Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

To je član koji se odnosi na prelazne i završne odredbe, i evo, za selekciju i akreditaciju predavača. Znači, treba da se izvrši selekcija. I upućuje se javni poziv, to je prvi stav. Znači, Nacionalna akademija postaje zavod za selekciju.

Treći stav je vrlo važan, gde oni koji su i do sada selektovani i koji drže predavanja u 2017. godini, kao selektovani nastavljaju i dalje da drže predavanja. Tu su selektovani maja meseca ove godine, gospodine Ružiću, i CRTA i Evropski pokret u Srbiji, tako da ste vi, praktično, Ministarstvo, Nacionalna akademija buduća, protočni bojler za pare iz EU. Pošto ne mogu direktno da daju nevladinim organizacijama, onda oni, fol kao nešto uče državne službenike prema programima, a kako ih akreditujete? Pa, evo imali ste onaj prvi poziv maja meseca, pa se javilo njih 15, prošli su 10, pa onda ovih dva napisali prigovore, pa ovi iz EU pozvali, pa su rekli – morate i ova dva da stavite tamo, kako mi njima da isplatimo pare za ono što su uradili ovde.

To je cela suština ovih izmena Zakona o državnim službenicima i onog zakona o Nacionalnoj akademiji – kako da se finansiraju nevladine organizacije, koje van državne uprave uče, ili bi trebalo da uč,e državne službenike kako da primenjuju propise. Koje propise, Republike Srbije ili propise EU? Eto, to je ta priča.

To će da bude drži vodu dok majstori odu. Dokle bude nešto malo parica iz EU, a imate šest ugovora zaključenih sa EU kako da se transformiše državna uprava u Republici Srbiji, kako javni sektor da se prilagodi EU. Biće nekako. Kad to pukne, svi će oni da dobiju otkaz u državnoj upravi.
Mi smo u načelnoj raspravi rekli da se protivimo donošenju ovakvog jednog zakona, jer ne vidimo kakva bi bila svrha uopšte ovakvog zakona, gde se formira ta tzv. nacionalna akademija za javnu upravu.

Skrenuo bih pažnju predlagačima da smo u obrazloženju ovog našeg amandmana dali jedan prikaz na šta će da liči ta akademija, jer ta akademija će da bude u stvari, jedan protočni bojler, gde će značajna sredstva da se raspodeljuju i nevladinim organizacijama, poput CRTE, pa onda Evropski pokret u Srbiji, Centar za evropske politike, Trag fondacija, Grupa 484, jer navodno oni su van javne uprave osposobljeni da drže predavanja i da obrazuju ljude koji rade u javnoj upravi. To je prosto logički nemoguće.

Usvajajući ovaj naš amandman Srbija bi napravila uštedu od četiri miliona, direktno u 2017. godini, a i svake sledeće godine značajna sredstva bi se ušparala. Moram samo da dopunim, da ovo što bi se ušparalo nisu sredstva Srbije, to su sredstva koja je Vlada Republike Srbije obezbedila zadužujući se kod evropskih institucija, jer ovo obrazovanje, usavršavanje, je interes EU, da državni službenici budu, otprilike, isti onakvi kakvi su službenici u Briselu u evropskoj administraciji. Mi se protivimo formiranju jedne paradržavne, neformalne obrazovne institucije.
Mi amandmanom tražimo da se briše član 5. koji ima naslov „saradnja i kontinuirana stručna podrška“, zato što smo protiv uopšte ove ideje oko formiranja ove nazovi nacionalne akademije.

Moram da skrenem pažnju da ste vi zamislili nacionalnu akademiju kao posebnu organizaciju, znači upravna organizacija koja se bavi stručnim i poslovima izvršavanja nečega što je izvršna funkcija sprovođena, izvršavanja nekih odredbi, nekog zakona.

Međutim, kada pokušavate da definišete koji su to stručni poslovi, vidite da tih stručnih poslova u stvari nema, jer je nacionalna akademija zamišljena kao posebna organizacija sa statusom pravnog lica koja je, pod navodnicima, protočni bojler za sredstva. Podsećam ove malo starije poslanike koji su u ovoj zgradi bili ovde, mi smo četiri ili pet zakona doneli gde smo ratifikovali neke sporazume sa raznim bankama EU, gde je Srbija obezbedila sredstva za transformaciju javne uprave, državne uprave, itd.

Ovaj zakon se javlja, pre svega, kao potreba stranih investitora da uvedu u red trošenje tih sredstava. Ali, istovremeno, oni insistiraju da se preko ovog, ako mogu tako da kažem, provizorijuma, finansiraju i njihovi prvoborci, to su nevladine organizacije.

Gospodine Ružiću, mi smo podneli 19 amandmana i u svakom amandmanu smo dali obrazloženje, ono što piše u strategiji reforme državne uprave. Vi ste junački odbacili sve ove naše amandmane i praktično ste negirali vašu strategiju. U celokupnoj strategiji reforme državne uprave, najviše dve rečenice postoje o nekom provizorijumu za edukaciju državnih službenika. Sve drugo su ozbiljne primedbe da se ne zna koliko ima javnih agencija, da se ne znaju ni nazivi organizacionih jedinica i da ne ređam dalje šta se sve ne zna.

Moram da vam skrenem pažnju. Ovo će ljudima koji su, sa malo većim brojem godina, biti poznato. Nekada stručno usavršavanje stručnih ljudi uopšte, da li u privredi ili u državnoj upravi, vršeno je preko savremene administracije privrednog pregleda, jer i to su bile svojevrsne tezge, gde nekoliko profesora ili ljudi od iskustva, ili iz suda, ili iz državne uprave, naprave nekoliko prikaza kako treba tumačiti pojedine odredbe nekih novih zakona. Onda se organizuje savetovanje na Kopaoniku, na Zlatiboru, to plaćaju firme, to je plaćala državna uprava. E, sada, to treba da zameni ova nacionalna akademija i ona treba da bude praktično raskrsnica, gde bi opet kao nekada davno, vi morate da znate, mi smo pisanje nacrta zakona plaćali Hiberu, Gaši Kneževiću, Oliveru Antiću, onom Đurđeviću. Znači, to je jedna ekipa lešinara koja može da uzme pare koje dolaze iz inostranstva. Sad to treba da se stavi u instituciju, jer EU ne veruje kako se troše te pare.

Malopre sam vam rekao, već sada postoji taj sistem. Taj sistem je zaživeo pre nego što je gospodin Ružić došao. On je samo nastavio ono što je prethodni ministar radio. Videćete, tu se pojavljuju vrlo slikoviti stručnjaci. Malopre sam vam rekao ko su ti stručnjaci, recimo, Udruženje Narodni parlament, Centar za istraživanje u politici Argument, zatim Grupa 484, Trag fondacija, Centar za evropske politike, Evropski pokret u Srbiji. Evropski pokret u Srbiji treba da obrazuje naše javne službenike. Odakle vam ta ideja? Ko su oni? I, šta se svodi? Nametnuće se obaveza i javnim službama i autonomnoj pokrajini i jedinicama lokalne samouprave u budućnosti, da oni obezbeđuju sredstva da bi njihovi išli na te kauče, kouče, čikoše, itd, itd.

O čemu se radi? Dokle dolaze pare iz EU, ovo će nekako, što bi rekli mladi, da šljaka. Kad nema tih para ili kada te pare pokupe predavači iz inostranstva, šta ćemo onda? Koja su to znanja koja treba da se steknu?

Još jedna fundamentalna greška koja se provlači godinama kroz naše propise. Zamislite, ne može biti direktor u javnoj službi, ukoliko nije završio kurs za direktora. Po zakonu, uslovi za zasnivanje radnog odnosa i za izbor nekih poslova jesu školska sprema, radno iskustvo. Ove interne kvalifikacije, potvrde da je bio prisutan na nekom predavanju, na nekom seminaru, to ne može da dobije državnu afirmaciju i državnu obaveznost. Ovo je najobičniji provizorijum koji će mnogo da košta. U ovom trenutku košta do poslednjeg evra poreskog obveznika EU, ali onda ima da se prebaci i na poreske obveznike Republike Srbije.
Ovaj član se odnosi na posebna stručna tela. Mi smo amandmanom tražili da se briše i ovaj član, s obzirom da ne prihvatamo uopšte ovakav Predlog zakona i ovaj koncept. Mi smo dali u obrazloženju ono što je stav predlagača povodom pitanja javne uprave uopšte, tako da, ne usvajajući ovaj naš amandman, oni su praktično negirali sve ovo što je napisano u njihovoj Strategiji za reformu državne uprave i u Akcionom planu, za reformu državne uprave.

Međutim, koristim priliku da vam skrenem pažnju da mi imamo veliki broj stručnjaka koji su, hajde da kažem, osnovno završili fiziku, mašinski inženjeri su itd, i mašu ovde po Srbiji sa nekim specijalnim diplomama da su majstori za reformu državne uprave. Tako, recimo, onaj Jeremić, tako je, recimo, kod Šutanovca. Svi imaju neku specijalizaciju vezanu za državnu upravu. Formalno–pravno oni ispunjavaju uslove da budu kouči, znači, čikoši. Mogu i to da budu. Vi možete i njih da angažujete. Zašto? Zato što već prema postojećem pravilniku, moram da vam skrenem pažnju, imate sada Pravilnik o kriterijumima i uslovima za akreditaciju realizatora programa stručnog usavršavanja službenika u jedinicama, recimo, lokalne samouprave.

Gospodine Ružiću, to je doneto pre nego što ste vi izabrani za ministra. Prethodni ministar je to izabrao. U tom pravilniku postoje kriterijumi za pravna lica i imate kriterijume za fizička lica. Evo ga, kriterijum – uslovi za akreditaciju fizičkih lica jesu: da ima najmanje završeno srednje obrazovanje. Znači, ovaj nuklearni fizičar sa Kembridža, koji ima subspecijalizaciju za državnu upravu, on bi tu bio turbo osposobljen. Tu su, naravno, i kadrovi Sonje Liht, oni su svi eksperti za državnu upravu, znaju to.

U tu grupu dolaze vam i ovi menadžeri, menadžment. Imamo menadžment u obrazovanju. Ne bi me iznenadilo da se uvede menadžment u upravi. Imamo i menadžment u bolnici, svuda imamo menadžment, sve menadžere. To je ono – skupe se, naprave neku diplomu i oni mogu da drže predavanja. Naravno, drže predavanja za pare, ne drže predavanja zato što vole EU. Ne rade oni to džabe to u ime EU, nego EU njima daje pare, ona ih uputi na ministarstvo, sada na Nacionalnu akademiju i onda to dođe kao onaj bojler. Pustiš hladnu vodu, ubaci EU struju i oni prime toplu vodu. I vi mene terate da ja glasam za zakon o bojleru sa toplom vodom. Naravno da mi srpski radikali to ne možemo da podržimo.
Gospodine Marinkoviću, u Republici Srbiji u toku su veoma značajne reforme u različitim društvenim oblastima, od kojih je proces evropskih integracija jedan od najvažnijih za donošenje kvalitetnih odluka, što se prvenstveno odnosi na sposobnost javne uprave da se usvojeni propisi, odnosno javne politike u potpunosti dosledno primenjuju u praksi. Nužno je postojanje i administrativnih kapaciteta, kao jedan od kriterijuma za prijem u EU.

Vlada reformu javne uprave i evropske integracije posmatra kao dva međusobno povezana i uslovljena procesa, pismo-glava. Iako u oblasti sistema javne uprave, na evropskom nivou ne postoji odgovarajuća tekovina evropskog prava, ipak su usvojeni i postoje izvesni principi i načela EU. To je glavni razlog zašto se donosi ovaj zakon. Znači, mora i ovaj zakon da se donese po nalogu EU.

Što se tiče člana 13. gospodine Marinkoviću, on jeste da pripada prelaznim i završnim odredbama, ali on kaže da će i dalje da se primenjuju programi koji postoje. I, evo gospodine Ružiću, jedan od programa koji obavezuje vaše ministarstvo.

To je upravljanje sistemom javnih politika. Praćenje sprovođenja, vrednovanje i izvršavanje u procesu upravljanja javnim politikama. Cilj - unapređenje kapaciteta polaznika za praćenje. Očekivani ishod – po završetku seminara polaznici su ovladali osnovnim koncepcijama. Sadržaj, pojam i vrste pokazatelja učinka, pa sada nabraja se. Ciljna grupa – rukovodioci i državni službenici koji rade na poslovima planiranja i praćenja ili učestvuju u planiranju u organima. Oblik stručnog usavršavanja – nema kouč, nego stručno usavršavanje državnih službenika će se obavljati putem instruktivnih seminara, gospodine Ružiću.

Metode i tehnike, interaktivna predavanja, radionice, diskusije, studija slučaja, veličina grupe gospodine Ružiću, do 25 polaznika. Trajanje, dva dana i 11 sati. Zašto sam ovo pročitao? To je isto kao kada je ona rodbina Olje Bećković, koja se bavila edukacijom, morala putem javnih nabavki da obezbeđuje posao kod javnih preduzeća i oni su isto obučavali rukovodioce. Prvi čas je bio Kopaonik, kako da se što bolje upoznaju. Drugi čas je bio, kako što bolje da ručkaju. Treći čas je bio, kako da večeraju. Sutradan je bilo neformalno druženje, poslepodne da razmene telefone i oni kao menadžment javnog preduzeća da budu u neprekidnim komunikacijama, jer uspeh firme i savladavanje standarda EU zavisi od njihovih dobrih prijateljskih odnosa.

Eto, to finansira EU, kao što je finansirala i formiranje agencija i drugih paradržavnih organa, kako bi napravili kapilarni sistem, sistem koji ne bi mogao da kontroliše ni jedno ministarstvo, niti Vlada, kako u ovoj zemlji ne bi vladao onaj ko dobije narodno poverenje i dobije sve instrumente da vlada, nego kapilarni sistemi pod upravom EU. Zato je dobro, bez obzira na ova poglavlja i na ovo što se s njima dogovarate, da se ovaj zakon ne donese, jer imaćemo veliku materijalnu štetu, duhovnu štetu, a da ne pričam o profesionalnoj šteti, jer u evropskoj administraciji niko ništa nije do sada uspeo da nauči od tog nekog evropskog administrativnog prava, jer ono u EU i ne postoji kao nešto što je kodifikovano.
Ovo je član koji reguliše preuzimanje od Službe za upravljanje kadrovima i ja ću samo da pročitam ovo obrazloženje. Mene prosto iznenađuje da niste prihvatili ovo što smo naveli.

Znači, zapažanja dugogodišnjih državnih službenika, odnosno zaposlenih u javnoj upravi su sledeća. Pretežno se u javnoj upravi zapošljavaju kadrovi sa raznim diplomama na određeno vreme i po nekim ugovorima. Ma gde da se rasporede, njih ne interesuje posao koji ne znaju da rade, ali ih ne interesuje niti da nauče da rade. Svako povećanje posla direktno se održava na zatrpavanje onog malog broja zaposlenih koji znaju da rade. Znači oni su kažnjeni, ovi što znaju da rade. Tako imamo u javnoj upravi zaposlene kojima niko ne sme da uruči predmet da ga urade, jer se zna da nikada neće biti urađen, ali oni kadriraju i bore se za rukovodeća mesta u hijerarhiji. Na višim pozicijama niti rade, niti snose odgovornost. Zato svi oni koji znaju posao i rade jedva čekaju da napuste javnu upravu, jer ne mogu da izdrže na poslu. Osim toga, novozaposleni koji ne rade praktično su glavni razlog što je došlo do smanjenja plata u javnoj upravi, jer se iz limitirane i ograničene mase sredstva za plate plaćaju i više i bolje oni koji ne rade.

Znači, to je ne samo percepcija, utisak, to je poprilično činjenično stanje u javnoj upravi. Jedan od mojih kolega je malopre rekao da imamo paradoksalnu situaciju, da onaj ko radi u lokalnoj samoupravi u upravi, ukoliko zakasni na posao, može da se desi da tog dana nema stolicu gde da sedne, jer su uprave prebukirane. Ali, ima još gora stvar, u toj i takvoj upravi postoje ljudi koji ne znaju da donesu rešenje u upravnom postupku, praktično ne znaju ništa iz nadležnosti lokalne samouprave. Ništa bolja situacija nije ni kada su u pitanju državni službenici koji rade u državnoj upravi ili pokrajinskoj upravi.

Ako neko misli da na ovaj način i ovakvim predlogom zakona može da otkloni taj fundamentalni nedostatak, taj se grdno vara, zato što je ovaj zakon potreban zbog EU, zbog poglavlja, zbog iskorišćenih sredstava i sredstava koja će tek da se koriste kako bi se izvršila unifikacija naše državne uprave da bude kao pljunuta administracija briselska. Zbog toga mi podižemo glas i protiv smo ovog zakona, jer smatramo da postoje mnogo bolji načini i bolja rešenja da se dođe do kvalitetnih ljudi koji bi radili u državnoj upravi.
Ovaj član se odnosi na obavezu usklađivanja sistematizacije kod ova dva, hajde da kažem, organa. Ali, pošto mi tražimo da se ovaj zakon praktično ne donese, da se pomeri, jer nam ovakav zakon stvarno nije ni potreban, onda ja moram da vam skrenem pažnju da se veliki rizik preuzima ukoliko posebnim zakonom stvorite obavezu za Republiku Srbiju. Bez obzira na to da li će ovaj zakon da zaživi, kako će da zaživi, on će da stvori relativno dugu obavezu Republici Srbiji. To da znate.

I ovo što budete napravili, teško da će da se demontira, a biće potrebno da se demontira. Zašto? Pa evo, gospodine Ružiću, izražavam verovatno stav svih poslanika u Narodnoj skupštini, da li vi možete nama da dostavite na jednom papiru, mada je teško da stane to na jednom papiru, kakva je organizacija državne uprave? Da kažete – ministarstvo, pa to ministarstvo ima organe uprave u svom sastavu, pa da navedete, pa da navedete posebne organizacije, pa da navedete organizacije sa svojstvom pravnog lica bez svojstva pravnog lica, pa organe uprave u sastavu ministarstva sa svojstvom pravnog lica bez svojstva pravnog lica, pa javne agencije, pa javne službe. Da nam sve to taksativno navedete, kako bi svi poslanici mogli da vide kakva je ta državna struktura.

Odmah da vas relaksiram, evo, ja 20 dana ne mogu da izađem na kraj. Od sajta do sajta gledam, negde je sakriveno, negde nije, negde u zakonu ima, negde u zakonu nema, postoji ovamo, ovamo ga nema, ovamo ga ima. Jel možete vi nas da obogatite sa tim saznanjem, na jedno 50 strana, da vidimo kako je organizovana državna uprava u Republici Srbiji? Svi će vam biti zahvalni i niko neće da vam prigovori.
To je poslednji član koji reguliše stupanje na snagu ovog predloga zakona. Sasvim je normalno da ako smo za 18 članova tražili brisanje, da tražimo i za ovaj 19.

Ono o čemu verovatno javnost nije u prilici da sazna, a možda ne zna čak ni predstavnik predlagača ovde. Gospodine Ružiću, prethodni ministar je sve završio u ministarstvu povodom ovoga i onda je izabran za premijera. E, sada ja vam skrećem pažnju na ovaj pravilnik o kriterijumima i uslovima za akreditaciju realizatora programa stručnog usavršavanja, koji je potpisan od strane ministra 18. maja 2017. godine. U članu 5. stav 3. tačka 3, evo da vas nešto samo podsetim šta je taj prethodni ministar napisao, da poseduje relevantan dokaz o metodološkim znanjima i veštinama, pa otvorena zagrada, potvrda o završenoj obuci za trenera. Nema ni kauč, ni kouč, ni čikoši, nema ništa, nego trenera. Tako da je ovaj prethodni ministar ćirilicu dobro savladao, zna dobro srpski jezik.

Međutim, skrećem pažnju poslanicima, kako su neozbiljni ovi što predlažu. Evo, vidite u obrazloženju tog pravilnika, eno ga na sajtu ministarstva, sve stoji lepo obrazloženje i pod rimsko dva kaže – razlozi za donošenje uredbe. Ali, nije doneta uredba nego pravilnik. Ne može ministar da donosi uredbu, on donosi pravilnik. Šta nam piše dalje – ovaj pravilnik se donosi radi bližeg uređenja kriterijuma, znači oni ne znaju šta je uredba, ne znaju šta je pravilnik, pa ja pretpostavljam da ne znaju ni šta je predlog zakona.

Šta je biser svega toga? Na kraju, jeste da je to zavedeno pod brojem tim i tim, u Beogradu 18. maja 2017. godine, ministar Ana Brnabić. Sada, kako mi vas ozbiljno da tretiramo? Vi se ovde zaklinjete u čikoše, ona napisala trener. Sve podzakonske akte, sve. Sve se to tamo ugradilo, ušle su sve nevladine organizacije, čak i ona vama mrska neprijateljska „Crta“, i „Crta“ je ušla u program osposobljavanja kadrova državnih službenika.

Ne znaju šta je uredba, šta je pravilnik i predlažu ovakav predlog zakona, i mi njima u obrazloženjima citiramo njihove stavove zašto ne treba ovo da se usvoji i naravno kao velika tekovina demokratije, nije lomljenje mikrofona, nego 126 glasova. Kao što je nekada Radovan Božović rekao – kad vidim 70 ruku u vazhduhu, ni zemljina kugla više neće biti kugla nego će biti ravna, tako će i ovo postati zakon, a onda kuku lele kako da se to primeni.
Mislim da je ovo glavni amandman zbog čega se mi protivimo i ovoj izmeni i dopuni ovog zakona. Daleko bilo, mi ne smatramo da je osnovni tekst zakona dobar zato što, eto, mi malo stariji znamo kako je taj zakon i u izvornom tekstu donet. To je tvorevina Zorana Balinovca i Mlađana Dinkića, ceo taj set tih zakona koji se tiču državne uprave i državnih službenika, pa i nameštenika.

Želim, pre svega, da skrenem pažnju javnosti. Mi imamo u postojećem pravnom sistemu regulisanu situaciju kada zasniva radni odnos u državnoj upravi neko ko ispunjava uslove obično, pored školske spreme, stavlja se i uslov položeni državni ispit, stručni ispit. On se polaže po programu i to je nešto što ste vi obuhvatili ovim opštim programom. U zavisnosti od toga gde državni službenik radi ili gde bi trebalo da radi, oni se pripremaju. Tako da i oni službenici koji rade u javnim službama poput lekara, medicinskih sestara itd, pa onda ovi koji treba da rade u Ministarstvu za saobraćaj, pa Ministarstvu obrazovanja, da ne ređam redom, imaju neke svoje opšte i pojedinačne programe. Oni polažu posle određenog vremena taj državni ispit. Kada polože državni ispit oni su ispunili sve uslove da rade i da samostalno, manje ili više samostalno, primenjuju Zakon o opšte-upravnom postupku i da postupaju kao službena lica organa uprave i van toga ne treba ništa.

Ja nisam još video dokument, čitao sam puno vaših dokumenata, ali to nisam uspeo da pronađem, da li ste se vi opredelili da kadrovsku politiku u ministarstvima i organima državne uprave vodite na sličan način kao što se to radi sa pravosuđem, gde većina ljudi koja dolazi, dolazi iz pravosuđa što podrazumeva da prođu i odgovarajuću pripravničku obuku u sudu, pa ste vi kasnije izmislili i ovu akademiju, što predstavlja garanciju da, pored onih svih zakonom propisanih uslova, kao minimuma, ispunjavaju nešto što su veštine i znanja koja su neophodna za samostalan rad.

Ako vam je to opredeljenje u pogledu državne uprave, onda morate da imate dobre kadrovske planove da prilikom zapošljavanja uvek predvidite određeni broj pripravnika koji bi se osposobljavali, imali svog mentora u ministarstvu, koji bi vodio računa o njihovom, da kažem, stručnom usavršavanju, u cilju polaganja državnog ispita. To ima nekog smisla i to treba podržati. Ja sam veliki protivnik toga da na odgovorna mesta, gde treba da se samostalno primeni Zakon o upravnom postupku, dolaze ljudi koji nisu radili u upravi, da dolaze ljudi iz advokature, sekretari zemljoradničkih zadruga, ili neki drugi.

Ujedno da vam skrenem pažnju, da postoje odredbe da ako se neko zaposli da u nekom roku treba da položi državni ispit, što prihvatam, ali sve ovo što ste sada ovde napravili, konekciju sa onim prethodnim zakonom, je u funkciji unakaživanja naše administracije koja bi trebala da lični na briselsku. Samo briselska administracija zna za te potvrde, sertifikate, radionice, igraonice i neke druge stvari. Tu se ne stiču znanja. To su sve instrumenti da se postigne vernost prema nečemu. Vernost prema onome ko finansira, vernost prema onome ko daje dnevnicu, vernost prema ovome, vernost prema onome.

Mi u onoj maloj sali kada imamo javna slušanja ili kada imamo razgovor sa predstavnicima EU, svi protagonisti politike EU iz nevladinog sektora, moraju da dođu da se evidentiraju da bi opravdali dnevnice. Ne karikirajte jedan ozbiljan sistem koji mora da postoji u državnoj upravi sa nečim što je, navodno, zahtev EU, jer onda to može da bude smešno. Videla žaba gde se konji potkivaju pa i ona digla batak da dobije potkovicu.

Ovaj način je skup. Ovaj način obrazovanja ne može privreda ove zemlje da izdrži, a pravite nešto što je upola od onoga što u Italiji se zove „sinjore“ ili da vam ne pričam kako se zove u Francuskoj. Nema vajde od ovoga. Ako mislite da ćete na ovaj način da obezbedite stručnjake za pojedine oblasti, nećete, samo ćete da obezbedite brdo papira i brdo pečata, da je bio na radionici, bio na igraonici, prisustvovao nečemu. A šta on to u stvari zna? Onda se postavlja i pitanje, a čemu će mu biti potrebno i neko znanje kad neće moći da ga primeni, jer će pomoćnik ili državni sekretar da mu kaže – napiši tako, baš me briga.

Evo vam jedan primer, u Ministarstvu saobraćaja ljudi su proglašeni za tehnološki višak na radnim mestima gde postoji manjak. Upravni sud je vratio i maltene u obrazloženju napisao da čovek mora da se vrati na posao. Nema šanse. I kada bude prva neka izmena nekih zakona, ja ću da tražim da se napravi apelacioni upravni sud. Zašto? Da državna uprava ne opstruiše odluke Upravnog suda, a ovo je oblik opstrukcije. Šest puta se vraća. Zašto njeno veličanstvo neće da prizna da je napravljena greška? Čak ste od jednog čoveka koji ima najveću školsku spremu u ministarstvu napisali, ne ispunjava uslove da bude inspektor, a on doktor nauka za sve njih. Zato nećemo da prihvatimo ovaj vaš pogrešni koncept.
Mi smo predložili da se ovaj član ukloni iz predloga zakona, zato što je višak, jer se ovim članom praktično reguliše ono što je već regulisano.

Gospodine ministre, postoji Zakon o Vladi, postoji Zakon o ministarstvima, postoji Zakon o državnoj upravi. Sad mogu da vam kažem zašto smo mi principijelno bili protiv ovih posebnih organizacija, jer smo hteli da se sve to smesti u ministarstvo. Zašto?

Ministar je odgovoran za rad organa u sastavu ministarstva, a za rad posebnih organizacija kao što su ovi vaši zavodi, odgovoran je direktor, zamenik direktora ili pomoćnici. I tu je poprilično, na neki način, isključen ministar. A svi ovi vaši unutrašnji odnosi su već regulisani. Već su regulisani, to moram da vam skrenem pažnju.

I sada kada se pogleda ovaj član 48. kako je definisan taj odnos, pa da li se okrene od ministra do centra, ili od centra do ministra, ne sme zakonom da se reguliše ta unutrašnja komunikacija toliko do sitnih detalja, ukoliko u tom roku, ukoliko u ovom roku, a pogotovo da piše – u roku koji odredi ministar. Pogotovo to je neprihvatljivo. Jer, takva vrsta diskrecije i dispozicije ministra ne sme da postoji u propisima.

Ovaj član mora da se izbaci iz ovog zakona, jer ne postoji nijedna specifičnost zašto bi se na drugačiji način regulisalo u odnosu na Zakon, recimo, o državnoj upravi.
U cilju uštede i efikasnosti rada Narodne skupštine, predložili smo da se ovaj član izbriše. Zašto da se izbriše? Zato što, ministre, ovim članom dajete, što bi rekle moje Nišlije, bezec lokalnim samoupravama, da one formiraju neke centre za stručno usavršavanje nastavnika. Nemojte to da radite. Nemojte da im otvarate prostor. Školstvo je u dobrom delu državna obaveza, država preuzima odgovornost za sve aspekte obrazovne politike. Ne dozvolite lokalnoj samoupravi i ovim drugima da se mešaju u sistem obrazovanja, da prave te centre. I suviše imamo tih centara, i suviše imamo tih tzv. paradržavnih organa koji se mešaju u proces obrazovanja, prave neke svoje radionice, vežbaonice, igraonice, nešto za izdavanje potvrda, sertifikata, svega i svačega. To su najobičnije tezge za nevladine organizacije, umišljene eksperte i one ljude koji smatraju da je vrhunac znanja da znaju kojim sinonimom da opišu neku stranu reč.

Ne treba naše obrazovanje da se opterećuje sa ovim stvarima. Ovo izbrišite podhitno iz zakona, jer će da se zloupotrebi od strane jedinica lokalne samouprave, a to ne bi bilo dobro za sistem obrazovanja.
Mi smo ovim amandmanom hteli da skrenemo pažnju predlagaču i da jednostavno promovišemo naš stav. Ovaj član se odnosi na to ko može biti osnivač ustanove, ali misli se, pre svega, na predškolske, ustanove osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Samo vas podsećam, Ustav Republike Srbije, govori o pravu na obrazovanje i to je obaveza Republike. Osnivač tih ustanova može da bude Republika Srbija, osnivačka prava vrši Vlada Republike Srbije i dobro je što u zakonu stoji da, kao osnivači mogu da se jave fizička i pravna lica.

Osim te tri vrste osnivača, nema prostora za autonomnu pokrajinu niti za jedinicu lokalne samouprave. Zašto? Zato što po Ustavu Republike Srbije, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave nisu sistem državne vlasti, nego pokrajinske autonomije i lokalne samouprave, a ovde se u nasledstvu demonstrira nešto još od vremena druga Tita i samoupravljanja, o učešću svakoga u upravljanju, pa ste nametnuli obaveze jedinicama lokalne samouprave i autonomnoj pokrajini za nešto što je odgovornost države. Još idete na neku gimnastiku, da se radi o prenetim poslovima itd, što je potpuno suprotno Ustavu Republike Srbije.

Naravno, pošto snosite odgovornost kao vlast, kao republička vlast, vi morate da vodite računa i o mreži tih ustanova. Zašto? Da kapilarno pokrijete celu teritoriju Republike Srbije. Ne može vas privatna ustanova da ugrožava u toj vašoj osnovnoj funkciji.

Kod privatne ustanove koja se bavi obrazovanjem, primarni cilj jeste dobit, a kada se radi o državnom školstvu, onda nije dominantna dobit nego sistem vrednosti od najranijih dana da bi se ta deca, kao učenici, što bolje uključili u socijalni ambijent.
Član 99. Predloga zakona odnosi se na nešto što ste vi nazvali autonomija ustanove. Sama reč autonomija znači sloboda. Međutim, ustanove koje se bave obrazovanjem ne bi trebale da imaju tu vrstu autonomije o kojoj vi pričate. Sve ovo što je navedeno u članu 99. su faze jednog postupka kako se dolazi do verifikovanih, planskih i programskih dokumenata jedne ustanove. To je nešto što je zakonska obaveza.

Misli, da je nespretno izabrana terminologija, jer se radi o nečemu što je postupak, ma koliko da neka od ovih ustanova, pogotovo ovih koje su u sistemu državnog obrazovanja sama procenjivala nešto o svom radu, to je u stvari primena postojećih zakona i propisa kako se vrši obrazovanje. Nadležni organi školske uprave kada vrše nadzora samo vrše da li je to što je individualno vezano za školu usaglašeno sa opštim planovima i programima. Tako da tu nema neke samouprave niti neke autonomije nego ima više prostora da se priča o tome o načinu i postupku na koji način ustanova ispunjava svoje zakonske i programske obaveze.
To je član koji se odnosi na zabranu diskriminacije. Mislim da stvarno ne postoji, razumem da ste ovom odredbom, ako mogu tako da kažem, razradili nešto iz Zakona o zabrani diskriminacije.

Međutim, ništa niste razradili, nego ste prepisali odgovarajuće delove iz tog, da tako kažem, opšteg propisa, nepotrebno opteretili ovaj Predlog zakona i ovom odredbom.

Naravno da tzv. pozitivna diskriminacija nije diskriminacija, to svi znamo i bez obzira da li to stoji u zakonu ili ne stoji u zakonu, tako da ne znam koja je svrha da prepisujete odredbe nekog zakona i ubacujete u ovaj Predlog zakona.

Ne znam čime ste se sve rukovodili. Verovatno, pošto imate opterećenje sa tim poglavljima, na tom putu ka EU, pa možda tamo neki činovnik u Briselu kaže, zakon vam je dobar, ali fali još jedna odredba. Znate, mi to imamo u opštem zakonu. Nema veze što imate, nego mora da bude i ovde. Da bi oni tamo opravdali svoj posao, da bi ovde Ministarstvo za integracije sa EU opravdalo neki posao, da bi ovi naši zaštitnici opravdali posao, pa onda hajde i vi da opravdate posao, pa hajde i mi da opravdamo posao, kao da se postavlja pitanje, zašto smo donosili opšti Zakon o zabrani diskriminacije, ako treba u svakom pojedinačno zakonu da citiramo odredbe tog zakona.
Mi smo pokušali da malo popravimo ovaj član, mada ceo zakon, Predlog zakona, ima toliko nedostataka da je to prosto nemoguća misija.

Juče je bila svojevrsna diskusija i oko toga može da upiše ili upisuje. Naravno da u predškolsku ustanovu dete upisuje roditelj. Roditelji su zakonski zastupnici deteta. Osim roditelja nema drugih zakonskih zastupnika, ja bih upozorio.

Retorički ste izazvali problem sa ovim rečima – drugi zakonski zastupnik, drugi postupa u ime maloletnog deteta i štiti njegove interese, a nije zakonski zastupnik, to su oni koji sa pojedinačnim pravnim aktima vrše roditeljska prava, to su, pre svega staraoci. Tu ste pogrešno iskoristili ovaj termin, nepotrebno iskoristili.

Međutim, ja vam skrećem pažnju ukoliko ovaj zakon, Predlog zakona ne vratite na doradu, on će biti neprimenljiv, on će biti primenljiv dok postoje subvencije i postoje mogućnosti da se uzmu neka sredstva iz evropskih fondova, ali kada nestanu ta sredstva, ovaj zakon pravi skup sistem koji ekonomija ove zemlje ne može da finansira.

Još jedna stvar koju je predlagač zakona zaboravio. Zaboravili ste da je pravo na obrazovanje, pravo koje je garantovano Ustavom Republike Srbije. To je pravo koje garantuje Republika Srbija, to je pravo koje važi na svakom kvadratnom milimetru teritorije Republike Srbije. I ako ste uzeli, ili uzimate pravo da postavljate direktore ustanova, ja smatram da imate to pravo, onda nemate nikakvih prava, nikakvih mogućnosti da delite nadležnost obrazovanja sa lokalnom samoupravom i bilo kojom institucijom ispod nivoa države. Vi ste odgovorni i za programe i za funkcionisanje obrazovanja, i nemate prava da opterećujete lokalne zajednice koje nemaju sredstava da finansiraju nešto što je obaveza Republike.

To je osnovni nedostatak ovog Predloga zakona. Republika garantuje ova prava. Ova prava ne garantuje lokalna samouprava. Samouprava može da se pita za nešto što je obrazovanje plus, nešto što je iznad onog što je obavezno. Vi ste majstorski podelili nadležnosti, podelili odgovornost, a navodno se pitate o svemu i svačemu.

Mi ćemo kasnije doći kod onih članova, ako dođemo uopšte do tih članova, gde vi ovim Predlogom zakona demonstrirate da ne znate da u Srbiji postoji Zakon o državnoj upravi. Vi ste izbrkali šta su organi u sastavu ministarstva, šta su posebne organizacije, šta su nadležnosti, šta je delokrug. Jednostavno, ovaj Predlog zakona je toliko loše urađen da podzakonskim aktima ništa ne može ovde da se ispravi i da napokon shvatite poslanici, vi ne odlučujete ovde o obrazovanju, nego odlučujete o sistemu, o upravnim stvarima koje se tiču ostvarivanja prava naše dece na obrazovanje i svih onih koji se na neki način pitaju i učestvuju u obrazovanju, a te stvari vi ste nakaradno rešili Predlogom zakona.

Vi ste nakaradno rešili i neke pojmove. Ubacujete pojam – kompetencija. Pa, šta vam je to? Znanje, sposobnost, iskustvo? Pa, gde to ima? Gde ima ocenjivanja kompetencije četvrtom razredu osnovne škole? Pa, vi da ste uzeli pesmicu od LJubivoja Ršumovića „Au što je škola zgodna“, pa vi biste tek onda shvatili šta je obrazovni sistem.