Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Znači, meni je potrebno objašnjenje i obaveštenje. Sad, imam problem po članu 226. od koga da tražim. Predsednik Narodne skupštine nije tu. Mogu da tražim od predsednika nadležnog odbora, ne znam za ove stvari ko bi mogao da bude nadležan, pa sam eliminacijom svih mogućih nadležnih koji su navedeni u članu 226. došao do zaključka da treba da pitam ovog glavnog komandanta Republičke inspekcije rada. Mislim da on treba da dođe da nam objasni ovde neke stvari.
Ne znam da li ste primetili, danas je došlo do očiglednog zamora materijala. Svi oni koji su sinoć zdušno glasali da se, kako reče gospođa Nada, zbrze ove tačke, da se spoje, mi imamo na dnevnom redu u stvari 12 tačaka, ali tri tačke imamo samo, svi oni koji su tražili spajanje pobegli su. Očekujem da u ovoj raspravi ova strana koja je aplaudirala, da oni jedan po jedan izlaze u okviru svog propisanog vremena i da nam objašnjavaju stavku po stavku, a shodno materijalu za ovu sednicu, a on je otprilike ovakav.
I da nam objasne kad su oni to pročitali. Mislim da bi bilo dobro da im pomogne predsednik Republike pošto su njegovi.
Ali, došao sam do zaključka danas kada sam gledao ove agencijske vesti, da naš predsednik Republike ne zna da čita. Njegova misaona izjava povodom Kosova i Metohije jeste da ćemo da tražimo od Saveta bezbednosti da Savet bezbednosti traži savetodavno mišljenje od Međunarodnog suda pravde. Obavestite tog neobaveštenog, pa vidim čim se druži sa Koštunicom i on gubi razum, da to mišljenje može i Republika Srbija da traži, ne mora Savet bezbednosti.
Znači, samo je morao da pročita jedan član ispred tog statuta Međunarodnog suda pravde i da vidi da je mogla Srbija da traži savetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde da li Rezolucija 1244 omogućava nezavisno Kosovo i Metohiju.
Vidite kakvi su problemi kada nastupi zamor materijala. Ovde je evidentan zamor materijala. Oni koji su predložili da ova rasprava ovako ide, da vas samo podsetim, jutros su u 01,20 izglasali, utvrdili dnevni red i naravno pobegli, nema ih u 12,00 sati da daju konstruktivni doprinos ovoj raspravi kako izgleda ovaj budžet, na šta on liči, da li nešto može da se radi ili ne može da se radi.
Sad, gospodine Albijaniću, tu stanite. S obzirom da je gospođa Nada tražila da se uveća vreme za diskusiju dva puta i da je to izglasano, računajte da je izglasano i duplo veće vreme za povredu Poslovnika.
 To ćete vi u povredi Poslovnika ...
Nemojte vi meni da se izvinjavate, vi imate toliko propusta u pogledu Poslovnika da je to katastrofa i tumačiti. Znači, onaj koji je tražio da se izglasa duplo veće vreme za diskusiju, s obzirom da je sedam tačaka u okviru jedne rasprave, podrazumeva se...
(Predsedavajući: Ne podrazumeva se, gospodine Krasiću, to nije ono uporedno pravo da vi sad kažete šta je jedno, a šta drugo.)
... dobro, hoćete li malo da pokažete neku kulturu.
(Predsedavajući: Isteklo vam je vreme. Vi, valjada, treba da pokažete kulturu, gospodine Krasiću.)
Da vam objasnim, gospodine Albijaniću, kada se poveća vreme za raspravu na duplo, onda su dva puta veće šanse da se napravi povreda Poslovnika, duplo su veće šanse da se povredi Poslovnik. Onda nastaje i potreba da se duplo duže vreme iskoristi da bi se objasnilo u čemu se ogleda povreda Poslovnika.
E sad, ako ste već toliko zapeli, onda bih vas zamolio da lepo shvatite ovu narodnu izreku, za mnoge može da važi, ali naročito za vas. Ima lepa izreka koja kaže - ako već tako lepo blejiš, onda promeni ruho.
Gospodine Albijaniću, to je član 136. našeg Poslovnika. Evo o čemu se radi. Cenim da onaj ko je predložio da rasprava traje duplo više ima duplo više razloga zašto treba da obrazloži ovaj set zakona koji je genijalno osmislio da bude jedna tačka dnevnog reda. Samo da podsetim javnost, to je Predlog zakona o budžetu Republike Srbije za 2008. godinu, zatim Predlog zakona o budžetskom sistemu, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dohodak građana, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dobit preduzeća i sličan zakon koji se tiče administrativnih taksi.
Stvarno cenim to što je DS zaključila da ima razloga da dva puta više iskoristi vremena da objasni zašto je potrebno da glasamo za ove promene, ali moramo da vas podsetim, svake godine kada se donosi zakon o budžetu menjaju se ovi zakoni. Dokle više da menjamo te zakone?
Došao sam do zaključka da je gospođa Nada Kolundžija predložila duplo više vremena, jer ovo je verovatno relativno trajna promena ovih propisa, ne računam zakon o budžetu, računam ove druge, jer su se napokon rogovi u vreći nekako složili i zauzeli stav kako to treba da izgleda u budućnosti.
Kada to ne bi bilo tako, onda bi poruka bila potpuno drugačije prirode, ona bi bila otprilike: Vlada se ponaša kao čovek koji ima kijavicu, dobio i proliv, pa ne sme ništa da kaže. Vidite kakav je scenario, 45 minuta nam je ovde pričao čovek koji ima proliv, pa onda ga je zamenio čovek, potpredsednik Vlade, koji ima kijavicu i te leteće izmene menjaju se stalno. Šta mi da radimo? Gde je dosta? Osim toga, vidite i sami, u kontinuitetu se tu radi danima duže od osam sati dnevno i naravno da neki ministri pobrljave ovde, počnu sve i svašta da pričaju.
Gospodine Albijaniću, znam da imate negativan odnos prema našim izrekama, ali naše izreke su mudre, one su rezultat toga što se vekovima taložilo iskustvo, pa pošto se vekovima taložilo iskustvo nastalo je pravilo. Nemojte da napadate naše izreke.
Čim napadnete neku našu narodnu izreku, onda znate kako se publika smeje kada vas čuje šta pričate. U našim narodnim izrekama i takav slučaj je opisan. Vi mene provocirate i kada vam kažem posle se naljutite. Smirite se, vi ste mlad, isplatićete onaj stan na lizing, pa ćete onda da se ratosiljate od vaše stranke, ona verovatno tada neće ni postojati.
Znači, očekujem aktivniji pristup onih koji su predložili duplo više vremena za raspravu. Očekujem konstruktivnost, očekujem visokoumne diskusije. Evo ga gospodin kolumnista, očekujem da će on najmanje 60 minuta da priča ovde, 65 minuta. Bolje da zaradiš pare ovde pričajući nego pišući kolumne. Molim vas da izađete na čistac, da mi vidimo da li je jača kijavica ili ono drugo.
 Članom 6. Predloga zakona, koji je očigledno pisao ministar iz DS, da bi ministar kompletirao svoju funkciju predstavljanja države u inostranstvu, a tu funkciju ima samo predsednik Republike, jer naš ministar spoljnih poslova ne shvata da on zastupa i iznosi stavove koje je utvrdio nadležni organ Republike Srbije, a nije on kreator neke spoljne politike na sebi svojstven način, e, da bi dokompletirao tu svoju funkciju, on se dosetio da da ovakav tekst člana 6.
Naslov je Savetodavna tela. Kaže: "U cilju stručnog i svestranijeg formulisanja predloga strategije spoljne politike...''. Predlog strategije spoljne politike nigde ne postoji kao skup reči u ovom predlogu zakona.
''... i unapređenja ukupnih aktivnosti Ministarstva, ministar spoljnih poslova može da osniva savetodavna tela, sastavljena od uglednih stručnjaka iz odgovarajućih oblasti, čije bi angažovanje u savetodavnim telima bilo počasne prirode".
Šta je poenta? Poenta je da ministar ima nadohvat ruke jedno lepo telo gde bi, navodno, bili stručnjaci. Ne znam šta bi bio Goran Svilanović, za šta stručnjak. Da li može neko da kaže za šta je stručnjak Goran Svilanović? Za šta je stručnjak Rade Stojanović?
Vuk Jeremić može da stavi i Natašu Kandić. Zašto? I ona je stručnjak, završila je sociologiju, ima neki kurs kod Karle del Ponte i ona zastupa oštećene pred sudovima.
Znači, džabe Markoviću što si ti advokat, ti ne bi mogao da zastupaš pred sudom, ali Nataša Kandić može. Ona zastupa i Plastičnog Isusa i zastupa sve žrtve ovog sveta.
Šta je to kriterijum na osnovu čega će ministar da izabere to savetodavno telo? Recimo, on može, po ovome ovde da uzme Živorada Kovačevića. Ako ne znate ko je to, to je ovaj čičica sa rancem što se šeta kroz Pionirski park. Za šta je on stručnjak? Ne znam da li on beše matematičar, fizičar, nešto iz tehničke struke. Bio nekada ambasador u SAD, pa se pocepali komunisti na Mićunovu i na Slobinu stranu, i on se pogrešno opredelio.
Ili onaj Rančić, onaj Svetozar Stojanović itd. Za šta su oni stručnjaci? Za onog Rančića znam da je stručnjak za kolumnu, a onaj je stručnjak da se uvek privuče gde je neka vlast. To su diplomate od karijere i eksperti za međunarodne odnose od karijere.
Da vam ne pričam ko se sve pojavljuje, kao što imamo ove, rezultat neke političke perverzije, ispod svog imena i prezimena stave - politički analitičar. Zašto je on politički analitičar? Kaže: istraživanjem javnog mnjenja utvrdili smo - i onda saopštava neke podatke. Nema blage veze sa životom.
Sada da se vratim na ovaj član. Mi smo načelno protiv ovakvih članova, ne samo u ovom zakonu, nego u svim zakonima gde je cilj ovakve norme da se napravi nešto što je savetodavno, da se digne na nivo institucije, a da bude zastupljen voluntarizam.
Tako vi možete da ubacite i onu Minićku, onu Jelicu, kako beše, čijeg tatu niko ne sme da pomene. Možete i Kseniju Milivojević. Postoji jedan fluid koji se dešava od 2000. godine naovamo. Sve što je bilo navodno neka inteligencija, koja nije baš bila mnogo u strankama, ali slobodni strelci, od 2001. godine su postali prvoborci i oni su nezamenljivi.
Njima mora da se nađe uhlebljenje, pa su u Evropskom pokretu, u Atlantskom savezu, u nekoj drugoj nevladinoj organizaciji, u Otporu.
Jer su ovi iz inostranstva, koji su davali pare da se formira ovakva, u to vreme opozicija, rekli: sada ste vlast, ne možemo mi više da odvajamo pare, ne možemo mi više da kršimo naše propise i da teretimo naše poreske obveznike, sada ste vlast, dohvatite sami.
U tom ''dohvatite sami'', oni su protumačili da je sada, pošto je sve puklo, vreme: Otpor u DS, imamo zamenika sekretara, imamo jednog ovde u poslaničkoj grupi, imamo u ministarstvima; pa se sećate Ksenija Milivojević pobeže iz G17 plus i ode da bude sekretar Evropskog pokreta i sada je negde udomljena u nekoj državnoj službi. Sada država finansira one koji su se dokazali da rade protiv naroda i države.
Ovde je još jedno savetodavno telo. Naravno, vodiće oni računa da u tom savetodavnom telu budu zastupljeni svi pogledi, i Kontakt grupe, i Međunarodne krizne grupe, i Bildeberg grupe i svih mogućih grupa koje se na neki način pitaju ili kreiraju neku politiku. Onda idu ona velika razmišljanja. Kada čujem onog Dušana Janjića, odmah promenim kanal. On uvek zna unapred šta će da se desi. Ima tako dobar izvor informacija, jer ne zastupa svoje stavove ili neko svoje mišljenje, nego uvek tuđe mišljenje.
Ovo savetodavno telo treba da bude skup takvih koji navodno pomažu... vidite šta su rekli: u formulisanju predloga strategije spoljne politike. A strategija spoljne politike, ako postoji uopšte taj pojam, zalažem se da postoji, u nadležnosti je Vlade. U prethodnom članu 5. dali ste kompletno šta bi mogle da budu nadležnosti Ministarstva spoljnih poslova. Nigde nema te strategije. Ima strategija razvoja spoljne politike, u tački 16, ali nema ovog formulisanja nečega što bi bila globalna strategija spoljne politike. To je u nadležnosti Vlade.
Uopšte, ovaj predlog zakona ne pravi onu neophodnu a finu razliku, šta je u spoljnoj politici nadležnost predsednika, šta je nadležnost Vlade koja kreira i vodi, i šta je nadležnost Ministarstva. Tu imate, prosto, jedan galimatijas i opštu zbrku.
S pravom je neko malopre rekao da se ministar ovim zakonom bori da bude taj koji će da predstavlja, a to može samo predsednik Republike. I predsednik Republike, kad predstavlja zemlju u inostranstvu, to mora da radi u skladu sa definisanom spoljnom politikom koju je utvrdila Vlada Republike Srbije. Mora da ima neku platformu, mora da ima neko polazište - teoretski.
Praktično - kod nas je to ''ko u klin ko u ploču''. Ima nešto malo oko ovog pitanja Kosova i Metohije neke saglasnosti, ali se i tu s vremena na vreme čuju različiti tonovi. Oni nisu sada toliko drastični kao što su bili pre nekoliko godina, kada je Vlada pozvala da se ne glasa, Narodna skupština donela rezoluciju, to nikakvu smetnju nije predstavljalo predsedniku Republike da kaže: pozivam građane da idu da glasaju na tim okupatorskim izborima.
Izašlo 0,16%, čini mi se. Rezultat toga bio konobar ministar. Naravno, Ivanović onaj Oliver, i za vreme SPS, DSS, DS, on je uvek tamo, i Čovića znate, svuda je on.
Imamo te profesionalce koji drže tapiju za sve, bez da crpe legitimitet. Može nekome da se sviđa, ne znam, leva ili desna strana ove skupštine, ali ovde su svi ljudi sa legitimitetom, a u spoljnoj politici nam se javljaju ljudi koji nemaju nikakav legitimitet.
Legitimitet Živorada Kovačevića - mator čovek stavio ranac i šeta se kroz Pionirski park, kao da planinari. Tako je. Neko je dobio tapiju celog života da se bavi spoljnom politikom. Jelica Minić, tata joj je bio ministar, pa je sada i ona. Tata je bio i tužilac kada je bilo suđenje Draži Mihailoviću. To ne smete da kažete, jer vam je zabranila.
Pre neki dan htede šlog da me strefi, vidim Gašu Kneževića ovde. Gospode bože, umesto da čovek bude u zatvoru, on u Ministarstvu. Čovek koji primenjuje nacrt zakona koji još nije napisan i to piše u njegovom rešenju i njegovoj odluci - primenio sam nacrt zakona koji još nije stupio na snagu, jer nije ni objavljen, niti je donet itd. I to profesor Pravnog fakulteta! I on treba da uči ovog fizičara pravu. Ne Milana, nego onoga pravog ministra. Bruka i sramota.
Sada nama neko ovde priča: znate, mi smo demokrate, mi smo intelektualni potencijal, intelektualni cvet ovog naroda. Kakav, bre, cvet naroda. Ne možete da saberete ljude za upravne odbore.
Naš amandman jeste da se ovaj član briše. Zašto? Iz jednog prostog razloga – ako već ne možemo da sprečimo tu počasnu spoljnu politiku koju vodite... zaboravio sam neke papire, da kažem koga ste izabrali za počasnog konzula u Makedoniji. Bruka i sramota. Imam ime i prezime, nego sam zaboravio; svašta dobijam, pa zaboravljam.
Imam još malo vremena. Gospodine predsedniče, da ne bih zloupotrebljavao Poslovnik, pošto vidim da ste vi izuzetno nervozni kada je u pitanju Poslovnik, malo ću da iskoristim ovo vreme da ukažem da je ona moja diskusija od pre nekoliko dana urodila plodom. Oko onih tendera, znate, ono što su se posvađali, pa hteli da se biju Šutanovac i Petrović. Sada se uključio i Tadić.
Tadić je, otprilike, kao sveti Sava u DS-u. On je ovako iskoristio svoju funkciju vrhovnog komandanta bez zakona i napravio komisiju, naredio da se napravi komisija, tu su generali Samardžić i Vukobratović, to je vaš, Milane, taj Vukobratović, i pukovnik Jovanović. Oni su dobili zadatak da prekontrolišu rad one komisije sa onim tenderima i da po svaku cenu izveste da je sve u redu. To će danas da se završi.
Rade pod obavezno, da znate. Danas mora da bude. Član te komisije je Tadićev general Vukobratović. Vidite, već ste vi počeli.
Doduše, odavno imate svoje generale, načelnik Uprave za telekomunikacije. Inače, ostade mi kući velika dokumentacija za Tadića kada je bio ministar Telekomunikacija, i za ''Verat'', i za ovo, i za ono, ne mogu više da pamtim šta se sve. Gde god da se čovek okrene, nešto muvate. Ali gde god čovek... ovako pipneš rukom, odmah izlazi neka dokumentacija.
S ove strane pipneš i odmah se javljaju ljudi i kažu: evo vam dokumentacija da vidite kako drpaju. Gde drpaju? Gde stignu. Drpali i na parketu u Saveznoj skupštini, i na moleraju, i na krečenju, i na onom fondu, da vam ne pričam, to je već stara priča, gospodin Mićunović to izuzetno dobro zna.
Kaže, da bi taj prljavi posao završio, on je počeo da muti kada je sa Filipovićem insistirao na nekom ponderisanju. Vidite, oni su se bavili matematikom, da li je 90 plus 10 sto ili 110 bodova. Ispostavilo se 90 plus 10 još 110 bodova, pa su podelili na dva lota, da se oba interesna bloka pomire, jer je u pitanju dugoročni posao oko četiri milijarde dinara. Sada vi prevodite to na one druge stvari.
Znači, nije bez razloga bila ona kritika. Ali, dobro je, dokumentacija je ostala, biće sve lepo zabeleženo.
Pozivam vas da u Danu za glasanje glasate za ovaj amandman SRS-a jer ovaj član 6. nema potrebe da bude u ovom zakonu. Nema potrebe da pravimo jednu novu instituciju, mada se ona zove kao savetodavno telo, ali je sigurno to institucija čim ulazi kroz zakonsku normu.
Nisam hteo da komentarišem odgovor Vlade povodom ovog amandmana. Oni čak i ne primećuju intenciju amandmana, nego kažu - neophodno je da bi se propisala kvalifikacija, a kvalifikaciju ste propisali ugledan i stručan. Kažite mi čemu dajete prednost: uglednosti ili stručnosti?
Bez obzira šta dajete kao prednost, kažite mi u čemu se ogleda uglednost i stručnost, kada su u pitanju Živorad Kovačević, Goran Svilanović, možda i Sonju Liht vi stavite tamo. Ne bi me iznenadilo i Natašu Kandić, a toplo vam preporučujem da stavite Natašu Kandić, pošto je ona već odavno komandant parade u Srbiji, jer nju ne sme niko ni mrko da pogleda, a kamoli da zaustavi.
Gospodine predsedavajući, pozivam se na član 136. Poslovnika. Mislim da je dobro što ovo pravo koristim baš kada je u pitanju član koji reguliše pitanje počasnog konzula.
Pre izvesnog vremena, mislim da je pre nekoliko dana, Srbija otvorila konzulat u Bitolju i za počasnog konzula su odredili, Vlada je odredila, gospodina Siljana Micevskog, bivšeg gradonačelnika Bitolja, inače člana ove stranke Branka Crvenkovskog. Da bi javnost znala o čemu se radi i ko je taj čovek, to je isto kao da ste Jezdu ili Dafinu Milanović izabrali za počasnog konzula.
Ovaj gospodin i njegova supruga su osuđeni u jednoj sličnoj aferi u Makedoniji, ona ima naziv TAT, to je opet neka piramidalna banka. Postavljam pitanje ovim ljudima iz Ministarstva inostranih dela, spoljnih poslova, kako kome odgovara: koga su oni to odredili za počasnog konzula? Da li to znači da ova Vlada može čoveka iz zatvora neke države da izvadi i da kaže: to je počasni konzul Srbije? Ili vas je to prevario ovaj ambasador Zoran Popović, kako beše?
Šta su kriterijumi da neko postane počasni konzul od Nikaragve, recimo? Mi imamo to opisano kako izgleda počasni konzul od Nikaragve. Makedonci očigledno nemaju to, ali me interesuje da li taj čovek koji nas predstavlja, konkretno ovaj ili bilo koji drugi kome date status počasnog konzula - koje kriterijume on treba da ispuni i kakva je veza između njegovog lika i dela i države čiji je on počasni konzul?
Da li zato što je možda neki privrednik, zato što je bivši gradonačelnik Bitolja ili neko ima neke svoje privatne poslove, pa računa da će brže da završi preko ovoga? Digla se velika afera u Makedoniji, ljudi se smeju Srbiji i onda je naše Ministarstvo moralo da interveniše i kaže: ali on nije ovlašćen da vrši diplomatsko-konzularne poslove.
To se potencira da bi se reklo: pa, na nečiji zahtev iz Makedonije, i na zahtev nekih odavde iz Srbije, mi smo odredili takvog čoveka za počasnog konzula, znate, izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo. Ali, to pogađa nas. Šta će ovi Makedonci da pomisle o Srbiji? Pitaće se kakav to čovek zastupa Srbiju kao počasni konzul. Izgleda da smo u toj raspodeli mi bolje prošli sa počasnim konzulom od Nikaragve.
Gospodine Albijaniću, ovo je stvarno neprihvatljivo da nemamo odgovor na ova vrlo važna pitanja, a ja se pozivam na član 136. našeg poslovnika.
Radi se o članu 23. i ovom amandmanu gospodina Poskurice, kojim je tražio da se ubace reči ''uz saglasnost predsednika Republike''. Kada se ubace te reči ili, da budem precizniji, ukoliko se ubace te reči, onda je odluka Vlade o otvaranju ili zatvaranju diplomatsko-konzularnih predstavništava u suštini složeni upravni akt.
Zato što saglasnost predsednika Republike i predstavlja taj neophodni sastojak da bi se jedna odluka donela, bez te saglasnosti ne bi mogla odluka da se donese i u određenim varijantama to je zajednička odluka, pod određenim uslovima.
Samo da vas podsetim, predsednik Republike je na čelu izvršne vlasti. Ovde se daje primat i potencira predlog ministra i ministar izbija u prvi plan, što predstavlja, u suštini, unutrašnji odnos unutar Vlade. Znači, nešto što je unutrašnji odnos unutar Vlade, stavlja se u prvi plan, a ono što je suština, njega nema.
Onaj ko je pisao amandman je baš našao pravu meru, da predsednik Republike treba da da prethodnu saglasnost. Ovlašćenje za tu prethodnu saglasnost nalazi se, pre svega, u nadležnostima koje su Ustavom date predsedniku Republike. Zar onaj koji postavlja i opoziva naše ambasadore ne treba da se prethodno na neki način pita gde će da bude ta ambasada, gde će da bude to diplomatsko-konzularno predstavništvo?
Da li možete da zamislite situaciju? Pre nekoliko dana smo imali ovde jednu na momente šaljivu diskusiju, gde je gospođa Vesna Pešić, koja je bila ambasador u Meksiku, izašla i rekla: znate šta, mene su poslali u Meksiko, a Meksiko je ugasio ambasadu u Beogradu – šta sam ja tražila tamo u Meksiku?
Vidite, takva je situacija moguća ukoliko se desi veliki raskorak između onoga kako predsednik Republike smatra da treba da vrši svoje nadležnosti i onoga koji je na čelu Vlade, ako bi Vlada bila u jednom drugačijem sastavu. Recimo, Vlada koju sačinjavaju neke stranke sa kojima predsednik Republike nema nikakve veze. Vlada otvori diplomatsko-konzularno predstavništvo i predsednik Republike neće da donese ukaz o postavljenju ambasadora.
Slična je situacija kada neko dolazi kao diplomatski predstavnik neke zemlje, iz inostranstva, kod nas. On se prvo legitimiše kod predsednika Republike. Naravno, prethodno kod Ministarstva itd., ali zvanično se računa onog momenta kada kod predsednika Republike uz zastavu prinese te note, odsvira se šta treba da se odsvira, neka mala zakuska itd. To je čin kojim se pokazuje dobrosusedski odnos sa državom koja je poslala svog predstavnika.
Ali, ne. Vi ste ovde pisali zakon, zato što ste sigurni da će Tomislav Nikolić da bude predsednik Republike, pa onda kažu: e, ajde sad ćemo mi njega da stegnemo, da ga blokiramo sa svih strana, da ne može da obavlja svoje ustavne funkcije.
Ovaj amandman ste morali da prihvatite jer se razlozi za prihvatanje ovog amandmana nalaze pre svega u Ustavu Republike Srbije.
Ukoliko u Danu za glasanje ne prihvatite ovaj amandman, onda budite sigurni da možemo s pravom da kažemo da vi ne poznajete Ustav, kršite Ustav i namerno činite ovo što radite.
Gospodine predsedniče, pričaću o ovom amandmanu, ali pod uslovom da vi obavestite posle ministra sve što sam rekao, pošto vidim da on nije prisutan ovde, jer jedino tako ima smisla ova rasprava. Ukoliko vi ne preuzmete obavezu da ga kompletno obavestite o tome šta sam rekao, onda džabe pričam.
O čemu se radi? Nekada u bivšoj SFRJ, koja je imala veliki broj republika, na nivou federacije su postojale neke funkcije i u okviru toga SFRJ je bila ovlašćena da donosi propise o osnovama nekog sistema, osnovama PTT saobraćaja, osnovama radnih odnosa itd.
Slično je bilo i za vreme SRJ, na saveznom nivou su se donosili propisi o osnovama, i to je onaj minimum zajedničkih, ako mogu tako da kažem, aktivnosti oko kojih su se republike međusobno dogovorile da budu na saveznom nivou, jer to ima potrebe da bude na saveznom nivou, zato što je savezna država bila predstavnik u inostranstvu, republike članice nisu bile.
Posle donošenja Ustava Republike Srbije prošle godine mi više nemamo ni jednu odredbu u Ustavu Republike Srbije koja ovlašćuje Narodnu skupštinu, niti imamo bilo koju odredbu koja govori o nadležnostima Republike Srbije, u kojima bi bilo propisano da Narodna skupština donosi neki zakon o osnovama nečega. Vidite koliko bi besmisleno bilo da Narodna skupština Republike Srbije donese zakon o osnovama železničkog saobraćaja, ili da donese zakon o osnovama radnih odnosa. Nespojivo. Zašto? Zato što je Republika Srbija po definiciji prosta država, država koja nema republike članice, nije federacija i Narodna skupština ima pun kapacitet da uredi kompletnu oblast.
Ako bi se zadržao ovaj naziv zakona, kako je to vlada predložila, onda bi to glasilo - zakon o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije.
Onda se postavlja jedno logično pitanje, da li te službe bezbednosti u Republici Srbiji su raspoređene organizaciono i kao institucije na različitim nivoima.
Šta bi to u prevodu značilo? Znači, imamo službu bezbednosti mesne zajednice, pa službu bezbednosti opštine, pa službu bezbednosti grada, pa službu bezbednosti okruga, pa službu bezbednosti pokrajine, pa tek onda službu bezbednosti Republike. Deluje smešno, ali kod nas nije takva situacija.
O čemu se radi? Radi se o tome što je ovo zakon o nacionalnoj službi bezbednosti. Teško je to tako napisati u zakonu, da to bude zakon o jednom organu koji ne bi mogao da ima pokriće u drugim zakonima koji regulišu ovu oblast.
Koji su drugi zakoni? Zakon o BIA, zakon o, ne znam kako će se zvati, verovatno o vojsci, gde se predviđa VBA i VOA i mi smo imali tamo neku četvrtu agenciju, odnosno službu, a ona nije imala rang posebne institucije i posebne organizacije, nešto pri Ministarstvu inostranih poslova, koja bi trebalo da obezbedi tajnost podataka ministarstva i tajnost podataka države kada nastupa u inostranstvu.
Sada se postavio problem. Kako to sada uvezati i staviti pod jednu kapu, pod jednu kontrolu. Ko bi morao da vrši tu kontrolu? To je glavni komandant. Ko je glavni komandant? Imamo dva i da bi se ta dva komandanta nekako spojila u nešto što bi bilo jedno, verovatno Dragišić u liku Milana Markovića, pošto je on predavač kod Dragišića za bezbednost, dosetili su da idu na zakon o osnovama sistema i odmah su upali u pravnu, logičku i svaku drugu zavrzlamu iz koje ne mogu da izađu. Svesni te situacije, mi smo predložili da se promeni naslov ovog zakona.
Uvažavajući ovu činjenicu da ne postoji jedinstven propis na nivou Republike, kojim bi se rešilo ili uredilo službi bezbednosti. Pošto ne postoji spremnost u Vladi, u ovoj strani ovde, a mogu da reše to, kako mogu da reše - da donesu jedan zakon o službama bezbednosti. Međutim, tu se javlja drugi problem. BIA je izvučena kao posebna organizacija iz MUP i ona je direktno potčinjena predsedniku Vlade, ali vojne službe bezbednosti i vojne obaveštajne ne mogu da budu na sličan način izvučene izvan vojske, već su one, praktično, organizacioni deo unutar državnog organa koji se zove Ministarstvo odbrane.
Vidite po samim pojmovima, to je u nadležnosti vrhovnog komandanta, predsednika i njemu dragog kuma, koji je ministar odbrane. Kako to spojiti? U tom stalnom problemu kako to spojiti, da se ne bi desilo što se dešava, to nije samo slučaj sa Srbijom, to je slučaj sa velikim brojem država, da obaveštajne službe jedne iste države međusobno se špijuniraju i prate, kod nas je situacija još komplikovanija. Mi imamo i privatne službe, pa imamo privatizovane državne službe, to moram da vam kažem.
Znači, apsolutno privatizovana državna služba, poput onog dela koji, u okviru UBPOK-a, prisluškuje, pa onda imamo, da vam ne pričam, da vas ne bi doveo u neprijatnu situaciju zato što onda mnogo znate.
Kako su se dosetili oni iz demokratskog bloka - napravićemo savet za nacionalnu bezbednost, tu ćemo da strpamo sve i svašta, ali ono u šta sam siguran, to će da liči kao na rogove u vreći. Nijedan zaključak neće oni moći da donesu. Zašto? Zato što nemaju poverenja jedni u druge. Vi se sećate kada se formirala ova vlada pre nekoliko meseci, ova "žuta" kompanija je rekla - ne dolazi u obzir dok je Rade Bulatović na čelu. Tresla se gora nekoliko dana, verovatno je bio neki telefonski razgovor i oni su sada zaboravili na Radeta Bulatovića. Oni se samo poneki put obraduju kada ga pomenem sa skupštinske govornice. Kada pomenem Radeta Bulatovića, najveći aplauz dolazi iz DS. Kada pomenem Cvetka Kovača, ovog ovamo kod vojske, onda se DSS smeška.
Neko nas tera da razrešimo tu faktičku situaciju. Tera poslanike Narodne skupštine da donesu propis po kome će oni da se vole, da se međusobno paze, maze i da budu na istom zadatku, a zadatak jeste bezbednost i sigurnost Republike Srbije, bez obzira ko je na vlasti, ko u opoziciji.
Kao što vidite, to je apsolutno nemoguća misija, ali vrhovni komandant nemoguće misije treba da bude dvoglava figura. Kakva je ta dvoglava figura? Pa, jedna glava komanduje vojnim delom, druga komanduje civilnim delom, ali i jedni i drugi ne smeju da se bore protiv privatizovanih i privatnih agencija koje se bave ovim poslom.
Prošli put sam vam skrenuo pažnju da je u toku jedan sudski postupak između G17 plus i čoveka koje je neke usluge njima odradio, jurio Nedu Arnerić, jurio neke dokaze, pa jureći ove demokrate, on je našao mnogo prljavog veša za G17 plus. To je obično tako. "Ko drugome jamu kopa sam u nju upada". To je stara narodna izreka. Budite sigurni da je tačno. Koliko vam se puta desilo da krenete nešto protiv nekoga i ne vidite, propadnete u rupu.
Ovaj privatizovani deo niko ne dira. Svi se prave da ne znaju da postoji. Pre neki dan sam se šalio, kada prođete Andrićevim vencem, ima jedna optičarska radnja, u izlogu te radnje je Beba Popović, sa onom "tartalja" frizurom, zalizan onako, i on gleda u zgradu Predsedništva. On je prihvatio ono Srđanovo "samo vas posmatramo". Da li je to samo tako ili još nešto, avaksi itd., to je druga stvar. Neko treba da odgovori na to pitanje.
Sa najboljim namerama da vam pomognem, da pogrešno ne shvatite šta bi značilo - osnovi sistema bezbednosti, jer ovde rešavate savet za nacionalnu bezbednost, mi smo predložili da se ovaj zakon zove - zakon o službama bezbednosti.
Možete ovo da prihvatite, ništa ne boli. Doduše, ništa i ne rešava. To je otprilike ono: glasao, ne glasao, pogrešio si. Znate, često se dešava da, ukoliko se opredelite i za i protiv, napravili ste grešku. Ali, dešava se i ukoliko si uzdržan, da se pravi greška.
Pošto mi ne znamo kako drugačije da se borimo protiv globalizma, niste vi neki veliki predstavnici globalizma, vi ste onaj nizak nivo itd, ali najefikasnije sredstvo borbe protiv globalizma jeste sprdnja, jeste šala, šala na račun onih koji žele globalno da vladaju.
Znači, njih treba prikazati onako ogoljene, da budu smešni, da budu interesantni, da budu inspiracija za "Indeksovce", ili za one "Kursadžije", jer kada od njih napravite sprdnju ili sprdačinu, to nisu bezobrazne reči, odmah da vam kažem, onda publika zna o čemu se radi.
Evo, danas sam malo pokušao ovde, nadam se da će i moje kolege da pokušaju, jeste ozbiljna tema, ne možete da je rešite, ne želite da je rešite, našli ste neki modus kako to da se uveže, da se ti rogovi smire. Ne mogu rogovi da se smire, to vam unapred kažem, ali to je tako smešno. Znam da je i bolno, ali nema drugog sredstva u borbi protiv ovog stanja. Znači, jedino kroz humoresku može da se shvati da je situacija ozbiljna, a da su protagonisti i nosioci takve politike stvarno smešni ljudi.
Ovim amandmanom ne može da se popravi ono što je loše, a loša je, u stvari, ideja koja je pala nekome na pamet, da pravi ovakav zakon. Sada ćete da vidite koliko je to loše.
Prema članu 8. ovog predloga zakona, gospodine Markoviću, između Kancelarije za pridruživanje EU i Kancelarije Saveta ne postoji nikakva razlika, i jedna i druga se formira uredbom Vlade Republike Srbije.
Ako pogledate Kancelariju za pridruživanje EU, gde ona gospođa, lepa plavuša Tanja Miščević, šta rade oni? Putuju. Šta još rade? Kažu da treba sarađivati sa Hagom. Šta rade još? Kažu Jočiću - idi da parafiraš. Šta rade još? Ne rade ništa, troše pare.
To je podmetnuto kukavičije jaje one Labusove strane, koja je greškom ostala u Vladi, na neki način. To još Dinkić nije uspeo da rasturi. Verovatno ima jaču vezu u evropskim strukturama i ona mora da bude tu.
U suštini, Kancelarija za pridruživanje nema nadležnost. Zašto? Ne donosi nijedan pojedinačni upravni akt. Razmatra, zauzima stavove, pregleda, predlaže, slika se, ispituje javno mnjenje, plaća ankete kakva je popularnost EU u Srbiji itd. To je kancelarija, po uredbi Vlade Srbije. Kancelarija Saveta će isto biti po uredbi Vlade Srbije.
Međutim, znate šta je problem? Problem je kada žaba vidi da se konji potkivaju, pa ona digne nogu da se i ona potkuje. Amerikanci su imali pedeset i nešto bezbednosnih agencija, pa su videli da toliko veliki broj bezbedonosnih agencija deluje disharmonično, nije uvezano u jedinstveni sistem. Oni su pre tri godine napravili nešto kao savet za nacionalnu bezbednost, mada oni imaju neku svoju stratešku sobu sa onim Faradejevim kavezom, da niko ne može da prisluškuje itd.
Znači, ovaj vaš savet treba da stavite u neki kavez, da se ne bi čulo šta oni razgovaraju. Problem je što su to sve nečiji insajderi. Neka strateška soba bi morala da se napravi.
Rekli ste da savet radi po sistemu - kako se dogovorimo. Zašto su oni predvideli ovo - kako se dogovorimo? Iz prostog razloga što član 5. govori o nadležnostima tog saveta. Sada nemojte mnogo da se smejete kada budem čitao šta su nadležnosti ovog saveta.
Prva grupa poslova Saveta za nacionalnu bezbednost jeste da se oni staraju. To ne znači da treba da ostare na toj funkciji, nego se staraju, brinu, sekiraju. O čemu? Dok razmatraju pitanja iz oblasti, dok razmatraju međusobnu saradnju, dok predlažu nadležnima, dok razmatraju predloge, dok se razmatraju i druga pitanja. To je njihova nadležnost. Znači, treba da ostare, da osede starajući se o razmatranju.
Druga, još monumentalnija grupa poslova iz nadležnosti ovog saveta jeste da savet usmerava. To znači pokazuje u tom pravcu. Šta pokazuje?
Pokazuje kako se razmatra, kako se donosi zaključak, donosi zaključak, pokazuje kako se prati izvršenje, pokazuje kako se daje mišljenje. To je cela nadležnost. Znači, trla baba lan.
Odnos snaga, prema postojećem rasporedu, jeste 6:3 u korist Borisa Tadića. Naravno, pošto je takav odnos snaga, ne može u članu 9. da stoji: oblik, način odlučivanja. Zašto, vidi se da je 6:3. Znači, jasna je odluka u startu.
Problem je još veći što nema odluke. O čemu bi oni odlučivali? Oko čega bi se oni preglasavali? O staranju, o usmeravanju prilikom razmatranja, zaključivanja i praćenja. Znači, to je ono: ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe.
Gospodine Markoviću, mogu vrlo pouzdano da vam kažem ovde: predsednik Republike ne radi za Srbiju, predsednik Vlade ne radi za Srbiju, ministar odbrane radi tamo gde je završio kurs, ministar unutrašnjih poslova radi sve samo da se ne objavi knjiga o tome kako je obijao trafike.
(Predsedavajući: Gospodine Krasiću, molim vas, nemojte tako za čelnike važnih institucija u državi.)
Gospodine Albijaniću, to što vi niste obavešteni, to što ne pratite TV, to je vaš problem, ali ako TV Pink može da pravi štosove, skečeve na račun ministra unutrašnjih poslova, na temu obijanja trafika i da ona nije zatvorena, pri tom nije ni bombardovana, pri tom nije ušla ni finansijska policija, ni poreska uprava, niti BIA, niti bilo ko drugi, to ne znači da, zato vi što ne gledate TV, meni treba da bude zabranjeno da gledam TV.
Tokom jedne vrlo lepe emisije, oni su napravili jedan skeč, jednu šalu na račun aktuelnih političara. Verovatno će sutra i na moj račun neko da pravi šalu, ali vi nemate potrebe da skačete i da se sekirate, zato što je to već postalo opštepoznata činjenica. Kada je u pitanju opštepoznata činjenica, vaša sekiracija treba da bude minimalna, a ne maksimalna.
Dalje, načelnik Generalštaba vojske Srbije ima tri zvezdice, ali je i dalje general-potpukovnik, zato što smo dobili u međuvremenu i nekog brigadnog generala. Dalje, što se tiče direktora službi bezbednosti, oni su formalno-pravno nestranački. Jedan je maltene iz zatvora došao za direktora BIA. Ne opominjete me? Ne opominje me, zato što je i to činjenica. Jutros je nekoliko poslanika baš o tome pričalo.
(Predsedavajući: Isteklo vam je vreme, gospodine Krasiću.)
Meni vreme tek dolazi.
Na početku molim poslanike da se ne smeju. Gospodine Markoviću, niste prihvatili amandman na član 9. koji je govorio o tome kako se donosi odluka. Sada mi objasnite kako će Savet da donese poslovnik o radu? Član 10, kako će Savet da donese poslovnik o radu?
Amandman o kome pričam je na član 10, pošto niste prihvatili amandman na član 9, gde smo predložili da se donosi odluka većinom glasova od ukupnog broja članova. Vi ste rekli da će to da se reši poslovnikom. U članu 10. je napisano da se donosi poslovnik. Kojom većinom će da se donese poslovnik?
Pretpostavlja se. Logika? Koliko znam, ovaj zakon nema nikakvih dodirnih tačaka sa logikom. Objasnite kojom većinom će da se donese poslovnik po članu 10. jer ovde se kaže u prvom stavu člana 10. – Savet donosi poslovnik o svom radu. Kada donosite poslovnik, kojom većinom donosite poslovnik? Nema većine.
Kako šest - tri? U prethodnom članu, gde je trebalo to da se reguliše, oni su rekli da će to da se reši poslovnikom, ali šta dok se ne donese poslovnik? Nešto se pobrkali tu, nešto ste se grdno prevarili. Malo da uozbiljim ovo, pošto ove boginje demokratije kod vas su veliki kašalj.
Mene bi interesovalo, da me je slučajno neko obavestio da je pre nekoliko dana ubijen ovde jedan pripadnik BIA, da li bi ta informacija mogla da se objavi u javnosti? Pre takođe jedno pet-šest dana pokrenut je krivični postupak protiv šest radnika BIA zbog pranja novca. Da li javnost to može da sazna? Ovo pitam radi reda, ne mora da znači da je to tako. Vidim da ste se zbunili, znači da je to tako.
Zašto to javnost ne može da sazna? Šta se to krije? Vi još nemate onu stratešku sobu i još nemate onaj kavez, tako da cure informacije, imam ja vaše insajdere, znate da preskačem preko prozora, uzimam dokumentaciju i sve znam šta se dešava. Zašto ta vest nije objavljena?
Krenete ujutru na posao, dobijete informaciju – u Srbiji u toku jučerašnjeg dana i noći bilo je 160 i nešto saobraćajnih nesreća, sa toliko tragičnih itd, pa onda operativnom akcijom itd, pa televizija snima kako hapse. Šta je sa ovim informacijama? Zašto mi to ne možemo da saznamo, ako je to tačno? Zabranjeno? Nije zabranjeno, možemo da saznamo.
Kojom ćete većinom glasova doneti odluku da se ta informacija objavi? Vidite kako to dajem ovim scenaristima što prave emisije, „Kursadžije“ itd, kako dajem dragoceni materijal da vam se prave emisije, jednostavno da se DOS ismeje, koliko je to besmisleno što radite.
Kojim zakonom možete da naterate Koštunicu i Tadića da se vole i poštuju? Da li postoji taj zakon? Da li postoji teoretska mogućnost da se donese propis po kome će da se vole oni koji su nekada imali veliko međusobno uvažavanje i poštovanje, pa čak i Tadić 2000. godine – napustio sam socijalističku ideju, prihvatio sam liberalno-demokratsku ideju kada sam pročitao knjigu koju su napisali zajedno Koštunica i Čavoški. A i ti si čitao? Znači, i ti si oduševljen tom idejom? Bilo, posvađali se, neki razdor postoji. U čemu se ogleda taj razdor?
U pitanju je član 136. našeg Poslovnika. Postoji nešto što je obavezni sadržaj svakog predloga zakona.
Ovde se kaže da obrazloženje mora da sadrži, alineja prva, ustavni osnov; druga, razlozi za donošenje zakona; treća, objašnjenje osnovnih pravnih instituta, to moram da kažem da sadrži ovaj predlog zakona; četvrta, procenu iznosa finansijskih sredstava za sprovođenje zakona. To pod četiri, u izvedbi gospodina Milana Markovića, jesu razlozi za sprovođenje ovog zakona.
Znači, imamo posebno razloge za donošenje, a onda imamo posebno razloge za sprovođenje. To su potpuno različiti razlozi, ali nema nigde ocene potrebnih finansijskih sredstava. Gospodin Martinović je napravio vezu između člana 136. Poslovnika i člana 14. Predloga zakona, i video da tu nešto nije u redu, mentalni sklop čoveka koji je prekucavao ovo je ravan kokoški.
Gospodin Marković ima veliko iskustvo kao poslanik, zna da ovo ne može, mora jadnik da sedi ovde, snašlo ga je to, zato što su razlozi za hitan postupak glavni razlozi, a to je - bez ovog zakona ne može Dulić sutra da raspiše izbore. To je ta cela priča šta se dešava ovde.
Gospodine Markoviću, potrudićemo se mi iz SRS da ovo ostane zabeleženo. Garantujem vam da će u "Velikoj Srbiji" da se objavi ceo ovaj predlog zakona, sa mnogim komentarima svega ovoga što je napisano.
Ali, nikada nećete sprati ljagu sa onoga što ste napisali u članu 13. stav 2. Vidite, zaključak Saveta za nacionalnu bezbednost ima rang ustavne norme. Znači, svi državni organi moraju da daju prioritet zaključku, a ne Ustavu, zakonu ili nekom drugom podzakonskom aktu donetom na osnovu zakona. Zaključak ovog saveta, ili ove bratije koja se bude skupila, ima takav značaj.
Ovo je pravi dokaz kršenja ustavnosti i zakonitosti, pre svega ustavnosti, jer se ugrađuje kao norma. Zašto jednom zaključku dajete takav značaj? Zašto dajete značaj nečemu što je - odi mi, dođi mi. Naravno, nema odgovora na ovo pitanje.
Gospodine Duliću, nije dobro kada ministar mnogo mudruje, pa na kraju poželi da bude izuzetno efikasan i pametan. Gospodin Marković nam je rekao da je daktilografkinja napravila grešku ovde, ali nam nije rekao da li je bila greška možda negde ovde, pa ovde, pa ovde, pa ovde. Da li je napred bilo nekih grešaka? Mi smo pronašli milion grešaka. To je prva stvar.
Druga stvar, kažete - mi kao država. Koji ste, bre, vi kao država. Počeo je izlaganje - mi kao država smo zaključili. Država - ja. Gospodin Marković - država. Mi kao država. Niste vi država, vi ste neka vlast, koaliciona, kilava itd.
Gospodine Markoviću, pokazali ste elementarno nerazlikovanje nekih vrlo važnih stvari. Gospodin Veljko Kovačević vam je ovde pročitao šta se nalazi preko puta njegove kuće na rumunskoj strani, pa vam je rekao - oni za obezbeđenje Dunava koriste svoju ratnu mornaricu. Vi da biste ispali pametni okrenuli ste pa ste rekli - naša rečna mornarica nikad nije bila ratna mornarica. Čovek o tome nije ni pričao, ali nešto ste vi tu pobrkali tu, rodove, vidove, specijalnosti, sve ste pobrkali kao predavač kod Dragišića. Nešto ste kobajagi predavali tamo.
Gospodine Markoviću, morate da znate da na teritoriji bivše SFRJ sa Savetom za nacionalnu bezbednost je prvo krenuo Franjo Tuđman. Vi ste stručnjak, valjda znate, Savez za bezbednost – Franjo Tuđman, pa je bio Miroslav Tuđman, pa je bio Markica Rebić, i kad su bili u CK, i kasnije itd. Kada pravite poređenja, kada koristite iste termine, vodite računa na šta vršite asocijaciju.
Kažete da postoje o obaveštajne službe stranaka. Kako se zove obaveštajna služba DS? Kažite kako je pravi naziv obaveštajne službe DS? Vi ste rekli da u teoriji i praksi postoje obaveštajne službe ovakve i onakve, ali postoje obaveštajne službe stranaka. Kako se zove vaša obaveštajna služba? Voleo bih da čujem, da saznam da li je to B92, Studio B, BIRD, BIRN, kako se zvaše itd. Ili ovaj Dragišićev fakultet, moguće je da je to vaša obaveštajna služba.
Samo još dve rečenice. Gospodine Markoviću, poručite daktilografkinji koja je kucala i ovom gospodinu što je ovo potpisao - Karla del Ponte vas je upropastila pre nekoliko sati.
Jeste da je bila pijana posle konferencije za štampu koju je održala, i onaj Vukčević što joj je poklonio sliku, nije urodilo plodom. U Savetu bezbednosti ona je dala svoj zadnji izveštaj, za dva dana imaju svoju zadnju konferenciju za štampu i onda ide u Argentinu. Dva njena mandata uradili ste sve što je tražila od vas. Sećam se onog dobrovoljnog odlaska Sretena Lukića, pa je zaboravio naočare na Drugoj hirurškoj klinici, ostale tamo, pa jadnik, morali tamo da ga oblače, da se prvi put pojavi pred sudom.
Dobro je što se ove teme uklapaju. Ne valja što vi produžavate raspravu pošto se ovome žuri da raspiše izbore.
Gospodine Duliću, na kraju ću da dođem do zaključka da je ovaj zakon stvarno napisala neka daktilografkinja, ali kada pročitam član 15, mislim da se umešala i kafe-kuvarica. Nije smešno, ovo je žalosno.
Molim vas, obratite pažnju kako glasi poglavlje IV - Nadzor nad radom službi bezbednosti. Onda sledi - Načela nadzora, a to znači koji su to principi koji se primenjuju prilikom vršenja nadzora. Ko treba da se pridržava tih principa - onaj ko vrši nadzor?
Šta znače načela - to su pravila koja koristi onaj ko vrši nadzor? Ko po ovom zakonu vrši nadzor - nadležno telo Narodne skupštine, jedan od tih organa.
Sada gledajte koja su načela. Ako su načela, ona se primenjuju na onoga ko vrši nadzor. Alineja prva kaže - podređenosti i odgovornosti službi bezbednosti demokratski izabranim vlastima Republike Srbije. Mislim da ste usvojili amandman gde se briše ovo "demokratski", ali to nije bitno. "Podređenosti i odgovornosti službi'' - pa kako pasivno stanje onoga ko treba da se kontroliše može da bude princip rada onoga ko kontroliše?
Druga alineja isto kaže, recimo - šta treba da primenjuje skupštinski Odbor za bezbednost. To bi bilo otprilike ovako - politička, ideološka i interesna neutralnost službi bezbednosti. Šta to znači? To je totalno promašena strana. Principi koji važe za aktivnu stranu dati su kao obaveza pasivne strane. Da je u naslovu ovog člana ili na početku navedeno - da se ove alineje odnose na službe bezbednosti, da one moraju da omoguće, da moraju da budu podređene civilnim organima vlasti, to bi imalo nekog smisla. Ovde je sve uvrnuto. Zašto?
Zato što kad je kafe-kuvarica donosila kafu, daktilografkinja je prebacila po jedno slovo i, siguran sam, promašila je jedan pasus. E sada, da li je daktilografkinja bio Koštunica, a kafe-kuvarica Boris Tadić ne znam, ali mislim da će temeljna istraga da pokaže. Sada šalu na stranu, nadam se da imaju dobre ideje ovi koji prave burleske sa Demokratskom strankom. Mogu da nastavim, nema problema, ne smetaju mi ovi ovde. Znači, šta je pisac hteo da kaže?
Hteo je da promoviše nešto što bi trebalo da obaveže službe bezbednosti da one budu podređene organima vlasti i da budu podređene u tom smislu da omoguće kontrolu njihovog rada. Zašto? Jer one su i sposobne i organizovane da zaokrenu tu kontrolu. Evo jedan klasičan primer kako se to dešavalo kod nas u Narodnoj skupštini.
U prošlom sazivu, kao grom iz vedra neba je odjeknula vest da će predsednik Odbora za bezbednost da bude Milorad Mirčić, poslanik SRS. Šta su se dosetili ovi iz BIA? Oni malo-malo pa organizuju one obavezne sastanke kada se vrši kontrola njihovog rada u formi izveštaja o radu, šestomesečno. Oni organizuju tu sednicu u sedištu Bije, na nekom drugom mestu ili donesu ovde pa kažu - zabranjeno čitanje, pod embargom, može samo jednom da se pročita ili pokupe nekim kamionima i teraju ih tamo negde, pa im daju da čitaju. Čitaju ono što je u "Politici" svakodnevno.
Istrči jedan od tih njihovih funkcionera i kaže - kada smo hteli da sprečimo kontrolu od strane Narodne skupštine, dosetili smo se kako to da radimo.
Kako? Sve smo proglasili da je državna, službena ili neka druga tajna, pa je Mirčić morao da ćuti, nije smeo da priča javnosti šta se dešava na Odboru za odbranu i bezbednost.
Znači, jedan ovakav princip je stvarno potreban, ali ne kao trpno stanje onoga koji treba da vrši kontrolu, nego kao trpno stanje onoga nad kojim se vrši kontrola. Ali, ovde je sve pobrkano - verovatno neki slovenački tekst, pa prevod, opet daktilografkinje, kafe-kuvarice itd.
Ova druga alineja je apsolutno nelogična, jer ako onaj ko treba da vrši kontrolu rada ovih organa i službi bude oslobođen politike i ideologije, znači, pogleda na svet, bude oslobođen jednog sistema vrednosti, onda se postavlja pitanje - a kakva je to kontrola. U čemu bi se ta kontrola razlikovala od one koje se dešava na "Poligrafu" na B 92,na Studiju B i na drugim televizijama - nema nikakve razlike?
Upravo ova kontrola treba da bude opterećena ili oivičena nekim vrednosnim sudom. Gde je taj vrednosni sud? Vrednosni sud je verovatno u nacionalnim interesima ili ovo što kažete - kako da se preduprede bezbednosni izazovi, neprijatnosti, preventivno da se deluje.
Ali, vi ste ovaj tekst zakona oslobodili bilo kakvog vrednosnog suda. Vi ste se uplašili od ideološkog pogleda na svet. Zašto? Pa nacionalni program, odnosno sistem nacionalnih vrednosti u jednoj državi jeste ideološki program karakterističan za jedan narod, za jednu teritoriju.
Problem je da je ta vrednost utvrđena u jednoj demokratskoj proceduri i da to izražava interese jednog naroda, a ne kao do sada, interes naroda saradnja sa Haškim tribunalom. Kakva? Bezrezervna. Na kraju se ispostavi da je Karla del Ponte obična alkoholičarka, kao Nataša Kandić.
Ili, ono što ste uradili 2001. godine, petnaestoro njih je ovde optuženo za najteže zločine protiv mira, a onda Batić kaže, pa kako mi da ulazimo u Evropu ako Solana ne može da dođe kod nas u zemlju. Brže-bolje Republičkom javnom tužiocu nalog, on uputstvo, okružni odustaje od krivičnog gonjenja i oni slobodni.
Koji je tu vrednosni sud bio? Koji je tu bio interes? Čiji interes je bio? Interes je bio DOS-a koji je došao na vlast. Zašto? Možda ste i verovali u onih šest i po milijardi, možda ste i verovali da Srbija može iz pepela da se podigne i da ispadne nešto novo. Ali, nema toga. To ne postoji.
Vrednosni sud mora da bude prisutan i prilikom nadzora kako ove službe rade. Vas to ne interesuje. Znači, daktilografkinja kada je pisala, došla je kafe-kuvarica i napravljen je ovakav luping. Naravno, daktilografkinja je bio Koštunica, a kafe-kuvarica Boris Tadić. Izađite, pa kažite da nije.
Član 16. i član 17. Predloga zakona čine jednu celinu, jer se odnose na nadzor nad radom službi bezbednosti koji se definiše kao skupštinski nadzor. Međutim, postoji jedan problem koji nisu uspele da reše daktilografkinja i kafe kuvarica, a to je što Ustav Republike Srbije propisuje način rada i odlučivanja u Narodnoj skupštini Poslovnikom o radu Narodne skupštine.
Organizaciju Narodne skupštine takođe treba urediti poslovnikom Narodne skupštine, pa po toj logici stvari, svi odbori u Narodnoj skupštini su radna tela Narodne skupštine i kao takvi nemaju neku svoju posebnu izvornu nadležnost, već su pre svega radna tela koja daju propusnu moć nekim aktima koji se upućuju Narodnoj skupštini. To je jedan faktor koji su ove dve gospođe zaboravile kada su pisale ovaj predlog zakona.
Drugi vrlo važan faktor jeste sam pojam nadzora. Narodna skupština po Ustavu vrši nadzor nad radom izvršne vlasti, odnosno Vlade Republike Srbije i postavlja se pitanje da li Narodna skupština može ovako kako je u Predlogu zakona zapisano - da neposredno vrši nadzor nad radom službi bezbednosti. Ovde je zapisano da Narodna skupština može neposredno i posredno preko svojih radnih tela, a radna tela su neki nadležni odbori.
S obzirom na organizaciju službi bezbednosti, koju niste hteli da uredite ovim zakonom, već ste prihvatili postojeće zakone koji tu oblast regulišu, onda moram da vam skrenem pažnju da postoji BIA, kao posebni organ, i postoje ove dve vojne, koje su organizacione jedinice unutar Ministarstva odbrane kao organa uprave.
Zbog nejednakog položaja u hijerarhiji državnih organa, postavlja se pitanje da li prema ovim vojnim službama može da se vrši neposredni nadzor od strane Narodne skupštine jer one su deo izvršne vlasti, deo Ministarstva odbrane. Verovatno, ako Narodna skupština vrši neposredni nadzor, ona može da vrši nadzor nad Ministarstvom odbrane, pa u okviru toga i nad ovim službama.
Kod BIA je situacija drugačija. Ovaj problem je i ranije postojao. Kako je to bilo rešeno u bivšoj SFRJ? Tada se ovo nije zvalo ovako, nego društvena kontrola nad radom ovih službi i obično su u tom našem tzv. skupštinskom sistemu postojale neke komisije. Naravno, u jednopartijskom sistemu to nije bilo toliko značajno, ali se vodilo računa o tome ko bi mogao da vrši kontrolu radi zaštite tih podataka, tajnosti podataka.
Ovako kako je dato, prevazilazi se ono što Ustav dozvoljava, znači, unutrašnja struktura Narodne skupštine, unutrašnja organizacija, radna tela, odbori, komisije, način rada, način odlučivanja, sve je to materija koja treba da se reši poslovnikom Narodne skupštine.
Kada vi tu materiju iz poslovnika Narodne skupštine u ovom delu selite u zakon, onda se čini velika greška. Zašto se čini ova greška - zato što je na jedan specifičan način u Saveznoj skupštini donet propis o kontroli vojnih organa bezbednosti. Tada se pošlo od logike da treba da postoji demokratska i civilna kontrola, pa je odraz demokratske i civilne kontrole bio skup od nekoliko poslanika Savezne skupštine.
Naravno, kada se formira odbor, kada se formira neko radno telo, onda se preslikava stranačka zastupljenost u Narodnoj skupštini i to jeste odraz demokratske i civilne kontrole. Zašto? Zato što poslanici nisu uniformisana lica. Zašto je demokratska - zato što odslikava izbornu volju građana na izborima koja je manifestovana u Narodnoj skupštini.
Smatram da su oba amandmana, videli ste da smo skoro na svaki član podneli dva amandmana - jedan kojim se traži brisanje, a drugi kojim se menja nešto u postojećem predlogu, i to upodobljava koncepciji da ovim zakonom treba urediti službe bezbednosti na opšti način.
Ali, vidite i sami kako ova rasprava odmiče, sve više sazreva uverenje da je ovo trebalo da se reguliše jednim posebnim zakonom, ne bih sada licitirao koliko članova treba da bude, da li 100, da li 150, da se tim zakonom urede sve službe iz ove oblasti službi bezbednosti na jedinstven način sa istim principima, sa uvažavanjem odgovarajuće specifičnosti u pogledu organizacije, kadrova, nadležnosti itd, ali jednim propisom.
Mislim da ono što stoji kao zapisano, kao obaveza Narodne skupštine, u članu 3. Ustavnog zakona je upravo to da nam je potreban potpuno nov propis o službama bezbednosti, a donošenjem tog propisa stavila bi se ova dva postojeća zakona van snage.
Međutim, vidite i sami koliko je i ustavnost i zakonitost podređena trenutnom sastavu onih koji vrše vlast. Ovo je stvarno zakon za jednokratnu upotrebu. Njegova funkcija jeste da imamo na papiru nešto da bi se raspisali izbori. Ustavni zakon kaže - donošenje zakona, ne govori o stupanju na snagu ovog zakona.
Samo da vas podsetim, ovaj zakon bi po ovoj poslednjoj odredbi stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja. Ako bi išli nekom logikom, onda donošenje zakona predstavlja jedan proces koji se ne završava samo glasanjem ovde, nego se završava ukazom i objavljivanjem tog propisa u "Službenom glasniku".
To što je neko prevario Dulića i rekao mu da danas mora hitno da se donese ovaj zakon, to nije ispunjavanje obaveze iz člana 3. Ustavnog zakona. Donošenje zakona znači da je taj zakon stupio na snagu. Ukoliko to ne bi značilo tako, onda bi teoretski mogla da se desi situacija da se izglasa zakon i da on nikad ne stupi na snagu. Zašto? Neće da se potpiše ukaz o proglašenju ili se odugovlači, ili idemo na neke druge postupke koji su, takođe, predviđeni našim Ustavom.
Skrećem pažnju gospodinu Duliću da ovo što navodno žuri da mora do 14. da on potpiše nešto, da se raspiše itd, itd, i ako računa da ovo što ste planirali da donesete u toku jednog jutarnjeg glasanja, u zovu ovaj zakon, niste završili posao po Ustavu. Neko vas je prevario.
Kao što je tamo poslanike sa onog tamo kraja neko prevario pre nekoliko meseci, jedan je hteo da padne u nesvest zašto nije pre 1. novembra donet neki zakon, deca da putuju u inostranstvo, pa je prošao i 1. novembar, došao je i 15. novembar. Pitam ga, dobro, kako si preživeo, deca ne putuju u inostranstvo, a on kaže, ma, prevarili me, nema veze, kaže, donošenje zakona sa ispunjavanjem tih obaveza koje imamo prema EU. Zato vam skrećem pažnju, nemojte mnogo da se žestite i da se sekirate, donošenje zakona znači i njegovo stupanje na snagu.
Ovde je napravljena velika greška. Bez obzira što je Narodna skupština ovlašćenja da donese zakone, to ne znači da se u nečemu što se zove zakon može trpati sve i svašta. Postoji neka materija koja mora da bude u Poslovniku o radu Narodne skupštine. Organizacija odbora, radnih tela Narodne skupštine, način odlučivanja u tim odborima, način rada Narodne skupštine jeste materija koja mora da se reši Poslovnikom Narodne skupštine.
Neko će da kaže, mi imamo slučajeva da se posebnim zakonima materijalnim odredbama regulisala posebna nadležnost pojedinih skupštinskih odbora i da se, recimo, kao primer navede Zakon o Narodnoj banci Srbije. Funkciju predlagača po tom zakonu vrši skupštinski Odbor za finansije. Tada je to bilo nezakonito i danas je to neustavno.
Ukoliko takva rešenja budete dalje nastavili da ugrađujete u naše propise, gde ćete izvan Ustava dati nadležnost skupštinskim odborima, onda činite još veću neustavnost od one koju su učinili daktilografkinja i kafe kuvarica.