jedan obrazovni proces. Jedan je u učionici, a drugi je u proizvodnom pogonu, gde motoričke sposobnosti treba da dođu do izražaja. Bez obzira što su zastarele mašine, ali učenik u toku procesa ima da shvati šta je ta mašina, koje su njene performanse, koje su opasnosti po okolini, šta je važno da bi se napravila dobra serija, kvalitetna serija, dobri proizvodi itd.

Treba da imate u vidu, gospodine ministre, mi imamo sada železničku školu, pa imao ovu stolarsku školu, ali niko od njih ne ide da bude železničar ili stolar, nego kada to završi ide na kurs da bude policajac. Valjda ste upoznati sa tim. Vi u Rakovici imate veliki centar obrazovni. Čemu on sad služi kada je sve zatvoreno? Javiće se neki strani investitor ili Privredna komora, koji će da kaže - ma nemojte molim vas oko toga. To nije rešenje. Autentičan put je rešenje.
Ovim članom je predlagač u okviru zadate teme hteo da propiše neke minimume i neke maksimume i verovatno ima puno tih specifičnosti zašto je bilo potrebno da se kaže do šest sati, do 30 časova nedeljno i ne želim da ulazim u to, ja ne delim mišljenje mojih prethodnika o eksploataciji, već insistiram na tome da ovo treba, u suštini da bude i samo treba da bude obrazovni proces i ništa više drugo.

Donekle, ja imam razumevanja za predlagače zakona, što ta stručna zanimanja nisu popularna i treba nekako učiniti to dostupnim i interesantnim za mlade generacije, i da imaju potrebu da u ovaj sistem uvežu i državu i ono što su paradržavni organi, pa čak i ono što je privreda, kako bi se što veći broj mladih ljudi opredelio za te zanate, za ta stručna zanimanja, da negde pre 20 godine reguliše svoj radnopravni status. To opredeljenje, u krajnjem slučaju i nije toliko loše. Međutim, osnovni nedostatak ovog predloga zakona, da li je to u stvari moguće, on uopšte nije prilagođen postojećem socijalnom okruženju.

Skrenuo bih pažnju, na eto jedno iskustvo iz inostranstva. Tokom boravka u inostranstvu, pre nekoliko godina, u jednoj porodici, najmlađi sin je završavao osnovnu školu i onda je tati rekao – naš profesor kaže da kada se budemo opredeljivali za srednje škole da ne idemo u ove opšte, nego da idemo u zanatske škole, zato što se u Nemačkoj predviđa da u narednih deset godina neće biti posla za vrhunske intelektualce, ali će biti posla za one ljude koji imaju bravarski i ove druge zanate. Naravno, nemam nameru da upoređujem nas i Nemačku, jer to je neuporedivo, ali nama trebaju originalno strateško planska dokumenta, na osnovu kojih bi mogli da usmeravamo obrazovni proces.

Nažalost, naš obrazovni proces još uvek ima jednu veliku bolest, a ona se zasniva da li je obrazovanje na tržištu. Mi imamo jedan deo obrazovanja koji je na tržištu, kojim se bave privredna društva, a privredna društva se time bave da bi zaradili, da bi ostvarili dobit i imamo pretežni ili dominantni oblik obrazovanja koji u javnoj svojini, gde osnovna funkcija nije dobit nego znanje i prenošenje znanja. Dokle god ta dva obrazovna sistema paralelno funkcionišu i međusobno konkurišu, svi naši obrazovni procesi biće u magli zato što osnova tog obrazovanog procesa nije na principijelan način regulisana.
Mi samo amandmanima nastavljamo ono što smo najavili u načelnoj raspravi. Sve ovo što ste razvrstali kao norme i kao odredbe ovog predloga zakona ne dostiže taj nivo da kao oblast može da bude poseban zakon. To je prvi veliki nedostatak. Drugi još veći nedostatak ovog predloga zakona jeste praktično nedorečenost, nešto što kod nas već decenijama postoji kao obrazovanje i stručna praksa radi sticanja obrazovnog profila iz nečega što laički kažemo zanati. To kod nas postoji. To treba da se podigne možda na neki malo veći kvalitet, ali to je pre svega zadatak obrazovnih institucija. Treći možda i najveći problem jeste što u ovo ubacujete Privrednu komoru koja suštinski ne bi mogla da bude vršilac javnih ovlašćenja, zato što je ona pravno lice sa statusom udruženja građana. Ja ne sporim da u unakaživanju komorskog sistema za proteklih deset godina je Privredna komora dobila nešto što je potpuno nespojivo sa delatnošću Privredne komore, a to su licence za promet nekretnina, pa obezbeđenje i da ne ređam dalje.

Ne bi bilo dobro da nešto što je eminentno, pripada obrazovanju, ide nevladinoj organizaciji, a da se pri tom izbegava Zavod za tržište rada, kao nezaobilazna institucija. Ja moram da vam skrenem pažnju da obrazovne profile definiše država, šifre zanimanja definiše država, privreda, pa ako može da se kaže i Privredna komora iskazuje samo svoje potrebe, a sve se realizuje na nekoj drugoj relaciji. Ja ovo tumačim da ste došli do zaključka da ukoliko treba da se koriste neka sredstva iz inostranstva, treba da i terminološki i putem zakona to su usaglasite sa zahtevima koji dolaze sa strane, da bi koristili neka sredstva, a verujte, veliki broj odredbi je neprimenjiv, pogotovo onaj deo gde licence treba da daje Privredna komora za neke koji učestvuju u obrazovanom procesu. Pa, to je svojevrsna negacija postojećih obrazovnih institucija.
Po članu 4. Predloga zakona vrši se intervencija na članu 106a osnovnog teksta ovog zakona, i šta je karakteristično za ovu predloženu izmenu – da nedorečena odredba člana 106a, pravi se još ne razumnijom sa ovom dopunom. Samo da podsetim, to se odnosi na mogućnost da se zaključi ugovor o stručnom osposobljavanju bez naknade, radi stručnog osposobljavanja, odnosno sticanja radnog iskustva i uslova za polaganje državnog stručnog ispita.

Sa ovim članom 4. ova komplikovana situacija se čini još komplikovanijom zbog ove Nacionalne akademije, i ugradnjom ovih novih stavova, praktično, gubi se suština i srž ideje koja treba da bude prisutna u članu 106. A to je priprema radi polaganja državnog stručnog ispita. Državni stručni ispit je propisan aktima Vlade Republike Srbije i nema tu mesta za Nacionalnu akademiju. Nema mesta, uopšte. Sad se vraćamo na ono što smo vam pre nekoliko dana pričali. To je maksimum u obrazovanju koji može da se sprovede u nekom državnom organu. To je maksimum. Sve ovo drugo, radionice, igraonice, naknadno što idete preko te vaše agencije, odnosno akademije je nešto plus. To plus vam koristi da perete pare iz inostranstva koje dobijate, jer trebate da transformišete državnu upravu u Republici Srbiji da ona bude kao pljunuta administracija koja postoji u Briselu.

Pa, mi zbog toga podnosimo ove amandmane. Ne želimo da oponašate Brisel. Niko od članova EU nije zadovoljan sa briselskom administracijom. Niko, zapamtite. Ona se odmetnula, ona se izdigla iznad svih institucija EU. Onda ćemo imati situaciju da administracija u Briselu sa administracijom u Srbiji kroji kapu, a da ni Skupština, ni Vlada, ni ministri, niko se ne pita da li je to stvarno potrebno i da li to treba tako da izgleda.
Ovaj član pripada tzv. prelaznim i završnim odredbama Predloga zakona.

Gospodine Milićeviću, evo, ja ću da počnem da čitam. Kaže ovako: „Propisi doneti do dana stupanja na snagu ovog zakona nastavljaju“. Znači, propisi nastavljaju.

Ne znam kako je ovo moglo da prođe Sekretarijat za zakonodavstvo i kako je moglo da prođe na našem Odboru, koji vodi računa o pravno-tehničkim aspektima Predloga zakona i onim našim jedinstvenim merilima metodološkim za pisanje propisa koji dolaze na dnevni red Narodne skupštine, ali sad smo shvatili da propisi nastavljaju.

Nije naglasak na propisima, valjda je naglasak da organi koji treba da postupaju u nekom interregnumu nešto primenjuju? Očigledno da vi kao predlagači imate grupu ljudi koji ono što je žargonski pretvarate u obavezujuće norme. Donekle ste u pravu, norme treba da komuniciraju sa svakodnevnim životom, ali nije stvar u terminima, stvar je u logici. Ovde logika očigledno nije dobra stvar.

Međutim, mi nismo podneli samo zbog ovoga ovaj amandman. Podneli smo zato što se ne slažemo sa idejom formiranja Nacionalne akademije za javnu upravu, o čemu smo poprilično ispričali i naveli koji su glavni razlozi, ali ja vas molim samo zapamtite glavnu stvar. Od EU neće biti ništa, od tog puta neće biti ništa, a onda će da se uskrate i te donacije i ti krediti i onda sve pada na teret građana Republike Srbije.