Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

PRVA SEDNICA

12-05-2007

Gospodine Nikoliću, imamo nekoliko povreda Poslovnika, i to teških povreda Poslovnika. Da ne bi bilo slobodoumnih i bezgranično kreativnih tumačenja od strane nekih koji u naslovu svoje stranke imaju "d", pa glume demokratiju, ja ću zbog javnosti da pročitam odredbu koja je pročitana. Apsolutno sam siguran da će svi građani Republike Srbije to mnogo bolje i kvalitetnije da shvate od Dušana Petrovića.

Usput, samo da vas podsetim, gospodine Nikoliću, Dušan Petrović se u svom aktu poziva na članove 9, 10. i član 30. stav 1. Poslovnika. Član 30. stav 1. glasi – u slučaju prestanka funkcije predsednika Narodne skupštine pre isteka vremena na koje je izabran. Danas u 20,40 časova nikome nije prestala funkcija predsednika Narodne skupštine. Gospodine Nikoliću, na ovaj način potpisnici ovog akta praktično najavljuju atentat, jer oni smatraju da vi više niste predsednik Skupštine.

Da bi građani shvatili o kojoj se elementarnoj nepismenosti radi, druga rečenica prvog stava glasi – Narodna skupština će na istoj, a najkasnije na narednoj sednici započeti postupak izbora predsednika Narodne skupštine, u skladu sa odredbama ovog Poslovnika.

Znači, član 30. stav 1. može da se primeni ukoliko Narodna skupština nema predsednika Narodne skupštine. Vama se žuri, oni bi da preskoče, oni bi da stvore sliku kako Narodna skupština nema predsednika. Pošto je to nemoguće, onda kažu, hajde da glasamo i o razrešenju i o izboru i da objedinimo raspravu i da sve stavimo u jedan miks.

Podsećam vas, gospodine predsedniče, član 30. ima stav 2. koji kaže: "Ako je predsedniku Narodne skupštine prestao mandat pre isteka vremena na koje je izabran, dužnost predsednika Narodne skupštine, do izbora novog predsednika, vrši najstariji potpredsednik Narodne skupštine", verovatno gospodin Mrkonjić. Sada iz ovoga zaključujem da oni imaju nešto protiv gospodina Mrkonjića, ne dozvoljavaju mu ni da bude potpredsednik koji će da predsedava Narodnom skupštinom kada se bude raspravljalo o izboru novog predsednika Narodne skupštine.

Ne znam kakav je to blistavi um zamislio da objedinimo raspravu i da diskutujemo u korist postojećeg predsednika Narodne skupštine i da vas ubedimo da ne treba da se razreši, a istovremeno treba da diskutujemo da ne glasate za novog, jer imamo još jednog predsednika Narodne skupštine.

To je u vašoj Krunskoj moguće. U Narodnoj skupštini Republike Srbije vi ste demonstrirali da je moguće, ali neće više biti moguće. Ne može sve u politici da se desi kako ste se vi dogovorili, seli i mislili da može da se završi posao. To ste mogli dok ste silovali Narodnu skupštinu 2001. i 2002. godine, kada su dolazili misaoni predlozi, a imao sam prilike malopre da čujem jedan misaoni predlog, gde se kaže – mi smo kršili Poslovnik, očigledno ovaj predlog predstavlja kršenje, ali da nastavimo da kršimo. Nije DOS na vlasti.

Šta je iskorišćeno kao argumentacija, gde vas ne prozivaju za kršenje Poslovnika, nego podstiču da vršite kršenje Poslovnika? Kaže se ovako: formirale se poslaničke grupe. Nije predsednik Narodne skupštine formirao pet, šest, sedam poslaničkih grupa, nego su se sami poslanici organizovali i formirali, jer je tako propisano Poslovnikom. Ko je tu prekršio Poslovnik?

Kaže, izbor predsednika je bio kršenje Poslovnika. Izvinite molim vas, da li smo mi glasali o tome? Koliko se sećam, glasali smo i o svim reklamacijama povrede Poslovnika na toj sednici i kasnije o predlogu da se izabere predsednik. Šta vredi? Čovek je zavozio film da je demokratski standard, a očigledno se radi o jednom političkom mišljenju koje je, po Mićunovićevoj teoriji evolucije, zakržljalo. Vama je poznato, prvo je nastao Mićunović, pa Demokratska stranka, pa amebe, a onda neki drugi. To je poznato. Ova strana ovamo, to su, u stvari, amebe. Niste mogli zajedno pa ste se podelili...

(Predsednik: Gospodine Krasiću, molim vas...)

Neću da predložim nešto što bi logički išlo posle ove povrede kada vas je neko nagovarao da kršite Poslovnik. Taj isti je predlagao da se glasa o tome da li ste vi prekršili Poslovnik. Skrećem vam pažnju kakvi su to udari, oni na momente nemaju veze sa politikom, radi se o mentalnom feleru pojedinih predloga. Ne shvatam kako čovek sa mentalnim felerom predloga može da brani ono što svaki razuman čovek osuđuje. Iz logike biste kod Mićunovića dobili jedinicu da ste ovo predložili i da ste bili njegov đak. Ovde vidim da je i on pobegao, stidi se i on, verovatno.

PRVA SEDNICA

14-02-2007

Danas je na dnevnom redu ozbiljna tema, tako da ako je Narodna skupština usvojila neku platformu koja obavezuje ove ljude koji idu na razgovore onda se držite te platforme, a ne ove zone za parkiranje što se predlažu ovde. To je neozbiljan papir, da znate, to su oni koji su 500.000 ljudi izbacili sa posla, pa tokom kampanje kažu – zaposlićemo tih 500.000 nazad.
Ali, da sada krenemo redom. Pošto ja sada ovo u kontinuitetu mogu da izlažem, ne bih hteo da ponavljam ono što sam više puta u onoj drugoj zgradi pričao povodom Kosova i Metohije. Moram da skrenem pažnju svima koji prate prenos i onima koji su u ovoj sali, svi ste vi glasali za poneku rezoluciju koja se ticala Kosova i Metohije, i 1999, i 2001. i naovamo, tako da ovi što su zaboravili misleći ako su promenili dres da su izašli iz stenograma – nisu izašli iz stenograma, i 2001. su oni glasali za te rezolucije gde se ipak dolazilo nekako do jedinstvenog stava kakva politika treba da bude prema Kosovu i Metohiji.
Šta je danas važno za ove ljude koji treba da zastupaju Republiku Srbiju na ovim razgovorima? Namerno potenciram termin "razgovorima", ne "pregovorima"; vi ne idete da pregovarate, nego da razgovarate. Ono o čemu bi trebalo da se pregovara već je rešeno Rezolucijom iz 1999. godine.
Morate da krenete od prve reči ovog papira, koji ovaj gospodin koji se kandiduje za Nobelovu nagradu naziva nekim planom za rešenje ovog pitanja. Znači, od prve reči. Nikako ne smete da dođete do rasprave o aneksima. Evo, ja vas ne ovlašćujem da pričate o aneksima, zabranjujem vam da pričate o aneksima. Ja vam dajem ovlašćenje, kao Zoran Krasić, da pričate o članu 1, to su opšti principi, i ako treba dva meseca pričajte o tom članu.
O članu 2. ne možete da idete da razgovarate, zabranjeno vam je da razgovarate. Zašto vam je zabranjeno? Pa, ako biste dalje razgovarali vi biste pogazili našu platformu, prekršili biste ono što je Narodna skupština odlučila, bili biste u velikom problemu jer kršite Ustav Republike Srbije. Ja to vama mogu da kažem, ne mogu nekim poslanicima, javnost je videla da oni ne poštuju Ustav Republike Srbije, ali vas kao državne službenike moram da prozivam. I, da vam kažem, čim pređete na član 2, vi ste prekršili Ustav Republike Srbije. To je ta poruka o kojoj su neki razgovarali, to je prava poruka koja treba da se da Pregovaračkom timu.
Dalje, ovaj što je određen da vodi te razgovore, ovaj Finac, on je prekoračio ovlašćenja. On nije ovlašćen da vodi neke razgovore koji bi doveli do nekog statusa koji bi se razlikovao od onog koji je određen Rezolucijom 1244. Vi morate da razgovarate o obimu suštinske samouprave i autonomije za teritoriju Kosova i Metohije u sastavu Republike Srbije. Možete da pričate kakav će biti njihov fond penzijsko–invalidskog osiguranja, koliko će to biti blisko i daleko sa Republičkim fondom u Srbiji.
Vi pričate o nečemu što je autonomija građana Kosova i Metohije u odnosu na centralnu vlast, van toga ne smete da pričate. Čim krene van toga razgovor, pakujte se i dolazite kući, nema potrebe da vas zove Tadić ili Koštunica. Narodna skupština, usvajajući ovu rezoluciju koju ste vi predložili, dala vam je takav nalog. Zašto? Pa, bogatiji smo za neko iskustvo valjda, znamo. Na bazi nekog ranijeg ponašanja nekih aktera u ovome možemo da zaključimo kako će u budućnosti da se ponašaju.
Samo da vas podsetim, da plan Ahtisari–Černomirdin, iz koga je kasnije izašla Rezolucija 1244, nije garantovao suverenitet i teritorijalni integritet Republike Srbije i Kosovo i Metohiju u Republici Srbiji, nikada ne bi bio izglasan u Narodnoj skupštini, pa ne bi ni mogao da ide na Ujedinjene nacije, odnosno Savet bezbednosti. Kako to sada neko ne priznaje svoj potpis, ne priznaje svoje obećanje?
Da je neko znao 1999. godine da će doći do ove prevare, pa ni Slobodan Milošević ne bi urgirao da se donese ta rezolucija. Verovatno ni Vuk Drašković ne bi kukumavčio. Sećate se, on je rekao – dolaze Ujedinjene nacije, one će da nas štite. Molim vas, imamo iskustvo sa Republikom Srpskom Krajinom. Ustaše su napale UN. Da li su kažnjeni? Ne, na prvom tenku je bio američki ambasador. To je istina. To su činjenice. To nije slobodni komentar. To su činjenice.
Samo da vas podsetim na Rambuje, kada se sve to završilo posle godinu dana, šta je ta gospođa koja je tražila Rambuje, rekla – pa da, Srbima smo ponudili nemoguće uslove koje ne bi nijedna država prihvatila.
Sada se ovde neki pozivaju na Rambuje. Vi imate partnere za razgovore, ispred međunarodne zajednice, koji su prevaranti, lažovi, lopovi, koji više vole pare od narkodilera sa Kosova i Metohije. U Savetu Evrope ste videli onog lorda Rasela Džonstona, njega finansira Tači. Zašto narko–parama da izgubimo teritoriju Republike Srbije? Ko je ovlašćen to da potpiše? Vi niste ovlašćeni ni da razgovarate.
To je ta poruka koju morate da čujete. To je poruka koju daju svi građani Srbije. Manite vi one ankete, što ovde nešto sve priča, 80 posto je za, a 80 posto misli da će da ode. Nije. Sto posto građana Republike Srbije smatra da je Kosovo i Metohija u Srbiji i sto posto građana Republike Srbije ne dozvoljava da ode Kosovo i Metohija. Ankete se menjaju...
I oni su imali 30 i nešto poslanika i sada jedva došli na 16, koliko – 18, a sledeći put ima da izumru. Ankete se menjaju, to se dnevno menja raspoloženje. Ne možemo mi povodom Kosova i Metohije da se vodimo dnevnopolitičkim raspoloženjem i anketama građana, nego moramo da kažemo – to su naši državni interesi. Nije demokratsko pitanje Kosovo i Metohija. To ste mogli lepo da pričate 2000. godine, kada ste palili ovu zgradu, ali vidite da nije demokratsko pitanje.
Kakav je to način – ako prihvatite ovakvu vrstu nezavisnosti Kosova i Metohije, Srbi na Kosovu i Metohiji imaju ljudska prava. Zar ljudska prava zavise od toga da li će Šiptari da dobiju državu ili ne? Gde su borci za ljudska prava? Pobegli u mišiju rupu. Zašto? Ne smeju da se jave. Ovi ih finansiraju. Ovi nam razaraju državu i tu je kraj priče.
Sedam godina, šta su uradili? Svaki put smo vas opominjali, i povodom ustavnih okvira, i izbora, i popisa i povodom svega i svačega. Šta smo vas upozoravali?
Radi se po prioritetima, prvo je prva tačka iz Rezolucije 1244, pa onda deseta, a ne da se zamene mesta. Neki su saučestvovali u ovome... I Nebojša Čović, za koga su radikali 2001. godine bili psi rata, 2004. godine je i on digao napokon glas i rekao – aman, ljudi, to je tamo terorizam. Zakasnela pamet se kod nekih pojavila. Zakasnela pamet.
Mi ćemo da glasamo za ovu rezoluciju da bismo iskazali to jedinstvo. Ovo vam je potrebno. Međutim, malo je vlast učinila, i ovi koji pretenduju na vlast, da se pojavi to jedinstvo. Ministar inostranih poslova – građanin Drašković, ministar odbrane – građanin Stanković, šta dalje da pričamo. Šta da pričamo? Idemo sa nestabilnom Vladom u pregovore.
Slavili ste pobedu, a ne možete da se dogovorite. Ne može ni Solana da vas sastavi. Vidite i sami, ko god se ljubio sa Solanom, građani su ga osudili. Godine 2001. ste nas ubeđivali – Kosovo i Metohija je rešeno, jer to su naši politički partneri.
Molim vas, tokom izborne kampanje slikali ste se i sa Širakom, i sa Blerom, i sa Putinom, i sa NATO–om i sa svima drugima, od njih tražite da Kosovo i Metohija budu u sastavu Republike Srbije. To je vaša obaveza, jer ste zahvaljujući tim snimcima i dobili toliki broj glasova.
I ovaj predlog ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srbije je rezultat nekog kompromisa, ali znate i sami da svaki kompromis može da se podeli na onaj dobar i onaj loš. Da je bilo političke volje, političke zrelosti, još prilikom usvajanja Ustava Republike Srbije bismo imali i tekst ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srbije. Toga nije bilo zato što je, očigledno, smišljen koncept kako da se ovo razvodni, kako da ubedimo javnost da nije pala Vlada Vojislava Koštunice, već da se zbog Ustava  ide na nove izbore.
Ta vlada je postigla nešto što je bio ideal još grčke demokratije. Napravila je građansku vladu, vladu u kojoj se nalaze građani, građanin Drašković, građanin Stanković, a od pre nekoliko meseci imamo i četiri bivša ministra i jednog potpredsednika. Znači, ta vlada je odavno izgubila svoj legitimitet i, naravno, sve naše vlade padaju u trećoj godini, u jesen.
Novembra 2003. godine pala je vlada čiji je član bio gospodin Vlahović. Prosto sam zaprepašćen da on priča o epohalnim rezultatima svoje vlade, a pri tom zaboravlja da su decembra 2003. godine bili izbori i da je tada narod rekao kakva je ta vlada bila i kakva je ta vlast bila. I danas smo čuli potvrdu o tome kakva je Vlada Vojislava Koštunice - građanska vlada.
Evo, ovi koji su za ovih mesec i po dana naučili pravopis, priznali su da danas više nisu članovi Vlade, kako reče Mlađan Dinkić, on od sutra ne ide u Ministarstvo, znači Vlada je pala. Ali, Vojislavu Koštunici to ne odgovara. Pala, pala, pišite vi u vašim memoarima da nije pala, ona je ljosnula o zemlju.
E sad, ova vlada će biti poznata po grupaciji G17 plus. Po čemu? Kažite ovim profesorima na Fakultetu političkih nauka da ovu vladu posebno obrade kao nastavnu jedinicu. To je vlada koja je pala, a koja je imala prepun budžet.
U istoriji nije zabeležen slučaj da je pala vlada koja je imala para, pa nije znala više šta da radi s parama. Obično takve vlade opstaju i na sledećim izborima postižu još bolje rezultate. Ova je ljosnula. E, sad, pogledajte kakva je to vlada!
Pre nekoliko dana je bio u Zrenjaninu ministar Dinkić da donese neku pomoć italijanskom investitoru iz Nacionalnog investicionog programa. Pa, valjda je taj Italijan doneo pare da ih potroši ovde kod nas.
Ne, ovi eksperti, što kažu "struka ispred politike", daju pare strancu da otvori radna mesta. Pa, dajte te pare našim privrednicima i oni će da otvaraju radna mesta.
Imamo predsednika Republike koji je poznat po epohalnoj zamisli, pogasio je narodne kuhinje, a otvorio je narodne kancelarije. Pre neki dan se zaprepastio kako ljudi umiru od gladi. Naravno, u narodnim kancelarijama rade najbogatiji ljudi, poput onog kudravog tajkuna Đilasa. Moć manipulacije je, verujte, na izdisaju.
Sada da se vratimo na ovaj ustavni zakon. Samo da podsetim prisutne i radi stenograma, pošto ne znam ko prati ovaj prenos, mi smo ipak postigli ove godine epohalni uspeh. Išli smo na promenu Ustava na ustavan način.
Da vas podsetim, ovde imam neke pacijente od ranije. Od 2003. godine, Demokratska stranka je donela zakon o postupku i načinu promene Ustava Republike Srbije i tada je bila propisana obična većina; nema referenduma, nema ništa.
Naravno, Ustavni sud, i onakav kakav je, morao je da konstatuje neustavnost tog zakona i da ga poništi. Vidite kako se interesantne stvari dešavaju.
Dalje, danas su jako izražene traume od 5. oktobra 2000. godine. Prosto primećujem, oni koji se izvinjavaju, oni su palili ovu zgradu. Palili su zgradu i ovde su izlazili da pričaju kao - poslednji put su ovde.
Sada da se vratimo na ustavni zakon. On je neophodan. Zašto? Zato što treba da uradimo nešto kako bismo osnažili Ustav u nekom periodu kada je sasvim izvesno da ne mogu da se donesu zakoni kojima treba da se na ustavan način konstituiše sudska vlast, izvršna vlast i sve drugo što je neophodno da funkcioniše država.
Zato je ustavni zakon važan i zato se on proglašava kada i Ustav, da budem precizniji, on čini sastavni deo Ustava. On konstituiše vlast i on konstituiše državu.
Međutim, u našoj javnosti se problem ustavnog zakona sveo na dva datuma, kada će biti izbori za narodne poslanike i kada će biti izbori za predsednika i, eventualno, odbornike.
Nije samo to materijal ustavnog zakona. Verovano ćemo ići na izbore, kako ste se dogovorili, 21. januara sledeće godine, ali bismo morali u međuvremenu da donesemo zakon o izboru narodnih poslanika. Zašto?
Nemoguće je da se biramo po starom zakonu, a da se pravni status poslanika uređuje naknadno.
Samo da vas podsetim na jednu odredbu Ustava Republike Srbije za koju postoji opšti konsenzus svih političkih stranaka, a to je odredba člana 102. stav 2, koja kaže: "Narodni poslanik je slobodan da, pod uslovima određenim zakonom", koji je to zakon, "neopozivo stavi svoj mandat na raspolaganje političkoj stranci na čiji predlog je izabran za narodnog poslanika".
Znači, nama su potrebni izborni zakoni.
Ova skupština, usvajanjem ustavnog zakona, ukoliko se danas ili sutra raspišu izbori, nije skupština koja je raspuštena. Ona mora da bude u zasedanju i da donosi neophodne zakone.
Sada, po novom ustavu, mi imamo, praktično, propise koji regulišu položaj Narodne skupštine. Imamo jednu odredbu koja govori o zakonu o izboru narodnih poslanika i o prestanku mandata, drugi je zakon o Narodnoj skupštini, treći je Poslovnik. Vidite i sami, ozbiljna stvar.
Oni koji su pisali ustavni zakon, kako su mogli da predvide da Ustavni sud može biti legalan ako ima dve trećine članova? Kako ste to mogli da predvidite?
Čitam vaš predlog zakona. Ponudili smo naš predlog zakona. U našem predlogu zakona nema takvog rešenja, ili ga niste čitali, očigledno. Pročitajte!
Rekli ste nam da do sledeće godine nećemo imati Ustavni sud, nećemo imati organ koji će da ceni ustavnost i zakonitost, nećemo imati organ koji treba da rešava ustavne žalbe i nećemo imati organ koji treba da rešava izborne sporove. To su neke, između ostalog, nove nadležnosti Ustavnog suda.
Dalje, zaboravili ste na Savet guvernera. Vi ste u članu 5. naveli samo guvernera. A gde je Savet? Da ne idem dalje sa propustima koji postoje u ovom predlogu ustavnog zakona koji ste nam ponudili, naravno, pod uticajem javnosti, suočeni sa činjenicom da nemamo Vladu, da ne smemo da dozvolimo ovima iz G 17 da haraju kao što haraju, sredstvima iz Nacionalno-investicionog fonda, koja dele kao Deda Mraz.
Doduše, približava se zima. Neko treba da položi račune za ona sredstva koja su utrošena tokom dopunskih izbora na lokalu, gde su Mlađa i Velja delili šakom i kapom. To neko misli da zabašuri, da sakrije, jer, navodno, neće više.
Oni treba da odgovaraju za ovo što su potrošili, a za to što neće više, to ćemo tek da vidimo. Nemojte vi njih da štitite.
Ima puno drugih odredaba o kojima treba ozbiljno da se priča, jer ukoliko zakon nije kvalitetan, onda je moguće da se pokrije čitav lanac predloga za ocenu ustavnosti i zakonitosti i da se dovodi u pitanje legitimitet pojedinih organa.
Toga u ovom ustavnom zakonu nema, jer očigledno je neko shvatio da ovaj ustavni zakon treba da obezbedi dalju kohabitaciju i onih koji bi hteli da budu predsednici, i onih koji bi hteli da budu poslanici, i onih koji bi hteli da budu buduća vlada, i onih koji bi hteli da budu lokalna vlast. Pošto je rezultat kompromisa, verovatno će biti izglasan onom većinom koja je neophodna.
Shvatite, nije ovo poslednja sednica. Mi treba da budemo i dalje u zasedanju da bismo doneli važne zakone od kojih zavisi legitimitet organa i mogućnost primene ovog ustava, zakone u skladu s ovim ustavom.
Gospodine Mihajloviću, pozivam se na član 100. Poslovnika Narodne skupštine i upozoravam da je povređen ne samo član 104, nego sijaset članova ovog našeg poslovnika.
O čemu se radi? Moram da podsetim poslanike da, kada se donosio Zakon o Vladi, bila je oštra debata oko pitanja ostavke. Ukazivali smo na jedno rešenje koje možda malo odudara od onoga što je napisano u Poslovniku. S obzirom da se Zakon o Vladi direktno primenjuje kada je ova situacija, samo bih vas podsetio šta je navedeno u članu 23. stav 2. Zakona o Vladi - Narodna skupština na prvoj narednoj sednici, bez rasprave, prima k znanju; znači, ne konstatuje. Molim vas, obavestite Vojislava Koštunicu da ova četvorica nisu više ni potpredsednici, nisu više ni ministri.
Znači, mi smo primili k znanju. Kako smo to primili? Eto, sinoć se pojavilo.
Dobili smo papire i sad kaže ovako, naslov - Poštovani gospodine predsedniče, obaveštavamo vas da podnosim ostavku.
Imamo četiri ostavke. Ostavka nije moguća sa raskidnim ili nekim odložnim uslovom. Ona ili postoji ili ne postoji. Ostavke postoje. Mi smo ih primili k znanju još sinoć, danas smo samo formalno-pravno, pošto ste otvorili, imali veći broj poslanika. Znači, obavestite ih da oni više nisu ministri.
Sada kaže - ministar koji je podneo ostavku dužan je da vrši tekuće poslove dok mu ne prestane mandat. Njima je prestao mandat. Obavestite Koštunicu da treba da odredi rezervne ministre koji će da vode ove resore. To je u vašem zakonu, gospođe i gospodo legalisti. Pridržavam se vašeg propisa.
Molim vas, opozicija nikad ne može da bude kriva da li postoji kvorum ili ne postoji. Opozicija nikada ne može da bude kriva ako pada kiša napolju ili je sunčano. Onaj koji je vlast, on obezbeđuje 126 prisutnih poslanika, utvrđuje dnevni red i završava onako kako je naumio, verovatno u skladu sa zakonom.
Te molim vas da obavestite gospodina Koštunicu o ovome što je već faktički urađeno.
Gospodine Mihailoviću, mislim da ste morali da neke poslanike upozorite, prvo onog poslanika koji vas je prevario da formalno-pravno ne postoje ostavke. Kao što vidite, one postoje. Sad ne ulazim u ove formalne stvar o kojima je sinoć bilo priče, da li je falsifikat ili nije falsifikat. Ako je falsifikat, dajte da skinemo imunitet onome ko je falsifikovao. I dalje imamo tačku dnevnog reda - skidanje imuniteta. Kad smo već tu, da sve kriminalce u jednom mahu skinemo.
Nemojte sada ovako. Sada imamo dokazani falsifikat i svi se pravimo kao da ništa nije bilo. Pa je vas neko prevario da formalno-pravno ne postoji. Onda je jedna gospođa izašla i lepo i slikovito nam objasnila da su ostavke date.
Znači, primili smo k znanju. Obavestite Koštunicu da ima rok od 15 dana da predloži nove ministre, u skladu sa zakonom. Kojim zakonom? Onim koji ste vi predložili, onim zakonom kojim ste vi usvojili. Poštujte vaše propise. Ne možemo mi bez vladavine prava u Evropu. Mada, moram da vas podsetim, imamo problema sa Evropom, kasnimo zbog kvoruma.
Na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Republike Srbije za 2006. godinu, Poslanička grupa SRS podnela je veliki broj amandmana.  
Radi boljeg praćenja svih budućih amandmana, mislim da je potrebno da se da jedno načelno obrazloženje ovog prvog amandmana, gde smo pratili metodologiju predlagača ovog zakona. Nismo dirali u podatke kojima su iskazani ukupni prihodi. Izvršili smo samo jednu intervenciju, koja se tiče preraspodele sredstava u okviru rashoda iz budžeta za 2006. godinu.
Na ovaj način pokušavamo da pokažemo kakvo je naše strateško opredeljenje kada je u pitanju jedna ovakva situacija – da se putem poreskih izvora obezbeđuje sasvim dovoljno sredstava za finansiranje svih funkcija Republike Srbije, funkcija koje izražavaju vršenje vlasti, funkcija koje izražavaju ispunjavanje obaveza države koje ona ima prema građanima, naravno, sve u skladu sa zakonom.
Mi smatramo da iz one virtuelne priče o suficitu, odnosno neraspoređenim prihodima, ili višku prihoda nad rashodima, otvorimo jednu drugu priču - da država, pre svega, ima obavezu da ispunjava svoju dužnost prema građanima.
Ukoliko je država u docnji u pogledu nekih materijalnih obaveza, te materijalne obaveze treba da imaju primat, odnosno ispunjavanje tih materijalnih obaveza prema građanima, a ne da se suficit javlja kao statistička kategorija koja se kasnije prikazuje kao izvor sredstava za izmirivanje nekih dugova prema inostranstvu i za neke epohalne stvari, krečenje školskih učionica, završavanje nekih puteva.
Razvoj mora da bude sastavni deo budžeta Republike Srbije, kao što to mora biti i socijalna zaštita, kao što i pomoć privredi mora da bude sastavni deo, ne samo ovog budžeta, nego svih budžeta Republike Srbije, za svaku godinu.
U ovoj raspodeli, u okviru stavke II – Izdaci, mi usmeravamo deo sredstava rashoda, pre svega, nekih šest milijardi dinara, za podsticaj privrede u vidu subvencija i drugih dotacija koje iz državnog budžeta idu prema privrednim subjektima, a koje imaju za cilj da se olakša i podstiče privredni rast.
Računamo da su to normalne mere, da je država ovlašćena da tim merama podstiče privredu. Glavna odlika ovog amandmana je što se kapitalni projekti sele tamo gde im je mesto prema ekonomskim klasifikacijama i što se povećavaju sredstva za podsticaj privrede. Naravno, ovaj princip je prisutan i u ostalim amandmanima.
Kada je gospodin Arsić podnosio ovaj amandman, on je vodio računa o tome da uravnoteži sve ove razdele, da uravnoteži sve ove pozicije koje su navedene u članu 1. ovog zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetu Republike Srbije za 2006. godinu.
Osnovna karakteristika ovog amandmana je povećanje izdvajanja, tj. povećano izdvajanje sredstava iz budžeta za podsticaj privrede. Mislimo da se na ovaj način vidi kakva bi trebalo da bude ekonomska politika.
Mi moramo da prihvatimo ovu činjenicu da se rebalans vrši krajem septembra, početkom oktobra i da, bez obzira na usvajanje ovog amandmana, u realizaciji ovog budžeta do kraja godine možda mnoge pozicije neće biti realizovane onako kako smo mi predložili amandmanom.
Povećano izdvajanje sredstava za intervencije u privredi, za pomoć privredi, bez obzira na to da li se sredstva utroše u toku ove i do kraja budžetske godine, kao namenska sredstva se prenose za sledeću godinu. Ujedno se sprečava nenamensko korišćenje tih sredstava, za koje mi tvrdimo da je sadržano u Predlogu izmena i dopuna Zakona o budžetu Republike Srbije za 2006. godinu.
Rebalansom ovog budžeta ne bismo da prihvatimo postojeće stanje ili neku projekciju koja bi trebalo da legalizuje postojeće stanje, koje nije u Zakonu o budžetu za 2006. godinu. To je ta opasnost koja postoji.
Znači, ukoliko se raspodela sredstava iz budžeta izvrši prema planiranim proporcijama iz rebalansa ovog budžeta, onda će privreda biti uskraćena za neka sredstva, onda će izostati subvencije i ta sredstva će, do kraja godine, da se potroše za namene kako je Vlada planirala. Kasnije ćemo govoriti i o tim stvarima, odnosno ekonomskim klasifikacijama.
Za početak bih samo rekao da su pozicije koje se tiču službenih putovanja u inostranstvo, gotovo svih organa, prevelike. Sredstva koja se izdvajaju za te namene su preko potrebna za neke elementarne potrebe građana, a to jeste i obaveza za državu - to je primarna obaveza za državu, koju ona ispunjava preko ovog budžeta.
Ako smatrate da ovaj amandman ne može da bude prihvaćen zato što u sledeća tri meseca nije moguće da se obavi potrošnja kakvu njime planiramo, to nije nikakva smetnja, kažem vam, namenski će se potrošiti ta sredstva i taj deo. Ono što se može - potrošiće se, a ono što se ne može - preneće se za sledeću godinu. Međutim, svrha usvajanja amandmana jeste da se spreči potrošnja za koju može da se kaže da je nenamenska. Nije ona nenamenska gledano sa pozicija klasifikacija koje predlaže Vlada, već je nenamenska u suštinskom smislu reči, jer će se tim sredstvima zadovoljiti neke, mogu da kažem, čak i luksuzne potrebe, na uštrb elementarnih, koje se bacaju na stranu ili se odlažu u nedogled.
Juče, sam rekao neke stvari i sada ću samo da ih ponovim.
Svi budžeti su - socijalni, policijski, vojni i razvojni - u funkciji da država ispuni svoje obaveze u svim oblastima za koje je država. Sada nam je potreban potpuno drugačiji pristup ekonomskoj politici. Očigledno, ovaj koncept će sve prepustiti tržištu, dovesti sve do ulice i krenuti sa nekog novog početka, što je dalo i daće kao rezultat - toliki broj nezaposlenih.
Možda je još veći problem to što postoji velika grupa ljudi koja se zbog godina života nalazi u bezizlaznoj situaciji - ne mogu da ostvare pravo na penziju, a niko neće da ih primi da rade.
Država ne može da bude pasivna u takvim situacijama.
Ja se u potpunosti slažem da od sledeće godine krene neki sasvim drugačiji proces, odnosno jedna malo stimulativnija poreska politika za novozaposlena lica, ukoliko poslodavac garantuje da će biti na radnom mestu, čini mi se da je to bilo pet godina i duže. Dalje, stimulans će biti i u pogledu onih kategorija ljudi koji imaju veći broj godina života i drugo.
Da bi se ta politika realizovala sledeće godine, i ove godine mora da krene signal - da će više da se izdvaja za podsticaj privrede, za subvencije, za pomoć da se krene sa ekonomskim životom, da se krene u otvaranje radnih mesta.
Nesporno je, kako se kaže: "Svaki kramp kad se zabode u zemlju i krene neki posao, dolazi do rasta broja zaposlenih".
Zna se da razvoj građevinarstva i stanogradnje, po definiciji, povlači 30 odsto rasta industrijske proizvodnje, gotovo u svim oblastima koje prate građevinarstvo. To, svakako, mogu biti dobri potezi. Ali, da bi se to realizovalo, potrebno je i veće izdvajanje iz budžeta za privredu, za pomoć privredi, za subvencije da se sve pokrene. Nekima treba i da se pomogne da što lakše izbegnu ovo teško vreme tranzicije.
Veliki je broj građana Republike Srbije koji su gubitnici u ovoj tranziciji. Još jedan minut ću iskoristiti da bih vam skrenuo pažnju na to.
Budžet za 2000. godinu je bio 50 milijardi, uzimajući u obzir i neke državne i paradržavne organe, koji možda nisu bili prikazani u budžetu. Sada nam je budžet za 2006. godinu deset puta veći. Povećao nam se i broj zaposlenih u državnoj upravi, povećao se broj zaposlenih u vanprivrednim delatnostima, smanjio se broj zaposlenih u neposrednoj proizvodnji, povećao se broj paradržavnih i državnih organa, a nije se pojavio 10 puta bolji kvalitet u odnosu na 2000. godinu. Da se pojavio bar dva puta bolji standard kod građana, verujte da ne bi niko nešto značajnije prigovarao. Ali, vidite da je veliko nezadovoljstvo kod građana, i to pravdano nezadovoljstvo, jer država ih je prepustila ulici. To može da bude bukvalno kazano, jer je tako.
Ne može taj nalog iz inostranstva da bude takve prirode, da toliko obavezuje Vladu Republike Srbije - da u budžetu ne vidi svoju privredu i svoje građane. Čitave oblasti su date ljudima iz inostranstva.
Došlo se do nekih para. Nekada je deo sredstava od privatizacije išao za pokrivanje budžetskog deficita, a nešto je išlo za neke navodne investicije, a danas imamo totalni haos - niko živi ne zna gde idu sredstva od privatizacije.
Gde god se događa neka privatizacija, naiđete na neku aferu, bez obzira na to da li ta privatizacija ide uz direktan televizijski prenos, ili na neki drugi način, pa javnost sa zakašnjenjem sazna - ko je otkupio, šta je otkupio, za koje pare kupio i koliko je radnika otpustio.
Neminovno se tu uvek postavlja pitanje - koliko je radnika otpustio.
Ako efikasnost proizvodnje u Srbiji treba da se gradi na otpuštanju radnika, onda je to loša ekonomija - loša ekonomija po državu i po građane. Najbolja socijalna politika je ona politika koja obezbeđuje punu zaposlenost radno sposobnog stanovništva.
Da bi se to obezbedilo, mi smo amandmanom predložili preraspodelu rashoda - u korist subvencija, podsticaja privrede i ekonomskog razvoja onih koji treba da stvaraju novu vrednost.
Da, gospodine Markoviću, sve je ovo kontinuitet i moram da skrenem pažnju da ovim amandmanom gospodin Todorović predlaže da se član 2. promeni tako da glasi:  "Budžet za 2006. godinu sastoji se od:
1) ukupnih primanja u iznosu od 521.269.000.000
2) ukupnih izdataka u iznosu od 521.269.000.000".
Vrlo je pregledan i jasan ovaj amandman i razlikuje se od onoga što je predloženo članom 2. od strane Vlade Republike Srbije, jer Vlada ovde razgraničava izdatke na deo za redovno finansiranje korisnika budžetskih sredstava i ubacuje Nacionalni investicioni program.
Iskazuje se čak i budžetski suficit od nekih 15,5 milijardi dinara i iskazuje se otplata nekih dugova.
Amandmani SRS na član 1. i član 2. predstavljaju jednu celinu. Smatramo da ne može da postoji suficit dok postoje neizmirene obaveze države.
Nacionalni investicioni plan nije nešto ekstra plus, nego nešto što može da se definiše kao kapitalni projekat koji ima svoje trajanje. On ima svoju prošlost, ima svoju sadašnjost i treba da ima svoju budućnost, i to su kapitalni projekti države u one oblasti iz nadležnosti države koje država stalno mora da finansira iz budžeta. Kamo te sreće da u Zakonu o budžetskom sistemu imamo odgovarajuću odredbu koja ukazuje na odgovarajući procenat koji iz mase ukupnih prihoda mora da se odvaja za investicije, ili da se to definiše u odgovarajućem procentu ili promilu u odnosu na bruto društveni proizvod. To moraju da budu trajne razvojne investicije Republike Srbije, uz one svoje osnovne funkcije koje mora da ispunjava.
Ne prihvatamo to da budžet treba da ima taj nacionalni investicioni plan, jer nacionalni investicioni plan bi, po našem mišljenju, bilo nešto kada se ostvari stvarni suficit u budžetu i kada nije potrebno vraćati višak prihoda onima koji su obezbedili te prihode, privrednim subjektima i građanima Republike Srbije, već treba ulagati u razvoj, ali ne državnih funkcija, nego u razvoj naše privrede, i to na tržišnim principima, preko nekih razvojnih banaka, razvojnih fondova, kao vid nekog podsticaja.
Vidite i sami, kada se krene sa ovom raspravom, padaju u vodu one priče - ko ne glasa za ovaj rebalans, on nije za Nacionalni investicioni plan. To apsolutno nije tačno. Mi jesmo za to da se izvrši preraspodela sredstava koja se uberu u toku godine po osnovu poreza i drugih javnih prihoda, koji pripadaju budžetu Republike Srbije, da se ona rasporede da bi država mogla da izvršava svoju osnovnu funkciju, da bi država mogla da postoji i da funkcioniše, a to su obaveze u pogledu odbrane, u pogledu bezbednosti, obaveze u pogledu obrazovanja, zdravstvene zaštite, ispunjavanja obaveza iz socijalne politike itd.
Drugi deo su kapitalni projekti koji moraju da postoje, ali to bi moralo drugačije da se nazove. Investicije u razvoj funkcija države nekad su vezane za delatnost, nekad za osnovna sredstva, nekad za opremu, neki put za viši nivo prava koja imaju materijalna izdvajanja, ali ne za ličnu potrošnju građana kao pojedinca, nego materijalna izdvajanja u smislu neke delatnosti. U tom smislu, može da se priča - materijalna izdvajanja prema zdravstvenoj delatnosti koja se ne tiču uvek samo objekata i opreme, nego i školovanja kadrova, zašto da ne, mora da se prati nauka i nova dostignuća u obrazovanju, u fizičkoj kulturi, ne sport, bolje je da kažete fizička kultura, sport je nešto drugo. Sve mi to prihvatamo, ali ne možemo da se složimo s ovakvim načinom iskazivanja. To je nešto što koju predlažemo ovim amandmanom. Znači, nema tog suficita, on realno ne postoji. Vraćanje dugova ne ide iz suficita, nego iz redovnog poslovanja. Koliko je to pogrešna logika?
Uzmite primer, neko pravno lice se zadužilo kod neke banke, uzelo kredit. Pa, neće valjda da vraća kredit toj banci tek kad ostvari ekstra dobit, ne, nego ga vraća odmah, da ne bi zapalo u probleme. Nama se ovde otprilike ovako kaže - to pravno lice može da vrati, recimo, Rajfajzen banci, kredit tek kad ima dobro pozitivno poslovanje, pa ostanu neke velike pare, pa onda kaže - hajde da vratim kredit.
Obaveze moraju da se ispunjavaju. Ne možemo sada za ispunjavanje obaveza kroz Nacionalni investicioni plan da kažemo - to je suficit, mi nismo dužni, ne postoji nikakva obaveza, a država je u obavezi da okreči škole, država je u obavezi da obezbedi da u bolnicama postoje normalni kreveti, da ne spavaju po dva bolesnika u krevetu ili da se odlaže prijem u bolnicu zato što nema mesta. To je pitanje te društvene akumulacije.
Da li je naša ekonomija sposobna da obezbedi tu akumulaciju na nivou cele države, kako bi obezbedila i komunalnu, saobraćajnu, komunikacijsku infrastrukturu i sve ono što znači život u ovoj zemlji? To ne može da ide iz ekstra programa. To je sastavni deo života i sastavni deo ovog budžeta, kako ste ga vi koncipirali.
Nekada davno, da bi se napravio neki put, neko industrijsko postrojenje, u ono vreme kada je postojala jedna stranka, nije mogao da pravi fabriku gde ko stigne, tu su se pitale i privredna komora i ovi drugi. Ne može da se napravi fabrika tamo gde je potreban železnički kolosek, a ne postoji železnica na 100 kilometara od tog mesta. Međutim, nama se sad kaže, u vreme tranzicije, u vreme procvata demokratije i tržišne ekonomije, da je sve moguće. Pošto je sve moguće, tresne neko tamo neki kapacitet i onda kaže - da, ali ja ne mogu da funkcionišem.
Obezbeđenje infrastrukture zavisi od toga ko je na vlasti i u kakvom je odnosu sa vlašću. Tako država ne može da funkcioniše.
Onda se postavlja pitanje čemu planovi, čemu prostorni plan, čemu razvojni planovi?
To je poenta naših amandmana, da skrećemo pažnju na neke stvari. Manite vi EPP, EPP traje jedan dan, dva dana, pet dana, prođe, sutra se prozivamo ko je šta rekao, ko je šta obećao. Ne želim nikoga da prozivam za ono što je obećao, ali dajte da stavimo da bude nešto normalno u zakonu o budžetu. Normalno je da su ove godine toliki prihodi i da su u istom iznosu rashodi. Prihvatamo da imate za to opravdanje, ali ne prihvatamo da sada prikazujete da postoji suficit, da ne znamo šta ćemo sa parama, kao što beše prošli put kada se donosio zakon o budžetu. Kaže se - imamo toliko para, ne znamo šta ćemo sa parama. Ako ne znate šta ćete sa parama, onda smanjite poreze. To je centralno pitanje.
Vi smatrate, kao vlast, da je državni budžet prebogat, mada je situacija, pošto čitam statističke podatke, potpuno drugačija. Ne čitam ove nezavisne ekonomiste koje vi napadate, nego baš ove institute koji prave analize. Oni ukazuju da je situacija potpuno drugačija.
Ne volim nikoga da mnogo citiram i narodski želim da objasnim ono što je možda malo komplikovano da se shvati. Želim da vam skrenem pažnju na to da, ako je takvo stanje naših javnih finansija da ne znate šta ćete sa parama, pa Nacionalni investicioni plan dođe kao ekstra plus, onda, molim vas, nešto nije u redu sa prihodnom stranom. Prihodna i rashodna strana budžeta moraju da se uravnoteže i u svakoj poziciji da imaju realno opravdanje. Vi nam ovde kažete - prihodna strana nema nikakvih problema, možemo da zgrnemo koliko hoćemo, a kod rashodne strane - ovo je realno, a ovo što je suficit, to je nešto što smo super postigli.
Sa takvom porukom ne možete pred građane. Kada se javlja takav rashod između te dve strane, gde onda intervenišete ? Da li na strani rashoda, da bi bili što normalniji ili možda primereniji trenutku i u funkciji nekog razvoja, ili menjate prihodnu stranu, tako što smanjujete stope poreza? Vi imate opravdanje i za to. Srpska radikalna stranka će vas podržati u tome ako smanjite stope poreza. Zašto imate opravdanja? Ne možemo da se selektivno upoređujemo, možemo da se upoređujemo samo po svim ekonomski pokazateljima. Ne možemo da kažemo da su plate skočile dva i po puta, ovo je toliko i toliko i tu stanemo. Gde je ona zaposlenost, gde je bruto društveni proizvod, gde je industrijska proizvodnja, gde je promet?
Sada smo pali za dva mesta na listi kredibilnih zemalja za investicije. Ministar se hvalio tim nekim listama, kako smo stalno na nižim mestima, a sada smo još pali, otišli smo na gore mesto. Ovi koji su, navodno, bili juče najavljivani da su primljeni u Evropsku uniju, pali su za 11 mesta.
Vidite da Evropska unija nema nikakav kriterijum, ona ima samo politički kriterijum, ono što je njihov interes. Njih uopšte ne interesuje naša statistika i naše procene, vidite i sami, oni vas najviše kritikuju, oni vas stiskaju da do kraja završite ovaj prljav posao. Mi vas hrabrimo da se otkačite tog prljavog posla i imaćete našu podršku, samo neka sve bude normalno, u funkciji razvoja, da opstane ova nacija i ovaj narod.
U našoj projekciji, prihodi su raspodeljeni na rashode i nema suficita, a ovo što predstavljate Nacionalnim investicionim programom su kapitalni projekti za koje postoji obaveza u Zakonu o budžetskom sistemu Republike Srbije. Kao što vidite, ovo uopšte nije teško da se shvati, da shvati svaki razuman čovek. Ovo nije igra reči, ovo je naša stvarnost i o tome treba da povedete računa, jer građani sve pamte. Možda neki put građani malo kraće pamte, a neki put malo duže, ali oni sve pamte.
Ja ću vas u sledećem javljanju podsetiti na onih šest i po milijardi iz 2000. godine, na one paljevine i one čarape, na sve ono što se dešavalo.
Na početku moram da objasnim da se član 5. Zakona o izmenama i dopunama budžeta Republike Srbije za 2006. godinu odnosi na stanje duga Republike Srbije i na zaduživanje Republike Srbije u 2006. godini.
Gospodin Marković je amandmanom tražio da se u članu 5. brišu stavovi 2. i 3.
Ja bih samo ukratko obavestio o čemu se ovde radi. U stavu 1. se prikazuje stanje duga Republike Srbije, i po osnovu direktnog zaduženja Republike Srbije, i po osnovu potencijalnih obaveza Republike Srbije, na ime ranijih zakona o zaduženju i garancijama koje je dala Republika Srbija. Inače, stanje duga, radi javnosti, na dan 31. jula 2006. godine, ima neki svoj novčani izraz, numerički izraz u dinarima, ali ja mislim da će građanima biti lakše ako se kaže da je to velika cifra. Pretpostavljam da je ovo devet milijardi 471 milion 20 i ne znam koliko hiljada evra, ili je ovde nešto greškom upisano.
To je veliki dug, da budem jasan.
Vi vidite da se ovo razlikuje od onoga što je u uvodnom izlaganju ovde saopštio gospodin Dinkić o stanju duga, deviznim rezervama itd. On je pokušao da kaže da naš realni dug iznosi milijardu i nešto.
Sve države u deviznim rezervama treba da imaju otprilike onoliko koliko je potrebno za šestomesečno normalno servisiranje spoljnog trgovinskog projekta, a mi imamo to za devet meseci. To je sve nešto epohalno, ali kada se pogledaju ovi papiri i ovi podaci i kakvo je stanje duga, onda se vidi da je to strašno. To je, otprilike, dve trećine bruto društvenog proizvoda Republike Srbije u toku jedne godine. To je opasno. Međutim, u stavovima 2. i 3. se navodi kako će se Republika Srbija u toku 2006. godine zadužiti, tako da po ovome ispada da ćemo u 2006. godini izdati garancije do iznosa od 518 miliona evra. Mislim da čitam pravi stav, a to je stav 2.
Što se tiče stava 3, piše da će Republika Srbija u 2006. godini potpisati projektne zajmove u vrednosti od 201 milion evra. Znači, što ova direktna zaduživanja, što ove garancije, to je 700 miliona evra zaduživanja. Sad svako ko prati ovaj prenos sebi može da postavi pitanje zašto se Republika Srbija zadužuje za tolike pare kada je, recimo, prodala "Mobtel" za milijardu petsto i nešto miliona evra?
Ovo zaduživanje ima neke svoje tranše, pa pare nisu odmah date. Koliko sam uspeo da čujem, mediji su objavili da su kupci "Mobtela" već uplatili te pare. Znam da je malo teško da se te pare troše, jer moraju da se naštampaju dinari i da bukne inflacija. Neki iz inostranstva upozoravaju da to ne može da ide u ličnu potrošnju. Moram da vam kažem da je ovaj nacionalni investicioni plan kojim se hvalite, u suštini, ipak, lična potrošnja, jer i tesaru i zidaru mora da se isplati plata za ono što je radio. U jednom delu izgradnja ima robu, koja u svojoj ceni ima neki rad koji treba da se plati, a i tesar kad se popne, valjda treba da primi platu. Opet ide u neku ličnu potrošnju.
Sad tu imate veliki problem. Nije jasno, ako toliko para postoji, zašto se zadužujete? Ovo su sve vaši podaci, ovo ja ništa nisam izmislio. Nikada Republika bolje nije prošla u prodaji od prodaje "Mobtela", toliko i toliko miliona evra je došlo, nalazi se na žiro računu, milijardu i 500 miliona. Kamo sreće da je 16 milijardi. Što se zadužujete? Ne znam šta to znači. Malo bi ovamo, malo bi onamo. Ne može tako, mora na jednoj stolici da se sedi, ne može na tri stolice, nikako.
Zaduživanje se vrši pod različitim uslovima, uvek se to predstavlja kao da su najbolji uslovi. Nikad niste čuli - ovo je nepovoljan kredit. Uvek je to najbolji kredit, veliki period čekanja dok se krene sa otplatom, sve najbolje. Kada su se donosili ti zakoni o zaduživanju, mi smo rekli - nemojte da uvodite Srbiju u neke robovlasničke odnose.
Formalno-pravno, vlasnik nepokretnosti ne može da bude stranac, ali po osnovu zaduženja je on, faktički, vlasnik.
Zašto toliko zaduživanje, kad su rezultati dobri? Na to mora da se odgovori.
Samo da vas upozorim na jednu stvar. Kada je Čaušesku obavestio svoju naciju da više ništa ne duguje Svetskoj banci, MMF-u, Pariskom klubu, Londonskom klubu, CIA mu je organizovala puč i ubijen je, uz direktan prenos iz Srbije. Da vas možda neko ne plaši - ako sve izmirite, ako se ne zadužujete, bićete eliminisani?! Kažite ako je to tako. Onda ćemo da vas lečimo od svih strahova, a sada ćemo da vas kritikujemo, jer nema logike ovo što predlažete: imamo para, ali moramo da se zadužujemo. Kako to? Onaj ko ima para, on ih daje u banku da bi što više zaradio po osnovu kamate. Nas veliki ekonomski ekspert uči da imamo para, ali ne znamo šta sa njima da radimo, pa ćemo da se zadužimo ponovo.
Nešto tu nije normalno, nešto je tu za doživotno, da li u ludnicu, da li u zatvor, nema druge. Ne znamo o čemu se radi, samo znamo da ovde može sve i svašta da se napiše. Može da se napiše i - rudnik, može da se napiše i - autoput, može ovo, može ono, šta god hoćete.
Sad samo da podsetim javnost da smo, i kada se donosio Zakon o javnom dugu, upozoravali Vladu Republike Srbije šta će to u praksi da znači i kakve će posledice da ima. Smeškali su se, rekli – vi radikali, vi samo pričate i ništa ne radite. To Dinkić sada koristi protiv radikala - radikali samo pričaju i ništa ne rade. Mi smo opozicija, mi ne možemo da uzmemo motke i da vas bijemo ovde u Skupštini, nego da vas upozoravamo rečima, da nas poslušate, da ne pogrešite. Iskusniji smo, stariji smo, više volimo državu i narod. To smo dokazali i to svaki put dokazujemo. Ako tražite da radimo, onda nam kažite kako mislite da treba da radimo. To vam je slab izgovor.
Veliki je broj gubitnika u tranziciji, ali građani Republike Srbije treba da znaju da zbog ovog nekontrolisanog zaduživanja vi od 1.
više nećete biti u Vladi, a onda ćete, kao Đelić, da se hvalite: "u moje vreme je bilo dobro". A šta je bilo dobro? Da li je neko razmišljao o deci, o unucima, o čukununucima? Niko o tome nije razmišljao. "Drži vodu dok majstori odu".
Zašto se mi zadužujemo kad ste na poklon dobili 6,5 milijardi? Građani Republike Srbije su 24. septembra 2000. godine obavešteni da DOS ima 6,5 milijardi na granici, kako reče Batić. To je onaj što je rekao da su u Skupštini samo dve zastave zapaljene, da nije izgorela zgrada. Gde su te pare? Gde su 4,5 milijarde sa Kipra? Mi još nismo dobili odgovor. Samo citiramo vas. Velimir Ilić je išao da kontroliše i rekao da to Dinkić zna. Batić je otišao da kontroliše i kaže da Dinkić nešto muva.
Dinkić je otišao, prvi put, i rekao: "Ima, milijardu i 600 odmah dolazi". Otišao drugi put, pokupio one obrasce 10-54 i rekao: "Biće nešto". Otišao treći put, pročitao izveštaj veštaka Haškog tribunala, Norvežanina, o stanju sredstava bivšeg predsednika, ličnih sredstava, to se nije ni pojavilo više u Hagu, a četvrti put kad je došao rekao je: "Tih para nema, zaboravite".
Sada mi objasnite kako razuman čovek da pronađe istinu. Da li tu negde postoji istina ili je između, po etapama. Čak je i knjiga o tome objavljena. Da vas podsetim, bio je u toj ekipi i neki Bogavac iz DB-a, pa je bio i neki prijatelj koji je tamo držao te račune itd.
Zašto dug, zašto kad imamo, kad smo bogati, zašto se zadužujemo? Znamo da 35 odsto od onoga za šta se zadužujemo ide na konsalting i druge usluge stranom partneru. Da se, možda, mi ne zadužujemo kao država zbog tih 35 odsto apanaže koja treba da se da i da se ostavi u inostranstvu?
Mi nemamo odgovore na ova pitanja, a ne želimo da odgovore tražimo u novinama, jer ova skupštinska govornica i ovaj mikrofon su verovatno, ako se izražava u procentima, 99,9 odsto jedino mesto gde se vodi politika u Republici Srbiji. Mi tražimo da nam se tu odgovori, da nam se ovde polože računi, ne u hodniku, ne u TV emisijama sa nekim emotivnim nazivima, poput "Poligrafa", gde svako ko dođe priznaje da li laže ili ne laže, ili "Retrovizor", gledaš sve obrnuto, od pozadi; kad se pogleda u retrovizor, sve je obrnuto i sve nam prikazuju obrnuto.
Ne, ovde treba da dođu i Vojislav Koštunica, i Boris Tadić, i Mlađan Dinkić, i potpredsednik Vlade i guverner, da svakodnevno podnose izveštaje, podnose račune: zašto se zadužujemo, koliko se zadužujemo, da li postoji projekat, ko je napravio projekat, koliko taj projekat košta, zašto je on neophodan, zašto nismo napravili ekstra višak u budžetu, šta je smetnja, koliko ima ljudi koji žive ispod crte siromaštva, koliko ima dece koja ne idu u školu, koliko ima dece koja ne idu u obdanište, koliko ima porodica koje ujutru razmišljaju kako će taj dan da završe, šta će da jedu, šta će da piju itd?
Ovde treba da se podnese izveštaj, a ne na RTS-u, B92 ili ne znam gde. Ne treba pred nevladinim organizacijama da se odgovara nego ovde da se odgovara, pred poslanicima. Možda neki nisu lepi, možda nisu interesantni, ali su predstavnici naroda sve dok ih neko ne promeni.
Ova govornica je postala sredstvo za medijske manipulacije, sa većinom koju treba ubediti da proguta knedlu i da glasa, i sa publikom, građanima, koji treba da prihvate sve i svašta kao nužnost. Zašto – zato što je neki idiot 2001. godine rekao – mi krećemo iz pepela, a drugi idiot mu je rekao – proglasi bankrot Srbije.
Ja to neću nikada da prihvatim. Krećemo iz pepela kao da nismo ni država ni narod.
Ne mogu Otpor, CESID, fondovi za "otvorena i zatvorena društva" da nas ugase kao narod, da oni na nas utiču sociološki i psihološki i da se mi povlačimo i da padamo u depresiju. Nema depresije, mora da se ide napred. Ovde treba da polažete račune.
Mi smo podneli amandman i očekujemo odgovor na ovaj amandman, razuman odgovor, ne sa parolama – hiperinflacija, zaduživanje. Mi, srpski radikali, zadužili smo Srbiju od 1998. do 2000. godine, ali smo tada bili pod sankcijama, niko nije hteo ni da nas pogleda, a kamoli da pusti naftu ili bilo šta. I mi smo se kao zadužili?! Zatim, drugi dan izlazi Dinkić i kaže – nije tad bilo zaduženje nego je ovo zaduženje iz perioda pre 1980. godine.
Manite te manipulacije, izađite i razložno obrazložite vaše pozicije i vaš stav, s argumentima a ne sa parolama. Parole su za neka druga mesta. Najbolje je kad parole pišete na tarabama.
Gospodin Buha je podneo amandman na član 7. Razdeo 6. koji se odnosi na Vladu Republike Srbije,  još preciznije,  6.4. -  funkcija 110, a odnosi se na Kabinet predsednika Vlade. Mi tražimo da se ovo briše. Zašto tražimo da se briše? Pa, Kabinet predsednika Vlade, a čućete kasnije - i potpredsednika Vlade, pošto je to otprilike isto, razlika je samo u parama, nije organ, nije organizaciona jedinica u smislu Zakona o državnoj upravi, koja bi imala status nekog pravnog lica ili nekog subjekta i tako dalje.
Mi smo prilikom donošenja Zakona o Vladi, o državnim službenicima i o državnoj upravi shvatili, barem nas je tako gospodin Balinovac obaveštavao, da je kabinet mogućnost, da u kabinetu treba da rade saradnici predsednika Vlade koji treba da mu pomažu u njegovim funkcijama predsednika Vlade, u tim stručnim, analitičkim i protokolarnim poslovima, ali da to nikako ne može biti poseban budžetski korisnik. Ovde se radi o kancelariji kao direktnom korisniku budžetskih sredstava. Kabinet ne može da ima status direktnog korisnika budžetskih sredstava. Direktni korisnik budžetskih sredstava može da bude Generalni sekretarijat Vlade Republike Srbije, pa organizacione jedinice unutar njega mogu da budu Kabinet predsednika, Kabinet potpredsednika Vlade.
Moram da vas podsetim na meni dragu temu - predsednika Republike. To je razdeo 3. - Predsednik Republike, gde, takođe, postoji ova funkcija 110.
Vi tu niste dali Narodnu kancelariju kao nešto posebno, već ste sve to smestili pod naziv državnog organa. Državni organ zove se Predsednik Republike Srbije. Nemate nijednu ekonomsku klasifikaciju koja se odnosi na Narodnu kancelariju, čak ni kao organizacioni oblik, već ono što ljudi tamo rade vodite po ovim drugim stavkama, gde su plate, gde ovo, gde ono i tako dalje.
E sad, predsednik Republike kao organ je planiran sa ukupno 171 milion dinara. U taj deo nisu ušle usluge avio-službe, pošto čovek mnogo voli da putuje, tako da kada bi se i to sabralo, onda je iznos daleko, daleko veći. Mi smo jedina država na kugli zemaljskoj gde u budžetu Republike za razdeo - Predsednik Republike postoje dve pozicije i dve ekonomske klasifikacije, da nam inostranstvo finansira predsednika. To je uvredljivo za državu. To je uvreda za građane. Građani žele da imaju državni organ – Predsednika Republike. Nemojte vi da gledate predsednika Republike preko Jovanče, imenom i prezimenom. On je prolazan. Zavisi od volje naroda, da li će neko da pobedi na izborima ili ne. Ali, ovde pričamo o državnom organu – Predsedniku Republike. Taj državni organ ne sme da se finansira iz inostranstva, ma koliko, kako je ovde navedeno, da je skromno, da li je to kompjuter, da li je nešto drugo, šta znam. Sumnjam, ako mu poklone kompjuter, pokloniće mu nešto za prisluškivanje, a ja ne volim da se moj državni organ prisluškuje iz inostranstva. Znači, kada pričam o ovome, ne vezujem to za ime i prezime, mada on voli da prisluškuje, ali dobro.
E, sada da se vratim na ovo što se tiče predsednika Vlade, odnosno Kabineta. Tu je planirano 70.954.000 dinara. To su strašne pare, ogromne pare. Pa, sad slušajte, kod potpredsednika Vlade je planirano 33.944.000 dinara. Opet samo za Kabinet. Pa, Generalni sekretarijat Vlade na kraju ima 396.419.111 dinara. Onda, sve što je Vlada - Kancelarija za saradnju sa medijima - 99.310.000 i nešto dinara, Kancelarija za pridruživanje Evropskoj uniji, znači, samo radi promene boje kose - skoro 70 miliona dinara. Pa, Savet za borbu protiv korupcije – skoro 16 miliona dinara, Služba za upravljanje kadrovima - 46 miliona dinara, Služba za ljudska i manjinska prava - 25 miliona sedamsto i nešto hiljada dinara. Mislim da vam je ovo Rasim Ljajić. Preskočiću ove centre za Kosovo, jer ne mogu da ih stavim u isti koš sa ovim što sam do sada citirao. Pa, u okviru Vlade, mislim da je ovo previše.
Kakvo je sada stanje sredstava po ovim pozicijama koje su namenjene za službena putovanja. Evo, ovako: što se tiče predsednika Republike, troškovi putovanja iznose 36,5 miliona dinara; što se tiče Kabineta predsednika Vlade, troškovi putovanja su 1,5 milion, ali gro troškova je kod avio-službe i drugih organa; Kabinet potpredsednika - troškovi putovanja - milion dinara. Mislim da ste ovde više iskazivali sredstva za radnike nego za njih.
Kancelarija za saradnju sa medijima - 6,5 miliona dinara, Kancelarija za pridruživanje Evropskoj uniji - 5,8 miliona dinara. Služba za ljudska i manjinska prava - 3.800.000 dinara. Avio-služba Vlade, troškovi putovanja - osam miliona dinara, i tako dalje.
Da ne bi neko sada pogrešno shvatio ovo što sam naumio da kažem, neću ove iznose da upoređujem sa stavkama kod ovih finansijskih planova čiji ste rebalans predložili. Znači, finansijskog plana Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja zaposlenih, finansijskog plana penzijsko-invalidskog osiguranja samostalnih zemljoradnika, Fonda za zdravstvenu zaštitu, kao ni finansijskog plana Službe za zapošljavanje. Znači, neću to da upoređujem s odgovarajućim stavkama u tim finansijskim planovima. Neću da upoređujem ove iznose ni s osnovnim funkcijama koje su iskazane u nekim stavkama finansijskih planova. Recimo, za lekove, za opremu i tako dalje. Ja samo ukazujem da su ovo nerealno visoki troškovi, jer možete da utvrdite da u svakom organu postoji nekoliko ljudi koji se ubiše putujući u inostranstvo, a nikakve koristi za državu od toga.
Ako ta kancelarija za pridruživanje sve svoje aktivnosti može da svede na to da treba uhapsiti Ratka Mladića, da bismo, šta bismo, ne znam šta bismo, onda nam takva kancelarija ne treba. Ako nam treba posebna kancelarija za pridruživanje, onda nam ne treba najmanje po četiri zaposlena u svakom ministarstvu. Njih morate da izbacite s posla, jer njihov posao radi neka kancelarija. Ako nam je potrebno ovoliko sredstava za ovu kancelariju za informisanje o aktivnostima Vlade, za službena putovanja, ne pričam o troškovima interneta itd, ne pričam o troškovima komunikacije, to je druga stavka, nego da oni obilaze, šta obilaze, ne znam ni ja, verovatno je to izborna kampanja, onda nam ni to nije potrebno. Onda RTS treba da ugasimo, ne treba nam RTS. Šta će RTS kada Kancelarija za saradnju s medijima može sve da završi? Oni izdiktiraju šta treba, ovi da napišu šta da kažu, i rešen problem.
Da se samo vratim na početak, da ne zaborave poslanici. Kabinet predsednika Vlade je unutrašnji organizacioni deo koji nema svojstvo korisnika budžetskih sredstava. Korisnik budžetskih sredstava je Generalni sekretarijat Vlade. Osnovna svrha našeg amandmana je u tome. Tražimo ili da se ta sredstva tamo prikažu, ili da se izbace, jer Kabinet nije korisnik budžetskih sredstava. Tu kršite Zakon i ne možete da dobijete pravni osnov, čak i ako usvojite zakon o budžetskom sistemu, odnosno izmene i dopune o kojima smo pričali juče. Evo vam dokaz nenamenskog iskazivanja troškova, nezakonitog iskazivanja troškova u pojedinim pozicijama budžeta Republike Srbije za 2006. godinu.
Dosta sam iznenađen da legalisti gaze zakon. Na principu poštovanja zakona, promovisanja zakona, neko je obezbedio glasove, ali to je važilo samo dok se dođe u fotelje.
Čim se sedne u fotelje, zakon pod noge, baci ga, može da se gazi, može da se krši, a jednim zakonom ste izmislili neki kabinet, pa smo vas kritikovali ovde, evo, sada ste ga prikazali kao korisnika budžetskih sredstava.
Ne može da bude korisnik budžetskih sredstava ni po jednom kriterijumu. Ko je ovlašćeno lice za raspolaganje sredstvima koja su namenjena Kabinetu predsednika Vlade? Nema ga. Treba da jurimo po Trezoru da ga tražimo. Svašta bismo našli tamo, ali tražićemo kad dođe vreme.
Gospodine Mihailoviću, ja ću početi s jednim savetom Vladi Republike Srbije.
Možete odmah da proverite kako je bilo na ovom, šta god da je to bilo, kongresu ili savetovanju turističke inspekcije na Kopaoniku. Tamo su sve bili šoferi iz Srpskog pokreta i predstavnici izvršnog odbora i tako dalje. A, turistička inspekcija neopremljena. Eto, možete da vidite zašto je Vuku Draškoviću bitno da bude ministar iako nije izabran.
E sad, gospodin Dragan Živkov je podneo amandman na ovaj član 7, ali to je jedan omnibus član u kome su u «ekselu» predstavljeni svi podaci o rashodima po svim ekonomskim klasifikacijama, a ovaj razdeo 8. odnosi se na Ministarstvo finansija. Ovi koji brane ovaj predlog zakona pred Narodnom skupštinom možda nisu upoznati do detalja sa stavkama kad su u pitanju neka druga ministarstva i neki drugi razdeli, ali sa razdelom broj 8 su, verovatno, sto posto upoznati.
U okviru tog razdela postoji funkcija 090, to je na početku ove stranice pod rednim brojem 19, gde su donacije i transferi organizacijama obaveznog socijalnog osiguranja planirani u iznosu od 96,5, mislim da je ovo milijardi.
Gospodin Živkov traži da se to poveća na 106,5 milijardi i to je taj prostor koji se stvorio našim amandmanom na član 1. Predloga zakona kojim smo jutros i počeli ovu raspravu, i, naravno, da se u koloni 8 sprovede ova izmena.
Sredstva ovog budžetskog davanja u iznosu od 90 milijardi treba da budu transfer Fondu penzijskog i invalidskog osiguranja zaposlenih, četiri koma nešto milijardi za Republički fond penzijskog osiguranja poljoprivrednika i 11,5 milijardi da bude za Nacionalnu službu za zapošljavanje.
Ovaj amandman je pravno-tehnički urađen upravo onako kako se Zakonom o budžetskom sistemu to i predviđa, da se vodi računa o tome da se ono što se oduzima na jednom mestu, na drugom mestu doda i time se uravnotežuje plan prihoda i plan rashoda.
Znači, ako postoje sredstva, ako postoji taj suficit, onda suficit treba angažovati u ove namene, jer u fondovima obaveznog osiguranja postoji trajni deficit sredstava.
Razlog je taj što se iz obaveza i doprinosa ne mogu obezbediti sredstva za redovno poslovanje ovih fondova, a država ima obavezu, pošto je ona garant, da transferiše svoja sredstva iz budžeta i obezbedi urednu isplatu svih ovih davanja. S ovim dodatnim sredstvima možete razmišljati i o eventualnom povećanju iznosa svih ovih davanja.
Naravno, to Vlada ne prihvata, jer u njihovom planu nije poboljšanje materijalnog položaja socijalnih kategorija stanovništva. Imali ste prilike da na početku rasprave čujete da se predstavnik Vlade ponosi time što ovaj budžet nije socijalni, nego je razvojni. Ja bih se malo nešto vratio unazad, na raspad, odnosno rasturanje državne zajednice Srbije i Crne Gore, a to rasturanje je bilo planirano još 2003. godine, kada je napravljen taj famozni Beogradski sporazum i kada je usvojena Ustavna povelja državne zajednice.
Tamo je jednim članom dato pravo, ili mogućnost Crnoj Gori da putem referenduma izađe iz državne zajednice. Naravno, oni su to uz pomoć Evropske unije i drugih iskoristili. Izašli su, a neki su se ovde, u ovoj skupštini, radovali, kažu – napokon, Srbija samostalna.
Oni koji su se radovali, verovatno su se radovali zato što su dobili avio-službu. To je u okviru Razdela 6, u okviru 6.12, na ovoj poziciji 460. Građani Republike Srbije treba da znaju da ove godine avio-služba košta 140 i nešto miliona dinara. Gro sredstava ove službe su, ne samo troškovi održavanja, nego i troškovi puta, jer imamo vrlo živu diplomatsku aktivnost.
Mora da se skoči do Vašingtona da bi se potpisao sporazum kojim bi se stavilo do znanja da smo za NATO integracije, po sistemu i da se ugasi naša vojska, a ona se srozava materijalno i moralno, svakim potezom i svakim pokretom, i to u kontinuitetu od 2001. godine do danas.
Samo da vas podsetim da je u ovom periodu nekoliko zvučnih imena bilo na mestu ministra, jedan od tih je i ovaj aktuelni predsednik Republike Srbije, koji je u Ministarstvo uveo sve moguće špijunske službe.
Savetnik mu je bio čovek koji nije čak ni služio vojsku. Pa, i balerine su sada tamo došle. A jedan od tih ministara je bio i gospodin Davinić, on je poznat ne samo po toj aferi, za koju kažu da mu je to neko namestio, nego i po tome što vrlo dobro zna šta se desilo na teritoriji bivše Jugoslavije tokom oružanih sukoba, pa se čak i hvalio kako je kao službenik Ujedinjenih nacija sve te izveštaje imao na stolu, da on zna istinu ali da ne sme da je saopšti javnosti, zato što prima penziju od Ujedinjenih nacija i obavezan je da ćuti, pa čak ne sme ni u memoarima da navodi to što zna, a u ono vreme je bio i ministar, pa ni zbog toga nije smeo da priča.
Znači, on zna da Srbi nisu krivi, ali mora da ćuti i da krije.
E, vidite, takva nam je ta avio-služba, toliko će da nas košta ono što na tim putovanjima mira dobije predsednik, predsednik Vlade i ostali belosvetski putnici, ne samo nalog, nego da dobiju i moderna saznanja o tome kako da ubede građane da što im je teže, to im je bolje, da se pomire sa svojom sudbinom.
Ja sam prosto iznenađen da u okviru avio-službe niste planirali Nacionalni investicioni plan. Vidim da ste svuda stavili da je značajan Nacionalni investicioni plan, mislim da je i ovde značajan. Vidim da postoje još neki izdaci kod ove službe. Možda loše čitam brojeve, ali vidim kod avio-službe da će da nas košta šest milijardi i nešto. Nije 140 nego šest milijardi 358 miliona 35.809 dinara.
Mislim da svakoga u ovoj zemlji interesuje šta košta šest milijardi, pet i 380, izvinjavam se, mali su brojevi. Kako može pet milijardi avio-služba da troši dnevno? Da niste planirali da kupite neke nove avione, pošto ovi neće da se voze starim avionima? Molim vas, evo poziv našim dragim novinarima, neka istraže, to je istraživačko novinarstvo. Zašto je pet i po milijardi potrebno za avio-službu? Eto, lepa ideja. Da ne upoređujem ovih pet i po milijardi sa onim što je gospodin Paja Momčilov pre mene pričao, koliko je tu vozila hitne pomoći, koliko je kreveta, koliko je jevtinijih lekova, boljih plata za zaposlene u zdravstvu, da ne pričam o tim ciframa. Možemo da napravimo vrlo lepu analizu, pošto se u sastavu ove velike knjige nalaze finansijski planovi organizacija obaveznog socijalnog osiguranja. Uzmite pet i nešto milijardi i stavite prst na bilo koju poziciju ovih finansijskih planova, pa vidite da li to može da bude u nekoj srazmeri mentalnoj. Ne govorim o materijalnoj, govorim o mentalnoj.
Nacionalni investicioni plan je policija. Znači, tek posle ekstra prihoda naša policija dobija nova vozila. Prvo je bilo preko 120.000 policajaca. Kada su došli na vlast, rekli su - samo 18.000, a mi mislimo da je 25.000 optimalan broj. U međuvremenu je i granična služba prešla u civilne strukture.
Samo da podsetim javnost, da se ne zaboravi, pošto smo gledali na televiziji demokratski blok gde jedni druge optužuju, oko "Lutre", oko onih stvari oko izdavanja ličnih karata. To sve nije rešenje. Ništa od toga nije rešenje. I dalje to stoji otvoreno. Tako će biti lepo kada dođe na vlast neko treći, jer oba bloka može da pozove u SUP i da kaže - hajde sada, dokažite ono što ste tvrdili. Samo da vas podsetim, kupovana su vozila "pežo" i "punto". Kada? Pošto je razrešeno pitanje otmice, onda je to neka organizacija bila, čini mi se, a neki nisu bili novi, nego tri godine stari, ali su novi zato što su tri godine bili na placu, da li u Turskoj, da li u Italiji, ko zna gde. To je bilo nešto malo nenamensko, tako su neki i pričali su na onim grafikonima.
Sećate se Ksenije i Gorana kako su nacrtali "Lutru", pa ovaj, pa onaj, pa povezani itd.
Samo da vas podsetim da to još nije raspravljeno i bilo bi dobro da to raspravite pre nego što odete sa vlasti, ko zna kako će da raspravljaju oni posle vas.
Dakle, toliko ima sredstava da se prelivaju, a pošto se preliva, dajte da to trošimo gde stignemo, ali ne tamo gde možemo da podignemo standard građana, da omogućimo da što manje ljudi trpi posledice bolne tradicije.
Veliki je broj gubitnika u tranziciji, to su glasači SRS. Oni su to pravilno izabrali, pametno izabrali. Dobitnici u tranziciji glasaju za demokratski blok. Šta mislite, zbog čega glasaju za demokratski blok? Zato što im demokratski blok omogućava dobitništvo u tranziciji. To je vrlo jednostavno da se zaključi i očekujem da će svaki građanin, kada izađe na biralište povodom bilo kojih izbora, kada uzme hemijsku olovku, da kaže da li je u dobitnicima ili u gubitnicima. Ako je u dobitnicima, glasa za demokratski blok, ako je u gubitnicima, nema za koga drugog da glasa osim za SRS. Ovi vanparlamentarni i ovi što glume neku opoziciju, a i dalje asfaltiraju i nisu pod dužnom opaskom ministarstava koja ih ograničavaju, očigledno su koalicioni partneri. Zaključite i sami. Gde ministri, kao Deda Mrazovi, dele transferna sredstva, pa žele da ih pokriju onim prethodnim zakonom, da to bude namensko, da se sve sredi, to su koalicioni partneri Vlade Republike Srbije.
Znači, posle ove današnje rasprave, građani Republike Srbije treba da shvate da je budžet prepun para, ali ne daju ga narodu. Hoće oni da putuju, da se hvale statistikom. Sećate se i sami, pre nekoliko meseci, kada je bilo govora o tome da li će da se prizna ova revizija MMF-a, da li smo uradili sve kako je MMF rekao, onda je bio veliki prigovor Vladi što mnogo transferiše sredstva u obavezno osiguranje. To mora na neki način da se sredi. Kako da se sredi? Gordana Matković se setila da donese novi zakon kojim je, maltene, ukinula penzije. Uvela je novi način obračuna penzije. Ona je bila ta prva etapa, pobegla je, kad sam je video pre neki dan da ide na ove razgovore oko Kosova i Metohije, meni je odmah bilo jasno šta sledi i šta će da bude. Onda je došla druga etapa. Oni nas pritiskaju, mi pod pritiskom ne možemo itd.
Da bi to izašlo na videlo, gospodin Živkov je podneo amandman i rekao - taj višak od šest milijardi usmerite prema penzionerima, zdravstvu, nezaposlenima itd. Vlada odlučno stoji na svojim pozicijama i kaže - ne, nema za penzionere, nema za nezaposlene, nema za zdravstvo. Ima za avio-službu, za Jovanču koji treba da obilazi svet, da kapitulira na svakom mestu. To je ta poruka. Ići ćemo stavku po stavku, pa ćemo da ponavljamo gradivo.
Mi  ovim amandmanom samo tražimo da se u okviru stavke Rashoda izvrši preraspodela po ekonomskim klasifikacijama ili, da budem precizniji, da se ova ekonomska klasifikacija 621 uveća za skoro milijardu dinara. Sredstva bi se obezbedila u okviru istog razdela, u okviru ekonomske klasifikacije koja se odnosi na Nacionalni investicioni plan. To je klasifikacija 621, pardon, ne - 551. Zbog stenograma da znate, grešaka, zbog ovih sitnih brojeva, u okviru funkcije 180.
O čemu se ovde radi? Znači, mi predlažemo da se u tekst u okviru obrazloženja ove ekonomske klasifikacije doda iznos od 425 miliona dinara, namenjen privlačenju direktnih investicija radi podsticaja otvaranja novih radnih mesta i ujednačavanja razvoja. Iznos od 510 miliona dinara namenjen je kreditiranju izvoza.
Mi za taj deo, to je otprilike 935 miliona dinara, za taj iznos smanjujemo sredstva Nacionalnog investicionog plana u okviru razdela koji se odnosi na Ministarstvo finansija. Deo sredstava je namenjen za stambeno kreditiranje, zatim za osiguranje stambenih kredita, kao i za Agenciju za osiguranje i finansiranje izvoza Republike Srbije.
Mi smo ove pozicije birali, one se već nalaze u postojećem budžetu, on je na snazi, mada smo o svemu tome dali svoj sud prilikom donošenja Zakona o nacionalnoj korporaciji osiguranja stambenih kredita.
Tada je bilo govora o tome koliko sredstava država ulaže kao osnivački kapital, i koliko sredstava plasira. Vi se sećate da je taj zakon jedanput ili dvaput bio menjan, pa je mogućnost plasiranja povećana na, čini mi se, šest puta veći iznos u odnosu na osnivački kapital.
Ja sam možda pogrešio, možda nije šest puta, možda je tri puta, ali znam da je bila izmena i dopuna tog zakona. U praksi se pokazalo da su to pretežno sredstva namenjena za odabrane, ali mi danas imamo veliki problem u državi u tom smislu.
Bilo bi dobro da ljudi koji rade na Nacrtu ustava Srbije iskoriste neko iskustvo i odredbe Ustava Italije. To je verovatno jedan od retkih ustava u Evropi koji u odredbama o osnovnim ljudskim pravima, ili pravima i dužnostima čoveka, građana, ima odredbu da se garantuje i jemči svakom građaninu Italije pravo na stan.
Sama ta formulacija ne dotiče nijedno pitanje svojine, ni kako se ona dobija, niti bilo šta drugo. Ona daje prostor državi da vodi stambenu politiku na način da, praktično, nijedna porodica ne bude bez stana. Kako će koristiti taj stan, to je već neko drugo pitanje koje će se regulisati na odgovarajući način.
Mi imamo veliki broj građana, ili, da kažem, posebnu kategoriju građana koji rade u državnim službama i u institucijama državnih organa, koji su značajni za funkcionisanje države, a zbog posla su prinuđeni da se sele, pa je većina njih u situaciji da živi kao zakupac ili kao podstanar.
Razlog je taj što država ne raspolaže stambenim fondom iz kojeg bi mogla da daje službene stanove na privremeno korišćenje dok je zaposleni u radnom odnosu, dok obavlja tu funkciju.
Jer, složićete se sa mnom, nekada je ovo zanimanje bilo primamljivo zato što su ljudi znali da po statusu imaju rešeno stambeno pitanje. Onda je država imala stabilan razvoj i neku garanciju za ispunjavanje funkcije tog vojnog lica.
Danas toga nema, imate vojna lica bez stanova, imate državne službenike bez stanova, pogotovo posle ove odluke Ustavnog suda kojom je jedna odredba Uredbe o rešavanju stambenih potreba zaposlenih u državnim službama stavljena van snage.
Stvarno se postavlja pitanje kako ćete da rešavate taj problem, tim pre što stoji odredba da ukoliko se da stan - to je na određeno vreme do pet godina, a onda vežite mački o rep one stambene liste, jer dalji boravak u tom stanu u zakupnom odnosu zavisi od stava stambene komisije.
Jedan je status dok je čovek u radnom odnosu, a drugi je kad je u fazi pripremanja za budući status penzionera.
Ne bismo smeli da dozvolimo da ljudi iz državne službe odlaze u penziju a da nemaju rešeno stambeno pitanje. Onda se stvarno postavlja opravdano pitanje i sumnja - kako bi on to mogao da radi svoj posao ako treba da svoje relevantne probleme rešava na drugi način.
Ovde sam uzeo samo jedan problem gradnje i dodele stanova, odnosno rešavanja stambenih potreba građana, mada mi i dalje imamo neuporedivo veći broj stambenih jedinica od broja porodica. Ne znam sigurno da li je to jedan i po put ili dva puta više, ali znam da imamo više tih stambenih jedinica.
Znači, imamo veliki broj građana bez rešenog stambenog pitanja, a ta ideja o otkupu stanova ili o finansiranju izgradnje svog stana, da neko za iznos stanarine može da otkupljuje na rate stan, samo lepo zvuči. Ona je u praksi moguća samo za ove japije, kako ih mi zovemo, ove beskućnike, mada vidim da i njih otpuštaju, isteruju s posla, zato što su nestabilni.
Mi moramo da imamo jasnu stambenu politiku. U potpunosti se slažem da tu treba da ima mnogo više elemenata tržišne ekonomije nego klasične socijale, ali mi verovatno imamo i neke stanove za rešavanje stambenih pitanja socijalno nezbrinute porodice.
Mi ne smemo da kažemo - baš nas briga, sada su se promenile okolnosti, da li živi u kartonskoj kutiji, da li je ovamo, da li je onamo. Taj deo nismo hteli da vam diramo u Predlogu budžeta, jer računamo da će valjda da se promeni i taj stav u praksi.
U praksi je to otprilike tako da onaj ko je u finansijskoj mogućnosti, on može nekako da rešava pitanje, ukoliko je blizak sa nekim ko raspolaže tim sredstvima, onda ga sigurno rešava, ako zapadne u neke male probleme, onda će gospodin ministar Dinkić da kaže, svima onima koji imaju manje od pet godina radnog staža - za 60 odsto će se povećati plata.
Sada smo zatvorili ovu priču oko tih povećanja. Ako je tako, onda se stvarno postavlja pitanje zašto ne povećati plate zaposlenih kod privatnika i od njih uzimati porez?
Zašto se ne izborite za striktno poštovanje kolektivnog ugovora u delu koji se odnosi na plate? Ne, vi mislite samo da je u pitanju neki interes.
Na samom kraju, mi smo na ove pozicije koje se odnose na Nacionalni investicioni plan u okviru Ministarstva finansija prebacili, u jednom delu, oko 900 miliona dinara, na ove, ako mogu tako da kažem, namenski definisane pozicije, s jednim pozitivnim ciljem za koji želimo da se ostvari ovom preraspodelom sredstava.
Mislim da nikakav problem nije da skupštinska većina prihvati ovaj amandman, jer se time ne remeti struktura budžeta, jer ne diramo prihode, već samo u okviru istog razdela preraspoređujemo neke rashode, usmeravamo sredstva ka nečemu što smatramo da je od primarnog značaja u ovom trenutku u odnosu na ono što je predložila Vlada u ovom rebalansu budžeta za 2006. godinu.
Stekao sam utisak da ste ovo malo ubrzali, predsedniče, ali dobro.
Gospodin Aleksandar Đorđević je podneo amandman u ime SRS i amandmanom je obuhvatio član 7, pošto je on stvarno veliki, obuhvata sve razdele, obuhvatio je razdeo 18. funkcija 410, a to je u okviru Ministarstva trgovine, turizma i usluga.
Šta se predlaže amandmanom? Da se posle EK 483 doda nova EK 511 "Zgrade i građevinski objekti" i da se iznos od 961.000.000 predvidi, a da se u EK 512 "Mašine i oprema" iznos od 21.000.000 zameni iznosom od 187.000.000, te da se EK 551 briše. To samo na prvi pogled deluje malo komplikovano za shvatanje, ali u suštini se svodi na ugradnju ovog dela, koji ste vi predvideli kao Nacionalni investicioni plan, u nešto što bi trebalo da budu redovne aktivnosti ovog budžetskog korisnika sredstava.
Mi na taj način potenciramo onaj naš stav da razvoj nije sporadična pojava, koja se dešava u zavisnosti od toga da li je država bila uspešna u prodaji, u privatizaciji, ne ulazimo kako je došlo do te uspešnosti, već da sredstva za razvoj moraju da budu stalno predviđena. Na taj način pokazujemo da ovo, čime se maše kao Nacionalni investicioni plan, u stvari je nešto što su kapitalni projekti koji su u nadležnosti države, i ona ima obavezu da i opremi ministarstva da mogu da rade i da završavaju svoje poslove, ali takođe i da utiču na druge aktivnosti koje su značajne za državne funkcije.
Sada je možda prilika da ponovim ono što sam jutros pričao. Ne može Ministarstvo trgovine i turizma da organizuje savetovanje na Kopaoniku i da tamo poziva funkcionere SPO. Šta misle građani Srbije o SPO i o Vuku Draškoviću, oni su to rekli na izborima. Ne možete, samo zbog toga što je ministar trgovine i turizma iz SPO-a, da u okviru redovnih edukativnih aktivnosti inspektorata za turizam, da kroz te troškove provlači maltene sednicu glavnog odbora svoje stranke, pa poziva predsednike izvršnih odbora svoje stranke, pa funkcionere, o državnom trošku.
Neka slobodno oni to organizuju gde žele. Neka to organizuju u Subotici, na Paliću. Ako je to sa njihovim sredstvima, to je sve normalno, u redu, ali je nemoguće da se pod plaštom državne funkcije, državne aktivnosti prikriva čisto stranačka aktivnost.
Kakve veze sa turizmom ima sekretar opštinskog odbora SPO, ovo malo što je još ostalo? Nema nikakve veze. Ne znam zašto bi građani Republike Srbije plaćali to, a oni plaćaju, bez obzira da li su poreski obveznici ili nisu, oni to plaćaju svakodnevno, kroz porez na dodatu vrednost, kroz porez na imovinu, kroz sve ove druge obaveze koje im se nameću, za koje se oni baš mnogo ne pitaju.
Da vam samo skrenem pažnju da u okviru tog ministarstva, troškovi putovanja iznose 15 miliona dinara, pa se u okviru tog ministarstva nalazi i ova direkcija, tu su osam miliona i nešto putni troškovi. Da li su to samo putni troškovi za službu ili nešto drugo, ne znam, ali sudeći po izveštajima RTS-a, prilično putuju neki iz tog ministarstva, a to njihovo putovanje gotovo da nema ama baš nikakve veze sa aktivnostima ministarstava.
Nisam sitničar, samo skrećem pažnju da je deset puta veći budžet u 2006. u odnosu na 2000. godinu. To je interesantna stvar. Verovatno deset puta treba da bude bolje. Kada bi 10 puta bilo bolje, verovatno ne bih sa ove govornice mogao da pričam ovo što pričam. Da je dva puta bolje, verovatno bih pričao sa velikim oprezom, a verovatno bi onaj ko brani budžet izneo neku argumentaciju i neke dokaze da je makar dva puta bolje nego što je bilo. Ne iznosi se ta argumentacija, već se, naprosto, Vlada brani ćutanjem ili pregovaranjem unutar Vlade. Vidite i sami koliko se ova situacija te koalicione Vlade odražava na funkcionisanje i na javne finansije.
Samo da vas podsetim, pre dve i više godine sam odavde upozorio, kada ste formirali Vladu, da ste se isparcelisali po ministarstvima, po strankama. U tom ministarstvu ta stranka je božija stranka, Opus dei u tom ministarstvu. Tako imate gde je dijaspora, tu drugi ne mogu; gde je trgovina, drugi ne mogu; gde su finansije, ne sme ni da pomisle neki; gde je policija, nema pristupa drugima. Ušo ovaj neki generalni inspektor, nešto malo da pravi galamu.
Ko treba da kontroliše namensko korišćenje budžetskih sredstava? Kako će vrana vrani oči da vadi, što bi rekli naši građani? Vrana vrani oči ne vadi. Nama se sve predstavlja, prvo virtuelni suficit, gde je data poruka "znam da sam dužan", ali onda ide kao Bora Kostić iz, čini mi se, one Inos štedionice: "ima da vrnem kad gi obrnem". To kaže Mlađan Dinkić.
"Vratićemo građanima, ispunićemo obaveze"! Kada? "Kad mi odlučimo da to treba da bude"! Ima viška para. "Šta ima veze što ima viška para, uložićemo ih u Nacionalni investicioni plan".
To je isto. Zadužili ste se kod banke, nećete da vraćate kredit, nego kad zaradite, pa ćete onda da krenete sa vraćanjem. Šta će biti sa hipotekom u međuvremenu, ne interesuje ih, ni ovu vladu ne interesuje hipoteka koju oni imaju prema građanima. To je ta metaforična hipoteka.
Zato smo i podneli ovaj amandman, da ukažemo na ove probleme koji postoje, da Nacionalni investicioni plan je jedna predizborna fatamorgana. Ali, kao što sam mogao da primetim ovih dana, ta fatamorgana nekako bledi jer se bliži 1. oktobar, ne 5. oktobar nego 1. oktobar. Petog oktobra će da slave neke nevladine organizacije, ali kako će imati smelosti da slave kada je 1. oktobra potonuo 5. oktobar. Ostale su samo štetne posledice, i to teške štetne posledice.
Pošto očigledno mi nemamo neki veliki uticaj u Narodnoj skupštini da ubedimo, moć ubeđivanja nam je slaba, koristim priliku da skrenem pažnju građanima da se oni sami ubede, da se orijentišu u vremenu i prostoru, ide vreme izbora. Evo, u Leskovcu će sada biti jedan dobar miting, čuće se tamo. I u Gornjem Milanovcu uskoro će biti lokalnih izbora.
To što je započelo asfaltiranje nekog sokaka, znajte, važi samo do ponedeljka. Može da važi i za sledećih 15 dana, ukoliko kandidat jedne od vladinih stranaka ide u drugi krug. Ukoliko ne ide u drugi krug, ima da povadi i onaj asfalt što su u međuvremenu asfaltirali, u znak protesta i mržnje. Na osnovu čega se to zaključuje? Na osnovu svake ekonomske klasifikacije u rebalansu budžeta Republike Srbije za 2006. godinu.
Nemoralno je da brani budžet onaj ko već u ponedeljak neće sedeti u Vladi. Svakako da vam je to jasno. Verovatno je nemoralno da se kandiduje za neku veliku koaliciju, pošto Mladić neće biti isporučen nikada. Kako da budu u vladi nove demokratske stranke, sa starim ministrom i starom strankom, a Mladić nije isporučen, a neće biti isporučen. Svi znate da neće biti isporučen. A 2. i 3. vam dolazi velika sestra, Karla del Ponte. Sa čim ćete pred Karlu, sa skalpom ministra i G17 plus? To nije nikakva satisfakcija za Evropsku uniju. Verujte, nikakva.
Samo da vas podsetim, to sam vam pričao i pre dve i po godine. Niste me slušali, glasali ste na sve moguće načine, i rukama i nogama, da se to održi. Veliki Voja uspeo da se okupi nešto što ne može da se okupi. Evo, vidite i sami, došlo vreme da se rastajemo. Kratko je trajalo. Realno je da ćete da se sećate i da to često pominjete, ali je došao trenutak za rastanak. Videli ste i sami, sami ste napisali svoj rastanak.
 Pričao sam ovo o G17 plus, nisam, predsedniče, o vama pričao. Vi ste počasni predsednik.
Ne, ne, gospodine predsedniče, obraćam se Vladi i strankama koje sačinjavaju Vladu i čiji se koncept, smisao i način života vidi u ovoj debeloj knjizi, koja je vrlo temeljno obradila sve pozicije, ali je u svađi sa onim prethodnim knjigama, sa istim nazivom, samo sa različitim brojevima.
Ovo je moralo da se desi. Samo neiskusni nisu to videli prvog dana da će to ovako da se završi. Ovi koji su malo duže u politici, koji su sve ovo progurali, znali su da je ovo neminovni put. Ovo je put bez povratka. Ne želim da Srbija bude na putu bez povratka. Zato sam izlazio ovih dana i opet ću da izlazim da građani shvate.
Vama je potpuno jasno, ali građani treba da shvate šta ste radili, kako ste radili, zašto ste radili i koja je rupa na sviraljki bio građanin Republike Srbije u odnosu na ovu vladu i kako je ova vlada doživljavala građane Republike Srbije, i kako ih je ponižavala na svakom koraku, ne birajući sredstva. To je tema za razmišljanje.
Gospodin Milan Stevović je u ime SRS podneo amandman na član 7. razdeo 29. Ovde je navedeno da je korisnik budžetskih sredstava Ministarstvo odbrane.
Mogao sam to da shvatim da je u budžetu Republike Srbije postojalo, a u rebalansu ne znam zašto ovo postoji, tim pre što ste napravili presek sa 8. junom 2006. godine, kao datumom kada je prestala da postoji državna zajednica SCG.
Koliko sam primetio u ovom rebalansu budžeta, napravili ste presek sa tim datumom, došli ste do podataka šta je istrošeno po osnovu učešća Srbije u finansiranju funkcija državne zajednice i povodom onih nepostojećih ministarstava za unutrašnju trgovinu, Savet ministara itd.
I taj presek mora da se iskaže u rebalansu, ali ne znam zašto dalje da postoji budžetski korisnik - Ministarstvo odbrane.
Tim pre što su ove uredbe pale, tim pre što je istekao rok za usaglašavanje, tim pre što ste još u julu mesecu podneli Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o ministarstvima i u članu 1. tog zakona, a moram da vas obavestim da taj zakon još uvek nije na dnevnom redu, propisali ste da se u državnoj strukturi Republike Srbije praktično otvara prostor za dva nova državna organa, to su Ministarstvo odbrane i Ministarstvo spoljnih poslova.
Ovde sada postoji taj razdeo 29 - Ministarstvo odbrane, a mi u stvari to ministarstvo nemamo. Mi nemamo čak ni ministra. Mi računamo da je ministar ono što se izabere u ovoj Narodnoj skupštini, bez obzira što je SRS u manjini i glasala bi protiv. Mi poštujemo te tekovine parlamentarne demokratije, jer ako je Skupština većinom izabrala neko lice za ministra, mi priznajemo njegov legitimitet.
Mi ovde imamo problem da se čovek predstavlja da je ministar odbrane, ali on nije ministar odbrane. Jer, argumentacija na kojoj se zasniva to prerastanje ministra odbrane državne zajednice u ministra odbrane Republike Srbije, to je za nas neprihvatljivo, jer po tom istom osnovu i po tom istom prerastanju mogao je i Svetozar Marović da bude predsednik Vlade Republike Srbije. To je centralni problem.
Verovatno će neko da traži opravdanje u činjenici da kaže, eto, radikali su protiv vojske. Nismo mi protiv vojske. Nema države koja nema vojsku. Samo da vas podsetim, Holandija, jedna od najmirnodopskijih država na kugli zemaljskoj, doduše naprasno je postala mirnodopska od pedesete, kada je došlo do ukidanja kolonijalizma, evo sada povećava broj vojnika.
Imaju jedno ozbiljno ministarstvo odbrane i jednu ozbiljnu vladu, koja je bila odgovorna za neke stvari koje su se desile u Srebrenici, o čemu mnogo dobro zna gospodin Prvoslav Davinić, ali ne sme da priča. Ne znamo zašto ste ovog mogli da ubacite, kada vi nemate pravni osnov u materijalnom propisu.
Za ove stvari taj materijalni propis je Zakon o ministarstvima i trebalo bi da budu propisi koji regulišu odbranu i vojsku, srpsku vojsku. Ne Vojsku Srbije, nego srpsku vojsku. To je pravi naziv i o tome vodite računa.
Svako ko bude na vlasti i bude donosio ili predlagao zakon o vojsci, ili zakon o odbrani, trebalo bi da koristi taj termin - srpska vojska. Pošto mi nemamo te propise, onda praktično nemamo tog korisnika budžetskih sredstava.
Sada deluje malo paradoksalno da SRS prigovara zbog toga što joj se ne sviđa Zoran Stanković. Molim vas da personalno pitanje odvojite od državnog pitanja. Personalno pitanje je ime i prezime, funkcija, moralne, stručne i druge karakteristike.
Što se tiče nas, poznato je da Zoran Stanković, po nama, ne ispunjava nijedan kriterijum, jer teško da može da ispuni kriterijum za izbor na državnu funkciju onaj koji je bliski saradnika Karle del Ponte, Nataše Kandić.
Ko sam sebe promoviše u velikog stručnjaka 1993. godine Butrosu Galiju da se izabere za medicinska veštačenja itd. To ni iz daleka ne može biti kadar koji bi mogao da rukovodi ili bilo šta radi u srpskoj vojsci.
Osim toga, kod njega postoji i strašan sukob interesa. Nemoguće da državni funkcioner, poput ministra odbrane, samozvanog ministra odbrane, istovremeno bude i veštak u Hagu. Strašan sukob interesa postoji, profesionalni, ali još više postoji onaj drugi. On je voljan da nanosi štete ljudima tamo, jer on mora da uradi i da završi prljav posao u kome se nalazi odavno. Odavno se nalazi u tom poslu.
Taj deo danas nije bitan kada se razmatra rebalans budžeta, ali ono što je bitno - mi u državnoj strukturi nemamo ministarstvo odbrane. Ako meni ne verujete, otvorite sajt Vlade Republike Srbije, gde je dat sastav Vlade, ministarstva sa svojom strukturom. Tu nećete pronaći ministarstvo odbrane Republike Srbije.
Naći ćete ga na nekom drugom sajt, u koji je daleko od Vlade Republike Srbije, gde je u onom čišćenju reči Srbija i Crna Gora, onaj koji je sređivao taj sajt, na onom delu gde se nalazi biografija Zorana Stankovića zadržao Srbija i Crna Gora. Čak je i Vlada svesna da nema dva ministarstva.
Moram da vam kažem koliko je to uvredljivo za Republiku Srbiju, a ogleda se u tome što po definiciji država, pored toga što ima teritoriju, stanovništvo, demokratsku vlast koja je izabrana, mora da ima i taj organ koji raspolaže silom koja garantuje poštovanje odluka vlasti i normalnog života na nekoj teritoriji. Mi u našem ustavno-pravnom sistemu nemamo ova dva ministarstva.
E sad, treći problem ovog rebalansa je što je on skroman za realne potrebe odbrane Republike Srbije. Zašto je skroman? Zbog toga što Vlada nema razumevanja za potrebe vojske i za potrebe odbrane. Vlada smatra da evroatlantskim integracijama mi možemo da uništimo našu odbranu, jer nam drugi garantuju odbranu. To je prava definicija.
Kako se to dešavalo? To se dešavalo tako, što kada je Tadić došao za ministra odbrane, dobar broj stručnjaka je došao iz Pentagona i Cije i drugih obaveštajnih službi da vode našu vojsku. Ušli su u Vojnu akademiju, izvršili uvid u sve i svašta, tražili su samo ono što im je potrebno za Hag, kako bi se što veći broj građana Republike Srbije osudio.
Nije njima stalo do naše odbrane.
Sad nešto daju neke znake da imaju u vidu neke naše potrebe, samo do onog nivoa gde mi možemo da budemo rasadnik za ljudsko meso, koje treba da postane topovsko meso na meridijanima gde Amerikanci sprovode demokratiju.
Pre nekoliko dana je taj građanin Stanković u Oslu najavio da se neke ekipe tamo obučavaju da bi otišle u Avganistan. Ne treba ovo da vas čudi, ovo nije prvi put da se čuje takav neki stav iz demokratskog bloka, a koji se odnosi na našu vojsku.
Ja ću da vas podsetim da je '91. i '92. godine Demokratska stranka imala jedan vrlo specifičan stav prema svim sukobima koji su se dešavali na teritoriji bivše Jugoslavije, gde su otvoreno pozivali građane da se ne odazivaju na mobilizaciju dok je postojala SFRJ, a kada njihova teorija dođe do apsurda onda su rekli: ''Pa dobro, treba angažovati ove koji žele da ratuju, koji vole da ratuju.''. Oni tako tretiraju vojsku.
Naravno, jedan deo vrlo dobro tretiraju, to je ova lična garda, po kojoj je poznat predsednik Tadić, jer dok je bio navodno potpredsednik Demokratske stranke, on je sa 10 obaveštajnih grupa stupao u kontakte kako da obezbedi svoju privatnu policiju, svoju privatnu vojsku. On se tog manira nije odrekao, on to i danas radi, samo što postoji taj veliki brat iz Amerike, koji ga s vremena na vreme pozove da dođe u Vašington kod nekog službenika da mu saopšti novu etapu, novu deonicu, nove zadatke koje treba da ispuni. Na način, naravno, mnogo se sekira pred kamerama ali završava. To je ta politika realnosti, karakteristična za demokratski blok.
Samo da vas podsetim, ovde je jedan poslanik DS godinama nas obaveštavao kako to izgleda Srbija i svet, pa je '99. godinu opisao ovako: ''To vam je isto, gospodo, kao kada uđete u kafanu u kojoj se nalazi 19 razbojnika koji su jači od vas, pa naravno da nećete da se bijete sa 19 razbojnika.''
Prepoznatljivo vam je u ovoj priči da taj nedužni koji je ušao u kafanu je Srbija, a tih 19 razbojnika je NATO. To je politika realnosti DS. Nećemo mi da se bijemo. Pa zašto bi smo se mi bili, mi nismo otišli u Nju Džersi ili u Vašington da se bijemo. Mi sedimo kući.
Ta politika Vlade može malo da se predstavi i ovim čuvenim pitanjem sudije Molotoa, u predmetu protiv Milana Martića, kada je svedoka koji je pokušao da objasni kako su Srbi postali nacionalna manjina brisanjem iz Ustava Republike Hrvatske za vreme Franje Tuđmana i Stjepana Mesića, onako što bi rekli naši ljudi ovde, mrtav 'ladan, kaže: ''Pa dobro, pošto ste znali šta vam se sprema, zašto niste izbegli patnje tako što se svi niste preselili u Beograd?''
Kada je svedok pokušao da objasni da ne može on da beži iz svoje kuće, sudija je rekao: ''Razumem to, ali ne bi bile patnje.''. Eto vidite šta se sprovodi nad Srbima generalno i Republikom Srbijom.
Neki računaju da će izglasavanjem ovog rebalansa da se pomeri priča, da više neće biti interesantan Vuk Drašković, Zoran Stanković, da će Vlada da udahne neki novi vazduh do referenduma, do donošenja ustava, a onda će epohalno da se konstatuje da vlada Vojislava Koštunice nije pala nego je redovnim putem došla do promene zbog ustava.
Ova vlada je pala odavno, samo vas podsećam, da ne bi ste kasnije rekli da ste sa zakašnjenjem dobili to obaveštenje. Vojska treba na drugi način da se finansira. Ova pozicija ne postoji. Ne postoji pravni osnov za ovu poziciju u rebalansu budžeta, jer rebalans budžeta znači neka izmena nečega što već postoji. Ovo nije postojalo u budžetu Republike Srbije za 2006. godinu.
Možete da glasate za ovu poziciju, a protiv ovog amandmana, samo ukoliko jasno dokažete svim građanima Republike Srbije da je ministar odbrane Republike Srbije izabran u ovoj skupštini za ministra. Ako ne možete da dokažete da je ovde izabran za ministra, onda ne smete da glasate za ovaj razdeo jer saučestvujete u nenamenskom trošenju sredstava.
Često sam slušao smeh u ovoj sali kada se objašnjavaju vrlo ozbiljne stvari, i obično, ti što se smeškaju posle nekoliko meseci ili promene stranku ili se postide arogantnosti, zato što nisu ozbiljno shvatili ova upozorenja.
Mi nismo protiv vojske, ali smo za poštovanje zakona.
Gospodine Anđelkoviću, verovatno su vas obavestili da se nalazimo kod člana 7. razdeo 30 - Ministarstvo spoljnih poslova. Predstavnik Vlade je morao da priča o Ministarstvu spoljnih poslova, a ne o babovini.
Da idemo redom, stečajna mafija nije uništena, nego je jedna grupa tajkuna, nezadovoljna radom jednog broja sudija, stvorila sliku da su samo oni stečajna mafija, a ostala je druga. Ne razlikuje se od "Sablje". U "Sablji" je jednu mafiju trebalo da zameni druga. O tome možemo da pričamo. Znate da sam vrlo dobro obavešten.
Nešto nam pominje Karića gospodin Dinkić. Sa ove govornice godinu dana stalno sam vas pitao i završavao govore – kada ćete da uhapsite Dinkića... Ne, nego Karića. To će za sledeću vladu da bude. Pola godine svaki govor završavao sam rečenicom – kada ćete da uhapsite Karića, i vi ste rekli – ne može to tako, ne, ne. Onda ne znam zašto pričate.
Onda se kaže – drumska mafija. Da nije nešto gospodin Dinkić pobrkao? Gde je on našao drumsku mafiju? U čijem resoru? Kod Velje Ilića. Nemojte to što imate neraščišćeno u Vladi da čistite preko nas, pa dođu radikali krivi za sve. On se posvađao sa Veljom, ono što ne sme da kaže Velji kaže radikalima.
Kaže – nažalost, Bugarska primljena. Što on kvari međunarodne odnose? Kaže – sustići ćemo Hrvatsku. Mi ne jurimo Hrvatsku. Što bismo mi jurili Hrvatsku? Ako ga čuje potpredsednica stranke, biće mu opasno.
U okviru razdela 30 ne nalazi se reizbor sudija po novom ustavu. Ovde smo čuli da je to bila glavna smetnja. Niko ne zna šta piše u tom novom ustavu, čuli smo ponešto, preambula i dva, tri člana. Evo ga, demonstrira veliko poznavanje nacrta ustava. Bolje zna nacrt ustava, nego Hiber koji ga je pisao.
Mora da se zna da je vođena akcija da se ne izabere za predsednika Trgovinskog suda Kljajević, ali ga je spasavao Labus. Znate vi članovi G17 plus koji ste u Odboru za pravosuđe, bilo je razgovora na tu temu.
Da se vratimo na razdeo 30. Znači, nemamo ministarstvo spoljnih poslova, ali imamo trošak Vuka Draškovića. Taj trošak Vuka Draškovića ovu zemlju će koštati, po rebalansu... U toku 2006. godine gospodin Drašković, građanin Drašković, u udruženom zločinačkom poduhvatu sa licima koja se predstavljaju da rade tamo, poput Radoslava Stojanovića, sad je on u Hagu, znači, oni će ove godine, ako se uzmu ove dve oblasti i sve ove pozicije, da koštaju građane Republike Srbije 3,8 milijardi dinara.
Objasnite mi koji su efekti spoljne politike Vuka Draškovića. Juče sam slušao u jednoj emisiji, rekao je da ništa ne zna o ustavu, šta god ga pitaju, ništa ne zna. Niko sa njim ne komunicira i on ništa ne zna. Znači, građani Republike Srbije, kada kupe mleko, kada kupe bilo šta u prodavnici, finansiraju u određenoj srazmeri u određenom procentu to što Vuk Drašković ništa ne zna. Kakva je njegova spoljna politika? Ona je katastrofalna za državu. Koji je građanin dobio zaštitu u inostranstvu od Ministarstva spoljnih poslova? Nijedan. Usput, imamo da su neki službenici konzulata krali u Nemačkoj pa su proglašeni za nepoželjne osobe.
Gospodin Drašković će (samo polako, možete da izađete za ovu govornicu da kažete to što imate) u toku ove godine, na ime troškova za službena putovanja, da potroši 100.995.000 dinara. To je u okviru Ministarstva spoljnih poslova; u okviru diplomatsko-konzularnih predstavništava, tu bi trebalo da budu verovatno opravdaniji troškovi službenih putovanja, 46,5 miliona.
Znači, cela diplomatsko-konzularna služba, kao što možete da primetite, duplo manje potroši na službena putovanja nego Vuk Drašković sa onom svojom grupicom ljudi - najuže rukovodstvo Srpskog pokreta obnove.
Ne znam, kada pogledamo u knjige videćemo gde i kako je on putovao, zašto se on onako uvek ukoči, verovatno od putovanja. Mi finansiramo jedno ministarstvo od kojeg imamo štete, nemamo koristi. On je otišao tamo, potpisao nešto; otišao onamo, izblebetao nešto; otišao na neko treće mesto, priznao nešto.
Verovatno se i ovi u Vladi Srbije hvataju za glavu, samo ne smeju da kažu javno, šta će jadnici, takav im je koalicioni partner.
To je problem koalicionog kapaciteta. Tako je jak koalicioni kapacitet da može i Vuk Drašković da bude ministar spoljnih poslova, odnosno građanin koji se predstavlja da je ministar spoljnih poslova.
Ni njegovog ministarstva nema, nema na sajtu Vlade Republike Srbije u okviru strukture ministarstava Republike Srbije; ima ga na nekom eksteritorijalnom sajtu, on je dao tu lepo biografiju. Samo da znate, on je rođen 29. novembra 1946. godine u Srbiji. On nije rođen, kao svi normalni građani, u nekom mestu, nego u Srbiji. Vama je smešno, ali državi je žalosno kada je taj čovek ministar spoljnih poslova.
Nadam se, gospodine Anđelkoviću, da sam se najviše pridržavao ovog razdela broj 30, na koji se odnosi ovaj amandman.